Category: proza

Noć. Marta trči niz dugi bolnički hodnik. Sve je uži i uži, pretvara se u tuljac, čini joj se kao da će je cijev usisati. Osjeća znoj, koji joj se cijedi niz leđa, probija kroz vlasište. Ruke joj trnu od težine onesviještenog djeteta. Na dnu hodnika, koji se Marti čini kao najdalja točka na obzoru, silueta medicinske sestre promiče iz sobe u sobu, ipak privuče je buka i krajičkom oka je ugleda. Sestra ustukne, hvata bolnički ležaj, odložen pred ambulantom, gura ga pred sobom i brzo trči prema Marti. U točki susreta Marta spušta svoje dijete. Obje trče do liječnika, Marta pomaže, gura, drži se grčevito za metalni okvir kreveta koji gotovo da leti preko bolničkog hodnika, obloženog linoleumom. Sestra joj pokretom rukom pokaže neka ostane čekati ispred ordinacije. Vrata se zatvaraju, a Marta se stropošta na tvrdu plastičnu sjedalicu. Pokušava izbrojati po koji je ovo put, ali ne zna. Nikako ne bi, ni pred streljačkim vodom, mogla ponoviti koliko se je već puta s dušom pozdravljala. Marta nema luksuz sad tu umrijeti, vrištati, lomiti bespomoćne ruke, tražiti i zazivati da joj netko pomogne. Nema nikoga tko bi je vidio i čuo. Sretni ljudi mirno spavaju u svojim toplim krevetima dok Marta, bez glasa, u sebi, neprestano ponavlja rečenicu: „Bože, pomozi, Bože, pomozi, Bože, pomozi….“

Do prije nekoliko godina, Martin je život bio božićna reklama. Krajem njezinih tridesetih, ona i suprug odlučili su se na drugo dijete. Željeli su ga i smatrali da si to mogu priuštiti. Oboje su radili, a prvo im je dijete pričinjavalo toliko sreće i radosti. Poremećaj s kojim je rođeno njihovo drugo dijete nije se uočio odmah. Prvih godina bila je to tek povremena slabost koja je dijete udaljavala od normalna odrastanja, s vremenom su epizode slabosti postajale sve češće. Nakon što je dijete u četvrtoj godini kolabiralo, upućeno je na hitne i opsežne pretrage. Dijagnoza je bila obeshrabrujuća. Gotovo se sa sigurnošću moglo reći da to dijete neće doživjeti mladost. Marta u to nije željela vjerovati. Budući da je više vremena provodila po bolnicama nego na radnom mjestu, namjestili su joj otkaz. Bila je očajna jer je voljela svoje radno mjesto kustosice. Ne bi li pokrili sve troškove života, a naročito bolesti, odlučili su da suprug ode van zemlje i nađe posao s kojim sve mogu financirati. Starije se dijete s mjesta trona obožavanog jedinog djeteta dvoje toplih, empatičnih i obrazovanih roditelja, našlo u tihoj sjeni bolesnog brata. Majka je postala vječno zabrinuta i prestrašena, a obožavani otac bio je sve dulje i dulje fizički odsutan iz kuće. Svi su u toj obitelji bili tužni, kao što i biva kad smrt kruži iznad doma.

Vrata ordinacije su se otvorila i dežurni je liječnik pozvao Martu. „Sve je sanirano. U redu je. Možete ga odvesti kući„, rekao joj je. Marta se zahvalila i podigla snenog petogodišnjeg sina na ruke. Položila ga je preko svojih prsa tako da je naslonio glavu na njezino rame, a nožicama obgrlio njezine bokove. Bila su dva sata u noći i Marta je zamolila medicinskog tehničara da pozove taksi. „Sačekat ću s vama pred bolnicom“, rekao je muškarac, uputivši taksistu. Grad je noću bio tih, dijete je spavalo na majci. Ušavši u stan, spustila je mališana u njegov krevet i sjela u naslonjač uz njega, provjeravajući medicinsku aparaturu koja se nalazila uz uzglavlje. Dijete je spavalo mirno zahvaljujući lijekovima koje su mu dali u bolnici. U sobu je, gledajući je snenim mirnim pogledom, ušla njezina jedanaestogodišnja kći, tanušna tijela u bijeloj pamučnoj spavačici s uzorkom plavih cvjetića. “Tu si“, promrmljala je djevojčica, „tražila sam te. Nije te bilo.„

Marta je znala da ne smije ostavljati djevojčicu samu u stanu, još k tome i po noći, no nije imala izbora. Jednostavno je morala. Svaka je noć na hitnoj bila noć u kojoj se, uz brigu za svoje bolesno dijete, Marta brinula i o svojem drugom usnulom djetetu, u nadi da se neće probuditi i tražiti je. Osim ako se izlasci na hitnu ne bi poklopili s muževljevom prisutnošću u stanu.

„Da, morala sam nakratko izaći s bratom. Sad je sve u redu. Dođi, odvesti ću te u krevet„, odgovorila je Marta, spriječivši kćer u namjeri da joj se uvuče u krilo i ondje nastavi spavati. Premišljala se trenutak oko toga hoće li je uzeti u naručje i tako odnijeti do kreveta, no sjetivši se svojih bolnih leđa, odustala je i lagano primila djevojčicu za ruku, rekavši joj nježno: „Dođi, idemo do tvog kreveta. Hajde, hodaj, idemo!“

Dijete je sneno krenulo, tapkajući bosim nogama za majkom. „Hoće li sada biti sve u redu?“ upitala je djevojčica, tonući u san. „Hoće, bit će sve u redu, ti sada mirno spavaj“, odgovorila je Marta, pomilovala dijete po kosi i vratila se u sinovljevu sobu. On je mirno spavao i Marta se ispružila na ležaj postavljen tik do njegova kreveta. Položila je svoju ruku na njegovu, dječak je u snu skupio prstiće oko njezina dlana. Tu je spavala već od njegovih prvih bolesničkih noći. Bračna soba preko puta dječjih služila je samo kad je suprug bio kod kuće. Nije to bilo onoliko koliko su željeli jer troškovi njihove obitelji bili su ogromni.

Društvo u kojem su živjeli niti im je pružilo medicinsku opremu niti omogućilo medicinsku sestru ili njegovateljicu, bilo što ne bi li im život postao lakši. Iako su ih svi saslušali i izgovorili prazne riječi sažaljenja, stvarna empatija nije postojala. Ono što su dobili od dežurnih službi bilo je tek pet posto onoga što je tako bolesnom djetetu trebalo. Da se suprug nije odrekao posla u poduzeću i otišao raditi vani ne bi li zaradio za skupocjenu medicinsku opremu, njihovo bi dijete odavno umrlo.

Iz sna ju je probudilo: “Mama, gladan sam.“ Otvorila je oči i ugledala osmijeh na licu svojeg sina. Divni maleni plavušan, toplih smeđih očiju kao u srndaća i sunčanog osmijeha. To je dijete od rođenja bilo sama nježnost, toplina i ljubav. Neobično mile naravi, nikada se nije, tijelom ili glasom, bunio na brojne medicinske neugodne tretmane, igle, ubode; kada bi imao napade bolova, gušenja i mučnine, tek bi mu suze kliznule niz obraščiće. Roditeljima se ponekad činilo da na njegovu krevetiću leži sam anđeo. Probudio se ranije nego inače, glad je bila posljedica lijekova koje je primio prije nekoliko sati. „Odmah ću“, bilo je prvo što mu je odgovorila, nakon što je uvježbanim pogledom provjerila sve oznake na medicinskoj aparaturi, prikopčanoj uz njegov krevet. Dan je krenuo uobičajenim tokom. Nahranila ga je, oprala i presvukla, pripremila doručak za kćer, koja je još spavala prije jutarnje školske smjene, u međuvremenu otišla u kupatilo, oprala zube, umila se i preodjenula u čistu trenerku, stavila oprati onu sinoćnju, po kojoj je dijete povraćalo na putu do bolnice. Tuširat ću se dok on bude spavao, pomislila je, pregledavajući namirnice u hladnjaku. Stan su organizirali tako da joj je sin neprestano na oku. Bolesnički je krevet bio tako postavljen da je čak i iz kade mogla pratiti njegovo ponašanje. Probudilo se njezino zdravo dijete i cvrkućući odradilo sve što treba prije nego ode u školu. Marta ju je slušala koliko je mogla, malo i hineći interes za sve što joj je djevojčica od rana jutra željela ispričati. Na koga li je ovako razgovorljiva, pomislila je. Kći je bila uzbuđena zbog pisanog ispita iz matematike, u kojoj je žarko željela briljirati, iako joj nije išla najbolje. Ustvari joj je išla manje i od osrednjeg. Djevojčica je bila bistra, umjetnički orijentirana, senzibilna sa snažnom potrebom da roditeljima donese radost zbog svojih uspjeha. Djetetu se činilo da će mama i tata biti sretni ako ona dobije tu nedosanjanu i nedoživljenu četvorku iz matematike. Bilo je lakše dok je tata bio kući i redovno pomagao s razlomcima koji su mučili učenicu četvrtog razreda osnovne škole. Otkad je tata otišao raditi van zemlje, ocjena iz matematike srozala se na mršavu trojku. Marta je djevojčici objašnjavala da uopće nema potrebe iz svega biti odlična, ali u njezinu glavicu to nije ulazilo. Gledajući svoje stalno tužne, zabrinute i prenapregnute roditelje, i sama je postala takva. Dok su njezini roditelji strepili nad bratovim životom, ona je zdvajala nad strogom učiteljicom, kojoj su brojke, kako je na svakom satu naglašavala ‘ono što čini odličnog učenika, a odličan je učenik onaj koji će u životu uspjeti’. Kad je djevojčica prvi put ponovila tu učiteljičinu rečenicu kod kuće, prepričavajući mami i tati svoj školski dan, oni su se zapanjili.

„Dobro, vježbat ćemo matematiku, ne brini“, rekao je tada otac, tako umirivši djevojčicu. Kad su ostali sami, rekao je Marti: “Ne sviđa mi se pritisak kojem je izložena. Rijetka su djeca kojoj sve ide. Nadarena je za balet, koji voli i u kojem uživa. Ostale ocjene su joj jako dobre, sigurno bi se manje uzrujavala kada bi ta učiteljica imala bolji pristup. Misliš li da trebam ići u školu i razgovarati s njom?“ upitao je.

„Ne znam, možemo prije razgovora pokušati s pojačanim vježbanjem. To mi se čini pametnijim. Znaš i sam kakvi su kad im se prigovori. Uostalom, za svega godinu će u peti pa joj više neće predavati.“

U stanu je bio mir, sin je spavao, a Marta je završavala malo bolji ručak nego inače. Danas je suprug trebao doći, a za njega se uvijek potrudila skuhati nešto posebnije, ono što voli. Čula je otvaranje ulaznih vrata stana i srce joj je poskočilo od sreće. U stan su zajedno ušli otac i kći, kojoj je završila jutarnja smjena. Marta im je krenula u susret, no umjesto osmijeha na muževljevu licu ugledala je zabrinutost. Kći koja se stisnula uz njega bila je sva u suzama. „Sreli smo se na ulici. Ja iz autobusa, a ona preko ceste“, rekao je. Marta se sagnula, rukom uhvatila kći za bradu i podigla joj lice: “Što je bilo? Reci mami“, upitala je. Djevojčica je teško uzdahnula, ništa ne govoreći. „Matematika“, čula je muževljeve riječi. „Riješit ćemo to“, rekla je Marta i dodala, „idemo prvo ručati, nešto jako, jako fino sam nam skuhala.“ Kći je otišla u svoju sobu, suprug raspremiti se, a Marta se vratila u kuhinju.

Nakon ručka, sestra se igrala s bratom. Sjedila je uz njegovo uzglavlje i pokazivala mu svoju knjigu o životinjama. Dječak je pomno pratio sestrin prst, kojim je prelazila preko fotografija, i uživao u njezinu glasu. Sestra mu je bila jako bliska. Osjećao ju je kao malu mamu, brinula se za njega, a opet znala se igrati kako mama nije.

Marta je slagala upravo izglačane pamučne gaze koje je njihov sin, već iziritirane kože, nosio umjesto kupovnih pelena. Završivši sa slaganjem odjeće, sjela je na stolac za kuhinjskim stolom, preko puta svojeg muža. Zagledala se u njega dok je nagnute glave proučavao crvenim flomasterom ispravljenu kontrolnu zadaćnicu svoje kćeri. Sinoć je došao s puta i bio je vidno iscrpljen. Marti se stisnulo srce kada je uočila koliko je propao za ovo kratko vrijeme od kada je radio van zemlje. Tako bih voljela da ga mogu opet vidjeti nasmijanog i vedrog, pomislila je. Od vitkog mladog muškarca, prezadovoljnog svojim poslovnim usponom u poduzeću, gdje su ga zaposlili kao perspektivnog inženjera, pretvorio se u čovjeka koji je provodio po nekoliko tjedana uzastopno na naftnoj platformi, šiban hladnim oceanskim valovima i usamljen zbog odvojenosti od obitelji. Posao u poduzeću nije donosio veliki novac i sve dok nije bilo potrebe za medicinskom opremom, i sve dok je Marta radila, bio im je sasvim dovoljan za ono što su oni smatrali normalnim životom. Bili su skromni i posvećeni svojim zanimanjima i obitelji. Kad su dobili dijagnozu i popis svega što njihovom sinu treba ne bi li mu se produžio život, a još pogotovo kad je Marta zbog čestih izbivanja dobila otkaz, prelomio je. Nije bio tip osobe od pustolovina, avantura i teških fizičkih poslova. Ali je postao. Nekad vitki mladić, koji je svojoj dražesnoj mladoj ženici recitirao Byrona, bez oklijevanja je shvatio svoj zadatak. Odabrao je onaj posao koji se najviše plaćao i bilo mu je jasno da tamo odlaze samo oni koji moraju. Kad su ga prvi put iskrcali na ogromnu čeličnu platformu, bio je dan i činilo mu se da je oko njega samo ocean. Osjetio je veliki strah, ali ga je suspregnuo. Tješio se da je novac koji će dobiti vrijedan njegova odricanja. Sve je svoje težnje zamijenio za samo jedan san — svojoj obitelji priskrbiti ono što joj treba. Bio je to pretežak zadatak za jednog mladog muškarca. Više je tjedana bio na moru nego kod kuće i obitelj mu je jako nedostajala. I supruga, i kći, i sin. Bio je kućni tip, obiteljski čovjek, kojeg je potreba bacila na kraj svijeta.

Marta je pružila ruku i poklopila njegov dlan. Bila ga je željna. „Ne brini se, sutra je roditeljski. Prošli put nisam mogla otići jer tebe nije bilo. Sutra ti budi kući s njim, a ja ću otići i zamoliti za razgovor radi matematike“, rekla mu je nježno.

„I sama znaš koliko si meka. Samo ćeš se povlačiti. Možda bi bilo bolje da ja odem“, odgovorio joj je.

„Nemoj, budi s njima. Molim te. Svi smo te se poželjeli“, rekla je.

„Dobro, možda si u pravu. Bolje je provesti s njima svaki trenutak koji mogu. Ionako sam malo kod kuće. Ali budi odlučna, nemoj uzmicati“.

„Dat ću sve od sebe“, odgovorila je.

Marta je sjedila u zadnjem redu učionice. Učiteljica je ušla u razred. Bila je to mlada, visoka, koštunjava žena, lijepog lica i naglašeno skupog odijevanja. Roditelji su utihnuli kao djeca. Imala je moć nad ocjenama, a one su bile važne. Marta se ogledala oko sebe promatrajući druge mame i tate. Bili su to manje-više mlađi ljudi i izgledali su joj neopterećeni brigama. Naročito četiri mame koje je poznavala iz viđenja, a koje su se, poput svoje djece superodlikaša, smjestile u prve dvije klupe srednjeg reda. Njih četiri družile su se i van škole. Sve su bile jako usmjerene na izgled i uspjeh. Marta se jednom, na samom početku školovanja njihove djece, još dok nije znala za ozbiljnost bolesti svojega sina, našla u njihovu društvu. Otišle su na kavu nakon jednog od prvih roditeljskih sastanaka. Tada im je Marta izgledala privlačnom kao članica čopora. Imala je sve karakteristike koje su cijenile. Obrazovanje, izgled, uspješnog supruga… To je druženje bilo jedino na koje je Marta ikada otišla. Čitavo vrijeme one nisu razgovarale, one su se nadmetale. Koja je bolja, koja je uspješnija i čije je dijete dobilo više pohvala i petica. Nokti, frizure, obrve, šminka, kozmetika, nakit, odjeća, potpetice, parfemi — uređivale su se za taj roditeljski kao za iznimnu prigodu. Ili su takve bile stalno, pitala se Marta gledajući na sat i misleći je li njen mališan podnio jutarnju dozu lijekova dobro ili ne. Otkad joj se dijete razboljelo, Marta ne samo da nije imala interesa za tjeranje mode, već je i svaku kunu koju su imali usmjeravala za bolest i osnovne potrebe. Osjetila je žalac ljubomore, ne zbog njihova izgleda već zbog njihove bezbrižnosti. Bilo je očito da ih život mazi.

Službeni dio roditeljskog je završio, nakon čega je bilo uobičajeno da učiteljica roditeljima pokaže ocjene. Jedan po jedan prilazili su stolu i gledali u otvoren list dnevnika, na vrhu kojeg je bilo ime i prezime njihova djeteta. Nakon što bi pogledali, izašli bi iz razreda. Marta je čekala, željela je ostati zadnja, nasamo s učiteljicom. Dočekavši taj trenutak, prišla je s bojažljivim osmjehom, na koji joj je učiteljica uzvratila strogoćom u vidu visoko uzdignute brade. Uz dvojku iz kontrolnog, u rubrici ocjena iz matematike kočile su se čak tri jedinice iz zalaganja na satu. „Što je ovo?“ upitala je Marta, pokazujući na ocjene iz zalaganja.

„Znate, često se služim blic-ispitivanjem. Postavim neki zadatak na samom satu i brzo ih ispreskačem“, odgovorila je učiteljica uz samodopadan smijeh.

Marti se stisnulo grlo. Ni sama nije bila neka matematičarka i mogla je točno zamisliti kako se osjećaju djeca, kojoj taj predmet ne ide za vrijeme takvog rešetanja. Bilo joj je jasno da stoji pred pedagoškim monstrumom, kao i da će svaka njezina molba naići na armirani beton.

„Ali ta blic-ispitivanja dovela su do čak tri jedinice, inače bi ocjena bila dovoljan“, rekla je majka, shvaćajući da se njezino dijete našlo u problemu. Nije ni čudo, što se onako trese kad ima matematiku, zaključila je majka.

„Blic-ispitivanja su jednaka za sve učenike. Ne bi bilo pošteno prema drugima kada bih izostavila one kojima matematika ne ide, zar ne?“ upitala je Martu.

„Prema drugima…“, ponovila je majka.

„Ne mogu joj popustiti, to ne bi bilo dobro ni za nju ni za ostale. Znate, djeca vam sve vide, iako se nama čini da to nije tako. Ako djeca ispričaju svojima kod kuće da vašoj maloj popuštam, ti roditelji mogu me prijaviti inspekciji“, nastavila je o pravdi i poštenju učiteljica i dodala:

„Ona zaista ima problema s matematičkom logikom, a možda se čak radi i o nekom obliku diskalkulije. Predlažem da je pošaljemo na ispitivanja, a potom, ako se pokaže točnim ovo što naslućujem, dobra bi bila primjena posebnog programa s individualiziranim postupkom za vrijeme satova matematike. Nije vam to ništa strašno, tek prilagođena nastava za učenike koji imaju poteškoća. Ne možete očekivati popuštanje samo zbog vaše situacije. Ona treba zadovoljiti kriterije iz svih predmeta. I sami znate koliko je matematika važna, petice iz ostalih predmeta nemaju tu težinu…“, govorila je učiteljica glasom, u kojem je Marta čula presudu o eliminaciji nesavršenih.

„Predlažete stručne službe?“ upitala je Marta.

„Obavezno! Za njezino dobro. Znate, što joj se ranije omogući produženo pitanje ili lakši zadaci, kakve već dajemo učenicima smanjenih sposobnosti, to bolje za nju. Moja je zadaća svakome pristupiti individualno. Naravno, to ne mogu bez procjene stručnih službi“, bila je odlučna učiteljica.

„Ali ona ima petice iz većine ostalih predmeta. Uostalom, kako to nije ranije uočeno i predloženo nego tek sada, kad je već u četvrtom razredu? Možda biste mogli naći način za nju, možda prilagoditi pristup? Je li to uistinu nužno?“ upitala je Marta uzrujano.

„Ako želite da prođe ovaj i sve ostale razrede, onda je ovo za nju najbolje. Kako mislite da joj ja ili kasnije ostali nastavnici možemo poklanjati dovoljan iz matematike? Do kada bi vi da joj mi popuštamo zbog vaše obiteljske situacije. Ne želite valjda da padne razred zbog matematike! Inače, kako je kod vas? Kako je suprug, kako vaš sin? Ide li to na bolje?“ siktala je učiteljica.

Čitavim putem od kuće do stana Marta je primjenjivala meditativnu vježbu disanja ne bi li bila što smirenija kad dođe kući. Učiteljica ju je svojom grubošću i neosjetljivošću strašno uzrujala. Na sve muke još i ovo, razmišljala je putem. ‘Učenici s poteškoćama’, odzvanjalo je u Martinoj glavi poput afričkog bubnja, u kojeg udara bubnjar u ekstatičnom transu. Marti nije bilo jasno što se događa, njezina je kći imala pohvalnice iz hrvatskog i engleskog jezika, odlične ocjene iz svih odgoja, išla joj je priroda i društvo, bila je vrijedna i marljiva. Ta matematika nije joj išla od samog početka, ali nikada nije imala nedovoljan, odakle sad ovo, grozničavo je razmišljala.

Kad je došla kući, pažljivo je suprugu izložila učiteljičin prijedlog. „Nemamo izbora, dakle, moramo je poslati na procjenu. Jesam li te dobro shvatio?“ upitao ju je suprug.

„Pa jesi“, tiho mu je odgovorila s osjećajem mučnine u želucu.

„Prvo ću proučiti tu diskalkuliju“, rekao je i otvorio računalo. „Piše ovako“, naglas je čitao Marti. „Diskalkulija je skup specifičnih teškoća u učenju matematike te obavljanju matematičkih zadataka usprkos urednom intelektualnom razvoju.“ Otac se zamislio jer malena uistinu nije shvaćala tu matematiku i sve joj je bilo lakše od toga. Razmišljao je neko vrijeme, a onda rekao: “Dobro, potrudit ćemo se više. Učinit ćemo ono, što traže od nas. Pokušajmo razmišljati da je ta žena, ma koliko neugodna u komunikaciji, ujedno i stručna. Doduše, malo je nelogično da to traži sada na pola četvrtog razreda. Ako je tome tako, kako to nije uočila odmah na početku ili makar tijekom prvog razreda? Treba proći razred, ma što ja mislio o tome. Ustvari smo prisiljeni to učiniti, ne možemo je sada seliti u drugi razred ili školu“, rekao je. Bio je bijesan kao ris nakon što mu je supruga ispričala o blic-ispitivanju, na temelju, kojeg je malena dobila tri dodatne jedinice.

Marta ga je pogledala, u očima su mu bile suze. Njegovo dijete imalo je problem koji bi on svakodnevnim radom s njom ublažio, ali njega nije bilo dovoljno kući. Bio je to manji problem od onog koji im je bio dominantan, što je uostalom zločesta učiteljica u odnosu na smrt, ali koliko god bio malen legao je kao perce viška koje ruši teško izgrađenu kulu od nade.

Malo se smirivši, rekao je supruzi: “Ja ću sutra s njom u školu do stručnih službi. Prije toga ćemo razgovarati s njom.“

Bilo im je veoma složeno i teško organizirati dodatne odlaske stručnim službama, psiholozima, logopedima, ravnatelju, učiteljici… sve se to vrtjelo u iscrpljujućem krugu ne bi li učenica za nekoliko mučnih tjedana dobila konačnu procjenu svojih matematičkih sposobnosti. Otac je u međuvremenu još jednom otišao raditi. Nekako je ishodio trotjednu smjenu jer je svakako želio biti prisutan u vrijeme kad su službe obećale kraj procesa. Marta je angažirala jednu mladu medicinsku sestru, koja je tek završila školovanje, u prilikama kad je morala ići na razgovor sa službama. Ta je mlada sestra ostajala uz teško bolesno dijete ne bi li kontrolirala rad aparata. Marta je bila sva sluđena jer nije imala posebna povjerenja ni u mladu djevojku ni u njezino znanje. Najteže je bilo objasniti kćeri zašto mora to sve prolaziti. Dijete je venulo i povlačilo se u sebe, naočigled svih. U učiteljici koja je nastojala na ‘poštenju, pravdi i jednakosti’, bilo je nešto što su roditelji sebi teško mogli objasniti. Ali sustav je tako funkcionirao. Mljeo ih je, a oni nisu mogli ništa doli čekati zaustavljanje mlinca, nadajući se da će šteta biti popravljiva. Nadali su se da će završetkom tog četvrtog osnovne proći uvjetovanost dotične učiteljice. No ako su željeli da njihova kći sa što manje problema, buke i poniženja prođe blic. ispitivanja’, morali su dobiti potvrdu da ona kao manje sposobna, bude isključena iz njih. Potvrdu je mogla dati jedino stručna procjena.

Napetost u njihovu malom domu dosegla je vrhunac onog dana kad je Martin suprug, upravo se vrativši s još jedne trotjedne smjene, ušao u stan, na brzinu se presvukao jer nije bilo vremena za jelo i s kćeri otišao do škole. Ovog je puta bio psihofizički iscrpljen, nakon deset dana izloženosti oluji, valovima, hladnoći i strahu kakve pedagoginja u uredu, kod koje su upravo imali dogovoreni sastanak, nije mogla ni zamisliti. Na razgovoru su prvo bili zajedno. Za to je vrijeme otac strpljivo slušao procjenu koja je odredila kako je ‘učenica u nekim područjima iznimno nadarena, a u području matematike nižih prosječnih sposobnosti te da je, na izričit zahtjev učiteljice, preporuka poseban pristup u rješavanju matematičkih zadataka’.

„Je li to nešto što učiteljica može i sama odraditi na satu ili ju je potrebno izlagati protokolu?“ upitao je otac ženu, koja je sjedila za svojim radnim stolom. Bila je to žena od trideset i devet godina. Tog je dana bila odjevena u svijetlo-plavi damski kostim, na jednoj je ruci imala široku zlatnu narukvicu. Njezina je kosa bila znalački dotjerana u blage valove. Vitka ga je plavuša gledala očima više službenice, koja suvereno vlada svojim radnim zadacima. Njezino lice, njezini pokreti, mimika, način na koji je držala ruke na stolu, odavali su dugogodišnju sigurnost dobrog radnog mjesta. Na njegovo je pitanje odgovorila snishodljivim glasom: „Mogla bi, ali valjda učiteljica zna zbog čega to traži.“.

Otac je kćer, koja je do tada skrušeno sjedila na stolcu do njega, slušajući što stručnjaci imaju reći o njoj i njezinim intelektualnim sposobnostima, zamolio da ga pričeka vani. Kada je izašla, otac je izvadio fascikl i stao vaditi jedan po jedan papir pred pedagoginju s riječima: „Ovo je natjecanje iz hrvatskog jezika, ovo su uvjerenja iz škole stranih jezika, ovo je nagrada na baletnom takmičenju, ove su ocjene, kao što vidite, odličan uspjeh iz prva tri razreda, ovo su svi matematički ispiti iz prva tri razreda… i vi meni želite reći da to dijete ne može, tek tako, odjednom svladati osnovno gradivo iz matematike za četvrti razred osnovne škole bez polaganja po posebnom programu, za djecu slabijih intelektualnih mogućnosti?“

Sve je te papire uredno posložio pred pedagoginju, upitavši je: “Znate li vi u kakvim emotivnim uvjetima to dijete živi posljednjih godinu dana? Ne mislite li da je možda problem u učiteljici, a ne u učenici?“

Pedagoginja je gledala u papire, pa u oca, pa ponovno u papire, pa u oca. Dvama je prstima jedne ruke uzela jedan od uredno složenih dokumenata, koje su roditelji brižno čuvali, a drugom se rukom nalaktila, nagnula se preko stola, pogledala ga pogledom poput kakva gmaza i rekla, mašući papirom po zraku: „Gospodine, ovo je samo celofan. mi znamo što je unutra.“.

Otac je na te riječi pokupio dokumente sa stola i bez riječi izašao iz ureda. Uzeo je djevojčicu za ruku i otišao do ureda ravnatelja. Djevojčica je ostala čekati oca pred vratima, a otac je pokucao. Osjećao se kao gladijator pred gladnim lavom. Sabrano je pozdravio ravnatelja i progovorio glasom čovjeka kojem su pluća ispunjenja bijesom i strahom. „Pedagoginja ove škole upravo mi je rekla kako je sav dosadašnji trud mog djeteta ‘celofan a mi znamo što je unutra’, pa ja vas, gospodine ravnatelju, pitam, što je unutra? Je li to izreka koja je u narodu poznata kao ‘govno u celofanu’?! Je li ona upravo rekla da je moje dijete ‘govno u celofanu’?“ Ravnatelj je bio zatečen, no brzo se snašao ispričavajući se do neba. „Molim vas, smirite se. Znam kako vam je. Sjednite, polako. Sve ćemo srediti. Kako je vaš sin? Kako je supruga? Tako mi je žao što sve to prolazite s vašim malenim.“.

Kći je sutradan krenula u novi razred kod učitelja koji se nije služio blic-ispitivanjima i kojem nije bio cilj uloviti učenike u njihovim slabostima. Djevojčica se preporodila za tjedan dana. U školi, službama i kod stare učiteljice sve je zabašureno, skriveno i posuto prašinom zaborava. Pedagoginja je nastavila raditi, noseći i dalje zlato na ruci, plave meke uvojke, modne kostimiće nježnih pastelnih tonova, a sve joj je služilo kao celofan za ono što je sama uistinu bila.

On nikada supruzi nije ispričao da je školska pedagoginja za njihovo dijete rekla da je…’govno u celofanu’.

*

Iza malog bijelog lijesa išli su njih troje, držeći se za ruke. Marta nije odvajala pogleda od nježnih ružičastih ruža, pričvršćenih za mrtvački vijenac poput kakve ukosnice. Otac je hodao skamenjena lica. Između njih je išla njihova kći, plačući. Premalena da shvati, prevelika da ne osjeti.

Bio je prvi tjedan petog razreda, a Marta je stajala pred školom, čekajući svoju kćer. Odlučile su zajedno otići u kupovinu nove odjeće za djevojčicu. Marta ju je čekala nekih stotinjak metara od glavnog ulaza, sjedeći na zidiću. Ljeto se opraštalo, a sunce je ugodno grijalo. Škola je bila okružena velikom livadom, prepunom tratinčica koje kao da su se natjecale koja će bjeličastije pružiti latice. Marta se sjetila da je njezin dječak volio to cvijeće i kako je, tek prohodavši, padao ničice u njega, smijući se. Znala je da će takvih sjećanja biti puno i da će stalno dolaziti. Liječnica joj je rekla da se im se samo prepusti kada dođu, da prođe kroz tu bol i kroz to sjećanje. Već se navikla na suze u očima, stoga i nije uočila ženu koja joj je dolazila u susret. Tek kada je žena prišla bliže i zazvala je imenom, Marta je obrisala zamućene oči i vidjela da je to jedna od mama iz bivšeg razreda njezine kćeri. Jedna od one četiri mame, koje su je lobirale za druženja, jedna od onih, čija djeca od prvog udaha neprestano imaju ‘sve pet’, jedna od onih koje ni o čem drugom ne govore, nego samo nabrajaju svoje uspjehe, bilo da se radi o kolaču, trepavicama, ocjenama njihova podmlatka, novcu kojeg su zaradili njihovi muževi… ma bilo o čemu. Nikada se od njih nije čulo ništa, što ih nije veličalo.

„Dobar ti dan, Marta, čekaš malenu?“

„Da, idemo u kupnju, pa…“

„Primi moju iskrenu sućut. Nisam nazvala jer… znaš, kako je.“

„Znam, ne znaju ljudi što bi rekli. Shvaćam. U redu je“, rekla je Marta.

„A kako je… malena?“ upitala je žena, pokazujući na školu.

„Na što misliš?“ otresla se Marta.

„Pa na ono… znaš, matematika i to?“ bila je uporna žena.

„Dobro je, napreduje. Sve je u redu“, rekla je Marta.

„A što ćeš, draga moja, nije ti bilo lako, a i ne ide svoj djeci sve. Mojem, hvala Bogu, ide sve, a to se tako rodi, ne možemo birati. Ah, djeca su tako različita, a moram ti reći i da su neka jako zločesta. Ne znam tko ih tako odgaja. Kad sam neki dan ono vidjela, stvarno sam se iznenadila, nisam znala da djeca mogu biti tako okrutna. Divim se tvojoj smirenosti. Da se radi o mojem djetetu, ja bih se već zauzela. Ti to sve onako mirno“, nastavila je žena.

Marta ju je ispitivački pogledala: „Na što misliš? Ne znam o čemu govoriš“

„Pa na ono neki dan s Martom. Nije ti rekla?“

„Ne, nije“, odgovorila je Marta, „reci mi, što je bilo?“

„A ne znam baš jesam li ja osoba koja ti to treba ispričati, ali ‘ajde, bolje ja, kad me već pitaš. Došla sam po svojeg pred školu u petak. Već je bio mrak, šesti sat je bio gotov. Dođem ja po njega da ne ide po mraku, i iz auta, tu se parkiram, gledam i vidim ti kćer okruženu djecom, koja idu oko nje i pjevaju, ma to su ti one tri male, znaš ih, i pjevaju ‘Trala la la, umro ti je brat, a ni brojke ne znaš’, i sve tako ponavljaju, kao neke male vještice oko nje. Grozno je bilo za vidjeti. Meni je bilo užasno kad sam to čula. Mislila sam se što ću, kako ću joj pomoći, ali taman moj došao pa sam otišla. Nije ti kći to ispričala?“ upitala je žena.

„Nije“, rekla je Marta, osjećajući kako joj se želudac grči, propada do nogu i ona cijela kroz asfalt tone u utrobu zemlje.

„Ah, meni moj sve kaže“, rekla je žena i dodala, „sad bi se ti mogla malo i srediti, kad je sve prošlo.“ Podigla je ruku i s dva prsta uhvatila krajeve jednog pramena Martine kose i rekla: „Dobro bi ti došla nova frizura.“

Srećom, školsko je zvono zazvonilo i učenici su počeli izlaziti iz školske zgrade. Martina je kći dotrčala do svoje majke, koja ju je nježno zagrlila. Djevojčica je zagnjurila lice u majčino rame, toliko je već bila visoka, a Marta je na svojem trbuhu osjetila otkucaje njezinog srca. Ostale su tako nekih pola minute u međusobnu tješenju, a potom krenule u zajedničku kupovinu kojoj su se obje veselile.

*

Dvije godine poslije Marta i njezin suprug sjedili su u kazalištu. Dobili su dobre karte, bili su smješteni po sredini sedmog reda. Baletna pedagoginja njihove kćeri posebno se trudila oko roditelja svojih polaznika. Marta je bila divno dotjerana. Odjenula je novu bordo haljinu od šantunške svile, a suprug je imao novo modro odijelo s kobaltno plavom kravatom. Bili su jako uzbuđeni, a u trenutku kada je njihova kći uz nježne zvuke Sentimentalnog valcera Čajkovskog, istupila iz kruga ostalih balerina i po prvi put u životu otplesala svoju solo točku, uhvatili su se za ruke i osjetili ono što toliko dugo nisu. Mir. Djevojčica je plesala poput nekog lepršavog bijelog oblačića. Djevojački nježno i sigurna u svoju snagu. Lebdjela je kao vođena pogledom anđela.

– iz zbirke kratkih priča “OBIČNA ŽENA” (ciklus “Četrdesete; Marta”), Beletra, 2022, Hrvatska / Art Rabic, 2022, BIH –

____________________________________________________

HANA KONSA novinarka, spisateljica i dramatičarka (Split, 1963.). Pisanjem se bavi profesionalno tri i pol desetljeća, u novinarstvu i književnosti. Objavljuje priče na internetskim portalima, ljubavne romane i priče u ženskim časopisima, poeziju i kolumne, priču za djecu u dječjem časopisu i književne predgovore. U 2022.g. objavljuje zbirku pripovijetki „Obična žena“ u Hrvatskoj i u BiH. U 2023.g. Nagrada Marin Držić, treće mjesto, za dramu „Ostanak“. Živi i radi u Splitu.