Category: proza

KRATKA PRIČA VLATKE BRIŠKI: VRATIO SE KES

proza

Nismo se vidjeli ima desetljeća 2, ulijeće, zzzuummm, moj barjaktar lijepih povijesti, jipijej abrakadabra slijeće kao zvrk u tijesnu kutiju, odbija se od rubova rotira u ritmu valcera heheheheejj vrisne s drskim smiješkom uličnog cirkusanta, minijaturni tsunami, dvajst godina pauze a kao da sam se probudila nakon jučer, u vrtnji me povlači za ruku da iskačem iz čizama i kes i ja i ja i kes letimo, otkazujemo sadašnjost, let nas vodi skroz prek puta ceste u birtiju, o kako daleko je doma, illica je danas posebno zmijolika, odrasle žene na +10 nutra spuštaju debele džempere pokazuju napudrana ramena, lijepa su im ramena, prozor na tramvaje i veljaču
radijator, kess/i/ja zabijeni u šalove do usta, kava samo jutros miriše na bolognu, a u našem gradu dogodile su se veće stvari od grafita
od prve sekunde misli se dodiruju prestižu 1 drugu kao kvrgave dječačke noge iznad plićaka onda, u prošlosti stojeva na rukama u moru, ukradenoj, ukrali su mi je toliko da ne znam je li se zaista dogodilo, tko su oni bili oni su bili, oni su bili jači od nas, prošlo je, prošlo je, oni su sada bogati i mirni a mi i dalje siromašni i nemirni slažemo si šarene kuće od karata
kes laže da je čist kenja govna o radostima življenja, pije me, baš me ono siše, gnječi mi mozak koncepcijama za život koji je pred nama, ala ga sere, bodrim pravi sam navijač, je život je pred nama, troši mi zrak, troši mi vrijeme za moju cigaretu, zaglavio je u prošlosti kao bumerang-igračka s greškom u letu se zakačio za rebro radijatora i nitko ga nikad više nije našao, samo ja malo sad baš sad
neodoljivo miriše na prašinu, oči su mu fakin prekrasno mutne, žličicom miješam bijeli šećer i njihove tamne vodene boje, zgasio je zjenice na minimum i priča tako neodoljive gluposti tako spoorrro, otežući rečenice kao da ima sutra, reveri kaputa dižu se i spuštaju od bubnjanja srca mog pixieja srca su nam živa jetra još prate ritam vadim oči drškom žlice kao pingpong lopticama gađam ga u glupu glavu odapinjem pogled kroz prozor u pravo kvalitetan, supernovama osunčani zimski smog, uvlačim tri dima u jednom, želim ga do dna pluća, plazim jezik do brade s usana kupim vreli kapučino, pulsira mi cijeli moj život ispod sljepoočnica
jezičinom potežem lijevo, barmenn me prostrijeli pogledom, jezičinom potežem desno, pogled umornomakinalno slijeće natrag na kesa, da, znam da kuži stvari i znam da smo najebali, plaćam kavu kovanicama, ostavljam mu darove, ostavljam mu sve što imam i ostavljam ga samog, tjeram ga grubo i baš sam kučka, popio mi je 500 kalorija pubertetskim masterplanom za svijetlu budućnost, rastajemo se na ledenom pločniku sunce je točno iznad nas sjene su nestale plastični lutak na električnom romobilu zaustavlja se na gumb danske proizvodnje, spajam kapke konvulzivno titraju ne osjećam ništa osim boležljive želje za proljećem, kostur mi krcka ispod leopardovog uzorka, guram svog najdražeg klauna preko zebre, idi bre, ne da mi se, više mi se ne da, umorna sam redarstvenica, kad su nam ukrali naših par godina, meni su ujedno ukrali par godina pešče, znaš li to keseru, zbog te otmice ti i ja nismo stigli podijeliti pešču, a mogle su biti bajke pričalice
drhtim od zime, imam sitne suze u kutovima stisnutih očiju, vraćam se na job, kes viče doći ćeš mi u posjet- ne čujem ga više, obrisao se, zvoni mi u ušima njegovo veselo zviždukanje kroz zube, otvaram vrata ofisa lijeno pružam vrat vampirima otupjela na prostituciju
u malim bljeskovima francovo lice na jastuku još 5 sati i spašena sam zovem ga da me smiri glasom preko žice još 5 sati i spašena sam na toplom jastuku uzet će mi lice i kosu u ruke svrbi me koža grebem je do krvi nema veze nema veze za davnu krađu pešče sad je mojamoja nema veze za otmicu sad sam blatni veteran ne peče me čik na koži ne plaši me tuđa istina krv mi se pjenuša ko heroin u žlici mmmm šamarčina koju bi mi rado udijelile tuđe istine čini se kao slastan doživljaj volim kad mi uzavre krv u obrazima pomisao na mogućnost takve jedne lijepe šamarčine, akter nebitan, omogućuje mi da konačno izdahnem i iznova udahnem kisik, ali to je to, samo jedan udah jedan sat prolazi kao 3 pa 3 prođu u sekundi patim od nesanice u pola 6
kroz staklo gledam ljude kako prolaze otežani rekvizitima dok se mrači ne znam jel to ja stojim u mjestu a oni klize na traci il je obrnuto mrak je pao – meni na oči – upada kes kolutam očima mišići su mi umrli on je pregorio od današnjih iščekivanja došao se oprostiti i odjuriti u noć kao da noć nešto donosi palimo cigaretu na ulici, dok slatko kaže ej plešu ti neke crvene točkice po licu, pratim igru reklamnog lasera na njegovom ramenu i rukavu, noć je ultramarin plava, rastopila mi se snaga, rastopio se i kesss, bacamo čikove i bek tu neonska svjetla ofisa, probadaju mi očne jabučice, on pred ogledalom popravlja kaput kao vojnik pred povratak u rat, ja uništavam skupe čizme izvrćući gležnjeve na pločicama visokog sjaja, zamišljam školicu s kredom nacrtanu pitam se tko će od nas sutra pljuvati krv
trgnem se kes nešto govori, posjetit ćeš reći ćeš da si mi zaručnica hoću posjetit ću, evo ovaj prsten ću nositi, ok, zapovijeda na talijanskom kad dođeš, poljubit ćeš me jako blizu usta, jesi čula, da, poljubit ću te jako blizu usta i doći ću, krivim glavu na ramenima, dobro izgledaš, ajde sad, ok, šaljem ti broj, da, a sad ispari ako bi nekako moglo, ovaj put ne buš zasro jel tak tak je da, popravljam mu revere i otresam smeće s kaputa dok on pjeva nešto što je baš najljepše, himnu naše anamneze, tenorom urla lavarsi i dentiiii mattina e seraaaa, noge mi od tuge postaju nepouzdane kao stupovi od pijeska, naslijepo dohvaćam barski stolac iza sebe svaljujem na njega pijano tijelo u džepu grčevito trljam palac o prstenjak koncentriram se da ne povratim pjenu, srodne duše ne postoje niti se njihovi krugovi mogu djelomično preklapati možeš samo voljeti a možeš i do ludila
dozivam u glavu franca indijanca, ljeto i naša stopala na pijesku kraj kupe, krckanje crnobijelih školjki u jednoj riječi izdahnem dnevnu molitvu da umre drugi, danas ću ga nahraniti plodovima interšpara jer krv su mi popili pa nemam da mu dam, a bilo bi fer i korektno, dat ću mu dušu, ako ovaj dan ikad završi i tramvaj me ikad dopremi do doma
da kes, još je tu kao muha koja ne nalazi put kroz prozor, reveri su na mjestu, ispraćam ga, on ima pitanje posjetitćešposjetitćeš da da oću prsten mjesec dana da, otvorim oči, otisnem rukama kosti guzice sa stolca, popravim mu kosu i poljubim jako blizu usta i zavlada mir, neprocjenjiva milina šutnje, nebo se rastegnulo od olakšanja, rastanci nisu i nikada neće biti spokojni, pogotovo kad se rastaju dva ridikula koja razumiju sve, ali baš sve, pa tako i jedan drugog, pravim smiješnu grimasu da ne skuži da grizem jezik do krvi, preko stakla iz mraka domahuje mi u slowmotionu, znam da ga vidim zadnji put

_________________________________________________

VLATKA BRIŠKI rođena je 1979. u Zagrebu. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje u kolovozu 2023. Sama podiže dva sina junaka i osim toga malo za što mari, našla je dobar bend. Priprema novu zbirku “Domašaj dece” i sa spomenutim izviđačko-HC-emo-folk bendom “Turpija” povremeno izvede hitove “Jutro kad se vratio Mehmedin”, “50 dana 50 noći” a.k.a “Cigani se žene” i ostale. Nije druželjubiva i ima nekoliko vjernih fb pratitelja.

KRATKA PRIČA ĐORĐA MAJSTOROVIĆA: PROLEĆE U ULICI 7. JULA

proza

O tome šta su Radenko i Gavra radili tokom bombardovanja mogao bih da pričam u nedogled, ali nisu baš sve stvari podjednako važne.
Recimo, znam da je bio 6. april, načelno dobar dan za bacanje bombi, sirene za vazdušnu opasnost su upravo ispraćale dnevnu svetlost sa ulica Jagodine, a njih dvojica su se sa rukama u džepovima vukla preko Kamenog mosta, dalje, ka Ruskom groblju, dok su im se senke lenjo gegale uz njih.
Nastave nema već dve nedelje. Nisu sigurni kako će izgledati prijemni za srednju školu ako se ovo ludilo brzo ne završi. Obojica su već bili prepuni nepotrebnog znanja, ali kao da je polako počelo da im bledi sećanje na život kakav su poznavali pre početka bombardovanja. Ništa više nije imalo smisla, osim da u diskontu kupe limenke nečega što se zvalo Viski-kola i da se popnu na jedan od najboljih vidikovca u gradu.

-“Ese sećaš kad nam je pričao istoričar da su Švabe, kad su se povlačile odavde, digle u vazduh sve mostove na Belici” – reče Gavra, tražeći pogledom špijunske satelite među zvezdama.
-“Čuj mostove na Belici? Brate, to je praktično potok, ne moraš da budeš Karl Luis da bi je preskočio.” – reče Radenko, glasom koji je trebalo da zvuči zrelije.

Radenko je bio dobar u matematici, njih dvojica su zajedno mogli da izračunaju da je pre tačno 48 godina bila nedelja, a tog dana 1999. godine je, eto, bio bezvezni utorak, i to stvarno nije imalo nikakvog značaja u njihovim životima. Radenko je prvi popio piće, spljoštio limenku i bacio je preko ograde, na koju će se koji sekund kasnije nasloniti i početi da plače.

-“Kojti kurac? Šta bi odjednom?”, Gavra nije znao kako da se ponaša, “Nije valjda zbog neke ribe? Ajde isplači se pa mi kaži…”
-“Ma, brate… Sinoć su bombardovali aerodrom dole u Prištini, ćale mi je tamo raspoređen… Nemam pojma da li je živ… Znam samo da spavaju u nekim hangarima njih dvadeset ko sardine… Čuli smo se samo jednom od kako je počelo ovo sranje…” – odgovori Radenko, uz prigušeno jecanje.
-“Ahaaa… pa š’o ne kažeš, meni isto bila frka sad kad je ćale iš’o dole po cigare, zamalo ih omašilo negde kod Leskovca, mogao sam da ostanem siroče.” – reče Gavra, koji se nije sećao svoje majke, kao ni kada je poslednji put video muškarca kako plače.

Ostatak noći je protekao mirno.

Radenko se sutradan probudio kasnije nego inače, a kada je izašao iz svog dvorišta video je na desetine ljudi kako se tiskaju u redu ispred Gavrine kapije. Otišao je po burek, a u povratku mu se činilo da je red samo još više narastao. Posle doručka je ponovo zavirio na ulicu, red je i dalje bio pozamašan. Pošto mu je već postajalo dosadno, a nikad ne znaš kad će sirene ponovo da te sateraju u kuću, rešio je da se probije do Gavre i njegovog oca.
“Čika Gavro, kad će Neša da dobije slobodno, da idemo da vozimo bajs?” – bili su to retki momenti kad je morao svog najboljeg druga da zove po imenu. Ljuba Gavrić, sitni biznismen sa dobrim vezama na jugu Srbije, nije ga ni pogledao, samo je brzinski odmerio kraj reda i rekao: “Za sat vremena”. I tako je i bilo, čak i za nešto manje od sat vremena, Radenko i Gavra junior su već bili na svojim polovnim ponikama i jurili ka Đurđevom brdu.

-“Misliš da će da naprave vašar ovde kad se sve ovo završi?” – pitao je Radenko kad su stigli do potoka i seli na travu.
-“Pffff… ima da naprave najveći vašar na svetu… Znaš kol’ko ću se vozim na ringišpil? Familije mi, dok se ne ispovraćam…” – rekao je Gavra i onda nastavio posle kraće pauze, “E, bale, zakuni se, ako ikad budem propušio da mi odsečeš ruku… obe ruke, dogovoreno? Jesi video ti one paćenike ispred moje kuće jutros? Njih dvojica došli čak iz Ćupriju, ej!”
-“Ma da, strašno…” – odgovori Radenko odsutno.
-“Šta ti još uvek brineš zbog ćaleta? Znaš šta je dobro u svemu tome, kad se nešto desi to se brzo sazna. Tako da, bale, opušteno za sad… A i nešto sam razmišljao, sinoć kad si mi to rek’o… Zar ti nisi pričao da te ćale leši redovno od batine?” – upita Gavra sa malom zadrškom.
-“Pa ono, nije baš redovno, ali u poslednje vreme često, naročito od kako je keva ostala bez posla, svi su odjednom mnogo napeti, još cela ova situacija…” – reče Radenko.
-“Hm, da… a Baneta je l’ tuko?” – upita Gavra nešto tiše.
– “Ma ne… Njega nikad… On je mali, njemu samo ja klepim zaušku kad mi upadne u sobu dok drkam.” – odgovori Radenko onim istim glasom od sinoć.
-“E, bale, nego da promenimo temu, sad si me podsetio, znaš da se ložim na Kseniju već godinu dana, i sad kad je počelo sve ovo, ja se kao ponadao to je prava prilika, pre neki dan joj kažem sve, i da mi se sviđa i sve…” – reče Gavra i zastade…

-“I?” – upita Radenko posle preduge pauze.
-“I ništa, kaže ona bi da budemo drugari… Ej, zamisli, ne znam da l’ ću se probudim čitav sutra, a ona bi da se druži?! Pa imam tebe za druženje, šta će mi to sa devojkama… I tako, ma sve je sjebano.” – zaključi Gavra.

Međutim, i Gavra i Radenko su se budili čitavi i naredne dve nedelje. Tako je bilo i onog dana kada su se svi probudili sa vešću da je u Beogradu bombardovana zgrada Radio Televizije Srbije. Te večeri je, neposredno pre nego što će se sirene ponovo oglasiti, Radenkova majka Biljana ušla u žustru raspravu sa dobrim delom komšiluka ispred prodavnice u njihovoj ulici. Tvrdila je da je Milošević znao da će RTS biti bombardovan i da je namerno ostavio ljude unutra kao žrtvenu jagnjad. Tvrdila je i da je ovo što se sada dešava “naš Drezden” i da ne znamo šta nas je snašlo jer nam je rat konačno došao kući posle osam godina rasipanja smrti svuda oko nas. Sa druge strane, ljudi su joj poručivali da je luda, da ima sreće što joj je muž na ratištu inače bi joj on sam pokazao gde joj je mesto, da ide u Hrvatsku pa da tamo bljuje te gluposti o Srbima kao agresorima, i da pazi šta priča pred decom. Radenko i Gavra su se trgli tek na ovo poslednje, jer se očigledno odnosilo na njih, a oni su imali utisak da su za ovih mesec dana pod bombama dovoljno sazreli i da ih više niko neće zvati decom. Uglavnom, to je bila kap koja je prelila čašu. Otišli su demonstrativno na drugi kraj ulice da vezuju konac između komšijske ograde i bandere, vrebajući slučajne prolaznike.
Gavra je želeo da pita Radenka o stvarima o kojima je pričala njegova majka, ali se malo plašio šta će ako se ne budu slagali o politici, hoće li se i oni posvađati kao što su se odrasli svađali oko toga u svakoj prilici? Gavra je bio prilično siguran da ne zna kako da se naljuti na Radenka. Ovo razmišljanje prekinuo mu je jedan od prolaznika koji su upali u njihovu zamku, a kome očigledno nije bio veliki problem da se ljuti na decu, i koji je počeo da ide ka njima, preteći i psujući. Gavra je počeo polako da se povlači nazad, a Radenko se dao u beg preko ulice, ne primetivši auto koji se pojavio sa druge strane.
Na svu sreću, i ovo veče je prošlo bez žrtava. Radenko je već ujutru bio kod kuće, sa prelomom leve ruke, bolom u kuku i povećom ogrebotinom na licu od pada sa haube Zastave 101. Stari “Stojadin” je takođe prošao sa manjim oštećenjima, dok je vozač ostao bez dozvole na šest meseci, ali je bar pronašao svog novog dilera cigareta. Sve u svemu, niko nije izašao previše nezadovoljan iz cele ove stvari.
Radenkova majka je razmišljala o tome da se privremeno sklone na selo, kod njenih roditelja. Uspela je da se nakratko čuje i sa mužem koji nije smeo da joj otkriva gde se nalazi, nakon povlačenja sa Kosova. Na kraju su otišli na selo za 1. maj, ove godine dodatno obesmišljen, ali je jednoglasno odlučeno da samo Radenkov mlađi brat Bane ostane kod babe i dede dok se ova ludnica ne završi.
Gotovo ceo prelepi mesec maj Biljana i Radenko su proveli u svom dvorištu, plešući u novim rutinama, između dve vazdušne opasnosti, neprekidnog bombarodvanja unutrašnjom propagandom, tajanstvenih telefonskih javljanja Radenkovog oca sa ratišta, i Gavrinih prepričavanja švercerskih dogodovština njegovog oca.
I baš krajem maja, kada je Radenkovim roditeljima godišnjica braka, eto ih u podrumu kuće Gavrića. Susedna Ćuprija je te noći sravnjena sa zemljom, ili je bar tako zvučalo sa tih par desetina kilometara vazdušne razdaljine. Ali kao da više niko nije osećao strah. U podrumu je mrak, jedna sveća obasjava njihova lica. Udovac Gavrić bez naznake emocija, potencijalna udovica Biljana, večno zabrinuta za sve oko sebe, zatim Radenko, čiji glas i dalje mutira, a lice se bori sa pubertetskim bubuljicama, i naposletku Nenad Gavrić, mršavi plavušan, sa večitim osmehom na licu, koji iznenada započinje pesmu:

“JUUUU-GOOOO-SLAAAAA-VIIIII-JOOOO NA NOGE!”

Ništa manje iznenada se pridružuje i Radenko: “PEEEEVAJ, NEK TE ČUUUJU!”

Zatim se pridružuje i Gavra stariji: “KOOOOO NEEEE SLUŠA PESMU…”, a onda se svi okreću ka Biljani, koja nema kud, i kroz poluhisterični smeh otpeva: “SLU-ŠA-ĆE OLUUUJUUU!”
Muškarci padoše u trans nakon ove uspešne izvedbe i zagrliše se kao fudbaleri kada proslavljaju gol, a Biljana nastavi da se smeje, sa suzama u očima. Kraj je stvarno morao biti blizu.

Dva dana nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, u dvorištu Gavrine kuće priređena je velika fešta, pekao se roštilj, svako iz ulice je doneo ponešto od hrane i alkohola, a Radenko i Gavra su rešili da ipak žele da budu deca makar još to jedno leto.
Iz novina su sakupili slike čelnika NATO pakta i vodećih zapadnih zemalja i zapalili ih na gomili. Bili su to začeci Gavrinih piromanskih tendencija, koje će kasnije poprimiti znatno ozbiljnije razmere, ali to je bila samo jedna od blažih posledica ovog izgubljenog proleća. Usred tog paganskog obreda, Radenkova majka je počela da ih grdi, pričala o nekim gradovima koji su bili pod opsadom godinama, a oni su pregurali to jedno pišljivo proleće pod bombama i odmah zamrzeli ceo svet.
Nisu je slušali, naročito ne Radenko, koji je kroz vrh plamena mogao nejasno, ali sasvim dovoljno, sa druge strane ulice da nasluti figuru svog oca.

– priča je objavljena u zborniku “Trenutak kad je meni počeo mir”, ZDF, 2023. –

_____________________________________________________

ĐORĐE MAJSTOROVIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Veći deo dosadašnjeg života proveo je u Nišu, gde je diplomirao na Filozofskom fakultetu, na departmanu za istoriju, nakon čega se seli u Novi Sad. Rukopis njegovog nultog romana “Zbirka zbrke” ušao je u finale konkursa izdavačke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman 2011. godine. Nakon toga se posvetio pisanju kratkih priča, od kojih su mnoge objavljene u različitim zbornicima. Rukopis njegove prve zbirke “Ulica izgubljenih reči” pobedio je na konkursu “Golub 2016.” za neobjavljeni rukopis autora mlađih od 40 godina koji nisu samostalno objavljivali dela. Knjiga je objavljena juna 2017. godine, u izdanju Gradske biblioteke “Karlo Bijelicki” iz Sombora. Osim što objavljuje, Majstorović je aktivan u književnosti i putem radionica kreativnog pisanja “Pisalište” u okviru Omladinskog centra CK13 u Novom Sadu, gde je šest godina radio kao urednik književnog programa, a vodio je i književni podcast “Knjigofilija”.

KRATKA PRIČA DANIJELE REPMAN: MRTVA PRIRODA

proza

Dotrajali voz kreće se sporo. Stenje potmulo kao starac nakon progutane vijagre. Putovanje traje već puna četiri sata, ali Roko i dalje strpljivo sedi sam u kupeu. S vremena na vreme ustane, poravna rub kaputa koji mu se nabrao pod zadnjicom i baci pogled na prtljag iznad glave. Tamo je odložio putnu torbu i omanju kartonsku kutiju, temeljno oblepljenu širokim selotejpom. Kroz staklo isprskano blatnjavim kapljicama posmatra kako bledunjavo nebo zapinje za oštre grane samoniklog rastinja uz prugu. Sviće. Kraj je jeseni i hladno je. Grejanje u vozu ne radi.

Za sat vremena Roko će stići na kraj sveta. Tako u njegovim očima izgleda mesto u kojem je rođen. Školski primer vukojebine. U vreme kada je on bio dete postojala je tu nekad osnovna škola. Odavno je zatvorena. Sada u selu žive samo malobrojni starci i starice. Na ulici pre možeš sresti vevericu nego živog čoveka.

Dok se voz približava odredištu, Roko u sebi ponavlja: torba i kutija. Torba i kutija. Ne sme ih zaboraviti.

Kada se voz zaustavi, jedino Roko uzima svoj prtljag i izlazi.

Dugo nije bio ovde. Železnička stanica mu izgledao isto kao i pre. Oronula je i neugledna. Ipak, pre nije bila pusta. Danas više nema Jadranke u mini suknji i njenih zgodnih nogu u plavim borosanama. Nema ni otpravnika vozova. Sve prostorije su zakatančene. Jedino je čekaonica širom otvorena. Tupu nepomičnost ovog prizora narušava jak vetar koji, poput deteta koje se dosađuje, šutira opalo lišće iz jednog ugla u drugi.

Roko je poslednji put putovao vozom pre sedamnaest godina, onoga dana kada su sahranili majku. Preko puta njega u kupeu sedeo je njegov mlađi brat Vid. Roko je prekraćivao vreme tražeći na bratovom besprekorno lepom licu crte lica pokojnika – njihovog oca i majke. Tada je shvatio da se u tim krupnim plavim očima, uokvirenim neobično dugim trepavicama, pojavio isti onaj melanholični pogled njihovog oca koji je sve pare zarađene u nadnici ostavljao u kafani. Onih dana kada nije imao novca, otac je ostajao kod kuće. Te dane bi Roko naradije potpuno izbrisao iz sećanja. Na Vidovom licu video je i majčine usne. Ružičaste i pravilnih ivica. Lepih oblih linija poput siluete labuda.

– Evo ti ključ. Znam da želiš da se jednom vratiš tamo. Ja nemam nameru – rekao je tada Vidu i on je ćutke iz Rokove ruke uzeo ključ. Nije tražio od Roka nikakvo objašnjenje. Sve je bilo jasno.

Ipak, Roko se danas vraća upravo tamo gde nije imao nameru da se vrati. Kući.

*

Vid zna da zidovi trošne nabijače nisu živi, ali da ipak moraju da dišu. Obilazi kuću slobodnim vikendima. Prespava par dana usred leta. Par dana za zimske praznike. Kada se vrati, opravdava se Roku: morao sam da pustim malo svežeg vazduha. Ili: treba s vremena na veme razmaknuti zavese da uđe malo sunca.

Svoja malobrojna sećanja na rano detinjstvo Vid nema ni sa kim drugim da podeli osim sa Rokom. I najneuglednije banalnosti koje ga presreću u roditeljskoj kući, podižu u njemu talog zaboravljenog. Vid se trudi da pronađe izgubljene delove prošlosti. Predano rudari po ostacima uspomena. Pokušava da ih sklopi u jasnu sliku. Često postavlja pitanja Roku. Naglas razmišlja. Iznosi zaključke.

Roko uglavnom ćuti.

Našao sam našu fotografiju sa Crnim. Je lʼ se sećaš Crnog, Roko?

Roko ne mora čak ni da zatvori oči da bi istog trena pod prstima osetio gusto krzno mađarskog pulina. Voleo je tu neuglednu toplu njušku. Dok trči, Crni trči za njim. U šumu. Na kraj sela. U njive. Daleko. Ili… Crni se skriva ispod kuhinjskog stola i čeka da mu on tajno baci neki zalogaj. U znak zahvalnosti liže mu dlan. Ili… kada otac podigne ruku na majku, Roko ga slabašnim šakama stisnutim u pesnice udara po leđima najsnažnije što može, a Crni mu pomaže. Laje iz sveg glasa i vuče oca za nogavicu, sve dok ga jak udarac njegove cipele ne utiša. Roko tada satima plače. U kasnu noć zaspi u bunilu. Ujutru je čaršav pod njim mokar. Tiho, u jutarnjem polumraku, da niko ne vidi, presvlači mokre gaće. Tokom dana ih kradom pere na bunaru i stavlja u rernu šporeta da se osuše.

Roko, da li si znao da je majka volela da čita ljubavne romane? Našao sam u ostavi punu kutiju.

Roko je stariji skoro pet godina od Vida. Dobro se seća. Jednom mesečno njih troje idu vozom na poštu u obližnji grad da majka podigne dečiji dodatak i socijalnu pomoć. U povratku obavezno kupi ljubavni roman na trafici. Roko za čuvanje njene tajne dobije sladoled ili lizalicu. Nekad i sličice fudbalera. Ako otac nije kod kuće, a majka je ipak uplakana, Roko zna da je ljubavni roman imao tužan kraj. Dok čita, ona se potpuno uživi. Strastveno se preda snažnim emocijama. Potpunim krajnostima. U njenom svetu nijanse ne postoje. Sve je ili crno ili belo. Setićeš se ti mene kada jednoga dana budeš nekoga stvarno voleo, videćeš koliko može da te boli duša. Onda ćeš me razumeti, kaže mu sa potpunom ozbiljnošću u glasu. Roku se čini da je ljubav precenjena. On ne zna u koga je majka zaljubljena, ali je uveren da otac ne može biti taj.

Hteo sam da bacim u vatru onu drvenu hoklicu, ali sam odustao. Sva je rasklimana.

Ubrzo nakon što je otac umro zaborav je postao deblji i crnji od sloja zemlje koja je prekrila njegov kovčeg. Roko je imao samo dvanaest godina. Začudo, sada ga je jasno video kako sedi na maloj hoklici pored šporeta. Tako šćućuren, otac liči na dečaka. Ćutke kruni kukuruz u zarđalu limenu kantu. S vremena na vreme loži vatru. Majka prži uštipke za večeru. Kuća prijatno miriše na kiselo testo i toplu svinjsku mast. Zatišje je. Roko se nada da je nekada zatišje samo zatišje. Da ne najavljuje buru.

Drvena hoklica, prevrnuta ispod oraha iza kuće, budi i ono poslednje sećanje na oca. Sneg mirno pada. U daljini se čuju divlje guske. Preleću nebo u izlomljenoj liniji. Očevo telo visi sa najdeblje grane. One iste grane na kojoj majka svakog leta, od starog užeta i drvene daščice, pravi ljuljašku na kojoj se Roko ljulja satima i gleda kako njegova stopala dodiruju toranj seoske crkve.

Uopšte ne znam kako sam rukom srušio sa stola onu keramičku činiju. Srećom, odlomio se samo komadić. Ne vidi se da sam je lepio.

U činiji na kuhinjskom stolu majka drži plastično voće. Tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. To je voće za gledanje. Majka ga često glanca mekom krpom. Voli da sija. Da izgleda lepo. Roko i Vid jedu voće samo kada ga ima u sezoni, ubrano sa živih grana drveća u dvorištu.

Znaju da je činija sa plastičnim voćem uprošćena metafora nekog budućeg srećnog života. Njihovog konačnog cilja. Majka bez trunke ironije u glasu nekad kaže da će jednoga dana sve doći na svoje mesto. Naučila je to čitajući ljubavne romane.

Tada će na stolu umesto plastičnog, stajati pravo voće.

Zatvorio sam žicom sve otvore na tavanu. Više ne mogu da dolaze golubovi.

Roko je bolešljivo dete. Kad ima temperaturu, majka ga leči guščijom mašću. Žene u selu kažu da je to najbolji lek za bolesna pluća. Nakon što mu namaže i leđa i prsa, i umota ga vrućim krpama, majka se poput vešte mačke popne na tavan da uhvati nekoliko mladih golubova. Pravi od njih supu. Lekovita je. Roko mora da pojede sve iz tanjira. Deca kao što je on, treba da je jedu što više. Roko je sav na oca. Slabašan i providan. Ružnjikav. Uz to i rođeni cinik. Izraz lica mu je uvek podsmešljiv kao nekoj zloj starici iz susedstva. Za razliku od njega, Vid je na majku. Zdrav, jedar i lep. Iako je mlađi, krupniji od Roka. Viši za glavu. Ima široka ramena i pravilno držanje. Snažne ruke. A lice mu je blago, često nasmejano.

Majka se uvek ozari kada ga pogleda. Lečiš mi dušu svojom lepotom, šapne mu nekad, misleći da je Roko ne čuje.

Stavio sam opet na sto onaj tamnoplavi stolnjak. I uglancao voće.

Dok se drugi dečaci igraju na ulici, Roko sa visokom temperaturom leži u krevetu. Kroz pravougaoni ram koji je u vazduhu napravio prstima, žmureći na jedno oko, posmatra činiju sa plastičnim voćem na kuhinjskom stolu.

Postoji jedan deo dana između jutra i podneva kada uski zrak sunca, poput pozorišnog reflektora, osvetli upravo to mesto. Tada prizor u ramu od njegovih prstiju izgleda kao barokna slika mrtve prirode. Majka nekad pored činije sa voćem stavi i visoku staklenu vazu. U nju par stabljika suve lunarije. U proleće lunariju zameni pupoljcima lala ili grančicom procvetale kajsije.

Iako ona ne zna ništa o likovnim elementima, kompoziciji, kontrastima i ritmu, ume da uhvati tačno onaj trenutak kada na stolu zavlada savršen sklad. Tada se odmakne nekoliko koraka i uživa u prizoru.

Izaberi ti, Roko! Ne sumnjam  u tebe. Ti i majka ste uvek imali osećaj za lepo.

Pred Rokovim očima pruža se široko dvorište zaraslo u samoniklo drveće i šiblje. Na granama kasne kruške više nema lišća, ali zadržao se još pokoji zdrav plod. Ispod stabla oraha leže krupni plodovi u trulim crnim ljuskama. Pred ulaznim vratima na tremu razbacano je perje i neugledni ostaci neke ptice.

Roko nevoljno ulazi u kuću. Vazduh miriše kao i uvek. Na čađ i vlagu. Unutra je jedanko hladno kao i napolju.

Roko sa prozora sklanja zavese. Pali vatru u šporetu. Iz putne torbe vadi konzervu salate sa tunjevinom i sveže voće: tri banane, crvenu i zelenu jabuku, veliki plavi grozd i jednu narandžu. Sporo doručkuje, sedeći na rasklimanoj drvenoj hoklici pored šporeta. Potom istresa tamnoplavi stolnjak. Vraća ga na sto. Slaže u činiju sveže voće i stavlja je ponovo na sredinu stola. Iz fioke vadi nož. Seče trake selojtepa kojima je oblepio kartonsku kutiju. Sporo je otvara. Iz nje vadi urnu sa Vidovim pepelom. Potom je pažljivo, zaustavljajući dah na trenutak, odlaže pored činije.

Onoga dana kada ga je posetio u bolnici, obećao je Vidu da će za njegov pepeo odabrati najlepše mesto u kući. Roko je siguran da bi Vid, da sada ovo može da vidi, bio zadovoljan. Ne zbog mesta koje je odabrao, već što je on, Roko, večiti cinik, po prvi put u životu posumnjao u svoj stav da je ljubav precenjena. Roko oseća da ga boli duša.

Već danima pred očima vidi Vidovo lice iscrpljeno teškom bolešću. Izbledele oči i svele usne. Njegovu posivelu kožu.

Roko se odmiče nekoliko koraka od stola. Kao nekada kada je bio dečak, pravi ram od svojih prstiju. Podiže ga u visini očiju. Žmuri na jedno oko. Gleda. Jesenje nebo se zatvorilo, tmurno je, ali on će čekati koliko god je potrebno da se uski zrak sunčeve svetlosti pojavi i spusti tačno na sredinu stola. Ovo je poslednja prilika da uhvati trenutak potpunog sklada u kojem će sve, konačno, biti na svom mestu.

– prvonagrađena priča na Natječaju za kratku priču “Marija Jurić Zagorka”/ ZA najbolju GORKU priču, Vrbovec, Hrvatska, 2024. –

___________________________________________________________________

DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.

Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).

Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016.

Uskoro iz štampe izlazi njen novi roman Stolica bez naslona.

Članica je Srpskog književnog društva.

Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.

DVA PONEDJELJKA KRATKIH PROZA ANICE MILIČEVIĆ, 2/2

proza

***

„Znaš li ti što je život, mama?“, pita me moj uskoro četverogodišnjak nježno i nevino, kao da prosipa šarena zrnca klikera nemarno ostavljenih na rubu stola.
„Ne znam, sine.“
„Život je igra.“, odgovara mirno, jedva trepnuvši.
A u meni se pomjeraju tektonske ploče, ruše bedemi godinama naslagani i predrasude vijekovima usađene u naše misli i postojanje. Da je život ono što nastupa kada odrasteš, ono ozbiljno, ono zabrinjavajuće, ono na što se ne možeš pripremiti, ono što nas plaši, ono što nas pritišće. Da je život ono što nismo mogli shvatiti kao djeca.
Da nismo bili u pravu kada smo mislili da mjesec prati naš auto posvuda i da ona ptica koju čujemo u vrelo, ljetno jutro koje se veže ljepljivo oko gležnjeva ne govori „kupuj kruh“. Da prašina koja se diže po usahlom i uvelom dvorištu poslijeratnoga Mostara dok žedni i bosi igramo nogometa nije ništa drugo doli obična prljavština. Da srce koje se skupi u stisnutu šaku dok uzbuđeni i nestrpljivi liježemo u svoje krevete znajući da nam je sutra rođendan ili Božić tek treba naučiti prepoznati ono što je istinito i bitno. Da miris svježih buhtli i tek skuhanoga kraš ekspresa i plahi, bijeli dlan na našim orošenim čelima nikako ne može biti sigurnost i spokoj koji nam život tek treba donijeti. Da nikako nismo mogli znati kako ona bezglava vrtnja s rukama raširenim oko tijela i stopalima koja grabe pred sobom i dah koji se zaustavlja u plućima i vriska, zaglušujuća, divljačka, vriska koja nam napušta dušu i negdje iznad naših zabačenih glava se pretvara u smijeh i nije ništa više od toga vlaka za odraslost u koji uporno pokušavamo sjesti, jer nam je obećano da nas sve tamo čeka.
Pa zapinjemo i posrćemo jedni preko drugih, klateći se i klibereći na vrhovima vremena i svojih prstiju, balansirajući između djetinjstva i života, osvrćemo se zbunjeni i nesigurni, zarobljeni između niti vlastitih želja i obećanih snova, potpuno nesvjesni zamagljenoga obrisa prozirnoga vela koji nam zastire pogled. I onda se odjednom nađemo s druge strane. Jer tako treba. Jer su nam tako rekli. Jer smo se spotaknuli i zapeli tamo od kuda povratka više nema.
Sve dok povratak ne vidimo. Na malenome zidiću uz tek iznikle tulipane i zumbule, koji obrubljuje stazu na mome putu za posao. U treptaju oka zadržane dječje suze. U zrncu smijeha i udaru peta jednu o drugu. U preskakanju kocki, kao da igramo školice. U mijenjanju boja proljetnoga predvečerja. U pošaranim zidovima dnevnoga boravka. U nesparenim čarapama.
U slobodi naših nekadašnjih očiju koje nam govore da je život igra.

***

Oduvijek mi je bio čudan behar u drugim gradovima. Bijeli i rozi raskoš drveća za mene je mogao postojati isključivo u Mostaru, svugdje drugo je bio posuđen i manje lijep.
Jutros je u park došla starija gospođa mlađahna izgleda s malenom djevojčicom. Već nakon nekoliko minuta prišla mi je i upitala od kuda sam, rekavši da je ona iz Jablanice, dvadeset i šest godina živi u Osijeku. Odmah smo se ispričale kao da smo najrođenije, saznala sam da joj je jedan sin u Karlovcu, drugi ima psa i ne zna hoće li se ženiti, kćer je onako na svoju ruku. Već je najavila mužu da na ljeto opet ide kući, prošli put je bila samo tjedan dana, ništa nije stigla, tri tetke uopće nije ni obišla. Za ručak je danas kuhala puru, ne može više, kome ne paše ima pekara.
“A što sam ti ja dobru učiteljicu imala, znaš, najbolja je bila. Mislim da ona više sigurno i nije živa, e zvala ti se Rajka Ištuk…”, nabraja dalje.
“To je moja baka.”, čujem svoj glas kako ostaje lebdjeti u bijelim laticama nošenim laganim vjetrom. Još uvijek nije zapuhala prva marčana, a moraju biti tri, govorila je baka svakoga proljeća.
Otirem suzu iz kuta oka i čini mi se najednom da je behar u Osijeku jednako lijep kao onaj u Mostaru

***

“Drži me, mama”, govori mi moj trogodišnjak dok pokušava preći preko ljuljajućeg mostića.
Njegovi koraci su plahi i ruka se bojažljivo klati po zraku.
Pred očima mi je moj kompletić za prvi dan škole. Donijela mi ga je kuma iz Australije. Roza suknja prošivena bijelim koncem i majica na prugice s velikim srcem na sredini. Stojim u gomili djece i oči su mi okrugle od straha. Preda mnom se stvara jedina ruka koju sam čekala i kojoj sam vjerovala.
Prehodao je mostić i nastavlja trčati po livadi okupanoj ivančicama. Sve više vjerujem da smo zalutali na ovaj planet, u ovaj trenutak, u ovaj život isključivo da držimo jedni druge. I pustimo kada dođe vrijeme.

***

Sutra je neradni dan u Konzumu na Sjenjaku. Redovi za blagajnu su večeras bili kilometarski. Slažem stvari na pokretnu traku i promatram punašno lice trgovkinje. Oči su joj umorne i obješene u kutovima. Na kartici piše da se zove Ružica. Ime joj okružuju motivi Zvjerića. Gospođa koja je na redu se žali na cijenu gumenih bombona i govori da na žutom papiriću piše da su na akciji. Ružica strpljivo uzima vrećicu i nestaje na čas. Ljudi nervozno otpuhuju i lupkaju nogama.
“Na akciji su oni od 100 grama, ovo su od 200, želite li da ih vratimo?”, govori Ružica. Zvjerići na prsima se njišu u ritmu njena daha.
“Ne treba, uzeti ću ipak ove”, odgovora gospođa i lice joj se zateže od naleta iznenadne ljubaznosti.
Sa ispružena dlana mršave bakice Ružica polako broji sitne cente. S osmijehom ju pita želi li sličice.
Ja čekam i čujem kako se otapaju ramena ljudi koji stoje iza mene.
“Svaka vam čast, kraj radnog vremena, a toliko smirenosti i topline.”, govorim dok spremam u vrećicu patlidžane i piletinu.
“Lakše je tako.”, odgovara Ružica.
Koračam po orošenoj stazi i mislim o životu. I o snazi koja je potrebna za osmijeh dok ti na prsima poskakuje ime ukrašeno debelim, iskrivljenim fontom Zvjerića.

***

Na sjevernome ulazu u Mostar smjestila se već kultna pijaca zvana Vrapčići. Radi isključivo vikendom i već više od dvadeset godina subota je okarakterizirana kao „udarni dan“. Moje sjećanje na Vrapčiće zauvijek će ostati tata i njegov, u Indiji izučen, zanat cjenkanja. Tata je bio neumoljiv. Nakon ponuđene cijene hladno bi okrenuo leđa trgovcu i nonšalantno se odšetao, a mi bi s uzbuđenjem čekali iznervirani glas koji ga zove natrag.
„Hajde, evo ti, nosi!“ i prst koji sječe zrak, kofol prijeteći. Za tatu nikad nisam bila sigurna blefira li, no za trgovce jesam uvijek. Znao je to i tata, pa je u svoj hod dodavao skoro bezobraznu dozu šepurenja i frajerstva. Kao jednu od svojih najvećih pobjeda isticao je uvijek kupovinu bež stolnjaka s konavoskim vezom, na samim zidinama Dubrovnika, za sto kuna. Cjenkanje je bila jedina stvar koja nas je zapravo veselila u tim odlascima na pijacu. Odjeća je u Vrapčićima tada bila znatno jeftinija nego u buticima po gradu, pa smo hlače i majice isprobavali iza visećih, zelenih cerada i strahovali od imalo jačega naleta bure. Tata bi uvijek natezao da ostanemo i na ćevapima, no ta ideja je bila primamljiva samo njemu, pa bi iscrpljeni i umorni sjedali natrag u auto i vraćali se u grad. Kako smo odrastali odlasci su se prorijedili i na kraju su ostali mama i tata sami u svome ritualnome pohodu na Vrapčiće.
„Nikome nisam uspio spustiti cijenu, nisu ni Vrapčići više što su bili“, izgovorio je tata jedne subote za ručkom i nakon toga ni oni više nisu odlazili. Posljednjih nekoliko godina jedino što me veže za tu pustopoljinu s zakupljenim štandovima jest činjenica da ju prvu ugledam kada se vraćam u rodni grad.
Jutros je u Osijeku bio Sajam antikviteta. Održava se svake prve subote u mjesecu i jedna je od prvih stvari koje smo počeli pohoditi kada smo se doselili u ovaj grad. Zbog radova u Tvrđi sajam je prebačen u Park kralja Držislava i čini mi se da je tu lokaciju i zadržao. Moja djeca su me jutros spremna čekala skoro sat vremena. Već kod Eurodoma počeli su se derati „vidim ga, vidim ga“. Gledala sam ih kako jure prema šarenim štandovima i glazbi koju trgovac pušta s gramofona. Ne znam možeš li u životu imati više ljubavi, ali sigurno možeš imati više gradova. Za razliku od moga tate, ja se nikada ne cjenkam. Kući smo se vratili s malenim glinenim ćupom, šarenim zekom od fimo mase i satom Psići u ophodnji. Novce sam gurala u ruke trgovcima, no oni su nas ispraćali sa smješkom i govorili „vidimo se za mjesec dana“, skupljajući mi kovanice natrag u šaku. Ako će moja djeca ponijeti ikakve uspomene iz ovih dana, neka to budu šarena dugmad na kaputu prvoga trgovca s ulaza od Srednjike i žuta francuzica na sitnome licu tete s nakitom i slikama. Jer, postoje stvari za koje je nemoguće odrediti cijenu.

***

Danas sam ispred škole pronašla ozlijeđenoga goluba. Posrtao je na polomljenim nogama i glavom udarao po kamenim kockama. Bilo je nešto neopisivo tužno u njegovim pokušajima da ponovno vrati smisao životu. Prolaznici su ga gledali s čuđenjem i strahom. Nitko ne voli odlaske i patnju. Prema njemu smo istovremeno krenule djevojka u crvenome kaputu i ja. Djevojka ga je nježno primila i smirila lepet uznemirenih krila. Po rukama joj je ostala krv. Naslonila ga je na klupu i on ju je pogledao. Činilo mi se da ju gleda dijete koje je netom prestalo plakati. U školi smo pronašli staru kutiju, spremile ga u nju i djevojka ga je odvela veterinaru. Ne znam što se dogodilo dalje, no znam da golub više nije bio sam. Možda mu tada ni smrt nije bila toliko teška.

***

Rođendani moga djetinjstva imaju okus čokolade i smokija. Jela sam ih istovremeno, uživajući u toploj mješavini slatkoga i slanoga. Neke proslave imam zabilježene samo na fotografijama; djeca u prevelikoj odjeći, natiskana oko mamine torte od oraha. Kasnije su to bili i prijatelji iz razreda i ulice, treninga i glazbene škole. Prostrli bi šareni stolnjak u dnevnome boravku, tata bi iz kuhinje iznosio beskonačan broj toplih sendviča, mama bi napuhala balone i sve je bilo bučno, glasno, ubrzano. Godinama su rođendani dobivali druge dimenzije, roditelji bi nam ostavili stan na par sati, imali bi zajedničke proslave osamnaestih u lokalnim kafićima i prostorima, izlazilo se posvuda, ovisno o godišnjem dobu, slavilo se intimno, tiho, divlje, žestoko. Zaista, bilo ih je svakakvih, dobrih i loših, uzbudljivih i dosadnih, sretnih i tužnih. No, jedan rođendan posebno pamtim sve ove godine.
Bila sam osmi razred i popularne su bile proslave u stanovima. Bili smo na pragu odrastanja i cijela godina je bila nabijena nekim čudnim, jakim emocijama. Roditelji bi nas ostavljali uz bezbroj upozorenja i uputa i čim bi zalupili vratima mi bismo spuštali roletne, palili lampe i pojačavali muziku. Iz nekog razloga popularna je bila pjesma „A u međuvremenu“ i balada „Obsesion“. Stali bi u krug, zagrlili se i pjevali iz svega glasa, kao da nas netko lovi, kao da bježimo, kao da se spašavamo. Virili smo iza oznojenih ramena u svijet kojemu smo tako žarko željeli pripadati. Nismo ni slutili koliko ćemo se samo puta poželjeti vratiti.
Marijan B. nije bio uzoran đak. Imao je loše vladanje i ocjene, nastavnici ga nisu voljeli i često su ga slali kod pedagogice. Jedina koja je stajala u njegovu obranu bila je razrednica Neda, nastavnica hrvatskoga jezika koja je vješto vidjela kroz sve naše oklope i boli. Kada je Marijan B. slavio rođendan u školi se danima pričalo o tome tko će prihvatiti poziv. Kružile su priče da se drogira, da mu roditelji piju, da im je kuća puna miševa. Sa strepnjom sam išla na njegovu proslavu, bojala sam se da nitko neće doći. Pred domom Marijana B. susrela sam osam mojih prijatelja, nasmijala se i odahnula. Dočekao nas je u malenome, tijesnome dnevnom boravku. Većinu prostora zauzimao je ogromni stol, prekriven bijelim stolnjakom. Njegova mama je pred nas iznijela pizzu, čokoladu i Coca-colu. U prostoriji je bilo vruće i zagušljivo, svi su polako zauzeli svoja mjesta i opuštali se. Marijan B. sjedio je na čelu stola i gledao nas sve s tolikim oduševljenjem i ushitom. U godinama koje su uslijedile doživjela sam mnogo lijepih stvari, stvari koje ću pamtiti zauvijek. No, ponekad mi se čini da nikada u životu nisam bila toliko sretna kao Marijan B. u svome dnevnome boravku, dok gleda u prijatelje i slavi rođendan. Nismo se grlili i pjevali, nije bilo mjesta za to. Nismo imali muziku, njegovi roditelji su bili cijelo vrijeme u sobi pored. Sjedili smo, smijali se, razgovarali, jeli debelu pizzu s previše sira i bili zajedno.
Večeras sam pokupila moga sina s proslave prijateljeva rođendana. Na licu je imao nacrtanoga Spidermana, mokar od znoja. Bila sam umorna i gladna, smetala su me prejaka svjetla igraone i požurivala sam ga u oblačenju čizmica. On je bio šutljiv i dezorijentiran, pokušavao očima obuhvatiti sve blještavilo i šarenilo, ugurati ga na silu u svoju sitnu i nevinu glavu. Previše mu je, znam. Previše mi je, naslućuje. Izlazimo van u hladnu, siječanjsku noć. Držim njegovu toplu ruku i slušam ga kako diše. Ne znam je li do moga naopakoga uma koji iskrivljuje stvarnost dok mi ne postane prihvatljiva, no čini se da nikakav paket proslave koji nam danas nude ne može izazvati osmijeh kakav je imao Marijan B., dječak koji je proslavio rođendan u koji nitko nije vjerovao

***

Subota je, dan prije Badnjaka. Zbunjeno stojimo pred zatvorenim vratima frizerskoga salona i pokušavamo proviriti kroz zastrte zavjese u mračnu prostoriju. Iznad kvake je nalijepljen maleni, bijeli papirić s telefonskim brojem. Moj tata vadi mobitel i pruža mi ga da ukucam broj, jer ja sigurno bolje vidim. Ruke su mu velike i grube, mirišu na dogorjele cigarete i suho meso. Pažljivo tipkam i vraćam mu ga natrag, on će pričati. Naš nijemi dogovor prekida zveckanje potpetica o napukli beton. Prilazi nam starija gospođa s njegovanom paž frizurom, crvenim ružem i naočalama s mačkastim okvirom.
„Ja skroz smetnula juče’ da je danas subota i da ne radim popodne, ali reko’ Marku aj ti mene odvezi, doći će mi čovjek, dovest će dvoje djece“, govori dok vadi svežanj ključeva iz torbice i zveckajući otvara vrata svoga frizerskoga salona.
Ulazimo unutra i već na pragu me zapahne miris dima i ustajaloga zraka. Po prozorskoj klupici su naslagane razne vrste kave i Zbregov mlijeko. Ona polako skida svoju lažnu, crnu bundu i pali klimu. Od nekuda joj se u ruci stvori kutija crvenoga Yorka i laganim zamahom pripaljuje cigaretu.
„Evo samo nek’ se malo ugrije, pa ćemo odma’“, uvodi nas u svoj svijet u kojemu vrijeme i nema baš neku ulogu osim one da postoji. Moja djeca su uzbuđena i postavljaju joj milion pitanja, ona je Teta Ljubica, napola mitsko biće, dedina frizerka i jedna od prvih asocijacija na Mostar. Ja sjedim zbunjeno na kožnome kauču i promatram ju kako nježno barata s mašinom za šišanje, kako rukama spretno pomiče dječju kosu, kako su joj oči upale i umorne iza naočala i kako joj se ramena svijaju prema naprijed. Svako malo se uspravi i zategne, noge su joj u pomalo neprirodnome položaju i nešto u njenim pokretima me podsjeća na stare crnobijele fotografije, na buket crvenih ruža i heklani stolnjak, na neka minula vremena i riječi koje su značile.
„Ja sinoć u ponoć pravila oblande, kažu mi unuci da su im moje najdraže“, odjednom nam saopćava i nastavlja s tiradom svega ostaloga što je napravila, do kada je ribala podove, kakvu je juhu zakuhala i na koliko je oprala zavjese.
U salon ulazi stariji gospodin u prevelikoj, sjajnoj jakni zakopčanoj do grla i kapom nakrivo namještenom na lice. Iznenadio se da je otvoreno i pita hoće li biti išta od onoga o čemu su pričali. Ljubica mu govori da nema pojma i daje mu pet maraka da joj ode kupit čokoladu za kuhanje, kad je već navratio.
Ja i dalje sjedim i šutim. Nijemo promatram moje djetinjstvo ispred mene, moj grad kojemu se vraćam, moje vrijeme kako stoji, moga tatu kako broji bakšiš, moje sjećanje i moju mladost, moje ulice, moj Badnjak. Zateklo me sve iznenada, u hodu frizerke koja dolazi subotom popodne da otključa salon i šiša moju djecu kao da joj je to nešto najvažnije što je ovoga dana morala napraviti. Život zaista nije ništa drugo nego obećanje da ćeš doći kada te trebaju.

***

Danas je treća nedjelja došašća, materice. Sjećam se nadolazeće hladnoće Badnje večeri i majke koja nas brižno pakuje i sprema u posjet tetki. Tetka je radila najljepše salenjake, kolače od lisnatoga tijesta i svinjskoga sala s toplim nadjevom džema od šljiva. Jela sam ih uvijek samo i isključivo na taj dan i proustovski mi se vrate mirisi i boje tetkinoga doma, veliki dnevni boravak i predsoblje koje je bilo sivo i hladno, stepenice koje vode na tada još uvijek neizgrađeni kat i naši pogledi obavijeni znatiželjom i bojazni dok gledamo u crni otvor na vrhu stubišta, široka kamena avlija i mačići koje uporno pokušavamo namamiti da priđu, slika mame i tetke kako sjede na kauču i tiho razgovaraju mješajući polagano kavu u šalicama s plavim šarama.
Jedne godine mama je odlučila napraviti lisnato tijesto i iznenaditi nas za materice. Ni sada ne znam što ju je točno prevarilo, no kada smo pojurili stolu i njenim kolačima dočekale su nas nakvasale, bezoblične kiflice iz kojih je curio fil od čokolade i oraha. Usne su nam bile bijele od šećera u prahu i smijali smo se jedući ih, godinama nakon smo ju zezali na račun tih naizgled neuspjelih kiflica i mama je odustala od bavljenja lisnatim tijestom. Nikada joj nisam priznala da su mi bile lijepe, tako rastvorene i čudne, da je korica hrskala i da su mi se svidjeli nesamljeveni dijelići oraha, da im pamtim još uvijek okus i da mi se slika toga tanjura koji je s ljubavlju spremala urezala u misli i sjećanje, kao i njen pogled zbunjen i plah, dok se naguravamo oko stola i svađamo se tko joj je zapravo prvi zavezao noge.
Ovaj prosinac je bio neobičan. Zadnjih dvadeset dana kroz kuću nam prolaze majstori, keramičari, vodoinstalateri i moleri. Sve stvari iz kuhinje smo nagurali u radnu sobu, balkon i široku klupicu francuskoga prozora. Mislila sam kakav je to advent bez kuhinje, bez kauča i bez stola, kako ću ispeći kolač, kako ću postaviti lampice, kako ću počistiti, kako ću išta? Pitaju me svi je li nam nezgodno. Želim reći da jeste, ali ne mogu. Jer pamtim samo suze moje djece kako im nedostaje stara kuhinja, ona ista koju smo i zatekli u stanu, koja je napravljena sredinom osamdesetih skupa s zgradom, kako im nedostaje stol, klimav i obojan, trosjed poklonjen i uzak. Pamtim smijeh i duge dane u kojima ništa nisam morala, u kojima smo se valjali po krevetu i škakljali stopala, zagrljaje i naramak knjiga naslaganih za čitanje, ushit zbog smrznutih pizza i pomfrita, skrivanje u razrušenome zidu i skakutanje po novim pločicama, moga sina kako ponosno na tržnici svima obznanjuje da imamo sve novo, crvenu deku i na njoj naslagana tri jastuka kako nam glume kauč, ležanje ispod malene svjećice i jaslica i nagovaranje da tu spavaju, na podu, na tepihu, razgovore, poljupce, mađarice iz Lidla i puhanje u adventski vijenac, kavu skuhanu pored nota Čajkovskoga i Prokofjeva, sreću, nadu, vjeru, život.
Hodala sam jučer kroz prepun Kaufland s poznatim osjećajem anksioznosti i nervoze kakvu može donijeti samo prosinac. U pošti su ljudi psovali tete na šalteru, bilo im je presporo. U trgovini su se dvije mame posvađale oko zadnje kutije Lego Spiderman auta snižene na 6.99 eura. Ja nisam mogla naći mlijeko i čokoladu za kuhanje, a popis nije bio ni na pola dovršen. Nisam mogla disati i izašla sam van, poslala njemu poruku da ne mogu i da stižem kući. Na radiju je svirala „Christmas in our hearts“ i shvatila sam da mi je drago što nisam imala prosinac kakav se mora imati. Imala sam svoj prosinac, daleko od onoga s Tv-a i trgovačkih centara, čisteći blato s dječjih čizmica i grijući Podravkin grah u mikrovalnoj, smijući se i plešući na Feliz navidad. I odjednom sam poželjela mamine kiflice, velike i rastvorene, na bijelome tanjuru, zasute šećerom u prahu i osmijehom, kao obećanje da život neće biti savršen, ali će biti stvaran.

__________________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.

DVA PONEDJELJKA KRATKIH PROZA ANICE MILIČEVIĆ, 1/2

proza

***

Uskoro će četiri godine da moje vrijeme u Mostaru stoji. Skupila sam ga u nepropusnu amajliju, šarenu i staklastu i nosim ga oko vrata kao san. I kada dođem ponovno u moj grad ulice su pune uspomena i sjećanja, koje berem kao prezrele kruške s grana otežalih od nedostajanja. Upijam ih u sebe da me griju u hladnim, ravničarskim zimama i da me škakljaju po stopalima koja pokušavam na silu uvući ispod premalene deke.
„Kada ćemo nazad u Osijek? Malo mi nedostaju moje igračke i moji prijatelji.“, šapće mi umorni, dječački glas netom prije nego će sklopiti oči.
„Brzo.“, govorim dok mu ljubim vrhove prstiju.
Okrećem glavu da mi ne vidi suze. Život je ništa drugo doli pružanje onoga što si sam već primio. Pa makar i u drugome gradu. Pakiram u kartonsku kutiju moje djetinjstvo i mladost, prvu kuglu sladoleda od vanilije pojedenu u slastičarnici Vili, stidljivi smijeh iz školske klupe dok fotograf bilježi kraj prvoga razreda, razbijena koljena i tatine pobjedničke šake podignute visoko u zrak, smoki podijeljen na krugovima i prašinu s gradilišta „japanske“ škole, kifle s šunkom iz Manđarije i mahanje na zadnji kat mostarke, ulice posute jesenjim lišćem i ruke ugurane u tuđe džepove, prvo svitanje u parku Zrinjevac i ukradene poljupce s treće klupe od ulaza, prskalice što se pale po točnom rasporedu koji nikada ne znamo i smijeh na stepenicama turističko-ugostiteljske škole, orah u Crne i rakiju u Radmile, bosa stopala po vrelom asfaltu avenije i miris lipa savinut nad kostolomnim zagrljajima, šaputanja i obećanja, srce razlomljeno na bezbroj komadića i ponovo sastavljeno, bijelu bez pjene u Kokoloku, prkos u očima, slučajni dodir ruku, Ljubin hod i prvo predvečerje Staklene bez njega, šetalište vrelo od naših pogleda, strah, sreću, zavjet, život.
Tebe to tek čeka, dječače. Milujem ti obraze mekane od sna i poklanjam ti slobodu upakovanu u kartonsku kutiju. A ono kad budem plakala, ne brini, to mi je samo ostalo Mostara u očima.

***

Kad prestaje djetinjstvo, pitam se misli otežanih i nabubrenih od života. Dok se miris mora i rogača plete oko mojih gležnjeva i bosih stopala, a galebovi nadlijeću obzor svega onoga što mislim da znam o životu.
Mama i tata bi početkom kolovoza išli na godišnji. Sjećam se tatinog pompoznog ulaska u stan i objave da je stigao jedan mali crv, pretrpanih kolica za kupovinu u nekadašnjem Mik-u i auta prepunoga stvari. Nijedno putovanje nije bilo tako dugačko i beskrajno kao ono kada znaš da te na kraju čeka more. Sjedila bi na zadnjem sjedištu našega bijeloga Renaulta ekspresa i zamišljala kako kamen i brda koja mi jure u susret polako prelaze u plavi tepih pučine i našega gorućega smijeha. Na staroj cesti za Split bi stajali između Ciste Velike i Ciste provo, na nekropoli stećaka i jeli sendviče u lepinji na leđima kamenih spavača. Bila bih uvijek pomalo tužna kada bi odlazili jer nisam znala ostavljamo li ih same ili netko ipak čuva kućice tih neznanih junaka i vremena koje ostaje zauvijek zarobljeno na glatkoj površini kamena. Na izlasku iz posljednjega tunela načičkali bi se po prozorima i natjecali se tko će prvi ugledati more. Onda bi vrištali i smijali se i pjevali „čulo se buć, bać, boć, palo je sunce u Jadransko more“. Iz auta smo iskakali naglavačke, jedno preko drugoga i poredali se za poljupce obitelji i rođaka očima tražeći onaj jedan uzvraćeni pogled koji će nas sigurno odmah odvesti na plažu. Nije nam smetala vrućina, ni sol, ni podnevno sunce, ni umor, ni stijene po kojima smo već naučili hodati. Vječno bosih i prljavih stopala i usta umrljanih od lubenice i breskvi lovili smo rakove i odljepljivali školjke s obale, tražili morske krastavce i zvijezde, vadili iglice kada bi stali na ježa, grcali od morske vode i iskašljavali nakupljenu gorčinu. Večeri su bile najduže i najgore, jer nismo mogli dočekati prve zrake sunca i početak novoga dana. I kunem se, nikada ništa nije donosilo takvo ushićenje kao saznanje da imaš još jedan dan na moru i boje i mirisi ljeta koje nas ne napušta, dugi drveni stol i na njemu bezbroj tanjura, dva ogromna lonca prepuna tjestenine i crvenoga umaka, šarena salata iz koje bih vadila luk i vrčevi hladne vode na koje naslanjamo vrele dlanove i obraze.
Pitam se kada prestaje djetinjstvo i kako to uopće znaš? I najednom, u odsjaju sunca i tišine na površini mora i smijehu moje djece i njihovih okruglih, uzbuđenih očiju i bosih, prljavih stopala, ja shvatih da je djetinjstvo moj izbor i moje opredjeljenje. Moj štit i moj zavjet, moje obećanje i moja vječnost. Dok nabadam po oštroj površini obale i namještam ruke iznad glave za skok, u susret mi dolazi moje djetinjstvo, smije mi se i pruža dlanove.

***

Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. “Bila je čista rana”, reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena.
A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.

***

Kesa je plastična vrećica s obaveznih pola kilograma kave uz koji opcionalno dodaješ neki keks ili neko voće i kocku šećera. Prednost je nekako oduvijek išla Jadru ili Domaćici, no znala se tu naći i kakva pomodarska, zdrava, fitnes poslastica.
Kesu nosiš sa sobom kada ideš u nekoga bilo kakvim povodom. Kese moga djetinjstva imaju različite boje, ovisno za koju prigodu su spremane i okuse prošarane svim emocijama, od tuge do ushita.
Sjedila sam večeras na sumrak ilindanskoga dana ispred kuće moje kume na Slipčićima i upijala odsjaj sunca na hercegovačkom kamenu i već umorni pjev cvrčaka, dječju graju i staračke oči vlažne od ljubavi i sjete. Nečujni koraci su nagrizli dokonost i svi su podigli glavu, kao da su samo Njega čekali. Trideset i osmo godište, ranjen u ratu, u svečanoj košulji i popeglanim hlačama, prilazi tiho, kao sjena, gotovo lebdeći, usta blago otvorenih i udova preteških za krhko, staračko tijelo.
U mršavim prstima mu se klati kesa.
A meni se plače. Jer sam ju ja godinama prestala nositi sa sobom.
Ne znajući da tako prestajem nositi dio duše i tihog poštovanja, predanosti i ljubavi. Ne znajući da je kesa puno više od pukog običaja kojemu me naučila majka. Da je kesa sve ono što jesmo i nismo, ogledalo naših života i prkosa kojim podižemo glavu, gluhi i nijemi za bol i nepravdu koja nas gnječi kao mlade orahe u zelenoj ljusci.
Kesa je naš ponos i naša ostavština, sve ljudsko što imamo i što nemamo i sve što u predvečerje života želimo biti. Dok drhtavih prstiju kopčamo dugmad ilindanske košulje i slažemo uredno kavu i kocku šećera, kao da su najvrjedniji dragulji.

***

Komšiluk je skupina ljudi koji većinom sasvim slučajno žive jedni pored drugih i često su ti bliži od same obitelji. Uvijek se unaprijed zna koga je red zalit kavu s obveznom šoljicom viška. U komšiluk ideš po čašu ulja ili brašna ili ako ti fali jedno jaje. Ostavljaju se ključevi kada ideš na more, da ti nekad obiđu stan i malo prozrače. Komšiluk bolje od bilo kakve obavještajne službe zna kada si došao kući, tko te dovezao i koliko ste se zadržali ispred ulaza. Za blagdane se prelazi jedni kod drugih, ovisno tko šta slavi, a svi znaju da se „taperver“ posuda ne vraća prazna. Ako ti nemaš kolača dovoljno je ubaciti unutra bronhi bombonu. Kad nestane struje u stanu prva stvar koju radiš je otvaranje vrata da vidiš je li i kod komšije isto i ima li bateriju ili svijeću da mu ne treba. U komšiluku si uvijek istovremeno zaštićen i ogoljen do srži, komšiluk istovremeno pamti i prašta, skriva tvoje nestašluke i krišom zapaljene cigarete i pucka te po prstima da ti to više nikad ne padne na pamet, viri kroz ključanicu i spušta roletne, raste i voli zajedno s tobom u tom neopisivom osjećaju pripadnosti i slobode.
Jutros mi je baka iz kuće pored ubrala buket ruža iz svoje bašte. Jer, najvažnije od svega, s komšilukom se moraš gledat.

***

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki.
U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima… I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja…“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada.
Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču.
Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli.
Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala.
„Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu.
Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se.
Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.

***

Pogled mi se zaustavio na rubu njene najlonke, koji je strpljivo i ritmično čupkala. Oči su joj vrludale po cijeloj prostoriji, smiješak bi stidljivo i nenametljivo prošetao njenim licem dok mi priča o svome danu i unuku koji nije dobio vrtić. Odjenula je svečano, crno odijelo i držanjem pokušavala prikiriti to da joj nedostaje njena udobna odjeća i sigurnost doma. Ramena je savila prema unutra i u rukama stiskala zahvalnicu koju je dobila za kupovinu karte za koncert. Sjedile smo u zadnjim redovima, prostorija je bila zagušljiva i vruća. Ja sam odmah skinula svoj kaput, a ona je svoj pregrnula preko leđa, za svaki slučaj. Nagnula je glavu lagano prema pozornici i oči su joj sjajile od uzbuđenja i iščekivanja, činilo mi se da je jedina osoba u publici i da se čuje samo lupanje njenoga srca kako preskače preko svakodnevnice. Kratko je udahnula na prve taktove, a meni je odjednom sve zamirisalo na džem od šljiva i vreli kraš ekspres.
Bio je kišni dan u Mostaru, grad je potpuno siv i potopljen. Rijeke vode su se slijevale ulicama, ljudi su nervozno trubili iz kolona automobila, krošnje tek procvalih lipa se savijale pod težinom kišnih kapi koje su se lijepile po mojim golim nadlakticama i vreloj koži. Mama i ja žurimo do auta, ja u ruci stišćem vrećicu s tek kupljenom lanenom bluzom s svijetloplavim obrubom. Bosa sam, da mi kiša ne uništi nove sandale, mama ih nosi ispod kišobrana i požuruje me da uhvatimo zeleno na semaforu. Završavam prvi razred glazbene škole i taj dan imam svoj prvi koncert. Uzbuđena sam i sretna, veselim se što ću obući novu majicu i ne mogu dočekati početak. Doma smo i spremamo se za koncert, mama otvara svoj ormar i prebire po komadima odjeće, razmišljajući što da obuče. Ja bih htjela da obuče svoju majicu s kockicama, jer se na svakoj nalazi cvijetić drugačije boje i oblika, no ona bira crnu majicu s žutim kuglicama na ramenu, kaže da je svečana. Nije mi baš najjasnije što znači svečana, jer mi je ona s kockicama puno ljepša, ali važno klimam glavom i pitam ju je li i moja majica svečana. Mama me grli i ljubi u kosu i govori mi da je moja majica savršena. U dvorani je vruće i ima previše ljudi, ja koračam prema izlazu s pozornice i očima tražim po moru istih lica koja me ispraćaju aplauzom. Susretnem njen pogled pri samome kraju dvorane, plješće oduševljeno i oči su joj pune suza, smije se široko i kuglice na njenom ramenu poskakuju od sreće. Ja trčim u njen zagrljaj i nikada u svome životu se nisam osjećala tako važno i ponosno.
Razmišljam o te tri zlatne kuglice, o skromnosti i jednostavnosti, o nenametljivoj blagosti kojom one boje naše živote i sjećanja, o vremenima iskrenosti i dobrote koja nosim oko sebe kao šareni, nepobjedivi plašt, o zanesenom i uzbuđenom osmijehu moje mame i njoj tako toploj i nježnoj kako se naslanja na zid pri izlasku iz dvorane i ispraća sve moje nastupe. Jer, najčudesniji ljudi ovoga svijeta su oni koji su za sebe uvjereni da su posve obični. U moru namještenih osmijeha, skupih toaleta i prejakoga mirisa parfema, na paradi lažnih lica i ostavljenih prvih redova iz kojih se najbolje čuje, labavih ruku i ulaštenih cipela od talijanske kože, sjajnih odijela još vrućih od netom napravljenoga poruba i istih, praznih pogleda…. Očima vlažnim od ljubavi gledaju nas one. Majke iz zadnjih redova, koje mirišu na džem od šljiva i kraš ekspres, plješću najglasnije u dvorani, smiju se najšire i grle najjače. Učeći nas da je život najčešće ono što se događa iza paravana stvarnih zbivanja, u zadnjim redovima, kada se pogase sva svjetla i svi napuste dvoranu, kada ostanemo sami i nestane uzbuđenja i ruku koje nas tapšaju po ramenima. I tek tada, ako imamo sreće, možemo ih čuti. Odjeke prošlih života i vremena, zarobljene u nitima postojanja, kao kapi kiše zaostale na laticama cvijeća, šapućući u beskraj da je samo ljubav ono što nam na kraju ostaje.

***

Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli.
Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša.
„Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno.
„Uredu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje.
Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.

***

U Hercegovini tarač je stara krpa, ručnik ili majica, najčešće prepuna rupa i pohabana, koja stoji zgužvana u kutu kupatila ili hodnika i s kojom se briše pod. Bez tarača nezamislivo je dočekati bilo kakav blagdan, događaj ili običnu subotu prijepodne. Majka bi napunila stari zeleni lavor vodom do vrha, ponekad stavila par kapi deterdženta za suđe i četveronoške oribala cijeli stan. Mi bi se poredali na narančasti trosjed, dignuli noge u zrak i nestrpljivo mahali stopalima, jer bi u svakome prolazu dotaknula i naše tabane s toplom vodom i grubom površinom tarača. Kuća bi mirisala na bezbrižnost, a ja sam zamišljala kako živimo u ogromnome dvorcu i kako se naši podovi sjaje kao tisuće šarenih kristalnih lustera i plesala bih po njima u nečujnome ritmu dvokoraka.
I možda se čini banalno, ali ništa na svijetu ne govori dom kao tarač zgužvan pored našega umivaonika, podsjećajući me kako najvažnije stvari na svijetu nemaju ni oblik, ni boju, ni cijenu, ni ulašteni sjaj novoga. U vremenu iskrivljenih vrijednosti i duša izvrnutih naopačke, grlim svoj tarač kao zavjet i obećanje da je sreća u jednostavnosti. A sloboda u skromnosti.

____________________________________________________________

ANICA MILIČEVIĆ (Mostar, 1991.) je profesorica violine, ljubitelj knjiga i slobode, skupljačica snova dvojice šašavih dječaka i svemirska suputnica jednoga posebnoga čovjeka.
Svoje obrazovanje započinje i završava u rodnome Mostaru, osnovna škola, Gimnazija fra Grge Martića i Glazbena škola Ivana pl. Zajca, te na koncu Studij Glazbene umjetnosti, smjer violina i entomuzikologija. U struci se profilira radom u Simfonijskom orkestru Mostar, osnovnim glazbenim školama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te Studiju glazbene umjetnosti, gdje je djelovala kao asistent na etnomuzikološkome području. Sa svojim učenicima ostvaruje zapažene rezultate na državnim i međunarodnim natjecanjima.
Trenutno živi i radi u Osijeku, putuje mislima i neizgrađenim koridorom 5c za Mostar. Od malena zapisuje svoje misli i sjećanja. Objavila je svoje tekstove u zbirkama priča Perunikine besjede (Društvo ljubitelja književnosti Littera, Osijek, 2022.) i Čarolija Božića (Prof&Graf, Tenja, 2022.). U godini 2023. ušla je u uži izbor od deset autora na natječaju za nagradu Mak Dizdar (Festival Slovo Gorčina) za neobjavljenu zbirku poezije, širi izbor za nagradu Kritična masa 2023/2024, te širi izbor za nagradu Ranko Marinković Večernjega lista 2023/2024.

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: DRAGI TATA

proza

Dragi tata,

ne brini, dobro sam. U domu mi je lijepo, imam puno prijatelja, fakultet je zanimljiv, ispiti su teški, ali gura se. Ništa se strašno nije dogodilo. Ne meni, ili ne još. Pišem ti pismo jer o nekim se stvarima ne može preko telefona. Ti si me naučio da riječi trebaju odležati. Pa eto, neka ove rečenice odleže na papiru, pospremljene u kuverti s tvojim imenom, neka se vozaju žutim kombijem, preslaguju u sortirnici, putuju na motoru čika Ive i zatim odahnu na stoliću za kavu. Pročitaj prvo novine, popij kavu i pojedi ona dva keksa koja potajno žvačeš prije doručka da te mama ne vidi. Tek onda otvori pismo i zaroni u njega, kao skok na glavu u hladnu rijeku. Isprva se koža ježi i srce udara, ali nakon nekog vremena postane uredu i čovjek pliva laganim zamasima. Vjeruj mi, neugodno je meni pisati, pa kamo li ne će tebi biti neugodno čitati. No pisanje rukom ipak sve usporava, daje vremena i onome tko piše i onome tko čita da zastane i razmisli.

Dragi tata, nisi ti jedini koji je dobio pismo. Mi, kolegice iz doma na Savi, dogovorile smo se oko svega ovoga, pa sad pisma putuju u raznim pravcima za sve naše tate, očeve, japice, taje, ćaće. Bit ću kratka – želim da dođeš u Zagreb. Na prosvjed.

Znam da ti nikada ni oko čega ne gunđaš, znam da ne voliš prigovarati i da ni konobara mrko ne pogledaš kad ti donese krivo piće. Također znam da ne voliš putovati i da, otkako si u mirovini, sve dane provodiš u vrtu ili u šetnji do seoskog dućana gdje s dečkima popiješ pivo (uvijek samo jedno) i onda kreneš kući jer komarci grizu nemilice. Ali dragi tata, svejedno te molim da dođeš u Zagreb. Želim da stojiš kraj mene na prosvjedu. Da skupa vrištimo, udaramo u bubnjeve, nosimo teške transparente, uzvikujemo parole i mašemo zastavama.

Znam da čitaš novine, i da nezadovoljno vrtiš glavom na stranice pune horora, okrećeš listove i kažeš štosetumože, pa nastaviš ispijati kavu. Sigurno si čitao o onom posljednjem slučaju – ubijena žena, muž krvnik, ožalošćena obitelj i prijatelji, ostavljena djeca. Sve je od riječi do riječi kao priča od prije dva mjeseca. I ona od proljeća i ona prije nje. Priče se ponavljaju, ali ova posljednja me oparila kao kipuća voda. U meni je sve vrisnulo štosetumože!

Pišem ti pismo jer ti sve ove godine nisam toliko toga rekla. Nisam te htjela uzrujavati, nisam htjela da brineš, a i bilo me pomalo sram. Možda se pitaš kakve veze imaju te ubijene žene s tvojom kćeri? Ta ja ih ne poznajem, saznala sam njihova imena tek iz novina. A ipak, sigurna sam da smo dijelile neke crtice u životu, neke oku nevidljive sitnice, prešućene događaje, skrivene znakove, naučene šutnje, životne lekcije koje smo upijale. Dopusti da ti otkrijem događaje koji pletu vezu među svim ženama.

Sunce užeglo, mama poha piletinu, meni je pet godina i igram gumi-gumi koji je omotan oko kruške i stupa visoke metalne kapije koja dijeli naše dvorište od ulice.  Odjednom čujem glasne povike.  Susjeda Vinka udara po vratima i vrišti da je pustim unutra. Nespretno otključavam vrata, a ona ulijeće u dvorište i zatvara teška vrata za sobom. Mama čuje komešanje, pa dotrči do nas. Ubrzo s druge strane ograde čujemo povike susjeda Miće. Dere se na Vinku, psuje boga i sve svetce, svi su mu krivi. “Pijan je”, kaže mama. Susjed Mićo reži kao vuk da otvorimo vrata. Priča nešto kako je on glava, a ona samo rep, pa ima da dođe kući. Mama mi šapće da budem tiho. Ipak vrisnem kad susjed Mićo sjekirom navali na vrata. Trčimo u kuću, spuštamo rolete na prozorima i u mraku jedemo pregorene pohance. Poslije teta Vinka i mama dugo razgovaraju dok ja ležim na fotelji. Ujutro teta Vinka više nije kod nas. Mama kaže da se Mićo unormalio. Još pripomene da tebi ništa ne govorim kad se vratiš kući s puta jer ste Mićo i ti prijatelji. Dragi tata, bila je to prva lekcija o tome što se radi kad nam netko bane na vrata sa sjekirom.

Crtica druga – opet ljeto, opet sunce užeglo. Meni je trinaest godina, bradavice na mojim grudima neposlušno strše kao piramide, a meni je neugodno pitati mamu da mi kupi grudnjak. Zato se držim pogrbljeno, spustim ramena i uvučem prsa prema kralježnici. Profesor tjelesnog ocjenjuje skok preko kozlića, premet i kolut. Dlanovi mi se znoje. Već me mjesecima ismijava kako sam štreberica koja nema pojma o sportu, prijeti da će mi srušiti prosjek. Skačem preko kozlića, dočekam se na noge, ruke u vis, a profesor me odjednom zgrabi za grudi. Vrisnem. On mi govori da se smirim i da je samo htio provjeriti moje sisice. Nekoliko se učenika smije na tu šalu. Ja trčim u svlačionicu, zgrčim ramena još snažnije. Naučila sam tad da smijeh peče.  

Sa punih šesnaest najbolja sam učenica iz matematike. Putujem na državno natjecanje koje se održava u Splitu! Hej, idem na more i to besplatno. Sprijateljujem se tamo s Ružicom. Dan prije samog natjecanja Ružica i ja šetamo uz more. Odjednom, ispred nas, muškarac sijede kose i ogromne trbušine vadi svoje spolovilo iz gaća i nateže ga uz blagi cerek. Mislile smo da će se zastidjeti što su ga dvije djevojke uhvatile u tom činu, no on sa zadovoljstvom promatra naša lica. Nevjerica i šok pretvaraju se u sram i strah, a on uživa u toj preobrazbi i slatko se ceri dok obaramo pogled i bježimo. Dragi tata, sjećam se kako si me dočekao na autobusnoj stanici i tješio zbog lošeg rezultat. Nisam ti htjela reći kako mi onaj cerek još zvoni u ušima. Spoznala sam da neki zvukovi ostaju upisani u tijelu.

Osamnaesti rođendan. Moj dečko Marko kupuje mi ogrlicu s privjeskom srca. On već radi u skladištu namještaja i zarađuje ozbiljan novac. Živcira ga što stalno učim i ne odgovaram na poruke. Objašnjavam mu vježbam matematičke zadatke za prijemni. Marko misli da je matematika dosadna i uvjerava me da ionako ne ću upasti na fakultet jer je on čuo da ti za Zagreb treba veza. Počinjem sumnjati u sebe, zamalo odustajem od prijemnog. No ipak odlazim u Zagreb, rješavam zadatke kao od šale i saznajem da sam upala i na fakultet i u dom. Na povratku, Marko me dočekuje na stanici vlaka s ružama. Nakon kratkog razgovora, ruže padaju na pod. Poteže me za lančić, guši i viče da sam ja njegova cura i da on ne će dopustiti da se pravim pametna. Tada sam naučila da ljubav boli.

U Zagrebu sam otkrila izlaske i klubove u kojima puštaju odličnu glazbu. Ti znaš koliko volim plesati. Još kao mala izvodila sam koreografije pred ogledalom. Izlazak srijedom rezerviran je za studente. U klubu je vruće, ostavljamo jakne u garderobi. Naručim jednu juice-votku i onda grizem slamku kroz cijelu večer. Plešem, uživam u ritmovima, zatvorim oči i prepuštam se glazbi. Odjednom osjetim tuđe ruke na mojim bokovima. Dah na ušnim resicama. Smrad alkohola. Primiče mi se iako mu jasno kažem da me ne zanima. Muška budala, kaže moja prijateljica. Večer završava kasno, vraćam se kući pješice jer nemam za taksi. Dok koračam, osvrćem se iza sebe. Neki urođeni strah. Opravdani strah. Primijetim da me netko slijedi. To je isti onaj dečko iz kluba, viče za mnom kako sam ružna i umišljena, kako me štapom ne bi dirao, i kako njega samo glupača može odbiti. Mnoge sam lekcije dobila u noćnim izlascima; nikad ne ostavljaj piće bez nadzora da ti netko ne usipa drogu, pleši tako da su ti leđa priljubljena uz zid, odijevaj se ovako i ovako, ne hodaj noću sama, a ako već moraš sama, pretvaraj se da pričaš na mobitel i drži suzavac u ruci. Dragi tata, kad ti hodaš u mraku, okrećeš li se iza sebe? Ako uopće ne razmišljaš o tome, molim te, dođi na prosvjed. Ne trebaš biti najjači tata, samo budi najglasniji.

Voli te tvoja Nena

P.S. – Ako znaš još neke muške, povedi i njih na prosvjed.

  • priča je objavljena u Večernjem listu i u konkurenciji je natječaja za kratku priču “Ranko Marinković”, 2/2024.

___________________________________________________________________

KRISTINA GAVRAN završila je dramaturgiju na Akademiji dramskih umjetnosti i doktorirala na Sveučilištu Loughborough. Objavila je romane „Između“, „Gitara od palisandra“ i zbirku kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“. Drame su joj postavljene u kazalištima Mala scena, ZKM, HNK Mostar. Djela su joj prevedena na francuski, španjolski makedonski i bugarski. Njena drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective igrana je po čitavoj Engleskoj.

ROMAN LUKE DRAGANIĆA “NI BOG NE VOLI PDV”, Liberland, 11/2023; odlomak

proza

Za tih desetak dana koliko smo ostali u Beogradu, ipak mi je najveće razočaranje bila posjeta zološkom vrtu. Ne znam šta sam očekivao, ali slike životinja kako tupo leže po onim kavezima, nikako mi se nijesu slagale sa Opstankom, čiju sam svaku epizodu znao napamet. Jedino je crni panter, nepomiren sa svojim zatočeništvom, pravio neurotične graciozne korake, neprestano idući od jednog do drugog kraja kaveza. Ili je bio nov u zološkom vrtu, pa još nenaviknut na neslobodu praćenu hranom, ili je bio lud. Kasnije sam shvatio, da je krajnji cilj naših malih života, upravo ta ograničena nesloboda praćena izobiljem hrane i svega neophodnog, da se za to razne škole moraju završiti i da je kad-tad moramo prihvatiti. Ipak sam odlučio da je ovaj panter lud, bilo mi je lakše tako.
Stric je živio na Banjici, i iako je bilo milion autobusa i tramvaja, mi smo uvijek koristili samo jedan prevoz. Gdje god da smo bili, onako mrtvi i iscrpljeni, što od neprekidnih šetnji, što od avgustovske žege, uvijek bi dolazili na baš tu jednu stanicu, koja uopšte nije ni bila u centru gdje smo provodili najviše vremena, i baš sa te stanice bi išli kod strica na Banjicu. Razlog je bio jednostavan – stari je jedino sa te stanice mogao da se snadje, izbrojao je da na tačno jedanaestu treba da sidjemo, i tu dalje rasprave nije bilo. Stric se dugo svadjao sa mojim ocem, što ne koristimo više prevoza , već tumaramo pješke po ovoj vrućini – ali bi ovaj uvijek imao spreman odgovor: „Neće im ništa biti od malo šetnje.“ Ipak, jednom se nešto bio zamislio, i panika je zavladala linijom broj 40.
„Alo majstore, je ’l ovo jedanaesta?“ Vozač ga je samo čudno pogledao, prebacio brzinuo, i nije progovorio ni riječ.
„Čuješ li šta te pitam, jadan ne bio, je ’l ovo jedanaesta sad po redu?“
„Ma kakva jedanaesta, o čemu bre pričaš čoveče?“
„Šta se praviš blesav? Jedanaesta od kad smo ušli u prevoz, evo svaki dan kupujem tri karte, iako mali nema još dvanaest godina! Ali ja kupim tri! Znaš da naplatiš, ali nećeš da pomogneš, je li?“
„Pa čoveče, je ’l ti znaš koliko ljudi dnevno ja prevezem? Odkud ja znam gde ste vi ušli? Reci mi gde ideš, pa ću ti ja pomoći da…“
„Meni treba jedanaesta i tačka! Brzo mi odgovori!“
Jeste, to je bila jedanaesta, na ćošku je bio neki lokal sa velikim posterom gole žene, ispod koje je pisalo „do poslednjeg metka.” Ali ja ništa nijesam rekao.
„Ajmo Ilija, silazi, snaći ćemo se,“- progovori glas razuma moje majke.
„SJEDI DOLJE SVI! Niko ne napušta prevoz dok ja ne kažem, je’l jasno?!“
Panika ga je skroz pocijepala, dok su ga putnici uplašeno gledali. Prošli smo jedanaestu, dvanaestu i trinaestu. Kad smo došli do okretnice, svi putnici su izašli, poslednji smo izašli i mi, i odmah opet ušli.
„Tri karte molim,“ promumla otac.
„Ma ne treba čoveče, evo ja ću garantovat za vas…“
„TRI KARTE I BEZ RASPRAVE SA MNOM!“
Vozač samo slegnu ramenima, naplati mu tri karte i vrati kusur. Ja sam mislio da ćemo izaći na našu stanicu, kod one gole žene, medjutim, stari je imao drugačiji plan. Otišli smo skroz nazad do prve stanice, opet izašli, kupili tri karte, ovaj put bez ikakve priče sa vozačem, i krenuli nazad na Banjicu. Kad je stari prepoznao stanicu na koju smo obično ulazili, počeo je naglas da broji, u inat vozaču, a na opšte čudjenje svih putnika. Majka je od sramota gledala kroz prozor, dok je stari vikao: “ Devetaa… desetaa… jedanaestaaa! Sad silazimo! Da nijesmo nekome nešto dužni možda?“
Mislim da smo se vozili oko dva sata. Nekuda smo se penjali, pa se spuštali. Imao sam utisak da sam na svakoj stanici mogao da sidjem, da promjenim prevoz i da se tako vozim u nedogled u suprotnom pravcu, da ga otkrivam, da ga se nikada neću zasititi i da se nikada neću vratiti istim putem. Za razliku od korzo-a u mom rodnom gradu N., gdje smo išli od tačke A do tačke B, ponavljajući do besomučnosti te neurotične ciklične krugove, i sa ponosom izjavljivali da ovakav korzo nema nigdje, a svi jedva čekajući da što prije napunimo osamnaest godina pa da zamijenimo ovaj grad koji se ne budi sa nekim koji nikada ne spava, ovdje su se pojavljivale neke nove kote i širine koje je trebalo istražiti i upoznati. Ta širina Beograda te 1990. godine, kasnije mi se nekako smanjila, i nikada više mi nije izgledao tako velik i otvoren. Ali čini mi se da zato sada dobija na visini. Ali je ipak šteta zbog širine.
Sjećam se da stric nije pričao sa mojim ocem kad smo napokon došli na ručak, uz dva sata kašnjenja. Pričao sam sestri doživljaj sa prevozom, ona se smijala i glasno vikala „e, ne verujem“, dok mi je stara prstom pokazivala da ućutim. Ja sam do besomučnosti ponavljao to „e, ne verujem“ i jako nervirao oca, koji se ipak uzdržavao da me počasti sa serijom šamara, jer ipak smo bili u tudjoj kući. A na otvorenom mi nije mogao ništa, od malih nogu sam naučio prednosti distance. Do kasno u noć bih gledao sa sestrom neki kanal, koji je puštao samo dobru muziku, i neke emisije, koje su se potpuno razlikovale od ZiP-a (Za i Protiv, politička emisija koja se emitovala 90-tih), koji mi je obilježio odrastanje u gradu N. Sjećam se da me je sestra, dok bi gledali te emisije, uvijek pitala – „a šta ti misliš o ovome“? Čini mi se i da ju je interesovalo moje mišljenje, a i da bi mi svakako dala na značaju. U početku sam bio zbunjen, jer me nikada prije toga, niko stariji, ni iz familije, ni iz okruženja, nije pitao za moje mišljenje o bilo čemu, ali sam se brzo oslobodio, i na veliko iznenadjenje – počeo da formiram sopstveno mišljenje. Čudo je veliki grad. Umrla je par godina kasnije.
Ništa ja nijesam naučio ni vidio od ovog grada. Nikada me nije zanimalo da istražim koji su to bile kafane u koje je Kiš sam izlazio, grčevito stežući papire na kojima je pisao svoju odbranu od horde „podobnih neplagijatora“. Nikad se nijesam potrudio da saznam tačno sa kog je mjesta skočio Ćopić, sluteći zla vremena, da li je dolazio pod prozore Palmotićeve 8, da prozbori koju sa izopštenikom Djilasom, da mu kaže da se ne ljuti što ga je „onomad privodio zbog njegovih skretanja“, da ga pita treba li mu šta, bar parče prazne hartije, da ga okuraži da nastavi… Nikad me nije ni zanimalo da potražim te albanske pekare koje je Zoran Radmilović branio devedesetih, da ih pitam da li ih je ko branio posle njega?… nikad me nije interesovalo da saznam u kojoj bašti Dorćola se Kaporu rodila ideja za Provincijalca, zamišljajući tirkizni Jadran.. Nikad ga nijesam ni pitao, da li mu je bar malo žao što je onako proćerao Kovača, da li ga bar ponekad zovne da ga pita kako je i da li je još ljut… Jedino što sam znao je da se dobro naklepećem po birtijama, opijen njegovom večernjom slatkorječivošću, i da ujutro bježim iz njega, pun safre i gorčine, jer opet ništa nijesam vidio…
A da je imalo, vala imalo je.

_____________________________________________

LUKA DRAGANIĆ, 1979, autor dva romana, “Otkud muva u decembru” 2020 i “Ni Bog ne voli pdv” 2023. Živi i radi u Nikšiću, Cg.

ROMAN ADNANA SIJARIĆA “DERT”, Lijepa riječ, Tuzla, 11/2023; odlomak

proza

U proljeće godine 1463. krenula je prema Bosni, pod vodstvom sultana Fatiha Mehmeda II, velika osmanska vojska jačine oko sto pedeset hiljada vojnika naoružanih snažnom artiljerijom. Bosanska uporišta od Drine do Bobovca brzo su padala, da bi na kraju pao i sam Ključ, gdje se u to vrijeme nalazio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Kralj je bio prisiljen da naredi zapovjednicima preostalih gradova da se predaju, te uputi depeše u sedamdeset najvećih mjesta u Bosni, među kojima je bio i Koraj. Depeša je uručena župniku korajske župe Dajanu, koji odmah po prijemu depeše pripremi predaju mirnim putem, izdavši naredbu da se na Dilića brdu, zapadno iznad naselja, jasno istaknu znaci predaje.
Ne prođe mnogo, baš na tom uzvišenju zastade osmanska vojska, s namjerom da tu zakonači.
Dočuvši da je sultan sa silnom vojskom stigao nadomak Koraja, usplahireni župnik Dajan iste noći sa korajskim knezom Đurom Krunićem hitro odjaha u logor osmanskog poglavara – na sretanje. Sultan srdačno primi mudrog župnika, i već sutradan se dolazak Turaka u Koraj pretvorio u veliku svečanost.
Knez Đuro pokupi po kneževini svu janjad, jarad i telad, te priredi silan ručak za sultana i njegovu pratnju.

Prvi dio

Poput svakog živog roba na ovome svijetu i ostarjeli Dajan se tvrdoglavo hrvao sa životom, često se i sam čudeći odakle mu tolika snaga i besprijekorno bistra pamet da sve nesreće i nevolje koje su ga skoro svakodnevno salijetale vješto razrješava, zbog čega mu se cijeli puk, oduvijek, divio i uvažavao ga prihvatajući svaku njegovu riječ kao prijeki sud, skoro kao samu naredbu od Boga. No prethodne noći on prvi put klonu pred nepoznatim. Činilo mu se kako sam sebe izdade, i sve svoje mukom stečeno i brižljivo njegovano. Sve dobro koje je ikada sčinio olahko baci u nemilosrdni zaborav. Nije bio u talu sa srcem čineći to, ali bješe isuviše uplašen, te bez pogovora obeća sultanu da će, čim ovaj ujutro pristigne s vojskom u Koraj, ponizno uzeti njihovu vjeru, kao i njegovih šest sinova, a potom zasigurno i većina puka. Dragovoljno pristade darovati zemljište za izgradnju džamije i novog groblja pokraj nje, kao i drugog što je sultan izričito zahtijevao – mekteba, a pored njega i kuće za imama. Knez Đuro, Dajanova desna ruka, nakon dugog vijećanja sa braćom riješi isto, te njih dvojica odmah sebi odrediše i muslimanska imena – župnik se utefteri kao Dajanli Mustafa, a knez Đuro kao Began. Kako oni to učiniše, mnogi župljani se preobratiše na islam.
I ne bi krvi, nit nevolje, od čega je župnik ponajviše strepio. No ubrzo postade jasno da sve to neće proći tako lahko, jer je dosta siromašnih mještana, uglavnom kršćana, preko noći nestajalo bez traga, bježeći od novog gospodara ka sjeveru. Oni su u paničnom strahu napuštali svoja imanja, jer su dočuli kako Turci neimućnije ljude odvode u roblje.
Ali tog prelijepog proljetnog dana, nakon obilnog ručka, u Koraju je sve praštalo od veselja i neobične graje. Na nagovor kneza Đure sultan sa pratnjom posjeti obližnji majdan, skoro neprimjetan na jednoj strmoj padini odmah povrh naselja, no bogat prebijelom sedrom, i koji bješe tek malo načet s jednoga kraja, a pokraj njega bijaše i velika zaliha krečnjaka u prahu. Dugo su odmjeravali majdan, sluteći koliko tu sedre ima, te zadovoljni viđenim okrenuše konje ka ravnom Igrištu – gdje bješe sjedište župe.
Turci su ushićeno zagledali prelijepu visoku kulu zidanu sitnom sedrom, koju s bijesom sagradiše preživjeli poslije strašne najezde Tatara kad ostaviše pustoš iza sebe. Oduševljeni predivnim zdanjem, kao i cijelim krajolikom koji bješe obilan izletištima i lovištima i gdje zemlja rijetko bijaše pusta i zapuštena, odjedared podbodoše konje i oboriše nizastranu, kroz rijetki bukov šumarak, iza kojeg se ubrzo ukazaše zidine Samostana Svete Marije. Smješten odmah pokraj Bilog potoka, ustvari rječice koja se bez konja nije mogla preći, a što je izvirući iz obronaka velike planine mirno tekla dalje prema nepreglednoj ravnici kojoj se kraj nije nazirao, plijenio je poglede svojom ljepotom. Ispred samostana nekoliko franjevaca u svečanim odorama raširenih ruku dočekaše sultana i svitu, ne uspijevajući prikriti strah od ovog čudnovatog sretanja, no obazrivo uručiše ovima prigodne darove. Nakon kratkog prijateljskog razgovora, rastaše se sa zadovoljstvom.
Vraćajući se od samostana, sultan se često preko tumača obraćao župniku i knezu toplim riječima, kazujući im kako ovdašnji narod ne treba gonetati grijehe jer je to zaludan posao, nego treba živjeti u miru, ljubeći ovu zemlju bosansku i moleći se da je suze nikad ne zapadnu.
U jednom trenu se zagledao prema istoku, u oveliko brdo što bješe opruženo nadaleko, uranjajući nježno u nepreglednu ravnicu, te ushićeno kaza kako ga ono podsjeća na samu Galatu u Carskome Gradu.
Kako ovaj to reče, knez Đuro se osokoli pa pogledavši nakratko u Dajana, glasno povika:
– Ako sultan dade, ne protivi se tome, mi ćemo drage volje ovo brdo od današnjega dana nazivati Galata. Vječno neka živi sjet na ovaj svečani dan!
Sultan se osmjehnuo, zagledajući ovoga vedro u oči, te potapšavši ga po ramenu podbode konja i produži dalje.
Kad se sunce primaklo zemlji toliko da se činilo kao da je dotiče, i kad svako bješe umoran od cjelodnevnog obilaska krajolika i svakojakih dogovaranja, položivši kamen na jednu ravan sultan naredi da se baš na tom mjestu, već idućeg dana, počne graditi džamija. Dade joj ime Atik džamija. Iz pratnje ostavi imama Kabamandžu, stamenog čovjeka širokih ramena i krupnoga glasa, da o svemu brine i redovno šalje habere. Kasnije će se dočuti da je hrabri Kabamandža bio veliki prijatelj samoga sultana.
U kasno popodne, sultan sa pratnjom i silnom svojom vojskom napusti Koraj i zaputi se prema zapadu.
Čim Turci zamakoše za šumovita brda iznad Koraja, umorni Dajan pođe u kulu, i osami se. U promišljanjima mu se bješe raspustila čudnovata tegoba, drsko šenlučeći, pa mu glava puca kao da nije njegova. Čuo je mnogo ružnih priča o Osmanlijama, koji već godinama nadiru sa raznih strana u Bosnu, i strahovao je od njihove sile, ali ljekovita tišina ga okrijepi, i potpuno se prepusti osjećaju zadovoljstva što sve prođe u najboljem redu. A još jutros, k’o demirni teg mu se činilo majsko svitanje, iščekujući Turke da se ukažu na Dilića brdu.
Skoro bješe zaspao, kad iznenada začu topot konjskih kopita ispod kule. Ne prođe malo, u odaju bahnu kćer mu Krunija. Osam godina je udata za najimućnijeg kršćanina u župi, Stjepana, dalekog rođaka samih Hrvatinića.
Uznemirio se Dajan. Krunija bješe prelijepa žena, zasigurno najljepša u cijeloj okolici, a i uma bistra, i oduvijek mu je bila neizmjerno draga, i ponosio se njome, ali danas nešto zadebelila, pa ne popušta. Prišavši drvenom ležaju i zavalivši se po njemu, ljutito podviknu:
– E nek im u vjeru pristaje ko hoće i nek im ljubi ruke, al’ ja neću!
Tugaljivo je gledao Dajan u nju. Poznavajući njenu plahu narav, a opazivši i silan bijes u sjajnim očima, tiho joj veli:
– Nemoj, kćeri, protiv oca i braće!… Skoro sav puk će ponizno prići novoj vjeri. Turci će ionako silom u Bosni nametnuti šta god požele, a govori se da svaku neposlušnost pogano kažnjavaju. No ta njihova vjera, slična je našoj!…
– Al’ je tuđa!!! – vrisnu Krunija. – Braća nek te slijede, slobodna im volja. U me ne priječi oči!
– Promisli, kćeri… – Dajan će ovaj put još tiše, al’ mu se Krunija unese u lice:
– Ako Turčin dolazi da nam bude gospodar, te ako je pravedan i milostiv, neće mu smetati što ovdje narod poštuje druge vjere!… Zna on da je na ovoj zemlji uvijek bilo više vjera, jedna pored druge, i niko nikome nije smetao. A i zašto bi kad ih ispovijeda jedan te isti, bosanski narod?! Zar ionako ne vjerujemo u istog Boga?! Ako je došao da nam bude gospodar, nek poštedi naše crkve i nek nam dozvoli slobodu naše vjere, pa ćemo vidjeti.
– Silna je vojska povrh Koraja, kćeri… – nastavi Dajan, zabrinuto gledajući kroz prozor u daljinu. – A tvoje su riječi otrovne strijele, uperene u moje srce…
– A ti šta posta, oče!? – pisnu Krunija, smrknuto ga zagledajući ravno u oči. Nakratko nastade muk u odaji. – Župnik si, a prvi se predaješ neznanom gospodaru, pojma nemajući kakvu milost donosi! Il’ nemilost! Da je majka živa, od stida bi u crnu zemlju propala.
Dajan obori glavu. Malo potom, podiže pogled, kazujući:
– Pred onakvom silom se pada na koljena. Naši životi su prepušteni turskoj sablji. Pa zar ne vidiš da Bosni baš niko u pomoć ne pristiže?!… Svi su joj okrenuli leđa!!! Ako njihovu vjeru ne prihvatimo, poharaće nas zakonima i nemilosrdnom globom.
Krunija se bješe sva zarumenila od srdžbe.
– Otac si mi, al’ ja se dragovoljno rastajem od tebe. Pa i da nebo pukne, nije mi žal. Dosta puka je krenulo za mojim Stjepanom u brda… I ja ću za njima! Turčin prijeti, al’ Matija okuplja vojsku. Biće bune sa sjevera, oče!
Dajan bješe ljutit što se kršćani protive njegovoj volji, a ponajviše što je i njegova krv u toj buni, pa opet pažljivo otpoče savjetovati Kruniju:
– Ne valja, kćeri, to što činiš! I to nikom drugom već svom ocu, svojoj braći… Može mrtva glava past’!
– Nek padne! – viknu Krunija, ustavši naglo i unijevši se Dajanu u lice. – Cijelog života sam vjerovala da si najhrabriji čovjek na svijetu, a sad te gledam kao jadnog roba što se bez ijedne riječi predade tuđinu, ne mareći za krv prolivanu stotinama godina. Čuvaj se, oče! Čuvaj se, Dajane!
Krunija zahlupi teškim drvenim vratima, i za tili čas se začu topot konjskih kopita ispod kule. Odjaha, uzrujana.

_______________________________________________

ADNAN SIJARIĆ, rođen 26. oktobra 1969. godine u Brčkom, iz Koraja, piše poeziju i prozu još od srednjoškolskih dana. Na raznim poetskim susretima je nagrađivan, a radovi su mu objavljeni u više domaćih i međunarodnih časopisa i zbornika. Počasni je član Kulturnog udruženja „Musa Ćazim Ćatić“ iz Odžaka i aktivan sudionik „Balkanske pjesničke unije“, a kao autor zastupljen je i u „Zbornicima Kreativne radionice Balkan“.
Objavio je romane Tišine korajske, Korajski raj, Gdje ni ptice ne zalaze (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), Talja batalja, Paučina, Dert (nagrađen od Fondacije za izdavaštvo BiH), kao i zbirku poezije Alabina, te monografiju Fudbal u Koraju-vremeplov.
Trenutno je nastanjen u Vražićima (opština Čelić), gdje se kao izbjeglica obreo 1992. godine. Oženjen, otac dvoje djece.

Naslovnica romana: Đuro Serder, Ahdnama, Galerija franjevačkog samostana Plehan.

KRATKA PRIČA MARIJA MAJDIĆA NATRLINA: GLASINE

proza

Društvu spektakla skandal je sočno saće. Ja sam karikaturist, ali za karikaturiste nema mjesta tamo gdje je sve groteska. Ja sam, dakle, realist.

Djevojka mi je pipničarka i stand up komičarka. Igra se, znači, sa žestokim pićima i s riječima pa je upravo ona ta koja je moju redovnu karikaturu u dnevnom tisku naslovila: Gordanova kabanica. S njom sam zbog seksa, dakako, ne zbog jezičnih transmutacija, ali ne škodi što zna i s jezikom. Kuham nam kavu. Depresivan sam. Gordanova kabanica nije objavljena prvi put nakon 79 redovnih tjedana. Stavljena je na hlađenje. Glavni urednik je rekao da sam u ofsajdu. Zasrao sam prošli tjedan. Klara se budi. Miriše na propuštene prilike. Uzima gutljaj kave, lista novine i posprdno me pita: „Onda, jesi to ostao bez posla?“ Njoj je sve zajebancija.

Do kancelarije glavnog urednika se vučem poput šlajma. Pogledao me ovlaš i rekao: „Sjedi, Gordane.“ Ostao sam stajati. Takav sam tip čovjeka. Šef s urednicom političke rubrike sređuje posljednje detalje priloga o nadolazećim izborima. Veliki vodič kroz Izbornu 2024. stoji na naslovnici. Dominiraju žarko crvena i bijela boja. Gledam glavnog urednika, urednog čovjeka u svojim kasnim pedesetima. Svježe obrijan i spuštenih naočala promatra naslovnicu. Kunem se tuđim životima da mu nos, ovdje pred mojim očima, postaje sve širi, zjenice naglašenije. „Super-izbornoj!“, provali nakon duže šutnje. „Treba napisati da je 2024. super-izborna. Nije to obična izborna godina!”, ponovi i pogleda urednicu. Ona kimne potvrdno. „Što ti kažeš, Gordane!?”, upita me svojim izvitoperenim ustima i pruži mi debeli papir velikog formata. Mislim se kakvom to čovjeku uopće treba vodič za izbore!? „Dakako“, odgovorim, „Kako drugačije.“

Petnaest dugih minuta sam proveo u njegovu uredu nakon što je cijenjena urednica otišla. Rekao mi je da je ovo žuti karton za Gordanovu kabanicu. Četvrta osobna, takoreći. Dat će mi novu šansu, ali ovakva sranja se ne mogu ponavljati. Pitam ga zašto je baš ova karikatura stvorila problem. Ismijavao sam već i političare, estradnjake, suce, svećenike i svakojake cezaropapiste. Šef puše kroz nos. „Pa čovječe, to nam je glavni oglašivač. Znaš li koliko nas je koštao ovaj tvoj nesretni crtež? Ljudi žive od ovog posla, mali. Moraš biti pametniji. Ovo je bio autogol.“

Nisam mu proturječio. Iskustvo me naučilo da to nema smisla, a i vrtjelo mi se u glavi od njegove pojave koja je svakom novom rečenicom postajala sve farsičnija. Dobacio sam mu tek da u naslovu priloga treba stajati super vodič, a ne veliki vodič. Izašao sam i idućih pola sata slušao radni zadatak od mršavog, vitiljastog urednika showbizz rubrike koji je od mene tražio da složim šaljivu minijaturu o jednom od naših isluženih rokera koji se bacio u poslovne vode. Pokušao sam mu objasniti da je karikatura koja se bavi isluženim osobama i pojavama i sama – islužena. Odbrusio mi je da sam snob, nastavio rezati bečki s drvenim nožem i vilicom i rekao mi da imam do kraja radnog dana. Nisam mu proturječio jer je njegova kompletna pojava pred mojim očima gubila oblik i pretvarala se u amebastu, protoplazmičnu piljevinu koja se prelijevala po redakcijskom desku. Nacrtao sam nešto u pola sata i pobjegao.

Večer sam proveo povraćajući u lavor dok me Klara milovala po golim leđima. S vremena na vrijeme bi u ruku uzimala moju osporavanu karikaturu u kojoj lijepa supruga cijenjenog političara jednom rukom grli i ljubi našeg velebnog tajkuna i oglašivača, a drugom rukom svom suprugu tipka insajderske informacije koje je upravo dobila od tog istog tajkuna. Ispod je stajao komentar:

Narod trune na društvenim mrežama, elita profitira na društvenim vezama

I dok rigam svoju iscrpljenu dušu u taj nesretni lavor, Klara me noktima grebe po leđima, gleda karikaturu i kaže, „Bože, Gordane”, pa me ručnikom obriše oko usta kao malo dijete i kaže, „koji si ti populist.”

„Sredila sam ti gažu”, dobacila mi je jednu večer kad se vratila s noćne smjene. Ležao sam na krevetu nepomično. Želim živjeti poput Talja. Piti, pušiti i igrati šah. Zaključio sam s vremenom da je Klara tu da me vadi iz vlastitih govana. Polako i pedantno, kao pincetom. „Nisam u stanju raditi ništa”, dobacim joj. Nije ju to smelo. Rekla mi je da ne brinem i da je to gaža kao stvorena za moj ludi mozak. Složila nam je salate i natjerala me da se ustanem. Objašnjavao sam joj da mi je potrebna psihološka pomoć. Posljednjih tjedana sve ljude oko sebe vidim kao karikature. „Ne mogu si pomoći”, govorim joj, „vidim ih na ulici, na poslu, u autobusu. Izobličuju se i krevelje. Nepodnošljivi su.”

„Možda ti je to profesionalna deformacija. Uostalom, neki vide bijele miševe, neki vide duhove, vanzemaljce na nebu, velikosrbe koji izlaze iz Načertanije i prijete nam svetosavskom kugom. Ti, jednostavno, vidiš karikature”, kaže i slegne ramenima.

„Nije mi do zafrkancije.”

„Stani, kakva sam ja karikatura?”

„Ti… ti nisi”, odgovorim s nelagodom.

„Nisam!?”, reče ponosno.

„Još nisi.”

„To može značiti samo jedno”, reče i ubaci zdjelu u sudoper.

„Što, molim te?”

„Pa, da me voliš”, zaključi i nestane.

Gaža koju mi je sredila bila je oblik psihoterapije. Nisam bio plaćen, ali dogovorila je s gazdama prostora da ja radim karikature ljudi iz publike za vrijeme njenog stand-upa. Nakon nastupa im mogu potpisati i podijeliti crteže. Vjerovala je da je to odlična, dinamična ideja. Bila je u pravu. Ljudima je bilo zabavno vidjeti svoje izvještačene figure. Smijali bi se i pitali me gdje mogu pratiti moj rad. Gotovo nitko više ne čita novine. „Trebaš otvoriti Instagram”, objašnjava mi Klara. „Možda i onaj vražji Tik-Tok.” Idućih nekoliko tjedana radim u skladištu kod prijatelja, na paletaru i na crno. Da vratim pare koje mi su mi tajkun i urednik izbili iz džepa. 

Situacija se zakomplicirala kada su me pred kućom dočekali trgovci glasinama. Dolazili bi s večernjim, sjeveroistočnim vjetrom i hranili se lovorom i rogačem. Opkolili su kuću i čekali me. Znam brojne kolege koji susret s njima nikada nisu preživjeli. Ledila mi se krv u žilama. Zamislite agente ČEKA-e samo još okrutnije. Zamislite opričnike samo još groznije. Tonton Macoute, ali za karikaturiste. Glasine su vagali i davali najboljem ponuditelju. Imale su pitijske kvalitete. Čitao sam ih kasnije na portalima i gledao po dnevnicima. Fama crescit eundo.

Nismo znali za koga su radili, ali smo znali da s njima ne treba imati posla. Te kinokefale sam jedva uspio razumjeti kroz njihov duboki bariton. Nekad su govorili u višeglasju, skriveni iza dugačkih kljunova i mračnih kapuljača. Upozorili su me, možete li zamisliti, da ne širim glasine!? To je, tvrdili su dok su kružili oko mene kao bijesni psi, njihov posao. Njihova domena. Rekli su mi da pazim što crtam i da im sad dugujem informaciju kojom mogu trgovati. Imam sedam dana, dobacili su i izgubili se.

„Jesi siguran da ti se nisu…pričinili?“, pitala me Klara tu večer.

„Ne budi smiješna”, odgovorim joj panično koračajući po dnevnom boravku. „Mirisali su po tamjanu i nisu izgledali kao one karikature koje mi se ukazuju. Ovi su bili opipljivi. I ozbiljni. Moram im donijeti neku sočnu glasinu u idućih tjedan dana.”

„Ili?”

„Ili me nema. Sjećaš se što se dogodilo Stankecu?“

„Ne“, dobaci Klara usputno. „Gdje je on sad uopće?“

„Upravo tako“, odgovorim joj.

Idućih nekoliko dana sam u očaju i hladnom znoju bauljao po redakciji ne bi li saznao neku glasinu koju bih mogao prenijeti trgovcima. Plaćao sam runde kolegama iz trač rubrike, donosio tople marende curama iz lifestyle magazina. Čak sam i ekipi iz crne kronike dijelio komplimente i uvjeravao ih o važnosti njihovog doprinosa društvu u nadi da će mi prosuti neku priču o tome kako je kakav celebrity prebio ženu ili zaboravio platiti alimentaciju. Kombinatorikom Ostapa Bendera sam pokušao doći do bilo kakve informacije. Ćorak! Uostalom, svi u firmi su bili potpuno zauzeti organizacijom proslave jubilarnog 50. rođendana našeg uvaženog dnevnog lista. Na proslavi će, kako to i priliči jednim novinama, prisustvovati društvena i politička krema uključujući i političara i tajkuna koje sam ismijao u karikaturi.

Glavni urednik me pozvao u svoju kancelariju i rekao da od mene očekuje par zanimljivih crteža s gala večere. „Neka ostanu u domeni dobrog ukusa“, upozorio me. To je naravno, rekao sam u sebi, bilo nemoguće, ali dobro. Zatim je privukao stolac i upitao me imam li još materijala za karikature o našem tajkunu. Oglašivaču našem i meceni. Kimnuo sam glavom gotovo refleksno. „Dobro“, kaže mi, „nikad ne znaš kad će nam zatrebati“. Karikature kao kasetno streljivo, pomislim. To je već posao.

„Vidimo se u subotu na kruzeru“, dobaci mi već udubljen u ekran svog kompjutera.

„Kruzeru?“

„Da, zakupili smo kruzer na jednu večer za naš rođendan. Ipak je to veliki jubilej”, reče mi.

„Što? Nije bilo mjesta u cirkusu?”, dobacim i izađem.

Onda me nazvala Klara.

Rekla je da obavezno večeras dođem u pub na njen nastup. „Ali ovaj put nemoj crtati, nego samo gledaj.“

Tu večer me je dočekala sa smiješkom i rekla da uvježbava novi materijal. Smjestila me nasuprot rezerviranom separeu i naglasila da mi kamera na mobitelu bude spremna. Nježno me poljubila. Par minuta nakon početka nastupa kroz stražnji ulaz su u separe ušla tri korpulentnija muškarca. Bili su u popriličnom mraku i nisi mogao razaznati lica ako nisi znao što gledaš. Potajno sam snimio svog glavnog urednika, tajkuna i političara kako neobavezno ćaskaju i slušaju Klarin nastup. Zvuči kao početak lošeg vica.

Nakon nastupa je moj cijenjeni glavni urednik proveo nekoliko minuta u srdačnom razgovoru s Klarom. Smješkali su se i došaptavali. Klara će mi kasnije reći da joj je ponudio nastup na proslavi rođendana ove subote. „Izgleda da se vidimo tamo“, namigne mi.

Kad sam došao kući na ulazu sam ostavio nekoliko grančica lovora i par rogača. Nekoliko sati poslije su se pojavili zajedno s vjetrom.

Gotovo s ponosom sam im pokazao snimku koja dokazuje neprirodnu spregu između politike i medija. Nekoliko sekundi su šutke promatrali snimak, a onda gotovo kolektivno prasnuli u smijeh. Zavrtjelo mi se. Smijali su se grohotom, hvatali za trbuhe, međusobno gurkali i oponašali me. Bilo mi je potpuno nejasno što vidim i čujem. Opaka tajna policija mi je varila u facu!? Možda je Klara bila u pravu? Možda sam zaista poludio?

Nakon pune minute besprizornog cerekanja – naglo utihnu. Jedan od njih mi priđe na nekoliko centimetara i mrtav ozbiljan mi kaže da se – uozbiljim. Ništa mi nije bilo jasno. Koljena su mi klecala. Frajer s maskom u obliku kljuna mi govori da se saberem. Nije to nikakva glasina, kaže mi. Pa svaka budala je svjesna i dobro zna da su svi oni povezani i isprepleteni. „Ne budi naivan“, govori mi. „Treba nam nešto konkretno, nešto s čim možemo trgovati.“

I dok su govorili kako imam još 24 sata, dok su mi pričali kako svojim karikaturama rušim vrijednost njihovih glasina, svojom ironijom i ismijavanjem činim njihov proizvod bezvrijednim, dok su mi šaptali da ću za to snositi ozbiljne posljedice – ja ponovno izvučem svoj mobitel iz džepa i pokažem im snimku od koje odmah umuknu.

Jeste li znali da na kruzerima postoje zatvori? Ćelije za vragolaste? U subotu ujutro sam na putu prema redakciji po trafikama gledao naslovnicu besplatnog priloga Super vodič kroz super-izbornu 2024. godinu. Naslov je vrištao s polica pohabanih gradskih kioska. Zaudarao je poput obližnjeg smeća. Tablete za smirenje su mi donekle ublažile halucinacije. Karikature su mi prestale iskakivati pred očima.

Klara i ja smo se izbjegavali tih dana. Nervozno je spremala fore za korporativni domjenak. Htjela je, rekla mi je, pronaći neku sredinu na ljestvici od 1 do Ricky Gervais. Ova gaža je može ili stvoriti ili uništiti. „Bez pritiska“, rekao sam joj.

Na kruzer sam došao nešto ranije ne bih li uživao u besplatnim pićima dok ih konobari nisu krenuli razvodnjavati. Ako mi plan ne prođe, večeras će me pred kućom čekati trgovci glasinama. Ti psi rata informacijama. Mogao sam se samo nadati da sam otplatio svoj dug, okrenuo novi list. S koktelom sam se smjestio na svoju poziciju i krenuo crtati. Vrijeme sam ubijao igrajući šah na mobitelu. Manje važni gosti su krenuli pristizati. Glavni urednik je nervozno trčkarao po sali kruzera i davao posljednje upute. Klara je na bini dovršavala tonsku probu. Zračila je aurom slobodne žene. Humor oslobađa. Imala je na sebi elegantnu, plavu haljinu. 

Kada je već krenula gužva i voditelj programa se spremao izaći na pozornicu, glavnom uredniku su prišla dvojica muškaraca u odijelima. Odveli su ga sa strane i krenuli pokazivati nekakve fascikle. Moj glavni urednik je počeo nervozno nogama tapkati u mjestu. Hvatao se za obrijan obraz i nešto im objašnjavao. Muškarci su mu ostavili par slika i otišli. On je dozvao svoju asistenticu koja ga je prekriženih ruku saslušala i zatim otišla do Klare, pokazala joj iste one slike i krenula joj se obraćati povišenim tonom. Vidio sam da je Klara bila van sebe od šoka. Asistentica je otišla, a Klara je suznih očiju krenula gledati po sali. Spustio sam svoj pogled na mobitel i nastavio igrati šah. Kad sam podignuo glavu, Klare više nije bilo.

Zamijenili su je nekakvim skečom koji su na brzinu pripremili vanjski suradnici. Nitko nije ni primijetio da je nema na programu. Političar je došao, ali tajkuna nisam vidio. Glavni urednik je održao govor i nestao. Dužnosnici, urednici, influenseri i raznorazne društvene posvuduše su uživale u hrani i piću i smješkale se lošim šalama na vlastiti račun. Ionako ništa od toga nisu oni plaćali. Ja sam plaćao konobaru da mi pojača koktele i nakon nekoliko sati sam osjećao kako mi slabi motorika ruku, a jača motorika nogu pa sam ostavio crtež i otišao na plesni podij. Svirala je jeftina, generička glazba za vjenčanja. Prigodno za jedan karneval.

Krenuo sam osjećati sav taj alkohol i svu tu grižnju savjesti.

Svi ti ljudi oko mene su počeli mijenjati oblike i izraze lica. Pretvarali su se u karikature pred mojim očima. Sklopio sam kapke i gubio ravnotežu. Glazba je poprimala zvukove grotesknog orkestra. Pao bih na pod i podigla bi me karikatura. Preuveličana, dugouha, monstruozna karikatura. Branio sam se šakama i nogama, probudio u zatvorskoj ćeliji na dnu kruzera.

Pred jutro je po mene došla policija i odvela me u postaju. Uzeli su izjavu, napravili zapisnik, skuhali mi kavu i pustili me uz iskren osmijeh podrške. Mamurluk sam liječio hodanjem do kuće na jutarnjem povjetarcu. Danas više na kioscima nije bilo ni traga super vodiču. Bila je to jučerašnja vijest i sutrašnja briga. Danas je na kiosku pozornost privlačila mutna naslovnica jednog tabloida. Na njoj vidim svog glavnog urednika u intimnom razgovoru s mojom Klarom. Vidim sliku sa snimke koju sam napravio vlastitim mobitelom. Klara je izgledala sitnije pored njega. Ni traga plavoj eleganciji od večer prije. Taj šugavi, mali tabloid krenem kidati golim rukama. Uzimam na desetke primjeraka tog lista koji na naslovnici špekulira o izvanbračnoj vezi talentirane komičarke i oženjenog urednika cijenjenih novina. Uzimam ih i kidam ih, bacam ih, lomim im kičmu.

Bježim prije nego je iz kioska izašla slabašna, sredovječna prodavačica. U kuću ulazim iscrpljen i slomljen. Terasa je u neredu od sinoćnje oluje. Uzimam bocu viskija i palim šah. Klarinih tragova u stanu već nema. Izbrisala se iz mog života. Ostat će samo glasina.

– prvonagrađena priča na književnom natječaju za kratku priču-satiru “Slavko Kolar” 2023. –

__________________________________________

MARIO MAJDIĆ NATRLIN (Trogir, 1986.) odrastao u Splitu, Pravni fakultet završava u Zagrebu od kada radi u struci. Piše duži niz godina, objavljuje u časopisima i digitalnim magazinima. 2019. priča „Trogirska sintaksa“ osvaja prvo mjesto na natječaju Gradske knjižnice Trogir, a 2020. s pričama „Početna točka“ i „Šporkica“ osvaja prva mjesta na književnim natječajima Gradske knjižnice Vladimir Nazor u Zagrebu i Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku. 2023. priča „Glasine“ osvaja prvo mjesto na književnom natječaj za kratku priču-satiru „Slavko Kolar“. U siječnju 2020. objavljuje zbirku refrena i kratkih priča „Samo moja.“

SEGOR HADŽAGIĆ: PRIČA O BENJI OBOMOVU

proza

Evo već četvrta je godina kako ne razgovaram s kompletnom familijom i moram da priznam da se nikada u životu nisam bolje osjećao. Duga je to bernhardovska priča o tome kako je došlo, po svemu sudeći, do konačnog razlaza, samo ću reći da je sukob između mene, roditelja, bezbrojnih tetaka, tetaka, stričeva, strina, daižda, amidžinica, jetrvi i zaovi nastao već u ranom djetinjstvu. Nema se tu posebno šta plesti. Jedna klasiična tipična posttitovska disfunkcionalna porodica. Moji roditelji potiču iz siromašnih porodica: baba čistačica, deda konobar, nana kuharica u narodnoj kuhinji, dedo ratni vojni invalid. Jedan deda alkoholičar, politički zatvorenik i nasilnik, drugi RVI (iz Prvog svjetskog rata), politički zatvorenik i tiranin. Moja majka je djetinjstvo provela posjećujući oca u zatvorima, a otac je trpio strašne torture od dede koji je ocu i amidži vaspostavljao surova pravila slična onim iz filma Elitni odred. Naprimjer, ako bi nekom od sinova malo smrduckale noge slijedila bi kazna koja bi se sastojala iz nekoliko udaraca štapom po leđima (zavisno od nivoa smrduckanja nogu) ili bi ih tjerao da četkicom za zube peru stubište. Tako da ništa čudno što je i moj otac postao nasilnik. Doduše mene je istukao samo jednom, ali njegovo verbalno nasilje ostavilo je neiscjeljive tragove u mojoj duši. Nikada nije propuštao priliku da me ponizi. Kada bih mu mrtvom pijanom dao da pročitam to što ja pišem, samo bi se namrštio i napravio grimasu sa pačjim pućenjem usana koja je govorila “kakavog sam ja debila stvorio, majko draga”, a onda bi mi bacio tekst u facu: šta je ba ovo, a, a???…ko će ti ba ovo čitati, daj bolan napiši nešto normalno ala Lud, zbunjen, normalan…Ili “mani se toga i radi nešto pošteno, ovo nije za tebe, neš se od ovoga hljeba najes’” ili bi mi u tipičnom folklornom gemišt deliriju dobacivao “đe si de facto umjetniĆe, napišel se šta umjetniĆki”. Čovjek je u titin vakat, završio fakultet i brzo se uspeo do pozicije direktora u Energopetrolu. Nije šala: uspio je da se izdigne iznad siromašne radničke porodice i dogura čak do srednje klase. Pošto smo živjeli kao podstanari s babom, njegov jedini san je bio kako da dobije svoj vlastiti stan. Sve što pamtim iz roditeljske kuće u ranom djetinjstvu su porodična okupljanja kda bi se gledala kviskoteka i užasavajuće svađe roditelja oko novca i kredita kada bi braća, sestra i ja legli da spavamo. Ponekad bi dolazilo i do fizičkog nasilja. Šta da kažem, prilično tipično i prozno nezanimljivo.
Majka je vječito bila zabrinuta, nervozna i ljuta. Mislim da sam osjetio njenu toplinu u dva ili tri navrata, kada bi pekla kolače za Božić. Treba reći da su majka i otac u perverznoj ovisničkoj vezi već skoro 60 godina. Nekima bi ovo moglo da zvuči kao kjut romkom priča jer moji roditelji su počeli da se viđaju još u osnovnoj školi – otac je imao 14 godina, a majka 11, no od te romeo and juliet ljubavi ja kao dijete nisam vidio ništa osim perverzne vezanosti jedne za druge koja je svakodnevno verbalno i fizičko nasilje učinilo normalnim sastojkom svakodnevnice kao do to “tako treba”. Zapravo lažem. Bilo je ljubavi između njih. Fenomenalne, neopjevane, duboke, iskrene, nepatvorene ljubavi. Za…namještajem! Bogo mili s kakvom posvećenošču su njih dvoje posjećivali salone namještaja – Lesnina, Simpo, Đorđević…Koliko duboko su samobili urojeni u diskusiju da li treba bijeli lesninin plakar ili simpov sivi, jer ovaj materijal, jer onaj, jer faktor praktični, jer faktor estetski, jel ovaj bolje ide uz zelene fotelje ili onaj uz crveni tabure, jel plava posteljina ili roza…Jednom kada sam imao šest godina, dok sam slušao glazbu na radiju (to sam najviše volio, osamiti se u spavaćoj sobi, leći na pod i satima slušati radio. U sedmoj godini sam već bio prava mala enciklopedija domaćih a i stranih pop hitova), otac je ušao i naredio: spremaj se, idemo u Lesninu. Ja sam rekao da ne želim jer sam tada slušao Halidovu “Neću, neću dijamante, nit safire, nit rubine…”. Otac je momentalno zapjenio i zapištao: Nećeš, a??? Pička li ti materina nezahvalna, ja sam zbog ovoga (novog stana), KRV PIŠAO a ti tako nezahvalan. Od tog trenutka u mene se uselila takva krivica i anksioznost da sam postao alkoholičar u šestoj godini, što je tema neke druge priče. Bože, mislio sam, moj otac je pišao krv da bi mi dobili novi stan. Kako sam tako nezahvalan, bijedan i jadan. Ta osjećanja su sve donedavno preovladala u meni. Šta god bih uradio, mislio sam da to ne valja i da moram bolje kako bih se izvinuo ocu što je zbog mene, stana i novog lesnina plakara pišao krv.
Helem, rano postadoh problem. Ništa me nije zanimalo osim književnosti i glazbe. Počeo bih odlično a onda bih neočekivano podbacio i dobijao sve same jednice, zbog čega je majka čupala kose i priređivala pravu malu operetu u kući: pa šta ti misliš Segore, a, a? da budeš smetljar, propalica, a, a? U devetoj godini sam napisao sonet Život poslije smrti pod uticajem metala kojeg sam tada slušao (da, sa devet godina sam, slušao metal – I to ne metaliku, nego sepulturu, slayer, kreator, što ne smatram ničim neobičnim, jer već do sedme godine sam apsolvirao Dugme, Zabranjeno Pušenje, Merline I Bajage). Majka i otac su samo rekli: ti ovo napisao. Tiii? Pa ti si Segore za psihologa bogami. Od tad sam se zarekao da više nikad neću pisati poeziju.
I tako raslo se… I gimnazijisko školovanje krenuh kao odlikaš a onda je jedva završih, na insistiranje brojnih starijih profesorica koje su me obožavale. Pored alkohola, krenuh da eksperimentiram sa taoizmom, hinduizmom, travom, gljivama i lsd-om. Policija me jednom uhapsi zbog droge i ja čvrsto zacementirah svoju poziciju crne ovce. Završih i fakultet jedva, jerbo nema s kim se nisam posvađao. Potom nađoh i posao. I to jedva. Potom se i tu posvađah sa svima. I izgubih posao. Potom krenuh da se tučem po kafanama. O meni su mojim uvaženim roditeljima, koji su bili ozbiljne, uticajne fele na svojim poslovima, stizale najgore vijesti, zbog čega su prijetili i razbaštinjenjem. Kada me spucala amfetaminska psihoza i kada sam na sred Titove urlao da mi se pomogne, da mi se da morfij, heroin ili bilo šta samo da zaspim, moja uticajna majka mi je svezala policiju. Amidža je predlagao čak da se zovne neki Rifko koji liječi od droge “samo tako”- Rifko je navodno imao nenadjebiv metod. Upozna se s tobom, potom te zamoli da sjedneš u auto, onda te na pola puta odjednom naštoca, zaveže i smjesti u gepek, pa te odvede tako neđe u vučju luku, izbaci, prebije ko vola i kad dođeš sebi, kreneš nazad, onda te ponovo isprebija i tako te mala pedagoški iznabada, zdrobi neke dijelove tijela, slomi par zuba, zatvori oka i “vjeruj mi neću mu droga više nikad past napamet”, tako se mali Kole izliječio. Eto…Od tog trenutka sam završio s roditeljima, braćom, sestrama za sva vremena. Živim u maloj kućici na izdvojenoj koti Bostarića. Hranim sebe tako što dilam spid, vutru i bobe. I sviram. Tenor saksofon. Znam da nisam dobar čovjek, ali sviranje i Coltraneova glazba posebno daju neku nadu da nisam baš sasvim izgubljen.
Komšije sa Bostarića me zovu Čupo Trubač.
Dakle, četvrta godina kako ne pričam sa familijom, čak ih i ne viđam. Poslom odem redovno do grada. Imam nekoliko stabilnih mušterija i ne želim da širim posao. Dovoljno mi je da imam za hranu, drva, travu i vlahov. Jednog sam dana dobio uobičajenu poruku od mladog doktora koji je tek specijalizirao: Ds-a za dvije glave. Poznato je da doktori, pored konobara i taksista, najviše deru spidaru. Spustih se do Grbavice gdje doca stanovao, kad tamo…Benjo! Benjo! Moj sestrić. Isprva zbunjenost s njegove strane, jer “smijem li ga pozdraviti, trebam li, kako da se ponašam”, no pošto sam “provider”, ipak me pozdravio i zagrlio i uz nekoliko lajni krene amfetaminska sentimentala. Benjo je bio jedan od najtalentovanijih gitarista, oduvijek sam ga podržavao i ohrabrivao da ide dalje čak do Berkley School Of Music, išao na svirke njegovih srednjoškolskih metal bendova, razmjenivali smo glazbu, on je meni otkrio Deathspell Omegu i Gorguts, ja njemu Anthony Braxtona i Keith Jarreta. Pod uticajem majke, odnosno moje sestre, batalio je glazbu, upisao i završio ekonomiju, dobio posao u Ministarstvu vanjskih poslova koje su mu sredili moji uvaženi roditelji. I generalno je djelovao tužan, skrhan i potišten. Rekao sam mu da sam počeo svirati saks, na šta je on odmah skočio i zagrlio me. Par lajni povukosmo i dogovorismo se da krenemo svirati.
Moram priznati, ja zaista nisam čovjek od neke vrline, jedino što mogu čiste savjesti da kažem da me krasi posvećenost prema glazbi. Proba je u 6, tišina, uključuju se kablovi, svira se. Završi se u 9. U tišini se raziđe i to je to. Već na samom početku Benjo je napravio prestup. Zakasnio je na prvu probu 15 minuta i ja sam ga prvi put blago opemenuo. Blago, jer je donio gljive i mi smo…za ta dva sata neprekinute svirke, što bi rekli hercegovci, poderali gaće svirajući Zornovu Bith Aneth, Coltraneov Attaining i Soap Rock Shop Amon Duula. Čak smo se i snimili. I nakon trijeznog slušanja, fenomenalno je zvučalo i ja rekoh sebi, to je to, glazba je moj životni poziv. Od Boga molim samo da me poživi kako bih postao master saksofona. Benjo je oduševljen vrištao od sreće: vraćam se gitari, jeblo vam ministarstvo familiju, dajem otkaz. Smirivao sam ga i savjetovao da stvari drži u tišini, jer ne bi bilo dobro da sestra i ostala familija znaju da se družimo.
I tako, proba svakog četvrtka, nekad gljive, nekad lsd, nekad ibogain ili harmala. Nismo samo djelili ljubav prema glazbi nego i prema porocima. U čemu sam naravno ja pretjerivao. Kada su u pitanju mane, najgori sam. Sretan što sam konačno našao srodnu dušu i što ipak nisam baš jedina crna ovca, žmirio sam pred Benjinim manima jer rekoh najgori sam od sve dece, ali primjetih kod njega ozbiljan nedostatak vrline – ponašao se nonšalantno, doduše uvijek pristojno, kasnio je ali se izvinjivao zbog čega nisam htio da budem grub prema njemu. Čak sam upoznao i njegovo društvo – studenticu književnosti Doris, kolegu s posla Ernada i još nekoliko likova koje sam odmah zavolio. No, u Benji sam primjećivao ozbiljan hipsterki fejkeraj, zbog čega sam ga par puta i opmenuo. Naime, stalno je visio na telefonu, stalno je bio u društvu nekih drugara, svakodnevno je imao nekakve kafe, dogovore, druženja, uvijek je morao negdje. I uvijek se žalio na bolest, na svoju depresiju. U životu mu ništa nije falilo, ali čitavo vrijeme je govorio samo o nekoj svojoj depresivnoj epizodi i okruživao se ljudima koji su ga sažaljevali. Ja sam ga, pak, ismijavao. Nije nikakava depresija, nego ti je Nebo opalilo metafizičku šamarčinu, zato što se ne baviš poslom za koji si rođen. Ljutio se naravno, kao i njegovi drugari koji su svi odreda isto tako imali po neku bolest, Doris borderline, Ernad ADHD, ovaj anksioznost, onaj prisilne misli i uglavnom su tetošili jedni druge da je sve dobro i da dobro bit će sve.
Nisam nikakva vidovita Džemila ali život me naprosto naučio da gledam i da vidim. Svi su, osim Doris koja dolazi iz disfunkcinalne porodice kao i ja, imali fejk probleme, a ja sam sebi dao u zadatak da im to kažem u lice, sa iskrenom željom da im pomognem. Nemate nikakve adhdove niti depresije niti anksioznosti već ste objesni jerbo ste malograđani koji misle da im u životu treba biti dobro. A Benjo je imao posebnu opaku bolest – bio je zaljubljen u svoju izmišljenu bolest. Tako narcistički je obožavao tog sebe koji ima strašne probleme da se skoncentriše i zaspi. Rekao sam mu da se to zove kompartmentalizacija i kada se rješi potiskivanja istine u ladice i fejk ličnosti koju je stvorio u sebi i posveti se gitari, sve će proći. Ali Benjo me nije slušao. Bio je toliko opsjednut sobom da je dolazio kod mene ujutro nepozvan ili navečer pred spavanje samo da bi govorio o hororu koji ga opsjeda. Naš odnos sam gledao i kao svoje lično iskupljenje, pa sam bio blag prema njemu. Ali ubrzo sam uvidio, da kod Benje nije samo u pitanju ljubav prema izmišljenoj bolesti, nego je taj fini i pristojni dječak postao demon, simptom sveprisutnog hipsteraja. Imao je najmanje trideset nekakvih drugara s kojima je uvijek bio dobar i svi su prema njemu bili dobri i svi su jedni drugima govorili da je sve dobro i sva im je priča bila joooj jes dobro kod Benje bilo, joj jesu dobre Benjine gljive, jes dobar roštilj bio, a kako nam je Benjo dobre takose napravio i kako je dobro afteranje bilo i sve je generalno dobro, dobrila pravo dobro i party je dobar i bobe su dobre i svi su dobri jedni prema drugima bili i njihovi adhdovi su bili dobri i depresije su dobre i oni se svi druže uz drogu što sam ja nazvao DRUŽA. Nekoliko puta sam im u lice rekao veoma grubo šta su njihovi problemi, a onda je dolazio dobri Benjo da me opomene, jer ne smijem tako, sve mora biti dobro i druža. Par puta sam bio na rubu da ga odjebem, ali ljubav prema glazbi je prevagnula. No, Benjo je svaki put kasnio i svirao sve lošije, nakon čega sam mu zabranio sve supstance, ali nesretnik je već pio široku tabletu lijekova – od barbiturata, antidepresiiva, nootropika, lijekova protiv neuropatske boli. Uzalud sam mu govorio da sve što treba jeste da iskreno prizna sebi da nije taj lik, da je taj dobri dobrila pošteni bolesni Benjo samo maska kojim skriva svoje pravo biće koje su sada razjedale razne bolesne I perverzne misli. Uzalud, on je nastavio da pije lijekove, druži se s fejk likovima i laže sebe.
Benjo, ti želiš da budeš bolestan. Ti ne želiš da ozdraviš, potrebno je da tri dana budeš samo sa sobom, iskreno sebi priznaš stvari od kojih bježiš, osjetiš se usamljenim i kreneš dalje…
Bijesan bi odlazio od mene u zagrljaj svima koji su prema njemu bili dobri. A svi su bili dobri dobriiilaaa jarane i oko njih na kilometar si mogao da osjetiš samo dobrilu i ništa drugo.
Budući da sam i sam sjebao tako život, nisam htio da odustanem od Benje.
Govorio sam mu, ti buraz možeš biti wolrd class gitarista, umjesto toga pretvaraš se u hipster Oblomova.
A?
Hipster Oblomova buraz, pročitaj…To je sramno i demonski šta ti radiš od sebe. Buraz, zadnji put ti govorim – zaljubljen si u svoju bolest, odljubi se. Dođi na probu u 18, a ne u 18:23 i biće ti lakše.
No, Benjo je nastavio strastveno da ljubi bolest svoju izmaštanu, te je jedne noći u Silveru upoznao neku Tinu Karić iz Fojnice koju sam odmah na prvi pogled zagotivio. Ozbiljno. Ta mala uopšte nije bila fejk. Veoma direktna, glasna, samopouzdana. Za razliku od Benje kojem je Bog dao i ljepotu zanje talenat (ali potpuno odsustvo posvećenosti, borbenosti i samopouzdanja), Tina nije imala ništa od toga. Bila je lascivno nelijepa, niđe na njenom licu ni traga pravilnosti, harmonije, reda, ali je zato osvajala erosom, tačnije granatirala je svojim pornofolk ibarska magistrala stavom, tako je ponosno širila odvratnjikavi galimatijas raznoraznih jeftinih parfema a u očima se mogla prepoznati lukavost i prefriganost prijeko potrebna da bi se uspjelo u životu. Također, u pogledu sam joj vidio da poznaje drevne cigaske “dijagonalne” fore, što u prevodu znači da upija i vidi što drugi ne vide. I imala je evil eye – ili ti urokljivo oko, moć koju svaka žena koja mora imati želi da se izdigne iznad blata svoje selendre. I to sam cijenio kod nje. Jasan cilj u životu! I Benjo je bio prva stepenica ka tom cilju. Da se izdigne iznad svoje selendre.
A Benjo? Benjo se zaljubio. Rekao mi je nikad se tako u životu nisam zaljubio. Jadnik toliko nije volio nit poštovao sebe da mu je prva cura koja mu je iskazala naklonost i rekla da je dobar, odmah postala ne samo cura nego materijal za brak.
Reko, buraz, upoznao si curu u Podrumu, buraz…to ne može biti ozbiljno…Kontaš?
Eto ti njanjanjanja…promrljao bi zaumno dobri Benjo.
Ali, obećao sam sebi…glazba je najvažnija, neću ovaj put sjebati i ovaj odnos.
Nastavili smo da sviramo. Benjo je opet kasnio, ali na momente je opet dolazilo do magije. No, jednom je Benjo primio poziv od Tine i abraptli prekinuo probu.
Malo je reć da sam vrisnuo. Reko buraz šta se dešava, aaaa Benjo, šta se dešava…a?
Što se dereš?
Malo je falilo da ga sastavim sa zemljom. Tina koja j vjerovatno tada ovulirala požurivala je Benju da dođe, sredili su si spida i(li) koke, počinje party, pa će poslije partya afteranje i dobro je sve i dobrila je pravo dobra dobriiilaaaaa. Ipak je ostao do kraja probe I preko toga sam prešao.
Jednom smo pozvali društvo da nas čuje: Doris, Sofija, Ernad i ostali…svirali smo Coltraneov Attaining. Tina je sa zakašnjenjem došla, histrionski neraspoložena, ekstrovertno bijesna. Dok sam prelazio prvi bridž, osjetih njen evil eye. No, mala je udarila direktno u Satana himself te se njen evil eye odbi pravo u Benju i ozbiljno ga rani. Što je njemu ustvari godilo jer čovjek naprosto obožava bolest koju će kasnije uzgajti tako što će se okružiti dobrim ljudima koji toplim i divnim okicama šapuću samo joj jest ti fina i dobra bolest ko i moja. Napih se te noći užasno i odlučih prema Benji da igram istu igru koju on igra prema meni. A to je nepoštavanje i manjak posvećenosti. To je to kašnjenje od 23 minute ili 18 ili 34. Okrenuh se prema Tini: aaa, jel baš moraš tako da granatiraš, tačnije pragom da tučeš sisama, jel baš moraš tako napalm taj od jeftinih parfema rasipnički da bacaš…Tina je bila spremna na ozbiljan sukob, a dobri Benjo je samo ćutao i ćutao, miš u rupi svoje izmišljene bolesti…Sukob je spriječio Ernad, jedini lik iz te raje koji je pokazivao spremnost da se odrekne vlastitih izmišljenih boleština. Smirio je mene, potom i Tinu i društvo se ubrzo razišlo…
Ne znam zašto, ali ipak sam se izvinio Benji za svoje ponašanje, očekujući ga na probi. No, on mi je samo javio da je bolestan. I iduću sedmicu je bio bolestan. I onu tamo. Znao sam koliko je sati.
Pogledao sam u ugao svoje memli sobice na Bostarićima. Stajala je njegova gitara. Za mene je to bio neoprostiv grijeh. Čovjek je ostavio SVOJ instrument, na kojem je MASTER I ne pada mu napamet da dođe po nju. Znači i mene će ostaviti ovako. Poslao sam mu poduže pismo da od svirke više nema ništa, nek dođe po svoj instrument i nikada se više ne pojavljuje.
Došao je dobri Benjo bolestan od svoje dobrile dobrilan od svoje bolesti, veoma dobrodušan, barbituriziran, phenibutiziran, tramaliziran…
Znaš, počeo je dobri Benjo dobrilno…
Gubi se!
Ti svakako tjeraš od sebe, to je tvoj problem, sve si otjerao od sebe…ti ne možeš ni s kim da se zbližiš, meljao je neartikulisano s namigivanjem i uvijanjem dobri predobri Benjo. Sarajevski Oblomov 21. vijeka.
Mršupičkumaterinu, samo sam mu dobacio kratko.
Benjo je silazio niz Bostariće ka dobroj dobrili.
Ok ipak je dakle totalno brisanje u pitanju. Raspad.
Uzeo sam saksofon, otvorio prozor i zasvirao nizamski (šehidski rastanak)
Lokalni pijanac Suki mi se pridružio:
Puuuusti jednu suzu tihuuuu
I prouči mi fatihu…
To, Čupo Trubaču, znaš li šta od Halida?

_________________________________________________

SEGOR HADŽAGIĆ rođen je 25.7.1981. u Sarajevu. Diplomirao 2009. na Akademiji scenskih umjetnosti Sarajevo, Odsjek za dramaturgiju. Trenutno zaposlen kao dramaturg Pozorišta mladih Sarajevo. Radio kao dramaturg na slijedećim predstavama: Wilhelm Hauff MALI MUK, režija: Darko Kovačovski; Pozorište mladih Sarajevo; Emir Imamović SAMO NEK’ NE PUCA, režija: Dino Mustafić, Pozorište mladih Sarajevo; Martin McDonagh GOSPODIN JASTUK, režija: Luca Cortina, Pozorište mladih Sarajevo; Christopher Durang ŠTA SI RADILO PROŠLOG LJETA, režija: Neil Fleckman, Pozorište mladih Sarajevo; Janosch TATA LAV I NJEGOVA SRETNA DJECA, režija: Belma Lizde Kurt, Pozorište mladih Sarajevo; Odon Von Horvath TAMO – VAMO, režija, Marko Manojlović, Pozorište mladih Sarajevo; Frank L. Baum ČAROBNJAK IZ OZA, režija: Adis Bakrač, Pozorište mladih Sarajevo
Režirao predstave Martin McDonagh LJEPOTICA IZ LEENANEA, HNK Mostar, 2014 i PREOBRAŽAJ, HNK Mostar, 2017. i kratki film KAKO JE ILIJA LADIN PREDAVAO NJEMAČKI, 2009.
Pozorišne i filmske kritike, te eseje i prikaze objavljivao u brojnim dnevnim listovima, portalima i stručnim časopisima (Oslobođenje, Depo Portal, Radio Sarajevo, Motrišta, Status)