Ubacivani papiri kao bukmarkeri na njima računi iz knjižare, piljare, kockarnice.
Recepti za kolače, široki, nečitljivi, kojima uvek nešto fali i koji nikada nisu pravi.
Imena prekrasnih devojaka i uz njih srce, jer čitalac nije znao ništa drugo da nacrta ili nije smeo.
Brojevi telefona, nekada i bez imena pored. Zvao sam, uglavnom se niko ne javlja.
Iz dželatove oskudne kućne biblioteke u ruke mi stiže knjiga puna opisa njegove ćerke, na koricama je i opis zeta.
Idealno se uklapam
***
KUĆA
Nijedna kuća ne propada odjednom, čak ni one koje izgore. Najprije je bio incest, svadba rođaka na kojoj nije bilo mladoženjine i mladine strane. Troje dece i smijeh subotom zamaskirali su sve ostalo. Dva brata, nerazdvojni, nasmrt su pretukli oca. Kuća je ostala nedovršena. Jedan sin je otišao u zatvor, a drugi sišao s uma. Kad je izašao, stariji brat se preselio u Poljsku, a mlađi je stajao mirno na pljusku u centru grada i samo se sručio. O majci i sivom očevom mercedesu u dvorištu niko ništa ne priča.
***
I
Moje pesme se skupljaju u radničke zborove formirale su sindikat i traže povišice. Hoće da naplate i putne troškove, a mnoge ni same ne znaju odakle su došle.
Uveče listam njihove zahteve tražim način za mirno rešenje spora najproblematičniji stav potpisuje ova pesma: Ako odu ostale, napuštam te i ja.
***
III
Niko nije odande gde je. Stari Makedonac iz Aleksandrovih pohoda se odavno odmara u zaboravu negde u Iraku. Nema moć ni želju da izađe iz groba,
dođe u Prag, i potomku preko ćerke, koju je napravio jedne noći u pohodu, dok se odmarao nadomak Gaugamele, pokaže rodoslov.
_______________________________
AMAR LIČINA rođen je 2001. godine u Novom Pazaru. Studira srpsku književnost i jezik na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Bio je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu i Ratkovićevih večeri poezije. Pobednik je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. U izdanju SKC Kragujevac u ediciji „Prvenac“ 2022. objavio je zbirku poezije „Mera stvari“, za koju je dobio nagradu „Matićev šal“ i bio u užem izboru za nagradu „Đura Jakšić“. Drugu zbirku „Pouzdano merenje“ je objavio Festival poezije mladih Vrbas. Poezija mu je prevedena na francuski, engleski, španski i albanski jezik. Uređuje blog za poeziju „Libela“, član je redakcije časopisa „Eckermann“. Navija isključivo za FK Novi Pazar.
Pogledaj ti to čudo! Kako je ovaj grad raskošan u svom zelenilu, kaže mi Esther dok kroz park na Russell Squareu hodamo prema podzemnoj, poslije dva sata radionice kreativnog pisanja, koja su nam, kao i obično, prebrzo prošla. Cijela grupa, najčešće, poslije radionice i razgovora na pločniku, uz cigarete, ide u Museum pub na piće. Ja uvijek prva moram kući. Eh, moram li ili ne moram, pitanje je sad. Moji me pisci nagovaraju da ostanem. Moram zbog djece, govorim im. Esther mi se te večeri pridružila, odlučna u namjeri da neko vrijeme ne puši i ne pije alkohol. Mislim da to rođeni Londonci ne primjećuju, nastavlja ona svoju odu londonskim parkovima. Poželim svima viknuti u lice: jeste li vi ljudi svjesni koliko je ovaj vaš grad… bujan?! Jer, okej, New York ima Central Park, ima projekte svojih bogataša da mu oplemene izlaz na vodu… Ali, gledaj, ovdje, na svakom uglu, pokraj svakog ulaza u podzemnu, bujaju parkovi, drveće, sestro, koliko ogromnog drveća, kao da se svake godine cijele šumetine moraju obuzdavati da ne bi pojele grad. Dugo se rastajemo na ulazu u podzemnu stanicu Russell Square. Esther je rođena i odrasla u Brooklynu, prije nego što je taj njen kutak Brooklyna postao poželjan kraj za odrastanje. Ni nakon više od petnaest godina života u Londonu nije izgubila svoj bruklinski naglasak, zbog kojeg je, pričala je cijeloj grupi, njen bivši muž krijući od nje u uši stavljao silikonske čepiće jer mu je sve što bi ona rekla zvučalo agresivno pa je dobivao nagon da se od nje, isprva, brani, a kasnije i nagon da je ubije. Mirno su se razlišli, kao razlog naveli nepremostive razlike. Opasno nepremostive. Meni Esther zvuči samouvjereno i streetwise, još je, dakle, i lijepa, riđe kovrčave kose, markantnih tamnih obrva, zelenih očiju, maslinaste boje lice s pjegicama. Njezino je srednje ime Enid, sve što piše potpisuje kao E.E. Egan. Pomiješani Židovi i Irci. Dugo nije voljela nijedno od svojih imena. I kakvi su to inicijali, E.E.E., kao njakanje, rekla je. Onda joj je otac ispričao da se rodila usred gadne njujorške snježne mećave, da joj se majka rastavljala od života na porođaju, sve dok joj u to stanje između života i smrti nisu došle dvije pretkinje, Esther i Enid, prve doseljenice s obje roditeljske strane. Prikazale su se, obje, sa strogim mušemama oko vrata, preko njih na jednoj Davidova zvijezda, na drugoj križ s raspećem. Stiže djevojčica koju ćeš nazvati po nama, rekle su ove dvije bruklinske suđenice, ili se neće znati snaći u novom svijetu. Rast će izgubljena, kao što je to bila prva Esther, siroče, i usamljena poput prve Enid, keltske božice. Stavit ćeš nas dvije između nje i sudbine, jer u protivnom mećave života nosit će je kao list za koji se ne zna s koje je grane otpao, niti ispod koje bi krošnje trebao truliti. I onda je konačno stigla djevojčica. Tad se spol djeteta još otkrivao tek na porođaju. Majka je proročanstvo prikaze u mećavi podijelila s mužem. Moramo tako postupiti, složili su se, i novorođena je djevojčica postala Esther Enid. Njeno je ime bila, otprilike, i posljednja stvar oko koje su joj se roditelji složili. Od njih i njihovih svađa pobjegla je s nepunih sedamnaest, prvo u Philadelphiju, pa još dalje, u Chicago, zatim s nekim momkom u Pariz, onda i od njega, napokon, u London. Rekla mi je još i to da, od prvog susreta, baš mene nekako vidi u skupini s te dvije njene pretkinje doseljenice, i ja, kao i one, dolazim u novu zemlju s proročkim akcentom, mijenjam energiju, rušim predrasude, donosim svoje priče, svoja pravila. Nema ti kod mene ničega proročkog, branim se ja od tolikih pohvala. Pomalo pišem na jeziku koji nije moj, kažem, već godinama nemam ni posao na koji se ide, pa ostajem u kući, imam vremena za pisanje… Slušaj, Maggie, prekine me Esther. Često te uhvatim da posežeš za unižavanjem sebe jer ne ideš na posao. Pretpostavljam da ti neki ljudi zbog toga prigovaraju. E, pa poslušaj me, i svima koji ti počnu na tu temu bulšitirati, ti lijepo reci da si se raspitala kod svojih prijateljica koje idu na posao, a one su ti rekle da je odlazak na posao precijenjen. Odlazak na posao. Pa zamisli da ja imam samo taj odlazak na posao a nemam vas, vas koje mi sigurno nije donijelo moje odlaženje na posao. Donijela mi vas je moja duša, izmučena odlaskom na posao. Bio je to njen posljednji trzaj upozorenja. Duša mi je rekla, učini nešto za mene ili umri. I kad mi je god teško, kroz glavu provrtim sve porodične priče iz naše grupe, jednu po jednu: razvodi, ovisnost, samoubojstvo, bankrot, disfunkcionalnost – sve je to naše, sve smo to prošli. I svi smo totalno svoji, ne bih ja tu ništa mijenjala, ni kod jednog od vas. Pazi tebe: disko kraljica udana za detraktora ljudskih sudbina. U grlo si upravo prsnula parfem iz reklamne bočice da se kući ne bi osjetilo da si pušila! Ludo. Samo sam pomislila, hvaljen da si Gospode, dobro da je u usta prsnula parfem a ne dezodorans.
______________________________________
OLJA KNEŽEVIĆ (Podgorica, 1968.) do sada je objavila nekoliko romana: ‘Milena & druge društvene reforme’ (2011., Profil), ‘Gospođa Black’ (2015., Hena com), ‘Katarina, velika i mala’ (dobitnik V.B.Z.-ove nagrade 2019.), kao i najnoviji ‘Strada fortunata’ (2024., Hena com). Njezina djela s autofikcijskim i imigrantskim motivima prevođena su na više jezika, a često spajaju društvenu kroniku i intimnu prozu.
Netko bi ti trebao reći da će to sve jednom biti nevažno i to što živiš u svom ruksaku samo s jednim džepom iznutra i izunutra i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka sabire u gusti čvor između dva bubrega dvije posvađane strane dva limfna čvora i to što se sladoled jučer ponovno otopio što ti je val natopio srednje uho i što te jednom više neće niti biti. Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve previše, ali da ti to moraš i da je u redu. Netko bi ti trebao reći: ‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’, I netko bi ti trebao reći: ‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’. Netko bi mogao i primjetiti taj skok čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu, zamisli kako je tek njima. I to bi netko trebao reći. Netko bi ti trebao reći ‘Hej, pa ti si opruga’. I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao kopač bazena u pijesku i tvorac koji vrijeme između udaraca vode koristi za utonuće u mel s rukama prekriženim na potiljku (a svaki novi val da bi se uspravio i nastavio kopati) netko bi ti trebao reći da je moguće da on u jednom trenutku jest hedonist, a u drugom jest mrtvac jer bazen od pijeska nekada je limeni akvarij, a ponekad stakleni lijes. Ruke prekrižene na potiljku ili su uživalište ili pregled liječnika ili predaja egzekutoru, ali svakako su tkanina koja kida peritoneum. Netko bi ti trebao reći da postoji više od tri opcije i da kad sve utihne, i publika i izvođači i voajeri, ti još uvijek čuješ glasnu tišinu, sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor, zakopao smrt, i kojem je netko trebao reći ‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.
***
PAUZA. ZAREZI SU OVDJE BILI SAMO NA TREN.
Oko nas se Zbilja okreće kao metronom zeru pre-manje melankolije za pisanje prstohvat previše za življenje gledanje istini u oči kao zecu kojem treba prerezati vrat kao krvi koju treba negdje iscijediti do kraja da je ne ostane višak visceralnosti ispod vučjeg krzna utrobnosti ispod oznojene kože mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca igre riječi dok negdje ne nestanemo dok ne stanemo negdje s ljetom učahureni gdje se ide s ljetom u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso zašto se ne sakriješ negdje gdje se ide s ljetom Gdje da idem kada ode ljeto?
***
GUŠI.
Da bi se sve odvijalo beskonačan niz puta prvo se ipak nešto jednom mora dogoditi. Jedan produljeni glas treba barem jedan krik. Jedno more, treba barem jedan plankton uronjen u sol koja ga grize. Jedno ljudstvo treba barem jednog od nas da ga predstavlja u množinama u kojima se opet može nestati kao u kakvoj predsilvestrovskoj adventskoj gužvi. Ovo je spjev bez zareza u njemu za njih nema vremena i zato se udah kao i u ronjenju uzima samo na početku i ispušta na kraju svijeta kao posmrtni hroptaj. Sve se može i mora proživjeti beskonačan niz puta tako je govorio Zaratustra ili barem oni koji su ga tako odlučili shvatiti.
***
CRVE.
Čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu skržljav se jezik otapa u kiselini stopljeni pupoljci odvajaju se u niti svega što su propustile kušati na sondu se kuša prokušana hrana mama ptica žvače bebi ptici nasilno joj šireći kljun čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu čovjek je razvojna faza ribljeg organizma u jednom se trenu grana iz zgužvanih hrptenjača središnje riblje kosti treba paziti kad se jede riba umotati je u kruh puno kruha suši usta kad se začahuri grlo iz njega se povraća gusta zemlja fetus u formalinu gomila je zavojitih rebara i svijenih kralježaka koje prekida jedno tamno maleno oko na hidrocefalusu od glave pune tekućine koja guta odluke sjećanja o ranom djetinjstvu željene ljubavi i ideologiju hipotonična otopina je oceanska gutačica sive tvari od nje nestaješ njoj se moliš čovjek koji zaboravlja svijet može izgledati poput fetusa u formalinu smiješna filmska vrpca zaustavljena u pomaku iako fetusu u formalinu ne trebaju pelene kateteri sonde braunile trahealne kanile respirator radi upuh ispuh upuh kaže život život život kao da je život sam po sebi neka vrijednost vrijedna rata kad se ratuje odlazi se mišlju krajnjeg odlaženja korak do koraka od čovjeka kojeg zaboravlja svijet jer čovjeka koji zaboravlja svijet zaboravi i svijet sam ostavi ga da mrtvuje u svojoj demenciji iako diše i ponekad izgleda živo poput guštera kojem morska djeca otkinu rep pa ga pogurnu štapom a on zamijeni osunčani trbuh ribljom škrgom i nastavi se kretati goloruko dok mu se mozak ne oporavi od izljeva krvi jer kad se deblo krene gasiti leđna je moždina poput žarulje na izmaku ispuh upuh ispuh puh uh hroptaj kažu da može trajati i satima plaši druge žive koji misle da su živi samo zato što stoje i čuju svoj miokard kako aneurizmatski pulsira u unutrašnjem uhu koje pamti Čovjeka koji zaboravlja svijet. Kad je moj djed iščeznuo iz svoje ljušture od tijela od njega je ostala samo viskozna slina i pokoji prst za vezanje uz dasku kreveta jer kažu da ne bi bilo dobro da u bunilu izvadi prvu i drugu i treću cijev za njega je bolje tako kažu jer on sada ne zna više ništa za njega je bolje je bolje je za koga je bolje jer jednog je dana u buktinji žarulje koja je proradila na čas rekao piši uzela sam papir i zapisala naslov ‘Kako sam doživio vlastitu smrt’. Sve nakon naslova bilo je hroptajuće bunilo od zatvora rata do rata života i smrti no tema je djela kažu obično sadržana već i samom naslovu ili su nam barem tako ponavljali u školi.
*
“DEMIURG GUŠI MUHE, CRVE, PAHULJE I VODU samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije.” – Andrijana Kos-Lajtman, iz obrazloženja uz dodjelu nagrade Goran za mlade pjesnike 2025.
_____________________________
DOROTEA ŠUŠAK (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja, poticanja mentalnog zdravlja te rodne ravnopravnosti. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka. Laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike, za rukopis naslova Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu.
Tačno u ponoć izbacujem glavu kroz prozor jer znam da ću s desne strane ugledati tvoju glavu: kao odrubljena, skoro da visi sa simsa, neobično daleko od tvojih ramena.
Pozivaš me. Onda razgovaramo trećim jezikom koji u ponoć reže kao nož kojim ludaci kasape odeću u trenutku pomračenja. Melanholija, kapitalizam, demonstracije, haram. Bez obzira na to, srećan si kao svetionik.
Tvoja ljubav utiče na mene tako da: krvarim, izlaze mi modrice, zatvara mi se oko. U kosi nosim tvoju zamišljenu decu i unuke, vozimo se Šindlerovim liftom do desetog sprata, do policije, do granice. Ona mora biti nežna.
Na iznajmljenom biciklu donosiš mi cveće, zabranjene knjige, vrtoglavicu.
***
METRO, VOZOVI
Uklopljen u jezuitsku scenografiju grada, dočekuješ me raširenih ruku, kao skinut sa raspeća. Oko nas železničke stanice, pokretne stepenice, metroi, S-Bahnovi, pruge, ulazak metroa u utrobu kita, vagon metroa koji se giba kao kičma kineskog zmaja, kapa koju mi odnosi vetar metroa koji šiba pored mene, upozorenje o video nadzoru i iskorišćeni špricevi, reklame za rat, reklame protiv rata, doseljenici u šuškavim šaniranim jaknama, eugenika, kroasani, kebab, nepovezanost duha i tela. Pratimo nežni kabl Dunava, ova linija metroa je uroboros, ulazi u samu sebe, stoga je nebitno gde počinje, a gde se završava, dok gledamo u vodu, zahvataš te velike sinonimne reči: srce, sunce, konstatujemo da ga ovde nema dovoljno, tvoje malo i moje veliko slovo, od ponuđenih lekova sa bilborda okrećemo glavu.
***
AKO SMO U ČEMU BILI USPEŠNI
Ako smo u čemu bili uspešni, bilo je to u ratovanju. Kažeš još: sve imperije su ružne i njihovo vreme prođe, a onda moju odsečenu kosu zadeneš za pojas.
Nismo braća i sestre, nego sinovi i kćeri. Nemaš pravo da priznaš: ja to zaslužujem, zaposli oči negde drugde i zamisli neiznikle olovne konzerve i kasetne bombe. Kako podrhtavaju u koncima dima.
U daljini, nežni prekrivač pepela miruje nad temeljima, travom, licima. Bonaca ovog predela je nepodnošljiva, Nož predaleko.
***
LOZINKE ZA SUSRET
Kroz prozor nazire se obla panorama grada izdajnička kao trudnički stomak. Nemirna, ne malaksava, maketa u kamenim temeljima. Kamen kao kamen, mrtav, ali zadržava miris.
Zabranjeno je osvrtanje, neophodno je jedino gledati licem uperenim u daljinu, u bliski susret lovaca na nebu. U zamišljeno Mramorno more, zapadno od Bosfora. Izvesno je da si tu.
Vuk si i dete i imaš sto godina*, osmehuješ se nervoznim despotskim zubima. Užasava te zvuk provlačenja kreditne kartice i žudiš isključivo za ćerkom.
Lozinke za susret: prelazak kolima preko vrlo visokog ležećeg policajca ili trenutak kada avion uzleti s piste. Takav čvor u stomaku.
*Oktavio Paz, “Nepredgovor” (Vasku Popi), 1985.
____________________________________________
KATARINA PANTOVIĆ (Beograd, 1994) piše poeziju, književnu kritiku, esejistiku i naučne radove. Diplomirala je i masterirala na Odseku za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je trenutno na završnim godinama doktorskih studija. Zaposlena je kao istraživač saradnik u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu. Objavila je dve pesničke knjige: „Unutrašnje nevreme“ (edicija „Prva knjiga“ Matice srpske, 2019) i „Ritual pred spavanje“ (Sumatra izdavaštvo, 2022) koja je bila u najužem izboru za pesničke nagrade „Vasko Popa“, „Branko Miljković“, „Milica Stojadinović Srpkinja“ i „Lenkin prsten“. Objavila je i naučnu monografiju „Aktuelna čitanja Kafkinog dela“ (Službeni glasnik, 2023) i knjigu eseja i kritika o savremenoj srpskoj poeziji „Vizuelni citati sveta“ (Banatski kulturni centar, 2024). Sarađivala je kao izvršna urednica sa izdavačkim kućama Treći Trg i Srebrno drvo. Nagrade: „Mladi Dis“ za najbolji esej, „Brankova nagrada“ Matice srpske za najbolji naučni rad, „Bogdan Čiplić“ za najbolji neobjavljeni rukopis u žanru eseja. U pripremi je njena treća zbirka poezije. Živi i radi u Beogradu.
Sunce se odavno izdiglo iznad gustih hrastovih krošnji, a on je još uvijek trljao svoje krupne sanjive oči. Snažan miris znoja odnekud je dolazio i punio male nozdrve koje su sitno igrale, spremajući se da kihnu. Kroz maglu nerazbuđenih očiju osjeti nečiji bodljikav, suv poljubac i snažan tresak vrata koji ga razbudi. U malenu sobu uđe jedna žena, zgrabi ga, i kroz zube i kroz isprekidan dah prozbori tiho:
– Ajmo sine, ajmo djeco.
Gledao je buljuk ljudi ispred sebe, kako se užurbano kreće prema glavnom putu, koji je vodio van sela, i već rasanjen pomisli na oca. Noć je bila sve bliža. Pred sobom vidio je brdo, prekriveno šumom.
Već su uveliko grmjeli topovi i graktale puške, kada stigoše dno Kozare. I pored silne halabuke, osjeti se pospan. U trenutku kada je tonuo u san, bezbrižan, dječiji, snažne ruke ga uzeše i skloniše iza velikog kamena. Njegove oči bijahu ponovo sanjive i pune magle, te nije mogao vidjeti lice čovjeka koji ga je sklonio. Sve brže tonuo je u san. Na svom licu osjeti nešto toplo i mokro. Poznat miris iz sobe. Zaspao je. Niz gustu zamračenu livadu polako je iščezavao krupan, gologlav čovjek. Pucalo je i grmjelo sa svih strana. Naglo se probudio i počeo da trči unezvjereno, ali ubrzo, saple se i pade preko unakaženog tijela. Mali dlanovi bijahu umrljani toplom sukrvicom. Mršave hladne ruke zgrabiše ga i ponesoše nekud. San je opet počeo da ga savladava. Razdanjivalo se. Ispred sebe vidio je stočne vagone.
Jutro se širilo duž obala tihe Save, u kojoj se ogledalo nebo poklanjajući joj vlastitu boju. Čuo se muk krava iz velike štale. Mršuljavi dječak muzao je kravu, na samom ćošku štale. Mlazevi vrućeg mlijeka udarali su u metalnu kantu. Cijelo dvorište mirisalo je na toplo mlijeko.
– Gazdarice! Gotovo je!
– Zar već Spasek? Ajde sine, pij koliko možeš. Ajde dijete.
On ne rekavši ništa, zgrabi kantu i napi se toplog, pjenušavog mlijeka.
– Tak, tak. Odsiječe kratko gazdarica, a potom se okrenu i pođe prema kući.
Septembar 1995.
Kroz gustu jesenju noć provijavali su pucnji. Preko prozora seoske kuće bijahu poredani bagremovi balvani. Dječak je sjedio u djedovom krilu pored majušne peći, u polutami porodične kuće. Ćutali su. Dim djedove lule kovitlao se iznad peći privučen toplinom.
– Đede, kad će tata doći? Upita dječak uznemireno, kao da je dugo, dugo u sebi oklijevao da svoju misao pretoči u pitanje.
– Ne znam sine, ne znam djeco.
Februar 2019.
Pred sobom vidio je brdo, prekriveno kućama. Sivi automobil zaustavio se pred ogromnom metalnom kapijom staračkog doma. Dva nešto niža muškarca polako su ga uveli unutra, obećavajući mu da će doći odmah sutra. Teško se mirio s tom mišlju da će tu morati da prenoći, možda još samo večeras, a možda ko zna, koliko još noći. Sjeo je u ćošak velikog zajedničkog boravka i spustio štap pored sebe. Kuvala se cicvara. Cijeli boravak mirisao je na toplo mlijeko.
Sutradan, dva muškarca koja su ga juče dopratila, zatekoše ga u postelji, u sobi koja je pripadala samo njemu. Mlađi od te dvojice uđe unutra. Maglovitim očima, starac nije jasno vidio lice, ali prepozna glas koji ga pozdravi.
– Daško?
– Kako si đede? Ja došao… Donio sam ti kapu…
– Ka-pu…
– Da… Onu, Jéftinu. Znaš da si mi pričao da si ga upamtio po mirisu znoja sa njegove kape.
– Da… odgovori starac prigušeno.
– Znaš, đede ja… odlučio sam da neću ići u Njemačku. Ostaću ovdje…izgovori nesigurno i zubima snažno stegnu donju usnu, neskidajući pogled sa mršavog starca.
Pogledao je u mladića ukočeno. Krenuo je dizati i širiti koštunjave ruke, koje su se neprestano treskale.
– Voliki… voli-ki kamen…skinuo si mi…sa sr-ca.
Mladić se osmijehnu.
– Neka, drago mi je ako je tako.
U magli svojih očiju više nije raspoznavao starčevo lice, jer je znao da su se sreli posljednji put. Čuo je glas spolja.
– Ajmo sine.
Nekoliko dana kasnije, zazvonio je telefon u porodičnoj kući. Onaj stariji odlučio je da naruče hrastov sanduk.
______________________________________
DALIBOR MIROSAV rođen je 1992. u Bosanskoj Dubici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Kozarskoj Dubici. Na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci diplomirao je na odsjeku za srpski jezik i književnost, a zatim i magistrirao. Piše poeziju i prozu. Živi u Ševarlijama, selu pokraj Kozarske Dubice. Radi kao bibliotekar.
Ona kaže, hodajući bosa po vrtu Sva u bundici, u bijeloj U meni je nešto povuklo kočnicu Pokočila sam se i nestala je gipkost Upravitelj vlakova dignuo je znak- stop A kontrola leta samo sanjari i propušta
Ja joj velim, zašto si bosa po ledu Po ovom tamnom, lisnatom ledu Sad će Zemljica procvasti Sad će se otkočiti, propupati Zamirisat će na sve što volimo Omekšati nam valove, čestice, kvark
Ona dodaje – neke zime ne prolaze U meni je netko mali i cvokoće i drhti Nikako da dobije prave zube Da se zahormoni, zazumbuli Samo grli jastuk i plače Pali žigicu da se zagrije, pa baka
Ona kaže – stalno sam kraj granice Ilegalno bih prešla, ilegalno pala U zagrljaj prijeko, pod kaput koji znam Granica je povučena, kažu da je zdravo Ne želim prositi dokumente, momente Promatram i čekam, pijem slano
I kad već mislim da su me svi zaboravili I pitam se na koju stranu krenuti Maštajući o novoj slici u pasošu Kroz žicu mi muška ruka dugih prstiju Pruži jabuku, nek ju glođem I onda čekamo, jabuka i ja
Ona jabuka koja je bila A sad je više nema Upravo ta
***
ONA SE BUDI
Naša je ljubav kao napušteno dijete Govori mi ona uz drugi srk kave Miješajući mjesec u šalici Kuckajući žličicom uz prvi pjev ptica
Naša je ljubav ostavljeno dijete Koje drhti pred vratima vrtića Opranih zubića, počešljanih kosica Mali ruksak na leđima, stisnutih šačica
Naša je ljubav zanemareno dijete I ono sad želi tantrume, želi složit frku Želi nos koji curi, poderana koljena Želi se baciti na pod pa da ga netko digne
Ali magla je, vrata su zaključana Ostavili su ga prerano, nigdje nema nikog Ni tete čistačice, ni kuharice Ni pedagoga, ni kutka za lutke
Grad se budi tako okrutno, tako zimski U dimu, u otrovima, u kolebanju Samo vrane planiraju dan Žele se kartati, žele sve obići
Naša je ljubav nevidljivo dijete Koje sada mora biti snažno Mora se uspraviti, zaziva roditelje I što sad kad je sve iznad?
Izgristi si nokte, potući se na dvorištu Razbiti loptom prozor, opsovati Mora se postaviti, mora nastaviti Ostavljeno dijete mora ostaviti
A majketi, kažem prijateljici Koja spodoba ta tvoja prispodoba Nemoj me ljutiti, zora je tek Kod petog će srka biti bolje
Popij ovu toplu, gustu tamu Zvecni zubima po cvjetnom porculanu Queen-agerice, počešljaj kose I baci se u more dana, dosta tih romana
Vidi kako je modro, vidi kako je slano Vidi kako si crvena, pomahnitala od skoka Vidi kako plutaš a srce lupa ritam I ribe te zasad ne kane pojesti
***
RUŽEVNA
Neki su dani toliko čudni, baš čudni Kaže ona, dah joj magleni lebdi nad lokvama Trešnjevke Tako čudni, čudoviti Baš se kuži da je umro Lynch
To su ljudi za kojima ne puštaš suze Suze su već odavno kristalići, Murano pastirice u vitrini, Patuljci u vrtu koji se noću bude I šeću se donjim etažama, nose epolete
Zadržavaju ti dah i dugo osluškuješ Ne otvaraš oči da ne progledaš Da ne vidiš te male potpetice Koje ti pustoše ostave i suhe špajze
Čudan je ovaj dan, mislim da ću morati Propušiti ponovno, propustiti (Oči su joj mutne, crta tušem savršena) Nisam znala kako dalje, veli ona Pa sam cijelo jutro mijenjala ruževe Imam cijeli ružičnjak
Pogledaj, ovo je boja mesa Ovo je koralj a ovo mat Satima isprobavam ruževe Pojela sam toliko otrova Bride mi usnice
Pa sam te pozvala Preko plota dozvala Da te pitam imaš li koju cigaretu Perušku, brioš, tabletu?
Treba mi neki predmet Neki koji se ne razmazuje Trebam neku stvarčicu kao sidro Da prođem, prođem kroz ovaj dan
Nestajanje je danas moje stanje Žao mi je ruževa koji se suše Koji stare i ističe im rok Želim ih izvesti van
Neka šapću u noći, neka pjevaju Neka se provedu, dovedu, u slijedu Blistajući, sa zvijezdama S nama Pa tama
***
TANTI AUGURI
Kaže ona jutros: Fešta je gotova Čaše su se razbile čekajući Mjehurići su ishlapjeli Ruž se stvrdnuo Potpetica pukla
Kaže ona, četkajući kosu plavu: Fešta je gotova Pjesme su bile pretihe A moj glas uvijek preglasan Ulijepila sam se tortom I suzama mutila decilitre
Fešta je gotova Veli moja prijateljica Bilo je tako predugo Tako prekratko Poruke su bile nestajuće Poziv je bio neuspješan
Jutro je došlo iznenada Bilo je drhtavo i samotno Bila je Lucy in the sky Bilo je toliko puno ljudi Samo je, moram reći Otpočetka bilo gotovo
Baš onako, zauvijek
***
HOW TO DISAPPEAR
Govori mi ona jutros Preko ograde Stišćući šalicu (Ptice nam se gnijezde U jutarnjim kosama)
Kako da ja sad nestanem Na primjer, baš nestanem Prvo trebam biti negdje Pa da me onda nitko Naći ne može
Ne možeš nestati samo tako Moraš prvo biti na jednom mjestu Brojati dosta dugo žmirećki I tak onda viknuti – ja idem! Procedura se zna
Ti bi stalno bez pravila Zašto nisi postavila granice A svi smo ti rekli da moraš Kakav je to život S ptićima u pundži?
Trebaš se sabrati, uploviti Ti si i lijevo i desno I jučer i sutra I vaga i blizanac i pasanac I vjetar i superstar
Vrti mi se u glavi od tebe Ajde, preskači Napravim ti Keiserschmarrn Da smo jelo, to bi bile mi I rekli bi svi
Uf dobre su ove s pekmezom Ali lijepe se nekako za prste Ne mogu ih ni za glavu ni za rep Ove gospođe-djevojke, ove susjede Sad ih vidiš, onda opet ne
Jao vidi ove dvije Pa nisu postavile granice Ne igraju po pravilima Sade te svoje artičoke I dugo žmire i broje
Pa viknu: Ja lovim!!! Pa viknu: Tko se nije skrio!!! Onda zajecaju ili zveckaju Pa u grmlju nestanu Prestanu
_______________________________
JELENA MIHOLJEVIĆ kazališna je, televizijska, filmska i radijska glumica, a ima iza sebe i niz sinkronizacija animiranih filmova. S velikim interesom bavi se radom s mladim ljudima, profesionalcima i budućim glumcima, a i svima koji žele produbiti i podijeliti svoje znanje o bivanju na sceni, istražiti glumački proces. Vodi radionice i školu glume u organizaciji “Prozor u TV”. Do 1995. godine je članica ansabla Teatra &TD, a od tada je u anasablu GDK „Gavella”. Surađuje s Radioteatrom, Teatrom De Facto, kazalištem Moruzgva, teatrom Rugantino. Dobitnica je niza nagrada za glumačka ostvarenja (Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada Vladimir Nazor…), a i odlikovana je redom Danice Marka Marulića za zasluge u kulturi. Mišljenja je da proces rada na svom glumačkom biću nikada ne prestaje. Piše pjesme jer mora. 2023. objavila je zbirku poezije “Taj glas” (Petrine knjige).
Kad mi je Marlis, dobra krapinska duhica, javila, gotovo tajno, da odlazi na Island, bila sam sretno zapanjena. Zemlja o kojoj sanjarim, putujem njome snovima, razmišljam o njoj danima. Čeznuće za Tulom! Kao da bih tamo našla više dio sebe, no daleku zemlju. Istodobno očekivano i neočekivano, njezin sam poziv smatrala i uobičajenim i sasvim fantastičnim.
Moj mačak Athos gnijezdio se po nepospremljenom krevetu, nakratko se umirio i zasjeo na najzgužvaniji dio poput ptice što grije jaja. A onda bi oblijetao oko mojih kofera, mijauckao, umiljavao se. Uvjeravala sam ga kako ću se vratiti. Povjerovao bi mi pa ponovno posumnjao. Dok smo spuštali veliki kofer iz potkrovlja, kradom je istrčao. Čekao me u vrtu. Provlačio se cvjetovima vrjesova, maćuhica i mirisnih trava. Sličio je na uplašenog zeca. Uzela sam ga u naručje i vratila u kuću. Još jednom sam se osvrnula na mamin cvjetnjak – i, sa zadovoljstvom, ostavila te krepke proljetne boje i snažne mirise u Zagrebu.
U zrakoplovu promatram krupne i lijepe stjuardese, nekako jednostavne, ne stroge, bez namještenih osmijeha i uobičajene zračne koreografije. Prolazeći uskim prolazom u zrakoplovu dok nude piće, zauzimale su cijeli prostor svojom snažnom tjelesnošću i svojim oblinama. Na rejkjavičkoj zračnoj luci (bivšoj američkoj bazi) toga travanjskog dana kišovito je, a ja s koferom i torbama ne želim i ne mogu otvarati kišobran. Sumračno je, uspijevam se utrpati u bus do kolodvora u Reykjaviku. Prozori prekriveni kapljicama kiše. I gledaju me prozori i krajolik bez zanimanja, ravnine obrasle mahovinom, žuta uvela trava snažnih vlati, kamenje s bijelim pjegama, busenje tamno crvenog raslinja. Kada su se u tu jednoličnu razigranost, upleli mali oceanski zaljevi – pojačavši ju svojim modrikastim sivilom, bijele su pjege s kamenja poletjele. I činilo se da vidim galebove koji su uskoro nestali na crnim površinama rasutog vulkanskog pijeska rasprostranjenog poput nemarno ostavljenih gradilišta razmrvljenog asfalta. Poznati miris iz djetinjstva pojačao je neizvjesnost, uzbuđenje i strah – kao kad sam kao djevojčica gledala kako frcaju crni komadići katrana ispod kotača spidvej vozača na zagrebačkom Hipodromu.
Mjesto susreta s Marlis u Reykjaviku se mijenjalo, i moja se prisutnost gubila kao krajolici koji su prolazili kroz mene: crne boje ugašenih vulkana, prozirne boje leda koji se topi i šumeće boje vrela koja ne prestaju teći. I tako sam se našla pred kućom u Reykyaviku na točnoj adresi, shvativši da sam u međuvremenu izgubila mobitel. Otvorili su mi vrata i vlasnik, visok i zgodan, i Gianluka, sustanar dobre duhice Marlis. Nakon što sam ostavila prtljagu, spustila sam se u hotel u kojoj se feštalo. Marlis je cvrkutala na engleskom i kajkavskom i uspješno organizirala potragu za mojim mobitelom. Ostao je u taksiju kojim sam putovala od autobusnog kolodvora do stana.
Iz skromnosti rejkjavičkih kuća ponegdje nikne neka obojena crveno, žuto ili tirkizno. Ponegdje se ulazi ljušte, što zbog vremenskih (ne)prilika, što zbog izostanka potrebe za uljepšavanjem. Kao da je njihov smisao za lijepo posve usklađen s krajolikom u kojem su se našli kao prvi naseljenici. Gradski su stupići ostavljeni neisklesani, hrapave i neravne površine, a u mnogim gradskim vrtovima i parkovima samonikle su stijene i kamenje. Na ulazu u kuću u Öldugati (staroj ruskoj ambasadi) gdje sam smještena u društvu Dobre Duhice, kemičara Gianluce i glasnog Finca, na zidu stubišta izloženi su veliki oblutci. Ujutro mirišu novine za gazdu, a ključ se ostavlja iza tegle s cvijećem.
Gradsku je vijećnicu teško izdvojiti od ostalih zgrada uz jezero. Dok se izmjenjuju kiša i sunce, a vjetar zastane pa se ponovno pojavi, kuće se bijele poput ledenjaka. Neke se crne poput vulkanskog pijeska, a na njihovim crnim krovovima rastu gusti busenovi trave. Islandski crno-bijeli kontrast našla sam na slici koju je postavila umjetnica na ulazu u svoj izložbeni prostor na jednom od starih javnih zahoda tik do rezidencije predsjednice države uz poziv da joj se pridružimo u mračnom podzemlju i opasku kako nećemo biti oteti. Kontrast se u grubim i hrapavim potezima sklupčao u veliki crno-bijeli raščupani cvijet.
No, onda se te napetosti smire u ljupkim upozorenjima. U skloništu za pušače u rejkjavičkoj luci ispred Slippbarinna piše: Ovdje možete biti zajedno s našim gejzirima u zadimljenim oblicima koji će zagrijati vaše srce. Samo otpatke ostavite u pripremljenim smećnjacima. Na upozorenju kako treba paziti na djecu, pri ulasku u jedno gejzirsko jezerce na jugu Islanda domaćini „prijete“ kako će u suprotnome trolovi oteti djecu, a oni će zatražiti otkupninu. Pri ulasku u mnoge kuće kulture ili muzejske prostore pri izlasku je molba kako bi bilo lijepo, ako nam se svidjela izložba, doći – i zadovoljstvo podijeliti s domaćinima. I razveselila sam domaćina u rejkjavičkoj Kući kulture pohvalivši radove suvremene islandske autorica Harpe Arnadóttir koja tako sliče slikama Bijelo na bijelo Eugena Fellera, najmlađeg člana zagrebačke Gorgone i veliku crnu zrnatu kompoziciju sačinjenu od vulkanskog pijeska poznate islandske autorice Ragne Robertsdóttir koja u svojim djelima koristi djeliće islandskog krajolika: oceansku sol, školjke i kamenje. Klasik Torarinn B. Torláksson pak prikazuje divne realistične islandske krajolike: u mahovinastom i stjenovitom zaljevu odmaraju se čovjek i njegov mali konj. Zagledani u planinu umireni, nimalo osamljeni – dio su krajolika.
Prvo buđenje. Nakon što je Marlis bešumno ustala i otišla na posao, tišina se činila vječnom u prozoru obraslom bršljanom koji se nikad posve ne otvara. Trebalo je svladati male starinske mehanizme za njegovo pritvaranje i zatvaranje. Zidovi na kući su tanki, ali ne čuju se ni sustanari, ni vlasnici. Iznenada je tišina pukla, zamjauknuo je jedan od gradskih mačaka i pozvao me na ustajanje. Mijaukurikao je. Sinoć je jedan crno-bijeli spavao zavaljen u fotelju u izlogu prodavaonice prekrasnih starih stvari: torbi, bundi, kapa i različite odjeće. Jednog sam narančastog srela na putu prema gradskom groblju, uznemireno je – ali i nezainteresirano prolazio pored svojih lijepih sugrađanki, ostalih gradskih mačaka, koje kao kućni ljubimci s raznobojnim ogrlicama slobodno i bezbrižno šeću gradom. Mala je bijela mačka sa zvončićem oko vrata nepomično, poput statue, sjedila na grobljanskom zidu. Na jednom od gradskih murala suvremeni je grb grada s dva mačja lika, a na jednoj od muzejskih razglednica likovi mačaka dimenzionirani su u veličini gradskih kuća. Čak su i više, njihove divovske glave bdiju nad gradskim kućama i njihovim stanovnicima.
Groblje je poput velikog gradskog dvorišta ili vrta prepušteno vremenu. Kao da ga se ne želi spasiti od smrti. Buja mahovina, a kvrgava stabla rastu slobodno. Nakrivljeni spomenici prkose jednako životu i smrti. Stabla koja ne privlače svojom ljepotom, već natkriljenošću nad nekom tajnom, spomenici su napuštenom raju u kojem više nema ljudi. Umjesto križa na jednom je grobu postavljena skulptura debla odrezanih grana u obliku raspela s imenima pokojnika. I osjećam se spokojno – ni ja ne želim spašavati život od smrti – mnogi su moji prijatelji otišli, ali ostavili su mi svoju radost, svoju mudrost i svoje znanje. I tugu. I spokoj koji se širi upravo ovdje na rejkjavičkom groblju. Razvitak svijeta, razvitak raspadanja, neprekidna procesija umornih i umorenih iluzija. Nešto dosljedno i sveobuhvatno tjerano radom tuge. Ona je taj perpetuum mobile koji sam sebe hrani i obnavlja.
Vedutom grada dominira Hallgrimskirkja pred kojom sam se našla na Uskrs kada je turistima bio zabranjen ulaz. Samo vjernicima kako se ne bi remetilo bogoslužje. Tako sam obiteljsku tradiciju odlaska na misu u rano Uskrsno jutro nastavila i ovdje. Pri tome mi je bilo svejedno na kojem ću jeziku slušati misu ili kojeg će biti obreda, protestantskog ili katoličkog. U sličnom stilu izgrađena je i katolička Katedrala, od bijelog betona koji nije zazoran, svojom se neobojenošću i svrsishodnošću uklapa u jednoličnost, surovost i oskudicu islandskih krajolika.
Hallgrimskirkja je posvećena Hallgrimuru Péterssonu, islandskom pjesniku i pastoru, a izgradio ju je, kao i katoličku Katedralu, u neogotičkom stilu prvi islandski arhitekt. Na učestale kritike u tijeku njezine pedesetogodišnje gradnje, graditelj je ponavljao kako je nadahnuće pronašao upravo u islandskim stijenama, planinama i ledenjacima. Toranj Hallgrimskirkje istodobno je i opservatorij – i vidikovac za promatranje krajolika. Poduprt stupovima u obliku orgulja – i moderan je i sakralan. Glazba koja odlazi na nebo i raketa koja je lansirana u svemir.
Ispred crkve je skulptura Leifa Ericssona s vikinškim rekvizitarijem: kacigom i sjekirom, sina Erika Crvenoga i oca Torgils i Torkella te supruga (što je u predaji vrlo važno) Thorgunne, prema islandskim sagama prvog Europljanina koji je doplovio na američke obale. Spomenik su podigli Amerikanci u povodu obilježavanja američko-islandskog prijateljstva.
Slične izvedbe u volumenu i pozi je i spomenik prvom naseljeniku Rejkyavika Ingólfuru Arnarsonu, no sa više simbola i stilizacije koje je zanimljivo razgledati i otkrivati. Tek sam kasnije, posjetivši Muzej Einara Jónssona, prvog i vrlo plodnog islandskog kipara, otkrila da je to njegov rad u simbolici u kojoj su nesmetano živjeli poganski i kršćanski duhovi, ne ukidajući se, u svojim usporednim svjetovima. Viking koji je dao ime gradu sada stoji nepomično iznad svog Dimnog Zaljeva uz zmajevu glavu i boga Odina te dva gavrana Huginom i Muninom na stablu svijeta Yggdrasilu. Muzej sa stanom njegova autora i njegove supruge nalazi se na najvišem gradskom brežuljku uz Hallgrimskirkju i izgrađen je prema kiparevim zamislima, nakon što je svoja djela darovao islandskom narodu. Okružen je parkom šumarkom ispod čije se uvele trave upravo sprema niknuti nova. I u kvrgavim granama niskih stabala obilje je listića koje, šećući gradom i okolicom promatram, strpljivije i s pažnjom kao nigdje drugdje.
Jónssonove su skulpture i reprezentativne, i mistične, i intimne istodobno. Mnoge su kompozicije od statua i reljefa i pripovijedaju nam o nekom čovjeku ili događaju. Na granici stvarnog i nestvarnog svijeta, njegovi likovi kao da se bude iz teškog kamenog sna odvodeći nas u drugi jednako stvarni svijet. Arhitektonski modeli crkvi, hramova i kapela univerzalni su, jednako kršćanski, antički i egipatski. Alegoričan prikaz vremena, svjetla, bitka, dana, proljeća, jeseni, ljubavi i kraja svijeta. Zaštita prikazana u liku majke koja zakriljuje svoje dijete učestalo se pojavljuje i u Jónssonovu kiparskom i slikarskom djelu. U prostoriji u kojoj je izložena kompozicija posvećena islandskom pjesniku i pastoru Hallgrímuru Péterssonu, zastaneš kao da si se našao na kazališnoj sceni pa se dalje oprezno krećeš – od, na podu postavljenog cvijeta spletenog od crvene i ružičaste vune pa zavojitim puteljcima koji su ograđeni gipsanim figurama falusa, do izlaza – i ponovno se vratiš u šumarak u kojem sipi kišica. Ne treba ti kišobran i nastaviš dalje.
Kako je Reykyavik malen i intiman grad, sve su crkve negdje na dohvatu koraka i oka. Katolička katedrala je nekoliko ulica poviše, a niže je označeno zemljište na kojem će se graditi pravoslavna crkva. Na šetalištu uz ocean do svjetionika Grotta, iznad novije četvrti bijeli se moderna protestantska crkva čvrsto urasla u brežuljak poput stijene, ali i dinamičnih oblika poput napuhanih jedara. S Perlana, velikog opservatorija iznad grada, promatrajući okolicu, zapažamo još jednu crkvu vrlo modernu. Ona objedinjuje sve vjere, a Teuta kaže kako je jednom prisustvovala obredu. U njoj se ne govori, šutnja je propisana. Pa naravno, kažem: Čim progovoriš, nastaje razlika!
Ispred Katedrale Krista Kralja postavljeno je staro zvono s lancem na kojem je čekić. Prije no što se čekićem udari o zvono, treba izustiti napisanu molitvu za sve ljude, za dobar život i dobru smrt. Na Uskrsno jutro stigla sam do zvona i ušla u Katedralu u kojoj je misa služena na poljskom. Zanimljivo je kako je i katolička tradicija prisutna u islandskim sagama. U Muzeju saga u Reykjaviku lik posljednjeg islandskog biskupa Jona Arasona zauzima značajno mjesto. Svojevrsni mučenik, pjesnik, tiskar i vrlo sposoban poduzetnik prikazan je u trenutku kada je pogubljen sa svoja dva sina nakon što su protestanti osvojili Island. U nacionalnom muzeju u Reykjaviku pronalazim podatke kako je prvi samostan na Islandu osnovan 1030. u Borgarfjoduru, a posljednji u Fljotsdaluru 1493. O njima svjedoči samo nekolicina sačuvanih kamenih ulomaka i jedna čudovišna romanička glava.
Nakon nekoliko dana u kojem su se izmjenjivala različita godišnja doba, Uskrsni ponedjeljak osvanuo je sunčan. Rastvorile su se šumarice u vrtovima kuća u našem kvartu. Krenula sam stazom koja je od oceana odvojena složenim gromadama raznobojnog kamenja do udaljenog rta na kojem je stari svjetionik Grotta. Gradski svjetionici na šetalištu uz ocean vrlo su moderni i vrlo žuti, no njihova žutost ne uznemirava, kao da se svojom statičnošću komplementira s plavilom snažne i pokretljive oceanske pozadine. Zaplavilo se i nebo i ocean pa se u toj svježini nazirala planina Esjan pokazavši se pitomijom no što mi se činila prvih dana. Tajanstvena i prijeteća činila se domom duhova, vilenjaka, trolova i divova, a sada sam zagledana u njezino otkriveno lice razabirala njezine crte, padine i udolinice sa snjegovima različitih oblika: mrlja, ploha i vitica. Uto sam se, ugledavši na tlu šetališta njezinu topografsku kartu iscrtanu bijelom kredom, nasmiješila: visoka je kao i naša Medvednica. Uz put su postavljene fotografije islandske faune pa zastanem kod gavrana, pliskavica, orlova i kitova. Njihova ih imena oživljuju – kao da su im se priroda i ime stopili u jedno. Glas h koji huči iznad ostalih islandskih glasova, ostavio ih je prirodi ne želeći gospodariti njima. Hrafn je gavran, haförn je orao štekavac, hnufubakur je kit grbavac, a pliskavica je hnisa. Kad bismo njihova imena napisali velikim početnim slovom, otkrili bismo njihove duhove u ljudskom obličju u usporednim svjetovima.
Grotta je starinski bijeli svjetionik s kućom za stanovanje na najistaknutijem rejkjavičkom rtu. Plima je – i nedostupan je prilaz od kojeg izviruju samo vrškovi kamenih gromada. Na obali je nasukana mahovina i uvela trava. U plavoj podlozi ovoga dana pojačane su mrlje oblaka, vonj riba, govor ptica i tragovi vodene pjene – i dim malog gejzira iza jedne od skromnih nastambi. Planina Esjan može biti i ženskoga roda pa mi je pri povratku bilo drago razmišljati o njoj kao o ženskoj planini ili možda o snažnim ženama, prvim islandskim naseljenicama. Jedna od saga govori o prvoj koja se zvala Esja – kao i ova, čas bliska, čas tajnovita, planina.
Kult žene posvuda je prisutan pa često zastanem kod spomenika ili spomen-bilješke nekoj Islanđanki. U našem kvartu na ukrašenoj drvenoj ploči s reljefom pauna (u starom djelu Reykjavika na mnogim su kućama takve ploče ukrašene reljefima životinja, najčešće ptica) na adresi Grjótagata 12, pored koje svakodnevno prolazim, spomen-bilješka je Laufey Jakobsdóttir, baki ovoga kvarta. U skromnoj kući ograđenoj kamenom ogradom obraslom mahovinom i procvalom žutim lišajevima stanovala je zaštitnica djece, mladih i žena, islandske kulturne baštine, novinarka i pjesnikinja, rođena na imanju na istočnoj obali, a umrla ovdje u Reykyaviku 2007. Zanimljivo je kako u islandskim prezimenima ostaje očevo ime u prezimenu i sinova i kćeri pa su oni Ragnarsson i Ragnardottir, stoga ne čudi da su odabir imena svoje djece ograničili samo na izvorna imena.
Uz jezero Tjörnin veliki je park sa skulpturama, odmor od čudesne antitetičke poveznice praktičnog i bajkovitog, banalnog i mitološkog, mali dobrodošao odmak od kulta mačke i gavrana, susjedstva jedinog trgovačkog centra i Muzeja saga u rejkjavičkoj marini, neukroćene i veličanstvene prirode i uljudnih i skromnih stanovnika. Vlasnica kuće u kojoj stanujem je slikarica Tora i njezin suprug povjesničar umjetnosti, istodobno i čudesni i vrlo praktični. Kad smo prekršili vrijeme određeno za goste, a ja izazvala, svojim stalnim jutarnjim izlascima u mali park na svoju jutarnju kavu incident neviđen za ove prilike, objavila je Dobroj Duhici kako smo prekršili dogovor. No, tada su se pojavili novi dobri duhovi, Mario i Lidija, islandski Hrvati pa su me premjestili u novu kuću u istom kvartu. Marlis je, gotovo kriomice dostavila moje kofere u novu kuću u koju sam smještena zahvaljujući Mariu koji je otputovao na daleki sjever ostavivši plaćenu stanarinu u maloj bijeloj kući u istom kvartu u kojoj se ne zaključavaju vrata.
Dani u Reykjaviku sve su zanimljiviji, skupljam prekrasne gradske murale (jednako su vrijedni pozornosti smežurano lice starice i svježina poljubaca) i jedinstvene gradske kontraste. U Art muzeju u središtu grada čije jednostavno bijelo pročelje naliči stranici knjige na kojoj su uvećana i nepravilno raspoređena slova, ostajem dugo na izložbi koja pokazuje različite moderne dizajnerske radove autora iz Norveške, Finske, Švedske, Danske i Islanda. Pokazuje kako su obilježja pojedinih identiteta i dalje vidljiva u globalnoj kulturi i kako je zajednički pojam nordijski dizajn kao jedinstveni izraz čiste forme, jednostavne svrsishodnosti i korištenja prirodnih materijala – stereotip. I to vrlo uspješno u originalnim izvedbama praktičnih predmeta: stolica, lampi, boca i ogledala. Kontrast takvom umjetničkom diskursu opus je suvremenog islandskog pop autora Erróa i njegovih pretrpanih krajolika hrane, automobila, zrakoplova, riba, ptica i ljubavnih parova. Ponovno poziv na reciklažu, krajolici od stvari, životinja i ljudi posve su napučili prostore slika, jedino je u krajoliku ptica ostao djelić neba pa ptice slobodno lete iznad njegova Fishscapea.
Jedan sam dan posvetila hodočašću do Asmundarsafna, fantastično zamišljenoga i ostvarenoga art studija kipara Asmundura Sveinssona (1893. – 1982.) desetak kilometara udaljenog od središta Reykjavika. Prekrasnu građevinu od bijelih geometrijskih cjelina osmislio je sam autor i u njoj radio i živio. Okružena je malim borikom i njegovim skulpturama, masivnim realističnim figurama iz prvog razdoblja stvaralaštva i kasnijim apstraktnim kompozicijama. Unutrašnjost je također jednako fantastična i praktična. Posjet izložbi započinje dobrodošlicom na dolasku, a završava razgovorom uz kavu i čašu svježe vode u prostoriji namijenjenoj posjetiteljima. Ugodno je podijeliti oduševljenje s radovima Brynhidur Thorgeirsdottir, suvremene autorice, koji su izloženi u njihovoj galeriji. Njezine apstraktne skulpture od kamena i stakla jedinstvene su u snazi, ne samo osobnog, i ne samo nordijskog identiteta – već upravo islandskog. Vegetacijski motiv pupoljka u skulpturi od crnog zrnastog kamena sa svijetlim tučkovima i plavim staklenim laticama koje se još nisu otvorile, okamenjeni je treptaj islandskog krajolika. I fantastično i stvarno kao i zemlja u kojoj se rodila. Mnoge su njezine kompozicije trajno izložene u krajoliku. I savršeno mu pristaju, upravo kako je rekla autorica: Nature and objects say: I belong with you and you belong with me.
Sasvim neobičnu izložbu mogla sam razgledati u maloj bijeloj kući u koju sam se premjestila nakon što je zagrebački Islanđanin Mario, njezin autor i stanar, otputovao na sjever. Kad sam ušla, na ruksak mi je prikvačio mali crni vulkanski kameni privjesak. I skinula sam ruksak s ramena i mali kamenčić sa srca i gledala posvuda po stanu divno crno kamenje, na zidu, na stolu u blagovaonici, maleni na ogrlici kao ukras, ogromni s lancem oko vrta za samoubojice. Neki su složeni u zdjeli za voće, a neki su postolje četki za pranje prljavog suđa. I tako je ugodno gledati ih jer šute – nijemi svjedoci krajeva i početaka svjetova. Kada sam se premjestila u stan i ostala sama s kamenjem, pročitala sam kratke priče svoga domaćina i ostavila poruku obrativši mu se njegovim pseudonimom: Dobro je, Budisavljeviću, nastavi pisati! Hvala na ručku i smještaju.
Radost i divljenje koje sam dijelila s ljudima, krajolicima i duhovima ovog otoka pri pogledu na ovo prekrasno crno kamenje različitih oblika i namjena činilo se tako nestalnim – ako ih ne zapišem. Ali moj literarni suputnik Francis Ponge davno prije zapisao je kako je kamen jedina (s)tvar u prirodi koja se ne obnavlja, već se smanjuje od gromade, oblutka, zrnca do besplodne blistave prašine. Moja se (ne)moć sklanjala u mogućnost pisanja: Pohvala prolaznosti i riječi koja ju nadživljuje kako sam naslovila tekst o postojanju kao umjetničkom djelu u Pongeovoj poetici nakon povratka u Zagreb.
I posljednje dane u Reykjaviku provela sam nezaključna i sama, razmišljajući o tome koliko je moguće da se u staroj kući nakon mojih učestalih izlazaka i ulazaka pojavio „provalnik“ koji nam je ostavio u predsoblju svoju jaknu. I divnoj neslužbenoj gužvi u kojoj su dolazili i odlazili prijatelji, partneri troje stanara. Prijateljica Gianluce, kćer Dobre Duhice i njezin dečko. Kemičar Gianluca je isprobao pekmez moje mame i pizzu na hrvatski Dobre Duhice i razgovarali smo o poljskoj književnosti, o Gombrowiczu i slavenskim jezicima, o sličnosti ukrajinskog i hrvatskog jezika. I povremeno bismo se našli u kuhinji, iako sam nastojala biti nevidljivom, ići u kupaonicu kad nikoga nema i poštivati stroga i dobrodošla pravila koje je postavila Dobra Duhica, ali zaribala sam ostavivši pastu za zube otvorenom i svoj donji veš u kuhinji na čekanju. Uzbudljivo je priključiti se alternativcima koji spašavaju hranu tako da navečer izlaze pred jedini rejkjavički trgovački centar pred spremnike otpisane hrane kojoj je istekao, dan prije, rok uporabe ili im je oštećena etiketa. I vaditi hranu iz spremnika za voće i za konzerve i dijeliti ju s prisutnima i odnijeti ju kući i pripremiti je. Tako smo se nekoliko dana prehranili bez odlaska u kupovinu. Bilo je banana, soka od rajčice, sušija i konzerviranih čudesa osuđenih na otpad.
Spustivši se u naš stan, kućna se mačka ponaša arogantno i ne zazire od toga što je se Teuta boji. No, kad se uvali na moje papire na stolu u zajedničkom predsoblju, privuče Teutu i njezinog partnera dizajnera Vedrana pa ju fotografiraju, a njoj godi i zabacuje glavu.
I ne guglajte vremensku prognozu, kažu nam Islanđani koji ne vole planirati. Ovdje je prozorsko vrijeme, ušavši u kuću za sunčana vremena, pogledaj kroz prozor, već pada kiša! U tome smo tonu krenuli na putovanje na jug Islanda. Zastali u smo u Selfossu, mjestu u kojem smo kupili hranu za put – jer uskoro neće biti trgovina, ni restorana. Samo put, mahovina, stijene, gejziri, vodopadi, rječice, potoci i lokve. Nestvarno, umirujuće, ugašeno od potrebe da se vlada prirodom, a ona se mudra i skromna prikriva kako ne bi izazivala ljudsku prirodu, pa se pokaže kao prava i legitimna gospodarica ovog otoka. Njezini pak stanovnici, noseći to iskustvo u svojim srcima, poštuju je i pitomu i divlju. I takav mi krajolik godi, njegova ga melankolija nadilazi pa se u meni odražava kao divna meditativna misao, kao molitva. I mogu bosa hodati hladnom rječicom i ući u špiljicu kroz koju prolazi – i odustati od penjanja do jednog od većih vodoskoka na putu prema Viku.
Iz Reykjavika smo krenuli ispod dviju duga, obasjani svjetlom, koje se neprimjetno gubilo. Postajalo je sve tamnije uz kišicu koja je stalno sipila. Posve uronjena u krajolik začarano sam gledala u planine i njezine gromade koje su zaustavljene na padinama svjedočile o trenutku stvaranja, a svojim vrhovima u obliku pagoda o svetosti postojanja. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati snažnije.
Kad smo se zaustavili na obali, jedva sam otvorila vrata automobila kako bih izašla i zavirila iza stijene u zapjenjeni bijeli ocean. Uzbuđenje je tako strašno, ali i divno kao da gledam u početak svijeta ili kao da idem na sastanak s čovjekom kojega ljubim najviše na svijetu. Nastavljamo dalje do crne plaže nedaleko Vika. Marlis je nevjesta vjetra i s mirnim ushićenjem govori kako su ceste često zatvorene zbog vjetra i djeca ne idu u školu i kako nitko ne odgovara za zaleđene ulice u Rejkyaviku pa hodaš na svoju odgovornost. Ispod stijena s kojih se spuštaju uznemireni pramenovi vodopada ponegdje je selo od dvije-tri kuće sa spremištima poput kućica za trolove, obraslih mahovinom i travama i poduprtim kamenim gromadama.
Dolazimo na crnu plažu i hodamo po mokrom vulkanskom pijesku. Njegovu tajanstvenu crninu kiša čini nekako blistavom i svježom, a crne vitke stijene koje izviruju iz oceana, nestvarnim, a tako čvrstim. Vjetar ih zaobilazi pa se okrećući i vrteći se podiže snažne valove. Tada se čini da vitke stijene neobičnih obrisa izviruju iz bijelog grotla oceanskih valova i pjene. Odsustvo boje ovaj prizor čini nadnaravnim i odjednom je protekla povijest svijeta i kao da prisustvujemo danu prije no što je Stvoritelj završio njegovo stvaranje.
Ovdje je veliko upozorenje o opasnosti valova zbog kojih su mnogi posjetitelji smrtno stradali. Oprezno prilazim obali pazeći na njihov ritam. No, iznenadi njihova snaga i nepredvidljivost tako da me uhvate za nogu do gležnja i smoče donji dio tijela. Kao da te vrebaju, želeći te odvući sa sobom. Ispred mene, bliže oceanu zahvatili su čovjeka i oborili ga zajedno s foto-aparatom s postoljem. No, ostao je sabran, skupio rasute dijelove svojega fotografskog postolja i posve se mokar povukao na sigurniju udaljenost. I ja sam fotografirala svojim običnim aparatom u boji, no sve fotografije koje sam snimila bile su – crno-bijele.
Vik je mjesto od tristotinjak stanovnika ispod aktivnog vulkana Katla, sklupčano ispod blagog brežuljka na kojem je bijela crkvica crvenoga krova. Kad smo se smjestili u hotel, izašla sam u mjestašce, gubeći se u uličicama koje su završavale u nečijem dvorištu bez ograda. Sve je uspavano i mirno kao da nitko ovdje ne živi. Na putu prema crkvici na brijegu nisam nikoga srela. Osvijetljena je i sklonivši se u njezin skut promatram udaljenu crnu plažu i njezine čudovišne stijene koje izviruju iz oceana. I čini mi se kao jedno veliko Stvoriteljevo gradilište na koje nije zaboravio. Kao da ga je želio spasiti od ljudi i ostaviti u svojoj nedovršenoj ljepoti, shvativši u posljednjem trenutku kako je ljudima darovao previše dovršivši svijet u njegovoj raznolikoj savršenosti. Kao prebrižni roditelj koji unaprijed daruje, a djeca stanu rasipati i trošiti.
Putujući posve sam zagledana u krajolike, gledam se u njima, a oni prolaze kroz mene, ne mimo mene i blâže nesporazume koje mogu izazvati riječi. Beskrajna polja kamenja obrasla svježe zelenom mahovinom, razlivene vode (lokve, jezerca, potoci, rijeke), dimovi oblaka i gejzira, delte razvedene crnim sprudovima, tamne planine sa snjegovima, polja humaka kao bezbrojna zaobljena poprsja, uspravna s vrhovima poput bradavica božica plodnosti, tanki put na kojem se teško mimoilaze dva vozila, neugledni željezni mostići. I islandski mi jezik grgolji kao izvorska i čista voda (ovdje je ima u izobilju i nudi se posvuda, čak se ne preporučuje kupovanje vode u bočicama). I huči kao vjetar koji suši svu tu razlivenost, namreškan i mahovinast, neposlušan i snažan − kao i zvukovi riječi koje je imenovao.
Laufskalavarđa je polje između rijeka Holmse i Skalme na kraju vulkanskoga hrpta s mnoštvom hrpica ili gomilica složenoga kamenja, gologa ili obrasloga mahovinom. Privlači svojom nesamoniklošću i uređenošću te navodi na pomisao: Čemu služe te gomilice? Nakon rasprave, ne znamo pravi odgovor. U spomen na seosko imanje koje je posve stradalo nakon jedne od erupcija Katle? Ili poziv putnicima da zastanu, poprave ili dodaju kamen na jednu od gomilica za dobar put? Glas đ u nazivu je mjesta odzvanjao stabilno i razmišljala sam koliko je učestao u islandskim riječima. U riječi stormbođinn, kako je naslovljena slika Einara Jónssona, pojačavao je svečano i neumoljivo značenje islandske riječi složenice, koja iako je suprotnica našoj riječi blagovijest, ne zvuči nimalo strašno. Prekrasno platno Stormbođinn (Navješćenje oluje) prikazuje personifikaciju oluje u liku bijele figure jahačice i bijelog konja u trku nošene krilima koji rastu iz konjske glave.
Sasvim luckastu izložbu na otvorenom, u posve osamljenom krajoliku zapazila je Marlis pa smo zastali da i mi ostavimo svoj prilog. Na dugom štriku vijorili su se grudnjaci i gaćice različitih boja i veličina. Prinos goloj Majci plodnosti. Ovdje tjelesnost nije tabuizirana, česti su razvodi, ali bivši partneri ostaju prijatelji i zajednički odgajaju djecu. U nekim je prirodnim parkovima uobičajen znak zabrane za kakanje sa sličicom.
U parku Gejzir u kojem se svakih dvadesetak minuta čeka erupcija gejzira iz malenog svjetlo plavog jezera, nakon korisnih upozorenja o opasnosti pojave, ležeran je zaključak: Jer je najbliža bolnica udaljena 62 km. No, njihovo slobodoumlje ne znači kako je sve dozvoljeno i kako je sve „slobodno“ od dužnosti i odgovornosti, čuvanja baštine i domoljublja. Jedan je Talijan, slobodni umjetnik, jedne godine upravo ovdje gdje te prirodni slap, iako ga iščekuješ, iznenadi svojom silinom i visinom, svojim skokom iz nepomućena bistra jezerca i poškropi te svojim toplim kapljicama, izveo predstavu bacivši umjetnu boju u jezero i obojivši prirodni vodoskok. Pravdao se kako je to pitanje slobode umjetnosti, no bezuspješno, kažnjen je kao prijestupnik, ali i kao loš umjetnik.
Istinita priča o veličanstvenom vodopadu Gullfosu, njegovu vlasniku i njegovoj kćeri Sigridur, samo je odjek islandskih obiteljskih saga u kojima su obitelj i priroda i svi njezini stanovnici, vidljivi i nevidljivi, skladna cjelina. Ne prodajem svoga prijatelja (a prijatelj mu je bio tako moćan da je mogao za njega dobiti silno bogatstvo) rekao je Tomas Tomasson iz Bratthola na čijem posjedu je bio Gullfoss, kada su Englezi htjeli na njemu izgraditi hidrocentralu. Njegova kći Sigridur Tomasdottir (1871. – 1957.), jedna od trinaestero njegove djece uspjela je zaštititi vodopad i potaknuti izgradnju prilaza kako bismo mogli i danas gledati s poštovanjem u njegovu izvornu snagu i ljepotu. Široka rijeka, zapjenjena, ori se tisućama šumova, strašna i divna, dok pada u hrapavi uski kanjon i umirena i krotka mrmljajući odlazi dalje. Gullfos znači zlatni vodopad i učestalo ga prikazuju s nadvijenom dugom koja se ogleda u njegovim vodama. Pri izlasku iz dubokog kanjona, pogledala sam nebo i zagledala se u još jedan pad. Kroz pukotine oblaka svjetlost se u krupnim snopovima slijevala na zemlju.
Voda u svim oblicima posvuda je. Opijenost krajolikom drži me između jave i sna pa se probudim kad me prene hladna ljepota ledenjačkog jezera i brijega pred kojim smo se zaustavili. Jezerom plutaju modrikasti i prozirni kristali leda različitih oblika. Ovaj je ledeni krajolik samo naizgled spokojan, ispod njega teče užarena lava, a laguna podno ogromna ledenjaka nastala je prije stotinjak godina. A mnoga su jezera, ledenjačke rijeke i potoci mlađi od nje. Glacijolozi tvrde kako je moguće u vodama koje nastaju zbog otapanja ledenjaka pratiti ubrzanu evoluciju pa je tako u mlađim lagunama tek začetak života, a u starijima se već razvijaju složeniji oblici. Na natopljenu zemlju vjetar donosi sjemenke i niču biljke i stabalca. Događaju se i ledenjačke poplave pa stanovnici grade brane kako bi usmjerili vodu, a prema morenama može se odrediti – kao prema godovima u deblima – koliko se brzo povlači ledenjak. U takvoj razlivenosti mogu niknuti i mala kvrgava stabalca breza koja sam promatrala u šumama Reykjavika na putu prema Perlanu. Naličila su trolicama u usporedbi s europskim brezama vilenjakinjama.
U jednoličnoj ljepoti, u bjelini i hladnoći, u oskudici boja nevidljivo je gnijezdo zmajeva iz čijih će se jaja lijegati dobre i zle sile koje će čovjek jednoga dana morati umilostiviti i prihvatiti. Prvi su se naseljenici oprezno penjali opasnim stijenama kako bi ubrali pokoje tupikovo jaje da bi se prehranili, a ne da bi se prejeli. Čarobnjak Hrejdmar imao je sina Ottera koji je bio vješti ribolovac, danju je bio čovjek, a noću vidra. Kad ga je u liku vidre ubio Loki u pratnji Odina i zatražio prenoćište kod Hrejdmara ne znajući da mu je to otac, lukavi je Hrejdmar tražio otkupninu u zlatu koliko stane u kožu njegova sina. Pohlepa ga je upropastila – jer je zlato oteto od patuljka, iz utrobe zemlje, donosilo nesreću, a ne blagostanje. Vikinzi su vjerovali burnici, najmanjoj morskoj ptici tegobna života u mrklom mraku pećina – jer im je donosila vijest o opasnosti i dolasku oluje. U drevnoj kuli iz željeznog doba na jednom od Šetlandskih otoka gdje su se gnijezdile burnice našli su sklonište, nakon brodoloma, dvoje ljubavnika bježeći na Island. O ženi tuljanici, njezinoj ljudskoj zaljubljivosti i odanosti moru govore mnoge sjevernjačke legende. Kako i ne bi, pomislim gledajući ju u otvorenom vrtu za životinje poprilično udaljenom od središta Reykjavika. Kad izroni glavom kako bi udahnula, pokaže prekrasno lice i oči željne zemaljskoga svijeta, a onda nestane kao božja aerodinamična podmornica oboružana perajama, repom i nogama.
I stapam se sa svojom (Čo)vječnom Djevojčicom jer ne trebam živjeti svoj stvarni život, pojačava se osamljenost kao radost. Moji suputnici prihvaćaju moju odsutnost kao zanesenost zemljom kojom zajedno putujemo. U daljini planine lebde između neba i zemlje. U dimu, u sitnoj kišici s nakupinama bora, crnim stazama, rasutim lokvama, razlivenim potočićima i slapovima, pokojom kućom s travnatim i mahovinastim krovom. A ipak tik do nas stada konja slobodno pasu i piju vodu. Manji su od europskih, više snažni, no elegantni. Islandski tovari kojima je podignut i spomenik u središtu Reykjavika. Spuštamo se prema vodopadima Vjetar i kiša su sve snažniji oko nas, sa zemaljskog vrtloga nazire se daljina i dubina. Kao da padamo u nebo.
Marlis je aktivistica i ima s(pas) od prekomjerne mašte pa pristajem na njezine sjajne organizacije. No, toga dana kad smo se vratili s opuštajućeg kupanja u gejzirskom jezeru u posve neuglednom selu na jugu i skupno otišli na večernju predstavu u jedan od rejkjavičkih pubova, standby komičari činili su mi se dekadentni do tragičnosti. Sljedeća epizoda govori o izostanku lijepe oskudice i obilju psovki, pića i nasilnoga smijeha – i izostanku dobrih duhova. Spremni da budu upotrjebljeni, rezervni i drukčiji iskakali su na pozornicu na poziv voditelja. Na engleskom govore shizofrenici, heteroseksualci, lijepa žena s tikovima toliko snažnim da nestaje granica između stvarnosti i glume koju ukida na kraju svog nastupa, zadigavši suknju i vadeći dokumente iz donjeg dijela korzeta. U gledalištu koje je pokretno od šanka do pozornice i stuba na kojima sjedim i stalno se pomičem gledateljima s kriglama piva u rukama. Najveći odjek izaziva Amerikanac svojim fakofiranjem – psovkama čija mučna prezasićenost potiče komunikaciju s jednim pijanim gledateljem. Čuje se nervozni ženski smijeh i silno glasan muški. Odahnula sam dočekavši kraj, a kada je dignut konopac za izlaz, udahnula sam svježi noćni zrak na mirnoj ulici. Izašavši, pijana skupina nastavila je raspravu koja je završila svađom i tučom. Tragični teatar nastavio se na ulici. Moji su suputnici ostali u gledalištu, a ja sam se uputila mirnim rejkjavičkim ulicama u naš stan.
Draži su mi svakako svakodnevni boravci u kafiću u glavnoj ulici gdje mogu predahnuti od traganja i lutanja, ponešto zabilježiti i planirati ostatak dana. Ležerno je, stolovi su drveni s vrčevima svježe vode i staklenim čašama, gosti različitih jezika i statusa – od šljakera s juga koji galame na poznatim jezicima, krupnih crvenokosih skitnica, umjetnika s mapama i lijepim crtežima do uglađene gospode s novinama i elektroničkom opremom. Utočište od snoviđenja. Rumpl iz kojeg ponovno krećem u potragu za viškom stvarnosti koji je posvuda oko mene.
Vrativši se, nisam znala pronaći ključeve svoje kuće. Sljedeće jutro već sam bila u razredu. Luka me ponovno razveselio jednom od svojih čudesnih ilustracija. Šimunovićeva Srna, Brunhilda, jedinica Janka i Emilije Serdar, izgledala je kao razigrane djevojčica koje sam promatrala u vrtu male bijele kuće u Rejkyaviku. Ispod raznobojnih kapa i zarumenjelih lica bijele puti vijorila im je kosa boje ugašenog zlata. I djevojčica, moja baka Marta, oživi u srcu ove razlivene bajke. U Lukinu viđenju Brunhilde, koja je prošla u čamcu ispod duge – i ostala djevojčica – vidjela sam ih ponovno sretne i slobodne.
Na povratku u kuću razdvajala sam se u dva različita svijeta, (Čo)vječna Djevojčica ponovno je išla svojim putem, istina uvijek spremna za razgovor, a ja sam se zagledala u crno-bijelo mekano, dlakavo i sjajno klupko svog mačka Athosa koje je poput dalekog otoka s kojeg sam se vratila, i bliskog i dalekog, čuvalo tajnu ispod mačjeg lica prekrivenog maskom šutnje. Kasnije sam pišući o poetici Francisa Pongea, svoga literarnog suputnika na islandskom putovanju, pronalazila utjehu. Ljepota je u središtu, nikad dosegnuta, uokrug nje sve je sređeno – ona netaknuta.
Proljeće, 2019.
________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Objavila je pet zbirki pjesama Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu. (2004.), Može i bez naslova (2008.), Tihe koja se ne dvoumi (2015.) i Poštovani gospodine Abélard (2023.), slikovnicu Ružna Toja (2009.), knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015.), Karpatski listići (2020.) i Šarm oskudice (2025.) te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige (2017.) i Čitanje udvoje (2021.). Suautorica je Antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi (2023.). Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu i književnim portalima. Pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva, a osvrti na njezino stvaralaštvo u mnoge kritičarske izbore. Recepcija njezinog stvaralaštva je poticajna, održava književne večeri i predavanja, sudjeluje na književnim susretima, znanstvenim skupovima i kolokvijima. Uredila je i nekoliko zbornika i monografija te priredila izbore iz stvaralaštva hrvatskih književnika. Dobitnica je nagrada za kratku priču, esej i putopise. Članica je Društva hrvatskih književnika.
pomislim na poslednje dane leta i otvoreno more koje se nepokolebljivo razbija o obalu.
***
TI SI
sveta anarhija, južni Atlantski okean opojni ukus absinta
Arturova prozna pesma boja anadolijskog nara Žana od Arka
Andaluzija Šagalova Akrobatkinja obris meseca u Amuru.
No, ovo nije ljubavna pesma i ti ćeš zauvek ostati daleka kao lice svekolikog boga.
***
LETO JE SAGORELO
Ja sam gepard pretežno pustinjskih predela i praznih čaša.
Ušetaj slana u moju jesenju pesmu prekratku za laži.
***
IZA ZATVORENIH ŠKURA
Lavež lutalica plaši zoru.
Na hladnoj strani zida raspeće Simona Petra.
Sa tvojih bedara ližem so pet okeana.
Grehom najlepšeg gubitnika sagorevam u tebi.
***
SANTA FE
Deca domorodaca brojalicom rasteruju smrt s jalove zemlje.
Nedostatak okeana ne podrazumeva ljubomoru.
Za nama je prva godina romanse ili možda trinaesta.
Osećam se sigurno u koži ljubavnika.
Iz grudi mi viri Kafkin nož.
__________________________________
DAMIR DAMIR (Kotor, 1977), haiku pesnik, mornar, crtač, fotograf. Dobitnik je više međunarodnih haiku priznanja. Pesme su mu zastupljene u značajnim savremenim haiku antologijama i časopisima širom sveta: Modern haiku, The Heron’s nest, Simply haiku, The Asahi Shimbun, Haiku novine… 2018. godine u okviru serijala Haiku masters koji je emitovan na Japanskoj televiziji NHK proglašen je za haiku majstora meseca avgusta. Do sada je objavio zbirke haiku pesama: Otisci snova (2012), Sloboda u izmaglici (2013), Filigranska sećanja (2017) i Tri senke ptice (2022). Ljubavna pisma Silviji Plat su njegov iskorak u poeziju dužeg metra. Živi i radi u Beogradu.
Najtiši jazz čuo sam ispod suha lišća. Noćas, dok sam pijuckao koktel Suhi poljubac. Sada je svježe jutro. Grlo suho od prethodne noći, u kojoj sam tražio odgovore. Nekakve tragove. Prikrivali su se pod lišćem, prikradali živici. Krivudali, zaobilazeći vlagu. Malo naprijed, malo unatrag. Na koncu, zora je naišla za njima i prebrisala ih granom sunčeve svjetlosti. Ali, zrikavci su bili svjedoci. Prigušene žarnice njihovih krila što su probijale ispod lišća. Gotovo nijemi. Glas ih je skoro sasvim izdao, rasušio se. Zvučni suhi list sporo je u luku dopirao do mene. Zamalo ishlapjela zvučnost. Rasušena puhaljka među zubima. Šapat iz bivše oaze usana. Dry Leaves. Autumn Leaves. Tragovi jeseni se primiču. Pod lišćem treba tražiti. Lišće slušati.
***
JAZZ NA IZDISAJU ili CHETE, ŠTO JE TO LJUBAV?
Zvuk pušten iz plućnog tjesnaca. Iz prostora zgusnute slobode. Putuje i priziva suzvučje. Ne očekuje nekontroliranu lavinu, ali na snagu sva- kako računa. Treba dospjeti do tvojega uha. Treba dati do znanja da želi da ga se čuje. Treba odjek svojega drugoga. Želi voljeti! Želju živjeti! Dije- liti se! Suzvučati! Putuje i polako se rasplinjuje. Zar nigdje? Nikako? Barem vjetar. Što treba ras- puhati? Što odsjeći? Što istisnuti? Truba urasta u vrž. Zov u mahovinu. Zvuk u lišaj. Šum u trulo lišće. Do čega je ako nije do zvuka? Ako nije do izdaha? Ni korak ti se ne čuje. Možda ga više i nema. I što je to zapravo ljubav? Znaš li ti Chete, što je to ljubav? Može li se zamisliti svijet kojemu truba ne treba? Bi li ga takvoga mogao voljeti? Bi li pristao na njega? Ili se jednostavno više i ne pitaš, nego samo tako pjevušiš dok se ne okuraži tišina?
***
MELANKOLIČNI PSIĆ
Chete, melankolični dečko. Trubiš iz duplji. Iz suhe hrastove kore. Ja šetam drvorede. Kao psića. Trubim kisik. Izgaram sumrak. Rijedak sam. Zaostao oblak nakon utihe. Polako se zgušnja- vam. Grančice na obzoru stanjuju se kao alveole. Napušta ih svjetlost, prelijeću ih vrane. Livada je sklopila cvjetove, suncokret je izdahnuo sunce. Trubi povečerje kao brod s daleke pučine. Chete, melankolični dečko, samo ti sjedi. Raskomoti se. Noga preko noge. Ovo je tvoja klupica. Ja moram dalje. Šetati melankoličnog psića. Trubiti mu nešto svoje kao tvoje. To je to. Pobratimstvo truba u šumskom svemiru.
______________________________________
IVAN BABIĆ (Imotski, 1961.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je kao profesor filozofije i ruskog jezika i književnosti. Od 1984. godine prevodi poeziju, prozu i teorijske tekstove s ruskog jezika za mnoge hrvatske časopise i novine i za 3. program Hrvatskoga radija. Od 1994. do danas zaposlen je u Knjižnicama grada Zagreba, a trenutno radi kao voditelj mreže Knjižnice Sesvete. Osnivač je i već više od dvadeset godina voditelj tribine Kulturni četvrtak u Sesvetama, kao i programe Sesvetski pjesnički maraton, Stihotron itd. Do sada je objavio devet knjiga poezije: Kasna molitva prstiju, 1999., Zvizda, 2007., Stigme svagdana, 2011., Koncepcija vrta, 2014., Pogledi, 2016., Koncepcija vrta (e-izdanje), 2019., Umjetno disanje, 2020. , Stihovodi, 2021. (poezija za djecu) i Šuma (Naklada Bošković, 2023). Godine 2015. dobitnik je Nagrade “Tin Ujević” za knjigu Koncepcija vrta, a ove je godine u užoj konkurenciji za tu nagradu s knjigom Chet Baker na plaži.
Tihi, krupan sneg napolju kroz mrak veje. Na radiju su rekli sneg će biti sveopšti preko čitave visoravni. Ali ja mislim da će do jutra sve preći u susnežicu, do podneva u kišu, onda u blato… Tako mi se čini. Ovde više nema snegova takvih.
Malopre sam sanjao da su mi ruke šuplje, i da sneg kroz njih pada, i uhvatio me strah zbog nečeg zbog svog života a da nisam znao zbog čega. Kao da onda ništa od života neću imati. Kada sam otvorio oči, na prozoru spolja, baštenska mačka sedi i doziva, i za njom vidim sneg za koji do tad siguran sam nisam ni znao da veje. A zašto ga onda ni iz čega sanjam tako? A ja nju, mačku, toliko ni ne čujem, koliko se sve od snega nekako stišalo. Samo je znam da mjauče tamo, jer znam nju kakva je. Onda opet priklopim oči, pokušam da zaspim, jer osećam da moram spavati, i ne želim ni da vidim koliko je sati. I sve mi pada na pamet tako, da li je vatra u peći dogorela, a jeste; kako ću morati sav taj sneg čistiti, i više od svega – da li ću biti odmoran sutra da mi Ljubica po prvi put dođe.
Ne znam kud ću ja sav ovakav.
Kako se budim, tako mi je u kostima sve zgrčeno nešto. Ohladnelo je jarko tokom noći, kao da sam zimu progutao i sad je u sebi nosim. Možda sam i oboleo. Odmah tamo u sobu odem gde otac spava, da mu založim vatru, da tu posedim dok se ne ugrejem. Nije to ni soba, koliko je prostorija samo, u kojoj smo tokom zime jer se u njoj najlakše grejemo. On zimi iz nje ne mrda. Čak ni do toaleta da ode, nego sve u kofu tamo piša. A kad je nešto drugo, stavim mu grejalicu u kupatilu da mu prvo sve ogreje. Jer drugačije neće. A i ja se umivam tamo samo, operem zube, pa se što pre u toplo sklonim.
Sa prozora na prozor, kud ja idem ide ona mačka, sve me spolja gleda. A napolju – sneg.
Odem kod njega tamo u sobu, gde pomalo još od toplote ima, ali i to malo jedva, jenjava. On na leđima leži umotan u ćebad, nekuda u snu ide, pomera glavom tamo-vamo, kao da se s nekim ubeđuje. Sto je godina gotovo star, najstariji u selu, i svi mi kažu neće on nikuda, a onda zato neću ni ja. Već sedamnaest godina tako, od kad mu se sve olakšalo nešto pa je onomad u bašti pao, pa su rekli ima nekakve lezije po mozgu. A on, da ga pitaš – k’o nov. Sve zna, od a do š. Ni doktori ne znaju kako, pa se čude. Jedino što slabije čuje, i pritisak ga muči, ali muči i mene, a meni će sedamdeset za koje leto, a njemu je sto, i sve me kao mladog zove, kao da ni ne zna za godine.
Gledam kroz prozore koliko je napadalo, da se beli napolju pa sja, pa se čini da je utoliko u kući mračnije. Palo po kotlarnici i po šupi, zatrpalo stazu što ću morati da čistim. Palo po ogradi i sve je zamutilo da oblika nema. Palo je po žbunju ispred kuće i dalo mu krošnju nakon što se svo olinjalo. I po putu palo, da ga ni nema više, da napolju nikog i ničega nema, a da je jutro, da se nikuda ne ide. Palo je i još pada, sve ga je i više i više.
Tri je dana do Božića.
Obuvam čizme, jaknu, kapu, stavljam rukavice pa iz peći ono s pepelom izvučem, da prospem tu napolju ispred kuće. Kako otvorim vrata tako se ono mače oko nogu mota, sapliće a ja ga od sebe šutiram da se ne spotaknem. Ono ni ne zna šta je to zima. Odmah je tu i ova starija, i vidim mačje otiske svugde po snegu. Onda vidim i da je ono pseto s ulice u dvorište ušlo i tu se negde motalo i ostavilo tragove, sneg zapišalo. A sneg je sveprisutan da se svačiji trag vidi. Čak su i vrane tu izgleda bile, i svo se granje od snega nakrivilo kao da će pasti. Zaledilo i vodu u burićima, da puknu. Odem iza kuće da posipam pepeo, pa tek onda, kad se okrenem, tek kad pogledam niz dvorište kroz svu tu belinu, vidim nadstrešnica nad kolima pred kapijom, što se nakrivila zatrpana pod golemim snegom, na auto se spustila, urušila i pala, blokirala kapiju.
Odmah me bes obuzme. Nemam ni na šta biti besan jer mi niko nije kriv. Samo jesam. Još mi gore što je tako. Idem okolo u krug i psujem. Zagledam štetu što je napravilo. Nadstrešnica se samo nakrivila i spustila i na auto pod njom oslonila, nije skroz sasvim pala. Inače bi još gore bilo. Kako je dvorište na kosini, ona se s kosinom nagnula. Ne znam kud ću pre, jer ne mogu ni auto mrdnuti od svog tog snega, niti mu mogu sasvim prići a da ne budem gola voda jer snega niz padinu ima koliko hoćeš. Pa se vratim u kuću da onu fioku nazad u peć vratim, da založim, da makar tu bude topline. Uzmem iz kofe sinoćnja drva, novina i pruća, pa klečim pred peći, palim vatru. Mislim se i psujem. Za sve to vreme otac u krevetu glasno spava.
Svud sam ostavio vode po pločicama pred vratima, gde sam čizmama zagazio. Sneg se sa njih otopio, napravio nered. U sobi sam raspirivao vatru, pa onda sedeo pred njom da se ne ugasi, mislio šta ću dalje. Još je rano u danu bilo. Onda sam se obukao i obuo, probio se do šupe a potom tu gde sam išao počeo da pravim stazu, da očistim sneg. Makar je od šupe pa do kućnih vrata bilo iskopane staze, da sam mogao po drva ići, i sa obe strane po pola i više metra snega. Pa sam uzeo kofe i iz šupe napunio bukovim drvima i pred vratima ih ostavio. Onda sam isto išao do kapije, i tu gde sam prošao, vraćao se s lopatom unazad, čistio sneg, da mogu prići autu. Tek sam onda, kad sam stazu raščistio, zastao i zagledao šta je s autom bilo. Tamo gde se greda o njega oslonila, ostalo je ulubljeno u laku i farbi, ali nije veći krš napravilo. Još je gore moglo biti. Ali nisam mogao nikuda dok ne očistim snega da spustim auto na čistinu, pa sam otvorio kapije i pred njima dugo i dugo čistio do puta, da ako treba mogu autom izaći, iako nisam imao kuda, niti sam i mogao po ovakvom vremenu. A strahovao sam i da to auto drži nadstrešnicu da ne padne, pa sam neko vreme stajao i zagledao, znao da moram da ga pomerim a istovremeno razmišljao da li da ga mrdam ili ne.
Za svo to vreme i nevreme, nikud nikoga da vidim, da neko prođe, nego se sve pomalo čulo, kad su komšije otvorile prozore, ili kad je neko negde lopatao, pa sve do onda kad se mali auto pošte iz daljine putem provlačio, zastajao od dvorišta do dvorišta, pa onda poštar iz auta izašao pa stao sa mnom i o nadstrešnici govorio. Onda je i komšija, Miljenko, izašao na ulicu i prišao, i zapalili smo po cigaretu i sva trojica stajali i grede i krov i sneg na krovu odmeravali.
Poštar reče valjalo bi sneg s krova očistiti, da malo olakša, ali komšija se, a ni ja, nismo s tim složili. Sva smo trojica na kraju rekli da se prvo auto pomeri. Za sve to vreme žuto auto pošte je na putu dimilo, da je ostao trag izduvnih gasova na snegu mnogo posle nakon što je poštar otišao. Kad je poštar ušao da pođe, morali smo ga pogurati da se od strane puta odvoji od dubljeg snega.
„Nemoj ti ni stajati sa strane, ko će ti sad putem ići!”
A onda pođe dalje, da se ni put ni nebo ni zemlja za njim ne vidi. Neke crne ptice su samo nebom bile, a komšija, Miljenko, koji je još pušio, ugasi cigaretu u snegu, pa reče da pokucam kad mi bude trebao, pa i on kući pođe.
Stajao sam s lopatom pred kapijom i gledao našu kuću, kako je u stvari lepa, lepša od svih. Oštrih krovova, krupnog dimnjaka od cigle, sva sa svojim ćoškovima i sitnicama. A kako ju je ovaj srušen krov naružio. A uveče će Ljubica doći, i ništa do tada neće biti rešeno, nego će ostati tako kako je. Onda osetim znoj što mora da sam se već dugo znojio, ali tek me sad obuze pri pomisli na Ljubicu.
Nakon što sam auto niz kapiju spustio, i ostavio ga kraj ivice puta, uzeo sam i pozvao Milančeta, što mi je nadstrešnicu pravio, pitao ga šta ću sada. On reče – za sada ništa. Snega je napadalo i ne valja ništa raditi, i da će me pozvati kada malo otopli i sneg u blato prođe, pa da sve rasklopimo i do proleća odložimo, kada će mi novu podići.
Ja kažem: „Koliko će me to izaći?”
Kaže: „Šta da te izađe, ja tebi treba da platim što se urušilo. Ajd’.”
Pošto sam video Ranka kako po prilazu so posipa, otišao sam u kuću i svud gde sam stazu prokopao polio sam soli. Sledeće što ću je da se popnem gore, da uredim sprat, gde se otac ne može popeti, da večeras imamo mesta za sebe. Hvata me malo strah od kamina koji nikada nije goreo – a mora se nekako sprat zagrejati.
A one me mačke svugde po dvorištu prate, pa na kraju ih ostavim, i njih i lopatu i uđem u kuću. Kanim se da je pozovem, Ljubicu, da sve raščistimo za večeras. Trebam je upozoriti na sneg i nadstrešnicu, i mislim se da li je moglo to iole sačekati nego je baš danas sve moralo da se sruči. Ali prvo stavim u kujni kafu, sa dovratka gledam je li on i dalje spava, guram još drva u vatru. Kada ona dođe moraću silaziti i peć hraniti drvima, da ne izgori. Moraću i njega iole srediti, obrijati ga ako hoće, ili makar sobu počistiti pa nek’ u krevetu leži, da je upozna, pa ćemo mi svojim putem gore. Imam šezdeset i sedam godina sada, i sramota me, i više od svega – čini se oduvek od drugog mi život zavisi.
Sedam za sto i ispijam kafu. Zapalim pa uzmem telefon da je pozovem. Ona se tek tada budi.
Njen je muž umro proletos, zatekla ga u svinjcu s glavom u blatu i sve se svinje u ćošak sabile, nisu znale kud će sa njim – a ni ona nije znala, nego je mislila da se šali. Kaže s njim je i sve to u njoj umrlo, šta god to bilo zbog čega čovek želi bolje za sebe. I bilo mi je jasno to, iako sam ja samo razveden. Život je dovoljan, ali je neodrživo takav. Uvek se još nečemu nadamo. I evo od jesenas mi razgovaramo a da se čitavu deceniju s posla znamo, a da smo jedva par reči pre toga progovorili. Ja nju zaista nikada nisam tako gledao, kao što je sada gledam. Ona još ne želi da se išta zna naokolo, pa mi kaže da ne govorim ikome, a mog oca dedom zove, pa kaže samo njega mogu upozoriti, da zna makar da ne dovodim neku kurvu tamo. Pa se smeje.
Pita me kako sam spavao a ja joj kažem loše i da sam loše i oca i sneg sanjao. Pita šta, ja kažem da su mi ruke onemoćale da ne mogu ništa u njih držati, a da otac tamo sedi i da sneg pada – a da ne sme po podu da padne. Ona pita što ne sme a ja kažem da ne znam. Da možda samo nema ko da čisti, a ona ne zna šta bi s time.
Kažem joj pala je nadstrešnica, zakačila kola, pa tek onda kažem da sam kola pomerio i da nije puno loše bilo, kako je moglo biti. Pita jel sad da ne dolazi i da ako želim može ostati kod kuće, a ja kažem nipošto. Čekaću je na stanici kažem, da je dovedem. Ona živi tri seoske stanice daleko, a na selu, to i po kilometrima bude. Kažem: „Srediću nam sve večeras. Taman i njega da upoznaš.”
Još malo pričamo, o tome kada će večeras doći, pa je pustim da se budi, jer je još u krevetu i tek pije kafu, pa mi dugo i lepo spušta.
Kad spustim slušalicu, duboko udahnem.
Moram u prodavnicu ići. Treba mi nešto pića ili nekog vina, grickalice neke da je nečim ponudim, i uopšte hrane mi treba za nas dvojicuza sledeće dane, da ne idem kojekuda po tolikom snegu. I više od toga, već neko vreme mislim se da joj nešto kupim, iako sam joj knjigu prethodno uzeo, al’ sad se premišljam oko toga i želim joj nešto drugo za praznike pokloniti.
Otac se probudio.
Stavio sam mu viljuške u provrelu vodu, da se ugreju, jer takav je čovek kome smetaju hladne viljuške, pa sam mu od te vode i čaj napravio. Stavio mu grejalicu u kupatilu da greje, a on prvo što je uradio je pridigao se i kraj kreveta u kofu pišao. Otac piša kao što mačka piša, gusto i da se oseti, pa zbog toga poklopcem pokriva kofu. Onda je nazad seo i dugo ispred sebe gledao. Zagledao se kroz prozor gde je snega do po’ prozora, pa je omračilo unutra, a napolju, da se pridigao, sijalo bi sve crno i belo. A on gleda kao snega ni nema. Kako je u trenerci i majici i džemperu spavao, tako je ostao tu da sedi, i nije se kao uvek odmah još oblačio, već je tako bio zamišljen.
„Šta je ćale?”
Čekam ga da ustane da jede, da mogu da pospremim i pođem. On da li je usnuo, il’ se još nije razbudio, sve radi zbrkano nešto, dok se ne doseti i ne sabere:
„Da mi izmeriš pritisak?”
Niz ulicu, kod Ljupka, obesio se o ogradu i laje njegov pas Žuti. Ljupkova žena Slavka je potom mahnula sa vrha avlije, gde je čistila sneg ispred kuće, a pas je dužinom ograde za mnom jurio, pa onda ostao bez avlije i lajao za ogradom pa pojurio kroz sneg kao da uranja u talase, uz brdo.
Prestao je sneg da pada i svi su izgledi da će na neko vreme makar nebo suvo biti. Tako obično sa zimama ovde biva. I ono od jutarnje magle što je bilo se do popodneva razvuklo i jedan kratak deo vremena sinulo je sunce što su ga potom oblaci zatrpali kao listovi papira, i sada dal je nebo il’ je zemlja, sve mu dođe isto.
Otac kaže baš ga to vreme muči i ima nečeg poetičnog u tome. Čitao sam jutros malo iz Ljubičine knjige želeći možda da pronađem nešto od čega bi joj posvetu pisao, i dalje nesiguran da li ću joj je dati ili ne. A daću joj, ako ne za Božić, onda neki drugi put. Ispričao sam i ocu sve. Ili, nisam mu sve rekao, samo da dolazi koleginica sa posla i da ćemo mi gore biti. On me gledao kroz ono vlažno od jutra, kao da ne vidi šta mu to kažem, pita gde gore, jer gore je zima jer se ne greje, a više od toga – jer skoro dvadeset godina kako sam se razveo sedim u samoći. A ne znači to njemu ništa pa ništa više nisam ni govorio, osim što se on za sebe pita, gde će on u svemu tome, kako će na njega uticati. Pita mora li onda da održava vatru, i kako će da spava i šta da jede.
U prodavnici popa zatičem što pune kese sa sobom nosi. Niko ovde puno ne kupuje jer ni nema šta puno toga da se kupi. Kaže biće snega, ovo je tek počelo, a ja kažem da ne vidim to, nema to ovaj sneg u sebi. Nisu ovo oni snegovi od naše mladosti kažem, jer smo i ja i popa generacija, iako smo svako na svoju stranu pošli. A kad god ga vidim on za oca pita, jer celo je selo radoznalo još dokle će.I meni se nekad čini dugo, nekad ne, ali sve do Ljubice bilo mi je samo bitno šta će s ocem biti – a sad već imam i u sebe da gledam, i u sledeće godine il’ dve. Kao pred ciljem, naglo izmoren.
Do radnje i nazad sve sam čarape natopio, okačio ih na peći da se suše pa se preobuo, a otac u sve one barice od snega što se s čizama topio u njih ugazio pa raznosio po kući, pa sam morao i njega da preobuvam i za njim da idem i čistim. A mene uhvati nešto pa krenem da ga psujem, pa ako ne kaže ništa nastavim a ako kaže odustanem i poćutim, pa psujem za sebe. Hvata me nervoza od svega. Već je vreme ručku a još nisam ni na sprat otišao. Sve sam u sebi zamislio šta ću, samo me je oko kamina stislo, ne znam dal će dimiti il’ će goreti vatra. Bez toga nemam kuda, niti imam gde sa Ljubicom. Za sve to vreme idem oko njega, hranim mu drvima vatru, pa kad pregreje odškrinem prozore da malo provetri, na šta se on onda žali. Stalno zanoveta, te hoće jedno te nešto drugo, te pita ko je ta što mi dolazi i šta će on da radi kada dođe.
„Ne znam ćale pusti me samo. Ajde.”
Dabome da je opet počelo da pada, a da sam ja po spratu čistio i sve tako tiho padalo da nisam ni primetio sve dok prozore nisam otvorio. Staze opet prekrio sneg. S vrbe se jedna mačka popela pa kroz prozor u kuću zašla, a ovo manje je odozdo gledalo i skamukalo u snegu. Zamislio sam se nad goblenima što je majka pravila, što oca nisam hteo pitati da ih sklonim, iako on za to ni ne bi znao jer uz stepenice ne ide. Onda sam pozatvarao prozore i otišao dole i uneo i tu mačku, pa su sad obe išle okolo po spratu i zagledale. Nikada, osim onomad letos kad se ušunjala a da nismo znali, nije neko mače tu u kući bilo – a sad evo, ni ne znam da kažem zašto.
Htedoh nekako da saznam kad će doći, a da je ipak ne pozovem. Zagledao još malo nadstrešnicu da vidim hoće li se do kraja urušiti, ili će ovako polustojeća do topljenja snega opstati. Pade mi na pamet da je probam sam srušiti dok tu stojim, ali šta ću onda sa svim tim kršem oko kapije. Neko je krzneno pseto prišlo pa stoji za mnom i gleda, al’ ne prilazi. Mislim se, to je onaj što je noćas po dvorištu išao, možda za mačkama a možda sam.Samo stoji dole kod kapije i gleda. A ja opet lopatam sveži sneg oko prilaza kapiji, da ako zamoram, mogu kolima nekud otići. To ja sve zbog oca radim, kao što sam oduvek radio, da nas nešto ne zatekne. On gore u kući leži i valjda od tih njegovih bubrega ne može da izdrži nego da spava. A onda, dok se mučim s upaljačem da zapalim, vidim preko polja gde su stogovi sena, gde je sneg po njima napadao i orumeneo od kraja dana što se primiče, i preko polja iz neba negde leti odnekuda prvo neka bela, a potom vidim ne bilo kakva ptica, već galeb, pravi pravcati leti nekuda, ovde usred sela, daleko od bilo kakvih reka, bez ikakve vode na vidiku. U snežnoj tišini čujem mu krila, pređe iznad mene i dvorišta i preko kuće pređe i padine, i u njega dugo gledam, i potom kako odlazi i nestaje.
I ne znam zašto me uhvati nostalgija neka, i ujedno mir i ujedno nemir.
Popeo sam se na kraju gore, otvorio kamin i u njega s lampom zagledavao. Uzeo pruća i poređao ga oko grudve novina, i sve to položio i zapalio i potom dodavao i okružio bukovim drvima. Stajao sam nad plamenom i gledao kako razgoreva, naguravao sve bliže i bliže vatri, dok se nije uhvatilo drveta, iščekivao ugasiće se a da se nije gasila, i sve sa one dve mačke što su poluotvorenih očiju u vatru gledale, klečao sam u svemu zimskom i čekao. Potom je i dimnjak lepo povukao i primila se vatra. Bdio sam nad njom i strepeo, ali je gorelo i gorelo je. Posle sam joj još drva bacio.
Napokon i sa time završio.
Baš jako sam se na njega izdrao. Sve dok to radim muči me, ali ja sam sve od majke preuzeo sa čim se ona decenijama nosila. A mrak je pao, podgrejao mu ranu večeru pa mi rekao i juče je grašak jeo. Kada me onda vidi kaže nije ni bitno ješće, ali već je kasno do tada. Posle idem po kući i kinjim sebe što to dozvoljavam sebi, da se na njega tako derem. Ali to je sebičluk koji nema kraja ako ja do kraja ne dođem. Sve je on navikao da mu se ugodi. A rekao sam mu: „Ti si evo do sto dogurao a šta ću ja? Moram i ja nekad da živim. Imam i ja dušu.” Posle je seo tamo u krevetu, gledao u televizor iz kog ništa nije čuo, niti se išta čulo jer nisam voleo da televizor slušam, pa je ili zaspao, ili samo nekud odlutao, ali u njega više nisam gledao.
Malo je i jeo, sve je kao meni ostavio, a ja nisam hteo, da me posle stomak ne muči. Osim ono malo doručka jutros, što sam ponajviše zbog lekova pojeo, ništa nisam jeo jer posle ume da me potera, pa ne znam kud ću takav. Na radiju je kažu opet protest u Beogradu. Neko je nekog u radnji danas o tome pitao, pa se ovaj raspričao, kao da to njega naročito kinji, što oni blokiraju saobraćaj tamo. A ne kinji ga ovaj sneg ovde, što ga i po putu ima, što ne čiste. Sve to u sebi ja proživljavam, i ćutim i živim u tišini, ali s ocem tako ne mogu. Sa njim se sve iz mene prospe.
Onda se pridigne pa pogleda u mene: „Jel ima onaj toplomer”, kaže. „Uhvati’ me nešto.”
Ja se dignem iz fotelje, pa stojim nasred sobe pred njim – u njega gledam.
Ništa mu nije. To i njemu kažem. Sve se mislim uhvatilo ga jer se meni konačno dešava nešto, pa mi stvara nemir. Kao što je onda stvarao kada sam trebao ići u Vrnjačku Banju na dva dana, a on te noći u Domu zdravlja završio, pa mu rekli nagurao je on dosta i da mu otkazuju bubrezi. Još se tada po nekoliko puta tokom noći budio i pišao, pa je na kraju tražio da mu tu kraj kreveta kofu stavim, nakon što par puta nije stigao na vreme.
U televizor gledamo.
Kažem: „Hoćeš u Dom zdravlja da te vodim?”
Kaže: „Ma kakvi!”
„Nemoj ma kakvi, il’ ti jeste nešto ili nije. Pritisak si izmerio, temperaturu si izmerio – žališ se nešto ti fali a ne fali ti ništa. Reci ako hoćeš kod lekara pa da idemo.”
On cokće.
Ja ne bih da ga teram jer niti želim ikud da ga vodim sada, niti želim da ode tamo pa da nešto i pokupi, pa da još o tome mislim.
„Onda dobro.”
Sve je cakum-pakum gore. Vatru sam sledećih sat vremena drvima pojio, stavio sam više drva u nju no što za ceo dan zime stavim u onu peć dole. Ali dobro, vredi. I njemu sam rekao da sam palio kamin gore a njemu se oči cakle, hteo je da vidi. Rekoh gde će sada uz stepenice da ide, jedva i leži, a on je znao to i hteo je da ide a da nije otišao. Želeo je da vidi vatru. Jer vatra gore nije gorela sve od onda kad je brat neko društvo s fakulteta doveo, za neki rođendan, pa ga otac silno nagrdio što je gore sve zadimio i tolika drva istrošio. Prošle su decenije od te vatre. I mi smo prošli i sad smo opet mi tu gde jesmo.
Ali gori.
A u meni se gotovo ugasilo nakon što sam sišao, pitao šta da jede, a on poćutao malo i vidim muči ga nešto, pa zapinjao da izgovori, pa mi na kraju rekao:
„A da pozoveš ti ipak iz Doma zdravlja, da dođe neko?”
„Šta je ćale?”
„Ne znam.”
„Pa šta ti je?”
„Teško mi je samo nešto. Ovo vreme ili šta je, kao da, sve mi se zgustilo u meni, zgadilo mi se sve, otkud znam koji mi je đavo.”
„Pa šta osećaš?”
„Ma ne znam.”
„Pa moraš da znaš da njima tamo kažeš ako odemo, nema teško je, teško je i meni svaki dan, matori smo, niko te neće lečiti za to.”
„A gde da idemo?”
„Kako gde, pa u bolnicu.”
„Ma neću da idem, nek’ dođu oni ovde.”
„Neće ti niko doći, vidiš šta je snega napadalo. Ako ti je loše, pakuj se iidemo.”
„Ma ne onda…”
„Jel nećeš?”
„Neću.”
Cvokće još jednom.
„Nemoj posle da bude nešto.”
Posedeo sam još minut a onda otišao gore. I to je bilo kada sam odlučio da ću da pozovem Ljubicu.
Ona mi je ona vatra gore, što sam je upalio. Popeo sam se i u njoj da se ogrejem, seo u fotelju, dugo s njom govorio, sav se kao dete rastopio. Rekao joj kako stoje stvari a ona se prva ponudila da ne dođe. Biće kaže boljih dana. Nije nam se dalo kaže, nit’ zbog snega, nit’ zbog dede kako ga je i dalje zvala, nit’ je znala dal će i autobusi ići jer kaže tu gde je niko sneg ne čisti i nijedan auto nije dugo prošao. Ne znam zašto ali nikad joj bliži nisam bio nego što sam sada. Kad sam shvatio da neće doći, priznao joj da me uhvatila prpa neka, nešto, stegao se sav, sve sam joj ispričao. Rekao joj i za knjigu, da su neke pesme jer dalje nisam znao, da će ona o tome više znati i da sam od jutra sedeo i posvetu smišljao a da ništa na kraju nisam zapisao. Pričala mi posle i o tome kako ćemo provoditi dane nakon Božića i ovih praznika što stižu. Pomenula je onu ćerku što na Islandu radi, da joj šalje razglednice i kako joj nekad dođu ture iz Beograda i koliko je snega tamo napadalo i koliko će ga tek biti. Dugo je o Islandu i govorila. Ispričala joj ćerka koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda. I kako želi da vidi one šarene kućice njihove na snežnoj obali – kaže oduvek je želela otići na Island.
„Mislim da je prekasno za nas i Island Ljubice. Pa kako što, matori smo. Dobro ja jesam, ti još nisi. Ti kakva si nikad nećeš ni biti matora. Ma kakav crni Island, vidiš da iz kuće ne izlazim zbog njega. Ne mogu ni na sprat za praznike sa tobom da se popnem, nego moram njega da pazim. Ma biće, nije mu ništa, znam ja kakav je on. Uhvati ga tako nešto pa ne zna gde će sa sobom. Naročito sad kad je napadalo snega pa samo leži. Ma ni u dvorište ne izlazi, šta da mi padne negde, posle šta ću s njim. Starost… Da doguram ja vala do sedamdeset pa ću onda o tome da mislim. Pih, kako što… Ne znam… Videćemo se naravno. Pa naravno. Hoćemo.”
I sve razgovaramo tako milo i umiljato, da tek kad završimo i kada spustim moram da vratim sebe. I tek me onda, kad zapne tišina, dok pucketaju poslednja drva što će izgoreti i neće novih biti jer ni nje nema, uhvati me, da li samoća, da li neka žal zbog sebe il’ nje, ne znam, nešto tiho, nemo. Sve ono o čemu se ne govori.
Onda izađem i poteram mačke napolje i pogasim svetla. A one ostanu pa grebu po vratima spolja.
Znajući njega izašao sam po mraku i ipak nanovo čistio sneg. A počelo da veje, baš mećava, da sneg duva postrance, da se ništa ne vidi. Ono kuče što se naokolo motalo za nekim autom prolajalo, iako je ovaj po snegu klizio još sporije od njega. Napadalo da se čulo utapanje koraka po snegu kad je Miljenko izašao ispred da u mraku puši, da ga ne vide. Onda se negde čulo kako neko na nekoga viče, a kako neko lopata, gde je sneg u noći čistio. Ja sam ostavio auto da radi, da ne zamrzne, i sve vreme dok sam oko njega čistio on je još radio i silno se iz auspuha po hladnoći nadimilo. A u mraku, i u belini snega u mraku, dvorište nam izgledalo napušteno zbog ove nadstrešnice što kod kapije ovako krivo polustoji. Kao da unutra ne živi niko, u visokoj kući, gde gore svetla. Pomislim i da pogledam vatru gore, da ne zaboravim. Da je opet nema. I kako će to malo toplote olako isteći, kao malo vode na dlanu, a da ničeg nije bilo da se u njoj ogreje. Nije mi ni do čišćenja, ni do knjige i posvete i hrane – samo mi do te toplote protraćene. A u stvari, do svega mi je malo, pomalo, a najviše mi do sebe samog. Ali niko me ni ne pita, ni nemam kome da se žalim, ni zašto.
Pa siđem dole sa njim da budem. Malo-malo gledam ga da vidim dešava li se nešto ili spava li. Sedim za foteljom ispred televizora, gledam vesti u pola osam, a ona jedna mačka se na prozor popela. Hoće unutra, u svetlo. Za njom, ispred kuće, gde gori svetlo iznad vrata, gori i tačkasti sneg što pada. Kažu snega će biti preko čitave visoravni. Ostaće ga na brdima, i spustiće se u nizije, zamršće kapije s jutra da ne otvore, i biće ga tvrdog kad se spusti još niže ispod nule, da se u njega ne propadne, kao što sada noga propada. Napadaće još više tokom noći i celoga jutra i tokom dana će padati. Padaće dok ništa osim snega ne ostane.
A onda će posle opet otopliti.
„Šta je bilo ćale? Jesi budan? Šta, šta me gledaš?”
Govori prvo licem pa rukama. Sve zamuckuje, sve izlomljeno, a ja se dižem i palim svetla.
„Šta ti je?”
Bdim nad njim i hvatam mu ruku da se pridigne, pa on seda za krevet, namešta kosu.
„Jel ti čuješ mene?” Okrećem se, hvatam se za glavu.
Desetak minuta stoji u mestu. Kad potom prođe, malo po malo dođe do reči, progovori.
„Ćale ja ne mogu da gledam u pasulj je li tebi dobro ili nije. Ako nije, daj da idemo i gotovo. Kako je dobro pa malopre nisi umeo da pričaš nego sve zamuckuješ.”
„Ima li snega po putu?”
„Pa ima, kako nema.”
„A oni, neće da dođu, ako pozovemo?”
„Neće niko sad da ti dođe. Ako ćemo da idemo moramo sami.”
„Pa kako?”
„Ama šta kako?”
„A šta ću ako me potera?”
„Aman! Šta da te potera, staćemo ako treba negde, je li to najbitnije, ajde, oblači se.”
On još sedi, namešta kosu na jednu stranu pa na drugu, muči sebe, razmišlja, traži u meni šta će.
„Ajde”, zapinjem.
„Pa ajde…”
Projurim kroz kuću da sve zatvorim. Zatrpam i prodžaram gore vatru, ili žar, ili ono što je od žara od mene i Ljubice ostalo. On u kupatilu piša ili šta li radi, tek čujem teče neka voda. Pravi lom. Ne plaši se onol’ko koliko sam mislio da će da se plaši. A ja idem i u torbu mu pakujem sve što znam da će mu trebati, a o čemu niko normalan ne misli. Pa dok je još unutra izađem ispred, pa odem i uključim auto da zagreje. Gore mu farovi kao da se dime u mraku i u snegu. Kao na litici da stojim. Ispadne mi i cigara u sneg i u snegu se ugasi, da je mokra i da više ne gori. Tresu mi se ruke. Dal’ od zime il’ hladnoće… Mačka iz mraka iskoči i obmota se oko mene, a dim je dim i jak i rastaje se sa svim svetlom. Čak se vidi i zvezda ili dve, ili je samo sneg što iz mraka pada.
Eno ga, čujem zalupa vratima. Bubrezi mu odumiru brže nego ostatak njega, i srce mu je umorno od toga.
PAVLE ALEKSIĆ rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.
čovjek-časopis 