Category: poezija

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA BOJANA BABIĆA “GLASINE O SLOBODI”, Raštan izdavaštvo, 12/2023; šest pjesama

poezija

FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA

nikad nisam posetio
frankfurtski sajam knjiga
između dva rata
razvio sam strah od visokih kupola
i gaziranih bezalkoholnih pića
dok je meni svaka nova pretnja
donosila pasivnu radost
moj je grad na kvarno postajao prijatan za oko
pešačke zone dizajn enterijera pejzažna arhitektura logotipi
u tome sam naslutio opasnost
pa sam preventivno ispevao odu
izbušenim cisternama s piralenskim uljem
smrvljenim strvinama po regionalnim putevima
požarima po ilegalnim deponijama
bacio sam je
da idem na proteste
nosio bih transparent
lepota će uništiti svet
osim toga
nikad nisam video okean
jata kitova-narvala u plesnom transu
mišiće potpalubnih robova veslača
i šarena ostrva plastike
između dva rata razvio sam skepsu
ne verujem da postoji frankfurt
ne verujem da postoji okean
ako ih je ikad bilo više ih nema
lepota je uništila svet

***

SREDNJE GODINE

rado se izlažem ekstremnim temperaturama
ulazim u auto koji je ceo dan parkiran na avgustovskom suncu
ne otvaram prozore
gušeći se izlazim na auto-put
kamenčić ispada iz šlepera i udara u šoferšajbnu
po staklu razvija mapu svemira u ekspanziji
teleskop džejms veb gleda tako daleko u prošlost
otkriva tajne snaf astrofizike
sto nad kojim se pružamo da razmenimo pljuvačku
nevoljni je sabor u nikeji
gospodine dragi vaše osiguranje ovo ne pokriva
rado se izlažem ekstremnim temperaturama
uranjam lice u ledeni mulj
šapućem mu
počupaj me
iseci me
udari me
tu
udari me jako
udari da boli
da boli
da boli
da boli

***

ALUMINIJUM

sedim na obali i dugo gledam u dunav
jesetre migriraju radi mrešćenja
to se od mulja ne vidi
oko mene niču kule
od zdravih sastojaka
đumbira i rogača
prepijena jesen se vraća iz grada
štuca pesmu o grobljima
kako su živopisna
kako nikud ne žure
cveće na njima sporije vene
kineski turisti su uvek tako lepo obučeni
među sobom ovo mesto zovu evropom

sutrašnjica me fizički boli
znam nema nevinih
ali niko nije kriv za moj buržujski splin
pustiću da aluminijumske felne
okreću točkove vajne postistorije
sve drugo bilo bi herojski degutantno
u neskladu s mojim karakterom
oblutkom

***

UMESTO ODBRANE ĆUTANJEM

bežali su kroz šumu
tamo su vršili masovna samoubistva
nalazili su ih obešene o hrastove i breze
visili su s grana naduveni bledi ko bele dudinje
neki su sekli vene pa su potoci bili rujni
deca su se sprdala gusti sok od višnje
šta deca znaju
oni naoružani pucali su sebi u glavu
bilo je sakrivenih pod zemljom
da mi je samo znati pred čime
kopali su tunele i zemunice
ali nevešti kakvi su iskopali su sebi grobove
pouzdani izvori kažu
da je više hiljada njih
tako skončalo
još ih nalaze
oni koji su izabrali da ostanu
organizovali su sabotaže
planirali terorističke napade
hteli da izazovu haos
neuspešno
postajali su histerični
bilo je noževa brijača žileta
stotine su stradale
neki su bili teško bolesni
nisu unosili dovoljno tečnosti
slabo su se kretali
hranili neredovno
pluća nikakva
srce mišje
bubrezi propali
krvotok začepljen
creva vezana
pre svega loši geni
nuđena im je adekvatna pomoć
ali volja božja
još hiljadu je tako otišlo
i više i više
oni poslednji su rešili da izađu
nisu ni pitali
da su lepo pitali
mi bismo
ali oni nisu
cele noći su skakali kroz prozore s četvrtog sprata
padali su ko konjske jabuke
na suvu julsku zemlju
pravili su uporne zvukove
tup
tup
tup
i dalje ih čujemo
od njih ni mi
ni naši unuci
ne možemo da spavamo
kao ljudi

***

REBETIKO

horeuti guraju trotinete uz plaku
mediji šire ključne poruke
pobuna je luksuz
kad umremo otići ćemo u geometriju
poezija je privilegija koja boli
i slični defetizmi
zašto se onda iz mog tela
cede reči od žive smole
u šareni egej
koji rado prima svaki stih
ne mareći za izuzetnost
dok se iz obližnje taverne
autoorijentalistički
ore taktovi rebetika
slave preliminarne rezultate referenduma
o uvođenju poetske pravde u ustav
i
šta je bilo
ima li vesti
kako smo glasali
nai ili ohi
kakogod
odgovor je uvek isti
we do not accept
unsolicited manuscripts

***

ŠARKE

jesi li dobro domaćine
škripe li ti šarke na ulaznim vratima
dišeš li filtriran vazduh
spavaš li u postelji od satena
ljubiš li decu u visoka čela
zarađuješ li pristojno domaćine
odnose li se prema tebi s poštovanjem
uvažavaju li tvoje stavove
prinose li ti darove
ljube li ti ruke domaćine
to su bila druga vremena
sad bi bilo dovoljno da s tebe ne skreću pogled
skreću li pogled kad naiđeš domaćine
šapuću li kad prolaze pored tebe
smeju li ti se iza leđa
smeju li ti se u lice domaćine
kriješ li se kad pušiš
da li noću jedeš slatkiše
otimaš li trenutke samoće domaćine
voziš li se naizgled besciljno
zamišljaš li zabranjene scene
dok se dodiruješ tuđim prstima
dok se ližeš tuđim jezicima
odlaziš li u sumnjive kvartove domaćine
zastaješ li pred ispruženom nogom
svog omiljenog lejdiboja
primaš li ga u auto
posmatraš li staračke pege na svojim nadlanicama
dok mu sklanjaš kosu
trepere li neoni u daljini domaćine
skupljaju li se njegove pohvale u gusti cerumen reči
od kog ne čuješ kobni zov robo-sirena
a u povratku
domaćine
setiš li se šarki
pomisliš li
to treba što pre popraviti

_________________________________________

BOJAN BABIĆ rođen je u Beogradu 1977. godine. Gimnaziju je završio u Mladenovcu, a Filološki fakultet u Beogradu, na grupi za srpsku i opštu književnost.

Objavljene knjige:
1996. – PLI – PLI, kratke priče, Književna omladina Srbije, edicija Pegaz, Beograd
2003. – BUKE U PROZI, pesme u prozi, Intelekta, Valjevo
2008. – PRIČE O SREĆI, kratke priče, Treći Trg, Beograd
2010. – NELJUDSKA KOMEDIJA, roman, Algoritam Media, Beograd
2013. – DEVOJČICE, BUDITE DOBRE, roman, Levo krilo, Beograd
2013. – ILEGALNI PARNAS, roman, Levo krilo, Beograd
2015. – ČAPLINOVA STOPALA, roman, Levo krilo
2018. – YAHOO, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2021. – Kako se jede nar, roman, Partizanska knjiga, Kikinda
2023. – Glasine o slobodi, poezija, Raštan, Beograd

Za roman Devojčice, budite dobre, nagrađen je stipendijom Fonda Borislav Pekić 2011. godine. Romani Ilegalni Parnas i Kako se jede nar našli su se u užem izboru za NIN-ovu nagradu.
Knjige su mu prevođene na engleski i makedonski jezik. Prozu i poeziju je objavljivao u časopisima, antologijama i portalima u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Švedskoj, SAD, Meksiku, Islandu, Austriji, Mađarskoj… Bio je gost pisac u okviru više rezidencijalnih programa. Učestvovao je na mnogim festivalima i javnim čitanjima u našem regionu i Evropi.

fotografija autora: Nebojša Babić

POEZIJA SELME KEŠETOVIĆ

poezija

FENIKS

smog probija kroz kožu, ovo si htjela, apokaliptičku sliku grada na izdisaju,
nije ti jasno kako još uvijek postoje
opeglani građani, građanke na petama,
i bogate vikendice kojima nemaš pristupa.
ostaje ti noć,
cigareta za cigaretom, kruna od perja,
topla samoća da ti obloži kosti.
Kažu, godina je bila teška,
zar je bilo drugih, osim za dječicu iz pristojnih obitelji
koji idu vikendom na planine.
glas se utišao, mora se čuvati,
dolaze hijene da raskomadaju svako tijelo
koje ima rane.
“ne pokazuj srce nacistima”, rekao je hermit,
znat će da ga imaš,
pojest će ga uz mediteransku salatu i zaliti sojinim mlijekom.
Tu lekciju nikad nisam naučila, jer mi se čini da je bolje
da me pojedu
nego da budem oni, negdje u kutku heksagrama stoji feniks
novembra mjeseca, negdje u kutku stoji vječnost gdje su svi momenti sadržani,
Tu, u feniksu, rodit ću se ponovno,
staviti krunu,
i u vojničkim čizmama hodati kroz dim.

***

PREDVIDLJIVO

Da, to mi treba.
Tužna priča o smrznutom psu
koji je imao još tužniji život.
Nema ravnoteže ni socijalne pravde,
mama nije bila u pravu.
Dan je težak, ali to nije vijesti.
Dani su ovdje teški,
mislim da nemaju izbora.
Da smo pitali dane, možda bi dani rekli,
odvadite malo, voljeli bismo biti lakši.
Izbor je ovdje deklarativna predstava,
muškarac koji se znoji jer želi glasati za jednu,
ali glasa za drugu stranku,
jer mu sin radi sada u državnoj firmi, i znamo kako je to.
Još će se pasa smrznuti.
To je sad sasvim izvjesno.
I dani će biti još teži,
pokleknut će pod teretom kostiju i krvi.
Ostat će samo odbrojavanje do Nove godine
i petarde koje će pobiti još pasa,
par samoubojstava, a onda još loših vijesti
sa novim desetljećem.

***

O DRŽAVI

Imam osjećaj da nikad nije bilo gore stanje u državi
Govorim mami dok tabunjamo pokretnim stepenicama Merkatora
Ne znam šta ti misliš, duže živiš u njoj
Pa znaš šta
Meni je sad stanje sasvim dobro
Imam nekoliko prijateljica, a ranije nisam imala
Nijednu.

***

JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA

treba kopati,
kopati,
kopati, kopati,
kopati,
kopati,
staviti svoj leš,
pa opet zartpati,
da nikne žuti cvijet koji će se radovati suncu,
ljudima, kišama,
pčelama.

***

JEDNA SASVIM ORGANSKA PJESMA II

Navečer srce,
ujutro želudac,
u organe pretvorena.
Poput miša na deponiji, tražim poeziju,
neželjenu, odbačenu, zaboravljenu,
tražim jer alkemijski znam
riječi su tkivo,
a ja sam izgladnjela.

_____________________________________________

SELMA KEŠETOVIĆ rođena je 2. novembra 1982. godine u Tuzli.
Diplomirala na Filozofskom fakultetu Tuzla, odsjeku za Bosanski jezik i književnost, magistrirala na Centru za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu, odsjek za Rodne studije.
Objavila roman imena “Mihael” i knjigu poezije “Bog ima miris vanilije” za koju je dobila nagradu Fra Grgo Martić.
Bavila se i bavi se mijenjanjem svijeta.
Voli djecu, floru, faunu, knjige i TikTok.

MRAVI, ŽOHARI I RATOVI

poezija

Posljednjih dana
Iz rupa u zidovima
Izlaze mravi
Uporno ih špricam otrovom
I mislim
Imam li pravo na to
Pa odmahnem glavom nervozno
Bojim se zaspati i sanjati
Kako su me cijelu pokrili
Uzimam tabletu
I spavam nemirno
Ujutro nalazim žohara prevrnutog na leđa
Privikavam se kao i na crne vijesti
Na dječake koji ubijaju drugu djecu
Naoko bez razloga
Za igru
Nekada je rat bio služben
Imao je granice
I znalo se kad počinje i završava
Sada je posvuda
Malo po malo privikavali smo se
Na istrebljenja
Istjerivanja
Ismjehivanja
Neprihvaćanja
Čišćenja od ljudi kao prljavštine
Na prava koja imamo
I odgovornosti kojih nemamo
Dok i nas nije prognalo iz zavjetrine

MIRJANA MIKULEC (Zagreb, 1959.), iz zbornika “TANANE REVOLUCIJE /ljubav, društvo, priroda/”, Kontrast izdavaštvo, 10/2023, prvonagrađena pjesma na konkursu “Pisanje uz Tanane”, u kategoriji “Društvo”

NOVA POEZIJA VANDE PETANJEK

poezija

DOSTA

nazovimo stvari svojim imenom:

žene su ptice / psi su snobovi / vrućine su odvratne
rekonstrukcija rotora je nepotrebna
terapija je potrebna / terapija je varka
muškarci se ne usude / djeca se dresiraju

metafore su kukavičluk / nagovještaj je uzbuđenje / mogućnost je strastvena
ostvarenje je kraj

brakovi su teški / seks je na svjetlu / jebanje je u mraku / jecanje je za bebe

odrasli urlaju.

***

OPRAŠTANJA

viđam ljude jedino kod veterinara. dođu sa psom koji im umire na rukama, govore dušo moja, bebo moja mala, izdržat ćeš ti to, bit će sve u redu.

onda se vrate nevidljivoj ženi, kažu s vrata
što je za jesti?

i kod nas je tako. komuniciramo isključivo preko jednostavnih sličica. on me polijeva salamurom po krevetu, a meni od trovanja raste otok na leđima. seks nam je divan paravan za ništa. može se dokazati tek u mikrotragovima jer daje intenzivno modro obojenje, kao sitni vez na paus papiru.

noću pod prozorom laju slobodni psi i meni su slobodni impulsi ispod suknje, no samo par sekundi, ne više – toliku razinu pažnje mogu sama izdržati. pokraj mene leži muškarac. ima sve što treba imati: ramena, laktove, koljena, slezenu, sve je na broju. ali kojim redoslijedom, kako sastaviti muškarca da bi dobro radio, da bih ga voljela?

***

KORODIRANA

plan nam je bio sljedeći: napisati prvu miješanu knjigu / putovati kroz vrijeme isključivo kopnom / dignuti kredit na dvadeset godina pa umrijeti ranije da ih zajebemo za ratu.

da sam ti tada rekla da mi je važno, vjeruj mi, napravio bi isto – opet bi namjerno sve zaboravio i pravio se lud kad uvečer stigneš kući.

iz očiju mi kapa želučana kiselina i nagriza ti koljeno kroz debele hlače. zato se voziš od prizemlja do vrha fragmentaran u maloj išaranoj kabini. liftovi su nastambe za male neugodnosti s brojevima telefona raznih servisa. čučiš. tako jače osjećaš egzekuciju u ovo malo kvadrata. dijagnosticiraš mi sebe kao akutnu grešku i maksimalno koncentriran da ne kažeš nešto krivo, jer sve što mi zamjeraš raste i u tebi, zato mi i zamjeraš što mi ne možeš zamjeriti. i dok se tako opravdavaš u vožnji, ja začepljena sjedim kraj otvorenih vrata i zatomljenih dimnih signala kroz nosnice kažem: nešto gluplje već dugo nisam čula.

domovi su iluzije.
otputovat ćeš sutra a ja ću napisati sve ovo sama, zato mi i služiš.
uteg je lakši kad se potopi pod jezik, to je čista fizika. baš kao i brak u liftu.

***

MINUTA ŠUTNJE

čini se da sam u četiri zida šume jedina prava mjera sebe. pušem u tijelo kao u rog od keratina ne bih li čula kako glasno dišem. tko se nije skrio kukavica je bio.
ptice zaklokoču kao bijela štitnjača.

u selo sam ušla kao rak rana. odudarala sam od tijela, a nebo nisko. pozvala sam se na sivu plavu i zelenu kao da sam netom odložila paletu. kistom-prstom posegnula sam u rublje, umočila sam jagodicom tek za trag crvene. crna dolazi u mnogim nijansama. napisala sam na zidu: mene krivite.

tijelu se srećom ne nazire kraj pa ptice bride na rubovima neba. pravim se mrtva poput misionarke dok nebo cvokoće u zahrđale maternice. a mene, mene je svinja umirila. svinja koja je pod stepenicama kuće umirala od purpurnog dekubitusa.
naslonila sam joj se na dlaku i napokon duboko udahnula.

iskusne mi majke govore da tako mirišu bebe.

***

LUNARNI SUSJEDI

žena je u predvečerje zaokružena poljem i određena crvenim krugom oko nogu. među prstima joj šibice, suton kao jeka, o tome ne govori da se ne ostvari željeno. a željeno je zeleno.

stoga žena stane u red za razmjenu zarobljenika i primi injekciju protiv vrućeg tetanusa pa rukama sa zemlje strgne zlatni suncokret i ispije iz boce kojom je krstila krmu. sunce eskalira dok ne pregrize svoj jezik. žarači su na zjenicama.
hoće li je poštedjeti?

sve je to ništa prema onome što žena u ovome času može izvaditi iz košare – kaos iz slobode ili slobodu iz kaosa kojom će pokušati zbrinuti djecu. i zataškat će smrti s granice djetinjstva, opunomoćiti boga da otplati zaostalo i zaboraviti uvrede pod navalom adrenalina.

žene, strpljene ste spašene, preplivale ste tamu i sad vladate crvenom. ušećerile ste smrt, blažena među vama koja se umoči u sunce kako bi prekinula zavjet šutnje.

zahvaljujte kćeri, čistim ste smijehom razoružale strahove.

____________________________________________________

VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše na hrvatskom i engleskom jeziku. Pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija, Split Mind, Vijenac i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima i u emisijama Hrvatskoga radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu. Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
Živi i radi u Zagrebu.

TRI PJESME VARVARE VUČKOVIĆ

poezija

S TOBOM LJUBAVI

patike slične tvojima
na autobuskoj stanici
ljudi žure da
što pre pobegnu od svakodnevice
izašla sam iz stana
jastuk omekšan od suza
vetar raznosi osećanja
levo je ulica gde smo se ljubili
tamo malo niže sam ti se obesila oko vrata
prepustila sam se da mogu bolje da ti vidim oči
koje oslikavaju okean,
a kažu kroz oči se oslikava duša
sanjala sam oblake, zalaske, Mesec
i nekog muškarca kako stoji,
sad znam da to si bio ti
i procvala ruža je tvoja koža
borovi su tvoja leđa,
a livada su tvoje ruke kad me obgrle
zanesena shvatam da ispred mene sedi lik
koji priča kako je pio sa ubicama i kaže
seko ljubav je precenjena stvar
svi ga slušaju i dive se
nemaju šta da kažu
jer ni ne znaju
da ja razmišljam kako se ljubim
s tobom ljubavi

***

MOJA BABA

baba je stena
pa polako stajem
dok uhvatim ravnotežu
ako padnem
da se ne polomim
baba je četinar
stabilna pod zemljom
široko me grli i čuva od kiše
kiša su suze koje skupljam
pa pijem
da ne dehidriram
baba je more
duboka i nemirna
ribice su njene misli
alge su joj ideje
hobotnice osećanja
lignje su mekoća
jež je strast
rakovi odbrana
moja baba je topao pesak na plaži
pa legnem da se ugrejem
pesak mi prolazi kroz prste
to su njene vlasi
jedna baba na plaži
građena kao Venera
sa smeškom dugo pliva
mašem joj a ona se veseli što me vidi
pa pomislim to je moja baba
uskačem u vodu, plivam za njom
i čujem kako me doziva na ručak
kaže stajala sam zbog tebe i satima ti pekla palačinke
moja baba je stena
ali srce nije od kamena
i nema babe
ali baba mi je prirodna
jer je baba bila prirodna

***

buđ se oseća
iako čiste hodnik
pripiti mika drži litar rakije
kaže ma ja sam tebe gledao kako rasteš pupu
i ne može da veruje kolika sam porasla
kiselo nabacim osmeh da što pre šmugnem pa mi bude žao što mu se nisam
srdačno nasmejala i prihvatila što tako ubija dane
i setim se mike od pre par godina kako polira svog juga
i setim se kako ga parkira ispred zgrade da ga gleda s prozora
i setim se kad odlazi dugo se okreće za njim
čula sam da krade vodu i pare iz zgrade
čula sam da ga ljudi osuđuju zbog toga
ali sam ipak videla iskru u očima
i osetila miris uštipaka
i setim se da mu je bolesna ćerka
i setim se babinih reči koja je tebi pizda materina
pogledam imam i ruke i noge
sve imam
samo ne vidim, zamaglilo mi se od suza
brišem suze sada vidim
moram biti brža

___________________________________________

VARVARA VUČKOVIĆ rođena u sred zime, a žudi za toplijim krajevima. Odrasla sa babom i dedom i njima jedino čitala baš sve što napiše. Voli filmove, muziku, ljude, život. Piše dugo, bavi se muzikom, ali zbog marsa u vagi ipak najviše voli da odmara, od nepravde i slomljenog srca.

PET PJESAMA KENANA MUMINAGIĆA IZ ZBIRKE “O PTICAMA I DRUGIM PROSTORIMA”, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 11/2023.

poezija

GRANIT

Priča mi jaranica kako joj je stari
izgubio otiske prstiju
radeći na granitu.

Nestali mu negdje
između Prenja i Čvrsnice.
Brazde kamenu krao,
pa brazde svoje kamenu dao.
Reljef za reljef.

Nestali
u Zgradi bečke Opere,
u Akademiji nauka u Moskvi,
u Gradskoj vijećnici u Berlinu,
u platou zgrade Ujedinjenih naroda,
u Spomeniku neznanom junaku.
u Knez Mihajlovoj,
u Trgu bana Jelačića,
u Skenderiji.

Odnio ih sa sobom
kamen magmatskog porijekla
u bezvrijeme
iz kojeg je nekad
nikao.

***

DOBROTA

Zemljotres u Turskoj i Siriji.
Rat u Ukrajini.
Glad u Jemenu.

Šaljem dvije marke pomoći,
preko otvorene linije,
i osjećam se bolje.

Gledam u okrajak starog hljeba.
Iskomadat ću ga, nahraniti golubove,
i osjećati se bolje.

Dobrota ima pravo
biti i ružna.

***

GRAD

Otekla kasaba među zabreklim bregovima,
Sad je grad koji moli za melem ili bar oblog:
Ljekovito bi bilo porušiti brda, zatjerati i smog
I krik što se koti po beskrajnim ćoškovima.

Od umora bi utekle, kao iscrpljen Bog
U sedmi dan, sve slutnje što vrve u nama,
I istina i njena težina što gnječi godinama.
Jer sumnja je sumnjiv lijek, i čestit i ubog.

Ali je gore bježati u ravnice gdje ima
na pretek mira lažnog, mršavog i hudog.
Draže mi je ovdje među zgužvanim grobljima
Što miruju kao sat tačno čekajući svakog,

Da utihne u zemljanim grudima
Gdje će vazda biti mjesta za susjednog.

***

VJERNICIMA

Ispričao mi je jednom prijatelj
kako je do šeste godine vjerovao
da je Allah čovjek
kojeg je vidio jedne prilike
na sankanju u Velikom parku.

Od tad znam:
Dok je djece na zemlji,
zemljom će hodati ljudi
za koje djeca misle
da su bogovi.

***

STAROST

Od starijih svojih
Naučio sam lekciju:
Tijelo moje okrenut će se protiv mene.
Izdajničko kolo igrat će krvotok.
Pakostit će mi vlastiti organi,
A ja ću se sjećati vremena
Kad sam bio moćnik tijelu svom.
Neka, nek vrati,
Privilegija je svesti račune,
Ko doživi, neka plati.

__________________________________________

KENAN MUMINAGIĆ rođen je u Sarajevu 9. avgusta 1989. godine. Završio je dodiplomski studij na nastavničkom smjeru Odsjeka za književnosti naroda BiH. Kao član rukovodstva Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta STAFF vršio je funkciju rukovodioca sektora za izdavaštvo. Bio je i član redakcija studentskog časopisa “Slovo“, časopisa “Poezija” i biltena “Desetka”. Saradnik je portala Prometej.ba. Pjesme objavljivao na portalima strane.ba i astronaut.ba. Trenutno radi u Prvoj gimnaziji u Sarajevu kao profesor Bosanskog / Hrvatskog / Srpskog je jezika i književnosti.

NOVA POEZIJA MILICE CVETKOVIĆ BOJIĆ

poezija

PISMO POSLATI NA KROV OD KOROVA

Ne kupujem zamene za tvoje knjige
Mnoge sam naslove našla bez muke
Proizvode štamparije, monohrom stranice
Bez penkalom ispisanih margina
Nema si u praznini hrapavog papira
U odsutnim koricama traže novi dom
Ne pružam im utočište

Naprslinama tvog krova ne penjem se
Mada bih umela da ga pronađem
U korovu mira, raskoši katapultiranih duša
Ne odvajam za tebe dane i nemam
Ništa da ti poklonim

Ravnodušna sam na slabašni epitaf
Sigurno misliš bilo je boljih za tebe
Jeftin komad mermera, izgnanik sa slavlja
Tvog života, tvoje bitnosti u vremenu
Ne verujem da si spokojna

Nedostaju mi tvoje fotografije iz mladosti
Nikada nisam sa svojim uporedila
Tvoje lice u odsustvu tereta na kapcima
Ne osuđujem umišljajno uništenje
Verujem spalila si podsetnik na sebe
Nisi podnela nepreciznost – dobru ili lošu

Nosim zemljom, vodom i vazduhom
Tvoj razmak između kečeva
Kazaću ti u poverenju: lažna je vest
Da ljudi sa razmakom svuda imaju sreće

Obeležavam te gde ožalošćeni ne idu
Podvlačim svoje redove u tvoju čast
Neobično im je
Što u vrelu kafu sipam malo vode
U korovu tvog krova ne slavim te
Bojkotujem dane za duhove i mermer
Proizvodim antitela na generička sećanja
Obeležavam te onako kako si otišla
Sama
Na margini.

***

KVAKA

strah je tako mali
majušan ni grama nema
od straha odeš ispod zgrade
pobegneš pod toplu sijalicu tuđe sobe

ljubav veru nadu tromeđu mekanog
u sred prijatelja koji nisu zauzeti
od straha brzo postaneš devojka
diže se kao magla

odleti sa očevim tamno plavim odelom
pred jutro
perce iz jastuka je strah
uhvatiće ga onaj kome kažeš da

vraća ga samo nepovoljan vetar
lagan kao rupa pocepanog kaputa
nije kao kvaka
koju ima i sklonište

***

PRAZNICI

Grad se koleba u umornoj euforiji
Radost se plašimo da uvredimo
Tvoj vatreni kraj je utihnuo
Više liči na kamin sa svicem

Pristrasnih vatrometa boje se psi
Deca su zauzeta lažima
Sve što smo čekali nije se dogodilo

Vetar pokušava da slomi jelku
Ulice su sagle glave
Iskaču lica u strojevima
I nijedno nas ne spašava

Hoćeš li da zapalimo grad?

Znam da misliš na mene
Misliš li o šipkama za vezivanje pacijenata
Sloboda je lepa i u rukama samo

Znam da misliš na mene
Misliš li o prihvatilištu za odrasle
Tu gde je tvoja beda nečiji je dom

Da li možeš zbog mene da zapališ grad?

Diode nisu zamena za plamen
Neka sprže same sebe
Obmanutoj deci u nama nedostaje osveta
Želim da saučestvujem u tvom vaskrsnuću
Znaš li da nema čopora na ulicama
Prećutali smo uklanjanje onih bez posuda

Sve što sam čekala nije se dogodilo
Sakrila sam benzin i šibicu
Čekaju me kolica u marketu
Ja sam ona kojoj nedostaje dosije
Vapim za mrljom koja će da iznedri novo

Misli o šipkama
Budi bolji

____________________________________________

MILICA CVETKOVIĆ BOJIĆ rođena je 1986. godine u Beogradu, gde i danas živi kao diplomirana pravnica i zaljubljenica u poeziju, koju i piše. U planu ima zbirku pesama koju će izdati baš onako kako je želela njena baba po ocu, koja je bila poeta.

POEZIJA IGORA MARKOVIĆA

poezija

IZVINITE GDE STANUJE ALISA

U svakom od gradova bih pozdravljao
vozove
pobegle autobuse
pečurke stajališta u podnožju zgrada
I poturao pod kamen tako neki list
Kao podsetnik odraslom sebi
Ako ikada zalutam
U raskošu štepova gasnih bojanki reklama
Da spoznam raskršća po njemu
tuđe ulice kao svoje
I srdačno javljao
neznancima u prolazu
Uz pitanje
Da li
Alisa stanuje tu
U čudnom kvartu sa vama

***

UKRATKO

Nijedna reka nije zastala da se izvini
Ni drvo povilo da nakloni
Carevima čudesnih Božijih dela
Ali se zato majmun stidi
Na pomen
Da je praotac današnjeg čoveka

***

IZRAZITI PAD POLUČOVEKA

Divni ljudi
Čuj kako se cerekaju
Pristojni i užasno vragolasti
ko zna kakva iznenađenja kuvaju
Da ih nema treba ih patentirati
Kao rupu na saksiji
napraviti
manufukturu o državnom trošku
I klepati domaće
Jer uvozni su nikakvi
Od nas se potruju
omlitave i pobegnu
Zna li ko bolje od bratije kako se radi o glavi
Ni berberi
ni kasapi
treba ih uzgajati kao kulturno dobro i redovno đubriti
Jer prezir tove kao prase za Božić
Pa mu odgrizu uvo da ogluvi.
Ako već neko mora da se mrzi neka to čine moji
na matrernjem jeziku
i očevom dijalektu
Da ko meso i nokat srastemo
I molim pošteno
bez varanja
svet gleda da se ne obrukamo
Po tradiciji
Da komšiji crkne krava
Zabadava
S ljubavlju

***

U DAN VIII

Odenite se u čelik
Možda će padati sekire na glavu
duvati sečiva u leđa
vreme je da se gađamo šeširima
I skačemo jedni drugima za vrat.
Zato
Vratite Rubikovu kocku nazad u pločnik
rezu na odškrinuta vrata
istina je bacila rukavicu u lice
puna iznenađenja
kao pinjata.

__________________________________________________

IGOR MARKOVIĆ rođen je 15.5.1988. u Leskovcu.
Školovao se u Leskovcu i Beogradu,
Bio je jedan od urednika i voditelja radio emisije i portala ,,Provera mikrofona’’, a takođe i dopisnik i kolumnista.
Pesme su mu objavljivane u zbornicima i časopisima – ,,PoezijaSRB’’, ,,Bookche’’, ,,Kvaka’’, ,,Slovoslovlje’’, ,,Trn’’, ,,Kazaljka’’, ,,Suština Poetike’’, ,,Caš Prirode’’, ,,booke.hr’’ i ,,Pomak’’.
Priprema svoju prvu zbirku poezije.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA IVANE LULIĆ “ZNAŠ LI GDJE JE ŠPIŠIĆ BUKOVICA?”, Alegria, Slatina, 11/2023; pet pjesama

poezija

PORUKA

rastvori li se jednog dana tlo
kao što sam sanjala prošle noći
dunav natopi grad i
proguta ulice

sukne li kipuća voda iz središta zemlje
proždre li čak i brodove
kao da su od šećera
dokumente koji dokazuju moje postojanje
i doskočim li na obližnje krovove

ako u panici zaboravim sve brojeve
ne uspijem nikome dojaviti
da sam još uvijek tu

molim vas
sjetite se da vas sve volim.

***

SOBA KOJA NEMA PROŠLOST

kuća je dovršena
nova soba ima pogled na ravnicu i grad
to je soba koja nema prošlost
u njoj nitko nije umro
tamo se nitko nije svađao
skrivao ni plakao

kad ugasim svjetlo u sobi bijelih zidova
oživi tama gusta kao pekmez od šljiva
imam samo pet koraka do kreveta
i do njega dolazim lako
nema nepotrebnih stvari

govore da sam ista majka
ali majka sebi slaže postelju od najistrošenijeg platna
za svećenika i rodbinu postavlja stol s vjenčanim porculanom
a svakodnevni tanjuri više nemaju ni cvijet

ja do postelje brojim: jedan dva pet
i zadirem u najdublji mrak
rušim obrane
puštam rijeke da natapaju tlo
iza kapaka niču sitne biljke
pa s dragošću njegujem to raslinje
buduće ljekovite trave
od naplavnog drveta sastavljam lampe
svjetlila puna ureza
sabitog i uglavljenog kamenja

jedan dva tridesetpet
i nema više mraka
nemoći
nikakve podatnosti
ne dira me nepravda
pa ni smrt
ništa zakopano u rahlosti
moje špišić bukovice.

***

GLAVATE ŽELVE

glavate želve nije briga što se događa u mom kraju svijeta
od njih učim žvakati ono što mi je u ustima
da makar jednom
kad se u mene preliju sve knjige
neću trebati ni jednu riječ
položit ću svoje britve s plavom tintom

mi živimo na pločama koje se razmiču
s avionima koji nikamo ne odlijeću
ledeni rasjedi sada nam gore pred nosom
rastaču naše usamljenosti

od prljavih zidova prazne knjižnice
odbija se kloparanje svih naših oklopa
i nitko me neće uvjeriti da nije stvarno.

***

GRANCIGULA

za neke nove početke
svojim nerođenim sinovima čuvam
grancigulu
neka uprežu okrutnost nad starim skeletom
neka otkrivaju koja je sila potrebna za lom jednog bića
pa kad se uplašeni skutre u mom krilu
naučit će se odnosu sa ženama.

***

LIJEK ZA KOSTI

četrdeset smokava u maslinovu ulju
četrdeset dana stoji na polici pokraj peći
pripravak će zaliječiti šuplje kosti
ali ostat će šuplji odnosi
hladni zidovi
metlom potpomognuti ormari
naslagani vjenčani portreti djece
neugodan zapuh iz toaleta
razbijene pločice kuhinjskog poda
štaka kao podsjetnik pored vrata
cjepanicama povišen krevet
u sobi ostavljena kolica

ostat će četrdeset godina gutanja psovki
potisnutih vriskova
neizvedenih napuštanja
nasilno izvađenih beba iz maternica
zakopanih mačića
neisporučenih poruka
polupanih lončića

kamo sreće da je sve to lako oblizati žlicom
kao smokve u ulju
svaki dan jedna smokva
svaki dan jedna nevolja
i tako sve dok ne ozdraviš

trebalo je odstajati na sobnoj temperaturi
ali stare zidove na selu ništa ne može utopliti.

______________________________________________________

IVANA LULIĆ (1986.) odrasla je u Špišić Bukovici kod Virovitice. Tamo je završila gimnaziju i glazbenu školu, a u Zagrebu studij marketinga na Ekonomskom fakultetu. S bendom Auguste ima objavljena dva albuma autorskih skladbi i nominaciju za Porin 2016. godine. U Centru za kreativno pisanje završila je dvije radionice suvremene poezije kod Olje Savičević Ivančević. Zastupljena je u zbirci „Na početku novog kruga“ u izdanju Cekape-a. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka 2019. godine. Ušla je u konkurenciju za pjesničku nagradu Na vrh jezika 2020. i 2021. godine. Kratke priče i poeziju objavljuje u hrvatskim i regionalnim zbornicima i časopisima, a izbor pjesama predstavljen joj je i na Hrvatskom radiju. Sudjelovala je na pjesničkom festivalu „Šumski pjesnici“ u Istri 2021. i književnim susretima „Zagrijavanje do 27“ i „Poezija u drugom filmu“, a uz pisanje, bavi se glazbom, crtanjem, odnosima s javnošću te stvaranjem radijskih dokumentaraca. Svoje radove izlaže na samostalnim izložbama. Povremeno glumi u TV reklamama. Članica je Hrvatskog društva skladatelja i Hrvatske glazbene unije.

ČETIRI PJESME ČETVERO AUTORA IZ ZAJEDNIČKE ZBIRKE “NEMOJ SVOJU TUGU VEZATI UZ MENE”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2023.

poezija

ČEMU SVE TO?

Znam da sam sjela na pod, na prljave bijele pločice
u kuhinji, u restoranu, na početku radnog vremena.
Ado je rekao kako je gotovo, Putin je napao Ukrajinu
i kako se valja ići obrijati na nulu.
Dijana se smijala, iako su joj sva tri brata u vojsci
i rekla kako ona ne vjeruje da će biti svjetskog rata.
Bambino se upravo mamuran došao presvući
u odoru konobara
i rekao kako trebamo u kurve i na droge dok još stignemo.
Vlado se smrknuto naslonio na šank
otvarajući knjigu dostave
i rekao, ako bace bombu na Zagreb,
ovdje smo barem sigurni pod zemljom.
Još uvijek sam sjedila na podu i čekala bilo kakav odgovor
od zelenog kružića pod imenom ‘Daria iz Kijeva’.
Nekako sam ustala i povukla u prolaz hodnika.
Zavrtjelo mi se u glavi od svih imena koje sam znala i
koje nisam znala.
I mrzila sam tada baš kao što nikada
u životu nisam mrzila,
zato što se sve ponavlja
i ništa nismo naučili kao Homo sapiensi,
zato što sam bila potpuno nemoćna
kao što sam to bila i prije,
zato što će Dariji trebati četiri dana
da se izvuče i stigne na sigurno,
zato što će početi brojanje leševa
i uništavanje u krvi, mesu i kodu.
Dijana me najviše isprovocirala
zbog ružičastog smijeha i umjetnih noktiju.

Nije znala odgovoriti na moje pitanje.

Nije znala ni što su Rusi radili kroz povijest
s onima koji su im stali na put.
Vlado i Bambino su umuknuli i bacili se na posao.
Ado je ostao sa mnom u hodniku.
Počeo je googlati vijesti pognute glave.
Gledala sam u to sitno tijelo odjeveno u bijelo.
Otac, muž, susjed, prijatelj, kolega,
toliko toga jedan čovjek može biti.
Izronio je iskonski strah da bi mogao nestati.
Prošla sam mu prstima kroz kosu
i rekla: molim te, nemoj se ošišati.
Dobro neću se valjda opet morati obrijati na nulu
kao onda kada sam bio u tenku.
I nemoj dirati ni bradu, rekla sam, stoji ti dobro.

Uzaludno su iz kuhinje zvali moje ime.

Josie, moramo raditi.
Ado, povraća mi se.
I meni, Josie, i meni.

Sklonio je od mene fotografije raketnog napada.

JOSIPA MARENIĆ (Zagreb, 1982.)

***

ŠUŠTANJE PASA

jebote,
sjedini tamo,
raskomoti se,
vadi iz vrećice sve šta si donio,
samo da prošećem psa,
dođem odmah.
vjerujem ja u sve tvoje zle supstance,
tvoje su tablete najbolje kad se uzmu natašte.
kako to misliš da ne znaš otvarati pive upaljačem?
sjedi tamo i ako dođe deda,
pozdravi ga,
ionako
ne čuje dobro,
možeš mu i opsovati mater,
sasvim svejedno je što kažeš.
jebote,
danas je divan dan.
stari mi je u bolnici,
sestra opet stoji na prozoru,
već sam joj rekao više od sto puta
da su sva njena samoubojstva jedno sranje.
jebote,
planina je divna u sumrak
otiču mi noge kad popijem previše,
nemoj da se stalno ponavljam bez veze.
otvori televizor kad odem sa psom na cestu
neka ekran samo šušti,
jebote,
nekad su televizori samo šuštali,
pričao mi pokojni frend,
nekad su televizori
na svim kanalima
koje izabereš
noću samo šuštali.
tako je to bilo,
kažu mudraci,
odvajkada.

ŽARKO JOVANOVSKI (Zagreb, 1966.)

***

LUĐAK

Povremeno bi
bilo lijepoo
ispružiti se nasred ulice
noću dok prometa
gotovo i nema,
raširiti ruke i noge,
izvaliti se na leđa,
pogled uprijeti do zvijezda,
brojati ih jednu po jednu,
pa malo dvije po dvije,
usporiti,
zastati,
prestati brojati,
zažmiriti,
progledati,
zažmiriti,
progledati,
naviknuti oči na dubinu
svemira i želja ondje posijanih,
zadržati ga.

Žive li želje dulje nego
njihovi vlasnici
koji su ih gore posijali?
Mogao bi se tako zamisliti
dok ti prilazi prvi automobil
nakon pola sata pustoši i mira.
Iz daljine se napadno čuje
trošenje guma po tamnom asfaltu
dok je još udaljen dalje od kilometra.
Zvuk postaje glasniji, razorniji,
približava se.
Vozi, procjenjuješ,
otprilike 75 km na sat.
Dozvoljeno je 60.
Naglo usporava.
Duga svjetla zamijenio je kratkima,
zaobilazi te.
Ipak staje.
Produživši još nekoliko metara,
pali sva četiri žmigavca,
podiže ručnu kočnicu,
izlazi iz auta.
Taman da će ti opipati bilo na vratu,
shvati da si živ i budan.
Spokojno ga gledaš,
osmjehneš se,
potvrđuješ mu da si živ.
Sprema natrag mobitel u džep traperica,
a već je bio spreman
nazvati policiju i hitnu.
Unezvijereno zavrti glavom,
upita te:
“Gospodine jeste li dobro?”
“Savršeno, nikad bolje”,
odgovaraš mu i to zaista i misliš.
Dvadeset pet mu je godina,
maksimalno dvije plus-minus.
Ni ti u njegovim godinama
ne bi znao izustiti ništa pametnije od:
“Pa što vam je, što se desilo?”
“Ništa, ništa, samo ležim.”
“Samo ležite?”
upita još jednom za svaki slučaj.
“Samo ležim”,
potvrđuješ mu dodatno
ono što je toliko očito kao
dva i dva.
Usput pomisliš:
On je jedan od onih koji
tri puta provjeravaju kvaku
prilikom izlaska iz stana
nakon što su zaključali vrata.
Okrenu ključ, odmaknu se pa vrate.
Pritisnu ponovno,
uvjere se da je sve dobro,
odmaknu se četiri koraka
pa se još jednom za svaki slučaj vrate.
Taman da će ju pritisnuti opet,
obrecnu se,
suzdrže,
kažu sami sebi:
“Sve je u redu,
to rade samo luđaci.
Sve je u redu,
ja nisam luđak,
ja nisam luđak.
Ne, nisam.
Sada ću se samo odmaknuti i
nastaviti putem kojim sam pošao,
sada ću samo nastaviti dalje.”
Učini korak,
minimalno se odmakne,
okrene natrag i ponovno ju stisne.

SINIŠA MATASOVIĆ (Sisak, 1980.)

***

ZEMLJA

Između nas je intermezzo.
Zabavan međučin u revijalnom tonu premošćuje radnje.
Prešućuje!
Tako postaje lakše! Koga je uopće briga što se volimo
prekovremeno.
Satnica je ista i nedjeljom.
Što pripiti grlimo duboko ukorijenjena stabla.
Grlimo se, mrzimo se, grlimo se!

Da sam te na vrijeme poslušao
danas bi plesali pogo i pušili
marokanski hašiš negdje na stjenovitim
obalama dalekog sjevera.
Imali bi puno zemlje, stado ovaca i čopor djece.

Ovako, rekorderi smo u ranjavanju.

Ispod noktiju čuvamo zemlju bez nasljednika.
Riječi su nam nagazne mine ukopane ispod jezika.
Oprezno na njih stavljamo upitnike. Teški smo.
A težina je presudna!

Kažem ti… ponekad bih htio
da me uspavaju veterinari.

ZVONIMIR GROZDIĆ (Zagreb, 1972.)

fotografija autora: Željko Buklijaš