ČETIRI PJESME MILANA JOVANOVIĆA IZ ZBIRKE “KAMENJE IZ DŽEPOVA”

SVAKO VEČE SRUŠI SE SVET

Zapravo, želim da te pitam
Da li se ta tuga večeras zaista uvukla u tebe
Zbog vesti o zemljotresu na kraju sveta?
Znaš li da sprat ispod tebe
Jedna žena, već danima umire?
Da je na ulici ispred
U ovom času pregažen pas?
Ne znaš, moj prijatelju?
Imaš već dovoljno briga.
Niko ti to neće uzeti za zlo.
Ali ipak, zašto ti tuga steže grlo?

I još nešto hoću da te pitam.
Mada zapravo pitam samog sebe.
Možemo li istim imenom zvati
Pretke što su molili Boga za kišu
I mekane, ispeglane, mirisne senke
Što preklinju kreditni biro za spas?
Možda ti stari, kameni ljudi
Nisu ništa više nego mit.
Jedna nedostižna zapovest.
Možda to samo pakost istorije
Podmuklo seje krivicu u nas.

Nekada su dečaci sanjali da
Postanu kapetani, a ne kapiteni
Reči, snovi, heroji i čovek
Sve je to imalo drugačiju bit.
Voleo bih da je to sve samo
Bes istorije, koja će za trista godina
Presti o nama, istu nit o slavi i časti.
Ali bojim se da ako se ova večernja
Tuga, iz drugačijeg razloga uvlači u
Nas, da se nikako, nikako više
Istim imenom ne možemo zvati.

***

NEBO NAD VREMENOM

Dva pesnika vijugaju stazama.
Naizgled tvore suštinu simetrije.
Ima pak u tome nesaglasje neko,
Nemir u skladu, tkivo Vasione.
Jedan je tragao sudbom drvodelje,
Potkradao oblik iz života sile.
Drugi svoje snove pretvorio u ptice,
Rasipao istine i otišao preko.

Ali raštimovane žice paradoksa
Čine savršenstvo nejednačine.
Sakriće lice smaknuvši veo.
Podneti bol ugrižene usne
Кoji krvlju venča poljubac.
Smrtni ubod što oživi sopstva.

Opsen izbor je li klečanje
Zbog ropstva ili molitve.
Beščujne reči, kamenje na vodi,
Ornamenti sveta, prevrnute ikone,
Plikovi smrznute kože,
Lamenti nad novorođenim,
Кvaka na ramu za sliku.
Ili obraćanje nikome.

Osluškujmo glas, da čujemo eho,
Кojim su stazama dvojica pošla.
Prevrćući težinu noći na leđa,
Svojevoljno samujući umesto nas.
Oslušnimo i eho da čujemo glas, jer
Vijugaju dve staze pesnikom.

***

POSVETA NEOSVEĆENIM

Ima i takvih koji su umrli
Porađajući svoje stihove.
Jer, reči su skupe
Iako nisu na ceni.
Svet je prebrz
I očas posla
Se izmakne
Ispod nogu,
A stihovi
Vezani u lanac
Stegnu se
Oko vrata.

Oni koji ne vide iza stvari
Znaju da bi svet bio moguć bez pesnika.
Ali ne slute da ne bi bio moguć
Takav koji bi ostao bez pesnika.

I pitaju se,
Šta mu je trebalo
Da stihove
Upliće u omču.
Samo ne znaju
Da pitanja bez odgovora
Ne zaslužuju znakove pitanja
Na svojim krajevima.

***

OPROSTI MAJKO

Кatkad mi se bes sliva niz čelo,
A kosa mi ceo život vijori u susret vetru.
Životom gazim bosonog, jer svaki me kalup žulja.
I često za smislom tragam po mestima
Кao što je pivska pena.
Čini mi se, na dnu čaša da nazirem,
Da je čovek svoj život obesmislio, najviše
Tragajući za samim smislom.
Muči me, više od nedostatka smisla,
Nedoumica, da li je pivo ovako gorko bilo
I pre početka potrage.
Ni zbog čega mi u životu nije krivo,
Jedino kad se setim
Da je moja majka i danas uverena
Da sam ja smisao njenog života.

– zbirka “Kamenje iz džepova” objavljena je u izdanju Književne omladine Srbije 2011. godine, a elektronski reizdana u Beloj biblioteci Balkanskog književnog glasnika u augustu 2024. –
_______________________________________

MILAN JOVANOVIĆ (1981–Ω)

Objavio je knjige pesama Kamenje iz džepova (Književna omladina Srbije, 2011. i Balkanski književni glasnik, 2024) i Mωmbasa i drugi krajevi (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani”, 2023).

Pesme i kratke priče objavljivao je u zbornicima i magazinima.

Kao urednik u izdavačkoj kući Darkwood uredio je oko dvesta naslova. Tokom četiri godine bio je jedan od urednika strip-magazina Stripoteka. Pokrenuo je i vodi izdavačku kuću Stalker posvećenu objavljivanju stripova i monografija o strip-autorima.

Prevodi stripove i knjige (Kalvin i Hobs, Skalpirani i dr).

Živi, radi, piše…

POEZIJA DEJANA ŠIMURDE

NEĆEŠ UMRETI

Otac botanike je podelio biljke i razlikovao trave.
Neko drugi je uspostavio praznike.
Pre oca
iza sunca
stajala je žena.

Hodati pored vode bez potrebe za imenima
pod suncem koje stoji.
Hodati pored vode u običnoj slici
pod suncem koje stoji.

Na drugoj obali uvek ćutnja
o lišću koje pada po laticama koje padaju po plodovoj vodi

(To su možda svetle vode apokrifne apokalipse to su možda crne vode to je
ukus krvi koji osetim kad ulazim u ženu
kojoj sam zaboravio ime
ukus krvi kad znam da sam na silu bačen u postojanje
kad odlažem smrt kao da se pitam
šta je bilo pre oca botanike pre žena koje su već sve znale pre očeva)

***

DOLAZE BOLJI DANI

Kraj leta je doba raznih boljki. Tad ljudi ćute u paučini punoj osa. Sve je naizgled mirno ali otrovi su budni.
Tako sam jedne subote usred napada neobjašnjive sreće primetio
moj zub se klima. Moj zub u donjoj vilici.
Ubrzo se pod klimavim zubom pojavila nežna cista koja je pulsirala.
Sledeće noći mi se pridružila otekla limfna žlezda.

Puno sam spavao bio sam bled na poslu sam bio rasejan.
Moji saradnici su bili besni i spremni na revoluciju. Ja sam bio spreman za giljotinu
bilo mi je svejedno.
Devojka me je napustila zbog previše spavanja. Nisam imao volju ni za onanijom. Hrana mi je postala nebitna. Ponekad bih srkao supu gnjavio pirinač jer cistica nije podnosila čvrstu hranu.
Čupala je sreću iz mene.
Svaki čas sam jezikom milovao tu toplu izraslinu tražio milost. Naposletku
ja sam želeo da nastavim
sa starim životom
punim neobjašnjive sreće piva milovanja.
Tako je prolazio septembar

cista je jednog jutra otišla. Ostao je samo klimav zub.
Ja i dalje nisam bio srećan.
Vrlo brzo sam shvatio da sam nesiguran bez nje. Dočekali su me neplaćeni računi
pretnja otkazom. Sve se izvrnulo u glib urvinu štroku. Devojka mi se vratila ali mi se više nije sviđao njen nos. Mirisala je na mleko i dečiji sapun. To me je baš porazilo.

Na vrhuncu očaja sam fotografisao svoju senku iz profila na zidu ustanove u kojoj sam radio. Očekivao sam da ću na taj način doći do prave dijagnoze.
Moja senka u poznom septembru bila je senka pradrevne zveri nad provalijom.
Poželeo sam da imam manju glavu. Sve bi bilo lakše kad bih imao manju glavu
nad provalijom. Tako sam ja razmišljao o svojoj klimavoj senci.

Onda je jesen nastupila. Neko mi je usput dobacio da sutra prelazimo na drugo računanje vremena. Trgnuo sam se iz mrtvila krenuo ka svojoj kući.
Ponadao sam se da me je pod jastukom ponovo čekala reka.

Izaći čist i zdrav iz njenog hladnog odraza. Dogodine. Obećati.

***

PALEOLIT

zimovnik je van vremena
Island pošumljen iza sna
u kasno popodne
izvršena procena
po ratnom kalendaru
Tisa danas plavi Helsinki
čamac je crna linija
rane u snegu
sve je manje nade
nema pomirenja sa ocem

voda stoji njegove reči su
pepeo sa neba 1996.

nestala lica neko nigde
pepelom mrlja nebo 1996.

sve je slomljeno staklo bdi
u koštanoj srči ugalj
u ledu zatvara pojanje
Tisa se vraća donosi
gnezda boreala otvaram
oči teško je već pet ujutro
procenio sam
po tami iza sna
u vozu sam

dusi kasnog božića
dusi kondukterija
bubarusi osmuđenija
traže od mene kartu
trenutak
da proverim
u kom je džepu
pa gde je sad trenutak
moje šake trnu već su prah

***

ZONA

van zone zaraza tinja
osinjak gustiš mioma surli
svinjac leta uz kanalska groblja

van zone nova vojska urla
na periferiji pada trulo grožđe
cedi se po asfaltu žuč kamagre

van zone su nam bivše žene
pune trodona slomljenog stakla
po tuđim krevetima bez materice mozga

van zone čekaš nekog ko je sam
nekog u hladnom
izostavljenog
sa poslednjeg popisa

***

UČINIO SAM PUNO ZLA

Učio sam reči učinio puno zla. Tukao sam te varao sam te. Pojeo puno dobrih i glupih životinja. Poplave su razarale našu zemlju nosile kuće ljude pse mačke a ja sam se skrivao
u zagrljaju tuđe žene
u mutnom sjaju
pod velom vode.

Onda je difterija pala sa neba. Došla je zima. Ja sam pao u krevet.
Prestao da učim reči. Došli su snovi
krvoliptanje u Novosibirsku
rat u Arhangelsku. Cink so kalijum
izliveni iz mene
po govnjivoj kaldrmi.
Šapat gline
utešno mucanje pijanog prijatelja

(učinio si ti ponešto učinio si šta si mogao
nakon zalaska sunca nastupa takozvani plavi sat
pre deset godina pre nego što si učinio puno zla imao si dobar plan
naučiti reči pričati o porodičnoj avanturi
međutim
u potrazi za pravim osvetljenjem
još se nisi probudio)

Da prijatelju
još se nisam probudio.

_____________________________________________

DEJAN ŠIMURDA rođen je 1978. u Somboru gde živi i radi u Centru za socijalni rad.
Objavljivao je kratke priče i muzičke recenzije u lokalnim časopisima Pogon i Avangrad, a rane poetske radove po ponekim, već ugašenim sajtovima, i u fanzinu Librarion. Učestvovao na večerima poezije u oganizaciji Poeziodroma, kao i na ovogodišnjem Poezivanju u organizaciji Gradske Biblioteke. Do sad se nije aktivnije bavio promocijom svojih pesama, a trenutno radi na izdavanju svoje prve zbirke pod naslovom Rešeni problemi.

ŠEST PJESAMA IRENE SKOPLJAK BARIĆ IZ ZBIRKE “MOJA.”, Meandar Media, Zagreb, 6/2024.

SESTRA. ZAŠTITNI FAKTOR.

Sestru skrivam u prostoru između jednog
i drugog rebra.
To je njezino mjesto.
Posuto suhim lišćem i sjenama kestena i ako
dovoljno dugo bude žmirila,
nitko je neće pronaći.
Za nju je i bolje da je skrivena.

Svijet je hladno oružje položeno na kupolu neba.
Svijet je odškrinuta konzerva na čijem se rubu
tako lako odlažu jagodice ka-ži-pr-sta,
zapešće ili zalutali pahuljasti vrat.

Govorim i guram joj glavu pod kaput
među ježeve iglice.
Tamo je sigurna
omotana bodljikavim štitom.

Samo je zrakama sunca dopušteno
promoliti nos i reći: Zdravo, sestro.
Tako si lijepa.
One su pitome, one su pristojne
i znaju se na vrijeme ukloniti.

Ako piše zaštitni faktor 20, 30, 50,
one znaju: dalje se ne smije.

Ovo je područje pod videonadzorom.

***

JA SAM TO ZNAO. SANJAREĆI. ZNAO SAM.

Tako je pisao Ted,
draga moja Sylvia,
tvoje su oči bile crne ćukove duplje
fićukale u noć
čekale jutarnju kroniku
mjesto za sastanak
priručnik za samopomoć

Znao sam
kad sam odlazio
u noći kad je odlazak
jedino i posve moguć
znao sam da ostavljam
tijelo riječ tanke tanašne prste
omotane crnim ogrtačem
umotane u crne slutnje
ušivene u rubove crnih sljepoočnica

Tebi je trebala zaštita
sestra
sloj debele masne kreme
za noćnu njegu
I noćna njega trebala je tvoju kožu
tjemenu zubnom mesu
grizla si plahte
crninu noćnih susreta
disala ritmično
ispuštala noćni zrak u prostor među perjem
na svojoj postelji

Kad sam odlazio,
pisao je Ted,
draga moja Sylvia,
nisam znao da će mrak pojesti
tvoje sjajne oči
tvoje sjajno tijelo
nisam znao da će mrak zalepršati
krilom vrane
zatvoriti se u krletku
odložiti se na posljednju policu
ustajalog kredenca

Upalit ću trideset svjećica na torti
napisao je jedne veljače
prohladna je noć i mračno je
za ime boga kakav je ovdje mrak
napisao je
pisao je
Sylvia

Pod svjetlom svijeća,
crna moja Sylvia,
bio sam siguran
lako ću
lakše ću te naći.

***

REZULTATI PRETRAŽIVANJA.

Internetsko pretraživanje Anne Sexton
Kaže da korisnici također pitaju
Is it true Anne Sexton
What happened Anne Sexton
When did Anne Sexton die
Did Anne Sexton attend college
I puno je još pitanja korisnika
O mojoj majci po zdjeli mlijeka
O mojoj sestri po zdjeli hladnih krumpira
Anne i ja sjedimo na širokoj prozorskoj dasci
Vedra je proljetna noć i svaka ima svoju sjajnu zvijezdu
Anne je stvarnija nego što može biti
Moj grijeh moj grijeh moj grijeh
Anne se dogodilo sve što je moglo i moralo
Njeno je uzglavlje oduvijek mramorno
Anne jedino još nije umrla
Vidim je u zelenilu koledža
Pod stablom kuglastog javora gricka dugačku slamku
I zadirkuje Silviju
Vidim je parkiranu u garaži
Pod kupolom limene kutije gricka dugačku cijev
Zadirkuje nas
Izaziva
Hoće da se stalno pitamo
je li Anne tako htjela ili je to tek
Obična nesreća

***

DRAGA LUCIA.

Ni u čemu nema toliko poezije
kao u dvjema najmanjim pticama
na strujnom vodu.
Kad je jedna,
ptica je užasno predvidiva
šutljiva
i tako silno sama.

Ni u čemu ne nalazim toliko poezije
kao u tim dvjema pticama
na našem prozoru.
Ptice se gnijezde.
Ptice se zadirkuju.
Nemoguće glasno cvrkuću
cvrkuću.

Ništa nije tako poetično
kao one dvije ptice
u šumarku kanadskih topola.
Možda samo
ples prve kćeri
njezin pokret olovkom
ili trepavicom.

U kćerima su erupcije zašećerenih lava
U kćerima su izgubljene i pronađene
sestre
pripremljeni kaputi za hladnije dane.

Nigdje ne nalazim toliko poezije
kao u ovim dvjema najmanjim pticama
jednoj ptici sestri
jednoj ptici kćeri.

Napiši mi, Lucia, još jedan priručnik.
Teško drugdje pronalazim toliko poezije.
Možda još samo u dvjema najmanjim pticama.

Piši mi, draga moja Lucia,
kad uzmogneš.
Reci mi, koja ti je vrsta poezije važna?
Budi skrovita, mila, i posve slobodno likuj.

***

GWENDOLYN.

Postala si moja majka
jedne nedjelje
Bila si Gwendolyn ljubavnica
predana nježnim kućnim radinostima
a onda si postala moja majka
U vremenu između šarenog pokrivača
i kolačića s čokoladnim mrvicama
ugnijezdila si mrvicu mene u prostor
između prepona
Paperje je pokrivalo moje tjeme
Slušala sam kako recitiraš
Svlačiš se
Predosjećaš primirja
Tišinu kišnog jutra
Daljinu posljednjeg noćnog vlaka
Bila si dijete i majka
majka-dijete odraslom muškarcu
Gledala sam te iz utrobe
iz početnog gledišta
Bila si predana
Bila je još jedna mazna nedjelja u nizu
Uvukla sam se u tebe
kao magla u prazan prostor
iznad jezera
Bila sam tvoja voda
Ljuljala si me
Utjeha-majka
sklupčanu u krevetu
Dok ne odu mrakovi
sjene
i jedno veliko čudovište
ispod kreveta.

***

PREOBRAZBE.

Navečer
Kad se upali svjetiljka
Znak pričanja noćnih priča
Moja kći tek počinje svoje preobrazbe
Na zidu nasuprot početnoj točki osvjetljenja
Postaje pravilna ptica
Pauk s vlastitim imenom
Puž
Još i prije vremena u kojem su se
Grci i Rimljani bavili
Otjelovljenjem zvijezda i svemira
Moja je kći na zidu spavaće sobe
Bila astronaut, rastuća gljiva
Početak svijeta
Ostavljaju li sjene otiske pa da ih
U vremenu kad kćeri napuste slikovnice
Igre sjenama
Ružičaste krevete
Osvijetlimo luminolom tamo gdje ih pamtimo
A one nam se, dakako, ponovno vrate
Preobraze
U brane od prodora posve jasne tuge

_______________________________________

IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pojedine su joj kratke priče i pjesme nagrađene, pojedine pohvaljene i objavljene u publikacijama u sklopu književnih natječaja.
Objavljivala je i u književnim časopisima, na različitim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole.
Dosad je objavila pjesničke zbirke Neprivezani (2016), Plava mahovina (2020) i Moja. (2024) te slikovnicu Ja žir, vjeverica Vera i jedno daleko jezero (2023).

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE TATIJANE RADOVANOVIĆ “ORBOVI SA HUMA”, Presing, Mladenovac, 7/2024; pet pjesama

***
Da je Miloš Crnjanski
obućarski pomoćnik u Londonu
živeo u Crkvencu
da li bi ga
opančar Dragomir Jovanović
primio za pomoćnika
da li bi mu predsednik opštine pomogao
ili bi ga poslao pred strane investitore
na sajam za zapošljavanje
kad već ne ume da glođe zidove
da li bi bio plaćeni igrač
u fudbalskom klubu Vinogradar
da li bi se pred prodavnicom
sprdali na račun
njegovog pisanja
kao izlišnog posla

***
Ne bacam udicu
nek se love same
sitne ribe
bulumenta okeana
biram Posejdona
vetrove
oluje
sa njegovog dlana
žeđ da ugasim
pa neka me kazni
dušu oslobodi
da mogu da pevam
odu zahvalnosti
glečerima u nestajanju
morskim strujama
što menjaju pravac

***
U oblačno jutro
samo vrane lete
razigrane
složne
trepere u visini
kao da se bore sa vetrom
poniru
i uzdižu se
zvezde kabarea
sijaju
bez reflektora
klanjaju se
bez aplauza
a onda
lagano i otmeno
napuštaju scenu
sleću na
sveže uzoranu zemlju
a ona ih grli ponosna
kao majka

***
Videla sam
zlatno ludilo maslačka
pod ranim
prolećnim suncem
bezbrižno
bujanje deteline
kao da nikakva
katastrofa
ne predstoji
čini mi se
mogla bih da poletim
da nije te buke
šlepera
traktora automobila
ne mogu da čujem
cvrkut ptica
i šta govore
jesu li i one bezbrižne
kao i ovaj dan
što odmiče
sa svakim otkucajem
i ja sa njima
u senci moćnih mašina

***
U maskirnim uniformama
kao da se spremaju za rat
šilje kolje za plastenike
u maskirnoj uniformi
pesnik uz mlake stihove
bije ko zna kakvu bitku
lepe devojke
blistavih očiju
u maskirnim uniformama
šetaju gradom
zavodeći okolinu
i zemlja je obukla
uniformu
kao tinejdžerka
švrćka se kosmosom

__________________________________________

TATIJANA RADOVANOVIĆ rođena je 1975. godine. Živi u Crkvencu. Završila gimnaziju u Svilajncu. Studirala na Pravnom fakultetu u Kragujevcu.
Objavila je zbirku pesama ,,Orbovi sa Huma” (Presing, Mladenovac). Sarađuje sa elektronskim i štampanim časopisima za književnost i kulturu (Čovjek-časopis (Hrvatska), Stremljenja (Priština-Kosovska Mitrovica), Razvitak (Zaječar), Savremenik (Beograd), Buktinja (Negotin), Istok (Knjaževac)). Zastupljena je u zborniku (Šumadijske metafore).

“SLOVO GORČINA” 2024, Nagrada Mak Dizdar za prvu neobjavljenu zbirku poezije, prvonagrađeni rukopis: “OČI POBUNE” ERMINE RIBIĆ; tri pjesme

OČI POBUNE

Svakog dana
Pa i nedjeljom
Žena ide na posao.

To tijelo boli:
Ko fakir iskusni
U svoje rane se smješta.

Nadražena nepravda
Kao erekcija stoji
Na svakom uglu grada.

Hljeb nasušni
Izmiče joj iz ruku,
Vrebajući po pločnicima života.

Očima njuši
Sve što je mogla biti
A nikada nije.

***

DOBRODOŠLI U MAŠINU

Stoji stroj u ćošku društva
Ponavlja muške riječi i gestove.
Svaki broj na ekranu
Falusoidno skakuće.

Stroj ne prepoznaje moje brojeve:

DNK su nokti,
Kosa,
Puder i haljina.

Srećom, postati pisac teško je
Šta god imao između nogu.

***

POTOMAK

Draga nije htjela imati djecu,
Ni ispuniti utrobu novim bićem.

Draga je već imala dijete

Obučeno u odijelo, sa brkovima i dobrom platom.

________________________________________________

ERMINA RIBIĆ rođena je 1996. godine u Sarajevu. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje, te upisuje Filozofski fakultet, gdje završava drugi ciklus studija na odsjeku za Komparativnu književnosti i informacijske nauke.
U svom master radu „Feminističko čitanje tradicije ezopske basne“ analizirala je ezopsku basnu u evropskom književnom krugu i to sa stajališta feminističke teorije i kritike.
Objavila je više od 30 radova, što akademskih, teorijskih, tako i eseja i kritika na internet portalima i u tiskanim časopisima. Radila je kao asistentica organizacije književnog festivala „Bookstan“, kao novinarka, online učiteljica, proofreader i volonterska urednica. Trenutno radi kao content writer. Njena poezija objavljivana je na portalima, a uvrštena je i u zbirku „Frida – žene govore“. Dobitnica je nagrade „Mak Dizdar“ za 2024. na festivalu „Slovo Gorčina“.

NOVA POEZIJA MARINE KUZMIĆ LASZLO (iz rukopisne zbirke “REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG”)

KAKO SAM SE S TOBOM OSJEĆALA KAD SAM SE S TOBOM DOBRO OSJEĆALA

Bila je preslatko šašavo klupko mekih šapica
Stala mi je u šake i ležala mi na dlanovima
Mislila sam je učiti da bude dobra i poslušna
Nisam niti počela jer je k meni došla otrovana
Sve sam molitve svijeta izmolila i ona se izvukla
A ja sam zaboravila na ikakva crna treniranja
(Kasnije sam doznala da baš i nisu moguća)

Nije bitno biti tvoja i mazna i dobra i poslušna
Bitno je biti svoja i živa i postojati bez nadzora
Podsjetio si me na ono što me ona prva učila
Po cijenu toga da sam te zauvijek izgubila
Po cijenu da sam pedeset duša isplakala
Tu nije pomogla nikakva molitva, ni tebi ni božanstvima
Jednostavno nije bilo odgovarajućeg protuotrova

Ja ti ipak moram reći kako sam se s tobom osjećala
Onda kad sam se s tobom dobro osjećala:
Bila sam sva od poslastica, istraživanja, njuškanja,
učenja, rasta, igre i predenja
Bili smo takvi da sam zaboravila da postoje smrti i trovanja
Bio si mi kao radost prvih vlastitih mačaka
Prije nego što sam ijednu pokopala

***

NAJVAŽNIJI DIJELOVI

Svaki je sljedeći put lakše, misliš, jer znaš što te čeka.
Onda te prereže u trbuhu čim ujutro ustaneš.
Zatim te, dok gutaš kavu, stegne u grlu i ne dopušta.
Slabe ti koljena, tijelo neće, sve odbija, ne funkcionira.

Kako si tisuću puta drugima govorila, govoriš sebi “proći će, sve uvijek prođe”,
Kao što prolaze godine, životi, upale, noćne more, naleti olujnoga vjetra.

Ne posjedujem niti jednu jedinu stvar koja me ne podsjeća na tebe,
Uključujući sebe, svoju kosu, šminku, parfem, obuću, torbu, hardver, softver, disanje.

I ruke, što ću s rukama, za sve mi trebaju, za sve mi trebaš.

***

LIST

Mili moj, pišem ti ovaj list iz daleke
cvjetne tunike
Kojom ću se ogrtati jutrima i večerima
kad zatrebam rukave
One u kojoj ću ti napokon sjesti u krilo
bez ičega ispod nje
Koju ćeš nježno razgrnuti i reći “wow”

Tko uopće više govori “wow” u takvoj
situaciji, ti
Tko uopće i dalje o tome mašta unatoč
stvarnosti, ja

***

SADAŠNJI TRENUTAK

Otkad nemamo jedno drugo, srce mi je u kolapsu.
Ali ono samo ničime to ne pokazuje.
Normalno funkcionira i proizvodi otkucaje.
Vidi se zato na svemu ostalome.
Ne vidim svrhe u pranju i presvlačenju, silim se.
Spavam u čarapama, noge su mi nemoguće ledene.
Ruke su mi ispražnjene, oči su mi tužne i podbuhle.
Mali svakodnevni zadaci uzrokuju mi velike stresove.
Mozak mi je u bojkotu, nema volje, jadan je.
Zaboravlja, gubi fokus, preskače, ali surađuje.
Kao ustupke mu dopuštam omiljene sitnarije.
Neka lutanja, suze, sjećanja i iluzije.
Komuniciram s ljudima i trošim puno energije.
Zapjevam i zaplešem od rastrojstva i histerije.
Kad nitko ne gleda, usne su mi ružno stisnute.
Pila bih, ali potrošila sam sve rezerve.
Pravim se da nove zalihe nisu potrebne.
Pokušavam naći spas u odmoru i krevetu.
Sanjam sve ljude osim tebe i svi me oni u snu više ne vole.
Dobra sam u ovome što zovu mindfulness.
Znači da uočavam i prepoznajem vlastite osjete, osjećaje i reakcije.
Nipošto ne znači da to ičemu pomaže.

***

REPORTAŽA IZ OPĆEG I POJEDINAČNOG

Ja sam sa svih svojih strana staroga kova
Moj tata je sam kliještima čupao bolne zube
I ja ću si iščupati grudi budu li se previše nadimale
U međuvremenu na starim mjestima slabo je što nova
Tvoje je srce opet strogo i okoštalo
Ja ponovo loše podnosim zagrljaje
Sunčani sat na Kralja Petra ništa ne pokazuje
U Parku Wisławe Szymborske i dalje je zabranjeno plivanje

***

ČAK NITI JA VIŠE NISAM OPTIMISTIČNA

Neki ljudi koji iskreno žele pomoći drugim ljudima
I koje još zanima dobrobit čovječanstva kao takvoga
Govore da je sada velika nužda i potreba
Da i muškarci i žene više razgovaraju s onim muškarcima i ženama
Čija je perspektiva o suprotnom spolu zaliječena
Ja vidim oko sebe sve sama ranjena posrtanja
Ja ne znam gdje je ta zemlja jednorožija

I moj sin je nosio gradom nešto od tvoga osmijeha
Mada su vam geni iz različitih geografija
Lica su vam bila ocrtana iz istog mog uporno ovoljenoga srca
Koje je vidjelo u vama budućnost svemira
Kako da se onda ti i ja razumijemo ikada
Ne govorite mi o perspektivama
Jedini lijek je spora i bolna planetarna srčana eutanazija

***

JUTROS

Jutros, kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe.
Za koju sekundu, i dalje jutros, pomislila sam kako je to dobro što jutros,
kad sam se probudila, nisam odmah pomislila na tebe. Tako sam opet
mislila na tebe, i to je neizbježno i neoborivo i nema pomoći
dok se jednom u budućnosti zauvijek ne potroši.

________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku 2024. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.

fotografija autorice: Ema Bednarž

NOVA POEZIJA SARE NOVKOVIĆ TEPŠIĆ

AUTSAJDERI

čitam kolumnu
steve grabovca
dobitnika ninove
i nagrade “vladan desnica”
radujem se

pronalazim se
u njegovim redovima,
pa mi je prirastao za srce

priznajem, drago mi je
kad “autsajderi”
(kako sebe naziva)
osvajaju prestižne nagrade
i kad im se život okrene
naopačke, na bolje

verovatno tu vidim sebe jer
imam trideset godina
nisam završila visoke škole
nemam decu
nemam baš ni pojma o životu
teoretski svašta znam
ali u praksi je drugačije

dalje, nemam ni veze
ni poznanstva u visokim krugovima
potičem iz skromne porodice
živim na selu

dakle, imam sve uslove
da propadnem
kao umetnica

ali ne dam se još
i pucam na visoko

marljivo radim dok
sanjarim kako posvećenost i dobrota
još ponegde pobeđuju
u aprilu sam to i doživela,
a sad bih sve ponovo.

***

NEKI STRAHOVI

na ivici sam suza
i nikako da pređem tu granicu
tek ponekad
koja se zakotrlja,
a ranije sam mogla da
upišem fdu
samo na osnovu plača

mama,
baš sam hrabra
u poslednje vreme
i ponosna
ali volela bih
da nisam to saznala
na ovakve načine
na koje sam morala

sećaš li se one godine
kad si rekla da si sanjala
da ćeš umreti,
pa to i učinila
tada si pričala i o snovima
u kojima ja ispred tebe
hodam neustrašivo
pokazujem ti da
nemaš čega da se bojiš,
kao i uvek,

a ja sam se u stvari prva bojala
na toliko načina
još od malena
samo sam mnogo ćutala
i pravila se važna

nesvesno sam preuzela
ulogu roditelja na sebe
kad ste vi meni trebali
kao što ćete uvek

na pola sam siroče
i ponovo me hvataju
neki strahovi
ako odem u inostranstvo
možda pozovem tatu
da prespava kod mene
neću trpeti
ako uspeju da me uhvate
neki strahovi

koliko smo nas dvoje godina
proveli u istoj sobi
dok si ti bila daleko negde
ko zna gde
u drugoj prostoriji
i evo nas ponovo sami
moj tata i ja

njegova buduća smrt je ono
što me malo deli od tebe.

***

POVOD ZA POVREMENE MISLI

nemam nijednu pesmu
o dedama
umrli su pre nego
što sam se rodila
znam ih samo iz priča

žika je bio dole iz srbije
boem, dakle alkoholičar
koji je radio u nemačkoj
i svoje slobodno vreme
provodio u kafani

bio je još i švaler
otišao od babe nedugo nakon
što su dobili dete
i sledeći put je
video moju mamu
kad je imala jedanaest godina

drugi deda je imao
malo impresivniju biografiju
milić je rodom sa korduna
organizovao je narodni ustanak
bio komandir i
obaveštajni oficir,
a iz rata je izašao
sa činom majora
i nekoliko odlikovanja

decu i ženu nije ostavio

elem, kakvi god da su bili
volela bih da sam ih upoznala

možda bismo pronašli
zajednički jezik
možda ličim na jednog
od njih, ne mislim na izgled
ali nikad neću saznati

možda bih samo
sakupila dovoljno uspomena
da imam o čemu da pišem
kada i oni umru
kao što svi umiru
ostavljajući mi u nasledstvo
materijal za pesme i
povod za povremene misli
o tome kakav je osećaj
kad te pri punoj brzini
udari kamion.

***

ISTO, SESTRO, ISTO

sumnjala sam skoro da se
pretvaram u zlobnicu
da se kvarim
poput zaboravljenog voća
da kršim božije zapovesti
i srljam u ponor

žalila sam se mužu,
pa molila bogu
sad se nadam oproštaju
i vraćanju na pravi put

moja povremena priča o
dobroti, moralu,
isusu i naukama
ne pije vodu trenutno
ne verujem ni sama sebi

još se malo uzdam
u umetnost
i trošim junske dane
verovatno uzaludno za zajednicu
sretno možda za književnost
i buduće čitaoce-saborce
koji će u toku čitanja reći:
“isto, sestro, isto.”

potom će neko od njih
zapaliti cigaretu
započeti veče sa pivom
nastaviti uz
nedozvoljene supstance i
nesuđene momke ili devojke

završiće naposletku
u nečijem krevetu
uz isti ovaj nemir
što imam ja

osećaj nepripadanja i konfuzije
ume da bude nepodnošljiv
još uvek nisam našla rešenje
iako sam se udala
udubila u nauku
zainteresovala za religiju
postala pesnikinja čak

zato subotom uveče
pokušavam da napišem pesmu
u atmosferi nalik na bolničku:
ležim sama
mogu da koristim vodu i tablete
neću izaći nigde
elegantno ću patiti
uz glavobolju
i lažni povetarac
sa vrha ormara

kakva prevara, sestro,
prolazi mi kroz glavu,
kakva prevara.

___________________________________________

SARA NOVKOVIĆ TEPŠIĆ rođena je 7. aprila 1994. godine u Somboru. Živi i radi u Kljajićevu.
Suosnivačica je UG „Kulturna gerila“ koje organizuje kulturna dešavanja poput jedinstvene manifestacije „Pesničanje“. Pesme su joj objavljene u regionalnom književnom magazinu Čovjek-časopis, na portalima Anna Lit i Poetum i zastupljene su u zborniku “Rukopisi 47”.
Laureat je ovogodišnje manifestacije “Poetski dani Dare Sekulić”, koja je održana u aprilu u Istočnom Sarajevu. Nagrada za najbolji neobjavljeni pesnički rukopis je izdavanje knjige u narednom periodu.
Kad ne piše poeziju onda piše posmrtne govore. Sve u svemu – i dalje misli da je život čudo, a smrt pokušava da nadživi pisanjem. Vreme će pokazati da li će uspeti u tome, kaže.

ČETIRI PJESME JAGODE ILIČIĆ

DAN POEZIJE

Toplo je,
dan obećava. – kažem.
Obučeni u mekane jutarnje ogrtače
prepuštamo se običajima jutra
u našoj toploj kući.

Otvaram vrata.
Ispred praga,
sklupčan i promrzao,
leži pas.
Cijele je noći, priljubljen uz naše zidove
zamišljao kako je toplo s ove strane
i nadao se da je potrebno samo malo strpljenja
dok neka ruka ne otvori vrata
ruka puna hrane, nježnosti.

To nije moj pas.

U podzemnoj garaži tržnog centra
sklupčan poput psa, čuči čovjek.
Priča o tom mladiću
počinje na drugoj strani svijeta
Jedna uplakana mati
zagrlila je svoje crnokoso dijete
i poslala ga u vrli novi svijet
u kome je sada
na prvom mjestu do pozornice
preko koje ljudi guraju
puna kolica iz velikog marketa
u koja za isti novac svakoga dana
može stati sve manje hrane, ulja, samilosti.
Okreću glavu i pravdaju se sami sebi:

To nije moj sin

Danas je Dan poezije
Dan proljeća
šarenih čarapa, lutki, zagrljaja…
koječega još

Sve što mogu ponuditi
u slavu ovog svijeta i njegovih Dana
danas jeste duboki stid
možda isti onaj koji osjeća Bog
svaki put kada Njegovo ime
ispišemo uz naša licemjerstva.

Svijet koji nije moj
danas slavi Dan
u kome sin koji nije moj
gladan i naslonjen na betonski zid
baš kao pas koji nije moj
čekaju da se Dan završi

***

STREPIM

Sinoć je sunčeva ptica
položila zlatno jaje
u gole, kvrgave grane starog oraha.
Iz njega se izleglo jutro
povijeno u maglu
zadojeno kišom.

Sanjala sam kako su nam porušili kuću
ostao je samo jedan bijeli zid
na njemu prozor.
Bol je bila stvarna, okrutna

Krhotine sna preživjele su buđenje.
zarivale su se u nebo mojih misli
kao meteori
suze svetog Lovre
iz zemlje
s one strane sna

Sunčeva se ptica odmetnula
od svoje nebeske krletke
poput kukavice
pa podmeće djecu
zbunjenom drveću.
Jesu li blizu ili daleko
ti ljudi što ruše tuđe kuće
što ću s tim jednim zidom
s tim bolom
s tim snom?

***

GRUNT

Lijepa je naša kuća
Iza nje je moćni hrast
ispred, maleni grob.
u hrast urasle djedove ruke
u grobu zaspalo srce moje.

Dijelile smo očevinu
sestre i ja.
Svakoj po želji dopalo
livade, šume, puta
sve nekako, kao u snu
do ovog proljeća
i jeste i nije bilo moje.

Ne piše u gradskim knjigama,
kada se crtaju granice
I udaraju žigovi
da je zemlja tvoja tek
kada je smrt ovjeri.

Raznosi vjetar staro lišće
djedovog hrasta
zapliće ih u tanane grane sestrine vrbe
napupala majčina hortenzija,
ogrnuta plavim nebom
punim milosti
moja kuća na brežuljku.
sjenka joj se, povazdan,
prepliće s hrastovom
Djed bi bio sretan
da ustane i da je vidi
i tužan jer su livade pod kupinama
umro bi ponovo od ove tišine u selu.

Kao ptice iz bajke u pepelu vremena
razabirem što je djedovo, majčino, sestrino,
i čekam da izniknu sunovrati i tulipani
na malenoj humki
pred mojom kućom
iz mog srca

***

DJECA

Vozimo se kroz klanac
Na vrhu stijene nikao je bor
Pomislih
Ili je bor rodio stijenu
Ili je stijena rodila bor
djeca

Gle kakvo je čedo
rodila stijena!
Živo je,
njiše se na vjetru i raste.
grčevito se drži
za njena raspuknuta njedra.
Nije mu se nadala.
Čime nahraniti
gladno drvo?
Kako biti mati
djetetu
iz drugog svijeta?

Što je to porodila jela?
Kameno čedo
bez grana,bez stasa
mučaljivo, teško,
neshvatljivo.
Ma koliko dugo mu
mati šaptala
u smiraj dana
da je nebo pitko
a zvijezde blistave
da bi se mogao
barem malo pridići
i zaviriti u to što je gore
njega je njegova ćud
vukla dolje
i tako razapet
između gore i dolje
bor se propeo u nebo
sa stijenom u krilu
okupan čežnjom
da će to što miluje,
grli i čuva
jednoga dana
prolistati.

_________________________________________

JAGODA ILIČIĆ rođena je 23.9.1972. u Brezama kod Tuzle, Bosna i Hercegovina
Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Tuzli. 
Zvanje- profesor razredne nastave
Članica Društva pisaca BiH i P.E.N. –a u BiH.
Književnica.
Priče i pjesme prevedene na njemački, engleski, arapski i francuski jezik.

Objavila:

–  zbirku priča i pjesama „Snovi sedefaste školjke“ 1999. god u izdanju Bosanske riječi iz Tuzle. Knjiga prevedena na njemački jezik

–  zbirku priča i igrokaza za djecu „Nisam kriv što sam krokodil“ 2006.god. (nominirana za nagradu DPTK   2006.god.) 

–  roman „Gutači vremena“ (knjiga nominirana za nagradu DPTK  2008. god.)

–  novelu „Nomadi“ 2009.god

– zbirku priča i pjesama za djecu „Brkovi od kečapa“ 2011. godine, (knjiga nominirana za regionalnu nagradu Mali princ koja se dodjeljuje najboljoj knjizi za djecu obavljenoj na području BiH, Srbije, Srne Gore i Hrvatske u protekloj godini.)

– roman za mlade Uspavanka za Knjigosaura (nagrada Mali Princ za najbolje djelo u regiji objavljeno 2012. godine)

– zbirku pjesama Vanilla, med i suncokreti 2013. godine

– slikovnicu Priča o zmaju jedincu (The Only Son of the Dragon) , na engleskom jeziku, dostupna na Amazon.com

– zbirku priča za djecu “Školske bajke” 2014.

– zbirku pjesama za odrasle “Pjesma ribareve žene “ 2015. godine.

– slikovnicu “Mama, to sam ja” (dvojezično hrvatski/arapski), 2015. godine

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2017. godine

– roman Čovjek koji je imao loš dan, 2017. godine

– roman za djecu Put u središte priče, 2017. godine

– zbirku priča za djecu Pričala vam teta Knjigolina 2019.godine

– zbirku priča za djecu Kućica na Mjesecu, 2022. godine

 – autorica  čitanke Liliput za prvi razred devetogodišnje osnovne škole 

– koautorica čitanki za osnovnu školu: Potraga za blagom, Čarobna šuma, Čarolije malog svijeta

– urednica lista za djecu Cvitak

– autorica i voditeljica ciklusa tv emisija  za djecu “Put kroz Liliput” snimljenih 2013. godine .

– autorica i voditeljica radio emisija za djecu “Mašta može svašta” i  Priča za laku noć 

autorica projekta i voditeljica radionica u dječjem književnom klubu “Knjigolina i prijatelji”
–  radovi objavljeni u književnim časopisima: Život, Riječ, Ostrvo, Motrišta, Diogen, Kado, Cvitak

Nagrade i nominacije

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2006. godine (zbirka priča i igrokaza za djecu Nisam kriv što sam krokodil)

– nominacija za najbolju knjigu objavljenu 2008. godine (roman Gutači vremena)

– nominacija za Malog Princa 2011. godine (zbrka priča i igrokaza za djecu Brkovi od kečapa)

– nagrada Mali Princ za najbolju knjigu za djecu i mlade na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore 2013. godine (roman Uspavanka za Knjigosaura)

– nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu u BiH, Bosanska Krupa, susreti pisaca za djecu “Stazama djetinjstva” 2013. godine (priča Čuvar osmijeha)

– nominacija za nagradu u oblasti dječje književnosti Astrid Lindgren 2015.

Nagrade  Fondacije za izdavaštvo BiH :

–  zbirka pjesama “Pjesma ribareve žene” 2014. godine ( Dobra knjiga, Sarajevo)

– roman Kako preživjeti smak svijeta, 2016. godine (Planjax, Tešanj)

– roman Čovjek koji je imao loš dan 2017. godine  ( Dobra knjiga, Sarajevo)

-roman Ptica 2020. Godine (Planjax, Tešanj)

– Nagrada Fondacije kralja Fahda u Sarajevu za priču za djecu, Mama, to sam ja

Nagrada Društva pisaca za najbolju knjigu za djecu i mlade objavljenu u 2014. godini , za knjigu Školske bajke i Put u središte priče 2017.

Nagrada za najbolju priču (treća nagrada), susreti Zija Dizdarević 2016. godine

Nagrada Šukrija Pandžo za najbolji neobjavljeni rukopis za djecu i mlade, rukopis Zločesta ptica i neljubičanstvena djevojčica, Školegijum 2017. godine

Nagrada za priču inspirisanu ženama koje su živjele i vladale u europskom srednjovjekovlju Marko Martinović Car u Vitezu ( treća nagrada) , priča Ni bogu mila ni njemu draga

– Nagrada za najbolju neobjavljenu priču za djecu Stablo nasred svjeta, Mostar

– Nagrada za zbirku neobjavljenih priča za djecu Krešimir Šego

– Prva nagrada za neobjavljenu priču za djecu na desetom Festivalu dječije umjetnosti, Sarajevo 2024. godine

književna premijera: ZBIRKA POEZIJE IVANA KOPRIĆA “CRVENE IZOHIPSE RATA”, TIM press, Zagreb, 5/2024; četiri pjesme

BRANJE

Nikad nisam pio kavu u Virovitici
Zaslađenu šećerom iz šećerane
Uz kocku belgijske čokolade

Sama pomisao na opojno olfaktivno
I metaboličko aromatično zadovoljstvo
Spomenula me gladnih etiopskih radnika
Čije deformirane ruke
Skupljaju crvene bobice kave
Tamne kao zrela krv
I djece otete u Burkini Faso
Kako beru kakaovac zaprašen insekticidima
Ispran dječjim znojem suzama i mokraćom
S vidljivim tragovima krvi

Nikad nisam pušio virdžiniju
Sjedeći u tamnozelenom stolcu
U virovitičkoj kavani

Sama pomisao na omamljujuće udisanje
Toplog dima cigarete
Podsjetila me na krvavi kašalj
I zelenu bolest berača duhana
Robova koji su preživjeli plovidbu
Od Afrike do Amerike

Nikad neću doći u Viroviticu
Piti kavu
Jesti čokoladu
Pušiti virdžiniju
Osim ako zaboravim na bijedu i muku
U kojima su korijeni bjelačkih užitaka

Demencija nije prevencija
Zaborav nije oslobođenje
Novac nije rješenje
Bolest nije smrt
Uskrata nije vječnost

Spomeni se
Mnogi su životi zarad tebe bijedni
Mnogi su ljudi po tebi osuđeni
Životi mnogih zbog tebe
Sasvim su uzaludni

***

PADANJE

Nekoliko je predsjednika i premijera
Izgubilo svoje foteljaste tronove

Kad me smjestilo na stihotron
Prestao sam pisati stihove

Predsjednici planduju
Premijeri premjeravaju
Usnule usne snuju
Utrnule ruke misle
Natekli mozak bubri
Pod tvojim maserskim prstima
Prokrvari sukrvicom
Nježnom primislicom
Mladomisničkim postom
Suzdržavanjem od mašte

Noktima ga grebeš po ovojnicama

Bjelina zasljepljuje
Sivilo se surva kroz duplje
Svršavamo na operacijskom stolu
Obducenti su producenti
Šegrti kriminalci
Šetači voajeri
Djeca kumovi
Svećenici
Staklo
Cigla
Razbibriga
Nakupine bjeline
Pukotine s visine
Uzeti uzorci
Prokleti dvojnici
Djeca vojnici
Urokljivi svjedoci
Numinozni numizmatičari

Oguglali smo na podražaje

Mozak se pokvario
U mlakoj vodi
Pa smrdi
Kao šaš u ustajaloj bari

Ljudi okupljeni na sprovodu
Uzvikuju ratne pokliče

Trljaj me po čeonom režnju i hipofizi

Hipokrizija je slatka
Kao salata od hobotnice
I gorka poput pohanih repova škampa

Draga koliko je sati
Treba se probuditi
Svjetlost
Vidim svjetlost na Tasmaniji
I sivilo Elafita

Grȁd pada
Jutra nema
Ohlađeni smo
Zatvoreni smo
Razotkriveni smo
U dobro prokrvljenoj sivoj opni
Oblaka u kojem smo uzgojili led

Padamo
Padamo s nebesa

***

RAZVRSTAVANJE

Buđenje na rubu boli u kukovima
Klasifikacija plave suvremenosti
Kriteriji vremenskih mijena
Napredovanje i invalidno zaostajanje
Rast i prigušeno opadanje
Ubrzavanje i neželjeno usporavanje
Dinamika i razroka struktura
Ne-vrijeme kao prazni otisak vremena
Mlijeko i topljeni maslac
Plijesan pleše po vlažnom kruhu
Doručak podsjeća na karmine
Trpka slina s mrtvih usta
Obrisi brisanja medicinskog brisa
Novo jutro odzvanja
More se povuklo od zvonjave kamenog tla
Mačka stoji pred prozorom i maše crnim repom

Spavaj zlato moje
Sunce je zakazalo

***

VRAĆANJE

Kad sanjam slonove
Na zelenim livadama
Odmah otputujem u Lisabon

Tamo me opčine
Odraz sunca
Na pločnicima
Od bijelog vapnenca
I crnog bazalta
Tihi razgovori domaćih ljudi
U pokrajnjim ulicama
Brzina metroa
Pogled s vrha parka Edwarda VII.
Na Tejo
Dok se ljubavnički prikrada
Oceanu

U Lisabonu s pticama jedem bobice
I pijem sok od naranče
Ne volim vino
Ne gledam žene
Ne razaznajem mostove

Ležeći na klupi gledam avione
Umotan u zastave portugalskih kolonija
Trčim po ulicama koje smrde
Po lučkoj grubosti
Po vojnoj povijesti
Po tamnoj tuzi

Azul
Verde
Tvrdi zvuk željeznice
I udaraca kundakom po leđima
Grândola Vila Morena
Amarela
Vermelha

Protok vremena u Lisabonu
Brži je nego bilo gdje na svijetu
Lako bi čovjek umro
Kad bi predugo ostao
U Lisabonu

Valja se što prije vratiti doma
U svoj pljesnivi san
Uhvatiti sliku bolesnih slonova
Kako se teškim korakom vraćaju
Umrijeti u mjestu rođenja

_________________________________________

IVAN KOPRIĆ (1965.) je pjesnik, pravnik i dugogodišnji profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poetske cikluse objavljivao je u književnim časopisima Forum HAZURepublikaKnjiževna republikaTemaKolo, Vijenac, Mogućnosti, Riječi i Fantom slobode, kao i na specijaliziranim mrežnim portalima. Crvene izohipse rata četvrta mu je knjiga poezije, poslije knjiga Hologrami nade (2019., Meandar media), Intergalaktički peljar (2021., Meandar media) i Lekcije iz botanike (2023., Avis Rara Studio). U pripremi mu je knjiga poezije Običan dan u purgatoriju (Meandar media). Suautor je knjige – poetskog panoptikuma Pjesništvo vrbovečkog kraja (2022., Avis Rara Studio). Sudjelovao je u medijima u emisijama o kulturi i književnosti te raznim javnim temama. Poeziju nesebično dijeli s prijateljicama i prijateljima na društvenim mrežama. Zbirka Crvene izohipse rata (urednica Dijana Bahtijari) sadrži 64 tematski i stilski ujednačene pjesme obilježene strahom od smrti, nestajanja, besmisla, uzaludnosti i kraja. Pjesme su nastajale tijekom pandemije bolest COVID-19, nakon razornih potresa u Zagrebu i središnjoj Hrvatskoj te rata u Ukrajini.

ODAKLE JE SVE POČELO

prvo
počeo da puši krišom
bežao od kuće na groblje
drugovi mu donosili karabatake
slušali priče od grobara
kako se u kosturnici
svake noći kockaju robijaši
završio neku usranu školu
za glodača
šlosera
ili tako nešto
daj šta daš
samo da nije zavarivač

onda mu stigao koverat
otadžbina te zove
i on otišao
normalno
ko bi sprao ljagu s familije
tamo ga iz negotinske
prebace u vojnu krajinu
učio nekog crnca da puca
iz protivavionskog teškog
gledao kolone
kako iz zadra
beže na ostrva
pio crno vino
na suncu
padao u nesvest
skoro svaki put
jako sunce
jako vino
svaka
čast
ustaše

nego
vratio se
nije imao još ni dvadeset
a imao noćne more
kad ga pitaju
jesi li koga
tamo nekog ustašu
on ćuti
sklanja pogled
uglavnom
teško se prisećao

nakon toga
zaposlili ga u fabrici
stric otišao u penziju
a on uskočio
odlivao neke jebene cevi
dodavao glinu u mašinu
za dvesta dojčmaraka mesečno
mašina mu uhvatila ruku
izlomila na tri mesta
jedva je spasli na ramenu
dobio otkaz
kao nije gledao u presu
ko bi bre plaćao te nervozne
vijetnamce

posla nema
otišao u grčku
brao pomorandže
masline mu bile sitne
nije prešao hiljadu kilometara
da bi brao tuđe šljive

potukao se s ukrajincem
gazda pozvao policiju
deportovali ga u srbiju
a srbija močvara
trulež
tope se govna u ustima
našao vezu
prešao granicu đevđelija evzoni
kurac palac
eto ti ga na kritu
u glinari
mekša grčka glina
od srpske
kad su tražili neke šiptare
uhapse i njega
opet u srbiju
šutnuli ga u dupe na granici
da se više ne vraća
koji će im

zajmio
imao para od glinare
nisu mu vraćali
još ga bili ko majmuna
švercovao jaja sa homolja
ribu iz bara
benzin iz rumunije
slabo brajko
uzimali mu robu
bio tvrd na podmazivanje
kad ne ide ne ide

posle se smirio
našao neku
zakevila
rodila mu žgebe
devojčicu
otišli na selo da žive
gajili koze
koza sirotinjska životinja
samo je pustiš da brsti
gospođa se švrćkala sa šeširićem
među bunarima

ali
ima zajeb
uvek ima neki zajeb
nije slušao kad su mu pričali
da je mala načeta
nešto joj kvrcnulo u glavi
kad je bila klinka
pila neke lekove
dete spalo na njega
opet morao u fabriku
izlivao etisone
ne moš se diše
burazeru
tu se u tridesetoj ide u invalidsku
gore nego cevi i pomorandže
zajedno

e
a ni to
otišo sloba
fabriku kupile ustaše
smanjile mu platu
a on taman otkrio heroin
izvučeš crtu
pa na mašinu
boli te za platu
i za tepihe
i za mašine
i za dete
i za ustaše
ili to
ili rakija sa seljacima
trećeg nema

nervirao se
ko bi rekao da će ustaše da dođu
bolje da smo ih pobili
onda kod zadra
ne bi nam kupovali fabrike
našao stare čarape
napravio kao bombu
zavrljačio na sastanak uprave
sine
da vidiš kako zaležu
atomski s leva
normalno
dobio otkaz

žena mu
odlepila načisto
otišla u bolnicu
a on se uhvatio s nekim ciganima
dilerima
alkicama
dolazilo socijalno
ko čuva ovo dete
pitaju

jednom
dok se igrao sa ćerkom
uzeo crtu
preko nekih ruskih blokatora
jakih ko zemlja
stalo mu srce
dete nije znalo
mislilo da spava
igralo se s njim
takvim
dok ih nisu našli

ironija
je l se tako kaže
batice
jedino slobodno mesto bilo je
uz grob metalskog radnika partizana
gde smo se krili da pušimo
i odakle je sve počelo

PREDRAG MILOJEVIĆ (Beograd, 1974.), iz zbirke pjesama “RAZGOVORI”, Presing, 2013.