ČETIRI PJESME ELIZABETE JURIĆ

INSULA

Provela sam ljeto na Rabu
Umjesto koktela
nakon svakog obroka
pila sam lijekove

Nisam imala pogled na more
Iza prozora sa rešetkama
Čuli su se krikovi galebova

Nekada mi se činilo
da sam okružena turistima
Neprepoznatljive riječi kružile su zrakom

Izlazak iz sobe
Značilo je park
Ili mali dućan

Ispred dućana je uvijek bio red
Morala sam izbjeći žive mrtvace
koji žicaju novac i cigarete

Makar je sladoled
Istog okusa
Vani ili na psihijatriji.

***

MOJ PSIHIJATAR NIJE KOMUNIST

Prošli tjedan bila sam na razgovoru
Došli smo na temu mog života
Rekla sam da je sve normalno

Samo ponekad ulazim
u žestoke rasprave s partnerom
Oko političkih uvjerenja
Ja naginjem na lijevo, on na desno

Sljedećih pola sata
Slušala sam kako je ljevica
zapravo komunizam
Odnio više života od nacizma
A femicid olako upotrebljen pojam

Na kraju smo se rukovali
Dala sam mu snop novčanica

Nadam se da mi u dijagnozi ne piše
Da patim od ideologije
ravnopravnog svijeta.

***

AGRESIJA JE NOVA DEPRESIJA

Ne mogu pobjeći od svojih dijagnoza
Svake godine moram obnoviti vozačku

Depresivna osoba ugrožava promet
samo sam jednom udarila divlju svinju

Bijesni momci redovno gaze ljude
Ali oni nemaju psihičke probleme
Oni su na bijelom i jebeni

Patim od depresije i anksioznosti
Pijem lijekove

Nadala sam se da će ove godine biti lakše
Doktor u Buzetu vikao je na mene
Gdje vam je zadnji nalaz od psihijatra?

Dvoumila sam se što da kažem
Da li ga viđam svaki dan
ili godinama nisam bila?

Potpisala sam izjavu na brzinu
nikada se nisam lječila
od alkohola i droge

Sada moram do psihijatra po novi nalaz
Suptilno mu reći da nikako ne spominje moje liječenje na Rabu

Daj napiši nešto uobičajno
F40 anksiozni poremećaj
Motorika uredna, redovno uzima terapiju

Sve da bih mogla sjesti za volan
i voziti šezdeset na sat.

***

ZAMALO ZVIJEZDA

Jednom sam se vozila
od Zagreba do Rijeke
Zbog stanja na cesti
Uvjerena –
umrijeti ćemo svi

Već sam vidjela
kako zovu mog tatu
On, oduzet tugom
baca se na pod

Sprema se veliki sprovod
svi govore
Bila je nešto posebno
Prijatelji ne dolaze k sebi
kolege kupuju
Velike vijence i bukete cvijeća

Na sprovodu od velike gužve se ne može disati
u crnoj kronici vijesti:
Još jedan mlad život tragično oduzet

U dnevniku nađu pjesme
moje pjesme
Objave zbirku
postane obavezna lektira
Recitiraju je školarci
učiteljice krivo interpretiraju

Glas novog milenijuma
preveden na dvadeset jezika
Objavljuju fejsbuk slike
sa mojim stihovima

Citiraju me
na pjesničkim večerima
Osniva se nagrada
koja nosi moje ime

Stigli smo na autobusni
miris urina i peciva
15 eura u kešu
Ne živim više vječno.

__________________________________

ELIZABETA JURIĆ (1996., Darmstadt, Njemačka) odrasla je u Bujama u Istri, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je Grafičku tehnologiju i multimediju na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Svoju poeziju objavljuje na književnim portalima Astronaut, Strane i čovjek-časopis te u tiskanom književnom časopisu Poezija. Njezine pjesme uvrštene su u zbornike Sreća je sol, Rukopisi 49 i Distorzija. Osvojila je drugo mjesto na regionalnom natječaju „Mak Dizdar”.

POEZIJA ELIZABETE JURIĆ

MOJ ALGORITAM ZNA ŠTO MI TREBA

Pitam se koliko je pametna
umjetna inteligencija
Hoće li ubrzo reći
koji je smisao mog života

Ili
Će mi i dalje
slati oglase za vibratore na popustu.

***

IZ SNA ME TRGNUO MLADI GLAS SA EKRANA

Samo danas
na posebnoj akciji
Vječni život po promotivnoj cijeni

Samo večeras ekskluzivno dobivate
i samopouzdanje prosječnog muškarca
Sve što trebate učiniti je
odreći se svoje empatije

Na ovaj način
Ništa Vam ne stoji na putu
Prema poslovnom uspjehu

***

TVOJE DIJETE

Oče, sagriješila sam
Podigla sam suknju
Uzvratila pogled

Oče, rekla sam ne
Ali on me držao čvrsto

Oče, nemam snage ti reći
Da otišla je moja nevinost

Oče, jesam li svejedno
i dalje tvoje dijete?

***

OŽILJAK

Pamte se ožiljci, a ne lica. Tragovi borbe na koži. Glazba koja je svirala dok sam se borila — za sebe, za druge.

Ožiljak ostaje kao podsjetnik. Na sram. Na bol. Na težinu tvog tijela na meni. Na tihi krik koji sam proizvela u sebi.

Ti mene ne pamtiš. A ja tebe nosim na koži. Svuda sa sobom.

***

MEDUZA

Zakopaj onu glavu koja se i dalje nada
Pokriji onu koja misli da postoji sutra
Pregazi onu koja ne može disati od bijesa
Uguši onu koja plače za malom curicom
Stani nogom na onu koja i dalje voli oca
Uzmi lopatu, zakopaj ih sve
Odvoji onu koja misli da ljubav postoji
Sve ostale zatrpaj zemljom
Neka s njima umru tragovi
Ljubomore, zavisti, samožaljenja
Ako se koja bude još koprcala
Molila te za malo pažnje, nježnosti
Ispričavala se što je otrovna
Probodi je nožem, ako treba stoput
Ubiji ih sve, zapali ih
Spasi svijet od nje
Spasi se, dok joj još nisi pogledao u oči
i vidio
Da je i ona nekad bila žena.

__________________________________

ELIZABETA JURIĆ rođena je 30. kolovoza 1996. godine u Njemačkoj. S nepunih 11 godina seli s ocem u Istru, koju je brzo zavoljela i osjećala kao svoj drugi dom, iako nikada nije zaboravila bosanske korijene svoje majke.
Studirala je Multimediju u Varaždinu, a tijekom života živjela je u Zagrebu, radila u Njemačkoj i boravila u Americi, ali uvijek se vraćala Istri, gdje je pronašla svoju inspiraciju.
Poezija joj je bila prirodan izbor otkako je bila mala. Svijet riječi uvijek joj je pružao utjehu, osobito u trenucima kada obične riječi nisu bile dovoljne. Pjesme je počela pisati u teškim vremenima, kad su osjećaji bili previše duboki da bi ih mogla izraziti na bilo koji drugi način.