PET PJESAMA TIJANE SLADOJE IZ ZBIRKE “ARTIČOKE PADAJU SA NEBA, NAROVI TRULE NA ZEMLJI”, Udruženje književnika i književnih prevodilaca Pančeva, 2023.

MIR

strašan je mir kad znaš
da se niko neće odazvati.
reči te više ne dave,
zaglavljene u grlu.
skliznule su u želudac
i nestale zajedno sa ručkom.
svakako je većina njih sranje.
strašan je mir u kom samo
kazaljka kuca, a sat je zapravo
stao.
rastvorilo se vreme jer nemaš
više čime da ga omeđiš.
koliko dugo već čekaš da se
neko javi.
čekanje je stalo i vreme se
kao more preliva po tebi,
neumorna, beskorisna kazaljka
kao ravnomerni bat valova
o hridi.
ali niko ih ne broji.
o kako je strašan mir,
o kako je mekana morska pena.
nikad te više niko neće
strpati u flašu.

***

MIR II

strašan je mir
dok te grli morska voda.
kad konačno prestaneš
da se koprcaš i plutaš mirno,
pa toneš polako.
srce kuca, ali nisi živa.
kazaljka kuca, ali sat je stao.
gledaš zbunjeno u svoje šake
pod vodom, pitaš se da li sanjaš,
morala bi već biti mrtva,
ili barem bez svesti.
ali balončići odnekud idu,
voda te miluje, a škrge rastu.
gledaš zbunjeno u svoje šake
koje postaju peraja,
i plivaš, živiš, ideš.
srce kuca, živa si.
samo više ne haješ za vreme,
već ga režeš perajima na
komade po svojoj meri.
vreme slano od suza,
iz tog mora iskačeš u sred
noći i plašiš one koji se
usude da se posle toliko čekanja
konačno jave.

***

REVOLUCIJA

umorna sam
od plakanja
po gradskim autobusima,
vozovima, avionima, plažama,
koktel barovima i tuđim stubištima.
umorna sam od borbe za pravdu.
tuđu, moju, tvoju, našu pravdu,
po ulicama i trgovima,
instagram nalozima i fejsbuk stranicama.
ja, koja sam mislila
da se nikad neću umoriti.
u svom umoru samo želim kuhinju,
da na miru pravim veganske specijalitete.
kuhinju prostranu, prozračnu, svetlu –
ja, koja oduvek prezirem kuvanje.
evo, ja ću da čuvam kuhinju,
boriću se za pravdu u kuhinji,
zalagaću se za nenasilje u kuhinji.
da li sam izdala revoluciju?
da li je ona izdala mene?
nas dve se ne bismo složile.
imamo dosta zajedničkog.
obe su nas izdali i obe smo
nakon toga značajno promenile tok.

***

ZA UDOMLJAVANJE

više puta ostala bez doma
mešanka
srednje veličine
naučena na život u stanu
umiljata
ne linja se
nažalost mnogo laje
nikad ne ujeda
prva
bolje se slaže s psima
nego sa ljudima

iako besna
mašem repom
kao i svaka napuštena
kučka
u nadi da će neko
odabrati
baš mene.

***

KROZ PROZOR

deca se igraju u oblaku dima
nazire se umorno
nezainteresovano sunce.
posle nema dece, ringišpili trule
kao dečija pluća, žuta farba se spira
i sa usijane zvezde.
svetom vladaju oblaci dima,
visoki dimnjaci, zarđale ograde,
pusta igrališta.
nazad u budućnost, parna mašina,
industrijska revolucija,
progres ima granicu nakon koje
postaje regres na nulu, ništicu,
čađ i dim.

__________________________________

TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objaviljivala je poeziju i prevode sa engleskog jezika u domaćoj periodici. Objavila je zbirku pesama „Oderotine“ (ZAPROKUL, 2021) za koju je dobila nagrade „Novica Tadić“ (2021) i „Bajo Džaković“ (2022) i zbirku pesama „Artičoke padaju sa neba, narovi trule na zemlji“ u izdanju Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva (2023).

PET DANA “RUKOPISA” (2/5): AMINA HRNČIĆ, 1995, Maglaj, Bosna i Hercegovina

SMRT JEDNOG JUGONOSTALGIČARA

umro je i niko se nije iznenadio
premda je svima bilo žao
i osjetili su kako im se stomak pomalo savija
u neodređenosti nelagode
ko će nam sada popravljati televizore

znali smo čađu
nije imao nikog
osim mnogo prijatelja
i nekoliko slične braće
iako majka onakvog samo jednom rađa

volio je avione
zaklinjao se u
posljednji let boinga 707
htio je da pronađe neku jelenu
ženu koje zaista odavno nema
da može da joj se javi
ili bar da je ponekad vidi
kada je zaspao na snijegu
prosto je umro od tuge

(što je u svijetu i poznato kao prvi i najčešći
uzrok smrti među svim jugonostalgičarima)

sada anđelima na nebu popravlja televizore
ponekad je odozgo potraži
ona je kao i uvijek daleka
samo što je sada manja i od ptice

a on i dalje nema hrabrosti
ni da joj mahne
sa visina gleda
svoje avione
i čeka pravi trenutak
da joj kaže
nešto kao
još uvijek se nadam

___________________________________

RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.

PET DANA “RUKOPISA” (1/5): ALJAŽ PRIMOŽIČ, 2001, Prebold, Slovenija

ENAJSTI FEBRUAR
DVA TISOČ DVANAJST, BEVERLY HILLS

Spuščaš se v kad, Whitney,
s podlahtnico božaš napol priprto pipo
in si prepevaš pesem z zadnjega albuma.
Sedem življenj nazaj si bila Kalipso.
Za roko si držala Odiseja,
zdaj pa se s težavo oprimeš keramičnih ploščic,
da ti ne zdrsne.
Ko se z obrazom naprej
prerineš čez milno peno,
odpreš usta in tvoja pljuča
se polnijo z vodo.
Praviš ji Jonsko morje.
Z vsako kapljico glasneje
slišiš podpalubje njegovih ladij.
Po zvoku pljuskanja veš,
da še zmeraj išče dom
– tako kot ti.

_______________________________________

RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.

DVIJE PJESME U PROZI NIKOLE PAVIČIĆA

ISPOD STOLA

Čudna je ta životinjka što je ljubimac svake sobe. Sofra, kada je i trošna, pohabana, rasklimana, svejedno vjerno čeka da joj stolnjaci i čaše zaplešu po kičmi.
A ispod stola… kada zemlja svira trȅmolo ili u epskom desetercu fijuču metci ili drmeš od pijanstva naglo obori s nogu, kao pingvinska jaja između nogara skutre se ljudi. Dolje, vara se u kartama ili na kocki, pa sjena stolnoga trupa krije groblje izbijenih zuba.
Čovjeku se, dakle, desi svašta ispod stola. Desi se naprimjer – ushićenje, kada mu cipela zastruže nečim po parketu i prostor poprimi smrad po metalu. Ako je sretnik, to se dolje prljavo žutom bojom ljeska plosat grumen od zlata ili, ako je običan smrtnik, malovrijedan bȕgarčić. Ali još rjeđe i od toga, sastanu se dvoje što ne smiju da se javno vole, pa njihova stopala cjelivaju jedno drugo, jer srećom nitko ne vidi tihu, sramežljivu simpatiju kada je ispod stola.

studeni, 2023.

***

ČEKA

Na stanici javnog prijevoza, na hodnicima, u birtijama i na krevetima, u životu općenito, čovjek stalno nešto čeka: čeka da nikne sunce iznad krovova i da mu se na tramontani osuši vlažno rublje sa štrika; čeka autobus na peronu kolodvora, nestrpljivo kao da će ga odvesti u čudnovati kraj vječnog ljeta, a on ga uvijek voza natrag na njegova prebivališta da i tamo čeka gašenje svjetala; čeka na početku reda, a da ni sam ne zna što ga na kraju čeka. Dijete čeka da čovjek bude. Čovjek čeka čovjeka i ja sam čovjek, pa i ja čekam i život mi je jedna velika sačekuša.
Nada, ako je stvarna, onda je ležna k’o što je i lažna ona narodna: „Tko čeka, dočeka.“ Jer čovjek shvati da je izgubio strpljenje čekajući, pa krene i veli: „Ništa krećući se ne dočeka, ali otkrije se da cilj se ne čeka, već da do njega samo dugo, dugo hoda.“

veljača, 2024.

___________________________________

NIKOLA PAVIČIĆ rođen je 2004. u Zagrebu, a živi u Svetoj Nedelji. Nakon završene XI. gimnazije upisuje studij prava na Sveučilištu u Zagrebu koji trenutno pohađa. Poezija i lirska proza objavljivane su mu na književnim portalima (Kritična masa, Zvona i nari, Metafora. hr). Prvonagrađen je na smotri „Goranovo proljeće 2020. za mlade pjesnike srednjih škola“ te je ušao u uži izbor za nagradu „Sedmica i Kritična masa 2023“.
U slobodno vrijeme proučava književnost i povijest te uči strane jezike, a pjesnički zanat voli vježbati prevodeći poeziju s ruskog i engleskog jezika.

ŠEST PJESAMA TARE JELOVAC

PIJESAK

Pješčano sam tijelo
Na pješčanoj obali

Od zrnaca sagrađena
Svako zrnce jedna briga
Kad se dva spoje
Postanem pametna i dopuštam

Dopuštam snove
Čujem njihov dolazak
uvijek negdje oko struka

Dopuštam se raspasti
Zovem valove da me sravne sa zemljom

Osim glave

Pješčana sam glava
Na pješčanoj obali

I sve o čemu mislim
I sve o čemu mislim
I sve o čemu mislim

***

A KOJA JE BILA DRUGA?

A koja je bila
Roditelj je zaborav na druge stvari
Roditelj je stalna misao
Roditelj je
I ne nestaje niti iza zatvorenih vrata
A koja je bila
Ne znam ali
Vjerujem da je bila o tebi

***

OBITELJSKA STABLA

Sjećate li se kako je hodao
Kao košarkaš
Sjećate li se koliko sam luda
A vi, jeste li još luđe
Daj espresso
Par cigareta
I rješenje Gordijskog čvora
Jer ovaj se nije pojavio u crkvi
A ovaj se nije pojavio više nikad
A bio je jedan od mojih
Daj broj
Zašto se ne družite,
Kad ste blizu
Sjećate li se svih svađa
Od oduvijek do danas

***

OPORAVAK

Kako se oporaviti od snova
Izvući se iz zagrljaja
nostalgije
Trebala bih osjećaje kao glinu
Oblikovati u akciju
Trebalo bi svima reći što mi znače
A samo je jedna obična srijeda
Nitko nije pijan, niti blizu
Sve što želim proslijediti
suviše je veliko
za jedan ovakav preobičan kontekst
opet ćete se
za moj vlastiti spas
ispuštati iz mene na obraz
u par kratkih riječi kroz ruke
i otežane izdahe
kao da nosim kamenje u plućima
trebalo bi se oporaviti barem
kroz neku kratku priču

***

ZAGREB

sivo i blijede boje
zimsko nebo razglednice
ban sa sabljom u ruci
ima li uopće sablju,
ne znam
ali ima konja
i čitavo romantično
jato golubova
i nas posute okolo
kao mrvice kruha

***

MALE PJESME

usputne riječi su šav
bezbrižne misli su za pravo
svi mali koraci su nužni
za sve što te zabije u glavu
za skok u veliko plavo
male pjesme zato
uzimamo zdravo
za gotovo

_____________________________________

TARA JELOVAC rođena je 24.3.1991. u Zagrebu gdje živi i danas. Pjesme čita oduvijek, a piše najkasnije od 12. godine. Do sada nema izdanih pjesama, a dva puta je sudjelovala u Učitavanju u Booksi. Uči, izražava se i uživa svakodnevno. Voli, mašta i tuguje mnogobrojno i snažno.

ČETIRI PJESME ZRINKA ŠIMUNIĆA IZ CIKLUSA “OD ZAPALJENIH LAMPI SVEČAN”

CRKVA SV. BARBARE

Sjeti me se Barbara
kad jednom
u Gornjem Vrapču budeš prolazila
pokraj crkve svete Barbare

Osvjetljavao sam je davnih dana
u prošlom stoljeću
kad vjerovao sam
da je oslikati crkvu svjetlom
isto kao i napisati joj pjesmu

A baš je bilo uzbudljivo, sjećam se
kad mi je arhitektica na Gornjem gradu rekla
neka reflektore za rasvjetu zvonika
postavim na kandelabar, onakav
kakav se koristi za plinsku rasvjetu,
a reflektori neka lebde
baš kao i reflektori u Berlinu, ona je to vidjela
… ili kao anđeli iznad grada

Smijao sam se, i poslušao je
a reflektori glomazni i smišni
levitirali su iznad kandelabra – sasvim bestežinski

A tijelo crkve
okupao sam svjetlom reflektorima opće prakse
skrivenima u betonske bunkere
a koje su obrtnici iz Gornjeg Vrapča
kasnije obukli u polirane kamene ploče
crvene kao mramor iz Carare …

A svjetlost je bila raskošna, topla
uzdizala se u nebo i prštala u vis
to jest – tamo gdje ne smije, tvoj profesor bi se ljutio 100%

Ali tada, u prošlom stoljeću
pojma nisam imao
da postoji svjetlosno onečišćenje

***

TUNEL „DEDIN“

jednom davno
trebao sam je projektirati rasvjetu
u tunelu
ispod prijelaza za divlje životinje

šef ga je nazvao:
medvjeđi tunel
a ja sam se zabrinuto upitao
koliko luksa treba medvjedu
nakon zimskog sna

godinama poslije
kad tunel svijetli noću, al’ ne i danju
a medvjeda se gega
po zelenoj livadi iznad portala
jedino na TV reklami

kupio sam knjigu pjesama
Prijelaz za divlje životinje
misleć’ da ću biti nešto pametniji

a i poetesu sam zamolio za potpis

***

A BILA JE TAKO LIJEPA …

Lijepa je bila Mademoiselle
Chanel, te noći
obasjana zlatnobijelim svjetlom
visokotlačnog natrija
na brzorastućoj aveniji velegrada

Blistala je iznutra
LEDenim svjetlom od 6500 Kelvina
i smiješila se pogledom
francuskim, pariškim i sve onako …
profinjeno, neuhvatljivo

kao francuski film
kao … C’est la vie

I ne nazirahu se
na njenom brončanom ramenu
cijevi svjetleće
ispod mutnog pleksiglasa

***

ZAPIS

kad svjetiljka potone
u sebe samu
tad svjetlo zaključa
u potpunu tamu

______________________________________

Ime mi je ZRINKO ŠIMUNIĆ, rođen sam u Čakovcu, gradu Zrinskih, u kraju „med dvemi vodami“, 9. ožujka 1961. godine. Zbog mog imena, a i grada u kojem sam rođen, djeca su me često zvala Nikola, Petar (Zrinski), ali i Fran Krsto (Frankopan). Naravno, Zrinski su bili junaci mog djetinjstva.
U rodnom gradu završio sam osnovnu školu. Zatim sam upisao gimnaziju Josip Slavenski, a koja je iduće godine spojena s Ekonomskom i trgovačkom školom u Srednjoškolski centar Čakovec. Srednjoškolsko obrazovanje završio sam kao suradnik u nastavi, odgojno-obrazovni smjer, s naglaskom na prirodnu grupu predmeta. U Čakovcu sam završio i Osnovnu glazbenu školu, svirao sam klavir, ali sam kasnijih godina zapustio sviranje. Vjerujem da se nešto smisla za ritam i melodiju danas osjeti u mojih stihovima.
Iako sam tijekom školovanja najviše afiniteta pokazivao prema povijesti i filozofiji, upisao sam Elektrotehnički fakultet. U odabiru studija presudno je bilo shvaćanje da treba „biti čovik na svom mistu, doktor, inžinjer“, a ja sam bio odličan đak – pa mi je i izbor studija bio „preširok“. Na elektrotehničkom fakultetu diplomirao sam na smjeru industrijske elektronike.
Cijeli svoj radni vijek radim kao elektroinženjer, projektant, a od toga gotovo 25 godina kao projektant rasvjete. Danas radim kao elektroprojektant „opće prakse“ u zagrebačkoj tvrtki Arhingtrade.
Živim u Zagrebu sa suprugom koja je inženjer matematike, a radi kao informatičar. Radi njene ljubavi prema planinama i ja rado planinarim, rekreativno, inače nisam sportski tip. U slobodno vrijeme najviše volim čitati knjige, podjednako prozu i poeziju, i gledati filmove. Pasionirani sam filmofil, donedavno sam posuđivao filmove iz posljednje videoteke u Zagrebu, videoteke „Pauk“ u Ozaljskoj ulici u Zagrebu, a koja danas više ne postoji.
Veći dio svog radnog vijeka bavim se pisanjem stručnih članaka iz područja rasvjete, objavljujem u časopisima iz struke, pa čak i u Jutarnjem listu, držim predavanja na stručnim skupovima.
Usporedno s pisanjem stručne „proze“ objavljujem i poeziju u književnim časopisima (Republika, Književna Rijeka, Most, Osvit …) i zbornicima poezije, sudjelujem na recitalima, držim promocije svojih knjiga poezije. Do sada sam izdao 5 knjiga pjesama, a koje su sve pripadaju erotskoj, ljubavnoj, hedonističkoj i refleksivnoj poeziji.
Mogu reći da ganjam dvije karijere – kao elektroinženjer i kao pjesnik. Član sam Hrvatske komore inženjera elektrotehnike, ali i Društva hrvatskih književnika.
Za svoju poeziju sam i nagrađivan. Dobitnik sam nagrade „Ružica Orešković“ 2004. godine za neobjavljeni rukopis knjige pjesama „Organolirika“ – nagrada koju je udruga „Jutro poezije“  jednom godišnje dodjeljivalo za knjigu pjesama neafirmiranih autora. „Jutro poezije“ je i izdavač ove knjige. Dobitnik sam i nagrade Večernjeg lista, medijskog pokrovitelja književne manifestacije „Susret riječi“ 2005. godine, Bedekovčina, za pjesmu „Skodelica kave“ te treće nagrade na Recitalu ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariji Bistrici 2018. godine – za pjesmu „Ranojutrica“.
 Od 2018. godine do danas više puta sam na raznim hrvatskim književnim natječajima pohvaljivan za haiku – časopis Iris (Udruga tri rijeke, Ivanić Grad), natječaj „Haiku kraj mogile“ (knjižnica u Oroslavju), natječaj za najbolji haiku gradske knjižnice „Juraj Šišgorić“ u Šibeniku, natječaj „Prema Suncu“ (DHK, HOO i veleposlanstvo Japana) … Uvršten sam u najnoviju antologiju hrvatskog haiku: “Suvremeni hrvatski haiku – Nova antologija ” (uredili Tomislav Maretić i Nikola Đuretić), odnosno u antologiju kajkavskog haiku.

POEZIJA ANDRIJANE TOMIĆ

ŽEGA

Na žicu za sušenje veša
prostirem tvoje košulje
u nadi da će izbledeti

***

NEDELJNA DUODRAMA

Poput glumice u desetoj sezoni
predstave koja više nikog ne uzbuđuje
ali je još uvek na repertoaru
pripremam se za tvoj dolazak

nedeljom popodne
stižeš u moj stan
istrošen od vikenda
kao na aerodrom
u gradu u kom presedaš

u prvom činu
ja u korsetu od brokata
ti u roze duksu
pijemo čaj
pričamo o vlažnosti vazduha
u Šri Lanki
ostale teme su zabranjene

drugi čin prekida
telefonski poziv
koji pokušavaš da sakriješ
nekome si potreban
dok meni otkopčavaš kaiš na sandali

u poslednjem sam zamislila
da te udaram
štiklom u slepoočnicu
puštam da iskrvariš do smrti

umesto toga
pališ cigaretu
smeštaš je između
mojih nožnih prstiju
i odlaziš

***

FEROMONI

Kada smo se poslednji put videli
poklonila sam ti svoje najlon čarape
rekao si: voleo bih povremeno
da u njih zarijem lice

***

ČESTO MISLIM O ODLASKU

U sobi punoj umora
klavir u uglu me podseća
na neispunjena očekivanja

kukavičluk obešen o vrat
kao pijani stric na svadbi
sprečava kretanje

provincijska cipelica
za tri broja manja
uvek me vodi ka šankovima

u tašni nosim noževe i karmin
osmehujem se stakleno
pri svakom zatezanju mišića
krvarim

strah da ću perifernim vidom
ugledati tvoje podočnjake
postepeno bubri u grudima

pojavljuješ se pred fajront
ćelaviji nego prošlog leta
gledaš me tupo
kao žabac iz tegle
i spuštaš mi glavu na rame
da je seciram

__________________________________

ANDRIJANA TOMIĆ rođena je 1996. godine u Šapcu.
Osnovne i master studije završila na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Sa radionicom pisanja kod Zvonka Karanovića počela je od januara 2024. godine. Trenutno sprema pravosudni ispit, čita i piše poeziju.

POEZIJA SIMEONA CEROVINE

NESTAJANJE PEJZAŽA

nekada sam mogao kod ljudi diskretno da
posmatram
vibriranje ivica nozdrva i dlačica unutar šupljina

to je bila moja prva naučna opservacija
koju imam hrabrosti da obznanim
samo u poeziji

shvatio sam da oči nisu uvek
kako fraza kaže
ogledalo duše

nozdrve nikada ne lažu

kroz njih udišemo vazduh a
izdišemo mraz ili toplinu
one pričaju o svakom izdahu

o drami

o borbi između hladnog i toplog

poput priče o rađanju vetrova koji
lete nad vrhovima džinovskih planina

ovaj nepogrešivi metod i danas primenjujem
mada je nepraktičan jer
moram malo da se sagnem i
pritom mi promakne poneki detalj

tako izmiče dečija perspektiva
i u tom jazu između nje i ovoga danas
nestaju nestaju pejzaži

***

TEŽIŠTE PRAZNINE

nemam nijednu misao u
glavi nemam ni na putu od glave do
grudi i nazad nema tu ničega
osim misli da nemam misao
samo pitanje o tome zašto
nemam misao koje postaje
nabubrela misao koja me
pritiska
svojom misaonošću pa mislim
misao koja raste raste da bi
kao misaoni balon narasla u
naduvanu misao i
posred grudnog koša
pukla
u potonulu misao
eto inspiracije

***

KAFA

velika površina polica u supermarketu
razne vrste kafe
svako zrno moglo bi
pokrenuti
čitave nervne sisteme za ogromne
beskonačne svetove

miris osvaja nozdrve i
čežnju

koliko ljudi greje ruke
toplom šoljom u
kojoj ćuti napitak
spremljen za jednu osobu

***

DISCUS HERNIA

kad je svet počeo
da se ruši
od nebeskog svoda
preko temena
i potiljka
do vrata
i niz leđa duž kičme
do repne kosti
i niz noge do peta
i dalje u mrak pod zemljom
osetio sam sve užase
tvoje bolne i krhke
kičme
čija je discus hernia samo
odraz
moje urođene
uklještenosti između
visine i ponora
ja sam bol nastanjen između
tvoja dva pršljena
zato treba da iščeznem iz
tvojih kostiju
to ne remeti našu ljubav
bezgraničnu
ti i ja
uvek ćemo biti
nebo
kojem nedostaje kičma da bi
stajalo

***

OBIČNO GA ZOVU NEBO

pitamo se šta je iza kosih stranica krovova koji se
nadnose nad našim prozorima

posle mnogo napora saznamo da je tamo
osvetljen predeo ispunjen plavim
vazduhom i pticama
obično ga zovu
nebo

kada se pomerimo iz prvobitnog položaja
uhvatimo poneki njegov delić

gledamo kroz srebrnkasto lišće krošnje koje
svojim treperavim pokretima vodi naš
pogled prema neuhvatljivom
vidiku

onda nam i duša krene tamo dok telo ostane usamljeno
kraj prozora u sobnoj tami sa bolom izazvanim
ograničenom površinom
pravougaonog
otvora

ugledamo zvezde kako kroz prozor ulaze jedna po jedna
i dok nas muči nesanica
plutaju u mraku
sasvim blizu
neuhvatljivo

shvatimo da smo negde drugde ili da je negde drugde kod nas
ali više ne umemo sa svetom da delimo
hvaljene vidike priklještene između
vremena i prostora

tako propetošću
ka onome što zovu nebo gde god ono bilo
počinje borba koja miri i veže naše rasute horizonte

________________________________________________________________

SIMEON CEROVINA, rođen 2001. godine u Beogradu, apsolvent je Filozije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše sa svojih osam godina i nikada nije prestajao. U školskim danima često je nagrađivan, ali su mu zbog doživotnog prijateljstva koje je tada stekao najdraže one nagrade koje je ostvario 2016. i 2017. godine na međunarodnom konkursu koje je organizovalo Kulturno udruženje Lasta (La Rondine) iz italijanske regije Lombardija. Zastupljen je u časopisima i zbornicima, a pesme su mu objavljivljivali i online portali, regionalni i jedan italijanski. Rukopis njegove zbirke pesama čeka izdavača. Osim poezije, voli ponekad da napiše i poneku kratku priču. Živi i studira u mestu svoga rođenja.

NOVA POEZIJA MILOŠA MARKOVA

MORSKI DNEVNIK

I

Ujutro odlaziš na obalu
Sunce unatraške trči za tobom
Obilaziš grad kao starog bolesnika
Tvoja slepa vera u čoveka
može da započne nove religije
Ja ležim u krevetu
i verujem u tvoju kopiju mene
Čekam da se vratiš punih ruku
plavetnila i živog mesa
naše nove ljubavi

Iščašeni i tuđi osećamo se svojim
tu gde naši životi staju u dve šake
Ti lako odustaješ od sebe
a ja od sveta
ipak ovde
na ovom ostrvu
mi smo veći od života
Okruženi pijanim Englezima
stojimo kao svetionik čistote i ljubavi
Istrajni kao voda

Zemljotrese dočekujemo u zagrljaju
Nepokolebivi
Mi smo ratna mornarica bez smera
i nema te zemlje koju ne možemo pokoriti
Ugašenih telefona
vreme merimo po potopljenim brodovima
nesigurni jesmo li ikad postojali

Samo se još ribari
orijentišu prema našoj svetlosti
Ljubimo se i pretačemo
u podzemne vode koje ispunjavaju ovo more

II

Prokletog mu trozupca
viknuo sam pre no što su talasi
sažvakali moje moje telo

Priroda te unizi bolje od bilo koje istine
Bez panike pomislih
Za ovo sam spreman
Šampion u jedenju i pijenju sebe
imaće svoj magnum opus
Popiću more!

Zazidan u dubine ja osetih spokoj
Videh crno-beli svet
i voljene mojih voljenih
sa stotinama prstiju koji upiru u mene
Iz ponora isijava kruna od bisera i zuba
i beli plašt providan kao neiskrenost
I ja pružih ruke grešne
dadoh vrat jeretički
spreman da se predam

Al oni prsti
one šake ambisa
digoše me ka nebu
i ja počeh majci prirodi izlaziti na nos
Dok sam izranjao pomislih
Da su me ovi talasi bacili na kakvu stenu ili kamen
glava bi mi se rasula u paramparčad
I sve nenapisane pesme
svi stihovi od kojih bežim
bili bi rasuti po plavoj hartiji

Tamo bi deo po deo mene
pojele male ribe
pa njih veće a njih još veće
a one mrvice stihova
one trunčice reči
raznele bi morske struje
da na dnu caruju večno

Tako sam izgubio priliku
da moja poezija dosegne dubine
koje nikada neće moći
Prokletog mu trozupca

III

Po povratku sa letovanja
proveravamo cene kuća
na grčkim ostrvima
Imamo li dovoljno novca bar za vrata?
Krov ćemo od dlanova praviti
Zidove od kože
prozore od očiju naivnih
Kako će biti lepo
Temelje butinama zameniti
Jezik umesto zvona okačiti
pa da mogu da nas vuku do mile volje
Ruke za krevet postaviti
da miluju umorne glave
Vilice za balkone
da se nagutamo pogleda
Zube za ogradu da nas štiti
od gladi i dosade
od šefova krvožednih
od zahteva i prohteva
Na kraju celu kuću okrečiti u boju laži
i zaključati se unutra
ključnim kostima
da nam sujetne komšije zavide
na lepom životu

Prsti stvarnosti tiho grebu
po našim vratima bez brave
Nesvesni života
oboje smo u proteklih deset dana
ostali bez jednog člana šire porodice

***

BERGFILM

Kroz izlog
na ekranu novog televizora od šezdeset inča
slika planine
Odjedno me kao groznica
obuzima instinkt da otrčim u prirodu
Da se popnem na palaninu
Dosegnem dno neba
Pronađem odakle izviru gromovi
ukradem plamen znanja
Da se izgubim
i umrem pred sam vrh
ostavljajući sebe u amanet planini
Pa da od mog tela
neki sutrašnji gledalac
kuje legende i pita se
Jesam li sam bio
neustrašiv junak britkog jezika i čvrste ruke
koji zarad opklade odlazi u nepoznato
Ili
jednoveknovni ljubavnik koji se peo na krkače smrti
zbog nemoći da svim ženama pruži ljubav
Ili
možda prosto ubica
sa grižom savesti
Ali!
Ali šta ako ja
kao vešt gimnastičar
preskočim tu planinu
Pa se vratim mudriji
sa manjim čelom
Šta ako odgrizem glavu medvedu
pa se vratim prosvećen
Šta ako se vratim sa smislom za život

Nije to film za mene
Nekako je previše je napeto
Predvidivo
U klancima lobanje
odzvanja jedan vrisak
Ekran se gasi
Moj pogled se survava niz ravnicu

***

ŽENA

Komšinici

Neprestano i svakog dana
Bol se pretače iz jedne posude u drugu
Daju joj ime i jednu misao
da nikad neće biti dovoljna
muškarcima koji obrću globus
Bićima kojih bez nje nema
Iz dna svoje urobe podarila mu je dve devojčice
Dve posude bola
Učila ih je da hodaju
kako da skidaju skalp tim istim bogovima
ali pretakanje se nastavilo
Jednu je zbog nelagode i stida smrt pojela
Druga je na sneg odbačena
Sve zbog nezadovoljstva lažnih bogova
i jedne nasleđene patnje
Majka kao majka
prihvatila je odgovornost
Uverena da je bol iz nje potekla u njih
Zakopala je jednu ćerku u crnu zemlju duše
Zagrejala drugu smrznutim rukama
Sama
Žena bez ljubavi je bela zastava
Zaključana vrata bez broja i imena
Retko je smrt pravedna
ali je često surova kao muškarac
Kada je pala u krevet
narušila je mir svom mužu
Ali njega to nije mnogo pogađalo
Slabo šta je on slušao
Sve do njene poslednje reči
Na samrtnoj postelji krkljajući izdigla se
i smogla snage da mu u lice izusti jednu reč
Pičko

________________________________________

MILOŠ MARKOV, rođen 1993. godine u Subotici, diplomirao je na Odseku za komparativnu književnost sa teorijom književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Njegov rukopis “O strahu strah” objavila je Matica srpska 2020. godine u Ediciji Prva knjiga. Zastupljen je u brojnim časopisima i zbornicima, kako onlajn tako i štampanim a pesme su mu prevođene na engleski jezik. Trenutno sprema drugu pesničku zbirku i radi kao narativac i dizajner video igara. Usled posla i životnih okolnosti, često je na relaciji Subotica-Novi Sad-Beograd.

SHPËTIM SELMANI, TRI PJESME, dvojezično

ĐECA MALIH NARODA

Đeca malih naroda
Su insekti za đecu velikih
Naroda.

Oni će razumjeti da sudbina
Ima neke veze sa fašizmom
Ali do tada će porastati
i moraće da brane
svoje ljubavi.

Oni će razumjeti da je sramota
Utopljena u vjekovima krvi
Ali do tada će porastati
I moraće da poju
svoje univerzalne pjesme.

Đeca malih naroda
Su nevjerovatna svjedočanstva
Nepopravljivih grešaka
Koje se rade u ime prirode.

Đeca malih naroda i
Njihova neizbježna borba
Da ostanu živi.

I

Sve to herojstvo koje trebaju
Neotuđivo imati.

*

FËMIJËT E POPUJVE TË VEGJËL

Fëmijët e popujve të vegjël,
Janë insekte për fëmijët e popujve të
Mëdhenjë.

Ata do ta kuptojnë se fati
Ka të bëjë dicka me fashizmin
Por atëherë vec se do të rriten
dhe do të duhej të mbrojnë
dashuritë e tyre.

Ata do ta kuptojnë se turpi
Është fundosur në gjakun e shekujve
Por atëherë vec se do të rriten dhe
do të duhej të duhej të
thurrin këngët e tyre
të përbotshme.

Fëmijët e popujve të vegjël
Janë dëshmitë mashështore
Të gabimeve të pandreqshme
Që bëhen në emër të natyrës.

Fëmijët e popujve të vegjël dhe
Lufta e tyre e pashmangshme
Për të mbetur gjallë.

Dhe

Tërë ai heroizëm qe duhet ta
Kenë në mënyrë të patjetërsueshme.

***

SRAMOTA VIJORI VJEKOVIMA

kao gmizavac se penjem uz zidine apatije
prezirem idole

patim od nedostatka emocija. ima li
ružnijeg od toga?

pobjede su smiješne. gubici takođe.
samo trenutak bacanja koplja
kaže nešto sramotno.

budućnost je velika bašta
sa otrovnim biljkama
gdje se napasaju sumnje.

sramota vijori vjekovima.
prezir.
ravnodušnost.

demoni se očajnički zaljubljuju
i trljaju oči iznenađeni.

nasljeđujemo prokleti model i
transformišemo se samo unutar bola*.

*po Džefu Bakliju

*

TURPI VALËVITET SHEKUJVE

si zvarranik ngjitem nëpër muret e plogështisë.
idhujt i përçmoj.

vuaj nga mungesa e emocionit. a ka
diç më të poshtër?

fitoret janë qesharake. humbjet poashtu.
vetëm momenti i lëshimit të shtizës
thotë diç të turpshme.

e ardhmja është një kopsht i madh
me bimë të helmuara
ku kullosin dyshimet.

zemërimi valëvitet ndër shekuj.
përbuzja.
indiferenca.

demonët dëshpërimisht bien neë dashuri
dhe fërkojnë sytë të habitur.

e trashegojmë modelin e mallkuar dhe
transformohemi vetëm brenda dhimbjes*.

*sipas Jeff Buckley.

***

SANJAO SAM O MIRU

Sanjao sam o revoluciji i na kraju sam završio vodeći ljubav sa sestrom podložnosti,
sanjao sam o oslobođenju ljudskih duša i na kraju sam završio jedući meso noći
sanjao sam ljudsku ljubav
i završio sam
u sukobu sa samim sobom,
sanjao sam o miru i završio sam
vjerujući
da je uništenje rata nemoguće,
sanjao sam dovoljno da bih bio
izgubljen,
zbunjen, paranoičan, nesiguran,
dovoljno sam sanjao da budem
sasvim ljudski.

*

KAM ËNDËRRUAR PAQEN

Kam ëndërruar për revolucionin dhe kam përfunduar duke bërë dashuri me motrën e nënshtrimit,
kam ëndërruar për clirimin e shpirtërave njerëzor dhe kam përfunduar duke ngrënë mishin e natës,
kam ëndërruar për dashurinë e njeriut dhe kam përfunduar
duke u armiqësuar me veten,
kam ëndërruar për paqen dhe kam përfunduar duke
besuar se asgjësimi i luftës është i pamundur,
kam ëndërruar mjaftueshëm për të qenë i humbur,
i hutuar, paranoik, i pasigurtë,
kam ëndërruar mjaftueshëm për të qenë
tamam njerëzor.

________________________________

SHPËTIM SELMANI (Špetim Seljmani), 1986, pjesnik i glumac iz Prištine, objavio je četiri zbirke pjesama, kao i dvije zbirke kratke proze. Nekoliko njegovih pjesama prevedeno je u antologiji “Iz Prištine s ljubavlju”. Dobitnik je EU nagrade za književnost 2020. godine za “Libërthi i dashurisë” (Knjižica o ljubavi).

sa albanskog preveo ARGËZON SULEJMANI