BEZMJESNI
Na izlazu će te upitati ko si i otkud si i roditelji od kojih su.
Reci da si ih zaboravio.
Reci da ne znaš mjesto otkud dolaziš.
I reci da sebe ne poznaješ jer se ne možeš sastaviti:
Ti živiš na jednom mjestu a tvoja duša na drugom.
1. V. 2008.
***
KOŠULJA
Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan
i kad se s mukom porođajnom razdvajahu boje postanka
izgubljene u crnom plaštu kaosa,
od onda kad me dotače koža s milijardu osjetila
što ogrnu moju Dušu poput košulje –
od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka.
Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena
kad nisam postojao,
bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj.
Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbrižan poput luda djeteta!
Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju
i vratih se tamo gdje sam nastao.
13. XII. 2007.
***
REĆI ĆU TEBI KOJI ME SLIJEDIŠ
Ne znam što bih sa svojim vječnim životom uradio,
ne znam tajni ustroj koji ga stalno obnavlja,
ne znam zakone po kojima se mijenja moje lice da ga ni sam prepoznati ne mogu.
Reći ću tebi koji me slijediš:
Ja sam gotov starac koji računa na blagost miholjskog vjetra.
Pa ipak, oči moje igraju kao na ulju maslinovu, srce je srna što iz luga,
iz gustiša plaha iskače, a bedra, bodena i sječena, u svilu zavijena,
u ljubav kovilja što me zaobilazi
***
DUŠA I TIJELO
Iz svjetlosti, dušu je stvorio kao žudnju
Iz zemlje, moje je tijelo, mjesto susreta
Poput prosjaka, žudio sam za nestankom,
Uranjanje kapi sa svojim oceanom.
Trajno pijan od zanesenosti
I nipošto se nisam želio otrijezniti.
Iznenađen, spoznah mir tijela, mir koji stari,
a duša, u njemu, poput vjeĉnog proljeća, vrt!
Odmaknuh se, ošinut, od svog vremena.
Crnim čadorom glavu skrih, kao pokrovom.
Crnim pokrovom, da pod njim se smiri kaos
u tijelu, u svemiru.
7. VI. 2010. – 17. 1. 2021.
***
IZNENADA
desilo se iznenada, dok sam se sagibao i povezivao vezice na cipelama;
gle, pomislih užasnut, prste i ruke – bile su mi potpuno nepoznate. Nikad ih nisam vidio.
Krenuo sam prema vratima, ali nisam znao kamo sam zapravo pošao.
Zazvonio je telefon, i zvuk mi je prostrugao cijelim tijelom, užasno i surovo.
Ruka, koja mi je bila potpuno nepoznata, podiže slušalicu i prisloni na uho.
Kajane, Kajane, javi se!
Šutio sam poput lopova zatečena u tuđoj kući;
nisam znao šta znači riječ:
Kajan. Ime mi bi potpuno nepoznato.
Prihvatio sam još jednom kvaku na vratima i počeo razmišljati… „Javi se!“ –
Siđoh stubištem… kao da ću na ulicu.
Kako sam se ovdje zatekao,
Od kada sam tu, otkud sam došao….
U mimohodu, potpuno jasno vidim, ljude koji me zagledaju i čude se
nečem neobičnom što imam na sebi a ja toga – jedini – nisam svjestan.
Osvrću se za mnom, nije im jasna moja zapanjujuća zbunjenost,
Pitam se neprestano: kajan, je li to ime čovjeka ili životinje,
Ali, šta ja imam s tim?
Je li to signal, znak ĉije sam značenje zaboravio?
Bože moj, šta će biti sa mnom? Bože moj, šta će biti sa mnom?
***
KAD ME UNUCI O POTOPU BUDU PITALI
Bilo je tako strašno vrijeme
da je brvnara poskakivala, da su grede ječale
da se vrata više nisu mogla zatvoriti
da su svi pobjegli –
jedni, luđi, u šumu, a drugi, pameću zaokrenuvši, u
zemunice, noktima izrovane,
čak i po blatu, pužući, djeca malodobna nestajala iza
granice našega polja
i više nikoga nikada nisam vidio.
Prošlo je trideset godina,
a koliko je tek stoljeća proteklo u mom kalendaru za
isto to vrijeme, koje računam od vremena neopisiva
iz kojega su bježali i oluja očevi i kurve sinovi njihovi
Nakon potopa pustio sam goluba da izvidi ima li
kopna kakvoga na ovoj kugli
što u snu,
lebdi između mojih dlanova.
Sletjevši na ostarjelo rame doneseno iz djetinjstva,
grančicom mi lovorovom taknu resicu, ušnu školjku
ispunjenu krikovima
moje braće malene i mojih sestara ubogih
koje su poklali vukovi
na pravdi Mudrog i Budnog Boga Velikoga.
Na pravdi Ljubljenog, koji u mom srcu svoju kuću posjeduje
od prije nego srce postoji
Pa zašto, prokletnici, grijehe smrtne počiniše?
Zbog imena njihovih, prelijepih,
sve do jedne poklaše…
9. VI. 2007.
***
SADA SAM ZREO ČOVJEK
Sada sam, Bog mi je svjedok, zreo čovjek:
Shvatio sam što je žudnja i kada nastaje.
Melek mi je otvorio oči:
Žudnja je sada prava i potpuno istinita.
Zamahnuo je svojim krilima kad sam najmanje želio:
Slijedi me: tvoja je kuća na drugom kraju raja.
Bit ćeš zadovoljan jer ništa više nećeš znati.
Ja tako radim s dušama
Koje sam davno odabrao
I koje sam zbog njihove očajne žudnje
Zavolio.
_____________________________________________
IBRAHIM KAJAN rođen je 1.11.1944. godine u Mostaru. Školovao se u Mostaru, Dubrovniku i Zagrebu. Magistrirao je i doktorirao iz humanističkih znanosti, polje književnosti, na Fakultetu humanistiĉkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
U Zagrebu je nastanjen od 1969. godine, radeći pretežno u izdavaštvu i bibliotekarstvu, a nakon stjecanja državne samostalnosti Hrvatske, posvećuje se organiziranju kulturnog života bošnjačke zajednice u Zagrebu. Osnivač je Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske (1991.), unutar kojeg je pokrenuo i bio glavni urednik časopisa za kulturu i društvena pitanja BEHAR (1992. – 2001.), koji i danas izlazi. Desetak godina (2002.-2012.) je angažiran u Mostaru u svojstvu pomoćnika kantonalnog ministra prosvjete, kulture, znanosti i sporta, odnosno kao profesor na Fakultetu humanističkih nauka, a u posljednjim godinama i kao v.d. dekan. Živi u Zagrebu. Umirovljenik.
Član je Društva hrvatskih pisaca, Udruženja pisaca BiH, PEN Centra BiH, te Američko-bosanskohercegovačke Akademije znanosti i umjetnosti.
Bibliografija:
Arabija ljubavi, pjesme, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1967.
Al-Sajab i kamena vaza, zapisi, pjesme, Zajednica pisaca “TIN”, Zagreb, 1969.
Kuću dok nađeš, pjesme, “August Cesarec”, Zagreb, 1978.
Žuta ptica, pjesme za djecu, “Svjetlost”, Sarajevo, 1980. i “Bosanska riječ”, Wuppertal, 1993.
Ljubavni huhujek, pjesme, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1989.
Muslimanski danak u krvi, publicistika, 1992.
Zavođenje Muslimana, publicistika, izdavač: Smaila Kajan, Zagreb, 1992.
Ljubavi je malo, pjesme, “Bosanska riječ” – “Kaj”, Wuppertal – Zagreb, 1994.
Pod beharom moje janje spava, antologijska čitanka dječijeg bošnjačkog pjesništva, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 1996.
Bošnjak na Trgu bana Jelačića, društveni eseji, Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 1998.
Tragom Božijih poslanika, putopis, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj (1999), Islamski kulturni centar, Mostar, 2. prošireno izdanje, 2005.
Melek, izabrane pjesme, KZB “Preporod”, Sarajevo, 2002.
Druga bajka, pjesme, “Vrijeme”, Zenica, 2002.
Smijeh koji je pobjegao, pjesme za djecu, “Bosanska riječ”, Tuzla, 2003.
Katarina Kosača – posljednja večera, drama, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2003.
Katarina, kraljica bosanska, roman, Tuzla, 2004; 2. izdanje 2005; 3. izdanje, Zagreb, 2007; četvrto (prošireno i redigirano) izdanje, “Zalihica”, Sarajevo, 2007., peto izdanje, Hena.com, Zagreb, 2012.
Gospodari i sluge tinte, eseji i novinske književne kritike, “Planjax”, Tešanj, 2005.
Grubići i nježnići, eseji iz hrvatske i studija iz bh. dječije književnosti, Zagreb, 2006.
Tragom bosanskih kraljeva, putopisi, Tuzla, 2007.
Djedice unučice pričalice, slikovnica, “Sarajevo publishing”, Sarajevo, 2008.
Razvoj i oblici dječjeg bosanskohercegovačkog romana, studija, “Zalihica”, Sarajevo, 2008.
Pogled u Bosnu – Tragom bosanskih kraljeva, putopisi, “Dobra knjiga” Sarajevo, 2010.
Grad velike svjetlosti. Mostarske vedute, Muzej Hercegovine & IC Štamparija, Mostar, 2014.
Put u Blagaj, Blagajske vedute, putopis, Autorovo bibliografsko izdanje, Mostar, 2017.
Journey to Blagaj, Vedutas of Blagaj, Translation: Amina Imami. Author’s special edition, Mostar, 2017.
Krici i šaputanja. Putopisi iz Humske zemlje, Bosanska riječ, Tuzla, 2017.
Mujaga Komadina, monografija, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018.
Historija grijeha i nasilja, Sekvence uklonjene povijesti, Štamparija IC, Mostar, 2019.
Nakon potopa, pjesme, Shura publikacije, Opatija, 2021.
Nagrade:
* Nagrada ˝Antun Branko Šimić’˝ za zbirku pjesama ˝Kuću dok nađeš˝ (Zagreb, 1973.),
* Nagrada Planjaxa za najbolju knjigu pjesama objavljenu u Bosni i Hercegovini 2002. za knjigu ˝Druga bajka˝
* Nagrada ˝Zlatno pero˝ za najbolji dramski tekst bosanskohercegovačkih autora izveden na 20. susretima pozorišta BiH u Brčkom 2003. za Katarinu Kosaču
* Nominacija za međunarodnu Nagradu ˝Mali princ˝ za zbirku pjesama ˝Osmijeh koji je pobjegao˝
* Nagrada za najbolji izvedeni bosanskohercegovački dramski tekst na Festivalu bosanskohercegovačke drame za tekst ˝Katarina Kosača˝, u izvođenju Sarajevskog ratnog teatra ˝SARTR˝ Sarajevo, u Zenici 2005.
čovjek-časopis 