Željko Belinić

TRI PJESME RADMILE LAZIĆ

ŽENSKO PISMO

Neću da budem poslušna i krotka,
Mazna kao mačka, privržena kao pseto;
Sa stomakom do zuba,
Sa rukama u testu,
Sa licem od brašna,
Sa srcem-ugljenom,
I njegovom rukom na mojoj zadnjici.

Neću da budem zastavica-dobrodošlica
Na njegovom kućnom pragu.
Ni zmija čuvarkuća pod tim pragom,
Ni zmija, ni Eva, iz priče o Postanju.

Neću da hodam između vrata i prozora,
Da osluškujem i razabiram
Korake od noćnih šumova.
Neću da pratim olovno pomeranje kazaljki,
Ni padanje zvezda –
Da bi se on pijan zaglibio u mene kao slon.

Neću da budem udenuta goblen-bodom
U porodičnu sliku:
Kraj kamina s klupčićima dece,
U vrtu s kučićima dece.

Pa ja kao hlad-drvo,
Pa ja kao zimski pejzaž.
Statueta pod snegom,
U venčanici s naborima i volanima
Odleteću u nebo.
Aleluja! Aleluja!
Neću mladoženju.

Hoću sedu kosu,
Hoću grbu i kotaricu,
Pa da krenem u šumu,
Da berem jagode
I skupljam suvarke.

Da je već sve za mnom,
I osmeh onog mladića
Tada tako drag
I ničim zamenjiv.

***

LIČNE ZAPOVESTI

1. Ne uzdiši i ne plači nad sveskama poezije.
2. Ne očekuj ni loše vesti ni obećane slasti.
3. Gledaj iz sebe kao da gledaš kroz mnoge prozore.
4. Ne tumači, opisuj.
5. Uredno slaži iskustva, uspomene, mrtvace.
6. Sa predmeta, reči i sa živih stvorova skini i zaštitne maske i zavoje.
7. Ne zaključavaj svoju škrinjicu – srce.
8. Izađi iz kade, pokaži telo – jezik.
9. Unutrašnjost svoju položi na hirurški sto.
10. Danonoćno zalivaj biljčicu – sebe.

***

DOĐI I LEZI PORED MENE

Šta politika, šta berze?!
Dođi i lezi pored mene.

Proklijaću kao krompir u podrumu,
Dok stanu ratovi, revolucije, štrajkovi,
Dok se umnože deonice, dok skoče tantijeme,
Dok se na grani zazelene novčanice.

Dole-gore cent ili groš,
Profit ili bankrot –
Sve su to trice i kučine,
Ako ne legneš pored mene
Biću kao isceđen stih.

Istina i pravda, viši ciljevi,
Strašni Sud i Novi Rim –
Sve su to smislili samo da nas rastave.
Daj, dođi i lezi pored mene,
Da ne skončam kraj nečije čizme
Il pod njom.

Telo ti dajem na revers,
Dušu na poček.
Od tvoga bitka
Treba mi jedino tvoj mišić – stidnik.

U oskudici i opštoj devalvaciji
Budi moj kolačić.

Daj, dođi i lezi pored mene,
Pribij se uz moje srce.
Napolju kao meso od kostiju opada lišće.

___________________________________________

RADMILA LAZIĆ (1949, Kruševac; Beograd), iz zbirke pjesama “SMEJAĆU SE SVUDA, PLAKAĆU KAD STIGNEM”, Grupa 484, Edicija Mala kutija, 2010.

PROZNI ZAPISI GROZDANE POLJAK

proza

NURIJA

Jednog ljeta, dok se vršilo žito na guvnima, a sunce peklo i žarilo do ispod kože, mama je spomenula da će nam u kratku posjetu doći neki rođaci iz Siska.
Nurija je došao sa mamom i ostao cijeli dan. Ganjali smo konje u vrši i bacali se po ovršenoj slami.
Bio je nešto viši i svjetliji od mene, s bademastim očima. Nismo razumjeli te naše rodbinske veze.
Stare žene po selu su govorile: “Preudala se, ošla za nekog muslimana, đava će ga lipi znat.”
“Mogla bi se dica češće zajedno igrat”, pozdravljale su se na rastanku, mama i teta.
Nurija me poljubio u obraz negdje u predvečerje.
Nikad ga više nisam vidjela.

***

ŠIMA JURINA

Svaka žena u selu je, pored svoga, imala i muževo ime da se zna čija je.
Skraćivali su ga da je lakše izgovarati.
Tako je Šima Jurina bila Jurinca.
Jurinci je pored pojate rasla kruška, sočna i rodna.
Ubrala bi mi djeca koju da je ona dala.
“Evo vam maštalo i četka, pa oribajte pod ako hoćete krušaka.”
A drveni pod nije bilo lako ribati.
Sva prljavština se sabirala u utore između dasaka.
Znojni i prljavi, klečeći smo proveli i po pola dana.
Jurinca bi u traveži donijela kruške tek kad je ribanje bilo gotovo.
U pojati na sijenu, jeli smo ih neopranim rukama.

***

MILAN

Kad je Milan obolio od raka, imao je ne više od osamnaest godina.
Njegovi su se, zajedno s njim, sa sela preselili u grad kako bi bili bliže doktorima.
Jednom prilikom, mama me odvela u posjetu jer su naše majke bile najbolje prijateljice.
Ležao je u krevetu, tih i nasmiješen, sa otvorenim ranama na leđima.
Milana su ubrzo vratili na selo, u sanduku okruženog bijelim ružama.
Ispred kuće su se okupili redovi učenika, sve se bjelilo na njima.
Ljudi su pričali da nikad nisu vidjeli ljepšeg sprovoda.
U meni su ostali urezani prizori krvavih ručnika.

***

POGLED IZ SOBE 135

“Operacija je protekla u savršenom redu i nema razloga da još osjećate bol”, reče gledajući u ekran ispred sebe.
Pitanja koja je postavio netom prije toga bila su kratka i nisu tražila pojašnjenja. Čekam da prestane sa tipkanjem i da barem na trenutak pogleda prema meni.
U sobi sa bijelim stropovima i zidovima, prazninu šutke ispunim naslovnicama slučajeva sa nesretnim završecima:
“Ostavili mu gazu u koljenu nakon operacije, pa ostao bez noge.”,
“Nakon nekoliko sati rada na mozgu liječnici shvatili da kopaju po krivom pacijentu.”
Samo sekundu mi se zakače na trepavice.
Jeff Winston je svoje probleme pokušao riješiti putujući kroz vrijeme.
Sjedim na stolici i slušam zvuk tipkovnice.
U krilu mi krpena lutka koju mi je izradila mama dok je još bila živa.
Kroz stisnute šake raspe se u borove iglice.
Vrijeme je neumoljivo.
Tijelo mi se nagonski savije u položaj za sprint, uspinjem se na prste, kao da ću time postići veće ubrzanje.
Samo da me ne natjera na odlazak naglim ustajanjem i krene prema vratima žurnim koracima.
Tek onda neću ništa doznati.
“Znači, nije normalno da me još uvijek boli?”, samo upitam.
“Nije normalno. Trebalo bi vremenom prestati.”
“Jeste sigurni?”, izgovorenu rečenicu bi si najradije ponovo ugurala u usta.
“U ništa nisam siguran. Nisam siguran niti da će te živi doći doma.”
Izraz moga lica (možda ipak u meni čuči tračak praznovjerja) natjera ga da se opravda i doda: “Nisam siguran ni da ću ja živ doći doma.”
Kao da je manje jezivo ako obadvoje ne dođemo živi doma.
Promatram ga dok čita ili ispravlja tekst koji je upravo napisao.
“Smijete se saginjati, voziti bicikl, voziti auto” još doda u žurbi.
Klimnem glavom u znak da sam razumjela. Pošteda. Ponoviti ciklus terapija, piše na papiru.
Sestra mi na odlasku uputi samilostan pogled i reče: “Biće bolje.” To mi je rekla i kod prvog ciklusa.
Dok se spuštam razrovanom cestom do glavnog ulaza na glas izgovorim frazu “biće bolje”. Zvuči šuplje, ali bilo je i lošije.
Svratim do pekare i kupim kroasan od čokolade.
Prije nekoliko tjedana, baš pred polazak na rehabilitaciju, negdje sam pročitala izjavu: “Ne možeš se izliječiti u istoj sredini u kojoj si se i razbolio.” Iako izravno nije povezana sa mojom situacijom, toliko me obuzela da sam je uzela kao ključnu istinu u mom oporavku. Prilijepila se za nju kao muha na paukovu mrežu.
“Kad bih mogla vizualizirati tijelo unutar svoga uma, pa mislima odstraniti višak, zamijeniti oštećene stanice, poboljšati protok krvi, namjestiti skliznule koščice, i ubiti bol stiskajući šake, ne bih nikud trebala ići.”
“Fantaziraš”, kroz smijeh su prokomentirale moju izjavu u prostoriji punoj papira i ekrana, među zvonjavom telefona. U glavi mi kljucalo od svega toga, kao zvuk iz starog printera koji proizvode igle dok udaraju po papiru stvarajući znakove. “Ma, biće ti super tamo”, rekoše. Kao da idem na ljetovanje u Španjolsku, ili da ću se kojim čudom probuditi u novom tijelu.
No, ponekad i promjena donosi nešto potpuno neočekivano.
Već na prvi pogled mi se dopadne soba što gleda na vanjski dio hotelskog bara. Uredno pokošenu travu, cvijetnjak i šumsku stazu.
Ono što me posebno veseli što ću u njoj biti sama. Moći ću pušiti bez prigovara i suvišnih komentara, držati otvorena vrata od kupaonice da me ne guši para od tuširanja. I na kraju, moći ću gola odšetati do kreveta. Oblačenje na stojeći još nisam savladala. Dobro da je ljeto, jer obuvanje čarapa je prava noćna mora.
Za čudo, i krevet je udoban i dovoljno prostran. Nije onaj koji koriste u bolnicama, gdje ti koljena zauzmu polovicu zračnog prostora do susjeda, i ako si pozamašno dugačak, stopala ti se klatare preko rubova. Nikad ne ostavljam bosa stopala na bolničkim krevetima otkrivena. Kad zatvorim oči, ne mogu a da ne zamislim cedulju na njima.
Dodatna naplata za širinu je pun pogodak.
Miris dezinfekcijskog sredstva i lažni vonj drveta netom ugrađenih ormara izbrisali su i tragove ljubavnika iz priče gospođe Rozike. U šupljini zidova čujem oticanje vode. Izvan vidokruga sam poznatih ljudi i okruženja. Što može biti loše u usredotočenosti na samu sebe? Pa čak i ako ne bude dobro, sigurno će biti bolje.
Šuma se budi uz ritmičke udarce štaka, lagano cviljenje invalidskih kolica i zvuk žličica koje udaraju u tanjuriće, praćeno glasnim razgovorima. Alarmi su mi za buđenje. Naslonivši se na lijevi lakat polako ustanem. Zaobiđem lišće što ga vjetar unosi i odlaže na pod sobe.
Slijedim pravila upisana na komadu presavijenog kartona. Nikad ne izostajem.
Sve se odvija rutinski, po proceduri. Kao i u svakoj drugoj radnoj organizaciji.
Sistem je takav kakav je, ili je nekoga briga ili nije briga.
Ovdje, stvarnost izgleda kao daleka slika.
U okruženju gdje su nedostaci sasvim prirodni, smanjuje se moj prvotni osjećaj izgubljenosti. Ograničenja stvorena mislima često su ništa više do iluzije.
U sobi, moje misli o događajima tijekom dana bilježe se i pohranjuju kao podaci u digitalnoj mreži.
Otisci glava na jastucima sada su dio nove svakodnevnosti, tinejdžerski flashback u kasnim godinama. Svoje društvo sam srela na vratima sobe. Smijemo se našim blesavim izrazima lica i skrivamo bore novom aplikacijom za uljepšavanje. Oko nas su zanemareni protuupalni gelovi, ublaživači bolova i kapsule za zdravlje živčanog sustava.
Anina kava je vruća i jaka, tek kuhana. Pijem je iz hotelske čaše namijenjene za ispiranje zuba. Dim cigarete se sukobljava sa natpisom ‘Strogo zabranjeno pušenje’ priljepljenim na balkonskim vratima. U lokvicama vode od noćašnje kiše nacrtam oblak povlačeći prstom, dodajući mu uši i rep. “A jesi ovca!”, nasmijem se u sebi.
Anita spava. Neki mladi lik obrijane glave stavlja mokre ručnike po prozorima. Jučer sam ga čula kako se žali što nema balkona, dok sam na visoko postavljenom ekranu očitavala 36,4 stupnja. Temperatura vode je bila podnošljivija uz lagani vjetrić u prolazu do vanjskog dijela.
Osobe oko mene uronjene u neka svoja razmišljanja, mehanički odrađujući pokrete prema glasu iza svojih leđa.
Sa balkona vidim zastore koji prekrivaju pogled na ulaštene podove i stolove sa postavljenim tanjurima i priborom za jelo. Raspored slaganja mi je nejasan. Kad se krećem prema pansionu, koraci su mi jednako spori kao da sam na putu prema mudrosti, a ne samo na putu do objeda. U svojoj sam vlastitoj verziji ‘Brzi i žestoki’. “Ma che cazzo!” tamo negdje izvan moga vidokruga, Mario izvodi svoju inačicu talijanskog pozdrava. Ne zamjeri, ali moj svijet je ravna ploča.
Nisam svjesna mi Martininog pozdrava. Svoju nesvjesnost uhvatim tek kod stola, dok uranjam tjesteninu sa makom u nekoliko škrtih žlica vrhnja. “Pa da te i kamenom pogodimo – gdje si ti?”
“Čini se, na – Highway to hell – , zar nema više vrhnja?”
“Tu se ništa ne može. Dobiš što dobiš.”
“Idemo poslije do bara.”
Ležerna kolotečina. Osim nedjelje.
Ranojutarnji dio dana je odrađen, kava popijena. Na noćnom ormariću uredno posložene knjige, krimići. Netaknute. TV ekran nije upaljen. Posjete sam odbila. Ionako ne mogu sjediti u restoranima i barovima. Penjati se na Papuk ili tražiti lijepe poglede sa opg-eova. Pokušavam gledati trećerazrednu španjolsku seriju. Dok Julio traži Aliciu na ekranu moga mobitela, ja spavam.
Dan popunjavam i masažom vodenim mjehurićima.
“Vi znate da masažu ne smijete?”
Otkud da ja to znam? Nitko mi nije rekao.
“Želite li injekcije za bolove?”
“Ne. Izdržat ću.”
“Ako već idete na bazene, ne pretjerujte, samo plutajte.”
Neke od mojih bližih susjeda odlaze u ‘našu’ crkvu na misu. Sretnem ih prilikom dolaska iz grada. Margita je ovaj put ostala ‘doma’.
Ja volim slobodu kretanja. Lagani ritam koraka ispod stoljetnih stabala ubija sve invazivne vrste korova što u zadnje vrijeme napadaju moj um. Glazba u ušima je dovoljno glasna da mogu pjevati, a da se ne slušam.
Klincima iz nogometnog kluba s kojima se mimoilazim poprilično sam smiješna.
Uz došaptavanje i smijuljenje, pozdrave me u valovima s dvadesetak “Dobar dan”.
Ne mogu se suzdržati, a da im ne uzvratim barem upola.
Teško raspoznajem konture lica ljudi koji mi dolaze u susret, ali glasno se nasmijem odrazu svoga kretanja u Lidijinim koracima. Dovoljno je izvještačen da ga prepoznajem izdaleka.
Sve je mirno i opuštajuće. Nekoliko šetača, koje susrećem, su zaokupljeni svojim kućnim ljubimcima. Kroz lišće slabo dopiru vruće sunčeve zrake. Čak i kad odem odavde, pratiti će me još dugo sjećanja – na park, na grad, na ljude, i osjećaj da sam bila kao neizostavan dio slagalice.
Jutros nisam sjela za svoj stol uz šalicu čaja bez šećera, niti okusila naš kruh svakodnevni sa margom i medom iz Daruvara.
Pored ispijene kave, na terasi bara, pozdravljaju me riječima sa TikTok-a: “samo nebriga, šporkica i leđero! “, nekog lika iz Splita, pa možda se sretnemo još koji put.
Na recepciji nova tura. Iste bolesti, novi ljudi. Ubacim ispisani listić s dva imena u prorez sandučića na kojem piše ‘Anketa’, i popnem se do prvog kata. Pogledom prijeđem po ispražnjenom prostoru. U koferu su nabacane stvari i knjige koje nisam pročitala. Spustim se na koljena i pokupim lišće koje vjetar donese kroz razmaknute zavjese. Vrijeme je. Još jednom provjerim da li je soba zaključana, kao da sam nešto vrijedno pohranila iza tih vrata.
Dolaskom kući, brojim žličice, kapi ulja, komade veša, kvačice, rastezanje, podizanje, korake, pa čak i artikle na policama. Ne mogu se riješiti brojeva.
“Kaj vele?” “Jel bolje?” zaustavljaju me poznanici.
“Niš ne vele. Je, je.” nadjačavam ‘Ptice’ iz slušalica dok hodam ulicama svoga kvarta.
“Gospođo, jeste li možda voljni ispuniti jednu anketu?”, upita me netko od bolničkog osoblja prije kontrolnog pregleda. “Naravno. Imam ja vremena.”
Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, a riječi su tekle ležernim tokom u oba smjera. Nije bilo zastoja, niti mučnih tišina u kojima bi rovarila mislima ili samo gledala tračak svjetla na zidovima. Naš razgovor obuhvaćao je sve – od nadanja i strahova do sažaljenja, radosti, mogućnosti i hobija koji su se pojavili tijekom svih mojih dijagnoza.
“To bi bilo sve”, nasmiješila se otvarajući mi vrata. “Hvala Vam. Ovo je bio najdetaljniji pregled do sada”, rekla sam, iako sam bila svjesna da se iza zatvorenih vrata krije zamka.

_________________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

DVIJE PJESME IVANČICE ĐERIĆ

poezija

KANADSKA GUMA, GDJE SIĐEŠ S UMA

Radnja se zove Kanadska Guma,
tu sam k’o zombi, praznoga uma,
ne kupujem ništa, ne vidim nikog,
od ove samoće umr’o bi i bog,
s radija vrebaju lake pop stvari,
s rafa potrošački
milodari,
idem bezveze, k’o mitske čeze
kojima uzde ne drži niko,
samoća je dio moje geneze,
i jednači se
sa mojim likom,
a radnja se zove Kanadska Guma,
sva pliva u lijepoj ambalaži,
al’ ništa mi neće pomoći gluma
da sam tu sretna
i to da tražim,
kamine, eksere, preparate
za ubijanje mrava i muha,
klizaljke, kukije, i aparate,
u kojim se lakše kafa kuha,
odjeću, tave, božićna drvca,
i one patuljke za ukras sred vrta,
šatore, čuture, palidrvca,
olovke kojim se podvlači crta,
od uboda tuge nijedna stvarca,
i nevažno je koliko vrijedi,
ne štiti niti liječi rebarca,
samo u rupi sred grudi sjedi,
k’o metak,
k’o freska,
k’o humoreska,
k’o umiranje bolno i mučno,
k’o one stope sred živog pijeska,
k’o veslanje svemirskog broda,
ručno,
sva uzaludnost,
oskudnost
apsurdnost,
sve stvari koje me lome na pola,
dio su ove Kanadske Gume,
slastice s njenog švedskoga stola,
i to je ta radnja, sa čijeg pladnja,
ja kušam svakog dana po malo,
sati bez smisla, besciljne šetnje,
sve je u ovu radnju stalo,
tu sam ko zombi,
k’o nepokret kombi,
tu se održavam iznad vode,
u neprestanom, u onoj borbi
da mi se bolji dani zgode,
radnja se zove Kanadska Guma,
i tu se vrtim, kao zgubidan,
dok me samoća, ta ljuta puma,
jede, jer plijen sam očevidan,
i ne tražim milost, ne vidim nikog,
niti će iko ovdje pomoći,
sred ove radnje plak’o bi i bog,
al znam da nikada neće ni doći,
tu nema bića, ljudskih, božanskih,
s kojim se mogu izmijeniti riječi,
i ove plastične igračke ćute,
i bulje u mene kao grgeči,
tu nema bića, nit ima djelića
nade koja sve smiješkom preboji,
ovdje sam siva, ovdje se vrtim,
u krugovima,
i ne postojim,
radnja se zove Kanadska Guma
i u nju dođem baš svako veče,
a život koji je trebalo živjet’
završio se
il’ drugdje teče.

***

REJČEL IMA FILOZOFIJU

Rejčel igra fudbal, u timu Cash Only,
jer je tako zdravo za život, i jer živjeti voli,
neki ljudi štede za penziju i za finansijski mir,
ali ja bih radije kupila dobar sir,
sad kada još mogu jesti,
i kad su mi porivi za njim česti,
kaže mi Rejčel, u onome pabu,
jer čovjek može da poljubi svaku žabu,
a da iz nje, mic po mic, nikada ne iskoči princ,
i može da probudi sve Trnoružice
iz stoljetnog sna,
a da to nije žena ta
s kojom na kraju želi biti,
najbolje je ne biti pretplatnik budućih zadovoljstava,
najbolje je da čovjek nije prepuna ostava
nikada korištenih stvari i mogućnosti,
najbolje je kad si gladan utažiti glad,
ne čekati penziju da živiš kao mlad,
najbolje je živjeti sad,
tako mi veli Rejčel, koja ima trideset i koju,
i veli, ni njoj ne ide sve kao po loju,
ima teške momente, uzima medikamente,
prikuplja u svojoj duši sve moguće instrumente
da se odbrani od očajanja,
Rejčel je žena koja je prošla sva moguća stanja,
od krtice do ptice,
tako mi veli, u onom pabu,
dok blista kroz tamu slabu,
neki ljudi vole da se presele u budućnost, i to im je đir,
a ja ću radije kupiti skupi sir,
ja volim biti u sad, baš sva, to sam ja.

Rejčel je kćerka koja ima dvije mame, i dva oca,
živjeli su kao skladna proširena porodica,
spojena kada su se dvije mame srele,
Rejčel veli, one su dame,
one su je naučile da najviše cijeni svoj mir,
i da ne mari kako drugi odlučuju šta je njima bitno,
jer čovjek može da planira velike stvari a da živi sitno,
kao da se nije ni rodio,
takav svoj um nije oslobodio,
taj svoju sreću ničim nije oplodio,
taj se od užitka odrodio,
nije popio pivo, nije volio ništa živo,
nije shvatio da mu stanje globalno nije krivo
za lične nedostatke,
Rejčel veli,
tako neću provesti nijedan dan, to nije moj san,
tako ne zbrajam dva i dva,
to nisam ja.

Rejčel je u pab došla sa svojom sestrom,
kaže, nakon fudbala, uvijek dođemo na ovo mjesto,
čemu sjediti na sofi,
čemu čekati da se život uzburka kao voda u kofi,
treba trčati jer je to zdravo,
treba trčati jer se na kraju moraš utrkivati sa stravom
običnog života koja na kraju uvijek pobijedi, i svakog proguta, kao vir,
i dok plaćamo, Rejčel veli,
ja neću čekati pedesetu da živim svoj pir,
ja ću radije kupiti skupi sir,
ja imam svoju
filozofiju.

_____________________________________

IVANČICA ĐERIĆ, spisateljica i pjesnikinja, rođena je 1969. u Sisku. Odrasla je u Prijedoru. Diplomirala je na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a magistrirala na Univerzitetu Carleton u Otavi. Živi u Torontu i Vankuveru, i radi u informatičkoj industriji.
Napisala je romane Zemlja u zrnu kafe (2003), Bosanci trče počasni krug (2006), Priručnik za zločin (2008), Nesreća i stvarne potrebe (2012) i Sva je priroda divlja i surova (2013).
Autorka je zbirki pjesama Otvorenost (1991), Sa moga prozora odličan je moj život (2009), i Tamo na nebu jedu svoj kupus (2021). Uvrštena je u pjesničke antologije Prognani Orfeji (2016) i Ovo nije dom—pesnikinje u migraciji (2020).
Roman Nesreća i stvarne potrebe ušao je u uži izbor za NIN-ovu nagradu i nagradu Meša Selimović. Dobitnica je nagrade Biljana Jovanović.

POEZIJA MONIKE KOVALJESKO

poezija

TAJNI HOBI

o svom bijesu smijem sve reći
sve natipkati i opisati
ispričnicu za gnjev imam
i kad krcnem
kao ekran mobitela
kad mi je ispod nosa gnjecavo
podočnjaci slani

takav raspad mi neće zamjeriti
mogu javno izvoditi
mlitavost, slomove i niskost
čak bi i plan suicida
imao prolaz i tapšanje

da pak posegnem
za paljenjem vozačkih dozvola
onih što voze bolje od svih
za istiskanjem jakog ljepila
po prstima za bacače petardi
ili pak za posluživanjem
omleta s đurđicama
umjesto medvjeđeg luka
petljačima u tuđi život
odobrili bi mi deportaciju

nisam ispravno ranjiva
reciprocitet mi teško praštaju
čuvam ga kao tajni hobi

***

OKOLIŠ ZA SRNE

Nisam smjela
napisati spoj.
Morala sam
okolišati.
Nazovem li susret
pravim imenom,
kod nje ožive
šumske životinje.

Pisala mi je
kako se boji
da moj pas
ne ulovi srne
u njenom trbuhu.

Poslala sam joj poziv
bez posebnosti.
Poslužio joj je kao
otklon od straha.

Te večeri na
dogovorenom mjestu
srna se
ipak pojavila.
Ocrtala se
u skakutanju
tona njenog glasa.

Na nju pas
nije zavijao.
Pratio je
njen ritam.

***

ODRŽIVI RAZVOJ

Ljudi problijede, izvori presuše.
Može li rijeka ostati bez poteza?
Korito zjapi, žile se usuknu u sebe.

Noge se odsjeku, Zemlji se razdvoje kontinenti.
Kakve veze pucaju među tektonskim pločama?
Rasjed je naličje, lice su oceani i planine.

Ljudi zanijeme, špilje se uruše.
Zapne li u grlu ili na usnama?
Pretinac za neizrečene poruke je pun.

Ljudi progledaju, ozon se pokrpa.
Mogu li odnosi dobiti certifikat održivog razvoja?
Ponekad rijeke ponornice postanu izvor.

Negdje drugdje.

***

PROMOCIJA OKA

Moj pokušaj predviđanja
što me čeka iza ugla,
šaka u trbuh, ili ručak
ostavila sam na faksu
drugoj studentici
u indeks.

Priznala sam si
da nemam
treće oko.
I sklopila dva.

Neizvjesnost se
promovirala
iz smetnje
u prihvatljivo društvo.

Jedno oko
držala sam
na nezacrtanom.

***

PLANINARENJE S DARWINOM

na putu prema
planinarskom domu
nagovorila sam ga
da prekratimo

na prvom odstupanju
s markirane staze
važno mi je rekao

divlji luk
samonikli je poklon
šume za nepce i nos

svaki naš korak
mirisao je
na njegove riječi

povratkom na označeni put
do nas se dogegao nečiji pas
uspuhan i roktav

nisam odoljela porivu
da zezam Darwina

engleski buldog
čovjekova je presuda
vuku za nepce i nos

***

UPUTE ZA GLAVNI TRG
– odaberi svoj kavez

vani su vukovi
životinje vrebaju
napominju mi
kad žele da ostanem
u ograđenom

tropska sam žaba
u vlazi gradskog stana

preporučuju oprez
samo za divljinu
ističu opise
krvoločno i pomahnitalo

svaki pak boravak
dalje od grada
uči me da
divlje najviše bira
nenapadanje
skrivanje
uzmicanje

odmah pri povratku
na pitomi asfalt
zasipaju me uputama
za glavni trg
najavljuju adresu mira

propuštaju navesti
da neke od ulica
koje vode ka trgu
nose imena
bez prosudbe
bez kriterija
da donose trganje
iznutra

kućni sam pas
izložen u zoološkom

vani jesu vukovi
gledam ih u igri
drže se zajedno
da me barem nađu

***

IZVANREDNA SKUPŠTINA

osnivačka sekcija budućnosti:
ludi postaju luđi.
tanki rogovi svjetle iznad nas.

stavke večernjeg reda:

prva
vladavina naroda

druga
evolucija

treća
revolucija

četvrta
nasilje

rasprava kaže za stavke:

prva
uspješna je iluzija izbora

druga
izokrenula se naopako
invazivna vrsta ima prioritet

treća
neće nas spasiti

četvrta
kontinuum

na nebu izostaju gljivasti oblaci
kao lažna reklama za suživot
zadnji red rasprave vikne
nama je vaš domet kratak

obnavlja se pretplata
na izolaciju

srednji red rasprave objavi
postajemo istraživači
dnevnog boravka

prvi red rasprave digne ruku
na sebe

***

UČINAK PONIKVI

Magla u šumi
nema fige u džepu.
Otvoreno ne želi reći
gdje smo,
skriva sve osim sebe.

Od reljefnih oblika
ima onih s dozom
podvale.
Stijene nekad vole
nalikovati
jedna na drugu.
Kamenito područje
lako navede na
osjećaj poznatog.

Ponikve pak često
nakon uspona iz njih
izmaknu okomicu.
U leđa poput noža
zabiju otklon
od točnog.

Mnoštvo riječi
umjesto pravih
istovarila je
niz padinu u potok.
I drugi su krivo mislili
da šuma taj višak
može trajno progutati.
To odgodi
Otkrivanje vododerine.
Usjek posred lica.

Nisam znala tko je ona.
Gledala je ravno u mene
sa svoje dvije
ponikve.

_________________________________________________

MONIKA KOVALJESKO rođena je 1984. u Zagrebu. Diplomirala je sociologiju na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon više od desetljeća pauze opet piše poeziju. Objavljeni su joj radovi u Enklavinom zborniku Tajni grad i u online časopisu Bludni stih.
Živi i radi u Zagrebu, planinari i trči u prirodi.
Instagram: @trcmony

TRI PJESME VLADIMIRA VUJOŠEVIĆA

poezija

AKO POKUŠAM DA TI SE VRATIM, HOĆEŠ LI ME PRIMITI

Bio sam u Temišvaru
I vidio Svetog Josifa Partoškog
(rodom iz Dubrovnika, iz porodice Fusko)
Njegov kivot
I dugo sam ga grlio
Kao spaljen i slomljen čovjek
Kao utopljenik koji je našao dasku
Nakon brodoloma
Govorio sam gluposti
Kao u groznici
Kao neko ko pokušava da se vrati kući
Ali ne zna kako nakon svega
Kao neko ko više ne umije da se moli
Niti da pogleda u oči onome ko me je volio
Neko ko ne može da priča više bez gorčine i suza
Kako naći kuću nakon spaljenih mostova
Radost nakon beskrajnog srama
Jutro nakon preduge noći
Gdje naći snagu za to
Da budem nešto drugo
Ne znam da li bih umio više
Stari vladika izvađen iz zemlje
Koja miriše na cvijeće i otkose
Blagog sela sa zemljanim putevima
Možda postoji neko mjesto nade
Sa sporom rijekom i žitnim poljima
Daleko, ali nekako slično mjestu
U kojem smo odrasli
Gdje neko strpljivo čeka
Da se vratimo uprkos svemu

***

DALEKO

Ima nečeg melanholičnog u sjećanjima
Na život koji nikad nismo vodili
U prijateljima koje nikad nismo imali
U ljudima koji su mogli da nas vole a nikad nisu
U životima koje smo mogli da vodimo
A nismo imali snage ili hrabrosti
(Ne možemo sad da ne razmišljamo o svemu tome;
O prilikama koje smo propustili;
O stvarima koje smo mogli uraditi drugačije)
A možda i nije moglo biti drugačije s nama
Kao da smo uvijek namjerno propuštali punoću života
Jednom kad sam bio mali
I imao temperaturu
Listao sam monografiju jednog dalekog grada
Koju je otac donio sa službenog puta
I bila je jedna fotografija
Sa panoramom megalopolisa u sumrak;
Kao novembar u četiri popodne
Kao da se na minut sve smirilo prije velikog kretanja
Dok se pale svjetla farova;
Melanholični odbljesci staklenih zidova
Hiljadu neona koji se pale u dalekim modernim zgradama
I stara katedrala na horizontu
Kao fantomski brod u crvenoj magli
Bilo je tu nečeg što smo htjeli za sebe još tad
(Dok je život mogao biti bilo šta)
Ne konkretni grad, ne bilo koje posebno mjesto
Već vječno kretanje farova, vožnju bez cilja,
Hodanje u jakni po nepoznatom prostoru
Kao u snu
Mističnu ektoplazmu te fotografije
Bezbroj njenih mogućnosti
Htjeli smo hladan vazduh dalekih gradova
Dok se vraćamo kući
Dezorijentaciju svih stvari
Siluete bez lica koje mogu postati bilo šta
Bilo je to neko obećanje anonimne daljine
U koju bismo bili gurnuti silom izvan naše kontrole
Neka religiozna nada
Nismo htjeli vjeru koliko tugu života bez vjere
Utjehu da negdje daleko napokon možeš postati
Jedna od mnoštva boljih i zanimljivijih verzija sebe
une galaxie lointaine, très lointaine
Ne možemo da ne žalimo
Za nečim što smo izgubili
A da nikad nismo imali

***

16/8/96

Znaš, kad sam bio mali
znao sam da je 16. avgust poseban dan
Sveti Roko, prvi svetac za koga sam ikad čuo
(sad zauvijek mlađi od mene, od 31, 32 godine)
Taj Sveti Roko
Teško lijep na oltarnoj pali,
(Ne možda na prvi pogled, već kad misliš o tome duže;
Sa dubokim pogledom nekog ko je vičan bolu;
To sam naučio da prepoznajem
Poslije kod ljudi koje sam znao)
Išao sam svake godine sa babom na misu
U Donju Lastvu
I pod lampionima krenula bi procesija sa kipom
Prolazili bismo ispod njega i ostavljali sitan novac
(Moramo jednom poći zajedno
Sad nakon svega, nakon 20 i nešto godina;
Nisam bio dugo, ali često sanjam te mise
Čujem valove, kao u školjci, misne tišine
– Biskup je jednom, zbog mnoštva svijeta,
Misio u barci uz obalu – kao Isus)
Sveti Roko iz Monpeljea sa patničkim pogledom
Zadiže svoje ruho i pokazuje kažiprstom
Duboku ozljedu ispod koljena
(Od čega mu je ova rana?
Baba je kratko rekla – od kuge)
Bio sam zagledan u tu crvenu povredu
Fasciniran, izgubljen u njoj
Vidjeh mog prvog, ranog Hrista u toj krvi
Osjetio sam so i more te rane
Dotakao sam je rukom
Zašao sam preduboko u nju
Nešto to govori o meni,
Da sam se čak i kao dijete
Prvo identifikovao sa ranama
I povredama, a potom sa svim ostalim.

______________________________________________________

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga “Iz svoje smrti”/My Kingdom for a Horse https://izsvojesmrti.blogspot.com/

ČETIRI PJESME AZEMINE KREHIĆ

poezija

PISMO BENJAMINU K.

“Dok je Tito bio živ
svima nam je bilo
bolje.” – kikoćući se izgovarali smo ono čemu nismo mogli svjedočiti.
Mi, djeca devedesetih,
sa bremenom koje su na nas uprtili, spuštali bismo ga zajedno sa ruksacima pred kafeom “Tito”,
zatim nastavljali…
Aleja se činila nepreglednom,
bagremi cvjetali,
sve mirisalo.
Pčelinje brujanje
dodavalo teškosti mirisu…

Govorio je kako ćemo
brati cvat noću kad pčele odu na spavanje,
kako bagremove žile sežu duboko i široko se rasprostiru, kako i kad se dese smjene generacija ova stabla će makar djeliće naših lica i glasova da zapamte…
Potom je dugo koračao, dodirivao grube kore drveća,
gledao kroz krošnje u nebo i šutio.
I šutio.
Potom bi se vraćali,
dugo jedno nasuprot drugome sjedili,
a šutnje su prerastale brda i borove.
Njegovu kafu crnu kao noć
nije mogla da razblaži ni kap moje bijele.
Tenkovi oko nas su opominjali sablasnom parkovskom tišinom.
I ja sam bivala tiho.
A on bi već ustao, zadnji gutljaj je stojeći ispijao, rukama prihvatao onaj teret, stavljao ga ponovno na leđa i odlazio.
I odlazio.

Pišem pismo koje neću
poslati.
Adresa poznata.
Primaočev jezik se izmijenio.
Imenica “bol” nam više
nije istog roda.
Šetam parkom,
stabla su kustosi u ovom Muzeju sjećanja,
pomjeranjem grana
naviru slike,
plešu sjetni mirisi.
Ako ništa,
čini mi se,
makar
da
bolje razumijevam jezik tuge
na licima
prolaznika.

***

PAPAVER RHOEAS

Strahovito smo sami.
I to je podnošljivo.

Polja makova.
Cvjetovi lome vratove pod plavetnim pokrovom, krvare njihove veličanstvene glave. Šuštanje jasika je skoro pa sablasno umirujuće…
Valjda tako biva pred smrt.
Vjetar umjesto polena nanosi glasove naših majki;

Ne dirajte ono crveno cvijeće, koža će vam se osuti, možete umrijeti!

Klonili smo se makova, cijelo djetinjstvo i odrastanje,
vješto smo izbjegavali smrt,
zbog sigurnosti;
birali smo bijele poljane,
brali tratinčice,
nosili smo bijeli lan,
zbog mira –
u našim rukama samo kratko bi zavijorile bijele zastave koje bismo spuštali na tle.

Ponekad bi se sretali
i na svijetlim tkaninama
bismo ugledali jedni drugima tamnocrvene mrlje, zbunjeni,
jer u samonikle poljane nismo zalazili.
A boljelo je.
I boli.

Naše majke nisu znale,
a naši grobovi znaju;
da crvene latice umanjuju bol,
pa ih, kriomice, utrljavamo duboko u rane,
i da sirup od njihovih cvatova pomaže djeci da mirno spavaju, zato ga neprestano ispijamo iz čaša od oniksa.

I ne pitamo tko,
ne pitamo gdje,
nećemo stići nigdje
ako sami ne pođemo
Tamo(?)
Liježemo u zemlju,
svuda će manje da
Boli.

***

PLAVO

Ne idem dolje niz rijeku
niti gledam u tvoj prozor šćućuren
između crvenih opeka,
Ne dovikujem se više u gluho doba
plašeći se da se Otamo ništa neće čuti.

Ne idem nigdje iz ove sobe
Iz ove pjesme, iz posljednje šetnje.
Da li mogu biti gdje sam bila
Iako to više Nije?!
(Ali samo sam s Tobom bio
Tamo gdje me nema…)

Plaši me da ću ti zaboraviti glas!
Kako se počinje zaboravljati?!
Prvo se ispravi jedna bora,
potom druga,
ugasne smijeh,
izblijede svi madeži na vratu i rukama,
počneš sanjati nečujno,
I to lice ti postaje dalje i maglovitije,
kao rijeka i vazduh
posljednje večeri,
plavo.

Ne idem nigdje van ovih zidova
A trebalo bi poći negdje drugdje,
osloniti se na slučajna ramena
u prolazu i dugim prstima ispetljati iz kose
zamršenu pjesmu.

***

SAN GIUSTO

Zagrlio me je oko ramena i kroz malena vrata uveo u Bottega del Nonno

– La Veglia di Finnegan, se ne hai una?

Zatim smo pošli nekom od uskih ulica prema dvorcu San Giusto.
U desnoj ruci je sve vrijeme držao knjigu, vene su mu bile nabrekle,
a lijevom bi pridržavao moju podlakticu kada bismo se našli na uzbrdicama.
Osjećala sam se tako sigurnom, kao da je Gospod svu snagu spustio na njegove dlanove.
(Zapravo, ovo bi mogla biti pjesma o njegovim rukama.
Koliko sam samo voljela njegove ruke!)

“Zauvijek sam zarobljen, hodajući uz rijeku, vraćajući se uvijek do dvorca…” – citirao je.

– Onaj život dosad je bio skica nacrtana grafitnom olovkom, čije fragmente ćemo moći brisati, a ovo što je u nama su boje.
Dozvoli da počnemo slikati!

Gledala sam na trenutak u pločnike iz kojih je izrastao korov, a potom u njegove velike oči u koje je urastao mrak.
Oko nas se otvorio vjetar,
stražari su davno zaspali,
zidine su rasle kao džinovi,
daleka povijest se igrala sa našim dubinama,
a nama se činila neznatna
spram ove koja tek počinje.

___________________________________________________

AZEMINA KREHIĆ rođena je u listopadu 1992. Dobitnica je nagrada “Castello di Duino” 2019., Mak Dizdar 2020., Fondacije za izdavaštvo FBiH 2021.
Zbirka “Zrcalo od mjedi” je nagrađena nagradom “Fra Martin Nedić” 2022., a našla je se i u izboru pet najboljih knjiga na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Hasan Kaimija”.

SLOBODNI UZGOJ

poezija

Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima
Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima

Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima

Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila
Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale
Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke
Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule
Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna

MARINA KUZMIĆ LASZLO (Zagreb, 1978.)

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PROZA JASNE JEREMIĆ “IZ ŠKRINJE”, Presing, Mladenovac, 9/2023; tri priče

proza

SMRT VEŠTICI!

„Smrt veštici!“, urla gomila. Dželat glasno čita podrazumevajuću presudu, ali nadglasanu radosnim poklicima povodom iste. Okreće nož u predelu mog srca, rečima jednostavno otpuštenim iz grla. Ledeni sjaj iz zenica svlači sloj po sloj moje naježene kože. Odeća je tako nebitna. Tu je, ali mada čvrstog tkanja, prozirna bez premca. Svejedno mi je sad šta sam obukla i da li se vidi moj mladež na stomaku ili samo ožiljak na vratu. Gleda me dugo, bez straha, direktno u oči. Moj dželat. Okopava mi nevidljive zasade u unutrašnjosti i smeje se, čini se, veseli ga ta usputna aktivnost.
Na gvozdenom stolu pored nas leže pravi noževi, pažljivo odabrani. Naoštreni, na podnevnoj žezi, dobacuju svetlosne strele direkt u okatu razularenu masu koja kliče mom pogubljenju. Moj dželat. Volim ga jer mi je najbliži smrti.
Poslednji dodir, pljosnat pogled, površna reč i poljubac levih i desnih pretkomora i komora koji se zbio već, ali bez svedoka. Moj dželat.
Ležem na prašnjavo tlo po kojem je prethodno urinirao izgladneli ulični pas, a davno pre toga krvarilo ko zna koliko obnevidelih heroja i namernih i slučajnih žrtava (ne)slobode.
Gledam u zemljano ogledalo i čekam svoj odraz. Još malo. Moj dželat je nežan. Ljut što to spoznah, ne smeje se više. Čuh zamah kroz zgusnut vazduh nad potiljkom, ali istrajah da ne zažmurim, ni refleksno.
Ugledah se. Prekrasne su moje oči. Taj zeleni slad. U njima ugledah nebo i odsustvo svih pod njim.
Okrenuše me na leđa. Zatvoriše mi ukočene kapke. I prevezoše me do iskopane jame za pogubljene veštice tog dana. Ne znam ko. Ne znam gde. On će mi pričati o tome kada nakon par godina dođe k meni. On koji nije ni svestan koliko me voli, kad mi je darovao ulaz u sve ulaze. Ne postoje više vrata koja su neotvoriva. Prepreke su raspršene – kao čestice prašine, plešu ukrug, ukrug. Neupotrebljive, sasvim neopravdanog postojanja. I ja se prosejavam sa njima kroz sunčevo sito i kikoćem bezglasno, nasuvo a veštičje. Lelujam. Ukrug.

***

(U)PAD PSA

Pas nije to što je preskočilo žičanu ogradu zajedničku za komšijsko i tvoje dvorište. To nije ni prikaza. To si ti koji si sad, koji se ne znaš i ne spoznaješ, jer i dalje, kad pomisliš na sebe, na Nikolu Čipčića, ti si i dalje tu, u toj jesenjoj večeri što se kupa u magli, zastrašeno nepomičan, napeto izvijenog tela preko gvozdene ograde terase i pokušavaš uhvatiti vernost u preskoku, tuđeg psa u besu, ili bar halucinaciju, ali uzalud, ne možeš se odmaknuti od prošlosti. Ne možeš uhvatiti sebe u sadašnjosti, tog psa što reži u tebi zbog svakog gazde koji te je ostavljao vezanog, izgladnelog i samog, da čuvaš mu kuću bez ljudi.

***

STEPENICE

Penjala sam se dugo. Predugo. Odronjavali su se prastari memljivi zidovi što su okruživali stepenice, kojima kao da nema kraja.
Tek kad sam poverovala da zaista i nema, stopalo mi je propalo kroz vazduh, umesto da čvrsto stupi na naredni mermerni stepenik. Jedva ustuknuh unazad i održah ravnotežu na levoj nozi, a da se ne skotrljam unazad.
Kamenčić sa visokog svoda premreženog nekolikim vitražima pao mi je posred čela. Ni tad nisam pala. Zaljuljah se samo, sada stojeći na obe noge i konačno pogledah ispred sebe.
Nastavak stepeništa nije postojao. Ispred se nalazila provalija neslućenih razmera. Ambis je bio čudnovato razdeljen. Sa jedne strane dragulji, cveće, rolerkoster od duge, vile i vilenjaci, a sa druge vulkanska lava, uragani, odroni i razigrana kola strahotnih senki. Granica između ta dva odeljka bila je jezivo neprozirna crna reka što klobuči neprebrojive ruke što vape za spasom i urlike – svu tu disharmoniju ljudskih, životinjskih i robotskih glasova.
Zakoračila sam iznova.

__________________________________________________

JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Piše poeziju i prozu.
Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.

NOVA POEZIJA ANITE OBRADOVIĆ

poezija

PJESNICI

Ljetnim pjesnicima
Apsolutno sve je
Osvježavajuće lako
Groteskno prozračno

Grcaju u moru i o moru
Valovi draškaju ganglije
Jednokratnih kemijskih olovaka
Utaknutih u časopise
Galebovi vrište tlapnje
Što otvaraju noge
I skupljaju guzove
Tankoćutnih propalih studentica
Došle su pronaći sebe, govore
Svjetionici osvjetljavaju put
Izgubljenima
Vulgarno jednostavno
Zelen ili crven
Svjetlo je automatizirano
Puno soli i prašine
Antiknih ideja

Jesenski cinici
Pokvareni su i blatni
Braon I bljutavi
Kompleksa superiornosti
Autodestruktivni
Pokisli
Ližu kapi s prozora
Brišu usta krem zavjesom

Zimski gadovi
Proroci prošlosti
Zatvaraju vrata i prozore
Režu uši poput Van Gogha
Totalno passé
Toliko je hladno da spavaju s vlastitim ženama
Gutaju kupus u tišini
Da ne probude proljetne pjesnike

Oni su ipak najgori.

***

STATISTI

U bolnici uvijek postoji
Glavni bolesnik
Taj je obično tvoj
Ostali su statisti
Služe za atmosferu
Postav scene
Revno igraju svoju ulogu na umoru
Krucijalnu no bez kredita

U mirisu tjeskobe i kloronečeg
Promatramo se poput životinja
Pri užasu sterilnog razgovaranja
Zastor se podiže
– Kako si?
– Usrano
– Kako je doma?
– Sve je u redu
– Donijela sam ti križaljke
– Jebeš križaljke
– Imaš tu i čistih bokserica
– Zaboga
Zastor se spušta

Vučem noge pod štednim svjetlima
Ne gledajući u oči
Ostale epizodiste

***

NEDJELJOM NIŠTA NOVOG

Na tv-u sam promatrala
Vrlo pametnodržećeg čovjeka
Znala sam da je bitan
Po besprijekornoj ispeglanosti
Košulje
Lica
Karaktera

Osjetiš cijelim bićem da je to normativ
Ne samo krinka za kameru
Kao kad ideš na ročište
Zbog kazne za parking
I jer si se potukao u kafani
Zatim ušao susjedi u krevet
Ometajući joj san i posjed

Pametan čovjek govorio je umirujuće
Poput dječjeg pudera
Lišća na krovu
Zgloba na kvrgavoj kičmi
Toplih iznutrica
Savršenog rezultata na testu
Čarape sa peći
Odmjeren poput obroka
U pučkoj kuhinji

Slušajući kako divno pripovijeda
Pala sam u trans
A voditelj u depresiju

***

PAKIRANJE

Kad sam posljednji put
Pakirala svoje ostatke
Trajalo je kraće od očekivanog
Nimalo veleban
Novi početak

Iza mene je ostalo
Petnaest neodgovorenih poziva
Četiri e-maila označenih uskličnikom
Kora krumpira pored kante za smeće
Pero ispod postelje
Vaza u kojoj držim olovke
Nikad svježe rezano cvijeće
Ili dunje i ljepilo
Fantomska točka na zidu
Što se vidi jedino s poda
Prašnjava polica s knjigama
Koje ne čitam
No gostima se dopadaju
Fotogafije tuđih mačaka
Sve su već i uginule
Tuba u kutu zdjele
Kišobran na sunčan dan

Jaje iza radijatora.

***

HLADNOĆA

Prostoriju zagrljenu hladnoćom
Iza zatvorenih vrata
Lako je zagrijati šibicom
Novinama od prošlog tjedna
Krcatih lošim i nešto gorim vijestima
Pa ih pretvaram u prah
Zatvaram krug tuđih nesreća
Sigurnost pali obraze zidova

Kad hladnoća zagrli dušu
Tečem po žilama
Asfalta na umoru
Ignoriajući industrijski šum
Izdah visokih dimnjaka mirisa krumpira
Hitnju života
Histerične trube automobila na leasing
Razgovore o nesnosnom moranju
Disanja i življenja
Nijanse ništavila
S krpama magle u mršavim rukama

Dovoljno je samo
Otvoriti kapute
Da bi svijet okrenuo glavu
Od nemilosrdne golotinje
I prešao na drugu stranu ulice

***

NEPOTREBNO

Moja kuća je zadnja u
Nepotrebnoj ulici što vodi u potok
Prozori gledaju na niski hrast
Ispraća putnike od kuda su došli
Iako se nitko ni ne zaustavlja

Stakla od šećera
Pucaju od netremičnog pogleda
Vrata se otvaraju na van
Isključivo kad nikog nema doma
Televizor šumi i nije u boji
Ormari su krcati tulipanima
Podovi su popločani
Dobrim zavjerama
Točkastog uzorka s prugama

Internet pruža isključivo
Pjesme o pilićima
Vijesti o žitnim revolucijama
Utorkom nema struje ni mačaka
U hladnjaku držimo cipele
Novčanik je pun bubamara
Stoga jedemo konce
Jednom dnevno mažemo smijeh
Po zidovima
Zatim spavamo u podne

Sve je to nepotrebno i nekorisno
No jedan je dom

***

VRTOVI OD RIJEČI

Da sam umjesto suze
Posadila cvijet
Za svaku ružnu riječ
Dan i noć bi se i dalje smjenski izmjenjivali
Mali Nijemci bi plakali na plažama
Sladoled bi im se topio po prstima
Samo mladi psi bi lajali jer jedino oni
Misle da od tog ima ikakve koristi
Suknje bi dizao vjetar
Popisi za nabavku ispadali bi iz šupljih glava
Ose bi se utapale u žutim negaziranim sokovima

Jedina razlika je
Što bih kročila bogatim vrtom
A ne po prljavim lokvama
Bosim nogama

***

KRATAK ŽIVOT BEZ KLJUNA

Odrubljena glava zvuči
Fatalistički neudobno

Bez frizure i perifernog vida
Pjesme za fućkanje
Mirisa karanfila
Kortlja se po svježe
(Također)
Pokošenoj travi

Tijelo je slobodno od cilja i svrhe
No nema odmora
Trči po blatu
Panično tražeći razum što ga mori

Kratak je život
Bez kljuna ni uma
Ali kažu
Topla juha liječi i dušu

***

TREPTAJI

Svakim treptajem ošine me gubitak
Osjećaj propusta
Zamaha pčelinjeg krila
Skriveni pogled ispod šiške
Koju je valjalo skratiti još prije dva tjedna
Mrvice koja je pala na pod
I nitko je neće podići
Dok se usamljeno ne dezintegrira
Novi kamenčić valom nanesen na
Stari uvezeni pijesak
Sekunda kad oblak posustane pod teretom
Pusti kiše olakšanja
Po gadljivim prolaznicima
Osmijeh koji hlapi
Prije poljupca s armaturom

Voljela bih vidjeti sve to
No moram snivati
Dok zbrajam propušteno

***

DANAS NIJE TVOJ DAN

Probudio si se ne shvaćajući
Kako si uopće dospio do dna
Jučerašnji gemišti te mrze
Proklinju ti jednjak
Telefon ne zvoni
A čarapa šuti na podu

Žena pere suđe
Na boci deterdženta piše
‘Traje 2x više od očekivanog’
Na to si se nasmijao
A ona se pjenila
I gađala te tanjurom

Nakon samosažalijevanja
Razgnjevio si se na životnu nepravdu
Rasplakao uz reklamu
Odrijemao
Čvrsto odlučio promjenu
A zatim
Povratio

Sutra će biti bolje
2x bolje od očekivanog

____________________________________________

ANITA OBRADOVIĆ rođena je u Sisku nedavne 1989. godine, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Posljednjih 8 godina živi u Cresu, gdje je i osnovala obitelj. Uz preživljavanje, ponekad ispriča dobru priču ili napiše dopadljivu pjesmu, a ima dana i kad ne radi apsolutno ništa. Ciklusi pjesama objavljivani su u Sisačkom novom tjedniku, Alternatoru, Balkanskom književnom glasniku, Čovjek – časopisu, portalu Strane, časopisu Kvaka, a uvijek se sprema i nešto novo.

KRATKA PRIČA MIRZE HERCA: GRADEĆI FRANKESTEINA (iz novog rukopisa)

proza

Neka mi oproste plemeniti gradovi: Prag, Montagnola, Sarajevo, Baltimore, Tuzla, London i Breza, što spominjem ono što su pisali njihovi stanovnici i molim Boga da ih ne spominju više pisci željni slave i saosjećanja.

Profesor K. je vodio sasvim običan život: imao je porodicu, kuću, posao, auto, kredit, vrt…
Međutim, naš profesor K. se mučio jer bi na poslu, u srednjoj školi, prema svojim učenicima bio fin, pun razumijevanja, uvijek ih je motivisao za rad i napredovanje, rado se prihvatao obaveza, uvijek odlazio na čas odmah nakon zvuka zvona, odgovoran, pedagog za primjer…
Ali, čim bi došao kući, sve to bi se mijenjalo: odgađao bi obaveze, prema svojoj djeci nije imao živaca, niti ih je znao motivisati, nekad je znao psovati najvulgarnijim psovkama, jer svo znanje i iskustvo iz pedagogije padaju u vodu kada odgajamo vlastitu djecu. Nema pedagogije uz emocije, tako mu se činilo. Kao domaćin, loš. Mrsko mu je bilo obrađivati svoj vrt, niti je mario za tuđe, upravo suprotno od onog kakav je bio prema poslovnim obavezama.
Za njegov četrdeset i drugi rođendan, mora da mu je neko podmetnuo sihire, ne primjetivši, probudio se preobražen u ogromnu gusjenicu, ono što bi značilo ogromno za jednu gusjenicu. Ne znamo šta je to izazvalo, da li je to neka tajanstvena bolest, jer desilo se iznenada. Nikakave fizičke nagovještaje nije osjećao. Isto tako i psihičke: nije mu se činilo da živi u ružnom dobu. Čak je pisao o tome kako još uvijek ima želja i da se ne boji da ih ostvaruje, ni da ga godine nešto sputavaju u tome. O tome je napisao ovu pjesmu: Ahmedu N. // Na moj trideseti rođendan niko nije pojeo moj doručak i uhapsio me / A niti su mi proboli srce za trideset i prvi. // Četrdeset mi je godina / Bilo prije nešto više od godinu dana / I ne osjećam da živim u ružnom dobu / Želje mi nisu umrle iako, / Nisam u bujnom cvjetanju tijela, / Ali zabluda nema i laknulo mi je. / Snove nisam zaboravio, / Ali hrvem se sa sobom bivšim / I to me ne popušta. // Imam više od četrdeset godina, Ahmede N. / i pitanje mi stoji za vratom: / Da li su moji koraci – koraci Francisca Quihada? / Ne znam odgovor, ali se ne mogu oteti slutnji…

Što bi četrdesete godine bile ružne: osim što su se pojavile neke hronične bolesti kod njega i njegovih prijatelja: povišen pritisak, diskus hernia, išijas i tako redom. Zašto bi iko bio prestar za ostvarivanje želja?

Probudio se tog jutra, nakon što se isključio alarm, ustao i sve mu je izgledalo čudnovato visoko: radni sto je visok, lavabo je visoko, nekako je uspio da ga dokuči držeći sa za ormarić, ali kada se ispravio i pogledao u ogledao, imao je šta vidjeti: nešto zelenkasto s sićušnim očima, dlakavo, zurilo je iz ogledala u njega. Prestravio se i odjurio nazad u spavaću sobu. Zgledao se i vidio zelenkasto dlakavo tijelo i nožice.

Kako će ga prepoznati supruga i djeca? Hoće li ga gađati jabukama ili umlatiti oklagijom? Pitanja su mučila profesora K., gusjenicu. Kako im reći da je to on, voljeni muž i otac?

Nekako je uključio telefon svojim nožicama i ukucao u pretraživač: pretvarrrane u giiiishenicuuu isllllusssstva. Međutim, samo je u rezultatima pretrage dobio nešto poput ovog: Čudo prirode – kako se gusjenica pretvara u leptira?! Ni traga o iskustvu pretvaranja čovjeka u gusjenicu.

Probao je malo drugačije: ppppppprrrrrrrretvvarame u iiiiiiiinnnswekkkkttttaaaa. Kad ono izbaci tekst sa onlajn enciklopedije: Insekti. Bio je očajan. Sjetio se Kafkine priče. Hoće li i on završiti kao Gregor Samsa? Čitajte u nastavku…

Onda su iz dječije sobe došli njegovi kćerka i sin. Ugledaše ga, zavrištaše i pobjegoše u svoju sobu i zaključaše vrata. Zaustio je, ali ništa osim krkljanja nije dolazilo iz njegovih usta. Čuo je plač prigušen zatvorenim vratima.

Počeše ga sustizati i drugi problemi – bio je gladan. Otišao je do frižidera, ali nije mogao svojim nožicama otvoriti vrata. Tražio je po kući bilo šta što je moglo utoliti glad koja je rasla. Nekako se pope na kuhinjske elemente i nađe nekoliko jabuka u zdjeli. Jeo je kao prava pravcata gusjenica – proždrljivo. Vratio se u krevet i prilegao, zurio u zid i nadao se da je u košmaru.

Probudio ga zvuk kućnog zvona i lupanje na vratima. Njegova kćerka je otrčala i otključala ih, jer se njegova supruga vratila s posla. Čuo ju je kako pita: „Gdje je?“ „U vašoj sobi“, odgovorila je kćerka. „Jesi l’ zvala babu?“ „Jesam, ali ne javlja se.“ Supruga je poslala kćerku da bude s malim bratom u njihovoj sobi dok ona pregleda kuću. Utvrdila je da su njegove cipele tu, u hodniku, kao i jakna. telefon mu je onlajn. Slutnje su pristizale, ali razum nije mogao to prihvatiti – da je ta gusjenica zapravo on.

Obje su se užasavale insekata, posebno žuželjica. Kako da se suoče s velikom gusjenicom? I to gusjenicom koja je, izgleda, član porodice. Njegova supruga je zaplakala. A onda je zatvorila i zaključala vrata spavaće sobe gdje je ležao profesor K., odnosno gusjenica.
Onda im je stigla poruka na viber: „Zzzzoo saaaaaann ja“. Porodica je razmišljala šta da uradi s njim: da ga utamane lopatom i njegove dijelove ubace u peć. Zazidati ga u dimnjak ne bi bilo dobro jer bi se mogao javiti kada policija bude ispitivala, gdje je nestao poznati profesor K.!? I tako su ga njegovi ukućani proveli besanu noć razmišljajući šta da urade. Da li su ga mislili zgniječiti ili samo izbaciti, da li bi se brinuli o njoj, kao kućnom ljubimcu, ostat će tajna.

Narednog jutra se probudi profesor K. Ustao je i uhvatio za šteku. Vrata su bila zaključana. Pokuca. Čuo je oprezne korake kako idu hodnikom. Njegova supruga je otključala vrata i lagahno ih otvorila. Pred njom je, kao čovjek, potpuno nag, stajao glavom i bradom njen suprug profesor K. Ona ugleda kako sunce probija kroz ljubičasto-crna krila izrasla iz njegovih leđa.

Čuo sam da prosvjetni radnici u Turskoj ne mogu svjedočiti na sudu i da ih penzionišu kada napune 50 godina. Ovu priču je ispričao nepouzdan pripovjedač – prosvjetni radnik.

___________________________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina) kao srednjoškolski profesor. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“ i na portalu Mreža mira.
Objavio zbirku priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023)
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu i za najbolji neobjavljeni rukopis.