poezija – Page 3 – čovjek-časopis

TRI PJESME ALEKSANDRA RISTOVIĆA IZ KNJIGE “SEMENKA POD JEZIKOM: IZABRANE PESME, 1959-1994.”, Agora, Zrenjanin, 2014.

HTEO BIH DA SAM MRTAV

Hteo bih da sam mrtav,
ne, nemoj mi se obraćati,
hoću da budem mrtav,
ne pokazuj mi lepe slike, nago telo, ne
dodiruj me,
nemoj mi se unositi u lice,
hteo bih da sam mrtav,
ne stavljaj mi mačku u krilo, ni pauka pod
jezik,
ne pokazuj prstom na mene dok govoriš
nekom o nečem,
ne sedi uz moj krevet vrteći između prstiju
šarenu maramicu,
zatvori oba prozora,
navuci zavese,
hoću da budem mrtav,
ne prepričavaj mi TV izveštaje s fronta,
dok stavljaš karmin na usta,
dok pereš suđe,
dok se češljaš zagledana u jedno malo
ogledalo
oslonjena laktom o naslon na stolici,
hoću da budem mrtav,
ne govori mi o cenama brašna, cveća i vode,
ne recituj mi moje stihove s podsmešljivim
naglaskom,
ne radi jutarnje vežbe na podu između
svučene odeće i drugih predmeta,
ne čitaj mi domaći sastav naše kćeri
ocenjen sa pet,
ne pokazuj mi njene crteže,
ni sama se nemoj pokretati,
odustani od svakog pokušaja da me oživiš
ljubeći me,
duvajući mi u lice mehuriće obojene
sapunice,
ili me udarajući po licu nekim lakim
predmetom,
ili šakom,
hteo bih da budem mrtav,
hoću da budem mrtav.

29. mart 1993.

***

ČUDOVIŠTE

Pušim jak duvan, hercegovački,
što kupih ga na pijaci od nekog mladića
u vojničkoj bluzi i u cokulama.

Miris duvana podseti me načas
na đačka putovanja ka moru, u vozu
gde tiskali smo se uz smeh i uz grdnje.

No neko čudovište zameni ove slike drugim:
slikama grobova, novim krstačama, čuo se
i glas onih što žale pokojnike.

Pušim jak duvan, hercegovački,
uvijen u papirić tek stečenom veštinom.
Kroz dim me gledaju nečija mrtva lica.

30. septembar 1993.

***

RUŽA ZA ONU KOJA NIJE OVDE

Moja mati u starinskom autobusu
prelazi ogroman put. Preko zaleđenih
livada,
kroz snegom ophrvan planinski predeo.

Sedeći iza vozača, razgovara sa njim
o neobičnom vremenu. Ljuljuška se
na svom sedištu sa malim pticama u krilu.

Kadikad spolja čuju se krici,
ali se ne vide oni koji su izloženi
mučenju, negde od nekog.

Najednom u autobusu oseća se
jak miris ruža, kao da je neko ispustio bočicu
s mirisom, ili trlja između šaka ružine latice.

Moja mati putuje u Nigde
zimskim autobusom. Kadikad joj je
inje na licu. Pobelela su joj usta i obrve.

Imam dovoljno razloga da verujem u njeno
putovanje,
tome me uči metafizika, ali i jedno
posve lično osećanje vremena i besmrtnosti.

3. februar 1993.

_______________________________

ALEKSANDAR RISTOVIĆ rođen je 1933. godine u Čačku. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bio je profesor u čačanskoj gimnaziji, a zatim urednik u izdavačkim preduzećima “Mlado pokolenje” i “Nolit”, u Beogradu.
Objavio je knjige poezije:
Sunce jedne sezone, Nolit, Beograd, 1959.
Ime prirode, Bagdala, 1962.
Drveće i svetlost unaokolo, Prosveta, Beograd,1964.
Venčanja, Nolit,Beograd, 1966.
Tekstovi, Prosveta, Beograd 1969.
O putovanju i smrti , Nolit, Beograd, 1976.
Ta poezija, Nolit, Beograd, 1979.
Ulog na senke, SKZ, Beograd, 1981.
Nigde nikog, Nolit, Beograd, 1982.
Gore i dole, Gradska biblioteka u Čačku, 1983.
Dnevne i noćne slike , Narodna knjiga, Beograd, 1984.
Slepa kuća i vidoviti stanari, Nolit, Beograd, 1985.
Lak kao pero, Biblioteka “Raspust”, Nolit, Beograd, 1988.
Some other Wine and Light, Selected poems, The Charioteer Press, Washington, 1989, u prevodu Čarlsa Simića).
Platno, Narodna knjiga, Beograd, 1989.
Praznik lude, Prosveta, Beograd, 1990.

Poshumno su objavljene Ristovićeve knjige poezije:
Hladna trava, pesme. Matica srpska, Novi Sad, 1994.
Mirisi i glasovi, poezija, u izboru Pavla Zorića, Srpska književna zadruga, Beograd, 1995.
Izdavačka kuća “Nolit”, objavila je, takođe poshumno, izbor iz pesnikove rukopisne građe u pet tomova, koji su sačinili Milica Nikolić i Miloš Stambolić:
Kost i koža, poema. Nolit, Beograd, 1995.
Neki dečak, Nolit, Beograd, 1995
Svetiljka za Ž.Ž. Rusoa, Nolit, Beograd, Beograd,
1995.
Pesme (1984-1994), Nolit, Beograd, 1995.
Mali eseji, Nolit, Beograd, 1995.

Ristović je napisao i romane Trčeći pod drvećem (1970), Pisma sanjalici (1972).

Bavio se prevođenjem (Žak Prever: Poezija, “Mala knjiga”, Nolit, 1969) i književnom kritikom.
U izboru i prepevu Čarlsa Simića izašle su dve knjige Ristovićevih pesama na engleskom jeziku: Some Other Wine and Light (The Charioteer Press, Washington, 1989) i Devil’s Lunch (Faber and Faber, London, New York, 1999).

Dobitnik je više naznačajnijih priznanja za poeziju: Nolitove nagrade (1982) i Zmajeve nagrade (1983) za knjigu Nigde nikog, Oktobarske nagrade Beograda za knjigu Slepa kuća i vidoviti stanari (1986) i nagrade Branko Miljković (1991) za knjigu Praznik lude.
Počasni gost Disovog proleća u Čačku bio je 1983.

Preminuo je 30. januara 1994. godine u Beogradu.

ČETIRI PJESME ALMIRA ZALIHIĆA

poezija

ODA OVOM VREMENU

Kad se prosječan politikant, uvelike nadigne da napreduje,
a šupljikanje svoje starodavno visinama pravdati stane,
ja se tad lijepo ulagodim u ovo malo zalupane,
ulubljene glavudže i bezobzirce licitiram ulog svoj
mirno s kamenjem megdaneć: ko će koga nadjebati!

Dugo i zadugo bijah, umješnost ulažući svu,
tek jedan od onamošnjih, kud moja pigmejska
desetljeća bubice svoje na krevet Prokrustov slahu –
a danas me zapalo da predjelu ovom posivjelom
promatrač blesasto zadivljen budem, dok se oblaci
nad njim, prolazni poput državica, rasplinjuju,
a moje vidno polje koševina biva.

Bliska je ovdje pomisao na vječno, ali osmotri derte
onog sabah politikanta, zabrljao u lažima pa mi savjesno
nebesa razmazuje. A što se duše moje tiče, ona se
u prizemlju najsigurnije zbrinutom smatra –
Toliko daha jošte, vi neutješnici, u meni vazda biva
da vlastitom snagom sebe ovo malo vazduha lišim.

***

MEĐ OPSJENJENIMA

Pjevaj, depresivna dušo, nevinost pročišćenu,
pjevaj svoju iz konzerve sreću, opjevaj bilancu!
Zamalo čista skrušenost postade to
pa mi oko zacakli od želje puste,
jer strvištem ovim bazam,
bojažljiv i fintama nevičan svakojakim.

Ponizan, međ opsjenjenima,
ne bih li sebi časak oproštenja priskrbio
pod kužnim pečatom nemilosnika mojih.

Dan se još jedan u smogu zagušio,
grad sa sebe vedrinu svukao
da zima krzno svoje vučje pred noge mi baci.
I prije nego cinizme spasonosne
uspijem da sortiram na pepeljasto nebo,
svi pravci u potkupljivo srce
svežu se u rastanak.

Čini se da sentimentalno veče,
gane grudi pancirne.
Odakle li samo namuze tolike suze?

Nakon ovog staračkoga prenemaganja,
suznim očima promatram podijeljenu zemlju
nasuprot vlastitom uvjerenju!

***

JEDAN OD NAJPOZNATIJIH

Poezije bard unazad češlja čuperke svoje prosijede.
Egzistenca mu seže od podignutog prsta do đona na peti.
Sve što mu vlastiti dani u opnu moždanu procijede
Jesu bezvezni pamfleti – puno udvorištva i ni zera pameti.

Poezije bard otresa glavom po zakonima kafanskim;
Neopaža: svijet ovaj od krvi i benzina je sazdan –
A kad ga četa jalijaša zaganja sokacima mahalskim
on već spoznaju ima, da i on njima je znan!

Od njega, jamačno, nema neznatnijeg poete,
Vašljiv i zaćoren, glava mu konfuznih misli splet;
Prosvetljen fosforom i s nadom u duhove svete,
On u magijski protokol zapisuje svijet.

Usud mu dao – na more neznanja frtalj sreće,
Ehej, na more neznanja, jedva frtalj da kane.
Kad s opsjenama se hrve, veli, to ga ljuti,
Radije bi da umre onako poetski, natanane.

Lagodnim laprdanjem blažen, kao da pere dupe,
A poslednje saznanje kaže, zavjesa pada, brate;
Ama, uvijek se dangubijani oko njega skupe,
Da mu prde u ćeif i sate dosadne krate.

Duša mu je čvorak, raščijanog krilca ptica,
Oslijepljenog vida, ćurlik mu odzvanja jekom –
Neka mu ogledalo, moliću, doda od gospode neko;
Dosadna su mu – sva druga lica.

Naš bard vlada ironijom stepena trećeg;
Božjak, druguje isključivo sa sobom, a s ludilom se kuca;
Finistički pjesnik on je, i plitkov, da nema većeg,
Tanušna mu riječ razvratnički niz jezik gegucka,
Dok za vlastiti račun ode vlastodršcu prducka.

***

OLAJAVANJE

Sporo zarastaju rane iz mladosti.
Ne zato što su teške,
nego zato što nema ničega
da ih zamijeni.

I žal za insanom,
ta stara navika srca,
jednom pređe u običaj,
u puku rutinu,
k’o abdest bez dove.

E, tad, vala, prifitilji i duši,
toj matoroj, izhabanoj,
da polahko koncu svome dožmiruje.

Oduvijek nam je sve klimavo,
a ako nastavimo ovako taljati,
za tren ćemo, bolan,
do samog duvara dovaljati.

Evo, na primjer:
lipe su opet ostale iza nas.
K’o i sve što je mirisalo.
(A ko još danas o jorgovanu zbori?)

Čovjek se više skoro i ne usuđuje
da kaže: ja,
među ovolikim pametnjakovićima,
među promućuranima
što znaju sve,
osim kako se šuti.
Uskoro,
kad jesen
lišćem nezaustavljivim odmahne,
k’o rukom preko sofre,
a drozdovi frulice i pjesmice
za krioca poture,
grijaćeš ti svoje kokošije grudi
riječima Ničeovim,
dok neko sa strane dobaci:
– Haj’, dedo, trk po ugalj! –
jer filozofija grije dušu,
ali peć grije kosti.

Majstore,
nema predaje.
I starost je, vala,
punovažna kriščica života.
Dokle god imaš urednu stolicu,
dan ti nije za džaba.

Pa ostaje ona belaj-zavrzlama:
s jedne strane – s druge strane,
ta sluzomuz-dijalektika
što se uči u poodmaklim godinama,
kad tijelo više ne sluša pamet,
a pamet se pravi da tijela nema.

Kad gibljivost popusti.
Kad se usta razjape,
posijede,
i pjesama postane prazna.
I kad shvatiš:
nije belaj što nema šta da se kaže,
nego što je sve već rečeno.

_________________________________

ALMIR ZALIHIĆ, pjesnik, prozaista, književni kritičar, esejista i antologičar (Mostar, 01.01.1960.) Završio je studij književnosti. Poeziju, prozu i esejistiku objavljuje od 1980. godine u eminentnim časopisima za književnost i kulturu na prostoru ex YU. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, švedski, arapski, slovenački, mađarski, albanski i turski jezik.
Zastupljen je u bošnjačkim, bosanskohercegovačkim i balkanskim antologijama i književnim hrestomatijama.
Dobitnik je desetak nagrada za književni i urednički rad.
Bio glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost i kulturu u BiH I u inozemstvu. Član je Bošnjačkog društva pisaca, Društva pisaca u BiH, Društva novinara BiH.

Objavljene knjige poezije:
Raseljeno lice (1993), Raseljeno lice i druge pjesme (1994), Raseljeno lice i drukčije pjesme (2000), Rječnik sumnji (2005. /II izdanje 2006.; III izdanje2009./, Polovina pređašnjeg svijeta (2010), Lucida Calligaphy ( 2011), El ultimo suspiro del moro (2011), Camera obscura (2012), Kruna svega srušenoga (2020), Slaganje vremena (2024).

Objavljene knjige proze:
Suhi žig (1989), Sasvim obična smrt (2002), Imaju li zvijezde domovinu (2007), Tuga je golub u bijelom (2020).

Objavljene knjige za djecu:
Porodični album (2003), Pearl Medicine (na engleskom jeziku, 2017) Fabrika snova (2021).

Objavljene knjige kritika i eseja:
Pogled iznutra (1999), Poetika razdešenih detalja Amira Brke (2017. /II izdanje2018./, Iskorak iz muka (2020). Iskorak iz muka 2 (2021). Pogled iznutra, iznova (2022).

Objavljene antologije:
Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem) (1998),
Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka (2000. /II izdanje 2001.; III izdanje 2003.; IV izdanje 2004.),
Gospodari balansiranja – antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka (2006).
Novi milenij – antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2024. (2024).
Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, (izbor i eseji, novo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, BUKS Novi Pazar, BDP Sarajevo (2024).
Novi milenij – bošnjačka poezija 2000-2025.

Objavljeni udžbenici:
Čitanka za 6. Razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem) (2003, II izdanje2004, III izdanje 2005).

POEZIJA JASMINE LUBODER LEKOVIĆ

poezija

AMANET

Pita
da li sam dobro razumjela
da su snjegovi sa Hajle
zatrpali njegov put.

I da to nijesu snjegovi,
već bijela krila predaka
što mu hladnim perom
čuvaju stope.
I da ona Biser voda
samo njegovom krvlju teče.

Kaže
da je Ibar
sa žuborom umornog kamena,
njegova posljednja molitva.
I da mu ruke pamte ožiljke,
a srce samo oblik
majčine šake.

***

GEOGLIFI

U urezanim linijama
čovjek se raspada precizno.

Šest puta bio sam neko drugi
Tri puta sam se vratio
Sa manje kože

Hodam pravo
Dok u sebi crtam spirale

Linije su mape karaktera
vidljive onima
koji znaju

da se udalje

***

REKONEKCIJA

Ko još vara sebe
da postoji lažan pokret
zamahnut da uzme otiske
van vremena stvarane

***

NARCIS

ali
bez
ogledala

***

LJUBAVNA

Zagrljajem
cijelog svijeta
dodirnuh joj
utrobu.

Davno rođenu,
bez mene,
a sa tobom
u sebi.

Rodila me
taman
kad sam shvatio
da sam mrtav.

Samo krv i koža
što pamte tebe,
umjesto mene.

***

MOLITVA IZ PUKOTINE ZEMLJE

Jutros smo krenuli ka Konji.

Zatekosmo Platona u razgovoru
s Rumijem.

Čekali su nas
u kamenu.
Između dva pogleda,
gdje se misao savija
kao svjetlost
na minđuši iz Vermerovog sna.

Spaljena svila
između trepavica.
Tantre što se niz pleksus
tope poput meda
u vrtložnom snu
koji Atar šapuće pticama.

Iz pukotine zemlje,
među pokidanim molitvama,
Platon nas podsjeća:

Lako ćemo oprostiti djetetu
koje se boji mraka.
Stvarna tragedija su ljudi
koji se boje svjetla.

Ono što tražiš,
traži te.

___________________________________

JASMINA LUBODER LEKOVIĆ rođena je u jesen 1983. godine, u podnožju Hajle.
Nasljeđem određena kao Huseinova kćerka, milošću Lamijina i Linina majka.
Diplomirana žurnalistkinja.
Profesionalno iskustvo sticala je kao trener za nezaposlena lica u Zavodu za zapošljavanje Crne Gore i kao bibliotekarka. Trenutno je zaposlena u Istorijskom arhivu „Ras“ u Novom Pazaru.
Autorica je knjige „Bajke za odrasle“, čiju naslovnu i sve ilustracije potpisuje Muhamed Đerlek Max. Učesnica je Radionice kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Traži tragove zaboravljenih priča, vjerujući da svaka od njih nosi zrnce istine o svijetu i čovjeku.

NOVE PJESME MEVLE HASIĆ

poezija

ODGOJENI U PRAZNO

Došla su vremena
Kad su odgojena djeca
Porasla u poštene ljude
U svijetu kad je to najmanje pametno biti
I sad sve te rasute dobre duše
Svijetle u nekim dalekim zemljama
Ili u domovini čekaju poziv sa biroa

Telefon koji nikad ne zvoni
I roditelji koji su 20 hiljada svjetlosnih godina udaljeni od iste te sume koliko košta radno mjesto za dijete kojem su govorili
“Tvoje je samo da učiš”
U mrkloj noći, uz cigaru, priznaju sebi
Odgojili smo djecu za svijet koji više ne postoji

***

POSLJEDNJA PJESMA ZA M.

M., ti si znala od suza da praviš gradove
Pogotovo kad plačeš od ljubavi
Vidio sam Petrovaradinsku tvrđavu na tvojim obrazima
I svu djecu svijeta znala si da nasmiješ u prolazu
Jer ti je kosa više nalikovala jeseni nego samoj sebi
Sve si svoje strahove sakrila u liku Hellen Keller
U svim djevojčicama koje pohađaju gimnazije sa njenim imenom u južnoj Njemačkoj, znaš li M.?
U lijevom džepu kaputa nosila si plišano lane
Jednom si rekla M., da je to tvoja srodna duša
I kada bi barem svi nesretni ljudi imali po jedno plišano lane
Bilo bi manje samoubistava

Sjetio sam se toga M.,
Dok sam bacao posljednju ružu na tvoj grob
Mislim da je i plišano lane u džepu mog kaputa
Pustilo jednu suzu
Jer džep je bio mokar
Ili su to samo moje padale prenisko?

***

KORIJENI

Rekla bih ti u snu
Lijepo mi je baba
Nemoj da brineš, bore su ti već preduboke
Ja sam o tome maštala
U svojim rokovnicima što sad čekaju neke nove želje na policama u mojoj sobi u potkrovlju
Ja sam baš maštala
Da živim u Berlinu
Da naučim da prihvatam sve ljude na svijetu
Ne da bih bila kul
Već da bih se istinski posramila pred djetetom u sebi
Kad pomislim da ijedan narod nije moj prijatelj
Da prkosim precima
Ne ostajući mentalno tamo gdje su oni stali
Da razočaram sve po cijenu da ne razočaram sebe
Jer ko bi s time živio?
Znam prababa, ne moraš ni da kažeš
Dovoljno da te pogledam
Da bi rado imala tetovažu i vozila se na motoru dok ti kosa slobodom miriše
Ali nisi završila škole pa samim tim
Ni imala glasa
Ali evo me baba, pjevam u ime svih nas
Pjevam slobodu
Za vas iskonski čiste u dženetu

***

BALKANSKA MAGIJA

Dolazim iz zemlje
U kojoj ljudi stavljaju vlastitoj djeci stikere
Preko lica na fotografijama koje samovoljno dijele na društvenim mrežama
Jer od svih magija na svijetu
Mi samo za tu najtužniju znamo

***

DJED

Ako postoji riječ zbog koje sve te nakupine vode, soli i bola što se talože u ljudima okuju oko dubinom čežnje kad pomislim na tebe
Onda si ti to djede

___________________________________

MEVLA HASIĆ rođena je 18. septembra 1995. godine u Tuzli. Diplomirala je na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu i stekla zvanje doktorice dentalne medicine, ali je još od ranog djetinjstva jednako predana i svijetu riječi.
Pisati počinje sa deset godina, a 2014. godine svoju ljubav prema pisanju kruniše objavljivanjem prve knjige „Znaš li što je najljepše na svijetu?“. Učestvovala je na brojnim festivalima poezije i proze, gdje je njen rad prepoznat i nagrađivan.
Danas živi i radi u Berlinu kao doktorica dentalne medicine. Između obaveza i svakodnevice krade vrijeme za poeziju, zapisujući ono što dušu tišti i raduje, polako pripremajući svoju drugu knjigu.

PET PJESAMA GORANA RADOJIČIĆA

poezija

SVJETSKI ČOVJEK

Ja sam svjetski čovjek.
Držim do raznih poznanstava,
neopterećen porijeklima,
pripadnostima i granicama.
Poštujem Jašu Mazura,
mađioničara iz Lublina
i brata Jevrejina.
Divio sam se nastupima
Johana Nagela u švedskom gradiću,
tog misterioznog gospodina
u prepoznatljivom žutom kostimu.
Uživao sam u strastima lijepe Šekure,
muslimanke,
jedinice rahmetli efendi Teče.
Pratio sam tu otmenu lutalicu,
madjarsko-židovskog porijekla,
Lepolda Bluma,
u jednodnevnom krstarenju
starim Dablinom.
Dramu gospodina Eduarda Sama
i njegove porodice
doživljavao odveć lično.
Saosjećao ljubavno stradanje
Albina iz Berlina.
Ja sam svjetski čovjek,
a da nijesam mrdnuo iz provincije.

***

SIN

Nijesam roditeljima od pomoći.
Ne mogu im obezbijediti
zlatne zube,
renoviranu kuću,
i hrastove štapove.
Njihov sin, u očima sredine,
gotovo je izvjesno,
neće biti uspješan,
veliki i jak.
Možda im neću kuću napuniti
unučićima.
Samo ću u tišini sobe,
U međuvremenu života
napisati neke redove.
Mojoj majci je to dovoljno.
I posebno.

***

SMRT PAPIRA

Ne nailazim na igračke od papira.
Više nema šta da se zgužva.
Novine u opipljivom formatu
se rijetko čitaju.
Papirni brodići više ne plove.
Avioni od hartije ne lete.
Moji su bili nisko letači.
Teški i opterećeni jedva da su
išli preko glave.
Brodovi od papira, nevješto skrojeni,
su samo osvajali i branili lokve.
Mrkošnica je bila preko ulice.
Okeani tamo daleko.
Ali volim da se sjetim
svoje ratne mornarice.
I borbenih aviona u službi JNA.
Majku je zabrinulo saznanje
o ulasku našeg psa u zrelu dob.
Moj roman u elektronskoj formi
neće niko podvlačiti,
pocijepati,
prekrižiti.

***

MARIJA ČUDINA

Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”

***

RAZLIČITI SNOVI

Penzioner i pas.
Mogu se primijetiti
svakog dana.
U gradskom parku.
Rudar, u mirovini.
I Labrador.
Obojica, crni u licu.
Dijele malu penziju.
Pošteno, na ravne časti.
Zadovoljni,
jedan sa drugim.
Dijele još mnogo šta.
Sanjaju često i različito.
Svak svoj,
nepromijenjeno isti san.
Labrador je
u prekrasnoj šumi,
punoj sunca i života.
Ovlaš joj se posvećuje,
jer zna da je od mirisa proljeća,
puno jači miris ljubavi.
Preskače crni lab
ko od šale stijene i prepreke
i juri ka njoj.
Kujici boje čokolade,
koja čeka samo njega.
U tim trenucima
rudar je u srcu bušotine,
u mračno-crvenom prostoru,
iz koga nikada izaći neće.
Shvata lažnost
svih religijskih obećanja.
Nema nikakvih vrtova.
Nema miomirisnih polja.
Pristao bi da gori i u paklu.
Ali nema ni toga.
Vječno odredište je jama,
bogata rudom.
Boksit se postepeno odronjava.
Zatrpava sve
tragove svjetlosti.
Podmuklo i polako,
prekriva i njega.
Otima se bez uspjeha.

– iz rukopisa ,,Nostalgija“ –

_______________________________

GORAN RADOJIČIĆ rođen je 1985. godine u Nikšiću. Stihovi su mu zastupljeni u domaćim i regionalnim časopisima, zbirkama i zbornicima (Fokalizator, Glasnik, Podgorica; Tanane revolucije, Kontrast izdavaštvo, Beograd; Književne vertikale, Beograd; 100 najboljih pesama 2024-2025, Librum studio, Beograd; Savremene kratke književne forme, Skoplje; Sovremeno tvoreštvo za deca i mladi, Skoplje…).
Debitovao u prozi sa romanom ,,Zapisi iz sentimentalnog dnevnika”, kao finalista konkursa ,,Tvoja reč”, objavljenim na Bookmate platformi 2022. godine. Dobitnik treće nagrade na konkursu Nikšićkih književnih susreta za zbirku pjesama ,,Nostalgija”. Njegova sljedeća zbirka ,,Manevar insekata, osvaja takođe treću nagradu na regionalnom konkursu Nove poetike ,,Zlatni hrast” 2025. godine.
Usamljeni pisac, ne pripada književnim plemenima. Bivši sociolog.

NOVA POEZIJA SLAĐANE BUŠIĆ

poezija

BUDUĆE CELIVANJE

Kao da dani s tim imaju išta; kao da crna će nešto da promeni. Smrt dođe u crvenoj haljini i šarenoj marami, kad se od svega smiriš i sve nebu prepustiš, u danu kad ćutiš, u trenutku dok celivaš mošti mučenika; tvoja majka postaje jedno od budućih celivanja. Ipak sveću za zdravlje joj pališ, verujući da živa je, dok na izlazu iz Crkve telefonski poziv ne zavapi: „Majka je uuuuu…mrla…“

Majka je živa! Još jednom istu takvu sveću sam zapalila, mesec dana nakon ovozemaljskog života. I ko zna još koliko puta ću; Najmlađa sestra mi kaže da u molitvi za žive još spominje majku.

***

VASKRSENJE

Uvek kod semafora na uglu Takovske i Kosovske zvala bih da te čujem, majko, pomišljajući kako će nekada to izgledati kad se preseliš. Dvadeset dana nakon odlaska prilikom crvenog svetla na semaforu, na uglu dvaju ulica, okrenula sam tvoj broj znajući gde si i očekujući da možda možeš da se javiš, onako majčinski, i kad ti do priče nije, međutim automat se nama javio rečima: „Pozvani broj trenutno nije u funkciji, pokušajte kasnije“. I onda si mesecima kasnije, ti mene pozvala u neočekivanje. Tamo se drugačije čuje.

***

NA KRAJU ROMANA

Ko još razume opomenu
kad trgnu nas u snu
uspomene nikad dosegnute
ili nas uznemire tuđe želje,
probude nas ne naša očekivanja,
kako je na kraju romana
onome ko razume do kraja poentu
ko je pronikao u suštinu
i zna da cvet koji posadiš
treba i da zalivaš,
kako je majka bez sunca
u teškoj bolesti
ili kako je ocu kad majka usni
bez reči VOLIM TE,
jer ne uspeva prokleto da izusti
kako smo to
zajedno mogli ne oživeti
ono nešto
što je jednom moglo biti mi
kad nas više ne bude,
pred smrt majka kaže
da trudna je.

***

TVRĐAVA

Iza semena
nići će tvrđava,
nebo što se u sebe uspinje
neko ko se smeje,
a bol sad ne oseća
neko ko nije još do kraja,
a drvo još od semenke je,
neko ko umeće
i tuđu tugu da ponese
kao kesu iz prodavnice
i spusti je gde mu kažu
neko čije oči neće znati da lažu,
kao što mnoge
onu su
koja je dala sebe
zarad nastavka,
iza semena, niče pesma.

***

KAD VRATA SU ZATVORENA

Drveni vajat još pamti
ukus detinjstva
u kojem si mislio
kako nikada nećeš porasti
dovoljno visoko
da možeš boraniju da probaš,
svaku bravu da dohvatiš
i kad je potrebno
na prste da se podigneš
i vrata gurneš,
u ime istine.

***

KORAČANJE

U tri godine
prva ti reč korakne.

U pet godina
prva smrt u kuću se naselila.

U sedam godina
sve(T) ti je škola.

Sedam koraka
iz iste godine
i iste ulice
i nema škole.

Trube sirene uzbune,
počinje bombardovanje.

***

MESTO NAŠEG POČETKA

Sedam je nas
mučenika danas postalo
sedam nas nenadano
u kući od krvi
ispisuju se natpisi
natopljeni našim
delovima tela
na mestu Crkve
podignut je javni toalet
u znak sećanja na slavne pretke,
danas ni njega
na mestu naše istorije nema,
počeci, pustinja svedoči nas.

________________________________

SLAĐANA BUŠIĆ autorka je tri zbirke poezije “U uhu duh(a/u)”, “Tabani na jeziku”, “I bila sam šuma” (2 izdanja, za sad), knjige “Dobro jutro, deco – Kako su se veliki kad su bili mali budili uz radio”.
Radi u Radio Beogradu kao novinar i urednik nekoliko emisija u Obrazovnom programu za decu, mlade i porodicu.
Svaki susret voli da završi rečima: “Nikada se nećemo rastajati.”

NOVE PJESME GORANA KORUNOVIĆA (iz rukopisa “NOĆNI SNEG”)

poezija

VODA I SNEG

Zašto voda voli da je ljubiš a sneg
ne voli, zašto usta u vodu ulaze i voda
kroz usta nastavlja kao da se nikada nećete
rastati, dok je sneg samo jedno otpadanje
usana u pahuljama? Zato što su živi voda
a mrtvi su sneg, i živi bez poljubaca
ne mogu život da nastave dok mrtvi su
preko zimskog brega do korena raspršeni.
Ili su mrtvi voda a živi sneg, i mrtvi
ne bi mogli bez poljubaca da podnesu
svoje mrtvo kretanje dok živi su preko
zamrznutog predela posejani. Napolju
usta pored ustiju prolaze i gledaju se.
Nad vodom se nadvija visoki sneg

***

SNEG U DVORIŠTU

Moj sneg se u dvorištu iskrivio u telo bolesno i uvek
leđima okrenuto i vejavica moja je sa vazduha odrana
kao koža kada od tela odustane. Sećanje na zmiju u strmu
stazu je pretvoreno. Svuda je mir. I zakovani led. Žileti
hladni do blistanja. Sa vidikovca zastava se cepa prema
Dunavu i na stubu vodenom moj gost stoji i čeka da bude
preuzet. Mraz testerasto usta porezuje, pomodrelo pucketa
i zviždi. Klizaljke su na zid naslonjene, nalik
pridignutom glodaru bez glave. Repovi
isprekidani i gladni, zvukovi svedeni
na pisak. Vetrovi pod izmaglicom
oboreni. Neka pate i moje pahulje,
i njih će vetruške
odneti
tamo gde bola nema

***

GOSTI

Napolju je izglasano da pada kiša ali nasilno
pada sneg, napolju je toliko snega da mora i u kuće
da ulazi jer nema više mesta u šumskim ustima,
leptirica pokojne pse dovodi
skrivene jaruge da
isprazne
i jedno grlo što nije do kraja
popijeno krenulo je
da je traži, u čašu da joj se prebaci,
napolju se kišna šuma u strahu
predomislila i odjednom je umesto pljuska
pokosio dugački sneg,
predeo je preko sopstvenih kostiju
udolinu pregazio a ti
gledaj, izdahnuli ptičari
po prozoru ti
pešače:
moje grlo
dovelo nam goste

***

ULAZAK U SNEG

Ne znam kada ćemo se ponovo videti jer u sneg sada ulazim
i nastavljam do mesta gde je prvi put pobeleo, i skije se ovde
zadnji put dodirnu i zauvek raziđu koliko je zakopano i ledenim

minama izgrebano, iznad i ispod jedino se udruženi sneg širi
i nekada je crnom žicom bio povezan a sada je i ona pobelela,
kroz zamrznute konopce pomeram se dok inje mi kosu ne usitni

a zatim mi hladnjača noge proguta, gde je mesto prve svetle
vejavice i gde su pahuljaste kofe prvi put belo disanje zaledile,
i nebo je moralo zelenu boju da ukloni plavetnilo da se ukaže

pa tako je i sneg zaboravio da su padavine nekada crno i mirno
puzale, ne znam kada ćeš me ponovo videti jer rogovi su divokoza
prema mestu prvog snežnog belila začešljani i samo što nisam

stigao, je li ovo tačka na kraju belih žica? Da li je ovo granični
vetar? Poledica podignuta kroz boje? Ničega ovde nema samo
na unutrašnjim zidovima snega urezano obećanje: vratiću se

___________________________________

GORAN KORUNOVIĆ (1978, Jagodina) je pesnik i docent na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavio je knjige: Gostoprimstva (2011, poezija), Reka kaiševa (2012, poezija), Literatura i opasnost (2013, komparativni ogledi), Crvena planeta (2014, poezija), Usta bez kapaka (2019, poezija) i Manastir (2023, poezija).

PET PJESAMA ŠĆEPANA POPOVIĆA IZ ZBIRKE “ZEMLJA KURTALISANA”, Narodna biblioteka “Njegoš”, Nikšić, 2024.

poezija

PRELAMANJE SENKI

Pitao me je zašto se senke tako lako spuštaju.
– „Da bi se lakše prelamale u nama“, rekao sam.
I tada,
Kao i sada
Goleme ideje idu po svetu i govore o ljubavi.

***

PREDUBEĐENJE O PESMI

Sve moje boje
U beskrajnoj
Plavoj

***

DOSETKA

Pišem Vam
Isuviše retko
Da biste me se mogli sećati
Kao što se ja sećam Vas
.
U bestrvlju vaskolikosti
Vi ste jedan ozaren um

***

BELOPUTA TRAGIKA

Šarke nesvesnih pameti
Vrtele se u stepenišnim prostorima.
Moja niša
Bivala je većom
I svo se crvenilo svodilo na spuštanje.
Belokosi mermer unaokolo
Suvišnosti mojih nogu.
Nisam umeo da te opcrtam,
Tvoje konstrukcije
U staklenim predelima
Mojih budnih delova.

***

REVOLUCIJA

Sve što nije poezija – spalite!
Odbacite!
Neka se mrtvi u grobu prevrću.
Mi smo došli

___________________________________

ŠĆEPAN POPOVIĆ (Nikšić, 1999.) – pjesnik i student završne godine Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
Poezijom se bavi od rane mladosti; prvu zbirku Mađioničar objavio je 2015. godine, dok je druga knjiga Zemlja Kurtalisana (2024.) nastala kao rezultat višegodišnjeg rada i promišljanja jezika, prostora i identiteta.
Član je književnog kluba Poenta Poetika u Nikšiću, a poezija mu je objavljivana u više publikacija i zbornika.
Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama u Crnoj Gori i regionu, uključujući i Barski ljetopis.
Pored književnog rada, aktivan je i u kulturnoj produkciji: bio je umjetnički direktor festivala Umjetnost nad sjenom (2018.), Artrust (2019.) i Social Distancing Festival (2021.). Radio je na umjetničkim instalacijama i interdisciplinarnim projektima na spoju arhitekture, književnosti i kulturne memorije. Njegovi radovi predstavljeni su na Mikser festivalu (Beograd), Fluid dizajn forumu (Cetinje) i u okviru programa Reshaping the City (Atelje 22, uz podršku Prince Claus Fonda) (Cetinje).
Tokom studija boravio je na Politecnico di Bari (Italija) i na Slovačkom tehničkom univerzitetu u Bratislavi, gdje je proširio znanja o savremenoj arhitekturi, urbanizmu i društvenim transformacijama prostora. Učestvovao je na međunarodnim školama i programima, među kojima su SHiFT ljetnja škola u Berlinu (2024), posvećena održivim urbanim praksama, i TransformERS trening škola u Leedsu (2025), fokusirana na kulturne politike, društvenu pravdu i održive transformacije.
Njegov rad povezuje poeziju, arhitekturu i memoriju – vjeruje da se kulturološka imaginacija gradi i riječima i prostorima, a da pjesnički glas može jednako oblikovati i književno djelo i javni prostor.

POEZIJA TIHANE RADMANIĆ

poezija

*
Sigurna sam
da gravitacija djeluje na misli.
Svaka od njih
uteg za istinu.
Zbog njih si bitan
bez njih što si.

*
Bit će zima
i bit ćemo uz more.
Nebesku svježinu nosit će
pjena, snijeg i sol
i vjetar će valjati vodu.
Bit ćemo osvijetljeni
milijardom galaktičkih reflektora.

*
Ljudi vole ljude
i stvari
mekano zaobljene
kao ikein namještaj za djecu
iz sigurnosnih razloga
da ih ne bi bocnule
oštrice
da ne bi probušile
njihove balone od tanke kože
miješanog sastava
i pustile gnoj.

*
Jutros
dok se još nisam počešljala
mama me pitala
kakve su mi to šiške
– nemam šiške.
To su mi ticala.
Razmišljam otići takva među ljude
– ispeglane, isfenirane
da me čudno gledaju
poskrivećki
dok im se smijem.

MISLILA SAM

Napisat ću ti tisuću pjesama, pomislila sam jednom. Milijun riječi samo za tebe. Knjiga za tebe i spomenik za mene. Ništa drugo što radim neće biti važno kao to. U njih ću izliti svu ljubav i suze i kristalno čistu svjetlost sunca. Umotat ću ih u vlastitu kožu kao što sam htjela tebe umotati u sebe. Mislila sam, napisat ću tisuću pjesama o tome kako nedostaješ, kako neporođene želje peku. Kako ću u njih upisati sve priče koje nismo ispričali. Kako ne postoji život u kojem te neću voljeti. Mislila sam, tisuću pjesama pomoći će da vidiš.
S vremenom sam zaboravila na pjesme i želje i riječi su ishlapile u nebo. Ovaj lipanj donio je oblake, kišu i tebe, a ja sam konačno porodila jedno sjećanje na ljubav. Evo ga: pjesma za tebe, spomenik za mene.

*
U negativnom prostoru mojih sanjanja i buđenja
polako postaje gužva
od onog što će postati riječi
koje se podižu i spuštaju
da isprate prošlost, da predvide budućnost.
To što će postati riječi
raste poput sedefastog fluida koji mijenja oblik
i pomiče me kroz prostor
kao kad ugledaš plivanje bebe kroz trbuh.
I ja čekam porod mnoge djece.
Dok čekam,
zamišljam kako su mjesta čekanja
neokrunjeni hramovi
koji skrivaju dar vremena
i šire prostor sanjanja i buđenja,
ako se ostane.

*
Sad kad znam
sve je i dosadno i smiješno
i nestrpljiva sam
i mogu beskrajno čekati
i može se dogoditi što hoće
i neće
i mogu biti sunce
i mrav
i mogu biti zauvijek
i nikad više
i mogu me testirati zvijezde
proroci i demoni
ja idem
bez molitve i nade
pred dušu
koja isto
Zna.

*
Neki ljudi ne bacaju ništa. Ja bacam puno i često. Možda ne želim nikakve podsjetnike. Možda se želim praviti da nemam prošlost i da imam samo danas i mogućnost sutrašnjosti. Možda mi samo treba puno zraka i prostora. Ne podnosim zakrčenost, gužvu i nemogućnost slobodnog prolaska. Trebam avenije i bulevare da bih prišla stvarima i sebi. Gotovo da zavidim onima koji ništa ne bacaju. Zamišljam kako vole svoje stvari. I kako sam ljubomorna na njihovu ljubav za kakvu sposobna nisam.

*
Što će nam sve riječi koje imamo,
njih oko pola milijuna,
zavedene u neke knjige
koje ne otvaramo
ionako ćemo uzeti one s rasprodaje,
recikliranje je popularno i društveno odgovorno,
nove riječi su skupe,
a mi jeftini i škrti,
pola od pola od pola je previše
za sve što se fosiliziranim jezikom
hoće izgovoriti
jer za reći
treba se zareći
i zlu ne trebalo prekrižiti
prije nego zinemo
prije nego beknemo
prije nego lanemo
prije nego pustimo
divlje zvijeri laži.

*
Jučer oko ponoći
odlučila sam da ću te voljeti
za što je doduše bilo prekasno
jer kad voliš
ionako je već odlučeno.
Bez obzira na tanki nagovještaj
maglenih dana u zraku
u kojima neću moći
spustiti bradu na tvoje rame
bez obzira što neću moći
stati dovoljno blizu
da ti namirišem dah
da ti zapamtim kod
što neću znati čitaš li
znanstvenu fantastiku
ili političku povijest Europe
i slušaš li išta što bih mogla podnijeti
bez obzira što neću moći ništa
odlučila sam
ići ću na sva mjesta za koja znam
da ćeš biti tamo
i kad te nema
tamo ću lakše preživjeti zimu
jer na svim je drugim mjestima prehladno.

*
Vidjela sam
u onom ormaru u hodniku
da se povećao broj teglica,
limenki i konzervi,
boca ulja
i
vidjela sam
po nekom ćoškovima
da vire jezici iz sjena
i
izgleda mi
kao da se spremamo za rat
spremamo li se za rat
opet majko
ti i ja
ili mi
makar se ne sjećam
kako se za rat sprema
jer onaj put kad je došao
bila sam već spremna
s madracem i igračkama u skloništu
za dirigentskom palicom
zbora crvene zgrade
i mislim da ovaj put
neću organizirati zbor
djece ionako nema
a naše sklonište više nije naše
kratkovidno smo ga prodali
nadi u bolje sutra.

*
Grad je gust
poput meda
cijede se ljudi
kroz njeg
cure
u leru
ostavljaju ljepljive krakove
hvatajući autentični beznačaj
ponavljajućih dana
usisavaju
mrak umjesto zvijezda
moraš ih uvijek pratiti
žar neba
bez očiju vidjeti.

*
Useljavam se u ovu šutnju
kao u jazbinu
kao skvoter
privremeno ili trajno
ne zna se
ni mi se ne znamo
osim kad šutimo
o istom
o istoj;
kroz nju se šuljam
pužem i teturam
tražeći kako dokinuti zavjet
a da si ne prerežem grlo
da progovorim bez oskvrnuća
i žrtava nedužnih i usnulih ;
ne zna se
ni mi se ne znamo
ni ja ne znam
pričati ti jezikom zaboravljenih
zataškanih bogova.

*
Svi su sretni
i svi su dobro
i svi kupuju
i svi putuju
i svi rade
svi su sretni
i svi se vole
i svi se pošteno u crkvi mole
svi su sretni
svi se množe
jer se može
dobri bože
svi su sretni
svi se smiju
svoju tako bijedu kriju
svi su sretni
i svi slave
šuplja srca prazne glave.

*
Kad mislim o našem susretu
pitam se
hoćemo li oglušiti od riječi
ili
riječi jednostavno neće biti
i
hoćemo li pustiti
tišinu među nas
da govori ono što već znamo
i
hoće li sve ove neznajuće godine
biti sasvim dovoljne
da dokinu
zatomljene čežnje zadimljene strepnje
da obistinimo snoviđenja
jedno drugom
jedno u drugom
kao u jednom.

stajat ćemo na litici prošlih života
u kojima smo se urekli
strahom i neznanjem
i koracima lutajućim
od žurbe
nad morem srećonošnog zaborava

prodisat ćemo očima
svježima od vatre
hladit ćemo kožu mjesečinom
i puštati na slobodu
krijesnice iz kose

hranit ćemo se sunčevom srži
naša nepca bit će nebeski svod
ljubičastih oblaka
i zvijezda što kaplju
iz nas će izvirati med i mlijeko

dlanom ćemo zaustaviti
propuh među lopaticama
oporit ćemo džepove
zašivenih krila
i namjestiti kompas
na zauvijek sad

____________________________________

TIHANA RADMANIĆ rođena je 1984. godine u Bjelovaru gdje i danas živi i radi. Diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Uz to što je učiteljica razredne nastave i učiteljica joge, prvenstveno je učenica Života. Literarne uratke dosad je uglavnom objavljivala na društvenim mrežama. S pjesmom “Zauvijek sad” ušla je u finale natječaja za najbolju pjesmu „Josip Prudeus” GK Samobor 2025. godine.

PET PJESAMA PAVLA ZELJIĆA IZ ZBIRKE “MNOGOOČITI SERAFIM”, Narodna biblioteka Njegoš, Nikšić, 2025.

poezija

POGLED NA ISTORIJU

sve protiče od ove drevne i divne borbe
crnog zloduha i crvenog anđela
vreća očiju i ustiju protiv nevidljivih krila

žar čarni svim ulicama ostavlja trag
kao dželat kad smaknutog vuče
i tako po svakom tkivu mesu glasu pogledu

da zaviriš u čoveka
udariš u kost ona se crni
to sve jer ih je zloduh trbuh svario

ali otkud znam
možda su i tebi oči crne
možda bi ti kost belom delovala

čuvaj se čitaoče neveseli

***

NOVI VAVILON

isus naš
isus naš vudu lutka
isus crni brat prezren na svetu

isus rođen azilant
isus sahranjen kraj psećeg groba
u dvorištu palate velegospara

***

SUTON ZLODUHA. BDENJE

I
mladi bog noćas sja nad grobom
punim sebe kog ostavlja. i nema kuda sem
da se nada, jer on pun je sveta. sve crnilo
sveta noćas, kao svake noći na sebe
mora primiti. tako i ova pesma.
nek isus bude za sva nedela.
pesma najosuđenija. pesma mučenica.
pesma crnooka, pesma najzlodušnija.
ali i pesma nekrštenica, pesma bezimena,
pesma stradala pre no što je sazrela.

nek krvari od klinova, nek voda joj
plućna poteče iz rebara-stihova.
iz pesme, mladog boga melanholije
što nosi sve vedrine proleća svetova.

o, nek pupi i brizne sunovrat što svebrižnik pesmeni
na sebe prima, nek se blizne i kote svesvetske
vedrine i milote. Olimp je naš pun stradalnika
što su sve sunovrate primili, ne tražeći ništa.
u lancima su sagoreli.

II
tako Orleanko, praobrascu,
ti si prva videla da stara vremena
ne behu nikom dobra. tvoja je duhovnost
bila budućnost, tvoji anđeli su bili ljudi sutra.

i kroz strašnu istoriju istorije i materije,
užasni asfaltni lavirint je bojište. smrt još
ostavlja svoj zadah na svakom kutku,
dim i magla kao s lomače talože čađ
po licima ljudi i svih izuma im.

dvorska luda, ta neprekidna svežina sveta,
telo nerastočivo, proleće nejesenjivo,
potomak ti je, nevoljni – Hamlet i Jorik,
u isto vreme. ipak, nema tog crva,
nema te lobanje na koju je svodljiv.

jer nije sam, jer on je svako
ko na sebe masku pajaca primi,
ko hoda,
nema groba koji će
njega trajno primiti,
iz kog pesmom neće isklijati,
ko hoda.

***

TRI DŽELATA I TRI TATA

naočigled svih, obešen,
i naočigled svih, nasmešen
zloduh krvook krvolok
strašno se ceri

uzvikuje uzvišen:
zlato vam trune, krv se ne da okoštati,
rđa vam imanje zemno, oganj je krveni
zlatom svojim riđim zube vam rastočio,
i dušu vam oteo i svu radost
i oči zacrneo i u pseto tupozubo
lutajuće pretvorio vas
zato ne čudite se ako jednog dana
u nekom futurofiziologu
na sebe među inim zverinjem naiđete

***

DELIRIJ

o neukosti što mi se usadi u kosti
da te mogu iz srži što te drži prognati
i da u drugom obliku vesele praznine
ostaneš gde jesi da lakoćom prostim
hodom svojim opevam svet da budem
živi instrument vremena i prostora

duša pesnika treba biti
kao seizmograf opšteg duha
mesto lire taj aparat iz srca
izvadiće s užasom i začuti
ritmično i neujednačeno
cijukanje demona
što je njegov damar

prostom jednačinom proporcije
što katastrofalnija vremena
to monstruozniji zanosi melodije
što veća zlodela zloduh čini
nad sretnim i setnim licima
nedužnih to grčevitiji stihovi

pred svojim predačkim povorkama
ko pajac dvama bakljama
žonglirati dvoličan biti ko janus
poeta doctus i poeta insanus

ali na balu
dočekuje baal
domaćin sa čeljustima
dobrodošlice

_________________________________

PAVLE ZELJIĆ (2000), rođen u Loznici, doktorand književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je završio i osnovne i master studije.
Piše pesme, književnu kritiku, i eseje.
Autor dve pesničke zbirke: Ikar i Mesija (2019, „Limske večeri poezije”, Priboj) i Spina Mundi (2024, na konkursu za zbirke poezije Centra za kulturu Plužine).
Mnogoočiti Serafim je njegova treća zbirka poezije.
Sarađuje sa brojnim književnim i naučnim časopisima regiona.