ZBIRKA PJESAMA JOSIPA ČEKOLJA “RUKOVET NOĆNIH PUTOVANJA”, Mala zvona, Zagreb, 2025; izbor

I.

bio
je sumrak koji se rahlio u moja usta kao stara fasada,
neki dječaci vrištali su žalom plašeći šuštave ostatke sparnog srpnja,
mali kradljivac u obliku opice pojeo mi je slan ručnik i ruksak i ručak i rugao mi se,
postolarski me udario bog hrapavih bosih stopala, bilo je vrijeme da se razbudim,
šegrt pjesnikov nikad nije postojao, ako je i postojao, bio je to gladan šegrt
koji se hranio tek pjesnikovim plavim stihovima skromnih bjelančevina,
nije bilo zlatnika u tom plemenitom poslu, u toj kovačnici riječi,
imao sam već ozbiljnije brige – bliži se noć, podmukla i putena,
ni olovke više nemam, proklete proste opice koje ne poznaju plahe priče,
oca im njihova tatskog, a treba mi krov nad glavom, knjiga nije ni cigla ni crijep,
ni drvene ni kamene hiže ne slažu se u žamoru besmislenih lirskih riječi,
majke zabrinuto zure u pločice plehove plakate planere plijesan plamen pjesan

***

II.

noću sanjam spaljene ili potopljene bregove djetinjstva,
u blagoj noći budim se u bunilu i ljubomorno promatram spokojnu mačku,
intimnom ispovijesti samome sebi priznajem da dom više nije zelen,
poluglasnom šaptu iz krošnje breze predajem svoje treperave strahove,
razgovoru s bogom pridajem značaj kao razgovoru s pčelom,
sa svrakama u pogrešnom gnijezdu treba postupati smireno i odgovorno,
samim nasrtajima ne postiže se ništa osim nasilja, a njega smo već previše osjetili,
sobom se ne treba previše baviti noću, to su najopasniji sati, tihi rovci među rebrima,
nikako pisati u tim urama, vražjim vurama, iskrene riječi uvijek su pogrešne ujutro,
ne gristi se kad vranom pošalješ šuplje drvo, neukoričenu knjigu, nijemog pijevca,
mogu lagati koliko i pisati, mogu šutjeti koliko i stvarati,
zapravo na isteku dana, bog je ionako još uvijek šutljiv,
logički ispadam neuspješan stvor, neispravan proizvod,
opravdati brzoplete riječi teško je kad nitko ne sluša,
zašto se truditi kad na kraju močvare djevojčice nestaju iza duge;
se češljati svakog jutra treba, se oprati svake večeri treba, se treba se mora se;
u košnice odlaze naša izmišljena djeca, ožalošćena ljepotom poroda,
posljednje pjesme prije svjetlosti uvijek su vriskovi i naricaljke,
vrijeme je već istrošena tema pjesništva i više nije pametno širiti joj haljinu,
toliko je dana već prošlo, dana koje nismo ni pomirisali ni dodirnuli,
uzrujavam stare drvodjelce svojom šutnjom, prave mi raspelo iz ljubavi,
zbog izumrlih vrsta životinja još se nadam zagrobnom životu,
ljudske ruke ionako su grane bez lišća,
gluposti služavke, smrti zahvalne

***

XII.

on – u zvonjavi svojih misli o trpkosti mladosti nije mogao spavati
jer pod prozorom su se šetala nadnaravna stvorenja rođena u kiši,
nije mu preostalo ništa drugo nego da im se pridruži i kruži lokvama,
moglo je biti i pametnije iskorišteno vrijeme, ali već odavno nije znao
biti sam u krevetu, biti pomiren sa stablima koja ruše u njegovu snu,
sumnje su ga opsjedale kao obadi koji uživaju u znojnoj koži, sumnje
u budućnost četiriju godišnjih doba i triju sunašca na majčinom čelu,
njegov je jezik odavno izgubio spontanost u neprohodnoj šumi pravila,
spol se uvijek iznova stvarao iz miješanih boja, prevrćući se od jutra do večeri,
iako je bio siguran u svoje dvije dlakave noge i dvije znatiželjne ruke,
to mu nije pomoglo u ladicama koje su očekivale jasne odgovore na jetka pitanja,
zbog svojih vretenastih ušiju, čuo je previše tužnih životnih priča,
mode su se mijenjale, hlače sužavale i širile, haljine kratile i duljile, no
onog dječaka zaraslog u knjigu, nitko nikad nije ništa pitao, sada je tražio
vremena da ga se sasluša, papire da ga se pročita, proslave da ga se proslavi,
nije mu bilo pomoći ni u crvenom prasku mjeseca ni u rutavoj krhkosti zore,
uvijek se pitao postoji li bog na vrhu tronošca ili trozupca koji ga promatra,
bilo bi šteta da ne postoji svemirski svjedok svemu ovome na tvrdoj zemlji,
jasno – to ne bi promijenilo mrvice obiteljskih ručkova ili raspored madeža,
upravo je rasutost njegova tijela odavala vrline jednoga prešućenog svijeta,
je, bile su katkad hrapave i bodljikave strmine, je, bile su nekad nježne i vlažne nizine;
mahao je bocama vina kao prijateljima, mahao je rupcima kao pred bikovima,
sabljom je sjekao svoje noći na sjekutiće slinavih usta željnih pažnje;
prema sumraku polaze tragične maske nadajući se preobražaju u komediju,
crnačkoj se iskrivio osmijeh u opaki trzaj od višestoljetnih udaraca,
glavi bjelačkoj sprema se vrtuljak koji uvijek iznova vrti istu podlost;
koja se borba priprema pretpostavio je u modrini svoje sobe,
se gušio i gušio nad gustišem zlokobnih pisama s istoka i zapada,
njihala su se tužna golublja gnijezda nad njegovim krevetom,
s rogatim strepnjama iščekivao je vijesti s juga i sjevera,
krovnih mačaka spretnost dojmila ga se u potresu zjenice,
greda je možda preslaba da podnese sav njegov strah

***

XV.

ovo je prohladna kolovoška noć,
je li mjesec posut brončanim krijesnicama, teško je reći,
pripovijest šuti o vašim tijelima koja se predaju komarcima,
o stvorenjima bez ikakvih očekivanja od sutrašnjeg dana,
nečemu biste trebali stremiti, nešto bi vas trebalo probuditi ujutro,
što se uvlači u vaše uši dok hrčete, mljackate i sanjate?
se gledaš se umivaš se češljaš se pereš iznova iznova iznova –
dogodilo se nešto u mirisu jastuka i debljini plahte,
davno ste se već počeli obraćati samima sebi –
dok su oči još vjerovale da leptiri žive godinama,
su vas oteli iz žutih krošanja u kojima ste papali slatke kruške,
vaši su prsti otad rasli tiho, svijetu pridonosili odrezanim noktima,
djedovi, uzori vaši, bili su usputne lutke u vojskama i birtijama,
još nezreli u svojim sijedim danima, još opterećeni krvlju i zemljom,
bili su određeni dobima ratova i poraća, odlascima i povicima –
djeca su bili naši djedovi, djedovi koje nikad nismo zaista upoznali

*

“Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.” – Sanja Lovrenčić

____________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. Odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Diplomirao je kroatistiku i povijest ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio je pjesničke zbirke Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.), Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.) i Doba beskorisnih umnjaka (HDP, 2024.); roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) i slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.). Prva verzija ciklusa Rukovet noćnih putovanja, koja se sastojala od devet akrostiha, nastala je za „Reviju malih književnosti” 2021. te je iste godine objavljena u antologiji Vrijeme misli (Kulturtreger).

Zbirka pjesama Dječak pred žetvu osvojila je nagrade „Na vrh jezika”, „Zvonko Milković” i „Mali Kvirin”. Knjiga Doba beskorisnih umnjaka uvrštena je na širi popis regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek” 2025. Sudjelovao je na književnim festivalima „Tesalijski festival poezije”, „Rukopisi”, „Susret riječi”, „Stih u regiji”, „Monte Librić” i „Tjedan dobre dječje knjige”. U listopadu 2023. boravio je u Hvaru na književnoj rezidenciji „Poemma”, a krajem ljeta 2024. u Grčkoj na književnoj rezidenciji „Odisejevo utočište”.

KRATKA PRIČA LJILJANE D. ĆUK: GORGONE

Foto: Marija Piroshki/Festival Krokodil

Danas je nedelja, možda. Nismo sigurne kako da merimo vreme. Nekada načujemo koji je dan, ali čak i kad vodimo računicu, ne uspevamo da budemo u toku s vremenom. Već dugo nismo u toku s vremenom. Nekada nismo sigurne da li je dan ili noć, godišnja doba samo naziremo. Čule smo da na svetu ima još nekoliko ovakvih kao što smo mi. Čule smo i da je svet pred novim ratom, ali to se pričalo i dok smo bile izvan.

Jednom smo se probudile srećne, sanjale smo da je sve san.

Danas je možda nedelja i na ekranu se pojavio novi zadatak. Ovo smo već imale, nije toliko popularno, ali već smo imale. Zanimljivo je kako od osamsto i nešto mogućnosti najčešće rekreiramo dvadesetak. Današnja je pomalo iznenađenje, ali imale smo je.

Oni ne vole da im se šire vidici, znamo. Ne vole mogućnost spoznaje, šta ako se desi da im se dopadne nešto na šta nisu navikli?

Često smo sanjale slobodu, ali zapravo mi ne znamo kako ona izgleda. Možda smo pogrešno sanjale, može li pogrešno da se sanja?

I izvan su nas dugo gledali. Nekad su nas pljuvali, a i tukli. Pod pesnicama i udarcima nogama dolazilo nam je da vrištimo, ali mi smo samo pošle u prodavnicu da kupimo hranu, pravim novcem, radimo kao i vi, i sanjamo, sanjamo slobodu, šta vi sanjate? Oni su mislili da će biti slobodni ako se oslobode nas. Znamo to. Nismo isti, a ne daju nam da budemo jednaki. Mi ih provociramo da preispituju. Tako su nam rekli. Gadite nam se. Šta ste vi? Gadite nam se. Nećemo da vas gledamo.

A stalno nas gledaju. I ovde i izvan su nas gledali. A mi smo sanjale o mestu bez pogleda, možda je to sloboda. Sve smo pogrešno sanjale.

Jednom smo išle na more. Vozile smo dosta dugo, putevi su bili loši. Slušale smo muziku, volele smo menjanje radio-stanica kako prolazimo kroz različite gradove i volele smo se. Ništa nam nije smetalo, ni krš od automobila, ni loši putevi, ni jezik koji nismo razumele, volele smo se. Jednu noć smo spavale pod zvezdama, auto je stao, odvezle smo ga na popravku i spavale smo pod zvezdama, tog neba se danas sećamo. Bilo je naše. Ako je to bila sloboda, ukus nije bio loš. Ali počeli su da nam uzimaju ono što svima pripada. Valjda da bi bilo više za njih. Ali kako nebo može da nestane? Da se potroši?

Sad nemamo nebo. Bar ne ono izvan. Nekad ga malo vidimo. Slučajno. Mrzimo tu reč. Slučajno. Sve odizvan je sad slučajno. A svi oni imaju to nebo, ali opet biraju da gledaju nas, iako su nama zabranili da ga s njima delimo.

Danas je nedelja, možda, i neko želi da rekreiramo nešto iz novijeg doba. Na trenutke im vidimo lica. Na trenutke uhvatimo njihova lica. Ili je radoznalost, ili je gađenje. Ali uvek superiornost. Skoro uvek. Nekad je i sažaljenje. Znamo ko se vraća, vraćaju se one koje su nam slične. Sažaljenje imaju u očima, to vidimo na trenutak, ali i strah, tugu. Mi ne znamo kakav je njihov život. Oni se možda pitaju kakav je naš, kakav je naš kad im je van očiju. Hej, bar nas više ne tuku, zar ne? Nekada mazimo ožiljke jedna drugoj. Kako su nas jurili tih dana, kako su nas šutirali.

Plakale smo. Plakale smo od bola, pod udarcima, od sramote koja nije bila naša. Plakale smo od straha da je svaki minut zagrljaja naš poslednji, nismo spavale, a morale smo, morale smo da spavamo jer rane nisu zaceljivale. Plašile smo se da zatvorimo oči. Ako zajedno zatvorimo oči, ko će se setiti šta je istina ako se probudimo?

Sanjale smo o slobodi tih dana, sanjale smo o slobodnom pogledu na nebu. Da li bismo večnim snom našle slobodu?

„Marš u svoja četiri zida!”, uzvikivali su. „Marš, odvratne ste!”, horski, skoro ritmički omamljujuće. A nas dve, kao u pijanom plesu, čvrsto držimo jedna drugu u naručju i gledamo se u oči. Dok jedna malo ne zaspi, od umora, pa je ona druga čuva. „Marš, neprirodne ste!”, a mi ne znamo ni za jedan više prihvatajući osećaj nego kad smo zajedno.

Mi više ne plačemo, sem kada se zadatkom to od nas traži. A baš često traže od nas da rekreiramo scenu kajanja. Vežbale smo s profesionalnim glumcima kako da plačemo na komandu. „Ako se setite neke tužne scene, biće lakše”, rekli su nam. Sećamo se. Tužne scene. Ne jedne. „Sve mora biti autentično”, to je bilo izgovoreno uputstvo, morale smo da naučimo scenarije. Memorisale smo osamsto igrokaza. Osamsto zabluda. Osamsto lažnih, izmišljenih situacija. Bar nas ne tuku ovde. Mi smo edukativno-umetničko delo. A eksponate ne smeju da dodiruju. Pljunu na staklo. To nekada vidimo, pljunu odmah. Za nekog ko očima ne može da nas vidi, oni baš često dolaze da nas gledaju. Imaju osećaj kontrole. Oni vole da posmatraju nepoznato tek ako imaju osećaj kontrole. Zato su i borbe gladijatora bile toliko popularne. Proždrljive oči, gladne krvi. U našem slučaju proždrljive oči se naslađuju onim što smatraju da je zaslužena kazna. Gladni su korekcije i uspeha. Tako nesigurni.

Danas je nedelja, verovatno, ne znamo. Ovog nepoznatog dana za koji pretpostavljamo da je nedelja treba da rekreiramo scenu za oči gladne našeg pokajanja. Mi smo opomena i mi smo njihov uspeh. Prognali su nas, drže nas zatvorene u četiri zida i izvodimo igrokaze za njih. Dovode decu da nas gledaju, da znaju šta će ih zadesiti, i to u najboljem slučaju, ako su kao mi. Mi mislimo da povremeno i drkaju na nas, kada dođu bez dece. Verujemo da u pretrazi porno-sajtova ne postoji više kategorija kojoj bismo, eto, mi kao pripadale. Ne znamo. Ali dark veb je i dalje sigurno mesto za sve one koji prodaju moralne lekcije svojim sledbenicima. Zasigurno nije izbrisano naše postojanje u službi pornografije. Kako bi moglo biti kada oni to vole.

Mi, izvan, sada, ne postojimo. Dobile smo priliku da poput kakvih lutaka postojimo jedna s drugom u kontrolisanim uslovima, ili da prihvatimo život u kojem nas nema. Kada ne izvodimo ove predstave, mi smo opet par, zagrljene, imamo naša četiri zida, uspeli su u tome. Mi smo uspele da ostanemo zajedno. Ne znamo da li je ovo život, ali znamo da tamo izvan nije sloboda.

Kako je sve počelo? Pa tiho, nenametljivo, kao što obično i biva. Bez upozorenja i s verom da smo ipak daleko stigli. Ali društvo ne ide napred, ono se uvek vraća. Napred ide vera u ljude, ali društveni progres ne postoji. Uvek se dođe do iste tačke i onda iz početka. Ograničavamo, ograničavamo, ograničavamo da bismo bili slobodni. I sad se šuška da će rat. I osvajaju slobodu puškama, oduvek i zauvek će. Ne znamo da li je rat sloboda i ne znamo šta će biti s nama ako izbije rat. Možda ćemo odmah postati telesna ispomoć na frontu.

U miru, onom koji je zasad lažno tamo, u miru bismo isto bile telesna ispomoć bilo kome. Tako su to nazvali, smatrali su to korekcijom.

Mi smo uvek bile predstava. Pokretno pozorište. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, prema potrebi. Mi smo predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, ako bude bilo potrebe. Mi ćemo biti predstava. Teatar gadosti. Cirkuske atrakcije i niža ljudska bića, bokserski džakovi, izgleda. Na kome li sada odmaraju ruke, pitamo se. Po kome li se sliva njihova pljuvačka prezira, kome upućuju sve one pogrdne reči kojima su nas obasipali? Srećom, sad ih ne čujemo. Ne čujemo, ali ih ne zaboravljamo.

U današnjem, tek sedmom izvođenju igrokaza broj 23, proverile smo, u današnjem igrokazu broj 23 treba da izgovaramo rečenice kajanja (uvek ih izgovaramo), ali i današnja predstava ima jednu lepu rečenicu. Ona glasi: „U Kopenhagenu je uvek nedelja”. I kad je izgovorimo, na trenutak opet vidimo boje, vidimo grad u kom, igrom slučaja, jesmo bile, vidimo kako postojimo u svetu u kom smo mislile da ima i mesta za nas. Možda je to tad bila sloboda. Ne znamo. Ali znamo – ako je danas nedelja, onda je i u Kopenhagenu nedelja. To na trenutak ulije nadu da je svet i dalje u redu, samo je malo pomeren.

– iz zbirke Uslovi nisu bitni, Partizanska knjiga, Kikinda 2023. –

________________________________________________________

LJILJANA D. ĆUK (Zrenjanin, 1982) živi i radi i stvara u Beogradu. Objavila je zbirke kratkih priča Neki drugi (2020, Partizanska knjiga) i Uslovi nisu bitni (2023, Partizanska knjiga). Uslovi nisu bitni je 2025. godine prevedena na ukrajinski jezik, a 2024. godine bila je u finalu nagrade Voja Čolanović za najbolju priprovedačku knjigu objavljenu na srpskom jeziku.  Njene priče istražuju svakodnevicu, identitet i tenzije između intime i društva. Učesnica je regionalnih i evropskih književnih programa, među kojima je i CELA (Connecting Emerging Literary Artists). U okviru projekta, priča joj je prevedena na deset evropskih jezika. Pored književnog rada, bavi se projektima u oblasti kulture i kreativnih industrija.


 
 

ROMAN SOFIJE KORDIĆ “SMRT BEZ SAMOGLASNIKA”, Jesenski i Turk, Zagreb, 2025; ulomak

Razbila se šalica koju si nam poklonio. Narančasta s duplim dnom, iz kompleta s dizajnom Vernera Pantona. Uhvatila sam je i u rukama mi je ostala krhotina. Odvojila se od utrobe u perilici. U kompletu su bile četiri. Nas je ionako troje, tješio me Marko. Ostale su crvena, ljubičasta i petrolej plava s bijelim krugovima različitih veličina. Panton je smatrao da boje utječu na raspoloženje.

Marko mi je pažljivo prišao, otvorio kuhinjski dio gdje se nalazila kanta za smeće, namjerio uzeti patrljak iz ruke, ali ja sam stajala nepomično, s otvorenim dlanom u kojem se ugnijezdila polomljena danska keramika. Nisam je mogla ispustiti iz ruku, a kamoli baciti u otpad. S kostima od ribe, korom od krumpira i luka, ljuskama od jaja. S nečim nepotrebnim i odbačenim. Smežuranim, smrdljivim i pljesnivim. S nečim konačnim što odumire i propada. S nečim što nalikuje na nju. Ne mogu joj izgovoriti ime. Time bih priznala da je moćnija. Da mi te oduzela. Ne dozvoljavam da mi itko išta oduzima bez moje volje.

Stajala sam i dalje nepomična, s krhotinom u ruci, kada mi je prišao i Matej, pomalo uplašen i zabrinut. Toliko sam bila u stanju registrirati, znaš da se pretvorim u senzor kad god je pored mene. Uzeo je ostatak šalice iz perilice i rekao da ćemo je zalijepiti i ostaviti kao ukras, da je nećemo baciti u smeće.

Dlan je ostao prazan.

„Evo, pogledaj, mama, skoro se ne vidi da je pukla”, ponavljao je Matej.

Već danima stoji na radnoj površini u kuhinji. Njih dvojica se prave da je ne vide. Ne spominju je jer ne znaju kako ću reagirati. Ja joj se ne usuđujem prići. Taknuti je. Kao da bih, dodirnuvši je, dodirnula onu čije ime ne mogu izgovoriti. Tebe. U tvojoj sobi. U tvom krevetu. S plastičnom vrećicom na glavi zavezanoj čvrstim čvorom oko vrata. Da slučajno ne bi ušao zrak. Da te ne zavede i namami da dišeš, da poželiš nastaviti ili da, ne daj bože, svjedočiš svom kraju.

Kad sam prvi put odlučio ne živjeti, obratio sam se za pomoć smreki. Običnoj. I mogao sam pretpostaviti da će poduhvat završiti neuspjehom. Običnim. Na engleskom, doduše, ime moje pomoćnice zvuči otmjenije – Norway spruce. Najčešća je to vrsta drveća u Danskoj. Česta i banalna. Kao i moj naum.

Izabrao sam i obično uže, toliko obično da je puklo čim sam se otisnuo sa grane s njim oko vrata. Izabrao sam smreku na uzvisini, čije su grane jednim dijelom stajale iznad oštrih i kosih stijena, udaljenu od puta. Zašto nisam izabrao stablo čiju sam granu uz malu pomoć nekog većeg kamena ili klade mogao dosegnuti sa zemlje, ne znam, ali valjda da me netko ne vidi i ne spriječi. Dok sam se penjao, pa zavezao uže za debelu, čvrstu granu i zasjeo navlačeći uže oko vrata, nisam računao na njegova slaba, nekvalitetna vlakna. Skotrljao sam se niz stijene pred noge jednog prolaznika. Dotrčao je u prvu nastanjenu kuću i nazvao hitnu pomoć. Skinuli su mi uže s vrata i odvezli me krvavog, izudaranog i poniženog na psihijatrijski odjel obližnje bolnice.

Kad su me, natabletiranog i otupjelog, pitali što me ponukalo na „tako strašan čin, tako mladog”, rekao sam im da sam izgubio bitku s crnom rupom. Da sam svakim danom sve više tonuo u nju, da sam htio spriječiti da me proguta cijelog, da nisam htio dozvoliti da pređe razinu očiju, da sam htio skočiti u svoju rupu, onu koju sam ja izabrao svjesno, onu oslobađajuću, svemirsku, ne onu zastrašujuću, nametnutu i nepozvanu, onu iz noćnih mora koja mi je govorila da sam ništavan, da ne vrijedim ni pišljiva boba.

Ima ljudi koji odbijaju ući u crkvu. I ja sam jedna od njih. Protrčim ponekad, kao turistkinja. Jedna liječnica mi je rekla da kad uđe u katoličke crkve i gleda križni put, patnju, probodene ljude, ima osjećaj da katolici ne vjeruju da je bog milosrdan. A i kako bi, kaže, mogli vjerovati, kad su izloženi takvim grozotama. Evangelici, navodno, nose boga u sebi, a katolicima treba posrednik. Umjesto odgovora na pitanje imam li djece, potekle su mi suze. Rekla mi je tada da djeca nisu šlag na torti, ni modni dodatak da se slaže uz plave oči moga muža. Ne znam kojeg je boga tada nosila u sebi. Utjeha mi je da ja u sebi ne nosim boga, ne bih mogla podnijeti da u meni govori kako je tvoja smrt njegova volja, a time i moja.

Mama mi je stalno ponavljala: govori istinu, najlakše je zapamtiti. Nije to bila ničija volja osim moje. Zašto me prizivaš? Osjećam tvoju grižnju savjesti. Pridaješ si veliki značaj. Bojiš se da si pripomogla mojoj odluci. Zato me ne puštaš na miru. Zato želiš razgovarati. Želiš odrješenje. Nisi mogla ništa spriječiti u ta dva dana što mi nisi pisala niti me zvala. To me sigurno nije gurnulo preko ruba. Ili te muči što me nisi vidjela godinama? Što si me odbila tri puta kada sam poželio doći u Prag? Tri puta u jednoj godini! Mojoj posljednjoj. Svaki put si imala dobar izgovor. Rekao sam ti da razumijem. Ali razumijevanje ne znači i odsutnost gorčine, nelagodnog osjećaja da bi moje prisustvo tebi nešto poremetilo. Uzdrmalo tvoju krhkost.

Dan prije manično sam otvarao Facebook. Na tvom zidu fotografije Praga i nekoliko nasmijanih, sretnih ljudi. Među njima i ti. Javila si mi da će ti doći prijatelji iz Grčke. Majka sa dvadesetogodišnjim sinom. Njihovu muku si mogla podnijeti. Njihova je realna, opipljiva. Izvađeni tumor, otrgnute žlijezde iz mladog tijela koje je sposobno za regeneraciju. Te godine ste imali goste nekoliko puta. Shvatio sam da mene, depresivnog ili bipolarnog, kako su me nedavno dijagnosticirali, jednostavno ne bi mogla podnijeti. Izlike o zauzetosti su samo dobro došle. Da prikriju strah i odbojnost. Priznaj mi to. Sad možeš. Ne mogu ti više doći.

Popio si ih sve. I antidepresive i anksiolitike i tablete za spavanje. „Nije da se plašim umrijeti, samo ne želim biti prisutan kada se to dogodi”, riječi su Woodya Allena koje si mi u šali često citirao. Otkad su te našli s vrećicom na glavi, stalno te zamišljam koju i s kojim sloganom biraš za kraj.

„Tu sam čovjek, tu kupujem!”

„Za ljepši tjedan!”

Ili onu Lidlovu: „Ispravan izbor!” 

Stalno nas uče, bombardiraju sa svih strana, da ima izbora, da smo gospodari svoje sudbine, da sve možemo ako dovoljno želimo i ako se dovoljno potrudimo. Kakva glupost! Zar ja nisam dovoljno želio? Nema tu ničeg osobnog, nikakvog izbora po osnovi htijenja. Najbolje je to pojmio moderni Robinson iz priče Otok one poljske spisateljice, zaboravio sam joj ime…Znaš onu nobelovku s dreadlocksima? Sve oko nas su, kaže Robinson, mehanički zakoni slučajnosti, metal koji, u toj divovskoj kozmičkoj mašineriji, zvecka naslijepoSuočen s beskrajnom pučinom u noći, sam na pustom otoku, shvatio je da to što čovjek postoji nema nikakav značaj. To što sam ja postojao nema nikakav značaj.

Mi našem postojanju dajemo smisao, druga je priča što ga mnogi traže u višoj sili; nisu svjesni da, i kad u nju vjeruju, ona dolazi od nas, proizlazi iz nas. Da ne nalazimo neki smisao, u sebi ili izvan sebe, nitko od nas ne bi dobrovoljno ostao na životu.

__________________________________________________

SOFIJA KORDIĆ novinarka je i književnica iz Zadra. Diplomirala je međunarodne odnose u Beogradu i magistrirala Europske studije na Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Pragu. Jednu godinu provela je na novinarskoj specijalizaciji u Utrechtu i Aarhusu. Pisala je za “Borbu”, “Vreme”, “Našu Borbu”, “War Report”. Devet godina radila je u Pragu na Radiju Slobodna Europa. Iz Praga piše za portale Lupiga, Ideje, Peščanik i druge.2018. Arhipelag iz Beograda joj objavljuje roman Hipofiza u egzilu, a izdavačka kuća Argo iz Praga iste godine objavljuje roman na češkom jeziku. Jesenski i Turk joj 2021. objavljuje zbirku Priče o neskladu, 2024. novo izdanje Hipofize u egzilu, a ove godine roman Smrt bez samoglasnika. Živi u Pragu sa suprugom i sinom.

fotografija autorice: Snežana Nikolić

POEZIJA ELIZABETE JURIĆ

MOJ ALGORITAM ZNA ŠTO MI TREBA

Pitam se koliko je pametna
umjetna inteligencija
Hoće li ubrzo reći
koji je smisao mog života

Ili
Će mi i dalje
slati oglase za vibratore na popustu.

***

IZ SNA ME TRGNUO MLADI GLAS SA EKRANA

Samo danas
na posebnoj akciji
Vječni život po promotivnoj cijeni

Samo večeras ekskluzivno dobivate
i samopouzdanje prosječnog muškarca
Sve što trebate učiniti je
odreći se svoje empatije

Na ovaj način
Ništa Vam ne stoji na putu
Prema poslovnom uspjehu

***

TVOJE DIJETE

Oče, sagriješila sam
Podigla sam suknju
Uzvratila pogled

Oče, rekla sam ne
Ali on me držao čvrsto

Oče, nemam snage ti reći
Da otišla je moja nevinost

Oče, jesam li svejedno
i dalje tvoje dijete?

***

OŽILJAK

Pamte se ožiljci, a ne lica. Tragovi borbe na koži. Glazba koja je svirala dok sam se borila — za sebe, za druge.

Ožiljak ostaje kao podsjetnik. Na sram. Na bol. Na težinu tvog tijela na meni. Na tihi krik koji sam proizvela u sebi.

Ti mene ne pamtiš. A ja tebe nosim na koži. Svuda sa sobom.

***

MEDUZA

Zakopaj onu glavu koja se i dalje nada
Pokriji onu koja misli da postoji sutra
Pregazi onu koja ne može disati od bijesa
Uguši onu koja plače za malom curicom
Stani nogom na onu koja i dalje voli oca
Uzmi lopatu, zakopaj ih sve
Odvoji onu koja misli da ljubav postoji
Sve ostale zatrpaj zemljom
Neka s njima umru tragovi
Ljubomore, zavisti, samožaljenja
Ako se koja bude još koprcala
Molila te za malo pažnje, nježnosti
Ispričavala se što je otrovna
Probodi je nožem, ako treba stoput
Ubiji ih sve, zapali ih
Spasi svijet od nje
Spasi se, dok joj još nisi pogledao u oči
i vidio
Da je i ona nekad bila žena.

__________________________________

ELIZABETA JURIĆ rođena je 30. kolovoza 1996. godine u Njemačkoj. S nepunih 11 godina seli s ocem u Istru, koju je brzo zavoljela i osjećala kao svoj drugi dom, iako nikada nije zaboravila bosanske korijene svoje majke.
Studirala je Multimediju u Varaždinu, a tijekom života živjela je u Zagrebu, radila u Njemačkoj i boravila u Americi, ali uvijek se vraćala Istri, gdje je pronašla svoju inspiraciju.
Poezija joj je bila prirodan izbor otkako je bila mala. Svijet riječi uvijek joj je pružao utjehu, osobito u trenucima kada obične riječi nisu bile dovoljne. Pjesme je počela pisati u teškim vremenima, kad su osjećaji bili previše duboki da bi ih mogla izraziti na bilo koji drugi način.

ZBIRKA POEZIJE PREDRAGA MILOJEVIĆA “RECEPT ZA SELSKO MESO”, Presing, Mladenovac, 2025; odlomak iz poeme

Presing ide na Sajam iz krajnje sebičnih razloga:
da bi pio rakiju i povraćao u Sajmovom ogavnom WC-u.

Presing se često toliko napije na Sajmu
da zove ženu, koja, jadna, tada mora da dođe
iz Mladenovca da ga odveze u kuću
koju pesnici iz Kraljeva zovu šupom.

Presing ne razlikuje svoju kuću od izdavačke kuće.
Presing je konj šizofreničar.

Presing je brutalna seljačina. Presing je nosati
Šumadinac. Presing nosi šajkaču kad se napije. Prdi.
Imitira repere. Glumi gangsta stil. Oponaša Mikija Rurka
koji igra Bukovskog u filmu Barska mušica.

Presing voli Vlahe, Mađare, komuniste
i Kuče Marka Miljanova, dok ostale prezire.
Presing ne može da bude svako govno ovoga sveta,
i u svraku bi se pretvorio samo da se ne kaže
kako je politički korektan.

Kad je Crnković napisao dramu za Radio Beograd, u
kojoj on (Crnković) i Presing idu u Dansku da se jebu u
dupe za donacije u kulturi, i još ju je potpisao
Presingovim imenom pa poslao na konkurs, Presing je
rekao: „Boli me kurac“. Toliko je Presing bio nadmen.

Presing ne mrzi knjige koje objavljuje. Kao što sâm reče,
Presing ide na Sajam da bi se sa Skaluševićem opijao po
ceo dan na štandu, dok masa prolazi u mimohodu pokraj
pokojnika koji leže u knjigama.

Presing može do sutra da truća o Sajmu knjiga.
Presing je sajamski pacov.
Presing voli vašare.

Presing posećuje svake godine Slaninijadu u Kačarevu a
Presingov brat od strica radije ide u Šabac na vašar.
Tamo je jedne godine kupio punu kutiju tiplova za gips.
Kad ga Presing pitao šta misli o tome da i on kupi takve
iste tiplove, brat od strica mu je odgovorio: „Nemaš ti
muda za to.“

Presing je nekada bio kukavica a sada ima muda do
kolena. Kada je Presing išao u školu svi su merili
kurčeve, samo je jedan Ciganin rekao: „Ja nemam veliki
kurac ali imam velika muda, takvi smo mi Cigani.“
Presinga i ostale đake Cigani su tukli koristeći muda, dok
su se beli đaci oslanjali na kurčenje. Presing je tada
shvatio da je bolje imati muda nego kurac, samo je
trebalo da najpre pocrni u duši kao Ciganin da bi mu
muda porasla.

Sada Presing noću krade bakar i mlati belce
skupa sa ciganskim bandama.

______________________________________

PREDRAG MILOJEVIĆ (1974), osnivač i urednik izdavačke kuće Presing.
Objavio sledeće knjige:
Minhen i druge priče, 2011.
Razgovori, pesme, 2013.
Rečnik skarednih reči i izraza u srpskom jeziku (pet izdanja 2013‒2025)
Živi i dalje stvore, antologija ruske i sovjetske socijalne i angažovane poezije (2024).

POEZIJA ŽELJKA MAJSTOROVIĆA

VOLOVSKA SUZA

Gazda je tukao štapom
moga parnjaka u jarmu
ja sam teglio za oba
trupce vezane lancem

Njemu je pucala koža
kao kad nož zareže
koru na grani  trešnje

Meni se cepalo srce.

O tužni volovski svete
gde su danas te suze
u mome mutnom oku
dok mog parnjaka penju
na veliku stočnu vagu
ispred klanice masne

***

DECA

U daljini čujem

moja nerođena deca
bezobrazno
i neobuzdano se 
raduju

kao starci
kada sede na suncu i plaču
zbog lepote
disanja.

***

SAT

Moj otac odavno
ne utiskuje stopala u zemlju
i sve je manje senki
vezanih za njega.

Jedino sat
bez njegove ruke
još živo kuca

i meri 
moje vreme.

***

SELA

Kada su oni krenuli iz svoga sela,
mi smo napustili naše selo.
Znali smo: Ne dolaze sa darovima.
Tebe smo prevideli na lancu.
Prečuli smo tvoju ljubav kroz lavež.

Ljudi su samo svoji. Tome te nismo učili.
Ostao si prevaren u psećoj odanosti.

Oprosti – i ja praštam njima tvoju i moju smrt.
Ali nemoj mi oprostiti povratak
da ti skinem lanac s vrata.

Danas bi u nekom trećem selu
noću lajao na mesec
– da nije bilo želje da budem  s tobom.

***

RUPA NA CIPELI

Svete moj
bos ćeš kroz budućnost
sa trnom u peti.

Ubijao si postolare
i majstore zlatnih dlanova.

Ko će te umiti, ko očešljati
musavi moj.

Ko će ti dati gutljaj vode
i ko uputiti pogled
koji leči boljke.

Među slepim zvezdama
ostao si sam da krvariš
na Zemlji što se lagano gasi.

_________________________________

ŽELJKO MAJSTOROVIĆ (1954) živi u Sremskoj Kamenici.
Poeziju objavljivao u književnim časopisima u Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji te na internetskim portalima.

PET PJESAMA DRAGANE GRUJINOVIĆ KAJIŠ IZ ZBIRKE “POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU”, Nova poetika, 2025.

DNEVNIK DOKONE ŽENE

Dokona sam žena sa rukama punim posla
ne piše nigdje da sam izmorila utrobu
jedući vrijeme koje nikada nije pravo
pravo vrijeme za krive ljude ne postoji
na izmaku tridesetih ispraćam staricu
dijete koje je nekada bila
zarobilo je moje dlanove
Ogrebala sam koljena nekoliko puta
padajući sa bicikla
smijem se i plačem bez stida
ponekad ne razumijem pogled žene u ogledalu
krivim lice plazim jezik
dajem joj peticu iz geografije
konačno je pronašla zemlju porijekla
Dokona sam žena sa rukama punim straha
dane prevrćem kao stranice kuvarice
dokone žene samo čitaju
slika punjenog pileta sa lista govori
da postoje žene čija kosa ne smrdi na luk
koji bezglavo viri iz utrobe
Dokona sam žena sa rukama punim dana
u kojima teško podnosim rascjep
između onog što radim i onog što jesam
a što se ostalih dana tiče uglavnom sam cijela.

***

POKUŠAJI KAČENJA MJESECA O TRSKU

Odustani ženo na vrijeme
od kačenja mjeseca o trsku
što na vjetru pleše
idi u bare i barove lovi nestašne žapce
kao svaka normalna žena
pa ljubi dugo sve dok ne shvatiš
da princa u njemu nema
ne trči za mjesecom ne pleši sa vjetrom
tek da bi trsku zakitila
napravi spiralne stepenice od svojih uvjerenja
pa se penji tamo gdje gineš više puta
cvijeće posadi da miriše dok vraćaš kazaljke
utom će i mjesec
odskočiti dovoljno daleko.

***

ŽELJE KOJE SE ZAVLAČE MAJKAMA POD DOJKE

Želje se zavlače majkama pod dojke
one stanu kao ravnopravan tas
na svakoj vagi njihovog postojanja
s njima se ne bore ni uvjerenja
kojima je jedino važno preživjeti trenutak
Majkama koje nedovoljno žele
stegnute grudi ne pokreću mlijeko kojim su zadojene
one ostaju na površini tkiva
njihovo postojanje nema svrhu
na svim jezicima ono samo boli
Kad majka ne izgovori glasno želju
gomila stida grize joj tabane
jer svijet ne mrve apokaliptične scene
već gram ljubavi koji mu fali
Želje koje se zavlače majkama pod dojke
traju duže od vazduha zadržanog u njenim grudima
one su uzdah strepnja čekanje
koje svjetlosnu godinu između koraka razvuče
i tako skrivene pod dojkama čine se nedostižne.

***

KUĆA IMA ZUBE

Tvoja kuća ima zube ona te iznova grize
polomi kosti i proguta
ako se predugo zadržiš
osjetiš kako duboko u utrobi vari tvoje godine
Govoriš sebi požuri
vrijeme ti prst u oku neprestano drži
bježi od vlastitog hanibala
da te ne pojede nostalgija za prošlim
bijeli zidovi se prežderavaju tobom
idi što dalje
kad ništa nemaš
kad ništa ne trebaš
onda si niskokalorično biće
neukusno gladnoj kući
nepotrebno gladnim ukućanima
sada si slobodna i pretvaraš se u
fini zbir nade koji vremenu stavlja prst u oko.

***

U LOŠIM OSTAJANJIMA BLIŽI SMO SMRTI

Skoro svakog minhenskog jutra
čujem zvuk točkova kofera oko zgrade
Utiskuje mi se redovno misao
da sam vječito na nekom tranzitu
kad utihne unutrašnja jurnjava
ona izvan ne jenjava
Zanesenjak u meni je ubijeđen
da smo sudbinski zadesili ovu planetu
da je svako od nas bolje mjesto njoj
nego ona nama
tuđe krivice se lakše grle nego vlastite
zbog toga si bolje mjesto
zbog toga si utočište
Vječiti đak misli
da meta koja trči nadmudruje strijelu
a kad oba ućute zvuk kofera u pokretu
u meni više ne pokreće lavinu tuge
Preplakala sam davno nepostojeće odlaske
neostvarene ideje neusidrene odluke
loš poredak stvari
prespavala jutra u kojima smo se rastajali
Ljudi putuju da izbjegnu prerano starenje
i to je jedino objašnjenje koje priznajem
u lošim ostajanjima bliži smo smrti
Učiš jer je dobro znati nešto o drugima,
tako saznajemo ponešto i o sebi
najtužnije je bilo saznanje o lošim ostajanjima
Možda u Minhenu jače čujem točkove kofera
možda me nepravedno proganjaju likovi
tužnih usamljenih obećanih nekom boljem životu
ali i od sreće se na isti način bježi
Neko je jutros zagrebao stopala potrebom
da mijenja scenarij svog života
da izgubi nekog da bi našao sebe
da zavoli život više od njegovog smisla.

_________________________________________

DRAGANA GRUJINOVIĆ KAJIŠ rođena 7.12.1983. godine u Banjaluci. Diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, Odsjek studija za socijalni rad. Pisanjem poezije se bavi od djetinjstva, kroz učešće na literarnim radionicama, školskim aktivnostima i takmičenjima za najbolje literarne radove. Prve radove objavila u školskim časopisima kako u osnovnoj, tako u i srednjoj školi. Tokom studentskih dana ozbiljnije počinje da piše i objavljuje poeziju u književnim časopisima u regionu. Pod uticajem primarnog obrazovanja i radeći u oblasti socijalne zaštite, poezijom povezuje lična i profesionalna iskustva.
Pohađala pet godina edukacije psihoterapijskog modela TA –Transakcione analize u Novom Sadu. Radi kao TA savjetnik pod supervizijom.

Objavila prvu zbirku poezije Lutanje kroz Id uz podršku Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske 2007. godine, kada je i njen rukopis, među pristiglim, izabran kao najbolji.

Zbirku Krug dekorisanog vremena, koju je na konkursu podržalo Ministarstvo prosvjete i kulture RS i Udruženje književnika Srpske, Podružnica Banja Luka, objavila je 2017. godine.

Nedavno je iz štampe izašla nova zbirka poezije Pokušaji kačenja mjeseca o trsku u izdanju Nova Poetika, Beograd.

U međuvremenu je sarađivala sa brojnim književnim časopisima, kao i portalima za književnost i kulturu kao što su: Strane, Porkulum, Putevi, Književnik, Astronaut, Bludni stih, Čovjek-časopis, Šraf i drugi.
Učesnik je brojnih književnih večeri i susreta, a neki od dražih su Sarajevski dani poezije i Imperativ u Banjaluci.
Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi i radi u Minhenu.