regionalna književna panorama
Unuče moj
Iako se zoveš Agron
Ti zaboravljaš đe si se rodio
Ti zaboravljaš koji si jezik zborio
Ti ne slušaš
Pjesme koje ti otac pjeva
Ti ne čitaš
Pjesme koje ti stric piše
Znaj ti nisi konzerva.
HADŽI ŠABANI (Haxhi Shabani, 1963, Kosić pokraj Ulcinja), iz zbirke pjesama “MOJA AMERIKA”, OKF Cetinje, 2016.
s albanskog preveo Ćazim Muja
TOLIKO REČI
znaš i ta nastasja filipovna — čijih se autsajdera i ludaka
stidela gospoda što bi joj se rado
zavukla pod trepavice, jasnim stidovima porodičnih ljudi
dok su sa šeširima pred njenim pragom
ostavljali i svoje živote opcrtane
uputstvom za upotrebu; pa ostajali tako izluđeni
nezapaljivošću njenih zenica, ropotom
vučje posteljice
ispod njenog jezika
žena je nju trebala voleti; obilato
prekookeanski, kao kiša
odroniti joj tugu sa endoderma lakim lupkanjem
prstima od plute
i u njoj uroboros
nedomrli komad gladi iščupan
iz majke trenutak pre no što će ga
spepeliti zajedno sa njom
žena, ne reči
ozidani prostori
nužni smeštaj za žudnju
***
IMAM TAKO DOBRU LJUBAVNU PESMU
ali ne znam kamo s njom.
ni reči. sva je od dodira
samo diše, diše. malo se
nezgrapno osećam dok je gledam; kao kamila na žici ili
prosjakinja kojoj su dali krunu.
pogledam je, dodirnem; ali šta sa njom?
treba je dati nekome sa neoskvrnutim nadama.
nekom uznemirenom telu što blista od iščekivanja
da bude voljeno. ženskosti
neosujećenoj čekićima srama i zarđalim žiletima, neizmučenoj
trkom na unapred polomljenim
nogama. treba njome obrubiti nečije dečačke
zenice; uznemiriti prste koji bi najbolje znali šta
sa amputiranom dušom.
***
(NAJSTVAR)NIJE TU
sve sam probala. da volim
u smjeru rasta krljušti
po istočnim obodima tijela
vidiš da nije uspjelo.
more se svo izlilo
jutros iz mene. nije ostalo
ništa
za spasiti malu ribu u dnu
posljednje što se praćnulo
bio je fantomski ud
izrastao u endodermu
uvjerenja
da će znati
disati
na suhom
***
BIRANI BROJ NE POSTOJI
ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom gradu
napusti ga
postaće prohodne ulice koje si u žurbi
izbegavala zbog gužve
izdvojiće se iz buke
ozbiljeno tkivo rečenica i kliznuti po mapi krvotoka
natrag
niz uglačana bedra
ako hoćeš da saznaš šta znači
živeti u nekom
napusti ga
***
NAHRANITI PTICU
stvarno, ljube
poneli smo se bezveze
da smo je našli na ulici, bolje bi s njom, čini mi se
ovako
kad smo je pokupili iz izloga
onako jeftinu i neubedljivu
samo nama je sijala poznato
i te tople oči, kakav užas
reci
ko bi odoleo
onda smo je doneli u jedinu sobu
koju smo imali; dali joj meki madrac
našu deku i naš krevet
jednu čašu da deli s nama i pola pepeljare
u koju smo otresali svoje prerano
sagorele žudnje
ljube
sjebali smo sve
kad smo se suzili dovoljno da nas prostor
preraste, njoj smo dali najbolju sobu
sa velikim kosim prozorom, okana sa kojih se istok vidi
kao šolta u onoj pesmi
kad se raziđe magla iz nas
i ništa više
ostavili smo je tako samu
u najsvetlijoj sobi
a mi smo otišli
svako na svoju stranu, ljube
dugo se nismo videli, bar deset godina
lupali recke po istim zidovima i bunili se
zbog istih promaja, madraci isti
ulegli se od naših čekanja
da nam dođe ona
ali nije ljube
nije došla nikad
kad smo se najzad setili kako se gleda
kroz oči onog drugog
razvalili smo najlepšu sobu uzdasima
od znoja
čiste tuge
i na mekom madracu
zatekli mali kostur ptice
koja nas nikad nije pronašla
plakali smo ljube dugo
danima
kucali tepanjima na zatvorene kapke
ali nije bilo nikog
da nam otvori
iznutra
***
JOVANA NASTASIJEVIĆ
Novosađanka, rođena u zimu 1980.
Piše poeziju i kratku prozu otkako zna za sebe, iako tek 2014. počinje i objavljivati, na svom blogu stih.i.ja i pojedinim regionalnim portalima. Književne recenzije, poezija i proza objavljivane su joj u časopisu Književna republika. Na jednom od najčitanijih portala za liriku u Nemačkoj, Fixpoetry, objavljuje stih i prozu na nemačkom jeziku.
Završila je nemački jezik i književnost (Filozofski fakultet, Novi Sad, 2006.) i master na jugoistočnoevropskim studijama (Friedrich-Schiller-Universität, Jena, 2012.; težište istraživanja: jezički nacionalizmi na području bivše Jugoslavije). Od 2009. živi i radi u Nemačkoj. Prevodi literarne tekstove svih vrsta, neki od njenih su takođe prevođeni. Esej na nemačkom jeziku „Deutsche Einheit – 20 Jahre danach“, osvojio je prvu nagradu Deutsche Gesellschaft na takmičenju u idejama 2010. godine, u Berlinu. Zbirka kratkih priča „Još si mala“ (2016. Presing, Srbija) njen je književni prvenac. Priredila je zbirku odabrane poezije i proze Tina Ujevića, „Odlazak – put beskonačnog tela“ 2019. Sarajevo. Zbirka pesama „Ona“ objavljena joj je u Zagrebu (Durieux/Književna republika) 2020. godine.
Pesme su joj najdraža (i najneposlušnija) deca. Neizlečivo zaljubljena u Jadran i neka brda. Kad je niko ne sluša, svira klavir; kad je niko ne gleda, vežba balet i trči na duge staze.
OTOK
idem na Kubu.
da nosim narandžastu košulju
kratkih rukava, na cvjetiće i
slamnati šeširić uzana oboda
idem na Kubu.
da se sredim uveče i
ulicom prošetam svoju Che Guevara majicu
kupljenu na štandu ispred ulaza u striptiz bar
idem na Kubu.
da pijem Cuba Libre (zamoliću neka je podebljan rum)
Carlos Eire i ja čekaćemo
snijeg u Havani
idem na Kubu.
da sjedim na haubi kobalt plavog
Chevrolet sedana iz 1951. i
gledam obalu braon Amerike –
pijanice što rone u
modrici između dva kopna,
pijana tijela što izranjaju trijezna
između dvije modrice
idem na Kubu.
govoriću Kubancima Reinalda Arenasa
govoriću moru Reinalda Arenasa
idem na Kubu, i
kada dođem na Kubu, govoriću Reinalda Arenasa
***
ZEMAN
kad u doba
krutog materijalizma
biće, poput Amerike, trese
duhovna groznica
kad odsjaj drevne mudrosti
Istoka
reflektiran biva na zidovima
Zapada
kako drugo hraniti
krupnu zvijer, zvijer
kakva vrijeme jeste
već joj servirati zemlju –
širinu, prostor
da lovi, da
zgrabi pismo, papir, glas
moćne plodove prirode
otporne
na vatru
na vodu
na led
***
ANOMALIJA
kroz oko igle
namjesto zlatna konca
provukle se žilice crvene
da našiju pero iščupano iz krila
od traume
crno perje obijelilo
zaprljano nečistim, ljepljivim sokom niti
što ih plete pauk
nisu se desile suze da
svjedoče bol, već
onkraj, iznutra
počeo bendir da bije
tungur šamana bez
molitve i obreda
u ljušturi
gromko timbar odjeknuo
proklet i glasan kao
polovan usisivač, na
oči sviju kao
oglas u novinama
Utrobo, beštijo.
***
NOŽ
kad nesreća
snađe biće, da
koji dan ne
svjedoči dešavanjima u
koricama
kreatura malko zatupi
jer
u teške dane te
valja živjeti ovaj svijet,
ovaj strašan svijet
dobro znan
jednokratan, dosadan
mnogo lijep
i onda, dok
tijelo svijetu prisustvuje
namjesto oružja, na
licu stvora
bića ina iz
svijeta znana
čitaju nož
***
KRUG
obećali su da proći će,
da biće bolje
jer će da prođe
ali, nisu čuli kad
u sebi naglas kazala sam
da ja, ustvari,
ne mogu da prođe
ovaj put –
još jednom ako umrem
živa ostati neću
***
AHLAM SAEEDA
pod kapcima čvrsto
daleko ispod surme
gledala sam biće
vidjela sam ostrašćenost
on mene nije doživio –
šteta
bio je veoma lijep
nestvarno lijep
kao pjesnikovo stanje on
je bio lijep
maštam umio bi
nadahnućem da me njeguje
štaviše
on bi me sigurna sam
stihom Mesnevije
volio
volio
volio
***
Zovem se DŽENANA HADŽIHAFIZBEGOVIĆ.
Svijet me prigrlio s kraja mjeseca oktobra, ’90-te godine. U rodnom gradu, Tuzli, uporedo sa osnovnom školom pohađala sam časove flaute u osnovnoj muzičkoj školi. U Tuzli sam završila i srednju školu, gimnaziju Meša Selimović. Iz roditeljskog doma i rodnog mjesta odlazim na studije književnosti u Sarajevo. Diplomirala sam na odsjeku za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo odbranivši diplomski rad na temu „Poetska strategija Wislawe Szymborske u obradi historijskih tema“.
Oduvijek sam voljela umjetnost, da uživam blagodati koje ona ima za ponuditi. Jedna od najljepših, književnost, za mene je svakako na vrhu te liste. Pišem prozu, kratke priče o situacijama u kojima se nađem tokom izvršavanja svakodnevnih obaveza, a koje su opet svojstvene svima.
Volim poeziju, čitati je, nerijetko i zapisati svoje verse. Posebno me raduje otkrivati intimnu notu kompleksne pjesničke duše skrivenu u stihovima. Autorica sam tekstova koje pišem za online magazin Fenomenalno.
Beskrajno me raduje uživati stihove pjesničkih veličina kakvi su Fernando Pessoa, Constantine Cavafy, Gottfried Benn. Za sveto slovo književnosti držim Bulgakovljev masterpiece „Majstor i Margarita“, a osim F. M. Dostojevskog, posebnom čitateljskom poslasticom smatram i djela Dževada Karahasana.
TO ŠTO TI SE RADUJEM
Odjekuje trgom tiho kao i usnulo podne
kad je veći deo trga progutan senkom
a sa tebe kaplje znoj
Negde u susednoj ulici tražiš
rashlađeno pivo ili krišku lubenice
da te ulepi sasvim u prisustvo
jednog običnog letnjeg dana
Radost bućne u vodi kao more što strese
jer si užarena lopta, pa se rasprostre
s prvim pogledom prema kamenom dnu
Plavo je dno, plavo je
Ta te misao u prikrivenoj radosti umiruje
U senci sobe posteljina izglačana,
štirak podseća na čisto,
na skoro prisustvo i susrete;
ili da negde niže u ulici teče život –
Oseća se zaprška, ukus maslina i belog luka,
i riba cvrči na uzavrelom ulju;
Telo je orošeno kapljama znoja
A trg je tih dok strpljivo čeka
buduće korake –
To što ti se radujem, dovoljno je
kao i slika koja postoji
samo u budućnosti
i presijava u kaplji
pa odjekuje niz ulicu
još daleko od nas.
***
GLASNICI
Ustajemo svakodnevno iz svojih malih smrti
zašivamo novootkrivene rupe
u pogledu ili u jučerašnjem odelu
da nas zaklanja
od nevesele stvarnosti
Preživljene smrti rado pospremamo
s rasparenim čarapama
dok preteći vire iz besprekorne beline polica
na koje tek treba poređati nove sadržaje
Ne volimo takva sećanja;
ali ih krišom gledamo u prolazu
Očekujemo kao spasitelje;
Svaku nesavršenost
što iz života viri
da stvori nabore ili zakrpi rupe
Svake nedelje neprimetno ustajanje u tišinu
u pauzu između dve buke i žagora
Početaka i kraja
zaturenih sećanja
A oni
glasnici malih smrti
pojeli su nas za večeru
pre nego što im se bilo kakav trag uočio
Onda porodili nazad
u svežinu otuđenih jutara
što smo nastavili da živimo –
I mi
ustajemo i verujemo
u buduće velike trenutke
dok preživljavamo
i dalje
nevidljive male smrti
***
SVETLOST SE UVEK VRAĆA
Dok tumaraš po stanu, izlaziš u hodnik kuće, pa otvaraš vrata:
njena blistavost u podne ili nežni purpur
kojim se gasi pred kraj dana;
Onda opet koračaš u polumraku, ređaš knjige
Praviš se da te više ne opsedaju ta stanja –
ne sanjariš niti si zanesena,
Ređaš nova i stara izdanja kao da zidaš višespratnicu,
sa nekolicinom poznatih stanara.
Pomišljaš da pošalješ poruku, pa pogledaš album
fotografija s prošlogodišnjeg letovanja –
Odustaješ, ko još veruje tim detinjarijama,
sentimentima… a ti veruješ i preistoriji sentimenata!
Opsedaju te naslovi kao rasporedi stvari,
pre nego što utoneš u san
Sklapaš kapke verujući, severna hemisfera
izbaciće trepavicu na južnoj strani;
dunućeš triput u nju među prstima
i zamisliti želju, za svaki slučaj.
Svetlost se uvek vraća uvek se vraća,
kružiš unutrašnje putanje dok mantraš satima;
I onda kada te je jednom pratila iz kola pored okeana,
u tvom zimskom letovanju, i sada,
kada proviruješ na ulicu da zavaraš neizlaženje iz stana,
i u knjigama s flekama od kafe, soka i plakanja –
Onda opet tumaraš, malo živčaniš, pa kažeš sebi: ipak si hrabra!
Još jednom se hvata ta pokožica, na vidljivu ranu –
Svetlost se vraća, uskoro ćeš to mumlati i u snu,
Uvek se vraća uvek uvek se vraća
nežni purpur što pulsira kao još mlada koža
na kojoj zarasta ne tako sveža rana.
***
JASMINA TOPIĆ piše poeziju, prozu, književnu kritiku, kolumne i eseje. Objavila je šest pesničkih knjiga: Suncokreti. Skica za dan (Zajednica književnika Pančeva, 1997); Pansion. Metamorfoze (CSM, 2001); Romantizam (Narodna knjiga – Alfa, 2005); Tiha obnova leta (Povelja, 2007); Dok neko šapuće naša imena (edicija Najbolja, 2012) i Plaža Nesanica (KCNS, 2016). Objavljivala je priče u nekoliko književnih projekata: Projekat Kortasar (Povelja, 2003); Leksikon božjih ljudi (Službeni glasnik, 2010) i Kod srpskog pisca (Službeni glasnik, 2011); esej na srpskom i nemačkom pod nazivom Osvajanje manje važnih istina objavljen je u knjizi Grenzverkehr III / Aufbruch – Wohin? (Drava, Klagenfurt, 2012).
Koordinator je i jedan od urednika pesničke edicije ,,Najbolja” Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, kao i glavna urednica Rukopisa (Dom omladine Pančevo) – Zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora ex–YU. Pesme su joj prevedene na više jezika, kao i u izborima srpske i ex–jugoslovenske savremene poezije. Poslednja u nizu je antologija savremenog srpskog pesništva Cat Painters, objavljena u izdavačkoj kući Dialogos, New Orleans, USA (2017).
Napravila je multimedijalnu prezentaciju poezije na srpskom i engleskom u vidu poetskih video zapisa (2009) i audio CD Languages of poetry (2014) – snimak njene poezije na nekoliko jezika koje čitaju maternji govornici, za potrebe završne izložbe stipendista RONDO programa u Gracu. Dobitnica je nekoliko rezidencijalnih programa za pisce: Kultur Kontakt (Beč, 2008), Kamov (Rijeka, 2012), Tirana in between, Traduki (Tirana, 2013), RONDO (Grac, 2014), Create in residence (Švedska, 2014), AIR Krems NÖ (2019), Sarajevo, Traduki (2020). Dobitnica je nagrade za poeziju Duškovićeva zvona (Pančevo, 2002). Za knjigu Pansion. Metamorfoze dobila je nagradu ,,Matićev šal”.
DA SMO IMALI VIŠE VREMENA
Taman zapamtim put od tvojeg uha do nosa pa
skrenem drugamo
Pogledam te dugo i najjače ikada pa
ti kažem sretno
Čim se sklopimo jedno pored drugoga kao rijetka dvostruka trešnja
nešto nas rascijepi
Spremim te u kut oka pa
ti mahnem iz vlaka
Ja se nasmijem cijelim trbuhom pa
utihnemo
Pomislim kako je divno dodirnuti tvoj dlan pa
zakopčam kofer
Ja se zaljubim pa
odem
Da smo imali više vremena
sletjeli bi na tlo
kao koštice prožvakane trešnje
***
ŽENE U VOĆARNI
mene s moje tri mandarine pustile su žene u voćarni naprijed rekle su samo to? imaš samo to prođi onda ajde curo prođi prođi rekle su njih dvije s košarama naranči jabuka i tropskih čudesa kojima ne znam ime pogledale su mene pa moju vrećicu s tri mandarine i rekle da prođem pa sam se prošmuljala do blagajne dva koraka kroz tropska čudesa i rekla evo samo to a mislim si cijelo vrijeme možda sutra da posegnem za nečim ljubičastim i bodljikavim samo ću smisliti da to napravim s izrazom lica kao da znam kojim se jedaćim priborom jede i smije li se zagristi sjemenka ako sjemenka i postoji evo samo da to smislim taj izraz lica kojim se bude odrasla
***
NA KAVI
Tihi ples ruku žene
Koja sjedi nasuprot gluhe prijateljice
Prijateljica kima i povremeno diže obrve
Neka ju je kažiprsna pirueta iznenadila
I ja i druga prolaznica
pogledi nam se sramežljivo sretnu
Jednako smo strane
Tim zračnim riječima
Koje se ne hvataju na pjenu makijata
Nego lete do rumenih krovova
***
LJEPOTA
Petra je kao dijete htjela čukljeve
Kao njena nona
Jedina stopala koja je Petra poznavala
Njihov sigurni reljef
U crnim kožnim cipelama
Koje gaze preko dvorišta
I nose dane ljeta
Lako kao plave leptire
Teško kao tlakomjer na stoliću za kavu
***
ČETIRI POPODNE
Ajmo nešto novo
Toga smo se jučer igrali
A i ono malo plastelina iz zadnje ladice
Se sigurno osušilo
***
DUBIOZA
Portugalci za dnevni boravak
kažu sala de estar
soba za bitak
stavimo recimo da
u njoj sjedi Niče
i češe si brk
evo ga opet to vražje
Pitanje jezika
***
EVA MARIJA JUREŠIĆ rođena je u siječnju 2000. godine u Zagrebu. Odrasla na Krku, jezičnu gimnaziju završila u Rijeci, radila i učila još u Italiji, Belgiji, Portugalu. Trenutno završava studij društvenih znanosti. Ponekad piše, ponekad snima, često samo hoda.
Objavljuje pjesničke fragmente na Instagramu. Pokoja pjesma ili priča objavljena joj je u manjim regionalnim časopisima.
GALEB BIBLIOTEKAR
U san mi dolazi
djevojka s pticom
pobjegla sa hridi pred Opatijom,
pokloni mi galeba
da me krilima sakrije
od pustinjskih kiša
i spuštenog dekoltea nestane
bez pozdrava.
Dok traju
pljuskovi grafema iz provincije
galeb se odomaćio –
lista časopise iz biblioteke,
jedemo sardele iz istog pjata,
kupuje lijekove za majku
i donosi nam jutarnje novine.
U koji san je pobjegla djevojka
kad iz mene skamenjenog
galeb pije krv da joj odleti?
Moraće čekati da se otkamenim
i kažem mu!
***
BERAČI SPUŽAVA
Pjevušeći po taktovima revolucionara,
berači spužava sjedaju u tavernu
da vinom zaliju
golemi ulov
i pohvale se jedan drugom u bradu.
Đed je poklonio konobarici
narandžastu obima njene dojke.
Otac crvenu, veličine srca,
italijanskoj divi sa broda Galeb.
Sin će mrežastu, žute boje,
vjerenici da sašije bikini.
Unuk u torbici čuva
ljubičastu u obliku trube
za sveca zaštitnika grada.
Nju niko ne želi…
Na poziv trube
za odbranu luke od ralja okeana
niko se odazvao ne bi!
***
VINARIJA
Pred zaron u spokoj –
vinske boce poharaše cikloni.
Oluje blatine, plavca i vranca
odnose krhotine savršenstva u pjenu.
Iz skorčanih lokava krstača i žiška
viri obnažena nemoć
i brzinom munje osvjetljava bestrag.
Zašto se onda ova zemunica
vinarijom apostola spasenja zove
kada čepovi od plute
iz ušnih pećina izrastaju
a minđušama od stakla
izdrobljenih boca
grkljane nam sijeku
da bocuni blaženih krvnika
ne presuše…
***
IGLUNI, POŽURITE…
Šušti starogrčki novac
na dlanovima žena u koktel togama
dok kupuju nevine iglune
od trgovaca robljem
da braći na bojištu
sablje naoštre
i jarbole vazdignu.
Šušte perperi na dlanovima
žena u koroti
dok kupuju oplakane iglune
od trgovaca spaljenih knjiga istorije
gdje jarboli od javora suvog
i sablje u korale pobodene
robuju tišini.
Čujte me, igluni!
Dopuzite do obala.
Brodovlju od crne zemlje
sa pramcem litica
krikom naredite da izroni.
Požurite ako već ne plovite
dubinama ulja
žena u koroti…
***
DRUGI ŽIVOTI
Ko se još sjeća kada smo
isplovili ka jonskim lukama
i odakle utovarili
bisere i lobanje ježeva
za minđuše i ogrlice gimnazijalki
u gradovima bez mora
gdje se u salonima odlučivalo
kako da nam zdravicom popiju dušu?
Znaju li mape da smo stigli
ili su jantarom izbrisale
azurne magistrale za nama
da, uplakani od tuge i uvrijeđeni,
nakit ne donesemo karijatidama
sa sjekirom u rukama.
Bezdomni do zla boga
i suzni od sreće,
na jonskom tlu podmlađivaćemo se
dugo boćanjem dojkama aristokratkinja
ne znajući da su naši životi
negdje u sadašnjosti –
odavno iscurili…
***
TALASOKRATIJA
Bio sam podoficir
feničanske mornarice
i u osvojenim lukama
vidio dojke plesačice u ogledalu mača.
Bio sam arhivar gospodara mora
kada su u kolonijama,
na trgovima Sidona,
Tira i Dalmacije
svečano puštali golubove
sa mojim katrenima u kandžama
žilavijim od eona.
Mrežom trgovačkih puteva ogrnut,
sada sam senator zaklet
talasokratiji
usamljen u auli
i ponosan što me ne čuju –
nesvjesan da ću deklamovanjem
prvo vodu u koljenima zatalasati!
***
BORIS JOVANOVIĆ KASTEL /1971/
Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.
Objavio je trideset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).
Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).
Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski, ukrajinski i slovenački jezik.
Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, u prestižnoj Antologiji mediteranske poezije Mare Mare u kojoj svaka zemlja Mediterana ima po jednog predstavnika čija poezija je objavljena na italijanskom i maternjem jeziku autora (Adda editore, Bari, 2017, u izboru i prevodu Milice Marinković), u antologiji crnogorske poezije u ukrajinskom časopisu Vsesvit iz Kijeva (11-12/2016, u prevodu Dmitra Čistjaka i izboru Sretena Perovića), Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…
Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije. Izbor iz poezije na makedonskom jeziku Čekaju li nas brodovi (Чекаат ли бродовите) objavilo je renomirano Udruženje za nauku i kulturu НОВА iz Bitole 2018. godine.
Knjiga poezije Pozivno pismo suncu (2016), objavljena u prestižnoj biblioteci savremene crnogorske poezije Savremenik Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice, ovjenčana je prestižnom nagradom Književno pero Hrvatskog književnog društva za knjigu godine van izdanja HKD. Knjigu poezije More u naručju (2017) objavio je Kulturni centar Novog Sada u poznatoj ediciji Anagram koja obuhvata savremene regionalne i evropske autore. Na Struškim književnim susretima 2017. godine u Strugi i Ohridu, Kastel je ovjenčan nagradom za poeziju Kniževni branovi. Beogradski Institut za razvoj humanističkih disciplina Belko, Kastelu je u martu 2018. godine dodijelio specijalnu nagradu Balkanski juvelir za nemjerljiv doprinos baštinjenju, očuvanju i razvoju duha poezije i muzike Mediterana u književnom opusu. Iste godine, Borisu Kastelu je za doprinos mediteranskoj poeziji i povezivanju mediteranskih naroda i kultura uručena hrvatska književna nagrada Goran Bujić koju dodjeljuje zadarski Ogranak Hrvatskog književnog društva u Zadru.
Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano. Kastelovu poeziju na engleskom jeziku, u prevodu Vladimira Sekulića, objavio je 2017. godine i časopis za mediteransku književnost Odisej (Odyssey) koji objavljuje najznačajnije pisce Mediterana od antičkih vremena do danas. Ciklus Kastelove poezije na azerbejdžanskom jeziku objavljen je u časo pisu Ulduz (Zvijezda, br. 623, IV 2021) u bloku 12 crnogorskih pjesnika i pisaca, u prevodu Lene Ruth Stefanowitz i Božidara Proročića.Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012. i 2014. godine.
Živi u Podgorici.
DRAGANI DOZLOGRDILO
Dragana dugo dimila,
dve decenije dirinčila.
Decenijama Draganu
dozivali drugi:
dođi-der
daj-der
deder.
Dosadio Dragani duvan,
dodijalo dirinčenje,
dozlogrdili drugi.
Dragana danas
dokoliči
dangubi
drema
divani
dembeliše.
Druga Dragana.
***
SLAVICE, SASTAVI SE
Skoro svega sita Slavica:
slanog slatkog
soka supe
sira salate
sladoleda.
Sita Slavica svega.
Slavicu skoro sve smara:
slave sedeljke
svadbe sahrane
socium.
Slavici su skoro svi sumnjivi:
surovi sentimentalni
snažni slabi
sujetni skromni.
Skoro sve smeta Slavici:
sunce svetlost
smog sivilo
sparina.
Smeta Slavici sve sem
sipkavog snega.
Slavici se skoro sve smučilo:
sopstvena soba
Srbija
svet
Sunčev sistem
svemir.
Slavicu skoro svi
smatraju strašnim snobom.
Savetuju Slavici: sestro, spusti surlu.
***
SLAVICA MILETIĆ je književna prevoditeljka sa engleskog i francuskog jezika. Diplomirala je na Odseku za filozofiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Radila je kao novinarka i urednica na Drugom programu Radio Beograda. Urednica je edicije prevedene proze DANiNOĆ od osnivanja Fabrike knjiga. Među autorima koje je prevodila su prozni pisci, pesnici, autori grafičkih novela Džon Berdžer, Žoel Eglof, Marđan Satrapi, Silvija Plat, Žan Tardije, kao i filozofi i teoretičari Džudit Batler, Meri Daglas, Klod Levi-Stros, Žil Delez, Rolan Bart, Pol Riker, Ardžun Apaduraj, Dejvid Bordvel, Eme Sezer. Dobitnica je nagrada za prevod “Miloš N. Đurić”, “Aleksandar I. Spasić” i “Mihajlo Đorđević”.
RUMENA
kamin
možda i ne traži održavanje
slad greje noći sve
u kolibici podjednako
narativ
knjiških ruskih zima
omamljuje
i pred pljusak oblak najcrnji
zna da porumeni
nadahnjuju još putovanja
čak i dan
u četiri zida proveden
nosi plavet
***
USPORENA
ima li smisla sredinom hodati
lakat
provereno ubrzava kretnju
u školi
kad sam gradivo znao
dizao sam ruku
pamtim i vrste
na časovima fiskulture
od tada traje svrstavanje
za nas treće usporene
postoji li
neki žleb
***
POSVEĆENIK
nosom sve i da treba
ne sečem oblake
ako me u živac pogode
tada jedino kočoperim
i kišobranu usred jakog vetra
žica popusti bar jedna
kako bi lepo bilo da neskriveno dobija
i da tepih je nepotreban
uz halabuku i bruku
stihovi cure lakše
samo posvećenik belinu papira
preživljava jedva
***
NIT
u pisanju
nisam tkao
nit nadrealnu
mislim da mi to
kao zemljanom znaku
ne bi išlo
život je ionako
džemper od iluzija
koje gore dok se nosi
***
MISTERIJA
još i gori jesi
od onog što o tebi kažu
(u snu glas tako reče)
nije bilo vremena za razmatranje
oči opet zatvoriše se
jutra nova
misteriju odgonetaće
ako je uopšte i ima
***
NESLEPILO
manirom ležernim
u apoteci
sredstvo koje pojašnjava
poremećaje voljenja
odbio sam
strahovi su dugo
prepominjali osećaje
oko
koje zapaža
prisustvo nemirisa
žmirilo je
i kad ne treba
vođen glasom zvonkim
bez posustaja
u sebe
napokon siđoh
***
BEZ DŽOKERA
nisam zasadio
orah i maslinu
po tome
upamtiti me neće
štipaljka na konopcu drži
moje zaposlenje
zubac može da prokliže
imam sreće
ljuska u kojoj plutam
bliža je kopnu
rukom levom
obed pripremam
i na nogu desnu
češće ustajem
***
BELEG
beleg nosimo usuda
više država vek trpi
od puknute sijalice ostaje grlo
o jagodama ne piše niko
ponestaju i cinične reči
veselosti novih nema
ni lud se na brašno ne smeje
ako prst mali ponudimo
u kljusi obe su ruke
trideset prva godina nazadovanja teče
očovečenje drugačije
nasušno nam treba
***
DARKO HABAZIN rođen je 1964. godine. Po obrazovanju etnolog radi skoro tri decenije u biblioteci grada Beograda kao bibliotekar. Član UKS, piše recenzije i žirira.
Objavio je jedanaest naslova:
– pet zbirki poezije
– haiku slagalicu i plaketu na srpskom i engleskom
– knjigu kratkih priča za odrasle
– knjigu kratkih priča za decu
– dve knjige aforizama
Pesme i haiku su mu prevođene na engleski, bugarski, švedski, italijanski i nemački jezik. Objavljivao je haiku u renomiranim časopisima regiona i antologijama. Osim časopisa objavljivan je u zbornicima i almanasima. “Beleg” je šesta poetska zbirka autora.
Živi i radi u Beogradu.
SVINJA
Žumance bola vrištećeg svitanja.
Stoji nam – krv u kući.
Majko, iz grla mi iskoči,
sakrij me u čekinjavom mraku,
ti me probodi, ti me pokusaj,
nikome ja ne nedostajem.
JEDNOM PACOVU PEŠČARU
Jednom pacovu peščaru koji je pazuha
prepustio mlakom korenju cveća.
On je bio ta junost, ta slatka šolja mleka.
Sada drema u peščari ispod jabukovog stabla,
nadomak reke s ribama zelenog stomaka,
u zadahu obale ispucalih usta.
Sve to beše mu ispod pazuha
još kada beše trave, ptica i anđela.
To sve bejaše on, i biće, u naduvenim ribama,
on – muva strvinarka, on – kivni žuti cvet
u loncu punom crva.
Zelena zunzara sedi na nebu.
Leto je, sa zadahom iz usta.
Zloslutna tišina.
Nema zrikavaca.
Skorene haljinice,
šišmiši vise sa drvca jabuke.
Već davno je zaboravio ko je i zašto je ovde.
Zakačio se na pecaljku kao neki cmizdravi crv
i ostao da visi u sušnom pejzažu Bačke.
(iz zbirke pjesama “Travnati kavez”, 2002., s mađarskog preveo Draginja Ramadanski)
***
MADE IN UNIVERSE
Jarkocrveni električni prekidač u mojoj ruci
gotovo da zaplače.
Crni kvadrat među nama
širi se.
S one strane te crne, zinule slike
hoćeš li mi se vratiti?
BOGOMOLJKA
Kada je došlo vreme, pođe u susednu kuću da
se oženi . Dok je devojka nameštala postelju, sve se
više gubio posmatrajući je. Što se više divio, dublje
propadao. Prvo do članka, onda do struka.
Jutrom ga uzalud tražili. Našli samo njegov
čamac. Devojka ustala, izašla da mokri, kad ono,
iz nje ispadale same bele kosti.
(iz zbirke pjesama “Ikarova senka”, 2004., preveli Judita Šalgo i Arpad Vicko)
***
KATALIN LADIK rođena je 1942. godine u Novom Sadu.
Pjesnikinja je, performerica i glumica, bavila se i likovnom umjetnošću. Njena karijera u zvučnoj poeziji i akcijskoj umjetnosti odvijala se paralelno s njezinom književnom aktivnošću; njezine umjetničke potrage uključuju žanrove istraživanja zvuka, eksperimentalne glazbe, eksperimentalnog kazališta, vizualne poezije i mail arta. Pridružila se Grupi Bosch+Bosch 1973. godine, na Szombathyjev poziv.
Započela je kao bankarska službenica prije nego što je postala članicom mađarske dramske sekcije Radija Novi Sad. Godine 1973. pridružila se trupi novoosnovanog Novosadskog kazališta. Njena književna karijera započela je 1962. godine avangardnim krugom Symposion koji je obuhvaćao buduće osnivače časopisa Új Symposion.
Njezin prvi svezak objavljen je 1969. godine pod naslovom Balada o srebrnom biciklu, s dodatkom gramofonske ploče. Njezina ploča Phonopoetica objavljena je 1976. godine u Beogradu, a sadrži glasovne interpretacije vizualnih pjesama eksperimentalnih pjesnika. Kao pjevačica surađivala je s mnogim izvrsnim predstavnicima eksperimentalne glazbe, poput novosadskog Ernőa Királyja, skladatelja folklorne eksperimentalne glazbe, ili zagrebačkog benda Acezantez (Dubravko Detoni, Milko Kelemen), međunarodno priznatog u polju elektroakustike avangarde, kao i Dušanom Radićem iz Beograda i Borisom Kovačom iz Novog Sada.
Njezina poezija kombinira mitologiju, folklornu simboliku i narodnu poeziju s modernim načinom života, tehnologijom i erotikom. Njena kompozicijska tehnika i tonalitet usko su povezani sa nadrealizmom.
Kompozicije Katalin Ladik otkrivaju njezine jedinstvene vokalne vještine: njena skala kreće se od visokog zvuka do basa. Elektroakustički efekti sekundarni su u njezinoj glazbi, jer ona pretežno djeluje s perspektivama ljudskog glasa, što uključuje vrisak, režanje, cvrkutanje, intonaciju kao i iznimno prigušen šapat.
Većina njezinih performansa uživo odvija se između umjetnosti i kazališta. Predstavlja zvučnu poeziju popraćenu body art akcijom, vokalnom i gestikularnom improvizacijom. Ostavlja značajan prostor za šansu, nove ideje i gradi na sudjelovanju publike (događaju); evociranje rituala i kolektivnih mitova ima naglašenu ulogu u nekim njenim predstavama. (biografska bilješka preuzeta sa sajta avantgarde-museum)
KRETSKI KRAJOLIK
zemlja suha i škrta
zaigrano kamenje blista na suncu
modre planine u večernjoj izmaglici
jedan mi je cvrčak sjeo na rame
i neko smo vrijeme koračali zajedno
sve oko nas darivalo nas osmijehom
srebrnolisne masline na suhoj zemlji
nekoliko svježih mrkozelenih borova
nekoliko oleandera na vrutku
šaka divljih ljubičica usred
ogoljela kamenjara
sve je draženo i veličanstveno
cvrčak i ja mogli bismo živjeti vječno
u jednostavnom ritmu kretskog krajolika
***
TOČNO U PODNE
moje srce ne simpatizira parne brojeve
rođen sam devetog dana u mjesecu
jedanaestog mjeseca u godini
ritam mog srca nije suvišan broj
na uzvisini utvrde martinengo
s južne strane gradskih zidina herakliona
okrenut leđima grobu nikisa kazantzakisa
osjećam kako se mojim srcem i žilama
pretače pjesnikovo iskupljenje
moj pogled razmilio se
po suncem opaljenom mramoru
točno u podne na utvrdi martinengo
uzvišen trenutak postao je vječnost
vrijeme bez ikakvog zasjenjivanja
savršeno na svom vrhuncu
***
ZMIJA I LJILJAN
šetao sam uz more
po zidinama herakliona
nebo bijaše puno zvijezda
koje su putovale prema zapadu
ujutro sam bez ikakve namjere
ustao iz kreveta u ranu zoru
i ne znajući što da radim
uzeo sam pero u ruke
počeo sam nehotice
zapisivati kazantzakisove rečenice
iz ispovjednih pisama slavnom pretku
kad sam u prvom predahu
pogledao ispisane stranice u notesu
ostao sam opčinjen naslovom zmija i ljiljan
otišao sam do prozora i duboko udahnuo
u meni se budilo nešto žensko
i primalo nebo k sebi
***
PALAČA KNOSOS
posvuda debeljuškasti stupovi
ćupovi s talogom od ulja i vina
po zidovima naslikano cvijeće
zastajem pred dvosjeklom sjekirom
svetim znamenom kretskih predaka
nad glavom mi proletješe dva goluba
sa slike na kojoj ih velika boginja
drži među mliječnim grudima
šutke promatram freske na zidovima
bikove ljiljane grive u modrom moru
ribe poletuše što su raširenih krila
letjele nad morem kao da skaču
nad svojom kolijevkom
divim se freskama koje prikazuju
borbe s bikovima u davna vremena
mladićima koji hvataju bika za rogove
skaču i preokreću se na bikovim leđima
naprave još jedan salto i opet uspravno
doskaču biku iza kitnjasta repa
ravno u zagrljaj djevojke
***
HELENA
odjednom zapuše povjetarac
jedan mi cvijet padne na čelo i orosi me
naježih se kao da me dotakla nevidljiva ruka
a zemlja preda mnom pretvori se
u okupanu helenu
gledala me kroz suze i smijeh
podizala je vijenac od limunova cvijeća
držeći ruku na ustima
helena nam je ušla u krv
sve žene blistaju od njezina sjaja
helena je postala ljubavni zov
što stoljećima odzvanja u svakom muškarcu
budeći želju za poljupcem
i vječnošću
***
BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenog 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu” s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973. godine morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina, rukovoditelj službe za informiranje i kulturu te kadrovski direktor Tvornice stakla Straža. U tri mandata bio je načelnik općine Hum na Sutli, a od 2012. uživa pišući i prevodeći na svom rodnom brijegu.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Esperantskog društva Trixini. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013., „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. i „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za najbolji duhovni putopis 2018. Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. PLAKETU ZA ŽIVOTNO DJELO, a Općina Hum na Sutli 2017. PRIZNANJE ZA ŽIVOTNO DJELO.
Objavio je 9 pjesničkih zbirki, 4 romana, 2 zbirke pripovijedaka, 2 knjige dnevničkih zapisa, te po jednu knjigu eseja i putopisa. Preveo je sa slovenskog na hrvatski 8 knjiga pjesama, 9 romana te 7 knjiga s područja teologije i psihologije. S njemačkog jezika preveo je 12 teoloških knjiga, 3 psihološke te 5 knjiga o sjajnom zdravlju. S esperantskog jezika preveo je nekoliko intervjuja, putopisa te pjesničkih i proznih izbora. Posljednjih mjeseci zaokupljen je prevođenjem opsežnog epa (40.000 stihova!) Vrata nepovrata slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.
čovjek-časopis 