Author: Željko Belinić

PRIČA O MENI I MOJOJ MAMI I MOJEM BRATU TOMISLAVU KOLETIĆU KOJI NIJE NIŠTA KRIV

Kad je mene moja mama rodila bio sam težak kao tri kile mandarina što smo ih mama i ja kupili jučer od jednih koji su s kamiona vikali: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Povoljno! Kad je mene moja mama rodila bila je najsretnija žena u rodilištu a tog rodilišta danas više nema jer su ga ukinuli zbog nedostatka novih beba i jer im se nije isplatilo. Kad je mene moja mama rodila – mama kaže dosta više s tim kad je mene moja mama rodila napiši sad nešto o svom mlađem bratu. Kad je mojeg brata moja mama rodila ja sam bio od njega stariji petnaest godina koliko sam i sada kad je prošlo puno godina i kad ću u listopadu napuniti 49 a on je na Novom Zelandu i sve do nedavno bavio se uvozom i izvozom s Australijom. Zove se Tomislav Koletić ali svi ga tamo zovu Tomi a Tomislav samo Hrvati. Hrvata tamo ima preko dvije tisuće i ponekad se sastaju i pjevaju dalmatinske i druge naše pjesme, ovisi otkuda su im očevi i djedovi stigli na Novi Zeland. Moj brat Tomislav Koletić nije imao nikog na Novog Zelandu nego je tamo došao sam od sebe i ostao svo ovo vrijeme a mama je često govorila i bolje da je tako kad ovdje nije imao perspektivu iako je ekonomski fakultet u četiri godine završio dok drugima je trebalo i deset. Mi nikada nismo išli kod brata na Novi Zeland jer je mama rekla kako ćemo u ovoj situaciji nego je brat došao jedanput kod nas i ostao mjesec dana. Prekrasnih mjesec dana jer smo išli na svakakva mjesta autom od bratića koji nije s nama išao zbog multiple skleroze nego je vozio moj brat. Vidio sam naprimjer Plitvička jezera i slikali smo se pokraj jednog ja i mama i brat i ta je sad slika u hodniku a ona iz Zatona u sobi od mame i mene. Mama mi kaže svakako napiši da je tvoj brat tokom cijelog studija radio preko studentskog servisa u autopraonici i da je na Novi Zeland otišao trbuhom za kruhom a ne zbog provoda i avantura. Tvoj brat je pošten i vrijedan čovjek i sve to što mu se događa namještaljka je poslovnog partnera Buzza Goldsmitha iz Aucklanda. Tvoj brat nije imao nikakve veze s krijumčarenjem ljudi niti s organiziranjem lanca prostitucije. Nevin je naš Tomislav u zatvoru na osamnaest godina! Ja sam sad ogladnio i jedem mandarine a one su mi ako ne računamo pile što ga je moja mama upravo otišla ispeći u pećnici najomiljenije jelo na svijetu i prava je šteta da ih nismo kupili pet kila za petnaest kuna koliko nam je jedan s kamiona nudio nego samo tri za samo deset kuna. Taj je moju mamu pitao gospođo hoćete li moći a ona mu je rekla moram moći mladiću jer ništa mi drugo ne preostaje. Na to je taj s kamiona rekao razumijem samo polako gospođo i sretno. A ja sam mu rekao dođite nam opet s kamionom tu ali jako vičite jer mama baš i ne čuje. Moja mama je predavala tehničku grupu predmeta u školi za strojarske tehničare i bila je najbolja nastavnica a tata je predavao matematiku i fiziku ali u suprotnom turnusu. Bio je najbolji nastavnik. To je bila velika prednost da rade u suprotnim turnusima pošto na taj način nikada nisam bio sam nego me je čuvala ili mama ili tata a vikendima i mama i tata zajedno. Moj brat je već bio na Novom Zelandu kada je tata umro ali mu nije mogao nažalost doći na sahranu jer je čekao dijete sa ženom Kineskinjom u rodilištu. Moj brat je bio u velikom strahu za život svoje žene Kineskinje i njihovog djeteta u trbuhu zbog toga jer je žena Kineskinja prije dolaska na Novi Zeland radila u punionici toplomjera živom i došlo je do velike eksplozije u pogonu. Ali ona je sva sreća preživjela zato što je bila na izlaznoj rampi. Moj brat i njegova žena strahovali su da će im se dijete roditi možda nakazno ili da uopće neće ugledati svjetlo dana. Kemijski simbol žive je Hg. Ali sve je dobro prošlo i ja sam već dugo stric i ponosim se time i u svibnju je moj nećak proslavio trinaesti rođendan. Zove se Xiuan Koletic. Moje mame dugo nema a rekla je da ide časkom staviti pile u pećnicu. Ja ću sad prekinuti pisanje i otići ću vidjeti što je s mojom mamom.

Mama je ležala na linoleumu u kuhinji a do nje je bilo pile umotano u aluminijsku foliju iz koje se pušilo. Vikao sam mama mama mama! Zašto si me ostavila? I ranije se događalo da je moja mama izgledala kao da je umrla ali sam je uvijek prodrmao i spasio joj život bez problema. Mama bi mi tada ljutito rekla zašto me budiš nesrećo taman sam zadrijemala. Ovaj put je imala širom otvorena usta i da sam joj u njih ubacio muhu sigurno se ne bi ni trznula. Četrnaest minuta otprilike gledao sam u mamu i u njezine oči koje su gledale u luster. A onda sam s ulice začuo: Mandarine! Naranče! Lubenice! Iz Neretvanske doline! Sve dam samo da prodam! I ispuzao sam iz kuće najbrže što sam mogao. Kupio bih još mandarina striček – rekao sam onom s kamiona. Nije me stigao pitati ni koliko gospodine gdje vam je gospođa majka danas pa da mu kažem da se bojim da me je zauvijek napustila. Čim je s kamionske prikolice skočio na asfalt dvojica policajaca koja su se tamo iznenada stvorila tražila su ga da im pokaže papire. Imate li dozvolu za prodaju na otvorenom? Uplašio sam se da će me povezati s njegovim mutnim poslovima pa sam otpuzao nazad u kuću najbrže što sam mogao. Nipošto nisam želio robijati nevin u zatvoru kao moj mlađi brat.

Prošla su tri dana a moja mama još uvijek leži tamo na podu u kuhinji. Dva i pol dana sam neprekidno plakao a onda sam nazvao broj što ga je mama zapisala na papirić zalijepljen na ormarić u hodniku. Javio se moj nećak Xiuan Koletic. Helo helo govorio sam no s druge strane čuo se samo razgovor na kineskom. Ne razumijem kineski ni riječ ali mi se čini da je nećak nekom nepodopštinom baš gadno razljutio mamu si Kineskinju i da sam ih nazvao u nezgodno vrijeme.

***

TEČAJ OPĆE LINGVISTIKE ZA DOKTORA I LUĐAKE

Dragi doktore, znam da se nalazite na odmoru u društvu medicinske sestre Natalije i da nipošto ne želite da Vas uznemiravaju ni vlastita djeca i unuci, a pogotovo ne Vaša supruga i pacijenti, no stvar je urgentne prirode pa Vas molim da u hladovini borove šumice pažljivo pročitate ovo pismo, na čijem će Vam se kraju spontano nametnuti zaključci poput: “Što ovaj Berislav uopće radi u ludnici, čovjek je savršenog psihičkog zdravlja i nije opasan po okolinu!”.

Da bih potkrijepio da je tome tako, a ne onako kako ste Vi ishitreno dijagnosticirali pred odlazak na makarsku rivijeru, napisat ću Vam, ovako po sjećanju, sve što znam o lajpciškoj školi, odnosno mladogramatičarima, o Ferdinandu de Saussuru i o kopenhaškom strukturalističkom krugu, o čemu, složit ćete se kasnije, nenormalan čovjek, da ne kažem luđak, ne bi bio kadar napisati ni retka, a kamoli desetak stranica trgovačkog papira, nabavljenog specijalno za potrebe ovog popularno-znanstvenog izlaganja.

S ciljem usvajanja pojmova sinkronije i dijakronije, neophodnih za razumijevanje podataka koji slijede u ovom tekstu, molim Vas da na dva dijametralno suprotna načina pristupite analizi npr. Vašeg braka s poštovanom gospođom Gorankom. Promatrate li taj Vaš suživot isključivo i jedino sa zamišljene platforme koju ćemo nazvati A1 i prostorno je i vremenski smjestiti usred borove šumice i ovog ljetnog jutra, Vi ćete jednostavno konstatirati da je taj brak propao, što je bilo bilo je, nema se više što reći, the end.

Analizirate li ga, dakle, iz perspektive nekog tko je pod stare dane otišao, što se kaže, na kvasinu i podivljao za trideset i devet godina mlađom ženskom koja bez pomoći medicinske sestre Barbare ni injekciju nije znala dati kako treba, Vi ćete Vaš brak sagledati sinkronijski, odnosno statički, odnosno baš me briga što je bilo, postoji samo Natalija i ova Makarska, more, romantika i sl. Ako pak na analizu objekta primijenite komparativno-historijski metodološki postupak, secirat ćete svoj brak kao žabu, prisjećati se ugodnih trenutaka provedenih s gđom Gorankom, možda se čak i precizno sjetiti trenutka kad su kola krenula nizbrdo, usporediti Natalijino ljubavno umijeće s umijećem Vaše zakonite, te eventualno pokušati izgladiti nesporazume i ostati u bračnoj zajednici.

Ukoliko ste promišljanju svog braka pristupili dijakronijski, u što ipak sumnjam, za Vas se može reći da imate nešto zajedničko s grupom ljudi koja je sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća živjela i radila u njemačkom gradu Leipzigu, s tom razlikom da objekt njihovog proučavanja nisu bile tjelesne čari praznoglavih ljubavnica (barem ne primarno), a ni psiha savršeno uravnoteženih pojedinaca, koji su protiv svoje volje dopremljeni na zatvoreni odjel Neuropsihijatrije (to svakako ne). Lajpciška gospoda Brugmann, Osthoff, Paul, Delbruck i Leskien bili su, naime, baš kao i gospoda Ferdinand de Saussure i glosematičar Hjelsmlev (o kojima nešto kasnije) – lingvisti. Ono što ih razlikuje od drugospomenutog i trećespomenutog bio je, između ostalog, upravo spominjani metodološki pristup proučavanju jezika, a taj je bio komparativno-historijske provinijencije.

Prozvani mladogramatičarima (Junggrammatiker), što im je laskalo u istoj onoj mjeri kao što bi muškarcu Vaših godina laskalo biti okarakteriziranim mladićem u punoj snazi, Brugmann i njegovi poletni kompanjoni ustalasali su močvarne vode onovremene komparativne lingvistike, koja se ponajviše bavila istraživanjem indoeuropskih prajezika i rekonstruiranjem indoeuropskih praoblika eda bi se na temelju nj zaključivalo o razvoju i preobrazbama nekog jezika. Pritom se, kao ni danas u mnogim segmentima života u našem društvu, nije vodilo računa o glavnom nositelju jezika – čovjeku, nego se je zanimanje koncentriralo isključivo i jedino na jezik, a čovjeka ‘ko šiša, fućkaš čovjeka, zatvori ga u duševnu bolnicu.

Čekajte malo, gospodo, rekli su Osthoff i Brugmann, ako ste već jezikoslovci i bavite se poredbenim lingvistikama, dajte se okrenite suvremenostima jer na modernim germanskim, romanskim i slavenskim jezicima možete bolje izbrusiti metodologiju! Kakva vam korist od toga da po cijele božje dane proučavate staroindijski, starogrčki i latinski kad vam pisani spomenici tih mrtvih jezika svjedoče uglavnom o književnom jeziku kakvim se nije služio običan smrtnik onog vremena? No, ako ste se već uhvatili rekonstrukcije najstarijih faza indoeuropskih jezika kao pijan plota, znajte da i mi svoje konje za tu trku imamo! Jedan od njih sam ja, Karl Brugmann, koji sam se u svom kapitalnom djelu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti ovako pješice, uhvatio u koštac s problemima njihove fonetike i morfologije, a drugi je moj bliski suradnik i prijatelj Berthold Delbruck, koji se pozabavio i sintaksom! Mi, mladogramatičari, duboko smo uvjereni u pravilnost zakona jezične evolucije! Smatram da bi prvenstveno u fiziološkoj konstrukciji čovjeka trebalo tražiti razloge različitih razvojnih težnji, dok je moj kolega Paul skloniji davanju prednosti psihološkom faktoru, premda i on naglašava značaj fiziološkog momenta, držeći da čovjek podsvjesno udovoljava želji za komotnijim artikulacijskim pokretom! Što sada kažete, je li? Nakratko je nastao muk. A onda rafalna paljba: vi atomizirate jezik, opsjednuti ste hvatanjem beznačajne niti u ukupnosti jezičnog tkiva, ispuštate iz vida cjelovitost jezičnog razvoja, maknite se već jednom s aktualne lingvističke scene!!! – grmjele su nove generacije lingvista, odbijajući poći utabanim stazama tada već ostarjelih, a danas već stotinjak godina mrtvih, mladogramatičara.

Jedan od Brugmannovih, Osthoffovih i Leskienovih studenata na kojeg se može primijeniti ona “učenik nadmašio učitelje” bio je Švicarac Ferdinand de Saussure, mlad i strastven proučavatelj indoeuropskog vokalizma, a kasnije predavač sanskrta, grčkog, germanskih jezika, latinskog i litavskog i, ono najvažnije, najveći lingvist svih vremena, no došlo je vrijeme kad viša medicinska sestra Barbara kreće na svoj tour de l’ hopital i dijeli farmako-pripravke (koje ja uredno uzimam), pa ću sada nakratko prekinuti pisanje i ostaviti praznim jedan red, u koji možete onim svojim švrakopisom upisati svoje opservacije na dosadašnji tijek mog izlaganja, ali i iskoristiti to međuvrijeme da još jednom o svemu promislite, doktore.

Mnogi se luđaci motaju oko mene, koji ne spadam u njihovo društvo, i svaki želi doznati kome i o čemu pišem. Prešutim da pišem Vama, jer s luđacima nikad ne znate, pa odrješito odgovorim samo na drugi dio pitanja: o Ferdinandu de Saussureu. Oni me blijedo gledaju. Pokušam s igrom asocijacija, otvarajući polje B3; langue-parole? Ništa. B4: Signifiant-signifie? Ne. Vidim da ću morati zauzeti omiljen mi predavački gard i objašnjavati ab ovo. Što je lingvistika. Lingvistika je skup znanosti o jeziku, koje proučavaju jezične pojave i tumače razvoj jezika ili pojedinih jezičnih pojava. Ferdinand de Saussure, lingvist, otac sinkronijske lingvistike i utemeljitelj ženevske lingvističke škole bio je… Što je to sinkronijska lingvistika, što je to sinkronija. Suzdržim se da kažem pitajte doktora kad se vrati, njemu sam već na primjeru njegovog braka objasnio, on je to apsolvirao pa će vam rado pojasniti. Ipak: sinkronijsko je ono što se tiče statičkog aspekta, tj. gledišta, u čijoj je opreci nešto što se odnosi na evoluciju, tj. postepeni usmjereni razvoj prema određenoj zakonitosti, a to se naziva dijakronijskim. Ovdje ih zamolim da odu do toaleta, uzmu komadić toaletnog papira, vrate se i zapišu da je de Saussure (Desosir) smatrao da je jezik sustav čiji svi dijelovi mogu i i moraju biti sagledani u svojoj sinkronijskoj solidarnosti. Pogledaj hahahaha kako je hahahaha ovaj napisao hahahaha slovo S, kaže onaj koji je ovdje zbog silovanja njemačke turistice, pokazujući na papir onoga koji se nalazi ovdje jer je previše volio šibice. Nije bitno, kažem, vrijednost slova je, kaže de Saussure, potpuno negativna i diferencijalna, bitno je samo da se to slovo ne pobrka s nekim drugim, kao npr. sa F. Znakovi pisma su arbitrarni, što će reći proizvoljni, i nikakav odnos ne povezuje slovo S i glas koji to slovo označava. Oblik grafičkog znaka je važan samo u granicama koje nam nameće sustav. Također, kada je značenje posrijedi, ama baš nikakvu ulogu ne igra sredstvo kojim je napisano S, je li to HB olovka, flomaster ili što je već tko pokupio na putu od toaleta do dvorane za radnu terapiju. Na primjeru funkcioniranja pisma de Saussure je pokazao kako funkcionira sustav jezičnih znakova. Jezični znak ne spaja jednu tvar i jedno ime, nego pojam iliti označenika i akustičnu sliku ili označitelja. Jezični znak je, rekli smo, arbitraran, ali je svako sredstvo izražavanja… kakvo? Kon-kon…? Konceptualno?, pokuša onaj koji se ovdje nalazi jer je pokazivao svoj organ u mraku parkova. Koncesijsko?, netko. Ne, nego konvencionalno, ja. Iz razrade odnosa signifiant-signifie nastala je nova lingvistička grana – semiologija. Saussurovi pogledi na jezik objavljeni su tri godine nakon njegove smrti, 1916., u knjizi “Tečaj opće lingvistike”, nastaloj prema bilješkama njegovih studenata. Premda je knjiga imala revolucionarnu ulogu, postavši svojevrsnom lingvističkom Biblijom, ona u stvari ne odgovara najvjernije onome što je de Saussure izlagao o jeziku tijekom svojih predavanja. Smatra se, primjerice, da nije bio toliko radikalan kada je posrijedi strogo razlikovanje govora pojedinca (“parole”) od jezika koji je svojina cijele zajednice i koji, nalazeći se u govornoj svijesti pojednica, regulira konkretnu strukturu individualnog govora (“langue”). Da bih razbudio one kojima je glava klonula na stol, predložim malu govornu vježbu. Individualno pokušajte istodobno izgovoriti “hoćemo” i “ručak”, koristeći samo svoja usta. Žamor. E, pa, vidite, cijenjeni pacijenti, ljudski je govor fenomen linearnog tipa: svaki element od kojeg je sazdan izgovara se pojedinačno u vremenu i sačinjavaju ga jedinice sukcesivno upredene u govornu nit.

Pokucala nakon ručka Kaja sa centrale i rekla mi: jezičaru, stiglo ti je pismo. I, šeretski se smiješeći, dodala: od ljubavnice. Rekoh, mlada djevojko s pola tone šminke na licu punom prišteva, od kakove ljubavnice, pobogu?! Zar si, Kajo, zagrezla u narkomanski glib? Ni u ludilu ne bih prevario voljenu mi Ines, čak ni sa tobom, krasotice. Jedino pismo koje ja ovdje očekujem jest ono otpusno, od Vas, dragi doktore, no svjestan sam da neće tako skoro stići. Pismo koje mi je Kaja donijela napisao sam roditeljima neprežaljene Ines, ali se ono, baš kao što sam i očekivao, vratilo nazad na ovu moju nesretnu privremenu adresu, što me je još jednom prisjetilo na to da sam ostao sam i neshvaćen na ovome svijetu, baš kakav je usred hladnog Kopenhagena sredinom prošlog stoljeća bio i utemeljitelj danske strukturalističke škole profesor Louis Hjelmslev (čitaj: Jelmslev) nakon smrti svog najznačajnijeg suradnika, izvjesnog prof. Uldalla. Zapravo, ako ćemo pravo, imao je Hjelmslev još suradnika i učenika, no oni su za povijest lingvistike bili i ostali beznačajni kao šljunak iz ptičje perspektive. Do posljednjeg je daha Uldall pokušao razraditi Hjelmslemovu teoriju jezika kao opću teoriju humanističkih nauka, no prerana ga je smrt prekinula u realizaciji tog mukotrpnog čina. Lingvistici bi u humanističkim naukama, prema zamisli L. Hjelmsleva, pripadalo kraljevsko mjesto, poput onog koje matematika zauzima među prirodnim znanostima, a preko lingvističke teorije sve bi humanističke znanosti trebale postati egzaktne. Da bi lingvistika postala egzaktna nauka, ona mora jasno odrediti svoj predmet od kojeg se razlikuje od drugih naučnih disciplina. Taj predmet je jezik, ali ne kao sredstvo, nego kao objekt spoznaje i mora ga se proučavati kao strukturu. Istraživački je pristup egzaktan samo onda ako istraživač barata jednoznačnim terminima i strogo definiranim pojmovnim aparatom. Upravo je zato Hjelmslev smislio novi naziv – glosematika, odbacivši terminološki neegzaktan termin lingvistika. Smatrao je da se konkretnom predmetu istraživanja treba prilaziti deduktivno (iz aksioma ili općenitih sudova izvode se pojedinačni sudovi).

Drag je i simpatičan bio taj Hjelmslev, doktore, no dosadan i naporan da Vam pamet stane, pa kad bi ga ljudi susreli na ulici, prešli bi na suprotnu stranu, ne bi li time izbjegli razgovor s nekim tko se samoproglasio jedinim dosljednim provoditeljem de Saussurovih teoretskih principa i izgovarao rečenice poput: “Supstitucija podrazumijeva odsutnost mutacije među članovima paradigme u sistemu” ili “Proces je korelativna hijerarhija”. Hjelmslevljeva, odnosno glosematička, teorija jezika ostala je mučna i nerazumljiva većini lingvista, pa kako onda ne bi i meni, amateru na tom polju, koji sam se nakon završenog osnovnoškolskog obrazovanja opredijelio za struku autolakirera. Da sam, dragi doktore, uspio završiti tu školu, ostao bih upamćen kao prvi maturant u invalidskim kolicima u povijesti autolakirerskog zanata na ovim geografskim prostorima. Ali, eto, nisam.

Nitko me i ništa ne očekuje u vanjskom svijetu; uostalom, nemam se kamo ni vratiti. Smetnite s uma, doktore, sve ove cmizdrave molbe za otpustom iz bolnice što sam Vam ih dosad napisao, ne samo u ovom pismu, nego i u šesto šezdeset i četiri prethodna, pisana u razdoblju od srpnja 2005. do kolovoza 2012. Znam da će Vam taj posao, posao zaboravljanja, biti jako lagan, jer, kao prvo i prvo, ne možete se sjećati sadržaja pisama koja nikada niste ni primili, a kao drugo i drugo, gdje se Vi zapravo nalazite, koja je Vaša točna adresa – upravo tim riječima pitao me za Vas nedavno, posve ozbiljnim tonom, novi mladi poštar, i kao treće i treće, Natalija i Vi stradali ste u prometnoj nesreći u srpnju 2005., što znači da ste, vjerovali ili ne, mrtvi već sedam godina. Kako vrijeme leti.

_______________________________________________________

ŽELJKO BELINIĆ (Kutina, 1973.) uređuje “čovjek-časopis”. Trenutno živi i radi u Njemačkoj.
Ove dvije priče, napisane 2012. i 2017. godine, želi spasiti od nestajanja u bespućima interneta.
Dosad nije privatizirao i zloupotrebljavao “čovjek-časopis” s ciljem da promovira sebe kao pisca. Jer on to nije.