“Dok je Tito bio živ svima nam je bilo bolje.” – kikoćući se izgovarali smo ono čemu nismo mogli svjedočiti. Mi, djeca devedesetih, sa bremenom koje su na nas uprtili, spuštali bismo ga zajedno sa ruksacima pred kafeom “Tito”, zatim nastavljali… Aleja se činila nepreglednom, bagremi cvjetali, sve mirisalo. Pčelinje brujanje dodavalo teškosti mirisu…
Govorio je kako ćemo brati cvat noću kad pčele odu na spavanje, kako bagremove žile sežu duboko i široko se rasprostiru, kako i kad se dese smjene generacija ova stabla će makar djeliće naših lica i glasova da zapamte… Potom je dugo koračao, dodirivao grube kore drveća, gledao kroz krošnje u nebo i šutio. I šutio. Potom bi se vraćali, dugo jedno nasuprot drugome sjedili, a šutnje su prerastale brda i borove. Njegovu kafu crnu kao noć nije mogla da razblaži ni kap moje bijele. Tenkovi oko nas su opominjali sablasnom parkovskom tišinom. I ja sam bivala tiho. A on bi već ustao, zadnji gutljaj je stojeći ispijao, rukama prihvatao onaj teret, stavljao ga ponovno na leđa i odlazio. I odlazio.
Pišem pismo koje neću poslati. Adresa poznata. Primaočev jezik se izmijenio. Imenica “bol” nam više nije istog roda. Šetam parkom, stabla su kustosi u ovom Muzeju sjećanja, pomjeranjem grana naviru slike, plešu sjetni mirisi. Ako ništa, čini mi se, makar da bolje razumijevam jezik tuge na licima prolaznika.
***
PAPAVER RHOEAS
Strahovito smo sami. I to je podnošljivo.
Polja makova. Cvjetovi lome vratove pod plavetnim pokrovom, krvare njihove veličanstvene glave. Šuštanje jasika je skoro pa sablasno umirujuće… Valjda tako biva pred smrt. Vjetar umjesto polena nanosi glasove naših majki;
Ne dirajte ono crveno cvijeće, koža će vam se osuti, možete umrijeti!
Klonili smo se makova, cijelo djetinjstvo i odrastanje, vješto smo izbjegavali smrt, zbog sigurnosti; birali smo bijele poljane, brali tratinčice, nosili smo bijeli lan, zbog mira – u našim rukama samo kratko bi zavijorile bijele zastave koje bismo spuštali na tle.
Ponekad bi se sretali i na svijetlim tkaninama bismo ugledali jedni drugima tamnocrvene mrlje, zbunjeni, jer u samonikle poljane nismo zalazili. A boljelo je. I boli.
Naše majke nisu znale, a naši grobovi znaju; da crvene latice umanjuju bol, pa ih, kriomice, utrljavamo duboko u rane, i da sirup od njihovih cvatova pomaže djeci da mirno spavaju, zato ga neprestano ispijamo iz čaša od oniksa.
I ne pitamo tko, ne pitamo gdje, nećemo stići nigdje ako sami ne pođemo Tamo(?) Liježemo u zemlju, svuda će manje da Boli.
***
PLAVO
Ne idem dolje niz rijeku niti gledam u tvoj prozor šćućuren između crvenih opeka, Ne dovikujem se više u gluho doba plašeći se da se Otamo ništa neće čuti.
Ne idem nigdje iz ove sobe Iz ove pjesme, iz posljednje šetnje. Da li mogu biti gdje sam bila Iako to više Nije?! (Ali samo sam s Tobom bio Tamo gdje me nema…)
Plaši me da ću ti zaboraviti glas! Kako se počinje zaboravljati?! Prvo se ispravi jedna bora, potom druga, ugasne smijeh, izblijede svi madeži na vratu i rukama, počneš sanjati nečujno, I to lice ti postaje dalje i maglovitije, kao rijeka i vazduh posljednje večeri, plavo.
Ne idem nigdje van ovih zidova A trebalo bi poći negdje drugdje, osloniti se na slučajna ramena u prolazu i dugim prstima ispetljati iz kose zamršenu pjesmu.
***
SAN GIUSTO
Zagrlio me je oko ramena i kroz malena vrata uveo u Bottega del Nonno
– La Veglia di Finnegan, se ne hai una?
Zatim smo pošli nekom od uskih ulica prema dvorcu San Giusto. U desnoj ruci je sve vrijeme držao knjigu, vene su mu bile nabrekle, a lijevom bi pridržavao moju podlakticu kada bismo se našli na uzbrdicama. Osjećala sam se tako sigurnom, kao da je Gospod svu snagu spustio na njegove dlanove. (Zapravo, ovo bi mogla biti pjesma o njegovim rukama. Koliko sam samo voljela njegove ruke!)
“Zauvijek sam zarobljen, hodajući uz rijeku, vraćajući se uvijek do dvorca…” – citirao je.
– Onaj život dosad je bio skica nacrtana grafitnom olovkom, čije fragmente ćemo moći brisati, a ovo što je u nama su boje. Dozvoli da počnemo slikati!
Gledala sam na trenutak u pločnike iz kojih je izrastao korov, a potom u njegove velike oči u koje je urastao mrak. Oko nas se otvorio vjetar, stražari su davno zaspali, zidine su rasle kao džinovi, daleka povijest se igrala sa našim dubinama, a nama se činila neznatna spram ove koja tek počinje.
AZEMINA KREHIĆ rođena je u listopadu 1992. Dobitnica je nagrada “Castello di Duino” 2019., Mak Dizdar 2020., Fondacije za izdavaštvo FBiH 2021. Zbirka “Zrcalo od mjedi” je nagrađena nagradom “Fra Martin Nedić” 2022., a našla je se i u izboru pet najboljih knjiga na ovogodišnjem natječaju za nagradu “Hasan Kaimija”.
Dok smo se svađali, urlali, lupali vratima i gađali stvarima Prijavljivali se policiji, prijateljima, učiteljici, svojim roditeljima
Dok smo se nadmetali pozicijama, šutnjama i riječima
Brokula nam se upljesnivila, zelena salata istrulila Cherry rajčice nam prezrele i eksplodirale Krumpiri pustili zgrčene besperspektivne izdanke Mačke su legle u zakutke i od starosti uginule Djeca su gledala i slušala i postala sredovječna
„Smrt veštici!“, urla gomila. Dželat glasno čita podrazumevajuću presudu, ali nadglasanu radosnim poklicima povodom iste. Okreće nož u predelu mog srca, rečima jednostavno otpuštenim iz grla. Ledeni sjaj iz zenica svlači sloj po sloj moje naježene kože. Odeća je tako nebitna. Tu je, ali mada čvrstog tkanja, prozirna bez premca. Svejedno mi je sad šta sam obukla i da li se vidi moj mladež na stomaku ili samo ožiljak na vratu. Gleda me dugo, bez straha, direktno u oči. Moj dželat. Okopava mi nevidljive zasade u unutrašnjosti i smeje se, čini se, veseli ga ta usputna aktivnost. Na gvozdenom stolu pored nas leže pravi noževi, pažljivo odabrani. Naoštreni, na podnevnoj žezi, dobacuju svetlosne strele direkt u okatu razularenu masu koja kliče mom pogubljenju. Moj dželat. Volim ga jer mi je najbliži smrti. Poslednji dodir, pljosnat pogled, površna reč i poljubac levih i desnih pretkomora i komora koji se zbio već, ali bez svedoka. Moj dželat. Ležem na prašnjavo tlo po kojem je prethodno urinirao izgladneli ulični pas, a davno pre toga krvarilo ko zna koliko obnevidelih heroja i namernih i slučajnih žrtava (ne)slobode. Gledam u zemljano ogledalo i čekam svoj odraz. Još malo. Moj dželat je nežan. Ljut što to spoznah, ne smeje se više. Čuh zamah kroz zgusnut vazduh nad potiljkom, ali istrajah da ne zažmurim, ni refleksno. Ugledah se. Prekrasne su moje oči. Taj zeleni slad. U njima ugledah nebo i odsustvo svih pod njim. Okrenuše me na leđa. Zatvoriše mi ukočene kapke. I prevezoše me do iskopane jame za pogubljene veštice tog dana. Ne znam ko. Ne znam gde. On će mi pričati o tome kada nakon par godina dođe k meni. On koji nije ni svestan koliko me voli, kad mi je darovao ulaz u sve ulaze. Ne postoje više vrata koja su neotvoriva. Prepreke su raspršene – kao čestice prašine, plešu ukrug, ukrug. Neupotrebljive, sasvim neopravdanog postojanja. I ja se prosejavam sa njima kroz sunčevo sito i kikoćem bezglasno, nasuvo a veštičje. Lelujam. Ukrug.
***
(U)PAD PSA
Pas nije to što je preskočilo žičanu ogradu zajedničku za komšijsko i tvoje dvorište. To nije ni prikaza. To si ti koji si sad, koji se ne znaš i ne spoznaješ, jer i dalje, kad pomisliš na sebe, na Nikolu Čipčića, ti si i dalje tu, u toj jesenjoj večeri što se kupa u magli, zastrašeno nepomičan, napeto izvijenog tela preko gvozdene ograde terase i pokušavaš uhvatiti vernost u preskoku, tuđeg psa u besu, ili bar halucinaciju, ali uzalud, ne možeš se odmaknuti od prošlosti. Ne možeš uhvatiti sebe u sadašnjosti, tog psa što reži u tebi zbog svakog gazde koji te je ostavljao vezanog, izgladnelog i samog, da čuvaš mu kuću bez ljudi.
***
STEPENICE
Penjala sam se dugo. Predugo. Odronjavali su se prastari memljivi zidovi što su okruživali stepenice, kojima kao da nema kraja. Tek kad sam poverovala da zaista i nema, stopalo mi je propalo kroz vazduh, umesto da čvrsto stupi na naredni mermerni stepenik. Jedva ustuknuh unazad i održah ravnotežu na levoj nozi, a da se ne skotrljam unazad. Kamenčić sa visokog svoda premreženog nekolikim vitražima pao mi je posred čela. Ni tad nisam pala. Zaljuljah se samo, sada stojeći na obe noge i konačno pogledah ispred sebe. Nastavak stepeništa nije postojao. Ispred se nalazila provalija neslućenih razmera. Ambis je bio čudnovato razdeljen. Sa jedne strane dragulji, cveće, rolerkoster od duge, vile i vilenjaci, a sa druge vulkanska lava, uragani, odroni i razigrana kola strahotnih senki. Granica između ta dva odeljka bila je jezivo neprozirna crna reka što klobuči neprebrojive ruke što vape za spasom i urlike – svu tu disharmoniju ljudskih, životinjskih i robotskih glasova. Zakoračila sam iznova.
JASNA JEREMIĆ rođena je 1987. u Loznici. Studirala srpski jezik i književnost u Beogradu. Piše poeziju i prozu. Objavljivala u brojnim štampanim i elektronskim časopisima i portalima. Zastupljena u zbornicima i zajedničkim knjigama. Prvu zbirku ljubavne poezije „Zagrli ljubav“ objavila u izdanju Litere (Mladenovac, 2020). Za istog izdavača objavila drugu zbirku poezije „Vode nadošle“ (2021) i prvu zbirku kratkih priča „Sva imena jedne Liv“ (2022). Za Poetikum (Kraljevo, 2022) objavljuje svoju treću zbirku poezije „Sama protiv beonjača“. Piše i književne prikaze i bavi se lekturom, korekturom i redakturom. Živi u Mladenovcu.
Ljetnim pjesnicima Apsolutno sve je Osvježavajuće lako Groteskno prozračno
Grcaju u moru i o moru Valovi draškaju ganglije Jednokratnih kemijskih olovaka Utaknutih u časopise Galebovi vrište tlapnje Što otvaraju noge I skupljaju guzove Tankoćutnih propalih studentica Došle su pronaći sebe, govore Svjetionici osvjetljavaju put Izgubljenima Vulgarno jednostavno Zelen ili crven Svjetlo je automatizirano Puno soli i prašine Antiknih ideja
Jesenski cinici Pokvareni su i blatni Braon I bljutavi Kompleksa superiornosti Autodestruktivni Pokisli Ližu kapi s prozora Brišu usta krem zavjesom
Zimski gadovi Proroci prošlosti Zatvaraju vrata i prozore Režu uši poput Van Gogha Totalno passé Toliko je hladno da spavaju s vlastitim ženama Gutaju kupus u tišini Da ne probude proljetne pjesnike
Oni su ipak najgori.
***
STATISTI
U bolnici uvijek postoji Glavni bolesnik Taj je obično tvoj Ostali su statisti Služe za atmosferu Postav scene Revno igraju svoju ulogu na umoru Krucijalnu no bez kredita
U mirisu tjeskobe i kloronečeg Promatramo se poput životinja Pri užasu sterilnog razgovaranja Zastor se podiže – Kako si? – Usrano – Kako je doma? – Sve je u redu – Donijela sam ti križaljke – Jebeš križaljke – Imaš tu i čistih bokserica – Zaboga Zastor se spušta
Vučem noge pod štednim svjetlima Ne gledajući u oči Ostale epizodiste
***
NEDJELJOM NIŠTA NOVOG
Na tv-u sam promatrala Vrlo pametnodržećeg čovjeka Znala sam da je bitan Po besprijekornoj ispeglanosti Košulje Lica Karaktera
Osjetiš cijelim bićem da je to normativ Ne samo krinka za kameru Kao kad ideš na ročište Zbog kazne za parking I jer si se potukao u kafani Zatim ušao susjedi u krevet Ometajući joj san i posjed
Pametan čovjek govorio je umirujuće Poput dječjeg pudera Lišća na krovu Zgloba na kvrgavoj kičmi Toplih iznutrica Savršenog rezultata na testu Čarape sa peći Odmjeren poput obroka U pučkoj kuhinji
Slušajući kako divno pripovijeda Pala sam u trans A voditelj u depresiju
***
PAKIRANJE
Kad sam posljednji put Pakirala svoje ostatke Trajalo je kraće od očekivanog Nimalo veleban Novi početak
Iza mene je ostalo Petnaest neodgovorenih poziva Četiri e-maila označenih uskličnikom Kora krumpira pored kante za smeće Pero ispod postelje Vaza u kojoj držim olovke Nikad svježe rezano cvijeće Ili dunje i ljepilo Fantomska točka na zidu Što se vidi jedino s poda Prašnjava polica s knjigama Koje ne čitam No gostima se dopadaju Fotogafije tuđih mačaka Sve su već i uginule Tuba u kutu zdjele Kišobran na sunčan dan
Jaje iza radijatora.
***
HLADNOĆA
Prostoriju zagrljenu hladnoćom Iza zatvorenih vrata Lako je zagrijati šibicom Novinama od prošlog tjedna Krcatih lošim i nešto gorim vijestima Pa ih pretvaram u prah Zatvaram krug tuđih nesreća Sigurnost pali obraze zidova
Kad hladnoća zagrli dušu Tečem po žilama Asfalta na umoru Ignoriajući industrijski šum Izdah visokih dimnjaka mirisa krumpira Hitnju života Histerične trube automobila na leasing Razgovore o nesnosnom moranju Disanja i življenja Nijanse ništavila S krpama magle u mršavim rukama
Dovoljno je samo Otvoriti kapute Da bi svijet okrenuo glavu Od nemilosrdne golotinje I prešao na drugu stranu ulice
***
NEPOTREBNO
Moja kuća je zadnja u Nepotrebnoj ulici što vodi u potok Prozori gledaju na niski hrast Ispraća putnike od kuda su došli Iako se nitko ni ne zaustavlja
Stakla od šećera Pucaju od netremičnog pogleda Vrata se otvaraju na van Isključivo kad nikog nema doma Televizor šumi i nije u boji Ormari su krcati tulipanima Podovi su popločani Dobrim zavjerama Točkastog uzorka s prugama
Internet pruža isključivo Pjesme o pilićima Vijesti o žitnim revolucijama Utorkom nema struje ni mačaka U hladnjaku držimo cipele Novčanik je pun bubamara Stoga jedemo konce Jednom dnevno mažemo smijeh Po zidovima Zatim spavamo u podne
Sve je to nepotrebno i nekorisno No jedan je dom
***
VRTOVI OD RIJEČI
Da sam umjesto suze Posadila cvijet Za svaku ružnu riječ Dan i noć bi se i dalje smjenski izmjenjivali Mali Nijemci bi plakali na plažama Sladoled bi im se topio po prstima Samo mladi psi bi lajali jer jedino oni Misle da od tog ima ikakve koristi Suknje bi dizao vjetar Popisi za nabavku ispadali bi iz šupljih glava Ose bi se utapale u žutim negaziranim sokovima
Jedina razlika je Što bih kročila bogatim vrtom A ne po prljavim lokvama Bosim nogama
***
KRATAK ŽIVOT BEZ KLJUNA
Odrubljena glava zvuči Fatalistički neudobno
Bez frizure i perifernog vida Pjesme za fućkanje Mirisa karanfila Kortlja se po svježe (Također) Pokošenoj travi
Tijelo je slobodno od cilja i svrhe No nema odmora Trči po blatu Panično tražeći razum što ga mori
Kratak je život Bez kljuna ni uma Ali kažu Topla juha liječi i dušu
***
TREPTAJI
Svakim treptajem ošine me gubitak Osjećaj propusta Zamaha pčelinjeg krila Skriveni pogled ispod šiške Koju je valjalo skratiti još prije dva tjedna Mrvice koja je pala na pod I nitko je neće podići Dok se usamljeno ne dezintegrira Novi kamenčić valom nanesen na Stari uvezeni pijesak Sekunda kad oblak posustane pod teretom Pusti kiše olakšanja Po gadljivim prolaznicima Osmijeh koji hlapi Prije poljupca s armaturom
Voljela bih vidjeti sve to No moram snivati Dok zbrajam propušteno
***
DANAS NIJE TVOJ DAN
Probudio si se ne shvaćajući Kako si uopće dospio do dna Jučerašnji gemišti te mrze Proklinju ti jednjak Telefon ne zvoni A čarapa šuti na podu
Žena pere suđe Na boci deterdženta piše ‘Traje 2x više od očekivanog’ Na to si se nasmijao A ona se pjenila I gađala te tanjurom
Nakon samosažalijevanja Razgnjevio si se na životnu nepravdu Rasplakao uz reklamu Odrijemao Čvrsto odlučio promjenu A zatim Povratio
Sutra će biti bolje 2x bolje od očekivanog
____________________________________________
ANITA OBRADOVIĆ rođena je u Sisku nedavne 1989. godine, gdje se i školovala te završila Opću gimnaziju 2007. godine. Posljednjih 8 godina živi u Cresu, gdje je i osnovala obitelj. Uz preživljavanje, ponekad ispriča dobru priču ili napiše dopadljivu pjesmu, a ima dana i kad ne radi apsolutno ništa. Ciklusi pjesama objavljivani su u Sisačkom novom tjedniku, Alternatoru, Balkanskom književnom glasniku, Čovjek – časopisu, portalu Strane, časopisu Kvaka, a uvijek se sprema i nešto novo.
Neka mi oproste plemeniti gradovi: Prag, Montagnola, Sarajevo, Baltimore, Tuzla, London i Breza, što spominjem ono što su pisali njihovi stanovnici i molim Boga da ih ne spominju više pisci željni slave i saosjećanja.
*
Profesor K. je vodio sasvim običan život: imao je porodicu, kuću, posao, auto, kredit, vrt… Međutim, naš profesor K. se mučio jer bi na poslu, u srednjoj školi, prema svojim učenicima bio fin, pun razumijevanja, uvijek ih je motivisao za rad i napredovanje, rado se prihvatao obaveza, uvijek odlazio na čas odmah nakon zvuka zvona, odgovoran, pedagog za primjer… Ali, čim bi došao kući, sve to bi se mijenjalo: odgađao bi obaveze, prema svojoj djeci nije imao živaca, niti ih je znao motivisati, nekad je znao psovati najvulgarnijim psovkama, jer svo znanje i iskustvo iz pedagogije padaju u vodu kada odgajamo vlastitu djecu. Nema pedagogije uz emocije, tako mu se činilo. Kao domaćin, loš. Mrsko mu je bilo obrađivati svoj vrt, niti je mario za tuđe, upravo suprotno od onog kakav je bio prema poslovnim obavezama. Za njegov četrdeset i drugi rođendan, mora da mu je neko podmetnuo sihire, ne primjetivši, probudio se preobražen u ogromnu gusjenicu, ono što bi značilo ogromno za jednu gusjenicu. Ne znamo šta je to izazvalo, da li je to neka tajanstvena bolest, jer desilo se iznenada. Nikakave fizičke nagovještaje nije osjećao. Isto tako i psihičke: nije mu se činilo da živi u ružnom dobu. Čak je pisao o tome kako još uvijek ima želja i da se ne boji da ih ostvaruje, ni da ga godine nešto sputavaju u tome. O tome je napisao ovu pjesmu: Ahmedu N. // Na moj trideseti rođendan niko nije pojeo moj doručak i uhapsio me / A niti su mi proboli srce za trideset i prvi. // Četrdeset mi je godina / Bilo prije nešto više od godinu dana / I ne osjećam da živim u ružnom dobu / Želje mi nisu umrle iako, / Nisam u bujnom cvjetanju tijela, / Ali zabluda nema i laknulo mi je. / Snove nisam zaboravio, / Ali hrvem se sa sobom bivšim / I to me ne popušta. // Imam više od četrdeset godina, Ahmede N. / i pitanje mi stoji za vratom: / Da li su moji koraci – koraci Francisca Quihada? / Ne znam odgovor, ali se ne mogu oteti slutnji…
Što bi četrdesete godine bile ružne: osim što su se pojavile neke hronične bolesti kod njega i njegovih prijatelja: povišen pritisak, diskus hernia, išijas i tako redom. Zašto bi iko bio prestar za ostvarivanje želja?
Probudio se tog jutra, nakon što se isključio alarm, ustao i sve mu je izgledalo čudnovato visoko: radni sto je visok, lavabo je visoko, nekako je uspio da ga dokuči držeći sa za ormarić, ali kada se ispravio i pogledao u ogledao, imao je šta vidjeti: nešto zelenkasto s sićušnim očima, dlakavo, zurilo je iz ogledala u njega. Prestravio se i odjurio nazad u spavaću sobu. Zgledao se i vidio zelenkasto dlakavo tijelo i nožice.
Kako će ga prepoznati supruga i djeca? Hoće li ga gađati jabukama ili umlatiti oklagijom? Pitanja su mučila profesora K., gusjenicu. Kako im reći da je to on, voljeni muž i otac?
Nekako je uključio telefon svojim nožicama i ukucao u pretraživač: pretvarrrane u giiiishenicuuu isllllusssstva. Međutim, samo je u rezultatima pretrage dobio nešto poput ovog: Čudo prirode – kako se gusjenica pretvara u leptira?! Ni traga o iskustvu pretvaranja čovjeka u gusjenicu.
Probao je malo drugačije: ppppppprrrrrrrretvvarame u iiiiiiiinnnswekkkkttttaaaa. Kad ono izbaci tekst sa onlajn enciklopedije: Insekti. Bio je očajan. Sjetio se Kafkine priče. Hoće li i on završiti kao Gregor Samsa? Čitajte u nastavku…
Onda su iz dječije sobe došli njegovi kćerka i sin. Ugledaše ga, zavrištaše i pobjegoše u svoju sobu i zaključaše vrata. Zaustio je, ali ništa osim krkljanja nije dolazilo iz njegovih usta. Čuo je plač prigušen zatvorenim vratima.
Počeše ga sustizati i drugi problemi – bio je gladan. Otišao je do frižidera, ali nije mogao svojim nožicama otvoriti vrata. Tražio je po kući bilo šta što je moglo utoliti glad koja je rasla. Nekako se pope na kuhinjske elemente i nađe nekoliko jabuka u zdjeli. Jeo je kao prava pravcata gusjenica – proždrljivo. Vratio se u krevet i prilegao, zurio u zid i nadao se da je u košmaru.
Probudio ga zvuk kućnog zvona i lupanje na vratima. Njegova kćerka je otrčala i otključala ih, jer se njegova supruga vratila s posla. Čuo ju je kako pita: „Gdje je?“ „U vašoj sobi“, odgovorila je kćerka. „Jesi l’ zvala babu?“ „Jesam, ali ne javlja se.“ Supruga je poslala kćerku da bude s malim bratom u njihovoj sobi dok ona pregleda kuću. Utvrdila je da su njegove cipele tu, u hodniku, kao i jakna. telefon mu je onlajn. Slutnje su pristizale, ali razum nije mogao to prihvatiti – da je ta gusjenica zapravo on.
Obje su se užasavale insekata, posebno žuželjica. Kako da se suoče s velikom gusjenicom? I to gusjenicom koja je, izgleda, član porodice. Njegova supruga je zaplakala. A onda je zatvorila i zaključala vrata spavaće sobe gdje je ležao profesor K., odnosno gusjenica. Onda im je stigla poruka na viber: „Zzzzoo saaaaaann ja“. Porodica je razmišljala šta da uradi s njim: da ga utamane lopatom i njegove dijelove ubace u peć. Zazidati ga u dimnjak ne bi bilo dobro jer bi se mogao javiti kada policija bude ispitivala, gdje je nestao poznati profesor K.!? I tako su ga njegovi ukućani proveli besanu noć razmišljajući šta da urade. Da li su ga mislili zgniječiti ili samo izbaciti, da li bi se brinuli o njoj, kao kućnom ljubimcu, ostat će tajna.
Narednog jutra se probudi profesor K. Ustao je i uhvatio za šteku. Vrata su bila zaključana. Pokuca. Čuo je oprezne korake kako idu hodnikom. Njegova supruga je otključala vrata i lagahno ih otvorila. Pred njom je, kao čovjek, potpuno nag, stajao glavom i bradom njen suprug profesor K. Ona ugleda kako sunce probija kroz ljubičasto-crna krila izrasla iz njegovih leđa.
*
Čuo sam da prosvjetni radnici u Turskoj ne mogu svjedočiti na sudu i da ih penzionišu kada napune 50 godina. Ovu priču je ispričao nepouzdan pripovjedač – prosvjetni radnik.
MIRZA HERCO rođen je 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina) kao srednjoškolski profesor. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane). Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu „Školegijum“ i na portalu Mreža mira. Objavio zbirku priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu i za najbolji neobjavljeni rukopis.
Ljeto je, mama je već kuharica na moru, a mi ćemo s tatom vlakom.. U Koloniji, u redu iza našeg, živi čika Mađar, koji ima specijalnu prskalicu za boje kojom farba aute, bicikle i motore, a danas i naš kofer… Kofer je kartonski, presvučen tankom sivom tkaninom s tamnim flekama, iznutra ima mustru kao na zidovima naše sobe i metalne kopče Farba se da se sakriju fleke Njih dvojica u potkošuljama pristupaju poslu ozbiljno, treba zaštiti metalne dijelove a boja mora biti ravnomjerna, ne smije se po istoj, kaže čika Mađar, važna je udaljenost i mirna ruka Onda se kofer sada s mirisom boje suši i kad je skroz suh plavi se kao more U vlaku koji dolazi iz glavnog grada kupei su zamračeni, zavjese navučene i kad tata pokuša otvoriti vrata, netko ih čvrsto drži iznutra… Stojimo na hodniku, nas se dvije izmjenjujemo na koferu koji je sada klupica, pred zoru umorni ležimo na prljavom podu… I onda je tu u blistavo morsko jutro, mama u bijeloj kuti i njen je miris sama ljubav Koferu je uskoro ispucala farba, ali možda bi me samo on večeras mogao odvesti u svijet bez zebnje i tjeskobe, njima, mami i tati.
***
MODLE
Iz papirnate vrećice podijelile smo ih na dvije podjednake hrpice, sestra je svoje odnijela sa ostalim sitnicama, a ja sam moje stavila u metalnu kutiju. Više se ne daju uglancati ili bi trebalo znati kako, neka ih tako zahrđanih, uspomene su ono što je sjajni bakar u sumrak. Trzaš ručku male, klimave mašinice kad zapne na neprobranu ljusku oraha, usput gledaš kroz prozor, svi su vani, koja nepravda, drveni zatvarač ima okruglu drvenu kapicu koja ti klizi pod prstima, bolje je pritisnuti cijelim dlanom, ali onda žulja, mama u vangli miješa tijesto i čeka nestrpljivo te orahe koji su se i prosuli naokolo, samo bi lajsala, kaže, ajde idi. Izjuriš dok tepsija ulazi u rernu, ni ne znaš koliko ih je trebalo da bi zdjela sa čistom kuhinjskom krpom bila prepuna pracni pažljivo složenih da ne popucaju. Te je modle mama naslijedila od svoje svekrve, a njoj ih je od prve plaće kupio njezin sin. Godina je recimo 1938, tata ima 17 godina i tatu lađara, lađa plovi u veliki grad, tata je primio prvu plaću i još pomaže u lađarskim poslovima jer je na lađi od malih nogu, u gradu je naroda i svijeta i svega, a tata kupuje samo sjajne modle svojoj mami, skupe su bile, kaže. ( u kasnijem životu ta mama je naša baka, puno puši i ima glasan glas ) I ja ga danas dok gledam u te hrđave modle vidim kako sjedi negdje blizu vode, ruku je umočio da klizi sredinom Save, gleda jablane, žalosne vrbe i šljive, sunce je nisko, motor pouzdano vuče kao gazdini najbolji volovi, ima možda jedinu košulju i lijep je, mlad i sretan, oči su mu plave, a kosa valovita i gusta i raduje se, stidljivo se raduje životu.
***
JEL USTALA MLADA?
Kumin je glas zvonak i pjevan. Ona korača uskim putem ponad kuće, gleda preko grmlja… ja sam na gusterni, zahvaćam kantom vodu, ide mi pa ne ide, i u smiješnoj kadi koja stoji malo postiđena jer joj tu nije mjesto ispirem sinoć prokuhane pelene. Dan najavljuje suhu vrućinu koju tu, ispod Dinare, volim kao što sve njegovo volim. Iako me vidi, ona kroz smijeh i svoje rijetke zube pita jel ustala mlada? Smije se svojim riječima i meni koja ne odgovaram jer me ljuti njena vesela zloba. Naš mali plavokosi šutljivi sin izbačenog trbuščića ulijeće u bašču u pidžami, pokreće svoj plastični bager i kopa crvenu zemlju. On, čija sam ja mlada, još je za mraka otišao na Dinaru, preko Uništa koje ja zovem U ništa i doći će u sumrak, znojne košulje i ranca, na vrhu ranca u novinama nakvašenim vodom zamotano je cvijeće. Nasmijan i divan. Tada će svi posjedati po širokim i toplim betonskim stepenicama, pit će bevandu, osim naših glasova bit će glasna još samo tišina dok se mrak bude gnijezdio po selu. U san ćemo utonuti stisnuti na uskom kauču uz škripavi kinderbet. Mislim o tome vremenu danas kad mi je 67, onaj kome sam bila mlada odavno je mrtav, nasmijanu kumu odnio je požar, a naš ozbiljni sin nosi svog malog sina na prsima ko i otac mu, jednom rukom, a drugom mu pokazuje svijet. Jel ustala mlada? Jesam, živote.
***
LJETI
kroz ulicu je znao naići jedan konj s malim kolima na kojima su bile poklopljene kante i Cigo bi vikao stepkeee, sirutkeee gumeni kotači ostavljali su rebrasti trag u finoj mekoj toploj prašini koju su naši tabani obožavali svi su prozori bili otvoreni i neko bi potrčao s kanticom i malo dinara konj bi sam stao i odvila bi se trgovina predvečer bi nas potjerali u bašću s konzervama kojima je izrezana jedna strana i provučena žica za dršku u njih smo skupljali zlatice sa krumpira i one koje padnu bilo je odvratno tada se često govorilo visok je datum ne možeš dobiti oblizalo govorili smo majke mi preko groba a ipak nekad slagali davno sam bila dijete kćer mi prebacuje podatke na novi mobitel i ja se divim njezinom znanju
***
KRISTALNA ZDJELICA
silazeći s vlaka ugaze ravno u dubok snijeg, svjetlucav i mek u sumrak ona u posuđenoj torbi nosi poklon za njegovu majku, dugo je smišljala i na kraju kupila malu kristalnu zdjelu koja je sada napunjena bombonima i zamotana u celofan zavezan mašnom on je u dugačkom kožnom kaputu i tankim cipelama, ide prvi i prti snijeg, ona staje u njegove stope i osjeća kako joj se čizme moče a prsti zebu do kuće su se zajapurili, uz put odgovorili na par znatiželjno podrugljivih pozdrava sad joj srce tuče, ima 19, ne zna što joj je činiti, jedino da je morala doći jer se nisu razdvajali ni dana od kada su se upoznali njegova je majka bucmasta i zajapurena više od njih, uzima poklon, kaže niste trebali otac ulazi iz mraka, kršan i riđi kao i on, sklanja oči i pali cigaretu na stolu previše hrane, strani okusi i mirisi vi sigurno ne pijete rakiju pita ju njegova majka ujutro je shvatila da su im dali jedinu sobu, ledenu, krevet s debelom perinom i vruće cigle zamotane u krpe do vlaka ih je ispratio njegov otac, dan je blistao reskom bjelinom, čuvajte se djeco, mislila je da tu zauvijek pripada prva studentska ljubav, potpuna i neizreciva
***
MEKIKE
U našem su tvorničkom naselju samci stanovali u zagradama koje smo zvali garsonijere nekad još neko vrijeme i kad se ožene dok im radnički savjet ne bi dodijelio stan. U odmaralište se išlo u smjenama od po dva tjedna, znao se red, direktori i oni blizu njima od 15.7. do 1.8. Mi djeca personala radničkog odmarališta bili smo neokrunjeni kraljevi ljeta jer je nama ljetovanje trajalo beskonačno, toliko da smo stigli razbiti glavu skačući u plićaku, voditi drugu djecu na besplatno kino za Dan ustanka tako slaveći rođendan, skupiti pune vrećice plastičnih žličica od sladoleda s kojima nismo znali što bi, dječje se zaljubiti u Bosance, zavidjeti Zagrepčanima a naročito Beograđanima, imati uvijek prašnjave tabane od suhe crvene zemlje, čuvati malog Zvonu od tete Vesele u čijoj smo kući spavali. S jednom od smjena stizao bi naš najdraži samac čika Šećo, razmaknuti zubi, cigara, promukli glas, trbuh kao progutana lopta, pivo i smijeh, smijeh. A nama mekike! Skupio bi nas i važno kretao, a mi smo kaskali, sa strane i iza njega, najmanji bi dobio ruku, svi bi dobili dobroćudnu ljubav i povjerenje, on bi iz džepića na kupaćim gaćama vadio papirnate dinare, naguravali smo se oko vrele peći gdje su se u dubokom kipućem ulju ljuljuškale mekike, komad papira i u ruku, puši i po malo odgrizaj. To je bilo tako lijepo da mislim da je negdje u hladu sjedio Jiří Menzel, gledao nas i smišljao scenarije.
***
PROLJEĆE 71.
Po opremu za maturalnu zabavu išlo se u Zagreb ako si imao sreće da tamo imaš neku rodbinu, prethodno je tata napisao pismo pa se čekao odgovor da se sve utanači.. Uzbuđeno provincijsko srce nosim Ilicom i kad naiđe tramvaj sklanjam se uz kuće, sjajne lakirane cipele biram da je peta niža jer je moj plesač Buco taman koliko i ja, materijal za haljinu je sjajno crveni i krut što se u šivanju pokaže nezgodnim, na meni stoji malo kao krinolina, nacrt je moj, mama protestira da je izrez prevelik pa pristane, meni se čini da ću umrijeti ako ne bude baš tako. Kod rodbine je sin, uzdanica, student medicine koji ima zanosan glas i ja se zaljubim istoga dana, poslije mu napišem pismo na koje on odgovori razglednicom i ja se obeshrabrim… Na maturalnoj zabavi patim zbog lakom ukočene frizure, roditelji, kumovi, rodbina i komšije sjede u svečanim bluzama i košuljama, naš radnički restoran ima balkon mi silazimo uz muziku, dečki s jedne, cure s druge strane, kad se sastanemo damo si ruku i znojimo se… Kad roditelji odu, pijemo rakiju, cipele su me nažuljale, kući idem bosa i sigurna da se svijet zagledao u moje postojanje… Divni rođak diplomira, ja odnesem buket i budem na slici, ubrzo odlazi u Njemačku, oženi Njemicu i nakon puno godina, kad sam ga već zaboravila, umre tamo od svoje ruke.
***
nisam bila u Brugesu nisam bila nikada a opet jer mi je jednom neki dragi čovjek pričao o njemu ja sam bila u Brugesu znam tu tromu zelenu vodu dlan mi zna hladnu ciglu i mahovinu ljude od prije 300 godina kako koračaju preko mosta sebe u lanenoj opravi s keceljom koja smrdi na ribu zamišljenu možda bijah zaljubljena možda ostavljena ja sam bila u Brugesu
_____________________________________________
LIDIJA BUDIMOVIĆ rođena 1953, radila kao pravnica s ljudima, uvijek puno čitala u stvarnosti i puno pisala u glavi. U pandemiji otkrila fejsbuk, prednosti i mane. Sada piše jer joj to treba, jer su slike onoga što je bio život snažne i lijepe, jer je osjećaj prolaznosti isto tu, pa će ga pisanje možda usporiti. Voli sve što vole stari, autohumor i unuke. I kratke rečenice u biografskoj bilješci.
*** Sad ga rashlađujemo na terasi U velikom lavoru za veš; Mali, zadovoljan malim. Već iduće godine kupićemo bazen za bebe, Pa bazen za jedno dete, pa za dvoje, troje. Tražiće veliki bazen za dvorište, Tražiće da ide na gradske bazene, Sa roditeljima, sa starijim sestrama, Sa društvom, sa devojkom. Odlaziće na more sa devojkom, Sa prijateljima, sa ženom, Sa svojom decom. Već sada mislim, Neće mu biti dovoljne balkanske obale, Želeće Italiju, Severnu Afriku, Francusku, Španiju, Zatim, Azore, Kanarska ostrva, Karibe, Želeće dalje u okean. I mislim da neće Imati kud dalje od Kiritimatija, Sa svojim Parizom, Londonom, Bananom, Poljskom, U tački oko koje je beskrajni okean Sa svih strana. Već sada mislim da će na samrti Zaboraviti sve ostale jezike, Da će govoriti samo gilbertski, I da će biti na pola puta Od Mikronežanina do ribe.
*** Kad u poslednje vreme silazim u podrum, On više nije isti kao pre nego što sam Sa trogodišnjim sinom sišao tamo prvi Put. Za njega i mene, bili su to različiti
Silasci, dve različite istine o stvarima Koje smo obojica jednako videli, A drugačije shvatali. Njegov je silazak Mitski, nikada dovršen, iznova ponavljan,
Kao potraga za nekim znakom božanskog; Moj, očinski, prazan, suv, uvek iz nužde Ili sinovljevih potreba. Onda, jesam li ja, Otvorivši mu vrata podruma, otvorio
Vrata pakla, kao što svaki roditelj uradi Detetu u nekom trenutku? Je li on U kacama, paletama, zimnici, starim Biciklima, u polumraku, u paučini,
Najpre u paučini, našao prvu fascinaciju Nefamilijarne ljubavi? Hoće li sutra Nekog voleti isto onako kako je sada Opčinjen otpadom, starudijama, mrakom,
Paučinom? Hoće li biti voljene ruke, Ako nisu zamršene niti davno pomrlih Paukova, pune prašine, što lelujaju Na promaji, u stalnoj želji da nekoga zagrle?
Kada silazim sam, uvek stanem tako Da me pomiluju po kosi, dodirnu lice, Kako bih sebi koliko-toliko olakšao patnje Koje će sutra moj sin trpeti zbog mene.
***
PUNA SALA
Ležim nasred scene na krevetu oborenom Na naslon. Noge su mi raširene, Podignute uvis. Nema zavese. Tako, nepokretan ležim dok publika Polako ulazi u salu. Kako prolazi kroz tapacirana vrata, Razgovori se utišavaju, menjaju se, Mada, čujem, teme ostaju iste. Seda se na obeležena mesta. Zujanje prigušenog svetla I krckanje uključenih zvučnika Počinju da dominiraju. Kako osećam da se pogledi upiru Ka mojim raščerečenim nogama, Tako ritam govora, okratele, brze reči, Načini slušanja – da se što pre, što više Toga čuje, jer predstava uskoro počinje – Udaljavaju razgovore od sagovornika. Do njih tad dolaze razgovori nekih drugih. Oni što slušaju jedno, čuju nešto Sasvim drugo, a oni što hoće da kažu Nešto, kažu nešto sasvim drugo. Vidim, iako ne vidim, oni što gledaju Svoje sagovornike, vide neke nepoznate Ljude. Čak, muž i žena koji sede Jedno kraj drugog, postaju muž i žena Nekih drugih, a njihova deca, ostavljena Kod kuća, postaju deca drugih roditelja, Koji i ne žive sa njima, koje nikad nisu I neće upoznati. Čak ni oni sami Ne žive u sopstvenim kućama, Ni te kuće nisu više one kuće od malopre, Ni naselja, ni gradovi, ni podneblja. Ni kontinenti ne znaju gde počinju okeani, Okeani ne znaju gde počinju kopna, Ne zna se šta koga zapljuskuje. Ali, horizonata mora biti, jer mora biti Neba – ne može se otići tako daleko Samo zbog ovih sitnih pometnji. Valjda će se svet nekako održati, Bar dok se ne pogase radna svetla, Dok se ne uključe reflektori I ja ne mahnem desnim stopalom, Čime počinje predstava. Tada će sve da se utiša, svi će da ućute, A svet će ponovo moći da odahne, Pretekao za dlaku.
*** Tokom osamdesetih, bio sam nespretan I nizak rastom; jedva sam preskakao ograde I živice i peo se tek na najnižu granu drveta.
Godinama kasnije, nisam dovoljno porastao Da bih izvukao iz ogromnog zamrzivača Kesu hrane. Bilo je tu iznutrica, više zaleđene Krvi nego mesa, ostataka slavskih kolača,
Davno skuvane sarme, povrća i crnog hleba. Sve je bilo po dnu i morao sam skroz Da podignem noge, da jednu prebacim Preko oboda kako bih dohvatio šta treba.
Tada bih se setio spretnijih dečaka I preskakanja ograda. Oni ih u letu Preskaču, kao da beže odnekud, A ja, kao da se nevoljno nekuda vraćam.
*** Šumiš kroz kuću, ulice, moj život, snove, Toliko prozirna, laka, gotovo onirički, Ja ne želim oslonac, mermerni stub, antički, Već uplitanje u tvoje svilenkaste rubove.
Tu sam i kad iz kupatila odlaziš na balkon, Štipaljkama se kačiš o žicu, kao lahor Obavijaš mene celog i cediš se polako U, pod tobom, postavljeni lavor.
***
KANTA ZA ĐUBRE
Kesica Spedifena, tetrapak od mleka, Celofani, kutija od porodičnog sladoleda, Sabijeni pikavci, usitnjen pepeo, Zgužvani papiri sa započetim stihovima, Salvete, plastična zdelaod hrane za poneti I pribor za jelo jednokratne upotrebe; Sve zaliveno želatinastim ostacima Kuvanog povrća, socom od kafe I talogom iz mrežice na odvodu sudopere, Poput dresinga preko mešane salate I ova pesma kao zastava na vrhu.
________________________________________________
NIKOLA MILOJEVIĆ rođen je 1976. godine u Kragujevcu, gde radi kao glumac u Knjaževsko–srpskom teatru. Piše pesme, priče i pozorišne komade. Prevodi sa poljskog i engleskog jezika. Za komad Na tragu dobio nagradu Branislav Nušić za 2016. godinu. Objavljivao po časopisima Letopis matice srpske, Mostovi, Koraci, Politika, Život, Beogradski književni časopis, Povelja i dr.
Ala je lijep ovaj svijet ondje klošar ovdje probisvjet svima je smiješna moja mala britva u torbi.
***
ŠTAMPA
Gušenje i natrpanost 2 metra kvadratna su vrlo šarena i iritantna svježi savjeti iz žene blic i povremeno pljuvanje užurbanih stranaca to je sanduk u kom se umire ali mi žene sa trafike daju najbolje komplimente.
***
TRAUME SU ČUDO
Gricka nokte i tužna je kao plakat izgubljenih ljubimaca po stubovima grada cijedi mitisere s nosa kao limun svakog dana uzak struk je kao biljka ili glava obrezivanje i briga su čudo cupka nogom i tužna je kao sladoled koji je ispao nekome na sred ulice mirna je i govori u šiframa to je atipično ali dobro dijete porodica je čudo priče o heroinu je slušala prije Betovenove devete simfonije.
***
ISPOVIJESTI SU GORE NEGO PSOVKE
Sramotne su i ne pričam ih pred roditeljima u školi su nas zbog njih slali u ćošak navike su čudo danas sam opet završila u ćošku plačući
tetka niže smokve ima crnu kosu i ćuti
svoje plećke vrat mozak crijeva bubrege džigerice srce vakumiram i stavljam da se hlade
rečeno mi je da ćutim dok sam vruće glave
tetka niže smokve ima crne nokte i ne da da joj mušice uđu u nos i usta
sjenka brda se baca na dolinu a ja želim da sam žica između stubova i da se protežem zajedno sa dalekim pogledom putnika iz autobusa
tetka niže smokve i nema više konca
idem u radnju i mislim
nije konopac nego konac nije konopac nego konac
dobar dan imate li konopac.
__________________________________________
SOFIJA DRAKULOVIĆ rođena je 2002. godine u Podgorici. Studentkinja je Filološkog fakulteta u Nikšiću, na odsjeku za Srpski jezik i južnoslovenske književnosti. Dobitnica je druge nagrade za najbolju zbirku poezije na kulturnom festivalu ,,Slovo Gorčina” u Stocu. Njene pjesme su objavljivane u elektronskim časopisima ,,Bludni stih” i ,,Čovjek časopis”. Članica je Foruma mladih pisaca u Podgorici.
nisam htela da te tretiram kao nekog ko ima dijagnozu
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
dlake su tvoje…itd nisko pijačarski –
ne sećam se da je videla moje stidne dlake –
nisko pijačarski dijagnostikovano
zapanjena sam šta radiš
ne mislim na tvoju pesmu
isuse….. (malim početnim slovom).
Na poznatoj raskrsnici
kad zatvorim oči vidim indigo
aloja je stradala i ne znam da li će se oporaviti
balkonska vrata bila su zatvorena
sunce je pržilo afričku ljubičicu
listovi su umrli od opekotina desetog stepena
stan je inficiran larvama crnih bubašvaba
slivnik kade zapušen ostacima malih sapuna
nakon jednodnevnog boravka
‘ljut si sad na samog sebe’ –
narcisistička projekcija kaže dr Ramani
ali, i ja sam povređena, gubila sam posao
pa sam u brzini ostavila tanjire i noževe u sudoperi –
još jedna tipična narcistička projekcija, kaže dr Ramani.
Ne mogu da pronađem konac za zube
sedenje u čekaonici je nepodnošljivo
zarivam nokte u obrise vena
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
što sam videla da si kao i svi zapravo isti
Bački pejzaž nije uramljen, a i ta plava izgleda drugačije
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
nisko pijačarski
testirala sam te Vlado –
/valjda tako rade pravi prijatelji – testiraju/
tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno
čak i nisko pijačarski.
Okliznuh se iznutra, još jednom
tražim idealnu kuću bez kanalizacije – reče jednom
žena koja ne može da stisne usne
u početku, činilo se sve je u redu
zapanjena same sebe
projektovala je odraze
Alma kaže Elizabeth – „Ja nisam ti! Nikada neću biti kao ti!“.*
Puštam demistifikovanu pustinju da uđe
kolena su mi puna padova
ona stoji u svom egu
ne može da izađe kao pravi prijatelj
jer pravi prijatelj ne daje duboke ubode
s bočnih i svih drugih strana
najviše u mozak širokog narativnog zahvata
„narcis nema empatije“ – kaže dr Ramani
skočio si kao divlja zver –
tipična narcistička projekcija kaže dr Ramani
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno.
Nebo preleću avioni
gavran se čuje sa susednog krova
Cican spava u susednoj fotelji nakon što smo zajedno odspavali
u susednoj sobi na velikom krevetu
ne želim živote s narcističkim iznutricama
popio sam ice-latte
prijatelj prihvata šta god mu je rečeno –
reći ću sve bez ustezanja:
nisko
visoko
pijačarski
građanski
osobe poput tebe ništa ne dotiče iznutra
tamo je samo jedna požutela beskrajna rupa.
Možda jednom posetim Cornwall……
____________________________________
17.20h – 17.47h
16. septembar 2023.
subota
(Humming-Bakery, North London)
*/sekvenca razgovora iz filma ‘Persona’ – Ingmara Bergmana/
Fisija plus fuzija jednako je znak pitanja
/za Valentinu Petroj/
Simbolista ti si sa znakom
mistifikantskih opera i opereta
ponekad i arije nerazumljivih slova
ispljuneš na zid
simbol simboliste
alegorične metafore i metamorfoze iz gliste
(ponekad pijavice)
u nešto što se leptirom nazvati može
dok spominješ velmože
grube kože
u nekom prošlom mraku
iz kojeg cvrči u naftalinu
i krči poput praznih creva
bez hranljive filozofije za jesti
a gde će me sve to odvesti?
to lelujanje na vetru
na talasima virtuelne bliskosti
doziva anđele i božanstva
a ponekad i svevišnje
pod sloganom
deity not found – error
da razjasni i objasni
taj svevišnji ukus oporosti
što ulazi i cirkuliše
za vratom diše ili pod srži
koštane mase kad se usaglase
u futurističkom ritmu
koji prečesto poput korišćenog wc-papira
odbačen je niz korito
povučena je voda sa izlučevinama
a da li je još čiste ima?
simbolista na stranom jeziku egzistiraš
u konstrukcijama koje teško razumeti se mogu
dok, čini mi se, pokušavaš
i mene pustiti niz vodu
u paru sa novom tačkom
tamne kose i vitkog tela
ne znam da li želim
da li bi ova siva masa htela
da se konektuje preko servera
sa novim telom
nove jedinstvene mase koštane srži
ko je brži? ili ko duže izdrži?
pitanje je postavljeno ali nepotrebno
možda je to simbol ili možda ipak nije
neka druga bitka se bije
a zastava sa značenjem još se ne vije
simbol se traži
negde pod zemljom bez zemlje
`prostitucija i laži` –
sudbina iz špila izviruje
ako je istinica ili se negde drugde krije
poput pravila nepisanog
koje nije ni počelo da važi
erupcijom početka i svršetka
značenje simbol draži.
___________________________________
11. septembar 2012.
(komentar na pesmu: „snažno i hrabro“ – Valentina Petroj)
Siva arhitektura
Pobjeći sa mjesta nesreće
nekoć bila je Szabadka
sada izgleda jugozapadni London
poput velikog rezervata
punog vlage i truleži
poput Szabadke za Božić:
siva arhitektura osuđena na izumiranje
ljudi i djeca sivih lica
u redovima jeftinih
prodavnica
smrti bez iluzija trepere
u zaseocima
onaj isti potez koji ćeš povući
s istom mučninom
u želucu
spakovat ćeš ubijeno dostojanstvo
u kovčeg
na rasklapanje
dok povremeno ležiš na krevetu
odjeljenja Hillingdon bolnice
bez svijesti
na momente histeričnog plača
tražiš otvoreni balkon s kojeg ćeš skočiti.
——————————————————–
20.27 h – 20.33 h
18.02.2023.
subota
/Yiewsley, soba br. 5,
London Borough of Hillingdon/
Na stjenkama kade
Još si nisam žile prerezao
iako sporadično pravim usjeke po koži
uokolo tih plavih niti ispod što šapću ‘otvori, posjeci, napravi zarez, počni da tečeš…….’
“doba kože” – kaže Dubravka
ja, otraga, u mraku, sa oštricom u kadi
tražim zgodnu površinu da ne povrijedim mladež
između kuka i dlakave butine na primjer
ili tamo, okolo mladeža na podlaktici?
pripremljeni su losioni za posjekotine
dok skrivam sram
bijeli keramički zidovi oprani vodom
nemam čime obrisati tragove – upravo shvaćam!
što nisam sposoban razmišljati u i o zlu
što uvjerljiva priča lako dopre do mozga i ugnijezdi se;
uvjerljiva prića o Malom Princu koji je samo želio ljubav i prijatelja
sa pjesmama jutarnjih cvrkuta crvendaća i ostalih ptica dok jutrom hodim ka stajalištu,
(da ne okasnim na prvu McDonalds kavu u Stainesu)
ili recimo, za kajsije koje uvijek kupujem pa bacam u smeće
jer predugo stoje u frižideru
da bi me barem do istjeka roka trajanja pdsjetile na djetinjstvo
na onaj osmijeh, stidljivi, dok smo se penjali ka nebu uz grane stare kajsije
sedeli u krošnji, osluškujući šapate lišća pokrenutog vjetrom;
a onda kako krv pohrli, pukuotine se proširuju, osjetim peckanje;
jer, suze se drže u čvoru iza oka, u grču grla,
onda pustim da izađe;
onda puštam da izađe, da uđe;
onda pustim ogrebotine da otvore površinu
i to crveno u valovima, izravno krene nekamo u slivnik……..
____________________________________________
05.06.2023.
ponedjeljak
(Harris & Hoole, Uxbridge)
11.50 am – 11.57 am
Nevidljivo uže
Nadao sam se da je izlaz radostan i da se nikada neću vratiti, kao Frida. Iskosa na moju kosu zakotrljava se rastanak u vidu imaginarne nuklearne pečurke. Mačke na parkingu prostiru svojih pet-šest šapa negde u predgrađu grada u kojem istrošeni pankeri posećuju izložbe jedni-drugih.
Imam krila koja držim u šakama do grča, tako da nekada ne mogu ispraviti prste izjutra.
Gutam tablete za spavanje (male bele i one malo veće).
Razmišljam o poljima i talasima, ali i o devojci sedamnaestogodišnjakinji koja se obesila u polju.
U polju pod vedrim nebom gde je nekada bio brisani prostor i gde nevidljivo uže tako često mami.
________________________________________________
oko 22.47h
14.03.2022.
ponedeljak
Da li ćeš me voleti i sutra?
“Will you still love me tomorrow?”
Na potamnelom, smežuranom licu
jednog londonskog popodneva.
Na livadi golf-terena;
hoćeš li imati istu naklonost?
Svet koji vidim, stoji iza povrede.
Povreda drži razne predmete na stolu.
Noževi, žice, makaze, pa i pištolj s jednim metkom.
Da li ćeš mi prosuti mozak?
Posmatram sposobnost predmeta
dok na snimku čujem Amy-n glas:
“Yeah, I’ve never wanted to end (and laughter)”.
Zbogom plavo nebo gradskog stadiona u Subotici.
Video sam šta sam video –
napuštanje zbog punih saksija vode u kojima rastu aloja-vere.
>>uvređena sam zbog toga<< – biće dugoročno urezano u pamćenje.
– ali, rekla sam “povređena”, velika je razlika.
Testirala sam te – nisko pijačarski stil – dodala je.
Tako zbore prijateljstva veštačkih odevnih predmeta.
Pritiskam levo oko maramicom –
“…..da znaš da imaš posebno mesto
u mojem srcu i duši…..” – oh, draga mama!
“poljem vrane crne hrle” – jedna je na krovu susedstva.
Nedosanjan san o ljubavi dok koračam.
Dok kapi londonske kiše miluju otkrivene delove kože.
U duboko nemirnoj seni moje duše
maslačci se njišu otpuštajući semene padobrane;
mirise pramenova kose koji su nedugo bili na ramenu;
miljama daleko, tamo negde when the night needs the morning star.
*u pretposlednjoj strofi pod navodima poruka i stihovi moje mame, pesnikinje i slikarke Mirjane Radujković Milojković
***
VLADIMIR MILOJKOVITY / VLADIMIR MILOJKOVIĆ je objavio tri zbirke poezije: “Razgovor sa Hertom” (nagrada Prvenac 2014.) “Teško u glavi” (Presing 2020.) “u kući od ljudske kože” (nagrada Presing VII 2021.) Dobitnik je specijalne nagrade “Branislav Čeganjac” – Ivanjica 2011/2012 za najlepšu ljubavnu pesmu “Ulaznica 2013” za poeziju Huellkurven 5, kompilacija poesie sonore – Austrija 2016 Materialidades da Literatura 2017 – Coimbra University , Portugal (audio-poezija) Publikacije “Magija signalizma” 2016. i “Vizije signalizma” 2017. Poezija socijalne i angažovane poezije “do zuba u vremenu” 2014. i “REZ” 2016. Specijalna nagrada za kratak film “Verschwinden” 2017/2018, Abuja, Nigerija Potpisnik je deklaracije o zajedničkom jeziku. Član je engleskog PEN centra od 2021. Finale Internacionalnog sajma vizuelne umetnosti u Doncaster-u u Britaniji 2022. Objavljuje u: “Fantom Slobode” (Zagreb), “Beton” (Beograd), Eckermann (Beograd), Librarion (Subotica), Libartes (Beograd), Čovjek-Časopis (bhsc Facebook & blog) Diplomirao je na odseku za metodiku nastave vizuelne umetnost i rada sa decom sa autizmom na akademskim studijama Pedagoškog fakulteta iz Sombora 2014. iz oblasti slikarstva. Rođen je u Subotici /Szabadka 1978. a od 2020. živi u Londonu u Engleskoj.
Prepuštaš mi barsku stolicu pod pauzom. I imamo samo jednu stolicu. Oni su naredili uklanjanje one dvije fotelje u skladištu na kojima smo se zadržavali prije i poslije posla. Sada je zabranjeno ići i na pauzu s nekim, ali ti i ja planiramo otići odavde. Imamo samo jednu barsku stolicu i prepuštaš mi je što ti nije običaj. Odrađuješ svoj godišnji od četrnaest dana, što znači kako ćeš raditi u komadu četrnaest dana, uzastopce, jednu smjenu za drugom. Više se tu nema što za reći. Iznenada ti pričam o moru. Priznaješ mi kako se želiš ubiti. Pričam ti o moru kao da pišem pjesmu, o tankoj granici koja nastaje, o iluzornoj granici koja se ocrtava, o ljepoti kada se spoje dvije vode, ona iz oblaka, sa onom na zemlji. Pričam ti o silini udara kiše o površinu mora koja se transformira od prozirne do guste bijele zavjese. Odavno znam kako ne mogu sve, ali znam kako te mogu podići iz mrtvih. Ne sjećaš se kako more izgleda i dalje se želiš ubiti, ali usne ti odlaze u osmijeh. Svjestan si što pokušavam. Pod pauzom nakon dvije spojene smjene ti i ja smo poput pasa vodiča za slijepe. Skida im se ovratnik kao oznaka prestanka funkcije vodiča pasa za slijepe i postaju ono što im je priroda rođenjem dala, psi koji se igraju. Prestaješ pričati o tome kako ćeš se ubiti. Izuvam klompe, ostajem u čarapama s uzorkom ljutih feferona, već znam što treba, dok ti dlanove stavljam na ramena. Da se nisi usudio ubiti, jer ću te ja ubiti. Tamo ispod lijeve lopatice ti je bolna točka. Danas sam i ja zaglavila cijeli dan ovdje. Nema Jutra poezije za mene. Poeziju mogu pričati tebi. Oni me uvjetuju da odradim svoj slobodni dan. I kada ću odlaziti odavde, prije nego što stignem kući prelazit ću prugu podignute rampe i vidjeti znak o prevenciji suicida smijat ću se glasno slijepljenih trepavica i rasuti dok me nitko ne vidi od nemoći do bijesa, ali da – umjetnica mora biti zdrava i treba izdržati još samo malo prije nego što kaže da daje otkaz.
***
BURN OUT
Riječi kao i drugi. Osmijesi kao i drugi. Pogledi kao i drugi. Dodiri kao i drugi. Pušten glas kao i drugi. Rengenska snimka kao i drugi. Ono što drugi ne vide, ono što ni stroj ne može snimiti i ono što snovi ne daju zapamtiti – prostranstvo je spaljene nepomične zemlje s koje su pobjegle sve životinje toliko je pusto i bez lokve vode da su i ptice odletjele. U stvarnosti koja te obavija, ali ne dotiče, oko tvoje kože čuješ lepet gegavog galeba, prenu te razdragani glasovi susjednog stola i podsjete te na nešto daleko, na nešto što ti je nekada bilo poznato a sada psi laju na tebe jer ti oči zrcale spaljenu zemlju izgorjela je mogućnost razuvjeravanja. Dotaknula si veliku Prazninu. Možda je to kao promijeniti žarulju koja pregori. Sakrivena si ispod suncobrana koji pucketa od žege. Pokušat ćeš sve. Odlučna si. Tvrdoglava si. Dat ćeš samoj sebi još jednu priliku. Pozvat ćeš imaginarni kanader ako treba, neka polijeva po toj zemlji hektolitre vode sve dok se ne vrate ptice, cvijeće i ostale životinjice. Konobarica me pita treba li još nešto, ne hvala, ne treba, imam i više nego što mi treba prstima lupkam po kartonskoj kutiji štedne žarulje i vraćam se na početne retke Biblije sjećam ih se na hebrejskom. Ne znam kako sam dospjela ovamo. Grafit na ulazu u Zadar govori: Ne brini se mi te volimo! (Ali ja sam jako skeptična prema ljubavi.) Kaos u kolovozu: službenik na autobusnom kolodvoru čim sam izašla iz autobusa ničim izazvan i zašto baš mene, grli me kao da me poznaje i poklanja mi bananu, službenici kojoj ostavljam prtljagu na čuvanje moram ispuniti kratki formular i ona viče kako imam anđeoski datum rođenja, prema numerologiji ja sam jako posebna osoba. Ja sam spaljena zemlja, ali ne želim ih ubiti u pojam. Onako prazna, kao i drugi, poklanjam im riječi, dodire, poglede i osmijehe, kao i drugi. Samo želim pod suncobran. Samo se želim sama zavući pod suncobran, samo se želim pod suncobranom sjetiti zašto sam ikada zavoljela sunce. I tada mi konobarica nježno na staklo stola spušta dugačak cvijet suncokreta i nježnije od upitnog boga udalji se sa bljeskom modrih očiju. Ošamario me vjetar mirisom soli i alarm na mobitelu je zazvonio. Nisam ga prekinula. Zurila sam u te brojeve. Predugo sam čekala ovaj trenutak. Shvaćajući kako ne moram na posao osjetila sam travu kako niče u sebi, dodirnula suncokret na stolu, ogulila i zagrizla u meso banane, pogladila tuđeg psa, namignula gegavom galebu i samo tako, počela postojati, ponovo, ali ne kao drugi i nikako ne posebno, jer puno je ljudi rođeno 22.2.1982.
***
KADA GOVORIM O PLIVANJU
Kompjuter se onesvijestio zujeći dužinom. Razdvojeni smo zauvijek vremenom tipkovnice. Jagodice obrađuju udarce odmetnutih slika. Umetnute asocijacije se utapaju kako bi preživio. Otpor je snaga da se održiš na površini. Trzat ću se na preciznu geografiju tvog lica. Izvire iz borbe da zadržim dubinu svog razuma. Pjesnici pričaju o bestežinskoj vodi ali to je zabluda, u suprotnom, porod ne bi bio toliko traumatičan. Kada govorim o plivanju, govorim o tome, koliko je lako plivati niz struju, koliko je zahtjevno plivati suprotno od nje i probijati se kroz gustoću valova -jednostavno disati dok se krećeš kroz element od kojeg smo svi satkani. Plivajući, provlačiš se kroz valove koji te ljubazno žele ugušiti ako si protiv struje, stoga, ne hvala, odbijam prihvatiti glorifikaciju o bestežinskom stanju vode. Tijelo tijekom pokreta prilikom plivanja nikada nije svjesnije vlastite težine, čak i nakon plivanja ispijeno promatra kako voda prodire prilikom oseke na ogoljeno dno ostavljajući pjenu u prorezima. Pogled pred otvorenom pučinom ne može ostati bez reakcije. Iz nekog oblaka provaljuje geografija tvog lica. Nos koji si slomio i koji ti je ostao zakrivljen, riječi koje si puštao bez obzira na sram, obrazi koji su ti se znali podlo zarumeniti i obrve koje su govorile kada su ti oči šutjele. Stoga ću ponovo proučavati plivanje uz i niz valove, kao borbu, kao otpor. Udarci valova o kožu potaknut će bijes. Znam kako će nestati sve nijanse tvog glasa ali ću se sjetiti pjesme iz zvučnika koju si volio puštati jutrima i noćima kao tuđe istine koju bi se dalo prisvojiti kako mi nedostaješ za sve što dolazi i samo tako u mene će se sliti sva težina mora jedino mi otpor i borba omogućavaju preživjeti gušenje. Kada govorim o plivanju, najviše snage je potrebno uložiti u to da val postaje samo val, a val odnosi i donosi vlada pluralizam perspektiva stiščući save zapravo stišćem delete.
***
RAZGLEDNICA
I. Izabrala sam ti razglednicu. Ne mogu ti je poslati. Promatram tuđi mozaik fotografija na savitljivom kartonu. 385 kilometara sam udaljena od tebe. Ne mogu ti poslati tu razglednicu. To uopće nije ni more na kojem sam ja bila. Ostaju zgrčeni prsti. Uopće ne znam tvoju adresu. Niti ti znaš moju. Zgrčeni prsti nad ekranom mobitela. Izostanak pitanja pruža odgovor. Ali ja nemam srce, rekao si više puta. Nestaju točke iluzija. To je predivno kod zrelosti. I okrutno jer je općenito prihvaćeno, kao interna ekologija, kao recikliranje ili pronalaženje novog smisla. II. Šogor mota duhan i motri me s balkona, što to radim u dvorištu po suncu, on ne zna, nitko ne zna, ni otac ne zna, ali stari odustaje i prepušta mi svoje tegle s akrilnom bojom. Vatrenica je puna dasaka koje nisu stigle izgorjeti za ogrjev. Dida i baba su ih naručili, ali su prije otišli… Vani vlada vrsta metafizičke vrućine. Susjedov pas na guvnu je opet popio svu vodu i sumanuto struže limenom posudom. Sestrična se zabrinula neće li me sunčanica, a mater je odavno odustala od svega i puši u kuhinji. Umačem kistove. Živ znojan pokret. Umačem kistove čas u bijelo, čas u plavo. Drvo brzo upija linije Upija pažnju koju stvaram. To je more na kojem sam bila I daleko je od turističke razglednice. Više mi nitko ni ne prilazi. Nitko ne zna. Gorim iznutra. U svom sam svijetu. Svi su navikli na to osim mene same. Lijepim kamenje na oblake. Mirno je na popodnevnoj žezi. Više me nitko ne ometa. I neka samo on misli kako ja nemam srce. Neka priča što god želi. I neka sam udaljena 385 km Od njega i svih njemu sličnih. Čistim kistove pred slikama koje su nastale. Prsti više nisu zgrčeni. Treba srušiti i siestu ponekad. Poštanske marke nikada nisam skupljala. Nisu bile moja stvar. Razglednice nekad davno jesam.
***
KAKO TETOVIRATI SAMOG SEBE
Skakavac na koži niže od koljena. Tamo bi trebalo biti srce u koljenu. Baš tu imam ožiljak od djetinjstva. Nastao je krivim izborom, a ne genetikom. Avokado mi je umro u tegli. posljedica godišnjeg. Nastale su neke dobre fotografije između vode i kamenja. U trenutcima prostora otvorile su se pukotine pitanja. Sada sve zajedno leti visoko s dimom prema plafonu u visoke paukove mreže koje opasno ljulja stropni ventilator. Kako tetovirati samog sebe spoznajama nakon što presvučeš kožu poput zmije? Prenosimo s koljena na koljeno slična sjećanja: rastemo kao biljke u kršu i borimo se da izdržimo kao nepoželjni kukci, rastemo padajući kao val ne nestajući nego se jedino razbijeni učimo prostirati, rastemo i predviđamo činjenice, da si vjerovao nekome, da si se sjetio, posudio bi ključeve od stana i ne bi ti uvelo ono što si uzgajao od sjemenke do mladog stabla u tegli boje crvene zemlje kod prozora i avokado bi nastavio postojati gotovo kao i nada kako nije uzaludan svaki trud.
_______________________________________________
JOSIPA MARENIĆ rođena je u Zagrebu 22. 2. 1982. Vodila je tribinu Pjesnički dvoboj u suradnji sa Cekape-om. Dosada je objavila dvije zbirke poezije: „Let ruku“ (2011) i „Pjesme koje ti pripadaju“ (2021). Pjesme su joj uvrštene u „Antologiju Jutra poezije 2010 -2020“. Mogu se također pronaći objavljenima u časopisima: Zarez, Riječi, Republika, Književna riječ, Balkanski glasnik, Alternator, Čovjek – časopis, Booke.hr, Čitaj mi i nekim zbornicima.
čovjek-časopis 