KRATKA PRIČA LJILJANE D. ĆUK: GORGONE

Foto: Marija Piroshki/Festival Krokodil

Danas je nedelja, možda. Nismo sigurne kako da merimo vreme. Nekada načujemo koji je dan, ali čak i kad vodimo računicu, ne uspevamo da budemo u toku s vremenom. Već dugo nismo u toku s vremenom. Nekada nismo sigurne da li je dan ili noć, godišnja doba samo naziremo. Čule smo da na svetu ima još nekoliko ovakvih kao što smo mi. Čule smo i da je svet pred novim ratom, ali to se pričalo i dok smo bile izvan.

Jednom smo se probudile srećne, sanjale smo da je sve san.

Danas je možda nedelja i na ekranu se pojavio novi zadatak. Ovo smo već imale, nije toliko popularno, ali već smo imale. Zanimljivo je kako od osamsto i nešto mogućnosti najčešće rekreiramo dvadesetak. Današnja je pomalo iznenađenje, ali imale smo je.

Oni ne vole da im se šire vidici, znamo. Ne vole mogućnost spoznaje, šta ako se desi da im se dopadne nešto na šta nisu navikli?

Često smo sanjale slobodu, ali zapravo mi ne znamo kako ona izgleda. Možda smo pogrešno sanjale, može li pogrešno da se sanja?

I izvan su nas dugo gledali. Nekad su nas pljuvali, a i tukli. Pod pesnicama i udarcima nogama dolazilo nam je da vrištimo, ali mi smo samo pošle u prodavnicu da kupimo hranu, pravim novcem, radimo kao i vi, i sanjamo, sanjamo slobodu, šta vi sanjate? Oni su mislili da će biti slobodni ako se oslobode nas. Znamo to. Nismo isti, a ne daju nam da budemo jednaki. Mi ih provociramo da preispituju. Tako su nam rekli. Gadite nam se. Šta ste vi? Gadite nam se. Nećemo da vas gledamo.

A stalno nas gledaju. I ovde i izvan su nas gledali. A mi smo sanjale o mestu bez pogleda, možda je to sloboda. Sve smo pogrešno sanjale.

Jednom smo išle na more. Vozile smo dosta dugo, putevi su bili loši. Slušale smo muziku, volele smo menjanje radio-stanica kako prolazimo kroz različite gradove i volele smo se. Ništa nam nije smetalo, ni krš od automobila, ni loši putevi, ni jezik koji nismo razumele, volele smo se. Jednu noć smo spavale pod zvezdama, auto je stao, odvezle smo ga na popravku i spavale smo pod zvezdama, tog neba se danas sećamo. Bilo je naše. Ako je to bila sloboda, ukus nije bio loš. Ali počeli su da nam uzimaju ono što svima pripada. Valjda da bi bilo više za njih. Ali kako nebo može da nestane? Da se potroši?

Sad nemamo nebo. Bar ne ono izvan. Nekad ga malo vidimo. Slučajno. Mrzimo tu reč. Slučajno. Sve odizvan je sad slučajno. A svi oni imaju to nebo, ali opet biraju da gledaju nas, iako su nama zabranili da ga s njima delimo.

Danas je nedelja, možda, i neko želi da rekreiramo nešto iz novijeg doba. Na trenutke im vidimo lica. Na trenutke uhvatimo njihova lica. Ili je radoznalost, ili je gađenje. Ali uvek superiornost. Skoro uvek. Nekad je i sažaljenje. Znamo ko se vraća, vraćaju se one koje su nam slične. Sažaljenje imaju u očima, to vidimo na trenutak, ali i strah, tugu. Mi ne znamo kakav je njihov život. Oni se možda pitaju kakav je naš, kakav je naš kad im je van očiju. Hej, bar nas više ne tuku, zar ne? Nekada mazimo ožiljke jedna drugoj. Kako su nas jurili tih dana, kako su nas šutirali.

Plakale smo. Plakale smo od bola, pod udarcima, od sramote koja nije bila naša. Plakale smo od straha da je svaki minut zagrljaja naš poslednji, nismo spavale, a morale smo, morale smo da spavamo jer rane nisu zaceljivale. Plašile smo se da zatvorimo oči. Ako zajedno zatvorimo oči, ko će se setiti šta je istina ako se probudimo?

Sanjale smo o slobodi tih dana, sanjale smo o slobodnom pogledu na nebu. Da li bismo večnim snom našle slobodu?

„Marš u svoja četiri zida!”, uzvikivali su. „Marš, odvratne ste!”, horski, skoro ritmički omamljujuće. A nas dve, kao u pijanom plesu, čvrsto držimo jedna drugu u naručju i gledamo se u oči. Dok jedna malo ne zaspi, od umora, pa je ona druga čuva. „Marš, neprirodne ste!”, a mi ne znamo ni za jedan više prihvatajući osećaj nego kad smo zajedno.

Mi više ne plačemo, sem kada se zadatkom to od nas traži. A baš često traže od nas da rekreiramo scenu kajanja. Vežbale smo s profesionalnim glumcima kako da plačemo na komandu. „Ako se setite neke tužne scene, biće lakše”, rekli su nam. Sećamo se. Tužne scene. Ne jedne. „Sve mora biti autentično”, to je bilo izgovoreno uputstvo, morale smo da naučimo scenarije. Memorisale smo osamsto igrokaza. Osamsto zabluda. Osamsto lažnih, izmišljenih situacija. Bar nas ne tuku ovde. Mi smo edukativno-umetničko delo. A eksponate ne smeju da dodiruju. Pljunu na staklo. To nekada vidimo, pljunu odmah. Za nekog ko očima ne može da nas vidi, oni baš često dolaze da nas gledaju. Imaju osećaj kontrole. Oni vole da posmatraju nepoznato tek ako imaju osećaj kontrole. Zato su i borbe gladijatora bile toliko popularne. Proždrljive oči, gladne krvi. U našem slučaju proždrljive oči se naslađuju onim što smatraju da je zaslužena kazna. Gladni su korekcije i uspeha. Tako nesigurni.

Danas je nedelja, verovatno, ne znamo. Ovog nepoznatog dana za koji pretpostavljamo da je nedelja treba da rekreiramo scenu za oči gladne našeg pokajanja. Mi smo opomena i mi smo njihov uspeh. Prognali su nas, drže nas zatvorene u četiri zida i izvodimo igrokaze za njih. Dovode decu da nas gledaju, da znaju šta će ih zadesiti, i to u najboljem slučaju, ako su kao mi. Mi mislimo da povremeno i drkaju na nas, kada dođu bez dece. Verujemo da u pretrazi porno-sajtova ne postoji više kategorija kojoj bismo, eto, mi kao pripadale. Ne znamo. Ali dark veb je i dalje sigurno mesto za sve one koji prodaju moralne lekcije svojim sledbenicima. Zasigurno nije izbrisano naše postojanje u službi pornografije. Kako bi moglo biti kada oni to vole.

Mi, izvan, sada, ne postojimo. Dobile smo priliku da poput kakvih lutaka postojimo jedna s drugom u kontrolisanim uslovima, ili da prihvatimo život u kojem nas nema. Kada ne izvodimo ove predstave, mi smo opet par, zagrljene, imamo naša četiri zida, uspeli su u tome. Mi smo uspele da ostanemo zajedno. Ne znamo da li je ovo život, ali znamo da tamo izvan nije sloboda.

Kako je sve počelo? Pa tiho, nenametljivo, kao što obično i biva. Bez upozorenja i s verom da smo ipak daleko stigli. Ali društvo ne ide napred, ono se uvek vraća. Napred ide vera u ljude, ali društveni progres ne postoji. Uvek se dođe do iste tačke i onda iz početka. Ograničavamo, ograničavamo, ograničavamo da bismo bili slobodni. I sad se šuška da će rat. I osvajaju slobodu puškama, oduvek i zauvek će. Ne znamo da li je rat sloboda i ne znamo šta će biti s nama ako izbije rat. Možda ćemo odmah postati telesna ispomoć na frontu.

U miru, onom koji je zasad lažno tamo, u miru bismo isto bile telesna ispomoć bilo kome. Tako su to nazvali, smatrali su to korekcijom.

Mi smo uvek bile predstava. Pokretno pozorište. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, prema potrebi. Mi smo predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, ako bude bilo potrebe. Mi ćemo biti predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, izgleda. Na kome li sada odmaraju ruke, pitamo se. Po kome li se sliva njihova pljuvačka prezira, kome upućuju sve one pogrdne reči kojima su nas obasipali? Srećom, sad ih ne čujemo. Ne čujemo, ali ih ne zaboravljamo.

U današnjem, tek sedmom izvođenju igrokaza broj 23, proverile smo, u današnjem igrokazu broj 23 treba da izgovaramo rečenice kajanja (uvek ih izgovaramo), ali i današnja predstava ima jednu lepu rečenicu. Ona glasi: „U Kopenhagenu je uvek nedelja”. I kad je izgovorimo, na trenutak opet vidimo boje, vidimo grad u kom, igrom slučaja, jesmo bile, vidimo kako postojimo u svetu u kom smo mislile da ima i mesta za nas. Možda je to tad bila sloboda. Ne znamo. Ali znamo – ako je danas nedelja, onda je i u Kopenhagenu nedelja. To na trenutak ulije nadu da je svet i dalje u redu, samo je malo pomeren.

– iz zbirke Uslovi nisu bitni, Partizanska knjiga, Kikinda 2023. –

________________________________________________________

LJILJANA D. ĆUK (Zrenjanin, 1982) živi i radi i stvara u Beogradu. Objavila je zbirke kratkih priča Neki drugi (2020, Partizanska knjiga) i Uslovi nisu bitni (2023, Partizanska knjiga). Uslovi nisu bitni je 2025. godine prevedena na ukrajinski jezik, a 2024. godine bila je u finalu nagrade Voja Čolanović za najbolju priprovedačku knjigu objavljenu na srpskom jeziku.  Njene priče istražuju svakodnevicu, identitet i tenzije između intime i društva. Učesnica je regionalnih i evropskih književnih programa, među kojima je i CELA (Connecting Emerging Literary Artists). U okviru projekta, priča joj je prevedena na deset evropskih jezika. Pored književnog rada, bavi se projektima u oblasti kulture i kreativnih industrija.


 
 

ROMAN SOFIJE KORDIĆ “SMRT BEZ SAMOGLASNIKA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2025; ulomak

Razbila se šalica koju si nam poklonio. Narančasta s duplim dnom, iz kompleta s dizajnom Vernera Pantona. Uhvatila sam je i u rukama mi je ostala krhotina. Odvojila se od utrobe u perilici. U kompletu su bile četiri. Nas je ionako troje, tješio me Marko. Ostale su crvena, ljubičasta i petrolej plava s bijelim krugovima različitih veličina. Panton je smatrao da boje utječu na raspoloženje.

Marko mi je pažljivo prišao, otvorio kuhinjski dio gdje se nalazila kanta za smeće, namjerio uzeti patrljak iz ruke, ali ja sam stajala nepomično, s otvorenim dlanom u kojem se ugnijezdila polomljena danska keramika. Nisam je mogla ispustiti iz ruku, a kamoli baciti u otpad. S kostima od ribe, korom od krumpira i luka, ljuskama od jaja. S nečim nepotrebnim i odbačenim. Smežuranim, smrdljivim i pljesnivim. S nečim konačnim što odumire i propada. S nečim što nalikuje na nju. Ne mogu joj izgovoriti ime. Time bih priznala da je moćnija. Da mi te oduzela. Ne dozvoljavam da mi itko išta oduzima bez moje volje.

Stajala sam i dalje nepomična, s krhotinom u ruci, kada mi je prišao i Matej, pomalo uplašen i zabrinut. Toliko sam bila u stanju registrirati, znaš da se pretvorim u senzor kad god je pored mene. Uzeo je ostatak šalice iz perilice i rekao da ćemo je zalijepiti i ostaviti kao ukras, da je nećemo baciti u smeće.

Dlan je ostao prazan.

„Evo, pogledaj, mama, skoro se ne vidi da je pukla”, ponavljao je Matej.

Već danima stoji na radnoj površini u kuhinji. Njih dvojica se prave da je ne vide. Ne spominju je jer ne znaju kako ću reagirati. Ja joj se ne usuđujem prići. Taknuti je. Kao da bih, dodirnuvši je, dodirnula onu čije ime ne mogu izgovoriti. Tebe. U tvojoj sobi. U tvom krevetu. S plastičnom vrećicom na glavi zavezanoj čvrstim čvorom oko vrata. Da slučajno ne bi ušao zrak. Da te ne zavede i namami da dišeš, da poželiš nastaviti ili da, ne daj bože, svjedočiš svom kraju.

Kad sam prvi put odlučio ne živjeti, obratio sam se za pomoć smreki. Običnoj. I mogao sam pretpostaviti da će poduhvat završiti neuspjehom. Običnim. Na engleskom, doduše, ime moje pomoćnice zvuči otmjenije – Norway spruce. Najčešća je to vrsta drveća u Danskoj. Česta i banalna. Kao i moj naum.

Izabrao sam i obično uže, toliko obično da je puklo čim sam se otisnuo sa grane s njim oko vrata. Izabrao sam smreku na uzvisini, čije su grane jednim dijelom stajale iznad oštrih i kosih stijena, udaljenu od puta. Zašto nisam izabrao stablo čiju sam granu uz malu pomoć nekog većeg kamena ili klade mogao dosegnuti sa zemlje, ne znam, ali valjda da me netko ne vidi i ne spriječi. Dok sam se penjao, pa zavezao uže za debelu, čvrstu granu i zasjeo navlačeći uže oko vrata, nisam računao na njegova slaba, nekvalitetna vlakna. Skotrljao sam se niz stijene pred noge jednog prolaznika. Dotrčao je u prvu nastanjenu kuću i nazvao hitnu pomoć. Skinuli su mi uže s vrata i odvezli me krvavog, izudaranog i poniženog na psihijatrijski odjel obližnje bolnice.

Kad su me, natabletiranog i otupjelog, pitali što me ponukalo na „tako strašan čin, tako mladog”, rekao sam im da sam izgubio bitku s crnom rupom. Da sam svakim danom sve više tonuo u nju, da sam htio spriječiti da me proguta cijelog, da nisam htio dozvoliti da pređe razinu očiju, da sam htio skočiti u svoju rupu, onu koju sam ja izabrao svjesno, onu oslobađajuću, svemirsku, ne onu zastrašujuću, nametnutu i nepozvanu, onu iz noćnih mora koja mi je govorila da sam ništavan, da ne vrijedim ni pišljiva boba.

Ima ljudi koji odbijaju ući u crkvu. I ja sam jedna od njih. Protrčim ponekad, kao turistkinja. Jedna liječnica mi je rekla da kad uđe u katoličke crkve i gleda križni put, patnju, probodene ljude, ima osjećaj da katolici ne vjeruju da je bog milosrdan. A i kako bi, kaže, mogli vjerovati, kad su izloženi takvim grozotama. Evangelici, navodno, nose boga u sebi, a katolicima treba posrednik. Umjesto odgovora na pitanje imam li djece, potekle su mi suze. Rekla mi je tada da djeca nisu šlag na torti, ni modni dodatak da se slaže uz plave oči moga muža. Ne znam kojeg je boga tada nosila u sebi. Utjeha mi je da ja u sebi ne nosim boga, ne bih mogla podnijeti da u meni govori kako je tvoja smrt njegova volja, a time i moja.

Mama mi je stalno ponavljala: govori istinu, najlakše je zapamtiti. Nije to bila ničija volja osim moje. Zašto me prizivaš? Osjećam tvoju grižnju savjesti. Pridaješ si veliki značaj. Bojiš se da si pripomogla mojoj odluci. Zato me ne puštaš na miru. Zato želiš razgovarati. Želiš odrješenje. Nisi mogla ništa spriječiti u ta dva dana što mi nisi pisala niti me zvala. To me sigurno nije gurnulo preko ruba. Ili te muči što me nisi vidjela godinama? Što si me odbila tri puta kada sam poželio doći u Prag? Tri puta u jednoj godini! Mojoj posljednjoj. Svaki put si imala dobar izgovor. Rekao sam ti da razumijem. Ali razumijevanje ne znači i odsutnost gorčine, nelagodnog osjećaja da bi moje prisustvo tebi nešto poremetilo. Uzdrmalo tvoju krhkost.

Dan prije manično sam otvarao Facebook. Na tvom zidu fotografije Praga i nekoliko nasmijanih, sretnih ljudi. Među njima i ti. Javila si mi da će ti doći prijatelji iz Grčke. Majka sa dvadesetogodišnjim sinom. Njihovu muku si mogla podnijeti. Njihova je realna, opipljiva. Izvađeni tumor, otrgnute žlijezde iz mladog tijela koje je sposobno za regeneraciju. Te godine ste imali goste nekoliko puta. Shvatio sam da mene, depresivnog ili bipolarnog, kako su me nedavno dijagnosticirali, jednostavno ne bi mogla podnijeti. Izlike o zauzetosti su samo dobro došle. Da prikriju strah i odbojnost. Priznaj mi to. Sad možeš. Ne mogu ti više doći.

Popio si ih sve. I antidepresive i anksiolitike i tablete za spavanje. „Nije da se plašim umrijeti, samo ne želim biti prisutan kada se to dogodi”, riječi su Woodya Allena koje si mi u šali često citirao. Otkad su te našli s vrećicom na glavi, stalno te zamišljam koju i s kojim sloganom biraš za kraj.

„Tu sam čovjek, tu kupujem!”

„Za ljepši tjedan!”

Ili onu Lidlovu: „Ispravan izbor!” 

Stalno nas uče, bombardiraju sa svih strana, da ima izbora, da smo gospodari svoje sudbine, da sve možemo ako dovoljno želimo i ako se dovoljno potrudimo. Kakva glupost! Zar ja nisam dovoljno želio? Nema tu ničeg osobnog, nikakvog izbora po osnovi htijenja. Najbolje je to pojmio moderni Robinson iz priče Otok one poljske spisateljice, zaboravio sam joj ime…Znaš onu nobelovku s dreadlocksima? Sve oko nas su, kaže Robinson, mehanički zakoni slučajnosti, metal koji, u toj divovskoj kozmičkoj mašineriji, zvecka naslijepoSuočen s beskrajnom pučinom u noći, sam na pustom otoku, shvatio je da to što čovjek postoji nema nikakav značaj. To što sam ja postojao nema nikakav značaj.

Mi našem postojanju dajemo smisao, druga je priča što ga mnogi traže u višoj sili; nisu svjesni da, i kad u nju vjeruju, ona dolazi od nas, proizlazi iz nas. Da ne nalazimo neki smisao, u sebi ili izvan sebe, nitko od nas ne bi dobrovoljno ostao na životu.

__________________________________________________

SOFIJA KORDIĆ novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za “Borbu”, “Vreme”, “Našu Borbu”, “War Report”. Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman Hipofiza u egzilu, a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku. Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku Priče o neskladu, 2024. novo izdanje Hipofize u egzilu, a ove godine roman Smrt bez samoglasnika. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.

fotografija autorice: Snežana Nikolić

POEZIJA ELIZABETE JURIĆ

MOJ ALGORITAM ZNA ŠTO MI TREBA

Pitam se koliko je pametna
umjetna inteligencija
Hoće li ubrzo reći
koji je smisao mog života

Ili
Će mi i dalje
slati oglase za vibratore na popustu.

***

IZ SNA ME TRGNUO MLADI GLAS SA EKRANA

Samo danas
na posebnoj akciji
Vječni život po promotivnoj cijeni

Samo večeras ekskluzivno dobivate
i samopouzdanje prosječnog muškarca
Sve što trebate učiniti je
odreći se svoje empatije

Na ovaj način
Ništa Vam ne stoji na putu
Prema poslovnom uspjehu

***

TVOJE DIJETE

Oče, sagriješila sam
Podigla sam suknju
Uzvratila pogled

Oče, rekla sam ne
Ali on me držao čvrsto

Oče, nemam snage ti reći
Da otišla je moja nevinost

Oče, jesam li svejedno
i dalje tvoje dijete?

***

OŽILJAK

Pamte se ožiljci, a ne lica. Tragovi borbe na koži. Glazba koja je svirala dok sam se borila — za sebe, za druge.

Ožiljak ostaje kao podsjetnik. Na sram. Na bol. Na težinu tvog tijela na meni. Na tihi krik koji sam proizvela u sebi.

Ti mene ne pamtiš. A ja tebe nosim na koži. Svuda sa sobom.

***

MEDUZA

Zakopaj onu glavu koja se i dalje nada
Pokriji onu koja misli da postoji sutra
Pregazi onu koja ne može disati od bijesa
Uguši onu koja plače za malom curicom
Stani nogom na onu koja i dalje voli oca
Uzmi lopatu, zakopaj ih sve
Odvoji onu koja misli da ljubav postoji
Sve ostale zatrpaj zemljom
Neka s njima umru tragovi
Ljubomore, zavisti, samožaljenja
Ako se koja bude još koprcala
Molila te za malo pažnje, nježnosti
Ispričavala se što je otrovna
Probodi je nožem, ako treba stoput
Ubiji ih sve, zapali ih
Spasi svijet od nje
Spasi se, dok joj još nisi pogledao u oči
i vidio
Da je i ona nekad bila žena.

__________________________________

ELIZABETA JURIĆ rođena je 30. kolovoza 1996. godine u Njemačkoj. S nepunih 11 godina seli s ocem u Istru, koju je brzo zavoljela i osjećala kao svoj drugi dom, iako nikada nije zaboravila bosanske korijene svoje majke.
Studirala je Multimediju u Varaždinu, a tijekom života živjela je u Zagrebu, radila u Njemačkoj i boravila u Americi, ali uvijek se vraćala Istri, gdje je pronašla svoju inspiraciju.
Poezija joj je bila prirodan izbor otkako je bila mala. Svijet riječi uvijek joj je pružao utjehu, osobito u trenucima kada obične riječi nisu bile dovoljne. Pjesme je počela pisati u teškim vremenima, kad su osjećaji bili previše duboki da bi ih mogla izraziti na bilo koji drugi način.

ZBIRKA POEZIJE PREDRAGA MILOJEVIĆA “RECEPT ZA SELSKO MESO”, Presing, Mladenovac, 2025; odlomak iz poeme

Presing ide na Sajam iz krajnje sebičnih razloga:
da bi pio rakiju i povraćao u Sajmovom ogavnom WC-u.

Presing se često toliko napije na Sajmu
da zove ženu, koja, jadna, tada mora da dođe
iz Mladenovca da ga odveze u kuću
koju pesnici iz Kraljeva zovu šupom.

Presing ne razlikuje svoju kuću od izdavačke kuće.
Presing je konj šizofreničar.

Presing je brutalna seljačina. Presing je nosati
Šumadinac. Presing nosi šajkaču kad se napije. Prdi.
Imitira repere. Glumi gangsta stil. Oponaša Mikija Rurka
koji igra Bukovskog u filmu Barska mušica.

Presing voli Vlahe, Mađare, komuniste
i Kuče Marka Miljanova, dok ostale prezire.
Presing ne može da bude svako govno ovoga sveta,
i u svraku bi se pretvorio samo da se ne kaže
kako je politički korektan.

Kad je Crnković napisao dramu za Radio Beograd, u
kojoj on (Crnković) i Presing idu u Dansku da se jebu u
dupe za donacije u kulturi, i još ju je potpisao
Presingovim imenom pa poslao na konkurs, Presing je
rekao: „Boli me kurac“. Toliko je Presing bio nadmen.

Presing ne mrzi knjige koje objavljuje. Kao što sâm reče,
Presing ide na Sajam da bi se sa Skaluševićem opijao po
ceo dan na štandu, dok masa prolazi u mimohodu pokraj
pokojnika koji leže u knjigama.

Presing može do sutra da truća o Sajmu knjiga.
Presing je sajamski pacov.
Presing voli vašare.

Presing posećuje svake godine Slaninijadu u Kačarevu a
Presingov brat od strica radije ide u Šabac na vašar.
Tamo je jedne godine kupio punu kutiju tiplova za gips.
Kad ga Presing pitao šta misli o tome da i on kupi takve
iste tiplove, brat od strica mu je odgovorio: „Nemaš ti
muda za to.“

Presing je nekada bio kukavica a sada ima muda do
kolena. Kada je Presing išao u školu svi su merili
kurčeve, samo je jedan Ciganin rekao: „Ja nemam veliki
kurac ali imam velika muda, takvi smo mi Cigani.“
Presinga i ostale đake Cigani su tukli koristeći muda, dok
su se beli đaci oslanjali na kurčenje. Presing je tada
shvatio da je bolje imati muda nego kurac, samo je
trebalo da najpre pocrni u duši kao Ciganin da bi mu
muda porasla.

Sada Presing noću krade bakar i mlati belce
skupa sa ciganskim bandama.

______________________________________

PREDRAG MILOJEVIĆ (1974), osnivač i urednik izdavačke kuće Presing.
Objavio sledeće knjige:
Minhen i druge priče, 2011.
Razgovori, pesme, 2013.
Rečnik skarednih reči i izraza u srpskom jeziku (pet izdanja 2013‒2025)
Živi i dalje stvore, antologija ruske i sovjetske socijalne i angažovane poezije (2024).

POEZIJA ŽELJKA MAJSTOROVIĆA

VOLOVSKA SUZA

Gazda je tukao štapom
moga parnjaka u jarmu
ja sam teglio za oba
trupce vezane lancem

Njemu je pucala koža
kao kad nož zareže
koru na grani  trešnje

Meni se cepalo srce.

O tužni volovski svete
gde su danas te suze
u mome mutnom oku
dok mog parnjaka penju
na veliku stočnu vagu
ispred klanice masne

***

DECA

U daljini čujem

moja nerođena deca
bezobrazno
i neobuzdano se 
raduju

kao starci
kada sede na suncu i plaču
zbog lepote
disanja.

***

SAT

Moj otac odavno
ne utiskuje stopala u zemlju
i sve je manje senki
vezanih za njega.

Jedino sat
bez njegove ruke
još živo kuca

i meri 
moje vreme.

***

SELA

Kada su oni krenuli iz svoga sela,
mi smo napustili naše selo.
Znali smo: Ne dolaze sa darovima.
Tebe smo prevideli na lancu.
Prečuli smo tvoju ljubav kroz lavež.

Ljudi su samo svoji. Tome te nismo učili.
Ostao si prevaren u psećoj odanosti.

Oprosti – i ja praštam njima tvoju i moju smrt.
Ali nemoj mi oprostiti povratak
da ti skinem lanac s vrata.

Danas bi u nekom trećem selu
noću lajao na mesec
– da nije bilo želje da budem  s tobom.

***

RUPA NA CIPELI

Svete moj
bos ćeš kroz budućnost
sa trnom u peti.

Ubijao si postolare
i majstore zlatnih dlanova.

Ko će te umiti, ko očešljati
musavi moj.

Ko će ti dati gutljaj vode
i ko uputiti pogled
koji leči boljke.

Među slepim zvezdama
ostao si sam da krvariš
na Zemlji što se lagano gasi.

_________________________________

ŽELJKO MAJSTOROVIĆ (1954) živi u Sremskoj Kamenici.
Poeziju objavljivao u književnim časopisima u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji te na internetskim portalima.

PET PJESAMA DRAGANE GRUJINOVIĆ KAJIŠ IZ ZBIRKE “POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU”, Nova poetika, 2025.

DNEVNIK DOKONE ŽENE

Dokona sam žena sa rukama punim posla
ne piše nigdje da sam izmorila utrobu
jedući vrijeme koje nikada nije pravo
pravo vrijeme za krive ljude ne postoji
na izmaku tridesetih ispraćam staricu
dijete koje je nekada bila
zarobilo je moje dlanove
Ogrebala sam koljena nekoliko puta
padajući sa bicikla
smijem se i plačem bez stida
ponekad ne razumijem pogled žene u ogledalu
krivim lice plazim jezik
dajem joj peticu iz geografije
konačno je pronašla zemlju porijekla
Dokona sam žena sa rukama punim straha
dane prevrćem kao stranice kuvarice
dokone žene samo čitaju
slika punjenog pileta sa lista govori
da postoje žene čija kosa ne smrdi na luk
koji bezglavo viri iz utrobe
Dokona sam žena sa rukama punim dana
u kojima teško podnosim rascjep
između onog što radim i onog što jesam
a što se ostalih dana tiče uglavnom sam cijela.

***

POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU

Odustani ženo na vrijeme
od kačenja mjeseca o trsku
što na vjetru pleše
idi u bare i barove lovi nestašne žapce
kao svaka normalna žena
pa ljubi dugo sve dok ne shvatiš
da princa u njemu nema
ne trči za mjesecom ne pleši sa vjetrom
tek da bi trsku zakitila
napravi spiralne stepenice od svojih uvjerenja
pa se penji tamo gdje gineš više puta
cvijeće posadi da miriše dok vraćaš kazaljke
utom će i mjesec
odskočiti dovoljno daleko.

***

ŽELJE KOJE SE ZAVLAČE MAJKAMA POD DOJKE

Želje se zavlače majkama pod dojke
one stanu kao ravnopravan tas
na svakoj vagi njihovog postojanja
s njima se ne bore ni uvjerenja
kojima je jedino važno preživjeti trenutak
Majkama koje nedovoljno žele
stegnute grudi ne pokreću mlijeko kojim su zadojene
one ostaju na površini tkiva
njihovo postojanje nema svrhu
na svim jezicima ono samo boli
Kad majka ne izgovori glasno želju
gomila stida grize joj tabane
jer svijet ne mrve apokaliptične scene
već gram ljubavi koji mu fali
Želje koje se zavlače majkama pod dojke
traju duže od vazduha zadržanog u njenim grudima
one su uzdah strepnja čekanje
koje svjetlosnu godinu između koraka razvuče
i tako skrivene pod dojkama čine se nedostižne.

***

KUĆA IMA ZUBE

Tvoja kuća ima zube ona te iznova grize
polomi kosti i proguta
ako se predugo zadržiš
osjetiš kako duboko u utrobi vari tvoje godine
Govoriš sebi požuri
vrijeme ti prst u oku neprestano drži
bježi od vlastitog hanibala
da te ne pojede nostalgija za prošlim
bijeli zidovi se prežderavaju tobom
idi što dalje
kad ništa nemaš
kad ništa ne trebaš
onda si niskokalorično biće
neukusno gladnoj kući
nepotrebno gladnim ukućanima
sada si slobodna i pretvaraš se u
fini zbir nade koji vremenu stavlja prst u oko.

***

U LOŠIM OSTAJANJIMA BLIŽI SMO SMRTI

Skoro svakog minhenskog jutra
čujem zvuk točkova kofera oko zgrade
Utiskuje mi se redovno misao
da sam vječito na nekom tranzitu
kad utihne unutrašnja jurnjava
ona izvan ne jenjava
Zanesenjak u meni je ubijeđen
da smo sudbinski zadesili ovu planetu
da je svako od nas bolje mjesto njoj
nego ona nama
tuđe krivice se lakše grle nego vlastite
zbog toga si bolje mjesto
zbog toga si utočište
Vječiti đak misli
da meta koja trči nadmudruje strijelu
a kad oba ućute zvuk kofera u pokretu
u meni više ne pokreće lavinu tuge
Preplakala sam davno nepostojeće odlaske
neostvarene ideje neusidrene odluke
loš poredak stvari
prespavala jutra u kojima smo se rastajali
Ljudi putuju da izbjegnu prerano starenje
i to je jedino objašnjenje koje priznajem
u lošim ostajanjima bliži smo smrti
Učiš jer je dobro znati nešto o drugima,
tako saznajemo ponešto i o sebi
najtužnije je bilo saznanje o lošim ostajanjima
Možda u Minhenu jače čujem točkove kofera
možda me nepravedno proganjaju likovi
tužnih usamljenih obećanih nekom boljem životu
ali i od sreće se na isti način bježi
Neko je jutros zagrebao stopala potrebom
da mijenja scenarij svog života
da izgubi nekog da bi našao sebe
da zavoli život više od njegovog smisla.

_________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena 7.12.1983. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicama, školskim aktivnostima i takmičenjima za najbolje literarne radove. Prve radove objavila u školskim časopisima kako u osnovnoj, tako u i srednjoj školi. Tokom studentskih dana ozbiljnije počinje da piše i objavljuje poeziju u književnim časopisima u regionu. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva.
Pohađala pet godina edukacije psihoterapijskog modela TA –Transakcione analize u Novom Sadu. Radi kao TA savjetnik pod supervizijom.

Objavila prvu zbirku poezije Lutanje kroz Id uz podršku Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 2007. godine, kada je i njen rukopis, među pristiglim, izabran kao najbolji.

Zbirku Krug dekorisanog vremena, koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Srpske, Podružnica Banja Luka, objavila je 2017. godine.

Nedavno je iz štampe izašla nova zbirka poezije Pokušaji kačenja mjeseca o trsku u izdanju Nova Poetika, Beograd.

U međuvremenu je sarađivala sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi.
Učesnik je brojnih književnih večeri i susreta, a neki od dražih su Sarajevski dani poezije i Imperativ u Banjaluci.
Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi i radi u Minhenu.

KRATKA PRIČA MIRZE HERCA IZ ZBIRKE “ALBINO PEČAT”, Dobra knjiga, Sarajevo, 2025.

JEDAN DAN U ŽIVOTU SAVREMENOG MUŠKARCA

Za Imrana

Ponedjeljak

Na godišnjem sam odmoru. Moja supruga još nije, tako da sam samohrani otac od 6 do 16 sati svakog radnog dana. Domaćin. Koji to nije u duši. Bože moj. Tako to ide. Prodati kuću i kupiti stan. To je pitanje! Nema košenja, nema vrta, nema žive ograde, nema drugih obaveza. Izađeš u park ili neki kafić kada ti odgovara. Krečiš ili izmišljaš neke poslove iz čiste dosade ili zadovoljstva. U stanu: ne možeš glasno: pričati, slušati muziku, plakati, smijati se, trčati, voditi ljubav, voditi rat. Nema vrta, ne možeš izaći iza kuće „viškuću“… Odbacujem tu ideju. Možda mi jednog dana ne bude mrsko kopkati, čupkati, štricati, kositi i šišati i počnem uživati. Neki misle da su napredovali u životu ako su napustili kuću na selu i doselili su grad kupivši nekakav stan od 50-60 kvadrata ili manje.

Budim se oko 7 sati i prevrćem sam po bračnom krevetu. Osjećam se pomalo prazno kada nisam pored voljene žene, iako je to već odavno postala svakodnevnica otkada se zaposlila jer njen radni dan počinje ranije nego moj. Ne navikavam se.

Čekam da se probude oni. Moj trogodišnji sin i dvanaestogodišnja kćerka. Čitam u krevetu dok čekam. U posljednje vrijeme paralelno čitam dvije knjige – jednu u krevetu ujutro i jednu u dnevnom boravku uvečer. Predstavlja mi veći užitak nego pisanje i smatram da, i pored toga, premalo čitam.

Ranim se budi oko 8 sati i prvo mi se primakne i kunja još neko vrijeme, a onda počinje s pričom. Presladak je dok priča nepravilno izgovarajući većinu riječi. Nakon kratke gnjavaže i maženja silazimo u prizemlje, a kćerka Lara i dalje spava i vjerovatno će spavati do 10. Raspust joj je, a mene nervira kasno ustajanje.

Spremam nam kuhana jaja za doručak. Četiri komada. Naspem malo vode u šerpicu i stavim jaja. Uključim platu na električnoj peći. Pored toga, nalijem litar vode u kuhalo. Nakon što provri, prelijem ju u šerpicu u kojoj je već provrela voda. Ostatkom vode pravim čaj. Ovaj put je to jabuka s cimetom. Jutarnji čaj mi je navika koju nosim od djetinjstva i koju sam uveo i u svoju porodicu.

Ranim ne jede žumance kuhanog jajeta tako da on dobije dva bjelanca a ja jedno čitavo plus dva žumanca. Jedno jaje je za Laru.

Uključili smo televiziju jer traži da gleda Jasona i Aleksa, vlogere. Dok njemu ogulim i pripremim jaja za jelo, pomalo gubim strpljenje. Dodajem i kiselog vrhnja i soli uz jaja i hljeb domaći koji ja pripremim u pekaču, naravno. Zimi bude i pečenice. Bilo bi i sudžuke, ali ne ide da se oko mene na radnom mjestu širi miris bijelog luka. Ne daj, Bože, još i da podrignem. Ovako, ljeti, samo vrhnje ili uz njega nekad pileća salama.

Ranim traži čaj. Sipam iz čajnika u dvije šolje i dodajem nam obojici med, domaći iz moje porodice. Onda njemu, radi bržeg hlađenja, čaj prelijevam iz šolje u fildžan. Po nekoliko čajnih kašika. (Nervirate li se kad ljekar propiše neki sirup djetetu i na receptu napiše KK ili ČK? Zar su sve kafene i čajne kašike ovog svijeta iste.)

Pije čaj iz fildžana s užitkom i ja uživam dok ga gledam kako drži fildžan. Kaže: „Još čaja!“ I tako, fildžan po fildžan, popije šolju čaja.

Završavamo doručak. Obojica uživamo u čaju. On se igra i pomalo gleda „teleziju“ dok ja iščekujem silazak princeze.

„Šta ti želiš da jedeš za doručak, Larice“, pitam je. „Ne znam, svejedno“, odgovara mi glasom tek probuđene djevojčice na početku puberteta. To je ta generacija „svejedno“ djece. „Onda ću ‘jaje na oko’!“ „Znaš da ne volim jaje na oko“, odgovara mi ljutito.  „Šalim se, evo kuhano jaje.“ „Dobro“, odgovori mi mrzovoljno, ali započe operaciju guljenja jajeta. Tjeram je i da jede hljeb uz jaje, ne voli ga jer kvari okus hrane, kaže, i sve ima okus onda po hljebu. Svejedno me mora poslušati i pojesti jednu krišku.

Dan se lagano kotrlja. „Hoće u iglaonicu“, počinje ponavljati Ranim. Izgleda da nemam izbora, pa ću ga morati odvesti. To mu je postao običaj koji su provodili njegovi nana i dedo, a moji roditelji. Spremim ga i pozovem Laru da bude s njim dok se i ja spremim na spratu. Imam li šta obući u ovim ljetnim danima? Nemam. Tražim po hrpi osušenog veša i nalazim neke bermude i košulju koje moram ispeglati. Naspem vodu u peglu, uključim je, sačekam malo, izvratim bermude, ispeglam prvo s jedne pa onda s druge strane. Isto to uradim s košuljom plus peglanje kragne. Namjestim frizuru kremom za kosu, stavim deorol ispod pazuha, obučem se i pogledam u ogledalo. Stavim sat na ruku. To je to.

„Laro, hoćeš li ti s nama“, pitam. „Neću. Mrsko mi.“

Izlazimo Ranim i ja nakon što mu obujem patike jer neće da nosi sandale. Promijenio sam naočale i na njih stavio dodatak za zaštitu od sunca. Sada izgledaju kao sunčane. Smještam ga u autosjedalicu i vežem mu pojas, onda ja sjedam za volan i činim isto.

„Zatvoli vlata, upali auto i pusti muliku“, zahtijeva Ranim. Šta ćeš?! Moram slušati. „ Šta ćeš da pustim?“ „ Puti Halida!“ I ja pustim Halida. Vozimo se dvije-tri minute do tržnog centra. S parkinga žurimo u igraonicu. „Iglaonica“, viče radosno.

On skida tene, a ja sjedam za prvi slobodan sto do igraonice i čekam da dođe konobarica dok on već započinje igru s djecom.

Naručujem kafu. „Je l’ običnu“, pita konobarica. Klimnem glavom kao potvrđivanje. Djeca se skupljaju u igraonici. Čujem njemački jezik i jezik za koji pretpostavljam da je jedan od skandinavskih. Djeca se u igri lahko sporazumijevaju tako da nema babilonske pometnje.

Dolazi kafa. Zahvaljujem se konobarici i otpočinjem proceduru sipanja šećera i miješanja. Kafu pijem s jednom kesicom šećera ili jednom kockom u kućnoj varijanti. Odavno je tako. U početku sam sipao dvije, a onda sam prešao na jednu tokom studija jer sarajevski konobari donose jednu dok su mom gradu donosili dvije. Neko sipa i tri kesice, ali to je već agda.

Otpijam gutljaj s užitkom i gledam malca kako trči po igraonici. Onda počinje lagano nerviranje kada djeca počnu šetati od igraonice do malih autobusa, aviona i jednoroga koji se pokreću uz pomoć kovanica. „Hoćeš li ući u igraonicu ili ćeš da ideš kući“, govorim glumeći ljutnju. „Neću kući!“

I tako se varamo nekih sat vremena.

Pozovem ga da nešto kupimo u hipermarketu. Odmah izlazi. Stavljam ga u kolica za kupovinu i on traži: „Hoću ‘moju klavicu’!“ Idemo do police, a onda on izabere sebi i Lari.

Kupimo i voćne jogurte za oboje. Odmah sam mu otvorio jogurt čim smo stigli. Toliko sam čvrstog karaktera da, kada otvaram Ranimov voćni jogurt, ne obližem unutrašnjost poklopca! Šta sam ja onda? Dalaj Lama. Dobro, to trenutno nije dobro poređenje jer se dobri stari svetac znao ponašati čudno ovih dana.

Vrijeme je za popodnevno spavanje. Nije mu pravo, ali je legao i negoduje. Pjevam mu Halidov repertoar: Romanija, Vraćam se majci u Bosnu. Nakon tih pjesama ide red Tome: Za Ljiljanu, Danka… Zaspao je, a umalo i ja s njim.

Imam malo vremena i za čitanje. U posljednje vrijeme najčešće čitam domaće pisce. Čitanjem knjiga, a nije mali broj pročitanih u odnosu na prosječnog „građanina“, došao sam do jedne beskorisne lekcije, a ona je da time, čitanjem, samo otkrivam koliki je prostor mog neznanja. Iz toga izvlačim jedan paradoks: što više čitam i time obrazujem, sebi izgledam neobrazovaniji i nenačitaniji.

Danas ću pripremati špagete s bolonjezom. Tako makaroni postadoše pasta, rezanci nudle, a špageti ostadoše špageti. Recept ste već pročitali.

Oko 15:30 počinjem pripremu ručka.

U 16:15 dolazi Melanija s posla. Kada uđe poljubimo se i trudimo se biti tihi, jer Ranim spava u istoj prostoriji, Lara se ne trudi biti tiha i moramo je stišavati.

„Je l’ ti se sviđa ručak“, pitam. „Meni se sviđa sve što ti napraviš“, odgovari mi Melanija.

Budi se Ranim, po običaju nenagodan. Što god da mu kažeš, ne odgovara mu.

Čim je završila s ručkom, Melanija se nagodila na sećiji da malo prilegne. Ubrzo se začu glasno disanje. I tako svaki put kada dođe s posla na koji se počinje spremati u 5 ujutro, a s kojeg se vraća oko 16 sati i 15 minuta. Dobra je stvar kada ti je supruga zaposlena, od tada sam čak u dva navrata podigao kredit s značajnim iznosom da bi renovirali kuću, kupili auto, ugradili termozolaciju s fasadom… Jako zgodna stvar su ti krediti, sve postigneš u tren oka. Osim što sa suprugom provodim, ne računajući spavanje oko pet sati dnevno. Je li brak postao neka vrsta firme u kojoj je jedino bitno da su prihodi veći od rashoda? A od ljubavi se ne živi, zar ne kažu tako, jer ako ne možeš otići na more tokom godišnjeg odmora, koji put na neki izlet izvan općine u kojoj živiš, barem dvaput mjesečno u neki restoran na ručak, pa onda i na nekakvo zimovanje, šta je onda život? Onda gledaš prijatelje s društvenih mreža kako dijele objave. E, kakav je život bez toga!?

Gledam je dok spava. Strašno mi nedostaje i u tom kratkom vremenu ne znam šta da činim jer je premorena. Prije, dok nije bila zaposlena, puno vremena smo provodili zajedno, jer sam ja prosvjetni radnik. Neki će reći da sam i papučar. Ako muškarac radi neki posao koji zahtijeva osmosatno izbivanje iz porodice i uz to ako vozari na radno mjesto, što dodaje još sat-dva, ako odbijemo i osam sati spavanja, koliko ti vremena ostaje da budeš sa djecom i suprugom.

Koja je poenta izbjegavanja vlastite supruge i provođenja vremena u muškom društvu? Ima li tu latentnog homoseksualizma? Dokazivanje drugim muškarcima s kojima uglavnom nemaš ničega zajedničkoga i pridobijanje lažne nakolonosti naspram vremena sa suprugom. Nema smisla. Ili je to samo odraz nezrelosti, mnogi muškarci ostaju čitavog života dječaci koji bi da se igraju kadgod imaju priliku.

Kafa koju pijemo iza naše kuće. Konačno zajedno, ali ne ide to baš jednostavno. Svi žele njenu pažnju, i Lara i Ranim i ja, naravno. Ali ja sam, eto, odrasla osoba pa mogu biti strpljiv dok se oni nadmeću.

Izašli smo iza kuće da malko protegnemo noge. Zalijevanje paradajza i svega ostalog što dođe pod šlauf kojim upravlja Melanija. Kaže da je to opušta.

Veče se polahko spušta na pejzaž našeg malog grada i mi ulazimo u kuću da djeca večeraju, a mi s njima pojedemo koju voćku.

Odlazak na spavanje. Procedura oblačenja pidžami, pranja zuba i lijeganja. Djeca se pomamljuju u krevetu, a Melanija pada u san koji djeca prekidaju i onda se ljuti na sve. I Laru i Ranima šaljem u svoj krevet i oni odlaze negodujući. Ona je već u dubokom snu.

Odlazim da provjerim Laru u njenoj sobi i vraćam se u spavaću sobu gdje Ranim ima svoj krevet pored našeg, bračnog, kreveta.  „Laku noć, stali moj!“, kaže naš sin držeći majku za ruku, tonući u san nakon kojeg će se probuditi ujutro bez majke pored sebe. Ponovo.

_____________________________________________

MIRZA HERCO rođen je 1980. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Živi i radi u Brezi kao srednjoškolski profesor.
Objavljivao kratke priče i poeziju u regionalnim časopisima i književnim portalima (Republika, Biserje, Booke.hr, Književne vertikale, Avlija, Rukopisi, Fragment, Dunjalučar, Strane, Čovjek-časopis).
Objavljivao tekstove iz obrazovne tematike u magazinu Školegijum i na portalu Mreža mira, a, također, učestvovao je kao recenzent i lektor u nekoliko izdanja.
Objavio zbirke priča Halt! Halt! (Dobra knjiga, 2023) i Albino pečat (Dobra knjiga, 2025).
Dobitnik nekoliko nagrada za najbolju kratku priču u regionu časopisa Avlija i za najbolji neobjavljeni rukopis.

PJESMA ENVERA RIZVA: ČEKANJE

Uspomeni na moga oca Adema, kojem dugujem više nego što ikada mogu dati i vratiti

Kada je na onaj svijet pošao
moj otac Adem,
neki su ljudi govorili tada:

“Blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao —
da ga dvojica sinova,
dvije srebrene grane,
spuštaju u zemlju,
a treći da ga svijetla lica
svjetlosna grana
na onom svijetu
oberučke dočekuje i grli.”

Taj treći sin,
moj najstariji brat,
rastao se jedne večeri,
jednog ratnog aprila,
s ocem našim,
obećavajući da će se
s vojne dužnosti
vratiti na večeru,
što se, zbog eksplozije jedne mine,
ipak desilo nije.

“Eh, blago Ademu našem,
rijetko je kome Bog
takvu milost ukazao”,
govorili su ljudi neki.

A mi smo tad šutjeli,
šutjeli jer smo bili svjesni tog:

Da samo je Adem znao
kako mu je bilo
izdržati sve godine duge
i bremena iščekivanja
tog jednog
davno obećanog susreta.

ENVER RIZVO (1998, Sarajevo)

ČETIRI PJESME DENISA ŠPIČIĆA IZ ZBIRKE “PSEĆA HRANA (ZA DUŠU)”, CeKaPe, Zagreb, 12/2025.

BOJAO SAM SE ŽENE KOJA SVIRA BUBNJEVE

Bojao sam se žene 
Koja svira bubnjeve
Bilo mi je nešto strano u toj slici
Sada skačem u svaki džep mira koji izvire iz njene znojne košulje 
Promolim glavu za malo zraka
Snalazim se i učim
Udobno se smjestim i gledam kako joj sise poskakuju
Ona mi lupi snare preko glave i pozove na pažnju 
Jen dva tri prati 
Pokušavao sam je prevariti
Izbaciti iz ritma, tražio pozornost kao dijete
Prolio joj vino i dim po činelama 
Sakrio se iza njenog seta i rekao buu
Privukla je moju glavu iznad svoje pubične kosti 
Slušaj mali
Uvijek sam se pitao što joj ja mogu ponuditi
Ništa previše 
Samo traži da je pratim

***

ZAVARAVAM SE

U mislima s tobom u sutonu šume
Promatram mehanizam zamke
Privlačan sjaj čeličnog ugriza 
Kako bih ja to sve to drugačije, pametnije
Ali poderana koljena izdaju 
Koliko sam puta pao na taj osmijeh 
Kraste zarastaju samo 
Kad ih ne promatraš pogledom
Ljubavnog rastanka
Mrvice kruha padaju s neba
Zima će biti teška i uvredljiva
Bijesni vrapci mi kljucaju tjeme kroz kosu
U strahu i borbi rukama tučem sve
Srdačne pozdrave i izbijam im
Porculanske zube
Još je premekano vrijeme za 
Kuglice uranija i rastapanje tijela u blatu
Znam da smo to negdje učili, ali zaboravio sam
Kako i kome se dokazuje hrabrost? 
Još vjerujem u sestrinstvo jela i bratstvo hrastova
Reci im molim te da je još rano za 
Teške radove u betonskoj prašumi
Za alkemiju gume i sparine
Poljubi ih sve i reci im da stvarno sada
Moram leći i praviti se mrtav neko vrijeme 
Oprosti mi, nisam bio ovdje danima
Zadrijemao sam u lokvi znoja
Vrućice ludila
Jel to prevara? 

***

GRIZI

Jede me
Kao puž krišku jabuke
Krišom pretvaram se u ručnik za tvoje tijelo
Poslije preduge srijede
Kišu tvojih sati skupljam u ključne kosti
Pa se nagnem nalijevo i srčem pomalo
Blagi moždani udar
Skini gaće i grudnjak
Laku haljinu ostavi
Izmisli jezik za moj jezik
Grizi gdje misliš da moraš
Ja samo trebam tvoju volju za igrom
Ja sam sada plahta
Imaš me na četiri ruba
Frank Bruno prije nego mu se oči izvrnu
I pjena počne šikljati
I stručni kadar šamarati
Blago, gotovo spasonosno
Jesi dobro, jesi dobro
Mlaz vode i novo rođenje
Snoviđenje i glava kornjače isturena izvoru
Topline i svjetlost
Moja hrana smrdi na groblje
Ja mislim o boljem
Penjem se na tebe
Ne želim zabiti
Želim biti
Trajati u kolovozu
Jedva čekam postati bablje ljeto
Treniram i borim se
Možda sam s krive strane konopca
Ja ću saditi konoplju, odgajati pčele, razvijati
rajčice do slatke krvi prvog poljupca
I kad mi lice poprimi maslinastu kamuflažu
Ti reci da dobro mi stoji
Uroni u moje ulje laži
Reci mi da nisam bolestan
Samo je takav dan
Takve vijesti
Samo usual južina
Samo gost iz druge zemlje

***

KAD

Kad prošećem psa
Pročitam nekoliko stranica dobre knjige
Budem uzbuđen oko novog recepta za tjesteninu s rajčicom i patlidžanom
Kad mogu možda i zaroniti malo
Kad more je svježe oko mojeg tijela
Kad si mogu priuštiti podnevni drijemež
Kad poslušam Silviu Perez Cruz i Raula Fernandeza kako izvode Cucurrucucu Paloma

Kad pustim misli da se igraju
(to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)

Kad misli nisu nasilje

Kad pustim misli da se igraju
(to je posebna svečanost, to je nagrada svih nagrada)

Kad napišem pjesmu
Lupim dlanom o dlan
Samo za sebe
Kad kad je katkad i nikad previše
Kad tad
Za čekati
Veseliti se
Unazad, sada, i unaprijed 

_______________________________

DENIS ŠPIČIĆ – NISDE, glavni singer – songwriter grupe Detective Jones, čiji je prvi album “Istraga” izašao u izdanju Dallas records 2021., a EP album „Mjesto radnje“ izašao je početkom 2025. također u izdanju Dallas records . Osim pjesama za Detective Jones, piše tekstove i za druge izvođače/ice (Natali Dizdar, Ivana Kindl, Vešmašina, Lana Pletikapić, Radiosex…). Autor se zbirke kratkih priča “Lijepo o mrtvima, ružno o ljubavi” u izdanju CeKaPe-a (uži izbor nagrade Edo Budiša), te koautor tematskog pjesničkog zbornika “Gdje si bio 2020. – Stihovi pod maskama”.
Dobitnik je pjesničke nagrade „Konjanik“ na festivalu poezije „Ban Josip Jelačić“ za pjesmu „U rukama vremena“. Voditelj je radionice „Tekst u glazbi“. U sklopu CeKaPe-a pohađao je radionice Romana (Zoran Ferić, Kristijan Vujičić), te radionicu Kratke priče (Miroslav Mičanović). Njegova priča „Krevet“ zastupljena je u autorskom projektu Hrvatski Zvukopis – aplikaciji koja sadrži zvučno oblikovane kratke priče i tekstove domaćih autorica i autora, te se ista može poslušati u Zagrebu, Londonu, New Yorku…

ROMAN SRĐANA GAVRILOVIĆA “OVJERENA KOPIJA”, Buybook, 2025; odlomak

Proljetna vrućina se osjećala. Podvrnuo sam rukave i počeo nositi maramu oko glave. Odrastao sam u krečnjačkoj kotlini, sporednim vratima džehennema. Godine na sjeveru skoro su me odvikle od njenog ljetnog ognja. Ulaskom u kuhinju opet sam doživio blizinu kuće. Od otvorenog plamena i daha rerne nije se imalo gdje skloniti. Odlazak u frižider nakratko je obarao kolanje krvi. Zadržao bih se koju minutu, naslonio vrat na hladne šipke polica. Pogled je klizio preko redova namirnica. Jabuke su sijale pod neonom, svježe i još uvijek živih ćelija. Iza svakog jela stoji smrt, kraj jednog putovanja. Čovjek nastavlja, svaki zalogaj postaje dio njega. Na kraju se preobrazi u zemlju, gdje mu je i mjesto.

Lars je pokušavao da rastereti Dietera. Gurao me je za šporet da mu asistiram. Tražio maksimalnu posvećenost, ponavljajući: “Ako ja to mogu, možeš i ti”. U braseriji smo stalno spletkarili jedni drugima, ovdje je humor bio nepoželjan. Kad bih nešto zajebao, Lars je vikao: “Pazi na sat!” Ako smo kasnili, kasnili su i konobari, letovi i vozovi na željeznicama. Sve je bilo ulančano, a pritisak neumoran. “Ugostiteljstvo je samo za snažne”, govorio je Dieter. Pored Aydina i Elke, niko od studenata nije se zadržao duže od dva dana. Odradili bi par smjena i shvatili da je HORECA dijelom biznis, dijelom groblje.

Jedne večeri dok smo sjedili za šankom poslije smjene, Lars je pokazao ogorčenost.

“Umorio sam se od podučavanja. Čim podučiš nekoga, on ode. I tako iznova. Nemam više vremena. Meni je pedeset i šest godina, Dieter je star. Uwe ima još života, ali nešto u njemu škripi. Kad si poslao aplikaciju za posao, pomislio sam da će možda momak s Balkana s kakvim‑takvim iskustvom biti dobar izbor za budućeg chefa. Rizikovao sam. Svakog dana se može desiti da ne ušetaš u kuhinju, ugasiš telefon.”

Pogledao sam ga. Ruka mi je na trenutak zastala pred čašom. Nisam bio siguran da želim nositi teret cijele kuhinje. Bilo je dovoljno da se uklopim i radim. Dok god traje ugovor, mogu ići dalje. Biti živ i plaćen – to je sve.

U pauzi između smjena otišao sam kupiti nož. Htio sam nešto što mi pripada, što će unijeti promjenu. Radnja je bila smještena u Südvorstadtu iza stare pivnice. Unutra je mirisalo na ulje i maziva. Za staklenim pultom operisao je debeli tip s bradom ofarbanom u plavo. Probrao sam nekoliko noževa. Izvadio jedan iz kutije, lijepo je ležao u ruci. Vitka, japanska forma, iskovana od damask‑čelika. Drška od nagorene hrastovine zagrlila je šaku, skrivajući bijedu nažuljanih dlanova. Svega sto eura. Pitao sam za popust. Bradonja nije govorio engleski, ali svakako je ispalio: “Nein.” Platio sam i izašao naoštren.

U tramvaju sam vidio gluhonijemog dječaka kako komunicira s ocem. Kad je majka izgubila govor, uspostavili smo jezik znakova. Skupljala je oči na stvari koje nije htjela jesti. Pravio sam joj često pureće ćufte s rižom, tada je zadovoljno namigivala lijevim okom. Kako je vrijeme odmicalo, javljala se samo riža. Poslije riže pasirana hrana i prah suplemenata. Bolest je izgladnjivala kuću. Obroci su postali skromni. Hranio sam se isključivo pivom i travom, sestra bi tu i tamo pojela sendvič. Nakon njenog odlaska na stolu su ostale desetine kutija s ljekovima. Reljef malog grada.

Nož je laserski prolazio kroz povrće. Svjetlost neonki plesala po čeliku. Traganje za savršenim rezom se nastavljalo. Oštrica noža produžetak je duše. Oblikuje ili ubija. Uvijek sam je se pomalo plašio, posebno u kafanskim tučama. Ljudi su prgavi, bude svega. Jugoslavenski crni talas često je koristio nož kao metaforu za fatalizam. Taj simbol ljubomore ukazivao je na korozivnost sistema nastrojenog prema pojedincu željnom slobode. Beli Bora Perjar ptica je potkresanih krila. Poletio bi, ali ga vojvođanska kaljuža drži prizemljenog. Osjećao sam kako me guše glasovi, zvuk printera, vrelina. Poželio da iskočim kroz prozor i ne osvrnem se.

U tim trenucima, posezao sam za mobitelom. Mora postojati druga energija, glas s one strane. Nešto što podiže ritam pokreta. U braseriji smo pretežno slušali briselski radio s aktuelnim hitovima i himnama devedesetih. Bliže zatvaranju hrvali se oko Bluetooth veze da pustimo lične izbore. Ovdje je išao sličan program, radio stanica iz Leipziga, klasični rock s povremenim uplivima vijesti. Trebalo je vremena da steknem kredit i prikačim se na svoj uređaj. Dok bih sjeckao povrće, grmili su The Mars Volta ili Fugazi. Gazde su gužvale čelo pod bukom, ali popuštali svjesni mog zanosa nad nožem. Tokom sporijih sati birao sam Talking Heads. Sva trojica su cimali glavama. David Byrne je pjevao o apsurdnosti svakodnevnih rutina, brišući generacijske razlike.

Pred Uskrs smo uletjeli u omču rezervacija s velikim grupama. Pomogao je i Aydin, znao je gdje šta stoji. Zavisio sam od njega kao Malone od Stocktona. Osjećao sam kako svakim korakom gubim nešto tjelesne mase. Želio sam da konačno stigne ljeto, da na slobodne dane sjedim u pivskoj bašti dok život curi niz ulicu. Pogledao sam u Uwea. Bio je sve znojniji, glava mu se pretvarala u stijenu pod vodopadom. Najednom je nestao. Nastavili smo šljakati uskraćeni za par ruku. Nakon desetak minuta, Lars je upitao: “Gdje je dovraga Uwe?” Slegnuo sam ramenima, Dieter isto. Sačekali smo da tiketi smanje zamah. Lars ga je otišao potražiti, onda je i on nestao. “Idi vidi koji kurac tamo rade”, rekao je Diter. Uwe je sjedio napolju oslonjen na zid do pepeljare. Stiskao dlanom stomak i otežano disao. Lars je čekao na ulici s mobitelom prislonjenim na uho. Čula se ambulatna sirena.

_____________________________________________

SRĐAN GAVRILOVIĆ (Mostar, 1991) je književnik, jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane. Završio je Srednju školu likovnih umjetnosti “Gabrijel Jurkić” na grafičkom odsjeku. Studirao je jezike, književnost i marketing. Nakon pet godina u Belgiji, preselio se u Leipzig gdje trenutno piše i radi. Iza sebe ima objavljene zbirke kratkih priča “Ljetne himne” (2015) i “Nemoj ići u Anderlecht” (2022), dok je “Ovjerena kopija” (2025) njegov prvi roman.