POEZIJA BLAŽA LUKANA

SIVI

Jednostavno premalen, s napola sklopljenim očima,
skriven iza stola, s prstima, stisnutim blago u pesnicu,
predvidljiv, ubeležen u blagajnički izvod
kao nevidljiva svota, sa slabo umanjenom
nadležnošću po belom danu i pred široko
otvorenim očima ponoći, zadovoljan pisanjem
molbi za pristupanje društvu senki, vešt
u namigivanju na nikada dokazane slučajnosti,
protivan onima što se nemoćni rađaju u svetu,
jednostavno premalen, s pozlaćenim prstenom
kao znamenjem vernosti, što bledi, uzvišen
nad maloletnicima, starcima, generacijom, suprotnim
polom, životinjskom vrstom koja je samo vrsta
i ne zna za sebe, i zagonetno posvađana takođe sa sobom,
razumevajući prošlo a za buduće sveznajući,
otkriven sada, na polovinu smanjen, uvršćen
u popise s štamparskim greškama, spreman samo
za hod unatraške i lucidan u definisanju svetla ugašenih
sijalica, jednostavno premalen, pomno očešljan preko ćele,
prikrivajući bradavice i staračke pege na rukama,
večiti pokrovitelj neznatnog, izgubljen u traženju vlastite
senke, jednostavno izbrisan, pun mlakog majčinog
mleka koje bubri na suncu, potrošni entitet večnog
života, miljenik premalenog boga.

***

TROSTRUKA EKSPOZICIJA, BEZ IJEDNE SENKE.
JEVREJIN LUTALICA

Ne ustraj, za početak ne ustraj, slomi pečat i spusti se u zdenac.
Zbog mlakih dlanova, zbog mesečevih straža, zbog sušenja
kapi znoja činiš se veći nego što u stvarnosti jesi, i star.

Okreni se s boka na leđa i dete poljubi u čelo, plišani medved
nikada neće zameniti uplašene oči snega koji iz ognjišta prši.
Uguraj se u njega, inače će on u tebe, odgrizi mu uho od testa
i sažvaći ga dobro kako bi slušao samo još
napinjanje luka u bezvetrici.
Sandale obuj na bosu nogu koja je prohodala put od Varšave
do Terezina, ni od čega napravi nešto uglasto, sa kopčom i trakom
oko zglavka, isklesanog od samo jednog komada noći.
Ne odlučuj prebrzo i ne poseži za panjem bez rukavica,
matica će ti sesti na unutrašnji deo dlana i poljubiće te.

Sa breza vazda još kaplje i loviš sok otvorenih usta.
Drvo piti isto je što i jesti vazdušne vrtloge i stupati
po usijanoj muzici.
Sve je čulima dostupno, samo ustrajati treba,
istrajati za pravu stvar koja se ukaže očima pri rađanju sunca
na južnoj hemisferi, u trostrukoj ekspoziciji, bez ijedne senke.

***

POSLEDNJE PROLEĆE

Među očima
naglo prispeće
snova.
Ludost mine.
Sami smo,
manje nas je
no nekad.

Sivimo, nemamo
užasnih snova.
Nemamo majku,
nemamo ključeve
gradskih vrata.

Mali smo,
vrti nas
vetar.
Znamo za mraz,
za zimu,
za proleće.

Ne vidimo ga,
a još se dobro
držimo.

***

TEORIJA NIČEGA

Na kraju svih teorija ničega,
dodir kože, navučene na vešalicu,
seizmografija novog čula.

Oduvek zamišljaš sebe kao jedinstven dar,
kao spoznaju svega, ne samo samog sebe,
kao da ti si svet i svet je ti, sa obe strane neki trag
o opasnosti odlaska
nekog drugog, otključana vrata u budućnost,
koja se blizu čine samo nerođenim.

U trenutku odlaska otpočne opsedanje stvarnosti,
obožavanje i ispiranje zlata iz ostataka nečega
što moglo bi biti življenje.
Odvratna navika, zahvalna teoriji svega, ne ničega,
stvorena samo obredima drugih.
Konačno se bez života takođe živi,
zapravo od prošlog napred, na nekoj drugoj lađi,
uz odmahivanje rukama, kao da više jedno nije sve i
sve nije ništa.
I ništa, što je bilo, ne može se nadomestiti.

Takođe ni teorija kraja na kraju nije više ono
što bila je na početku,
nego samo oštar rez u meso
i poruka nikome ni o čemu.

– iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, priredio i preveo Dušan Stojković, Presing, 2019.

___________________________________________

BLAŽ LUKAN (1955, Ptuj), pesnik, prozaik, pisac radio drama i pozorišnih drama, teoretičar pozorišta, pozorišni kritičar.
Pesničke zbirke: Pesma i pesme (1977), Krvava rana (1983), Bohinjska Bela (1984), Kolumbija / praefatio (1984), U tihom proticanju (1999), Tkanja (2002), Nečujnost (2005), Sentence o disanju (2010), Očekujem pažnju (2014), Teorija ničega (2018), Pas u meni (2021).

TRI PJESME SANJE RADULOVIĆ

ČEKANJE SKRAĆUJE ŽIVOT
(trebalo bi pisati svuda)

nosim danima dan na ramenima
noću ga krijem ispod kreveta
ko starog ljubavnika
za kojeg me vezuje samo sjećanje
obosim stopala
savijem koljena
ljubim se s mrakom u usta
kad skinem maske i odložim oružje
pišu mi se pjesme umjesto to do liste
oštrim noževe
za lubenice i dinje
ljeto je podsjećam se
skupčana
fetusna
neopeglana
pričam danu o (još jednom) danu
u kojem nisam prešla
ideju strpljenja
zemaljskim koracima
saginjem se ispod kreveta
provjerim da li mirno spava
kad sve utihne
pišu mi se pjesme
olovke uvis bacaju
ruga mi se oblacima
kad me niko
osim tebe
ne gleda

***

NEŠTO ČEMU NISAM SMISLILA NAZIV

polažem i panj i glavu na dlan
kao zakletvu, pahulju
sjedokosi cvijet prije nego zamislim želju
nudim ti vrat
ljubi ili odrubi
šapnem šeretski
kad prećituš
šalim se, šta ti je
kažem najglasnije
prostor pulsira od glasova
vrijeme ima otisak slušalica
ljubav se može dogoditi bilo kada bilo kome
nakad je nalik skoku u bazen s bezbojnim pločicama koje postaju vidljive
tek kad shvatiš da ne umiješ da plivaš
da ništa nisi naučio iako si trenirao
da krvariš od udarca i plačeš od ljepote
nekad je nalik na sevdah ili fado
ili ono što zvuči sve gluplje što više pokušavaš da objasniš
spuštam ti dlan i panj pod glavu
i sjednem s tvojim mislima da popijem kafu
poslije pređemo na vino
jer pada kiša i tmuran je dan
lijep si kažem kad me ugledaš
odmahneš rukom:
ma pusti to
(ali jesi)
dobro hvala ti
ljubav se događa svuda i svima
i onima koji su se zarekli da nikad više njima
i sada i ovdje i možda i nama
dok učim kako da učitam novu liniju
prije nego što zaustim
da ima još vremena koje zna da odzvanja
prije nego šapnem
prepoznaćeš svoje po nicanju
između dlanova

***

DVAIDVA

ne znam kome da kažem
da ponekad plačem bez razloga
više tražim uzroke nego što brišem suze
možda je (i) to bolest savremenog društva
u kojoj nikad nisi u ovdje i sada
ni kad te iznenade suze nejasnog porijekla
čak ni tada
što više tragam sve manje mi je jasno bilo šta
tumaram maglovitim mislima
više se ni u knjige ne mogu pouzdati
sanjam živopisno i dobijam odgovore
bez kojih ne bih preživjela
besmislene dane i aporije i glupe komentare
ne znam jesam li lijena
ili sam izgubila smisao u borbi s vjetrenjačama
i jesu li opravdana opšta mjesta
kad želiš da se izraziš
a ne možeš da čekaš da smisliš
nešto originalno a moraš reći brzo brzo
ne znam kome da kažem
voljela bih da sam ga srela ranije
da živimo na selu imamo pse i konje
i djecu mnogo djece i baštu i prostrano dvorište
terapeuti su preskupi
ljudi prezauzeti
ne znam koga da pitam
je li ovo patetika i da mi kaže jeste jebiga
prije nego što me podsjeti na ljekovitost zagrljaja

________________________________

SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.

književna pretpremijera: ZBIRKA POEZIJE SAŠE SKALUŠEVIĆA SKALE “SVETA ZAPETA”, Presing, 10/2024; četiri pjesme

SAMO MUK

deklaracije, optužbe, klevete
rezolucije, uvrede, negiranje
u prestonici ni treptaj
samo Nik Kejv na mlakoj vodi
koji poput one
već zaboravljene fontane
ispunjava muzičke želje
i klupko zmija
u koje kada kročiš
ne znaš tačno
koja će te glavudža ujesti
mahanje na kraju nastupa,
reči kao hvala Srbija
i primetivši da
posetioci izgledaju prelepo,
uz dodatak na srpskom
Divni ljudi
dok istovremeno
na Marakani muk

***

ŽREC

sreo sam ga kada se već bio
ne samo fizički
već i duhovno izmestio
iz svojih knjiga
romana i oštrih poza
kada sam i sâm
bio na jednom od sličnih puteva

sklanjajući pogled
ljudska tela razbacana okolo
nisam zagledao
indijanci, migranti, naši
vizija, zločin ili orgije

bio je već sve:
vrač, čarobnjak, lekar,
učitelj radionice, sudija
i tumač tradicije, poetike
svega što je još ostalo u domenu
oralnog života

rekao mi je
želim da vidim od tebe
više
leksilijuma
valijuma
dontro
barem bendžosa
psihodelije
kada već više ne vajdu

a manje
Mojsija
Rima
Jarila
Ane iz Davidove ulice
Vajmarske republike
smeđe košulje
Smrt u junu

Misli malo na
listopad i studeni

šta god to značilo

***

LOV NA ŽABE

kod stoletne česme
arteske vode koja dolazi sa dubine
od tri stotine i trideset metara
tražimo žabu

vidimo samo njeno gladno,
trouglasto oko
iznenadni bljesak boja
dovoljan da zapanji
jedan grad
jedno selo
jedno pleme

kažiprstom preko skupljenih usana
čekamo njen skok
u istoriju milosrđa

***

ĆUTI ĆUTI SVET

gledaš groblje kondoma
tačnije kurtona

N. bi kazao:
Kiša, kiša kurtona
upotrebljenih, vraćenih,
vrištećih,
oštećenih

na koje ceo svet uplašeno ćuti

____________________________________

SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), pesnik, esejista, pripovedač, urednik i izdavač. Od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.

Objavio je sledeće knjige:
Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014),
Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019);
Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020),
Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021),
Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022).

Bio je član od 1996. godine Književne Omladine Opštine Negotin do njegovog prestanka sa radom. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Takođe jedan je od osnivača udruženja Građanski krug na čijem je blogu u periodu 2009—2011. godine pisao svoju kolumnu pod nazivom Artterorizam i Odbrana Artterorizma. Jedan je od osnivača i člana upravnog odbora manifestacije Krajinska noć.
Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok.
Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja.
Za to vreme, do 2024. godine, uredio je i objavio trideset i tri broja časopisa Buktinja.
Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik.

Član je Srpskog književnog društva.

PJESMA JELENE STOJKOVIĆ MIRIĆ: OPROSTI OKU ŠTO JE VIDELO

Oprosti ugraviranim zakonima koji misle
da nikad nećeš proći
a proćićeš kao julski pljusak u trnu kosmosa.
Oprosti negativnim energijama i njihovim postrojenjima;
mukloj tišini, utrobnoj, okeanskoj.
Oprosti pogledu kroz tebe i njihovim rodnim listovima
i nuli što ti tada pozavidela nije.

Oprosti anemičnim rečima.

Oprosti rukama koje se pružile nisu;
svetionicima koji su isključili svoja svetla.
Oprosti inspiraciji koja dolazi u nedoba
dok su ti ruke vezane petljama svakodnevnih rituala.

Oprosti osmesima koji su se zakleli mermernoj ravnodušnosti.
Oprosti neuzvraćenim ljubavima u svim oblicima;
molidbenim primaocima koji su se zaneli u ignorisanju
svega što se zove živa ćelija.
Oprosti muzici koja nikada neće stići za vaš sto.

Oprosti danima koje nisu imale oči.
Oprosti zagrljaju koji nisi dočekala.
Oprosti suzi koja će doći kasno.

Oprosti ljudskom prstu
što je pritisnulo dugme
kad gubiš da gubiš duplo.

Oprosti bolu što te gnječi i uživa
Oprosti vremenu što nije imalo pametnije ljude.

Na kraju,
oprosti sebi što ne razumeš
i srcu, što se pomračilo.

_________________________________

JELENA STOJKOVIĆ MIRIĆ (1972, Loznica (Draginac)), nastavnica likovne kulture, radi kao specijalista za video montažu; bavi se pisanjem poezije, proze i slikanjem; zastupljena u zbornicima i na književnim sajtovima; sarađuje sa književnim časopisima. Svoje radove objavljuje na svom kutku Srebrnasto paperje, a recituje na YT kanalu sa istim nazivom. Objavila je obimnu zbirku poezije “Eliza ima srce čoveče ili Srebrnasto paperje”. Pesme su joj prevođene na slovenački.
Baka devojčice Eme, koja se najlepše smeje. Živi u Beogradu.

PET PJESAMA KOSTE KOSOVCA

DEČACI

A šta je sa dečacima iz soba?
Angažovanim od strane svog srca, aktivistima svojih duša.

Tihim, lepim, stidljivim dečacima, iza čijih glasova ne stoje nevladine organizacije već bol.

Koji nisu prošli kreativne radionice pisanja već svoja teška i autentična detinjstva.

Koji po sebi koračaju ko po prijemima stranih ambasada.

Koji su toliko dugo u sobama da su telom svojim povećali kvadraturu.

***

NAŠA VERA

U dedinoj sobi vidim
na ikonu naslonjene štake.
Nije slučajno što tako stoje,
našoj veri potrebna su pomagala.

***

PO JEROTIĆEVOM SNU

Da biste pažljivog čoveka zatočili
ne trebaju vam rešetke.

Dovoljno je da ga stavite u vrt
koji nema stazu

a on neće krčiti cveće
da bi iz njega izašao.

***

ŽUBORENJE

Već dugo od nekog nemira ne mogu da čujem svoje misli.
Između mene i mene kao da stoji ona ista fontana
koju je kralj Aleksandar postavio ispred svoje odaje
da sluge koje žele da prisluškuju čuju samo žuborenje vode.

***

PROZOR

Kad god se umoran ulicama vraćam
posmatram prozore u noći.

Svako svetlo svedoči
bar o jednom životu koji se odvija iza.

Oni u meni bude osećaj svečanosti,
utisak doma.

Na rukama jedan ponesem
da mi do kuće svetli.

_________________________________

KOSTA KOSOVAC rođen je 17.6.1997. godine u Beogradu. Studirao je Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu. Prvu zbirku pesama pod nazivom “Džemperi za kamenje”, objavio je 2021. godine u Srpskoj književnoj zadruzi, a drugo izdanje u Sumatra izdavaštvu 2022. godine. Dobitnik je nagrade “Matićev Šal” za najbolju prvu objavljenu zbirku pesama autora do 27 godina života. Sa istom zbirkom ušao je i u najuži krug za Zmajevu nagradu Matice srpske. Saradnik je Kulturnog dodatka lista Politika.

PET PJESAMA AMRE MUJEZINOVIĆ

MANIJAK

Kad udahneš more,
osjetiš da imaš dušu,
uočiš zraku sunca
na najudaljenijem brdu
i moliš Boga
da ta pješačka staza
vodi što dalje.
Uživaš u bubnjanju valova,
vjetru koji po prstima
udara sunce
koje bi da te uhvati
za ramena.
Ali manijak,
taj manijak,
uvijek isti manijak,
viri iz grmlja,
i on bi da te uhvati za ramena,
a ti ne znaš gdje su
prsti po kojim bi ga udarila.
I vraćaš se
brzo
tom uskom stazom.
A on čuči,
čeka,
čeka,
čeka
i ne stari.
Živi u grmlju,
rijetkim stupcima novina
i uspavankama za djevojčice.

***

JOŠ JEDNA CIGLA U ZIDU

Dug
Duuuug dan
Između bijelih zidova
Pored bijelih mantila
U bijelog spavaćici
Samo tamo
Gdje su zidu odstranili organ
Malo života se nazire
Napokon svjesna
Da o sebi ništa ne znam
Da oni znaju malo
Ali opet više nego ja
Ime moje
Nebitno
Ali problem ima svoje ime
I to je dobro
Za promjenu
Znam s čime se borim
S kime
Sa sobom
Uvijek sa sobom
Naravno
Kako god se
Problematična ja
Zvala

***

LIJEK

Nekome
Havaji
Antalija
Neum
Meni
Tvoja uspavana glava
I ispuštena cucla
Na mome ramenu
Nakon napornog dana
Isto je

***

MLADUNCI

Ujutro mislim o svijetu
i njegovu poljuljanost
kao cvijet presujem
među koricama stare sveske.
Ali srce ne mogu presovati.
Još mi je u grudima potrebno.
Kao voljenog čovjeka,
ne mogu ga dijeliti s drugima.
Nije još lešina
da mi ga divljač razvlači.

Tek ako njime mladunce hrani.

***

CVRKUTANJA

Visoka i tanka štikla
uz istu takvu liniju
i spremna si.

Pošla sam u šetnju,
ne u krevet,
dragi.

______________________________________

AMRA MUJEZINOVIĆ rođena je 1985. u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završila u Živinicama te Filozofski fakultet, Odsjek za bosanski jezik, u Tuzli. Radila kao prof. u osnovnim i srednjim školama na području TK. 2012./2013. volontirala u Biblioteci JU BKC Živinice te 2015. godine položila stručni ispit za bibliotekara. Od 2016. godine je zaposlenica Biblioteke JU Bosanski kulturni centar Živinice. Piše poeziju i prozu. Djela su joj objavljivana u književnim časopisima i na književnim portalima u Bosni i Hercegovini i van njenih granica te prevođena na engleski i slovenski jezik. Autorica je zbirke poezije Zaleđeni uzdah (Lijepa riječ Tuzla, 2021.) Nagrađivana. Saradnica Magazina za ženu i porodicu “Bosanska Sumejja”.

TRI PJESME DEJANA KANAZIRA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PNEUMONIČNA SLIKARSKA KOLONIJA”

VERMER

slikati kada je oblačno
tri žene neće se naljutiti

snaga njihovog koraka
utemeljena je ojlerovski
ka gradu
zlatnoj, struni budućih pridošlica
(da li su sve pridošlice buduće?)

rasuti zvukovi ispred minđuše
grad, kocka i krčma
deluju sasvim umiljato
pogled na pejzaž
rasturene stolice
preko njih pantalone poslednje mode
Delft
želim da odem

za tako nešto, potrebno je preduzeti
odmak
od nasukanog, modrog broda

***

JECAJ

kiše su odvratni izumi
ali ljudi su prestali da mare za takve
stvari, preterane i slabe
stvari, kapljične kradljivce
berzanskog vremena

klupska atmosfera u mraku
govorim joj da ne odustaje
ona kaže ljudi kao on
otišli su
besmisleno je pisati i pričati o cveću
sve nesrećne sudbine su takve
pisao je Jesenjin

kiše su odvratni izumi
i fraza
“Jesen je i Jesenjin znaš…”
negovati svoj vrt
preporučeno je na časovima
pisanja

Panglos, tanatos pobegli su iz El Dorada
na ostrvu su kažnjeni oni što se nisu
admiralski primakli

toliko vode
opisuje napor
suzdržavanja
autobuskog
posle pića u delu grada
koji upoređivali smo s našim

sami, prijatelji i ja
tako sakriveni
daleki
kišni
nedodirljivi?

***

CRTICA

pišem dobro i svet je dobroćudan
mrke siluete zaobilaze inspiracijske
šumove

pišem loše
svet je odvratan
zašto ste takvi?

ideje koje posedujem prosvećene su
ideje koje posedujem potrebne su
ideje koje posećujem tu su kada sam sam

zaključak
pisci su dobri kada je svet dobar
strašno!
pisci su loši kada je svet loš
potpuno užasno!

popričajmo o slobodi koja nas vodi
brodolomu na obali
puna usta novih nasrtaja
telefoniraju nas iz govornice

______________________________________

DEJAN KANAZIR rođen je 1997. godine u Beogradu. Aktivno piše poeziju od svoje četrnaeste godine. Bivši polaznik radionice kreativnog pisanja u Biblioteci „Milutin Bojić“ koju je vodila Violeta Vučetić. Pobednik „Zvezdarijade“ 2015. u Beogradu. Kasnije je postao pasivan član i posetilac skupova Književnog društva „Orfisti“. Svoju poeziju javno je čitao na beogradskim večerima poezije (Poezin party, ARGH večer poezije, Pet minuta pažnje, Na sav glas, TROP Autsajder, Punchtown poetry Pančevo). Njegove pjesme zastupljene su u: „Rukopisi 40“, „Rukopisi 43“, „Časopis TEMA, Zagreb“, „Poezija Zagreb“,“Časopis Gradina“, “Beogradski književni časopis”, blacksheep.rs, astronaut.ba, strane.ba, čovjek-časopis, hiperboreja.blogspot, fenomeni.me., nigdine. com, zbornik ljubavne poezije bludnistih. com.
2019. godine, njegovu prvu zbriku pesama „Ništa se ne dešava utorkom uveče“, objavljuje PPM Enklava pod okriljem Zvonka Karanovića kod kojeg je išao na radionicu u DKSG Beograd.
Dve godine kasnije objavljuje drugu zbirku poezije “Ljudi koji skaču na haube” (PPM Enklava, 2021.), a 2023. zbirku “Neonska plaža” (Treći trg).
Uvršten je u antologiju savremene srpske poezije “Logične pobune” koju je priredio profesor Stevan Bradić (Laguna, 2022.)
Organizator je književnih večeri “Tiho u tu blagu noć” koje se održavaju jednom mesečno u Beogradu.
Pored poezije, piše kratke priče i dramske dijaloge.
Živi i radi u Beogradu.

ČETIRI PJESME DARKA HABAZINA

CRTEŽ PESME

esej od stihova
pišem
njenom veličanstvu
pesmi,
puna kala i lepote
ne stari,
starimo mi

dovode je i do savršaja
retki
iako je i savršenstvo upitno
u segmentima dana
razmišlja se drugačije,

jogunasta je
neće u okove
preliva, muca
ponekad i na rečima štedi
ume
temom ili naslovom
da grandiozi,
zna i da pametuje;
da ovo o njoj
izrekoh u kafani
čitana bi bila
u postelji
čak i da tako je
a nije,
do zore prve ili druge
mamurluk njom
od strane aktera
iščilio bi

zato

jutrima kreće
u znane i neznane
pohvale

ruku ljubim
i šešir veličanstvu
njenom skidam

jer

pesma jeste za klanjanje

***

KADA SE NA DRUŠTVENIM MREŽAMA
JOŠ POVALJIVALA AFRODITA

kakvi su to bili dani
štikle stepeništem zgrade odzvanjaše
trebalo se samo popeti do potkrovlja
a stan mali umetnički
onako razvedeno momački
ključ zarad usredsređenja bacao se
koliko zvukova i slatkih boli
čaršavi pocepani upiše
stalno
kupovao sam nove
( tada još nisu postojali seknd šopovi)
pauze jedino zbog jela pravile su se
i u snu nije bilo spavanja
s lakoćom po krovu
spuštao bih se i do hodnika
tapšanje po ramenu od komšiluka
ili snebivanje usleđivalo je

petnaestak godina posle
robot afrodita sve zamajava
zato
ni ne može doći do vrućih dogovaranja
a i ja sam se promenio

ko sa jednom poželi sve
rezultanta mu je ništa

***

ODJAVLJENA KROJAČKA RADNJA

kako da volim
kad srce je prazno
a usta nisu gladna

slabosti se zovu
dobrota i naiva

predgrađe u kome živim
zlatnu malinu osvoji
za najgori film
udaljenost od centra
drugima
postala je jako važna

u sebe
ni za milimetar više
silaziti neću
što sam rudario
rudarilo se
iako stan osvežih
( neko će reći
da ovo vabilica je)
postavu
više ne menjam

***

DOUKE

slavno nedogođen
ne baš tako trudljiv
stila jesam osobitog
poteškog za kopiranje
ljubav – data nije
i u celosti ne valja niko
svako i svaka
samo malo slasti ubire
iako libertin podugo
kao da sam za douk ovaj prekasnio
sebi se ugađa ostalo je koleterala
stoga
mogu još do bronksa
pa da se tamo ludiram danju
i do polarnog ću kruga
napisaću haiku o aurori borealis
u zemlju ću one čija piva nisam pio
ka kafanama vodi me radar prirodni
ako su
i na petom kraju sveta
sam biti neću
jer
neki naš uvek je tamo

___________________________________

DARKO HABAZIN (1964.) živi i radi u Beogradu. Bibliotekar, književnik, recenzent, urednik književnih programa, koantologičar, voditelj i član ponekog žirija. Piše pesme, haiku, priče za decu, priče za odrasle i aforizme. Dosada objavio 14 knjiga.

PET DANA “RUKOPISA” (5/5): JOSIP ČEKOLJ, 1999, Zagreb, Hrvatska

VULKANALIJE

dobro jutro, danas će kišiti oko podneva
i do večeri nećeš pronaći bračnog druga,
satelit se udaljio od tvog planeta kilometrima,
baci ribice na žrtvenik, počela je godina ognja i požara,
dobro jutro, zamrzi ovaj tjedan na putu do posla

u zahodu promatraš sprovod kraljice Elizabete II.
prije spavanja pogledaš smiješne nasumične snimke mačaka,
svakog dana napraviš nekoliko sklekova i popiješ nekoliko piva,
bojiš se konca svijeta i gubitka kose, po deveti put ovog mjeseca
pokušavaš pročitati jedan roman do kraja

svi poljupci prosuti su haustorom kao opušci,
svi petci umoreni su jutarnjom žeđi i bolovima u nogama,
svi ljubavni eksperimenti postali su digitalni neuspjesi,
pozivi neuzvraćeni, poruke produhovljene

sanjaš rane trešnje u majici pretvorenoj u košaru,
gradove bez rasvjete koja umara zvijezde
i vragove koji donose darove

porod tvog tijela obavljen je krajem dvadesetog stoljeća,
sasvim nebitan za povijest čovječanstva,
tijelo bačeno u ljutnju nakovnja

_______________________________________

RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.