Category: poezija

stranci u noći: JIDI MAJIA – Tri pjesme

poezija

– iz zbirke “RAPSODIJA U CRNOM”, izabrane pjesme, s engleskog preveo i priredio MILOŠ ĐURĐEVIĆ (prijevod s kineskog Denis Mair), Durieux, Zagreb, 2014. –

JIDI MAJIA jedan od najuglednijih kineskih pjesnika i kulturni radnik koji je pokrenuo brojne kulturne manifestacije, rođen je u velikoj obitelji iz naroda Yi u gorju Daliangshan, zapadno od pokrajine Sečuan. Nakon završetka četverogodišnjeg studija kineskog jezika i svjetske književnosti diplomirao je na Jugozapadnom sveučilištu za narodne manjine. U dvadeset četvrtoj godini dobio je najuglednije državne nagrade, o kojima sanjaju svi početnici u književnosti. Nakon toga službeno je priznat kao književnik. Vrlo je plodan autor, objavio je više od 40 knjiga poezije i proze, koje su prevedene na više od 20 jezika u zemlji i inozemstvu. Na glasu je kao kulturalna ikona Yi zajednice (pa i čitave etničke zajednice) i kao jedan od najvažnijih međunarodno poznatih pjesnika suvremene kineske književnosti.

PODRIJETLO POEZIJE

Poezija po sebi nema podrijetlo, kao pramen magle
Ona nema boju, jer je osnova boja
Njen je jezik slobodan pad, stubište sjene
Nije uspinjanje do svršenih linija kupole.
Njen bešumni kronometar ne bilježi
Razliku života i smrti; ona se suprostavlja antipatiji
Ali i sjedinjavanju. Ne voli hodati
Gdje se logika udomila, jer to je mjesto
Koje odbija zujanje pčela, trublju pastira
Poezija je spleteni vijenac dima, sjena na papirnom prozoru
Umjesto tijela ptice
Ona je sivo pamćenje leta.
Kreće prema cilju, ali nema konačnu luku.
Ona je drugačije istraživanje govora, padanje.
Predivno je čudna, ta sredina na njenoj putanji
Ona ne može dočarati prizore iz svog pristaništa.
Zvijezde i rosa, povjetarac i svitanje odraženi su
U drhtavom sjaju duše, a to je poezija.

Ona je trajno nestajanje, mogućnost vječnog trenutka
Ona je postojanje koje ne može postojati
Poezija je zadimljena vatra žara, ona je proziran svod neba
Poezija traga za onima koje posjeduje, da slijede njena
utjelovljenja
Poezija je početak šutnje, ona poriče da je 1+1=2
Poezija ne odobrava krinke, s njom čujemo uzdahe iza njih
Poezija je trostruki dar svemira, pa i više
Ona je jesenski zrak koji cijepaju zrikavci, zlatna kapljica
Koja pada s krila grlice. Ona je cvijeće i šapat ljubavnika.
Ona je praznina ljudskog jezika, izgubljenog ili zaboravljenog.
Poezija stoji širom otvorenih očiju, nasred trga
Gleda svakog pojedinačnog prolaznika,
Zauvijek čeka i bira, koji je onaj pravi?
Poezija kaže da onaj koji je izabran
Taj nesretan ili o-tako-sretan momak – jest pjesnik!

***

PIŠEM PJESME IZMEĐU NEBA I ZEMLJE

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer jedino s temeljem iznad sebe
Mogu pronaći željene stihove pjesme.
Ustvari, prije rođenja ovog čuda sjena vremena
Mora kroz nas proći stotine puta.
Mi smo djeca prirode, braća snježnog leoparda,
Oličenja gorske antilope, kruna dostojanstva,
Zrno vječnog smaragda na nebeskom svodu.
Možda je ovo drugo ja poput poglavice
Njegovo brončano čelo urešeno je zvjezdanim draguljima.
Želim im pisati i kad se vratim u rodnicu zemlje
Vidjeti svoje pjesme kao zlatne i srebrne kopče
Premda bezglasne, i dalje blistaju kao suze…
Oprostite mi, bogovi planine Bayan Har
Danas sam prije svitanja bdio u najljepšoj odjeći
Ne da bih kao prije sudjelovao u vašim obredima, već
Da moja pjesma bude himna ljudskim blagoslovima.

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer sjećanje svetog orla moja je jedina visina
Dok se svjetlo i tama smjenjuju na oceanima planeta
Tko je bio taj koji te ustoličio, vječno Sunce
Učinio te neokrunjenim kraljem? Suverenom svih stvari
Dolje u temeljima ovog sna koji je postao zbilja
Bezbroj duša nekoć je zapalilo svežanj slamki vjere
Usjeklo crne prosjeke, žeđalo za dubokim rijekama.
Sva bića su bez cilja, mi smo čekali
Kamenje smo čekali, obično kamenje
Vrijeme koje čekamo ipak je zasad samo vrijeme.
Čekamo rasplet
To će zapravo stvoriti drugačiji rasplet
Naš način čekanja ubija čekanje
Obrće smisao riječi, naša šutnja viče
Novi život umire, jer zbog davne današnjice
Naša svetkovina nije za samotni dio tijela
Već za doček glasnika svjetla i topline
On je snažno zatrubio, kao jednorog ukazao se
Na zidu koji su tvorile planine oko nas

Pišem pjesme između neba i zemlje
Jer moje rođenje je puko rođenje
Jer moja smrt neće biti smrt
Jer sam se vratio iz budućnosti
Nemam ime, moje ime je ime ove visoravni

Pišem pjesme između neba i zemlje
Na vrhuncima crvenih ideala. Crvenoj boji
Dat ću crvenilo, jer je moje oči ispunila suzama.
Znam, ovi su pioniri junaci čovječanstva
Veličinu njihove smrti ne može pojmiti ovo doba
Jer oni su razbili mit iz pradavnih vremena
A prije nego što se taj mit uspravio
Stvorili su mit koji pripada današnjici
Ne mogu navesti njihova imena, jer i moje je ime
Zaboravljeno u pjevanju.
Pripadnici su plemenite družine, njihove uzvišene duše
Usađene su u tijelo ove zemlje.
Priznajem, nema stiha pjesme koji može prizvati njihovo nasljeđe
A ipak želim napisati ovu kantilenu njima u slavu.

***

POGLED NA DVADESETO STOLJEĆE

Stojim na riječnoj obali vremena
Stojim na motrištu koje pripada duhu
Gledam dvadeseto stoljeće
Sada nemam suza
Radost i agonija meni su nepoznate
Kao da stojim u nepoznatom prostoru
I gledam nevjerojatan dio ljudske povijesti

Činjenica je da su i tih stotinu godina
Rat i mir uvijek bili uz nas
Prokazivanje nasilja nikad nije prestalo
Neki ljudi pjevali su o slobodi
Neki su dali život za demokraciju
Ali mnogi su trpjeli tiraniju i zlostavljanja
Činjenica je da je u tih stotinu godina
Rođeno bezbroj fantazija koje se pamte
A ipak nesreće ih pratiše u stopu
Čovječanstvo mnogih rasa doseglo je novi vrhunac civilizacije
Zbog toga smo svi plakali od sreće
Svatko u svom kutku planete
O dvadeseto stoljeće

Neki su ljudi klicali slobodi
A oči drugih bile su mračnije od mržnje
Poslalo si crnce na ulice, tražili su ljudska prava
Zatim si dopustilo pokolje i provale nasilja u njihovim zavičajima
Upoznalo nas s Karlom Marxom
S tobom smo sreli Friedricha Nietzschea
Zatim smo gledali kako je na kraju postao kršćanin
Svelo si misao divova na prazninu
I tiskalo ničije proglase kao istinu
Proširilo si fašističko učenje Adolfa Hitlera
I objavilo pacifizam mudraca Gandhija
Dozvolilo si da socijalizam pobijedi u nekim zemljama
I dopustilo da se međunarodni radnički pokret povuče
U doba koje je dalo Freudovo učenje o panseksualnosti
Veličalo si Homeinija i islamsku revoluciju
Dopustilo Martinu Lutheru Kingu da stekne svjetsku slavu
A zatim ga natjeralo da plati svojom smrću
U Africi stvorilo si diktatora Bokassu, kanibala čak
U Africi si podiglo Nelsona Mandelu – ponos čovječanstva
Preko noći srušilo Berlinski zid
A ipak stvorilo mržnju između Rusije i Čečenije
Nisi čekalo da se Arapi i Židovi uistinu pomire
Izazvalo si novi sukob i krizu na Kosovu
Dopustilo ljudima da žive u krajnjem neznanju
A zatim si ih izvrgnulo bolu i mukama AIDS-a
Dopustilo ljudima da shvate blagodati genetskog inženjeringa
I otuđilo čovjekov duh u kaosu industrije
Razvilo tehnologiju informatičkog doba
I donijelo najudaljenijim plemenima Latinske Amerike
A ipak dopustilo jednoj kulturi da zbriše drugu
Nije ti bio potreban čak ni barut
U Europu poslalo si željeni snijeg za skijanje
Ali u Kolumbiji tvoji pljuskovi su teški
Ono indijansko selo odnijele su bujice
Dopustilo si nam da s Mjeseca gledamo divnu Zemlju
Zbog tebe smo vjerovali da su svi ljudi braća
A ipak si ljude različitih vjera nahuškalo jedne na druge
I dopustilo masakre u Jeruzalemu i na Balkanu
Donijelo tehnologiju koja je omogućila transplataciju organa
A te organe ispunilo stravom zbog nuklearnog naoružanja
U New Yorku bili smo obuzeti fluktuacijama tržišta
A narodu u Africi i dalje prijete bolesti i glad
O dvadeseto stoljeće
Kad te uistinu pogledam
Vidim da si velika zagonetka
Ti si neminovnost, ali i slučajnost
Čini se da potvrđuješ prošlost
A čini se da predviđaš budućnost
Kao da te je Bog za trenutak ispustio iz ruke
I palo si na nas, mač s dvije oštrice

***

BILJEŠKA O PREVODITELJU:

MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961, Rab), pjesnik i književni kritičar, antologičar i esejist, studirao je pravo, filozofiju i komparativnu književnost, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i završio postdiplomski studij književnosti. Poeziju, književne kritike i eseje objavljuje u domaćim i stranim književnim časopisima i publikacijama, nastupao na brojnim međunarodnim književnim festivalima i seminarima i po pozivu boravio na umjetničko-književnim rezidencijama u Italiji (Civitella Ranieri, Umbertide), SAD-u (Ledig House, Ghent, NY) i Srbiji (Književna kolonija, Tršić). Sudjelovao u međunarodnom književnom programu, International Writing Program: iwp.uiowa.edu/, u statusu rezidencijalnog pisca Sveučilišta Iowa, Iowa City, u Sjedinjenim Državama. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen u mnogim domaćim i inozemnim antologijama i pregledima suvremene poezije. Kao zasebne naslove objavio je tridesetak pjesničkih, proznih i teorijskih knjiga prevedenih s engleskog jezika.
Uređivao je hrvatsku domenu internetskog portala za suvremenu međunarodnu poeziju, Poetry International Web – PIW: http://www.poetryinternationalweb.net sa sjedištem u Rotterdamu, kao i poeziju na hrvatskom internetskom portalu Forum: http://www.forum.tm.
Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.

Bibliografija:

– Pejzaži ili kružno traženje riječi, poezija (KOS, edicija Pegaz: Beograd, 1989)
– U zrcalu, poezija (MD: Zagreb, 1994)
– Žetva, poezija (Durieux: Zagreb, 1997)
– Uroš Zupan: Pripreme za dolazak travnja – izabrane pjesme, izbor i prijevod sa J. Ostijem (Konzor: Zagreb, 2001)
– Podnevni pljusak, književne kritike i eseji (Pop & Pop: Zagreb, 2003)
– Kupujemo bodeže – izbor iz novije hrvatske poezije, temat časopisa Riječi, 1-2/2004 (MH: Sisak, 2004); drugo, izmijenjeno izdanje pod naslovom, Rušenje Orfičkog hrama – antologija novije hrvatske poezije (VBZ: Zagreb, 2006)
– Don Paterson: Izabrane pjesme / Selected Poems, dvojezično izdanje; izbor i prijevod (Hrvatski P. E. N. Centar i Durieux: Zagreb, 2008)
– Glasovi u prolazu – izbor iz suvremene svjetske poezije, priredio sa S. Petlevski i preveo (Biakova: Zagreb, 2008)
– Sjene na vodi – ogledi i kritike o poeziji, eseji i književne kritike (Antibarbarus: Zagreb, 2009)
– Umbrijska sunčanica i druge pjesme, poezija (Meandar: Zagreb, 2010)
– Morse, My Deaf Friend, poezija (Ugly Duckling Presse: Brooklyn, NY, 2014)
– Neželjeni gosti i dugovi, poezija (MeandarMedia: Zagreb, 2015)
– Jidi Majia: Rapsodija u crnom – izabrane pjesme, izbor i prijevod (Durieux: Zagreb, 2016)
– Izbor iz poezije Anke Žagar, posebni broj analogno-digitalnog poetskog letka “Parkdejl”, srpanj 2018.
– Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič (Kulturno-umetniško društvo Poiesis: Ljubljana, 2019)
– Trgovački ratovi, prolaznici i srodne pjesme, poezija (Sandorf: Zagreb, 2020)

TRI PJESME DUŠANA ĐUROVIĆA IZ ZBIRKE “PLAGIJAT”, Žuta kornjača, Podgorica, 2014.

poezija

ODJELJENJE

Jedne depresivne noći uputio sam se u šetnju.
Ili kako bi to rekle poete krenuo sam da lutam.
U jednom trenutku našao sam se ispred bolnice,
sa dvorišne strane. Sivu zgradu je obgrlio mrak
tako da je izgledala kao čudovišna sjenka.
Odjednom su počeli da se pale i gase
narandžasti svici.
Prizor mi je djelovao previše sablasno
pa sam ga izbrisao iz glave i krenuo kući.
Tek nekoliko godina kasnije, za jednim stolom
na kojem su pivske flaše stajale
kao holivudske nagrade, prijatelj mi je pojasnio.
To što si vidio;
to amputirani pacijenti sa kardio-vaskularnog
odjeljenja izlaze istovremeno na terasu

KOST U GRLU

Moji roditelji su se razveli kad mi je bilo 7 godina.
Nisam mogao da se pomirim sa činjenicom
da su to uradili jer otac nije donio majci
baklavu iz Sarajeva.
Danima su trajale svađe oko te baklave i
u jednom trenutku je puklo.
Nije mi dugo trebalo da shvatim
da je to bila kap koja je prelila čašu.
U ovom trenutku je nebitno kome sam
dodijeljen od strane suda i
da li sam imao nekih post-traumatskih posljedica.
U moru emocija koje su nakon razvoda preplavile
moje djetinjstvo ostao je upečatljiv ukus samo jedne.
Bila je to mržnja prema ocu, majci, baklavama
i jednom gradu.

* * *

htio bih da napišem nešto kao
sa zida visi slika ta i ta,
na stolu mrtva priroda – plastika
voće, poslijeratni sat čije klatno
se klati poređenje kao pijani retard,
tepih poređenje kao persijski mačori,
da ubacim pribor za čaj?
skupocjeno posuđe škljoca
kao porcelanski zubi,
već je pet draga, zvec zvec,
dobro zna da on uvijek stavlja dvije kašičice,
da dragi, primiče šolju usnama
kao engleska kraljica,
besmisleno je govoriti o londonskom
vremenu, govore, sporo i ravnodušno,
kako to priliči starcima,
besmisleno je voditi ljubav u tim
godinama, vode je pod mračnim
kapcima prozora, govore o životu,
o onome u šta je sjećanje pretvorilo
život, nemam snage, draga, da izgovorim
nemam snage,
klatno poslijeratnog sata marke te i te
klati se kao seksom opijeni starci,
tak tak tak, otkucava svoje kapi
londonsko nebo puno oblaka stop

***

DUŠAN ĐUROVIĆ rođen je 22.10.1984. u Podgorici. Objavio je zbirke pjesama „Bukovski čujem da si prebio Hemingveja” i „Plagijat”. Dobitnik je prve nagrade za sastav na temu „Podgorice, pišemo ti srcem” u šestom razredu osnovne škole. Član je benda „Antonio Sanchez i Kurvini Sinovi” i jedan je od bivših urednika portala Polucija. Od 2015. godine živi i radi na Islandu.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA SAŠE SKALUŠEVIĆA SKALE “SVAKODNEVNI POKUŠAJI APOKALIPSE”, Presing, 4/2021; tri pjesme

poezija

PAPUČE ZA KRAJ SVETA

Jovici Aćinu

trebao bih kupiti nove papuče
za kraj Sveta
koji sam krenuo
u snu da popisujem.
on se nalazi tu
tri bloka dalje
negde na kraju ulice
dragoljuba m.
ili borivoja m.
nisam baš siguran
ali znam da se upravo tu
iza tih sasvim običnih
meni nepoznatih imena
krije kraj Sveta
u koji sam zalutao.

***

DO KRAJA SVETA

još malo o kraju Sveta
kraju svega
što nas ovako
ili onako već čeka.
zborimo danas
kao da već kroz
razne jauke nije već
sve rečeno.

osobeni pečat
jedinstveni ton
i aromu apokalipsi
daju upravo znakovi
koji usput mame prolaznike.
srećemo ih kako se potucaju
od jedne do druge ekstaze
skliznuli sa kalendara
Inka i Maja.

ohrabreni izlaze
iz sokaka
koji uvek puca
pravo na more ili groblje.

***

BESTEŽINSKO STANJE BESMISLA

jesen je stigla tako rano ove godine
ili ti se to samo čini
po blatu koje redovno guliš
sa svojih pantalona i čizama
po vetru koji zavija
po tvojoj suvoj-seboroičnoj kosi.

očekuješ da se nešto desi
neki novi potop možda
bombardovanje, virus
ili vanredno stanje.
očekuješ da neko pokuca
na tvoja drvena vrata.

zvono si odavno ugasio
jer te je nervirao taj zvuk
tako strog i nestrpljiv
odlučan da te ščepa
mada je obično zvonila
jedino čistačica ujutru
da joj naspeš vode u kofu
da bi oprala stepenice
od novih bljuvotina i otpadaka
uglavnom onih koji su se
nedavno doselili i nikada
nisu živeli među ljudima
među gradovima
pa joj zato i nisu otvarali vrata.

sa zida te ravnodušno posmatraju
mnoge diplome priznanja
i slična sranja za koja
sebi redovno obećavaš
da ćeš ih skinuti i poslati
znaš već gde i kako
onda se umoriš od tog batrganja
po bestežinskom stanju besmisla

***

SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin) od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici.
Objavio je knjige pesama Mitovi i senke (Narodna Biblioteka „Dositej Novaković“, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Presing, Mladenovac, 2019), Rekreacija pre pakla (Presing, Mladenovac, 2020) i Svakodnevni pokušaji apokalipse (Presing, Mladenovac, 2021).
Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika.
Od 2019. godine urednik je časopisa za književnost umetnost i kulturu Buktinja.

ČETIRI PJESME ALOJZA MAJETIĆA IZ KNJIGE “DALJINSKO UPRAVLJANJE”, izabrane pjesme, Altagama, Zagreb, 2002.

poezija

PREKASNO ZA ČEKANJE

Leptiri su te raznijeli diljem krajolika
Zagledana u maslačke svoju izgubljenu sjetu tražiš

Moji ti stihovi ne mogu pomoći
Sama si i sama ćeš se naći
Tek kad u mahovini ugledaš svoje djetinjstvo
tvoja će potraga prestati
Kad ugledaš stablo na kojem su ti ptice gnijezdo savile
kad opet zalepećeš gore među granjem
kad mi iz gnijezda zacvrkućeš

Kad te sunce podigne na svome toplom blještavom dlanu
i donese ovamo u sadašnjost
gdje pretvoren u odrasla čovjeka
sjedim u kavani listam novine ispijam pokoju kaplju otrova
i nikoga pa ni tebe više ne čekam

***

ODLJUBLJIVANJE

Što si manje zrnce to jača je moja želja
Da ti bilo tuče tik do mlina u kojem se melje tvoje vrijeme
Da ti se riječi kotrljaju duž cijeloga našeg kreveta
Da kroz tebe svjetlost u sobu prodire

U knjigama ništa više ne piše
Slova nikad nisu bila otisnuta na taj snijeg između korica
Niti ga ima niti bi sunce imalo što otopiti
Sve je bijelo i samo se jedno bijelo
drugim bijelim
prebjeljuje
Samo se svjetlost na stranicama u drugu svjetlost mrvi
Više te svjetlost ne traži
Više te svjetlost ne vidi

Još te se samo ptice sjećaju
S pticama si letjela ponad gora ponad voda
S pticama ćeš sletjeti u prošlost
Ogrijati u tom toplom gnijezdu
Pomodrjelo jaje
Iz kojeg će niknuti moje sjećanje

***

SVA PRIRODA JE STALA U DJEČJU SOBU

Sada kada te više nema
obloži me svojim usnama
toplima od mlijeka i žeđi

Sada kada te više nema
slušaj glazbu što se njiše ponad probuđena bilja
tu glazbu koja živi od titraja jutarnjega zraka
slušaj glazbu
što se s listova lijeske u blistavim kapima slijeva u pčelinja usta

Sada kada te više nema
ta glazba govori jezikom koji tek počinjem učiti

Je li more ušlo u uho glazbe
Ili se oblaci voze na njenim proplancima
pa odjednom gromove čujem
kao da su praporci
kao da ne prijete svojom silinom
kao da se sva priroda odjednom nevino igra

Ili se planet kotrlja između nogu
krevetića u dječjoj sobi

***

VRIJEME I MI DRŽIMO SE ZA RUKE

Držimo se za snove
što podrhtavaju
u tišini lišća podnevne šume

Držimo se za šum koraka
što se uspinju na krov vremena
što uzlaze po sunčevim nitima
i koračaju ravnije od ošamućenih fotona,
po nitima što će kao tangente dodirivati
usplahireni
sklupčani embrij Svemira
koji je, plašeći se
beskraja, sagnuo
zvjezdanu glavu,
koji se, ne nalazeći nigdje zaštite, skutrio
u sebe samoga

Držimo se za svaki dah što se odbija
od ledenih litica noći

Zaustavljamo vrijeme govoreći mu da je dovoljno dugo
trčalo
kroz mora, kroz latice cvijeća i rosu grozdova
kroz tamu pećina, kroz pramene duginih boja
kroz knjige vjenčanih i knjige rođenih
kroz knjige umrlih
kroz knjige začetih

Govoreći mu da je sada čas kad treba sići

Govoreći vremenu da smo s njime sklopili savez
i da smo sada nas dvoje s njim, s vremenom
trajniji od trajanja u njemu

Da je vrijeme
u nama
trajnije od trajanja u sebi

***

ALOJZ MAJETIĆ, pjesnik, prozaik i dramski pisac, rođen je u Rijeci 30. kolovoza 1938, osnovnu školu i gimnaziju završio u Delnicama, studirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao korektor, novinar, samostalni književnik i urednik. Bio je tajnik Društva hrvatskih književnika, urednik časopisa Paradoks i Republika, uređivao je na radiju emisije SF-priča a u izdavačkoj kući Mladost uređivao je biblioteke Svršetak stoljeća, Prizma i Pjesnikov izbor. Poslije umirovljenja živi i piše u Zagrebu i na otočiću Susku.
U književnost je ušao kao izraziti promotor jezičke razigranosti i slobode (proza u trapericama, žargonska poezija). Naglašava svoju trozavičajnost: goransku u kojoj je proveo godine do studija u Zagrebu, urbanu u kojoj se tematikom vezao za jezik i sudbine zagrebačke pobunjene generacije i sadašnju pučinsku (kako sam voli reći) živeći veći dio godine na otočiću Susku i doživljavajući elementarnost okoliša kao dodir s mikro i makro dimenzijama.
E-tehnologiju koristi u novim proznim knjigama. U Moru bačenom u nebo pod naslovom Digitalno more objavljuje dvije proze pisane na internetskom blog-servisu, a roman Bestjelesna gotovo je u cijelosti pisan na Internetu. Majetić je tu mogućnost koristio ne samo  tehnički nego je nekoliko komentatora uveo u roman kao likove preplićući virtualnu stvarnost s umjetničkom fikcijom.
Za povijesni roman Omiški gusari dobio je Nagradu Grigor Vitez, za kratki roman Glavata priča Nagradu Ivana Brlić-Mažuranić, za knjigu pjesma Tkači jedara Nagradu grada Zagreba i za knjigu pjesama Odmicanje pučine Nagradu Tin Ujević.

NOVE PJESME STEFANA STANOJEVIĆA (iz rukopisne zbirke “DOSADA U PODNE – SUICID U PONOĆ”)

poezija

KO POSLEDNJI STIGNE ĆELAVA MU KEVA

A ja mali i debeo
stalno imao ojed
na guzici i preponama
mrzeo sam kad se trkamo
navikao da budem gubitnik.

Telo, kao i vreme je zahvalan
mehanizam negovao sam ga
kad su svi počeli da trpaju u sebe
brzu hranu, droge, govna
pornografiju, dejting aplikacije
sve je na klik malih ekrana.
Sad ispred sebe guraju
dečija kolica ili svoje stomake
ne izlaze iz automobila
niko ni patike ne isprlja.
Jedva mi potraju dva meseca
izgulio sam đonove asfaltom
zategnut sam ko praćka
na biciklu sam brži od kiše
a peške na 42 stepena ko furija.

Promenio sam lični opis, izgubio sam
četrdeset kilograma i loše ljude
ne pričam nepovezano i mnogo.
Nađem posao kad god želim
počeo sam da dolazim na vreme
čak i ranije, svima spremim kafu
očistim prašinu, operem podove.
Kad se društvo okupi praznim piksle
svima punim čaše, treznim vodom
donosim flaše alkohola, ne treba ništa
samo mi ostanite dobri
nema mnogo dobrih ljudi
a kad volim nekoga
pobrinem se da se smeje
i stvarno se tako oseća.
Ja sam se mnogo smejao
a nisam se dobro osećao
navikao da budem gubitnik.

Samo krevet i ja u toku noći
naplatna rampa od čoveka
kilometri misli autoputeva i petlji
o svemu što sam uradio
svima koje sam zasmejavao
i platio im isključenje.
Ništa se ne dešava
kao da sam opet stigao poslednji
ili sam stigao prvi i nikoga nema?

Majka mi je pisala tih dana:
slušali smo violiniste muzičke škole
svirali su nam Vivaldija u holu klinike.
Posetio nas je travar koji prodaje
bilje za rak sa svete gore.

Sve sam uradio dobro ovaj put
nemoguće da sam zakasnio
nemoguće da sam stigao poslednji.

***

PAS

Voleo bih da budem tugolog
nešto poput stomatologa
specijalista za tugu.
U čekaonici bi bilo pasa i mačaka
udobne i čiste stolice.
U ordinaciji dva dušeka na podu
i stakleni krov.
Pitao bih gde vas boli
kolika je vaša tuga
koliku rupu je ostavila
pomozite mi da je smanjimo.
I mi onda brojimo oblake
uzimamo prazne kornete
čkiljimo na jedno oko
i zahvatamo nebeske kugle šlaga.

Kako postoji strah od stomatologa
postoji i od tugologa, pretpostavljam.
Neko je toliko navikao na bol
plaši se i da samo zamisli sebe
bez tuge koja je srasla s njim.
Tuga je pohlepna stvar
grabi sve veći deo onog što je tvoje
i do čega ti je stalo
a to je nedopustivo.
Objavljujem rat tom agresoru!
U redu je uspostaviti suživot
deliti jedno telo i osećanja
ali tuga je sebična stvar
ceo organizam želi za sebe.

Tuga ima oči jedne ruskinje
mlečni ten uz rumenilo obraza.
Ponekad mi dođu i vlaže se
telo joj drhti i skupi se od vlage.
Znaš i sam da ja mrzim rat i sukob
ali ovo je vanredno stanje.
Ja sam sebičan čovek
ne želim da mi je tuga uzme.
Želeo bih da sam tugolog
i odstranim je iz nje
izvučem, uklonim i pošaljem daleko
šutnem tugu u zadnjicu
pošaljem u pizdu materinu.

Beskonačno pružam utehu i ruke
trudim se da pronađem reči
i onda se naljutim kad Marko Tomaš
uspe da je nasmeje za jedno veče poezije.
Trebalo bi da ga smatram saveznikom
ali ja sam sebičan i možda ljubomoran čovek.
Da imam neku moć
vratio bih se u prošlost
iako sebičan čovek, ne bih odatle vratio
nikoga dragog, nikoga svog.
Da imam neku moć
vratio bih joj osmeh
vratio bih joj psa.

***

NOSEĆI STUBOVI

Izležavao bih se na kauču
u dnevnoj sobi toplih boja
mirisa čaja, gibanice ili luka
okružen uspomenama
u nosećim stubovima stana
i onima koje izlaze iz okačenih slika
po zidovima, koje sam uglavnom
birao dok sam bio dete
i odlazio s majkom u galeriju
njene prijateljice, “Leonardo.”
Moja omiljena Nindža kornjača
s kojima bih ponekad pričao
u kupatilu dok sam sedeo na noši
a odsjaj sijalice stvarao na zidovima
oblike njujorških kanalizacionih otvora.

Televizor je bio uključen za uspavljivanje
ukoliko važna obaveštenja, utakmice
i kulturnoobrazovne emisije nisu u toku.
Čulo bi se lagano očevo hrkanje i zvuci
tromih ptica sa Antarktika, zakržljalih krila.
Zastao bih, hipnotisan britanskom naracijom
veličanstvene hijerarhije i života koji opstaje
na najnepristupačnijim uslovima.
Narator je rekao, mužjak pingvina
ostaje sa jednom ženkom čitav život
mora napraviti bolje gnezdo od ostalih
ostaje sa mladuncem i ako se ženka ne vrati.

Otac bi sigurno gledao ovo
probudio bih ga da ne vozi svakog dana
i prelazi hiljade kilometara mesečno
uz odgovornost prema životima saputnika.
To je najodgovorniji čovek kog sam upoznao.
Odaje ozbiljan utisak svakome nepoznatom
pingvinske nepromenjivosti lica
brzih refleksa, izuzetnog zapažanja
kurtoazije, posvećenosti i profesionalnosti.
Kad sam bio dete, silazio bih stepenicama
žurio sprat ispred njega, kako bih se sakrio
i pokušao da ga uplašim, povremeno
delovao mi je kao čovek koga nikad
ne možeš iznenaditi ili uplašiti.

Uvek sam predosećao atmosferu
u mojoj porodici ništa nisu mogli
da sakriju tako lako od mene.
Utišao bih svoju braću i sestru
rekao, slušajte, tetka priča sa Nemačkom.
Pričala je ozbiljnim tonom, u prekidima
i ja sam odmah znao da deda nije dobro.
Najavljivao sam smrt.
Objavljivanje moje knjige kasnije
rezultiralo je gašenjem jednog izdavača
smrt jednog pesnika, infarkt drugog izdavača.
Pozvao sam oca i rekao deda je umro.
On je ćutao i svakodnevnim glasom rekao
dobro, sine, u redu, dolazim kući.
Čak ni kada se majka razbolela
on nije pokazivao ništa porazno.
Bio je tačan, na raspolaganju, kao i uvek
jedan od nosećih stubova stana.

Gledao sam kako se budi, ustaje sanjiv
vratio sam pogled na hladnoću Antarktika
mužjaka pingvina koji čuva svoje gnezdo
i osetio šut u zadnjicu
dok se otac gegajući udaljavao ka kupatilu
gledajući me sa klinačkim smeškom.

***

GOSPODIN INKOGNITO IZBEGAVA PECANJE MREŽOM

Ljudi očajnički traže savete
u knjigama i kinematografiji
po kojima će se upravljati
i poprimiti nešto od protagoniste
kojima se porotnici i sudije toliko dive.

Preživljavati dan od ustajanja iz kreveta
do reklama između sadržaja
razmenjivati utiske iz njih
o efikasnosti preparata za bradu
uglova kamere, teksta i režije
preko evroatlanskih integracija.
Politički korektno razgovarati
taložiti neslaganje ispod
kutije za keks, šampona
nadogradnje noktiju i trepavica.
Pucanje kaiševa, pantalona
i prezervativa dešava se kad postoji
mišljenje suprotno prihvaćenom
odobrenom od strane korisnika
koji ostavljaju ocenu i mišljenje
pišu kritike u prostoru ispod vesti
o još jednom šumskom požaru
svirepom porodičnom ubistvu
ili popularnom masnom traču.

Slatko razdragano čavrljanje
glasni smeh i široke beline osmeha
pretvaraju se u zamagljivanje
zajedničkih fotografija i uspomena
otkazivanje pretplata na platformama
blokiranje brojeva i kontakata
odlazak u inkognito opciju pretraživača.
Gospodin Inkognito ukucava tekst
proučava psihičke poremećaje ličnosti
polnoprenosive bolesti, bolesti uopšte
retke seksualne fetiše i ukuse
muziku i kinematografiju van top lista.
Gospodin Inkognito čita tekstove
o antivakserima, antimaskerima, antifa
potpisnika peticija kulture otkazivanja
laičkih medicinskih terminologija
obespravljenim studentima i umetnicima
ušuškanim studentima i umetnicima
javne intelektualne i elitističke rasprave
statistike umrlih, poginulih i silovanih.

Misli kako je mreža kao veliki trg
na kome se stalno dešavaju seoski vašar
Cigani besprekidno sviraju “Đurđevdan”
kriminalci skupljaju potpise za pravdu
nezadovoljni građani protestuju čipovanju
a mudri, odmereni i uticajni mladi mrežari
drže govore i okupljaju šaku apostola
umrežene poetese previše šturog jezika
pecaju vruće teme, borbu za prava
dok im prljava siročad pruža ruku
ispred zastakljene zgrade za fotografisanje
u koju svakog dana ulaze i žale se na rad.
Čopori mačaka i ljudi koji ih maze
čopori pasa i ljudi koji ih timare
majke koje svojoj deci dodeljuju alergije
ne puštajući ih da se vrate zemlji, životinjama
svi se dovikuju, vređaju i dele savete
o treningu, ishrani i radu koje niko nije tražio.
Drveća na trgu nema, svi stoje u senkama
koje prave krošnje šarenih, velikih bilborda
na kojima se nalaze mršavi i krupni modeli
kako bi udovoljili svačijem dečijem kompleksu.
Gospodin Inkognito posmatra trg
posmatra psihijatre i tehničare koji dele pilule
injekcije i steznike za krevete, između pušpauza
i luksuznih večera koje bi bile dosadne
da nema vic-grupa i psihoaktivnih supstanci.

Piraterija video-igara, muzike i filma
iks označava mesto, misli on
stiska ga kao dosadnu bubuljicu
kao dugme od lifta na poslednjem spratu
rame osobe koja neće projektovati
nekog drugog umesto njega.
Gospodin Inkognito ostavlja telefon u stanu
uzima pribor za pecanje, kremu protiv komaraca
i razmišlja o uspavljivanju u visećoj mreži
između dva stabla, ljuljanju u tom čamcu
kojim će isploviti u nečiji zagrljaj
smisliti s njim zanimljiv način ubijanja vremena
kao jake šifre za zaštitu izmišljenog lika
i izvaditi mu udicu iz usta
nenametljivom tišinom i ćutanjem.

***

STEFAN STANOJEVIĆ (1995, Pančevo) studira srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Poezija mu je objavljena na više internet portala, u onlajn i fizičkim izdanjima časopisa (Među njima Afirmator, Blacksheep, Insp., Strane, Astronaut, Avlija, Čovjek-Časopis, Oblakoder, Pančevo city, StereoArt, Vavilonska biblioteka, Nigdine, Booke, Libartes, Luča, Trag, Qelam…) u zbornicima „Rukopisi” 39, 40, 41, 42, „Bludni stih” 4 i “Nova BHCS poezija” izdavačke kuće Slavitude u Francuskoj, među 35 najboljih pesnikinja i pesnika iz regiona. Kratke priče objavljene su mu u zborniku „Rukopisi” 43 i časopisu „Stvaranje” Udruženja književnika Crne Gore.
Od 2015. održao preko trideset večeri poezije i tako vratio učestala čitanja poezije u svom gradu. Od januara 2018. uređuje jedini pančevački književni serijal „Punchtown poetry” u klubu „Štab Pogon.” Objavio je zbirke poezije „Mladi Atlas” (BKG, Beograd, 2016) i „Napad panike” (Edicija Najbolja, Pančevo, 2020), koja se našla u užem izboru za regionalnu nagradu „Slavitude”. Radio je kao novinar, fizički radnik, profesor na zameni, magacioner. Član je Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva. Radi u knjižari. Jedan od urednika 44. izdanja zbornika “Rukopisi.”

PRAVA UMETNOST NE DAJE ODGOVORE – ONA POSTAVLJA PITANJA

poezija

Zašto pesnik stalno?
Kome se pesnik obraća u ovoj pesmi?
Šta pisac zaključuje na kraju?
Zašto pisac kaže da je to?
S kim pesnik poredi?
Na šta pesnik misli kad govori?
Šta nam pesnik poručuje?
Šta se čini pesniku?
Sa kojom namerom autor to čini?
Odgonetni čime je sve pesnik bio inspirisan?
Kome se obraća autor u svojim pesmama?
Iz kakvih je osećanja nastala ova pesma?
Čime je pesnik ganut?
U kakvom raspoloženju stvara?
Zaključi kakav je pesnikov odnos prema
istorijskoj prošlosti precima
i umetničkom stvaranju?
Iz kakvog je osećanja nastala ova pesma?
Šta je pesnika inspirisalo da
napiše ovu pesmu?
Koja osećanja izražava pesnik?
U kakvim uslovima je nastala pesma?
Čime je pisac zaokupljen?
Šta na osnovu skrivenih značenja reči saznaješ
o piščevim osećanjima i raspoloženjima?
Za čim pisac čezne?
Šta za njega predstavlja suštinu umetničkog
stvaralaštva?
O čemu tada pesnik govori?
Objasni zašto je pesnik usamljen među ljudima?
Opiši kako je pisac predstavio?
Šta pripovedač poručuje čitaocima?
Obrazloži u kojoj vezi stoje
pesnikove patnje zbog
ljubavi i pisanje pesama?
Kome se pesnik obraća?
O čemu on govori?
Analiziraj zašto pesnik?
Uoči šta sve pesnik?
Razmisli šta on želi time da postigne?
Obrazloži zašto pisac bira baš?
Koju poruku nam pisac upućuje?
Šta je pisac postigao ovakvim?
Protumači piščevu misao?
Razmisli zašto pesnik dovodi?
Razmisli zbog čega je pesnik uzeo baš?
Kakav je odnos pesnika prema?
Zašto je pesnik u naslovu?
Šta pesnik poručuje?
Kako to čini pesnik?
Na šta pesnik želi ovim stihovima da ukaže?
Kojim stihovima pesnik pokušava?
Kome se obraća pesnik?
Na šta te pesnik upozorava?
Zašto pesnik ne?
Na šta je usmeren pesnikov?
Za čim pesnikov?
Ima li pesnik u?
Hoće li pesnik?
Šta se čini pesniku dok?
Kako pesnik doživljava?
Zašto je pesnik povezao?
U kakvom je stanju umetnik dok stvara?
Zbog čega je pesnik ljut?
Zašto pesnikinja?

Izvor: Nestorović, Zorica; Grušanović, Zlatko; Čitanka za osmi razred osnovne škole, Klett, Beograd 2010.
Stanković-Šošo, Nataša, Čitanka za sedmi razred osnovne škole, Klett, Beograd, 2010.
Dobrić, Nataša, Čitanka za treći razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd 2011.
Dobrić, Nataša; Zvekić-Dušanović, Dušanka; Štasni, Gordana; Čitanka za sedmi razred osnovne škole, Zavod za udžbenike, Beograd, 2009.

BORISLAV STANIĆ (Subotica, 1983) a.k.a MARTA ONJIN, s autorovog bloga “(de)montaža atrakcija” (“Dobro došli u Martinu cut-up kuhinju. Ljuštim, tranžiram i seckam sve vrste tekstova, te vam spravljam izvrsnu, ideološki (de)montiranu, papazjaniju. U slast!”), 1/2018. https://de-montazatrakcija.blogspot.com/2020/

ŠEST PJESAMA DANIJELE REPMAN IZ RUKOPISNE ZBIRKE “ŠEĆER, LED I VARIKINA”

poezija

* * *

u sobi
gde smo nekada priređivali naše porodične svečanosti
stolice su prazne
sto je izgubio boju i postao manji
zgužvao se i naborao poput starice

u takvim sobama
tišina je uvek dovoljno velika da te uguši
ako nisi oprezan
može te zatrpati kao lavina

jednom sam naglas pokušala da se prisetim svega
verovala sam
nešto života
moralo je ostati u tim zidovima
neki glasovi što još uvek trepere
možda
zvuk prolećnog vetra koji je zalupio prozor
cvrčanje sveća ugašenih mokrim prstima
iskričavi smeh ljudi
čija lica više ne postoje
možda
nehotični udarac viljuške o ivicu tanjira
čavrljanje krupnih kapi letnje kiše
koraci nekoga ko pijan radosno pleše

u sobi
gde smo nekada priređivali naše porodične svečanosti
stolice su se razmnožile poput bubašvaba
zidovi su se rascvetali
i postali preveliki
sigurno zato među njima
više ne mogu da prepoznam svoj glas

u sobi
gde smo nekada priređivali naše porodične svečanosti
sve je tužno
prošle jeseni su se pod tavanicu
ugnezdili kišni oblaci
od tada neke sive senke
nepomično sede na podu
spuštenih glava
kao da čekaju
zagrljaj

* * *

                    Filipu

moj sedmogodišnjak utrčava u kuću
sa iznenadnog pljuska
govori oduševljeno
i glasom i očima i rukama
govori bez prekida
njegove reči još nemaju čvorove

nije dobro kad ti je hladno
kad nemaš gde da se sakriješ
znam kako da pomognem celom svetu
napraviću kuće od kartona
smestiću u njih sve ljude
ne brini
karton se neće raspasti
izmisliću nešto protiv kiše
a svaka kuća će na krovu
imati gnezdo za ptice
da rano ujutro pevaju ljudima
da se uvek veseli probude

osećam
moje reči se nakupljaju u grlu
moje reči čekaju u redu koji se ne pomera
moje reči dobijaju aneurizme

zatvaram oči
naslanjam čelo na njegovo rame
nepomična
nema
pretvorena u karton

* * *

prepustimo se dok trčimo poljem
i rascvetaju nam se cipele

preskačemo kamen u potoku
i rasprsnemo se u kapljice bez težine

sednemo na leteći ćilim
da bismo se udaljili
da bismo bolje uočili
jasnije sagledali
iznutra i spolja
hibernaciju gvozdenog odsaja ćutljive povorke
i vatru krilatih gradova u noći
naslonjeni na zvezde i galaksije
toliko udaljeni
da ne slutimo da smo svemu posmatranom nestali iz oka
kao da više ne postojimo

kao da smo još samo jedan izgovoren
a nezapisan stih

otpevana melodija zalepljena
za plućnu maramicu vetra

* * *

od nestrpljenja begunca
svetlost prebrzo izgori i već je noć

otići bez prtljaga
poneti samo sebe u udobnim cipelama

konačno bez predomišljanja potpuno otvoriti vrata
ne samo otvoriti
skinuti ih sa šarki i napraviti veliki otvor
prolaz za potpuni beg
otići daleko
ili otpuzati
ili trčati krupnim koracima bez osvrtanja
ali udaljiti se
udaljiti se
usput gledati nepoznata lica
tačke na nebu iz kojih su nastali aksiomi
milovati sluz puža na kamenu
ludovati okačen zubima o vetar

i usput lagati široko

ja mogu da pretopim zarđali ključ u zvezdu
ja znam da od oparanih reči istkam stihove
ja znam da uporno hodam u krug
a da izgledam
kao da upravo idem tamo gde me odavno očekuju

* * *

svaki čovek
nosi tokom života samo jedno lice
sa stotinu različitih koža
promenjenih u hodu
zbog kapljanja vremena
kiše
ili sporih radosti

kada bi koža lica bila
rastegljiva kao mesečina
kosti tela savitljive kao senka
a naše misli dovoljno brze za promene
prilagodljive poput vode
mogli bismo biti bilo ko

* * *

vedro je
pun mesec se cedi sa prozorske daske
natopio je sobu prekomernom svetlošću

mogli bismo

provesti ovu noć
otopljeni
i pitki
svedeni na samo jedno čulo
(jer retke su noći kada su misli skliske
i poput dima
savršeno popunjavaju sve zaostale pukotine)

mogli bismo

biti divno patetični
meki
sažaljivi
plakati nad ogrlicom pobeglog psa
stavljati i na stare posekotine jod i flastere
rasipati pažnju do potpunih banalnosti
precizno poravnavati ramove fotografija
sa nepostojećom vodoravnom linijom pred očima
zalivati sobne biljke mlakom vodom
odmerenošću alhemičara
piti votku sa velikim kockama leda
peglati košulje za predstojeće svečanosti i sahrane

praviti voćni kolač
ne po receptu
već po sećanju
slaviti hedonizam u oblaku rasutog vanili šećera
i penastog šlaga
na ivici noža
na površini gole kože

nipošto ne podizati sa poda
onu jednu krišku jabuke
palu u suve mrve ispod stola

_____________________________________________________________

DANIJELA REPMAN rođena je 5. avgusta 1976. godine u Somboru.
Poeziju, prozu i književne prikaze objavljuje u književnim časopisima i na internet portalima. Bila je stalni saradnik Lista za kulturu i umetnost Avangrad.
Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.
Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.
Član je Srpskog književnog društva.
Živi u Somboru.
Knjige poezije:
Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997.
Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015.
Knjige proze:
Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014.
Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.

PATRONUS

poezija

tamo, u prizemlju dnevnog boravka
u saksiji čuči jedno drvo
od života
zemlju mu mama nije mijenjala
sedamnaest godina
otkad ga je od tate dobila
a nikad nam se prevrnuo nije od svoje težine
ni dok bismo najglasnije pričale, ako smo mu smetale,
lopte se dobacivale, nogama ga dodirivale
čak ni kad bi u decembru škripao po sobi
i mijenjao sjever za jug
ni tad mu minerale nismo dodavale
vodom bi ga nekad hranile
mama (onako, među nama) vjeruje
to tata živi u njemu
a mene sve to ljuti
jer bi tu da zatrpam svaku
leptiricu koja otrese svoj mali život kao pepeo u lavabo
leptirice umiru u odvodima
tako njihovu smrt čujem
u žaruljama ili po praznim zidovima
glasna je, ako ne popričaš s njima
dok ih na dasci za sjeckanje iznosiš van u vjetar da polete
mene je drvo života donijelo mami i tati, u saksiji
pod zemljom su me razmatrali
moje stablo sada diše kroz slamčicu koja na vrhu
ima plastični cvijet,
a u vratu jednu kvržicu
dozovem li patronusa
neće li iz zemlje izaći
leptir od svih leptira
divovski leptir
težinom krila razmahati zemlju po zavjesi
srknuti malo jutarnje crne kave
kao nekad ono s mamom
i lepetati od straha što nas vidi sve
i pitati me kakav mi je ono smiješan mail
i reći da je njemu lijepo
tamo odakle dolazi
da mu ipak spremimo puno kamenčića i školjkica
jer ih nestaje tamo gore
biljaka je i previše
one su tamo merlini i magovi
a saksija i saksofon su isti lingvistički rod
svi pasu mažuran
klinčići hodaju pod zemljom
grand kanjon rade od zagrijanog plastelina
po sobi je ostavio upaljene flomastere
dok sam se ja
za sva vremena
ispred i iza
za njega
smiješila

ANITA PAJEVIĆ (1989, Mostar), iz zbirke pjesama “REDUKCIJE”, Vrijeme, Zenica, 2019.

NOVE PJESME JOSIPA ZLODRE

poezija

NEDJELJA, NAVEČER

već nekoliko sati osjećam
kako u meni kvasa
ponedjeljak

sa svojim otvorenim ranama
s najavljenim nevremenom
odgođenim alarmom
i zatvorenom buregdžinicom

kako god okrenem stvari
nečiji smo divlji kvasac
grč početka tjedna
sklupčan u
prometnu gužvu

krišom pronađena oporuka
čiji sadržaj rastužuje i veseli
suludi fanzin bez uredništva
noćna rasvjeta u prvom
trenutku sutona

u svijetu u kojem je petak
zlatna hrskavost
čekam da me premijese
u utorak

i gotovo mogu čuti
zvuk zatvaranja
staklenke

trenutak u kojem sam
već odavno
izgubio

***

PUN PJAT

kad govorim o tebi
volio bih da mogu
napisati pjesmu
u maniri
Izeta Sarajlića
proljetnu i blagu
koja miriše na
pokošenu travu
i u kojoj dobar dom
može pronaći
svaka ptica
i poneki tat

ali to ionako više
nitko ne može

umjesto toga
na pamet mi padaju
gluposti
koje rijetko kad
narastu u pjesmu
evo baš neki dan
dok sam kuhao
pomislio sam
kako si ti
za mene
onaj trenutak
kada nakon kušanja
zbog punine okusa
nisam siguran
kuham li
pekmez ili
domaću šalšu

siguran sam da
magija
ne bi smjela
svaki put
biti nova
i čista
ali nekako
jest
mislim i
šutim
dok ti
smiješkom
punim pjat

***

*

Za plavo oko sunca
Za žutu pobunu jaglaca
Za lijevi žmigavac
Za pun rezervoar
Za kirurške maske
Za sretnu udaljenost
Za beta verziju
Električne duše

Za jabuke u šlafroku
Za jabuke i vino
Za mimoišle sjenke
Za osmijeh poslije pozdrava
Za pozdrav poslije osmijeha
Za dobro staro spavanje
Za bio sam vidio sam
Vratit ću se

Za poznate laži
Za otvorenu sezonu kupanja
Za morske ježince
Za foršpan prije filma
Za ponore i ponornice
Za dupli pas
I loptu u for
Za tamne pobjede

Za lišće jagode
Na vrhu planine
Za hrpu drugih stvari
I prije toga
Ali od nekud moraš početi
Onda za taj početak
Za njegovu svetu
Promašenost

***

STALAK ZA SVIJET

U ponedjeljak razveseli prodavače plača,
kaži dugo sam bio daleko, svi ste mi nedostajali.
Iz njihovih zapanjenih pogleda izvuci svjetlucavu ribu,
prepiši od nje zakone aerodinamike pa je onda spasi
u ime korporativnih ručkova.
Na prevarenom licu demokracije nacrtaj uvredljiv mural
i započni ulične nerede zbog cijene šećera,
istovremeno pripremajući marketinško uskrsnuće karamela.
A kad ti inspektor i njegova banda dođu blizu,
otključaj nekoliko slijepih ulica,
zamijeni jastuk za san, ispod neke
dobre terase zamrzni stopala u budućnost.
Potraži utočište s pandama, i pij pij pij
dok ne budeš siguran da se
ništa od navedenog nije dogodilo.
Svijet će progutati teglice
tvoje karamel osvete, mrvice će
razveseliti mrave, podzemna radost će
opet početi teći, sve će se obnoviti
i ništa neće puknuti pod prevelikim pritiskom.

***

JOSIP ZLODRE rođen je 1989. godine u Mostaru. Djetinjstvo proveo te osnovnu i srednju školu završio u Metkoviću. Diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Zastupljen u zbornicima Rukopisi 31, Rukopisi 42, Junaci urbane bede te Kapija istoka i zapada. Poeziju objavljivao i u časopisu Zarez, na portalima Kritična masa i Strane te art blogu Čovjek-časopis. Finalist nagrade „Na vrh jezik“ 2012. i 2019. godine te nagrade „Mak Dizdar“ 2019. godine. Živi u Zagrebu.

DVA ČETVRTKA POEZIJE BOŽIDARA BREZINŠČAKA BAGOLE (1/2): POEZIJA I VINO

poezija

ZRELOST

ne opterećuje me
broj godina

iz dana u dan
sve je ljepši ovaj svijet

ovo nisu dani
mladenačke ludosti

ne razmišljam
o zakašnjelosti

opušten 
slatkoćom zrelosti

***

POEZIJA I VINO

poslije festivala
o poeziji i rujnom vinu
prenoćio sam u đačkom hostelu
starodrevnog grada ptuja

cijelu noć žeđao sam
za ljubavnim napitkom
od meda đumbira i limuna

ujutro me uz blago rominjanje kiše
probude stara crkvena zvona

svim svojim bićem osjetih
da će raspjevanost novog dana
uroditi čudesnim otkrićem

umiven i posve priseban
napustio sam đački hostel
i pokupio se veselo raspoložen
bez ikakvih suvišnih stvari
u ostavu svog srca

***

MISAO NA NJU                           

budi prijatelj                                               
ne budi osvajač
savjetuje mi misao na nju 

budi svijetli lik                                 
ne budi spomenik
poručuje mi misao na nju

budi darežljiv
ne budi zajedljiv
uzvisuje me misao na nju

budi posvetitelj
ne budi oskvrnitelj
obvezuje me misao na nju

***

KNJIGE I SNOVI

u potkrovnoj spavaonici
preostaju mi jedino knjige i snovi
bez kojih je nezamisliva svakodnevica               

uzeo sam u ruke ljubavni roman
sjena na unutarnjem pejzažu
s pouzdanjem u dubok san

i doista sam sanjao
blijedi mjesec nad jelkama
ženu koja je pobjegla iz knjige

odjeća joj nestala u sjeni
tijelo joj postalo nebeski plavo 
lice joj zasjalo kao sunce                                     

ne znam jesmo li se ljubili
je li to bila lahorka ili anuška
ili tek moja razgaljena duša 

***

VENERIN BRIJEG

              po sorenu kierkeggardu

u srednjem vijeku
mnogo se govorilo o brijegu
kojeg nije lako pronaći

na tom brijegu
nema odvagivanja
ni napornog nagađanja

prevladava putenost
nema kraja naslađivanju
odjekuju vrisak i buka
podivljala plesa

plesa koji nije plod grijeha
jer to postane tek kad ga ošineš
svojom grešnom mišlju

***

MIRIS PROLJEĆA

djeca odjevena u maškare
trčkaraju od kuće do kuće

promatram ih s prozora
divim se njihovom poletu

ne čujem ništa drugo
osim pjesme za debelu repu

ispijem čašu vina naiskap
i postanem dobro raspoložen

više ne vidim maškare na ulici
poklade osjećam u svojoj glavi

u zraku se nešto čudno događa
opija me miris proljeća

____________________________________________________________________________________________

BOŽIDAR BREZINŠČAK BAGOLA rođen je 9. studenog 1947. u Vrbišnici, općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje. Srednju vjersku školu završio je na Svetom Duhu u Zagrebu. Već kao gimnazijalac pisao je pjesme, pripovijetke i književne osvrte. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974. Zbog pripovijetke Žrtva unatoč svemu s temom homoseksualnosti u crkvenim odgojnim ustanovama, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973. godine morao je smjesta napustiti zgradu bogoslovije na zagrebačkom Kaptolu. Kao diplomirani teolog i „gastarbajter“ upisao je studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978. Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog jezika, urednik radničkih novina, rukovoditelj službe za informiranje i kulturu te kadrovski direktor Tvornice stakla Straža. U tri mandata bio je načelnik općine Hum na Sutli, a od 2012. uživa pišući i prevodeći na svom rodnom brijegu.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Hrvatskog filozofskog društva i Esperantskog društva Trixini. Dobitnik je „Nagrade fonda A. B. Šimić“ za prvu pjesničku zbirku 1971. godine, „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za duhovno pjesništvo 2010., „Nagrade Rikard Jorgovanić“ za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013., „Nagrade Franjo Horvat Kiš“ za najbolji putopis 2017. i „Nagrade dr. Stjepan Kranjčić“ za najbolji duhovni putopis 2018. Predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je 1996. REDOM DANICE HRVATSKE S LIKOM MARKA MARULIĆA za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. PLAKETU ZA ŽIVOTNO DJELO, a Općina Hum na Sutli 2017. PRIZNANJE ZA ŽIVOTNO DJELO.

Objavio je 9 pjesničkih zbirki, 4 romana, 2 zbirke pripovijedaka, 2 knjige dnevničkih zapisa, te po jednu knjigu eseja i putopisa. Preveo je sa slovenskog na hrvatski 8 knjiga pjesama, 9 romana te 7 knjiga s područja teologije i psihologije. S njemačkog jezika preveo je 12 teoloških knjiga, 3 psihološke te 5 knjiga o sjajnom zdravlju. S esperantskog jezika preveo je nekoliko intervjuja, putopisa te pjesničkih i proznih izbora. Posljednjih mjeseci zaokupljen je prevođenjem opsežnog epa (40.000 stihova!) Vrata nepovrata slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka.