SEDAM PJESAMA NEBOJŠE LAPČEVIĆA IZ ZBIRKE “FILATELIST: STIŽU LI TI PISMA, PRIJATELJU”, Narodna biblioteka “Stefan Prvovenčani”, Kraljevo, 2022.

NEDOVRŠENA KOLEKCIJA

Oštrim perom
ispisujem reči,
kao poštar u odelu belom
zrno po zrno kljucam,
kad am je stisnut
i lepljiv o moje grlo.
Dodajem mrlje
s prstiju i pisaćeg stola,
kad na vetru
poslednja markica odleti
ka nebu nepronađenih otisaka,
naš je život
nedovršena kolekcija.

I sve odleti:
cedulje, fotografije, mnoštvo knjiga
tvojih snova nepročitanih,
život prebrzo izrečen
duž svetih grobova.

Oštrim perom
nek soldateska cilja
u jato golih origamija,
Sadako hoće da živi,

mi živimo, ljubavi,
sad tvoj pubis postaje
sav taj varijetetski svet.

I kad na vetru
prva markica odleti,
kao hiljadu osamsto četrdeseta
Penny black, nominalnu vrednost traži,
vrhovi mesečastih dojki, vrhovi kupe,

i baš sve odleti:
fragmenti, eseji, pripovesti,
ka bašti razbokorenog vakuuma.

Kolekcionar je
Onaj Koji drži
krst i zvezdu.

***

GERNIKA

Postmark Espana

Stavljam tvoju masku, buntovniče,
na svoje lice,
da me ne uguši višak vrednosti,
da me ne uguši višak kapitala:
potrošnja oružja je unosan posao!

Ludak je onaj koji nosi zastave buržoazije!
Ludak je onaj koji dopusti
da mu se zbog dužine ratovanja
ukvari kavijar.
No pasaran! Gospodo,
iz lige naroda!
Sve će vas pokositi poezija Lorke,
sve će vas zatamniti boje Gernike
gde je Pikaso naslikao
autoportret svoje duše.

Stavljam tvoju masku buntovniče
na svoje lice,
dok još zveckaju kastanjete,
dok još krvarim iz desnog lakta
i pretačem crvenilo iz beline košulje,

stavljam tvoju masku buntovniče,
na svoje lice,
i vraćam se konačnoj koridi
gde će me trijumfalni bik
probosti u prvom naletu.

***

KTO UBIL POETA

Postmark Russia

Pošalji mi
Tatjanino pismo Onjeginu,
i dodaj svoje ime
u zamenu za ime njeno,
nalepi markicu od tri kopejke
u zamenu za zimski pejzaž,
gde će naša tela biti razapeta,
belo, prozeblim krilima,

možda je to dobar način da se
uskoro na nebu nađemo…

Odozgo, naš Stanodavac podseća
na zaostale kirije naše,
na dugove naše
dužnicima našim,
na kockarske dugove Fjodorove
koje Roman otplaćuje
sa svemirske stanice Mir
u zamenu za zle duhove
i siročad koja ljubi bližnjeg svog,
crkve velike kao Rusija,
dok sa nama padaju u nebesa,

možda je to dobar način
da sačuvamo ušteđevinu
naše strasti…

Odozgo, čuješ!?… Eho pucnja..
Kto ubil Poeta?

Kto ubil Poeta?

***

ALBUM JEDNOG FILATELISTE

Kada me mesec vidikovac
uhvati u sebe, kao sveštenika
sa retkim svitkom pergamenta
kao jedinim imetkom, sebi rekoh:
Evo, deset procenata zarade!
Evo, papirića u ruci,
stežem grlić boce bez alkohola,
kao pupoljak mesa
pred namreškanim trouglom,
polno drhtim,
dok čekaju dopisnice,
tek razbacano rublje…
Mrtva pisma nisu otvoreni grobovi,
publikacija nije publika,
markice nose druge likove i motive:
aplauz molim!
Prevejani matori čudaci
zarađuju na pijaci:
koverte, staniol, kovanice,
koverte, porcelan, novčanice,
mir s bordelašicama našim:
aplauz molim!

Kada me mesec vidikovac
uhvati da zurim u post skriptum
poput pčele kad uzleti na Duhove,

poput pročitanih redova telegrafa
iz poštanskih kuća
što čuvaju svoje predele, kažem:
ovo je telo moje!
Jer život je čekaonica sunca
život je postojanje,
tromost koja te vodi,
kroz neke nepoznate katrene,
nepoznate čulnosti, možda
ka oblicima sumatrizma,
jer samo jedan cvet konoplje
zna tvoj san.
Jer život je čekaonica sunca
pepelne suštine,
gde gasnu sve jedinke i kolekcije,
u albumima, beleškama, dnevnicima,
gde ćeš i ti ostaviti svoj tisak-
otisak jagodica
u kojem će se neki drugi filatelist
u rastopljenim voštanicama učitavati…
Aplauz molim!

Oko moje glave!
Tesno nebo nebo,
ovo je telo moje:
oko
uho
ruke
nebo
nebo
nebo

***

SICILIJA

Postmark Italia

Jedra što razdanjuju more uokolo,
narandže, rubovi maslina,
i žita u ljesku podlokavaju moj san.

Onamo, žene bosonoge i vrele
stene lome, između agava i trsja,
i crtaju dojkama svoj obol i drum.

Iznad, linija divljih magaradi
izdužuje se
i tone u nebo i zemlju.

***

GETEOVI STRASNI VRTOVI

Postmark Detschland
Frankfurt am Main

Zamamne kićanke Alte Opere
nagotom violončela
na znojne sokove gudačica podsećaju.
Ne slušajte propoved
o čistoti ljubavi!

Vetar lomata
Geteove strasne vrtove
uljuljkane snovima.
S desne obale Majne
umorni vojnici
zvižduću pogrešne tonove
nekog pogrešnog marša.

Marš.
Nagota leševa.
Ne!

Važno je vratiti se
zavičaju il’ zaboravu
od puškometa
zrno dalje…

***

DUBROVAČKI SVETIONIK GREBENI

U dlanove Grebenova
zraci sunca poput zanatlije
urezuju vodenog anđela,

i, anđeo bi poleteo
da ne nosi skorela bela krila,
da ne nosi oči plavih predela,
da ne čezne fosfornim srcem,
da ne čezne za plamenim vazduhom,
kojim će uzleteti iz praha i pepela…
Za našu ljubav bio svetilnik.

U dlanove grebenja
zraci sunca poput zanatlije
urezuju vodenog anđela,

i kao svetilnik
na jeziku ljubavi
nosim pupak mora.

____________________________________________________

NEBOJŠA LAPČEVIĆ rođen je 1966. godine u Kruševcu. Objavio je zbirke pesama: Seme na vetru (Bagdala, Kruševac, 1999), Strofe u praslikama (Čigoja štampa, Be-ograd, 2003), Dolazak Hrista na Menhetn (Eurografika, Zvornik, 2010); prozni triptih Ovaploćavanje (Apostrof, Beograd i Bagdala, Kruševac, 2000); zbirku poezije i proze Pesnik i njegovi modeli (Apostrof Beograd; Bagdala, Kruševac, 2001); leze dramu Rimska priča; publicističku knjigu iz sportske kulture Srce na teren (Narodna knjiga, Beograd, 2005), promovisanu u medijskom centru SD Crvena zvezda; kratke priče Ulaz na južna vrata (Narodna knjiga, Beograd, 2007), priče za decu Ko je drpio Čarlija? (Eurografika, Zvornik, 2009), po kojoj je izvođena pozorišna predstava za decu (Pozorišni studio KCK); libreto Krst svetoga cara Konstantina (Istorijski arhiv, Kruševac, 2013), po kome je scensku kantatu komoponovao Miroljub Aranđelović Rasinski, a koje je izvedena za Vidovdan 2013, libreto za prvu kruševačku operu Lazarevo obretenije, izvedenu 2014; romane Jezero u ćelijama (Niški kulturni centar, 2013.) i Scenario za Vudija Alena (Arte, Beograd. 2014.)
Objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Pesme su mu uvrštene u više antologija i prevođene na engleski, makedonski, francuski, italijanski, švedski, bugarski…
Dobitnik je sledećih nagrada: Rasinski cvet (dva puta) za 2002, Pero SKRF dijaspore, Priznanje grada Zvečana za doprinos srpskoj kulturi; nagrade Rasinskog sajma knjiga za knjigu godine za roman Jezero u ćelijama; Zlatne značke KPZ Srbije, nagrade za najbolji Avangardni roman godine Srbije i dijaspore 2014. (Scenario za Vudija Alena).
Objavio zbornik poezije za decu Zašto roda nebom hoda (NBK, 2014), sa Monirom Dragićevićem sa kojim je osnivač RODA FESTA. Za književno stvaralaštvo za decu ovenčan je Nagradom ,,Brana Cvetković“, 2018. i nagradom UKS ,,Radoje Domanović”, 2020.
Objavio sabornik o Prijezdi i Moravi Zavet vojvode Prijezde (Rasinius,2019.) i knjigu pesama Berači polena ( Povelja, Kraljevo, 2019.), zbirku priča Rukopis u terakoti (KOV, 2020.), monografiju u koatorstvu sa kompozitorom Rasinskim, Lazarevo obratenije (Slovo ljubve Eparhija kruševačka, 2021.) i knjigu pesama Filatelist (Narodna biblioteka Stefan Prvovenčani, Kraljevo 2022.)
Član je Udruženja književnika Srbije, Književnog kluba Bagdala, aktivan je u uredništvu časopisa Bagdala za decu i Putevi kulture, predsednik Udruženja likovnih stvaralaca Rasinskog okruga Rasinius
Živi u Kruševcu. Zaposlen u Kulturnom centru Kruševac. Urednik je programa Legata Milića od Mačve.

PRIČA MILJANA MILANOVIĆA: KOLIKO UTEHE, KOLIKO ZLA

#filmskaklapa

Na Bogojavljanje voda je bila ledena, ali smo Rubi i ja smogli hrabrost da zagazimo do kolena.

Tetovirani muškarci drhtali su razgolićeni.

Časni krst je, kao po običaju, zapeo o trulo drvo koje je izranjalo iz vode, prekriveno najlonskim kesama.

Pop je zatražio vlažnu maramicu da obriše ruke.

Rubi je na ramenu držao VHS kameru.

„Ovo je bolje od mrtvaka!”

Sutradan je naglo otoplilo.

Poštar se napio. Čitavo prepodne je mezio pod ikonom Svetog Jovana. Kasnije je gmizao raspasan oko kuće. Rubi je snimao i kikotao se.

Ubrzo su procvetale kajsije.

Eksperti za fenomene odlučno su rekli: iznenada.

Stariji ljudi, potreseni i nesnađeni naglim promenama, naslućivali su veliku nedaću.

***

#filmskaprojekcija

Isus je sišao s krsta i rekao ljudima da se nose u tri pizde materine, jer mora iznova da popravlja stvar. Angažman oko kampanje Ajmo opet lepše i bolje, pobeda, amin, idemo, bre!, teško mu je pao. Ponajviše zbog pogoršanja odnosa s ocem. Novonastali problemi su doveli do hipertenzije i zatvora. Pod pritiskom mu je proradio čir na želucu. Svakodnevno je morao da se samoisceljuje. Ali to je bilo uzaludno. Rekurzivna regeneracija je veština koju mora tek da savlada. A opšte je poznato, makar u krugovima koji prate i tumače njegov rad i delo, da je odavno prestao da uči, jer je uspeo da se ubedi kako mu više ništa od novih znanja neće trebati u životu, kao ni u postojanju posle smrti – matematički gledano osamdeset procenata je verovatnoća da će vaskrsnuti, pa se tu negde u balansu između živog i neživog sveta uglavio za stalno, pronašavši svoju komfor zonu. Zarad lečenja, priklonio se najpre zapadnoj medicini i beta blokatorima, uz uzimanje ranitidina po potrebi. Nakon što se pompa oko intezivnog napora da se ostvari zadati cilj zahuhtala, lekovi su prestali da deluju, pa je božji sin spas potražio u narodnoj medicini.

***

#filmskaklapa

Rastavljamo stari bicikl.

„Šta radiš večeras? Hoćeš da gledamo Amarkord?”

Od delova planiramo da sklopimo nosač kamere za scene vožnje. Rubi je osmislio nacrt.

„Viđam se s Mirom.”

Spušta točak na zemlju.

„Jel’ ponekad osetiš uzbuđenje?”

Trljam oprezno vlažnu šibicu. Našao sam pred prodavnicom pola cigarete.

„Misliš, ko će prvi da vozi?”

Pušenje je naša tajna.

„Mislim na film… imamo dovoljno materijala.”

Sakupljamo pikavce. Pred odlazak kući opustošimo leje mladog luka u naselju.

„O čemu?”

Snima me dok pušim.

„O tebi.”

Snima me dok žvaćem perca.

„O cirkusu.”

Snima me pred Mirinom kapijom.

„Ne gledaj u kameru.”

Nikada nisam sumnjao u Rubija.

„Ti si uplakani klovn.”

Ima fenomenalne ideje.

„Jel’ dobro ovako?”

Ja moram da se uzdam u rad.

Ti nisi kao on, govori mi Mira kad god zalutam. Rubiju je dovoljna njegova genijalnost. Ti si previše dobar.

***

#filmskaprojekcija

O povratku Isusa među ljude izvestile su jedne lokalne novine. Naslovi su bili tipa: Zadah ovdašnjih seljana zatrovan je mržnjom. Ili, kao na primer: Čestitost poglavara obojena pohlepom. U trećem članku, iste novine, autor je bio poprilično direktan: Magarac jaše, a domaćin skapava. Sva pažnja ostalih medija bila je razrađeno usmerena na navike, obroke i promišljanja ličnosti koje se ne stide. Posedovanjem takvog kvaliteta kao što je besramlje, pojedinci predstavljaju uzore i idole mlađim naraštajima, podjednako, kao i dokonim penzionerima. Tu tvrdnju iznelo je nekoliko obrazovanih alkoholičara ispred STR Mirela, u centru naselja.

Odrazapinjanje se najpre dogodilo u jednom zaseoku na tromeđi. Odatle se fenomen odricanja i odbacivanja uspostavljene veronauke s pratećim elementima, poput gripa ili neke smrtonosnije pošasti proširio zapadnim svetom. Isusi su silazili s krstova, izlazili iz ikona i oživljavali iz kamena po svim hrišćanskim zemljama. Armija božjih sinova krenula je k Jerusalimu. Međutim, usled nedostatka volje za saradnjom od strane Izraelskih vlasti, konačna destinacija svetog putovanja svakog božjeg sina morala je da bude promenjena. Za tačku susreta svih Isusa, i procesa svete integracije, pri kom od mnoštva nastaje jedan i jedini Isus kakvog poznajemo i pamtimo, odabrana je zgrada seoskog doma u Bogovini, podno Rtnja. Razmatrajući nivoe energetske konstalacije, to je drugo mesto u svetu po čistoti fluksa slogova praiskonske božje reči.

***

#filmskaklapa

Trener je rekao da svako od nas mora da izađe iz zone udobnosti. U školi su naprasno počeli da ponavljaju tu mantru.

„Ima da pobacam turšiju i odem usvet!”, vrišti domaćica s prozora kuće, pred česmom gde se okupljamo. Manija za izlaskom iz komfora je zahvatila komšiluk. Gradom lunjaju slobodni mislioci. Kako to? Šta se onda desi? Ja sam već triput! Ali, ali… isključivo su odabrani znali kako da izlazak pravilno izvedu.

Rubi povezuje kameru s teveom i pritiska dugme za motanje kasete.

„Zanima me šta misliš o ovom što sam juče montirao?”

Dvadeset minuta gledam mantil koji visi na čiviluku. U pozadini čujem neku raspravu. Onda seks. Nazdravljanje. Pucanj. Pa muk.

„Moraš da izađeš iz te zone… prijatnosti… ono… znaš.”

Nije podigao pogled samo je promrmljao.

„Marš u pičku materinu.”

Ustajem. Otresam nogu.

„Pa to je bitno… svi danas koji to umeju izlaze…”

Isključuje kameru.

„Kakva budalaština… za taj komfor sam se baš namučio.”

Više mu to nikada nisam pomenuo. Ne izlazim iz solidarnosti. Blejali smo pored česme i pušili iz zajedničke pakle. Prestali smo da se krijemo.

***

#filmskaprojekcija

Sjedinjeni Isus od razjedinjenih predstava raspeća, zakupio je mobilni internet modem kod jednog od vodećih operatera, uprkos upozorenjima da je na odabranoj teritoriji pružaocima usluge signal slab. Privučen povoljnom ponudom, nestrpljivo i naprasno doneo je odluku da je krajnje vreme da otvori fejsbuk, instagram i tik tok nalog kako bi proširio svoje delovanje i prionuo na posao. Prvi korak je širenje svesti oko potrebe za biblizacijom tehnologije i obratno– osavremenjavanje biblijskih priča.

Aktivnost na društvenim mrežama odigravala se poprilično sporo. Prve nedelje broj fejsbuk prijatelja i instagram pratilaca profila Isus Hristos Nazarećanin se popeo na dvanaest i dugo se ništa nije menjalo. Isus je svakodnevno uređivao profilne slike – modernija stilska prezentacija serafima, pa fotografije riba dok se praćakaju i onda serija fotografija na temu krst, krstić, krstača. Jedan od prvih postova trebalo je da predstavlja jasno usmeren stimulus ka široj populaciji. Za metriku uspeha odabrana je količina pozitivnih, povratnih reakcija.

I ne uliva se novo vino u stare mešine. Inače se mešine poderu, vino prolije, a mešine propadnu. Nego, novo se vino uliva u nove mešine, pa se oboje sačuva.

Post je dobio tri lajka.

Ko nije sa mnom, protiv mene je. I ko sa mnom ne sabire, rasipa.

U komentaru je neko napisao pratim.

***

#filmskaklapa

Ja pušim Lucky Strike, a Rubi Camel.

„Nisi mi rekao da odlaziš?”

„Pa, razmišljam o tome već neko vreme.”

„Snimaš?”

„Snimao sam neke scene s Mirom.”

„Kako je ona?”

„Dobro je. Ima tog frajera koji je ljubomoran, pa sam morao da obrišem snimke.”

„Ne dolaziš kod česmice?”

„Imam previše obaveza.”

Protutnjao je šleper. Završili smo cigaretu i svako je otišao na svoju stranu.

***

#filmskaprojekcija

Isus je ostao bez para. Značajnu količinu novca dao je u humanitarne svrhe, za obnovu seoske ambulante. Zlatne pehare unovčio je jeftino. Stigla mu je opomena da će isključiti internet. Kako zaraditi onlajn? Guglao je sve o digitalnom marketingu: ko, kako, za koga i koliko mora da izmišlja; povećanju broja pratilaca: kako da efektno propovedate; metodama i tehnikama da skrenete pažnju na vaš sadržaj i postanete vidljiviji: ustoličiti se u srcima i napravama ljudi. Kako se kuju virtuelni zlatnici? Šta je rudnik bez rudara? Isus je inteligentan i brzo sagledava stvari.

Kule duhovnosti zidaju se u carstvu nebeskom.

Napisao je u 8:00.

Kule prolaznosti zidaju se u carstvu zemaljskom.

Napisao je u podne.

Šta je čovek u informacionom carstvu?

Napisao je posle ručka.

Gde je tu mesto za božjeg sina?

Napisao je pred počinak.

Traži definiciju reči influenser. Razume da je to zapravo digitalni propovednik.

Više ili manje, u našim virtuelnim odnosima, stvari su poprilično razrađene. Postoje jasna upustva. Pretplatiš se i saznaš kako da se oženiš. Isus je preko noći stekao na stotine hiljada sledbenika. Zbog potrebe da ga čuju, privremeno se pretvara da je neko drugi. Uglavnom postuje ženska dupeta, magične dijete i brdo keša s dojavama za klađenje. Isus je morao da otvori račun u banci ali, zanesen uspehom, zaboravio je da plati račune. Kao da ga je neko prokleo, u istom trenutku ostao je bez svih blagodeti savremenog života. Frustriran, udarao je o sto i mučenički pritiskao prekidače. Sijalice. Sijalice. Balon vode pretvorio je u vino i seo na trem da iskulira. Seoski ljubitelji mudrih misli osetili su slast i pohitali da pozdrave novog komšiju. Isus je te večeri prodao oko dvesta litara vina. Eksperti bi rekli da je rođen pod srećnom zvezdom. Platio je račune za šest meseci unapred.

Nadahnut još jednim uspehom, otvroio je browser i uzdahnuo. Koja beše šifra? Sve lažne profile je pročistio, postavio svoje fotografije i napisao:

Zaista, zaista, vam kažem: ko god čini greh, rob je greha.

***

#filmskaklapa

Nisam mogao da nateram nekog da gledamo Felinija.

Kupio sam masku i široke pantalone.

Prešao sam na Camel jer sam primetio da manje kašljem.

***

#filmskaprojekcija

Isus je lakoveran.

Isusu pristižu preteće poruke.

Šta ti misliš ko si ti?

Kakav istripovan tip… ovo ide na BLOK!!

ŠIRITE LJUDI neka svi znaju kakvih bolesnika ima

KAKO OVODASADA JE NORMALNO NIMALONI JE

Užas kakvih sve ludaka ima ovde.

Treba te JAVNO SPALITI!!! SOTONO…

Imao sam vere u to što radiš, ali si isti kao I drugi.

Preterujete ljudi! Kome se ne sviđa ne mora.

Blok!

Qblok!

Blok

Isus je izbezumljen mržnjom tugovao.

Ostao je sam.

Voleo bih da imam moć da promenim stvari.

Bio je poslednji Isusov post.

***

#filmskaklapa

Posao magacionera u skladištu opreme za štamparije je dobar jer imam vremena da vežbam žongliranje. U pauzama gledam Rubijeve kratke filmove na youtube-u. Ostavio sam cigarete. Treća godina kako ne pušim. Imam novi hobi. Radost pronalazim kao animator na dečjim rođendanima. Kad izletim na scenu kao klovn, deca se uznemire. Stojim ukočen dok ne počnu da se smeju. Potom je mnogo lakše.

U početku sam dobijao pisma od Rubija. Onda smo prešli na imejlove. Rekao je: jebe mi se, ovo je bezveze. Opet sam dobijao pisma. Napisao je izvini. Slao mi je uglavnom scenarija i ideje. Negde na rubu papira jednom je napisao: Jel’ još uvek pušiš? Nakon dve godine počeo sam da dobijam prazne koverte. Čuo sam da je završio ekonomiju kao najbolji u klasi, ali da nikada nije radio u struci. Nastavio je da snima. Posle tri filma o religiji Cirkus 1, Cirkus 2 i Cirkus Maximus, zaintrigirala ga je tema nepravda. Pokrenuo je projekat 100 naroda. Želi da dokumentuje životne priče žrtava svetske nepravde. To je moj Rubi. Napisao sam mu da su srušili česmu. Poslao mi je snimak na USB-u.

***

#filmskaprojekcija

„Ne gledaj u kameru.”

„Oko tebe je cirkus.”

„Ti si uplakani klovn.”

_____________________________________________

MILJAN MILANOVIĆ rođen je 1982. godine u Zaječaru. Sanja Grčku. Igra uz rembetiko. Jedri. Pije crveno vino. Rakijski majstor male porodične destilerije. Objavio je zbirke priča Bending (Književna omladina Srbije, 2010), Produžetak vrste (Partizanska knjiga, 2019) i Divlje rastinje (Partizanska knjiga, 2022). Jedan od osnivača književne grupe Kratež.

DVIJE PJESME MARICE FERHATBEGOVIĆ

KLINIČKA SMRT BRAKA S JASNO UOČLJIVIM SIMPTOMIMA

uredno sam složila svoju odjeću
znam da ćeš to zapaziti čak i iznervirati se u takvom trenutku
jer zamjerala sam ti kad si svoju kačao na svaka vrata plakara i prebacivao je preko kreveta
kao i bezbrojne ljubavnice onako mlade i silikonima napumpane
bilo ih je i udatih izvučenih iz prežvakanih postelja koje su se davile dosadom njihovog sopstvenog braka
onako gola plivala sam tunelom neopisivog blaženstva
automobili nisu režali
štakori su ostali u smradu civilizacije
po meni je padao prah bijelog fosfora koji je svojim vrelim dodirom stavljao mi draga lica na ramena
prvo moju sestru imala je 43 kada je otišla
pogled joj je bio taman i mirisao na čežnju
stavila sam je na šaku i ljubila, ljubila
pitala je za svoju djecu, muža nije ni spominjala
napokon je uvidjela da je bio gad kao i ovaj moj
još i veći jer pio je ono pravo, krkanski ortodoksno
a i pipao me je, njenu sestru rođenu
izgleda da je to mogla shvatiti tek tamo u drugom svijetu gledajući faluse utisnute na freskama Pompeje

a onda elektrošok i 1 2 3 . . . 15
znala sam da me moj muž uvaženi kardiolog hoće natrag
ko će mu kuhati onako dobro
onako dobro da obliže debele prste
neću nazad
neću
još minut i po, i kisik se već umorio
žurim
velika bijela ptica snijela je dijete meni nerotkinji
ovo je samo još jedan odbrambeni trik mozga kažu
još samo jedna klinička smrt braka s jasno uočljivim simptomima

***

SVEČANI RUČAK

danas je svečani dan i za našu četvoročlanu porodicu
slavili smo sve praznike tradicionalno
mama je uvijek vodila glavnu riječ pa sam zamolila njenu dadilju da je danas okupa i svečano obuče
u dva sata je skup
otišla sam do groblja zapalila svijeću sestri i ocu
ukopani su jedno do drugog jer jako je važno da porodica je zajedno
mama je već odavno podigla sebi spomenik stavila sliku sa osmijehom i čekala
ali smrt korača u krug pa se okrene natraške
znam to već….
nesposobna za tišinu vječnog spokoja žurim da fotografišem panoramu grobova
da ovjekovječim trenutak
pametno je što je groblje na uzbrdici jer sve je pregledno
možete prijatelju dok šetate ulicom reći
eno ondje je ukopana moja sestra
eno onaj treći slijeva u petom redu
rak je pojede za godinu dana

žurim mami
sjedam za stol tačno na vrijeme
stolnjak je bijeli svečani
domaća supa se puši
dadilja se baš potrudila zaslužila je povišicu za ovaj mjesec
mama leži s očima razbacanim ko odbačene čarape
srče supicu i ne čuje moje pitanje kako si jer smo hronično udaljene od današnjeg dana

MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)

NOVA POEZIJA DAMIRA NEDIĆA

BOGOVI NE POSTOJE

Vis je kao neko mitsko mesto,
Slobodna teritorija
Gde je bio slobodni Hajduk,
Gde se rodio veliki pesnik
Koji sada nema
Ni tu zemlju, ni tu čitanku,
I gde su potom neki vojnici
Bombama ko pesnici
Lovili besne galebove,
Pre nego što je brod
Sa velikom angolskom zastavom
Pokupio municiju i izbledele uniforme
A gde sada jedna Marina spava
Na dušeku poput mog,
Samo što ona čuje muziku i more
Za razliku od mene
I kaže da čeka da stanu
Pa da možda napiše nešto
Na izrešetanim fasadama Mostara,
Dok ću ja pisati po papiru,
Jer mi je to lepše
Nego da pišem po zidovima,
Pa makar na njima bili
Precenjeni leptiri, zričci
I pogledi hiljada ljudi.
Onda će ta moja misao
Otići dalje od svega
Što je ikada otišlo
Od mene ka nečemu,
A mnogo toga je otišlo,
Tako daleko od kopna
A tako blisko pučini
Na kojoj lomiće se sve ono
Što nikada nije moglo
Da se slomi
U ovim brdskim predelima
Prepunim bića
Koja su zaboravila
Sve što se može zaboraviti
Sve što se može
A opet ne mora promeniti.
Draga moja na obali mora
Oprezno čitaj ove rukopise
Iz balkanskih šuma
Koji sa sobom nose mnogo
Tereta i zadovoljstva
I uvek iznova bude snove
Koje nemaju
Ni korali, ni hrastovi,
Ni ptice u visinama
Svih ponora za bogove
Koji nikada nisu postojali,
Niti su smeli kao mi
Stati na samu ivicu.
Tako je,
Znam,
Zato i ne verujem u bogove
Nego u ljude.
To je bolnije
Ali i stvarnije,
Jer ko nije liznuo krv sa rane
A potom se nasmejao
Kao ja ovde,
Kao ti tamo,
Na istom dušeku,
Na drugom mestu,
Na ovom svetu
U kome nikada osmeh
Ne razdvajamo od suze,
Niti sebe od drugog,
Kao ti, kao ja,
Kao bilo ko,
Ko ne može reći
Da preko noći neće
Sve da promeni oblik,
Smisao i san.
Jer mi smo ljudi
I ovo je naš svet
A bogovi draga nemaju
Baš ništa sa tim
Kao ni vreme
Koje nije u našem
Nego u njihovom dometu,
Baš kao daljina i blizina,
Baš kao san i java,
Baš…
Kada zaspiš blizu ili daleko
I onda se ne javiš dugo
Pa talasi ponesu ptice nebom
I pošalju poruku
Koju samo nekada, možda,
Možemo pročitati,
Ali često bude kasno
Ili bude rano,
Jer vreme je stvar bogova
A bogovi ne postoje.

Mi smo samo ljudi
Koji jesu ili nisu,
Koji hoće ili neće,
Koji retko mogu
A češće ne mogu nositi
To breme čovečnosti
U ritmu koji dolazi
Ko zna zbog čega baš sada
Dok ležimo na dušeku,
Na Visu, na Balkanu,
Na dnu mora
I vrhu piramida
Svih naših
Izgubljenih nadanja.

***

POD TABANIMA

Dok meni budu rasli tabani
ti ćeš postati kiša
i ja ću morati da brinem,
da li će te vetar u oblaku
doneti ovde ili oduvati
u neke daleke krajeve
gde kišu smatraju svetom
pa ćete zatvoriti u teglice
i držati u mračnim hramovima
dok ti se kolone vernika klanjaju.
A ja ću uzalud izigravati dodole,
trčati bos po travi
i tražiti put
koji nikada neće nići
pod ovim mojim, teškim, tabanima.

***

PROZORI

Vrata su zaključana.
Neki pokušavaju da iskoče
kroz prozor,
neki gledaju kroz njega.
Tada počinju priče,
u kojima onaj koji čita
i onaj koji piše
više nisu sigurni
ko je sa koje strane,
prozora.
Kao ni to
da li zapravo prozor
uopšte i postoji,
ili su ga samo
nacrtali.

***

MIRIS LIPE

Ne znam gde je osmeh nestao.
Možda u rupi na vratima
napravljenoj od moje nemoći,
prvom plaču od koga sam zadrhtao
na porodilištu u Višegradskoj,
seksu na sred Balkanske ulice,
Dingo psu koga smo pratili po Mirijevu,
autobusu gde su letela pisamca
iz dugih ruku sa zadnjeg sedišta,
vojnim zgradama kod Velikog parka,
potkrovlju punom hedonizma i lišća,
studentskoj sobi sa starim kaučima,
igranju žmurki u šljivaru punom sena,
bakraču iza stare kuće
gde je pradeda vršio nuždu
ili još onda kada su posekli
veliku lipu u dvorištu.
Ne znam gde je osmeh nestao
ali lipa opet miriše
dajući nadu
da možda, ipak
nije nestao zauvek.

_______________________________________________

DAMIR NEDIĆ rođen je u Kragujevcu 1984. godine. Piše pesme i priče. U štampanoj i elektronskoj periodici prisutan od 2007. godine. Prva zbirka pesama „Ugrizi“ izašla je u ediciji Prvenac SKC-a Kragujevac 2009. godine. Na međunarodnom festivalu Odakle zovem u Podgorici 2011. godine dobio je drugu nagradu „Vranac – najbolja kratka priča“. Iste godine na prvom međunarodnom festivalu „Vojislav Despotov“ dobio je drugu nagradu za poeziju. Učesnik Festivala poezije mladih u Vrbasu (2011. treća nagrada) i Festivala mladih u Knjaževcu. Nastupao više puta na Poezinu, Argh-u, Pesničenju i sličnim formama poetskih manifestacija. Književne večeri imao u mnogim gradovima Srbije, Hrvatske i BiH. Učestvovao je i na festivalu u Breši (Italija) kada mu je nekoliko pesama prevedeno na italijanski a takođe je prevođen i na španski i poljski jezik. Jedan je od urednika almanaha „Bundolo offline 3“ (2012.). Zbirku pesama „Nešto si zaboravio“ objavio je u oktobru 2012. godine i ona je 3. novembra proglašena za knjigu dana Narodne biblioteke Srbije. Pobednik je Festivala Poezija grada (slem šampionat Srbije) u novembru 2014. godine u Beogradu. U Akademskom pozorištu SKC-a režirao je predstavu „Ljudi iz struke“ (2014). Na književnim susretima “Velimir Rajić” koji su održani u Centru za kulturu Aleksinac (2015) dobio je glavnu nagradu – “Pesma nad pesmama”. Na prvim „Đurđevdanskim pesničkim susretima” (2016) u sklopu obeležavanja Dana grada Kragujevca, dobio diplomu „Đurđevdanski venac” za najbolju pesmu. U septembru 2019. godine objavio je zbirku pesama „Kada kamen poleti” (UK Koraci). Predstavnik Srbije na Evropskom pesničkom slem takmičenju u Briselu 2021. godine. Tekstopisac i vokalni solista alternativnog benda Bauk. Predsednik Samoupravnog kulturno-obrazovnog pokreta Kragujevca. Jedan od osnivača Festivala angažovane poezije.

ŽELIMIR PERIŠ: O ZANIMANJIMA U DOBA VELIKOG SRANJA, ulomak

Zovem se Želimir i pisac sam. U paleti identiteta kojima sam se mogao predstaviti naposljetku je prevladao onaj od kojeg sam u životu najmanje očekivao – pisac.

Dobar dio radnog vijeka proveo sam kao programer, projektirao i izrađivao raznorodne informacijske sustave što je bio proces za koji sam se veći dio života školovao, no koji je postao nepopravljivo beskorisnim onoga trenutka kad je nestalo struje. Vještina upravljanja i analiziranja velike količine podataka postala je gotovo karikaturalno suvišnom, da sam je svom silom prešućivao i predstavljao se svim ostalim skromnim iskustvima koje sam imao. A bio sam svašta. Uz studij sam jedno vrijeme radio kao operater u telefonskoj podršci, dobar dan, moje je ime Želimir i ovaj razgovor se snima. Jeste li probali isključiti pa uključiti računalo? Budžet sam popravljao držeći srednjoškolcima poduke iz elektrotehnike. Povremeno bih odradio koji tjedan u školi kao zamjenski profesor informatike. Dugo vremena penzionere poučavao osnovama korištenja računala u lokalnome pučkom učilištu. Sad mišem kliknite na gumb iks. Mišem. Mišem! To je ovaj uređaj na stolu pred vama. Ne to, to je tipkovnica! – Nisam bio uspješan predavač, a i da jesam ne bi igralo ulogu. Nijedno od tih iskustava nije imalo nikakvu praktičnu vrijednost kad je nastupilo Sranje. Nakon sveg truda, školovanja, specifična radnog iskustva, specijalizacije, godina staža, jedino je moj, gotovo slučajan, amaterski spisateljski angažman zaslužan što sam još uvijek živ. Živ pisac.

E sad, što je pisac u dobu bez knjiga, dopuštam si malo rastegnuti definicije pa nazivati stvari onako kako su se zvale nekad, jer je za smišljanje novih riječi ponestalo volje. Vokabular nam se jako reducirao, komuniciramo više mahanjem nego poezijom, kopnimo komunikacijski kao što smo civilizacijski i bez sumnje, jednog ćemo dana, i to vrlo uskoro, reterirati u iskonski oblik dvonožnih čovjekolikih majmuna, Lucy, Ardi, i ravno u kariku koja nikad nije nedostajala. Kao što čovjek pred smrt spadne na kognitivne i fiziološke sposobnosti bebe koja ne hoda, sere u gaće i komunicira samo bazičnim emocijama, danas je jasno: tako je i sudbina čovjeka vratiti se u one iskonske oblike, primalnu životinju, pa odbaciti sve što ga čini čovjekom, prvo mozak, potom noge, pa odgmizati natrag u more, deevoluirati u glistu, amebu, jednostanični organizam i na kraju ni u što. Iz ničega u ništa, savršeni krug.

E sad, da taj proces, ni od čega do ničega, bar malo odužimo, uloga je nas pisaca. Pisci su ti svjedoci civilizacije, bili smo tu kad su stvari započele – ruku na srce, s nama su i započele, nisu li? – pa, bit ćemo tu i kad stvari završe. A evo, samo što nisu.

Svake večeri, ako je sklonište dobro, ako su svi živi, a vatrica gori, dolazi mojih pola sata bez kojih ne može završiti dan. Ili može, ali to onda nije dobar dan. Mojih pola sata razlika su između dobrog i lošeg dana. Ajde, pišče, poziv je za mene, i tad otresem pepeo s odjeće, poravnam kosu pa im spašavam duše.

– iz zbirke priča “GRACIJA OD ČEMPRESA”, Naklada OceanMore, 10/2022.

_______________________________________________________

Zovem se Želimir i pisac sam. Moja posljednja knjiga zove se Gracija od čempresa. U njoj sam ispisao priče o izmišljenim vremenima i prostorima. Naslovna heroina Gracija, djevojka je koja lažima želi donijeti dobrobit svima. Naoko, slično čine i pisci. Mojih prethodnih sedam objavljenih samostalnih knjiga zovu se: Mučenice, Mima i kvadratura duga, Mima i vaše kćeri, x, Straška postavlja teška pitanja, Straška izvrće neistine i Mladenka kostonoga, no pisao sam i druge knjige te radio druge stvari, lista postaje sve veća i veća i ta je lista izvor velikog zadovoljstva, kao što je i svaki kreativan rad zadovoljstvo, kao što je i svako dobro veselje, a na kraju te dobrote i veselja trebaju biti nečija biografija, više od neizmišljenih vremena i prostora.

NOVA POEZIJA ANTEJA JELENIĆA

HEROINSKE NOGE

Alkoholizam nije sramota
Čak ni ukapljeni prahovi
Čiju podzemnu distribuciju
Nadzire Ministarstvo utjehe
Nisu ono što predstavlja život
Već njegova potvrda

Prirodno je iritirati uspavani
Dio religije vinom
Logično je patiti svakoga sumraka
Jer nismo doznali
Što je riječ bog
Ali smo barem refleksom odbili
Niži standard gašenja
Posvetili očaj uguran u siguran
Obrok, užarili opet čakru
Očekivanja

U svakom licu vidim
Kipara samoće, rad hladnih vjetrova
Na ljetnim očima
U svakom licu nešto se može sklupčati
Dok bijes ponovno ne dobije oblik peći
Gdje ćemo rastaliti političke poglede
U naopake potkove
Samo da više ne mislimo
Na oblake

Pišemo i dalje jer osjećamo
Da dolazi Ništa
Koje treba oklop
Ne zaustavljamo se jer stojimo na
Heroinskim nogama
Koje nose heroja

Jesi li već bila u hladnim predjelima
Gdje broj misli nulu
Tamo ćemo sutra bdjeti
Nakon šetnje parkiralištem

Poljubit ću te ispod auspuha
A ti ćeš mi dati sve što si besciljno čuvala
Bez obzira na rizik suhog jezika

***

VOLJA ZA MOĆ

U tramvaju pored mene sjedi
Djevojka u crnim visokim cipelama
Crnim čarapama do koljena
S crnim hulahopkama ispod
U crnoj jakni s crnom kapom
I crnom maskom

Razmišljam kako će se pile koje
Sam ostavio na balkonu pokvariti
Jer je granulo sunce

Nešto je privlačno u nemoći
Kojom djevojka pored mene zrači
Na njezinoj bijeloj ruci prsten
Od malahita i rana

Morat ću se vratiti natrag
I poduzeti nešto u vezi pileta

Život koristi sve opasnije strategije
Protiv vladavine kontracepcije
Mačje našminkane oči
Dvije umjetne suze
Dječje manga čarape
I vrlo kratka suknja

Sve je spremno za orgazam
Koji će preduhitriti kondom

Stižem kući, sjekirom komadam pile
Režem krumpir, mrkvu i luk

“Rađajte se i množite!
Napunite ormare vodama!
I ptice neka se množe i kokodaču!”
Čujem ga kako viče iz pećnice
Na temperaturi kada i papir
Konačno progovori

***

SUMMERTIME

Cvrčci vrište među zgradama
Pretvaraju paniku dana
U najfiniju prašinu
Momci sa svastikom na prsima
Pucaju penale, gutaju pive i
Hvale se spolnim bolestima

Policajcima se ne da izaći iz
Klimatiziranih fordova
Samo kruže ignorirajući sve
Što nije ubojstvo

Na grad se ponovno spustio vuneni pokrivač

Znojim se pred tipkovnicom
U probušenim mudantama
Um odbija teža filozofska pitanja

Govori mi da prihvatim stvari kakve jesu:
Sjeti se Zenona, sjeti se psa vezanog
Za Horusovu kočiju
Svi smo robovi bezglavog boga

Slušaj kako se galebovi slatko smiju
Ponoćnom suncu
Isprati kapljicu koja se spušta niz leđa
Izbroji dlačice na desnoj podlaktici
Zatim uzmi palicu i siđi među ljude

Kada izvade lance objasni im
Da se radi o japanskom instrumentu
Koji može poslužiti i kao toljaga
A onda odsviraj nešto što će ih ubiti

***

MULATU ASTATKE

Kada čujem etiopski vibrafon
Ne mogu prihvatiti monetarne
Institucije, izbore, dalmatinsku
Muziku, kladionice

Kada čujem konga bubnjeve
Znam da je električni čekič prevara
I kada ponjušim mirise koje koriste
Plastične osobe iz engleske
Prepoznajem negaciju jazza
I kukuruza

Moramo ponovno kolonizirati Ameriku

Još jedan krug nužan je da se saksofon
Učvrsti u svijesti
I da demencija
Bijelom predsjedniku otme
Zadnju kapljicu pustinje

Kada se uključi stroj nostalgije
Cijeli svijet pomiče se prema jugu

Ovo je najnježniji rat koji vode note
Podižu se kuće s lukovima i stepeništem
Sve do obale bjelokosti

Poniremo u more, ulazimo u vratove
Žirafa i tamo čujemo svemirsku kanalizaciju
Zebre zarobljene linijama sunca

Egipat je sve bliže

U Europi nema faraona
Veliki oprez tehnologije skratio je usne
Jedna greška pretvara grad u prah
Ali u ovoj glazbi nema tehnike
Prsti češljaju tipke kao kosu
Kokosi padaju po glupim glavama

Vojne hunte, nato kotači, kolačići
Poništeni glatkom matematikom
Akordom bez suvišne riječi

Jazz je pobjeda crnaca nad bijelcima

***

KRUDER & DORFMEISTER

Kruder hvata geste ljudi i
Pretvara ih u šifre kostura
Dorfmeister kuha kratke priče
U vokalnim kotlovima sve dok
Hijene ne počnu milovati
Publiku žanrovima tišine
Peter zatim postavlja g-kamenje
U širokom trip hop krugu

Downtempo je Stonehange
Za Pink Floyda u drogiranoj
Gužvi

Richard publici dodaje prefiks re
Jekom crne činele u zidovima
U kosi je sada znoj minimalizma
U nosu prah kapitalizma
Kruder koordinira kretanje sjemena
Dorfmeister dizajnira otpor
Dozama udaha
Izdaha najbližeg udaha

Smrt odustaje od pojedinca
Kada ga ne može odvojiti
Od zvuka
Sporost je tajna izmjenične
Struje sna i spavanja
Brzina je trenutak rasta
Srušenog teksta ostanka
Na mjestu prestajanja svega

Dub raketa napušta orbitu poznatog
Ponavljanjem nepoznatog
Zaostajemo u pauzama kaosa
Nitko više ne zna ugasiti svemir
Na podij dolaze nježne životinje
Komuniciraju notnim pepelom
Elektromagnetski vjetrovi jutra
Ritualno brišu objašnjenja
Izdvajam neobjašnjivo lice
Koračam očima po njezinim
Usnama
U bazenu radijacije svi
Imamo nevidljive kostime
Jer poznajemo geometriju
Ljudskog mlijeka
Uspoređujemo brojeve telefona
U trbuhu nam klija zlatni grah
Prema čakrama divova

_____________________________________________

ANTEJ JELENIĆ rođen je u Splitu 1983. Završio gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Piše poeziju, kratke priče i mahnite eseje, a organizira i manifestaciju konceptualne umjetnosti Adria Art Annale u Splitu. Objavio do sada jednu zbirku poezije „Stalak za svijet“ (Sandorf, 2020.), ali ove godine izlazi nova po imenu „Ultrazvuk“ kao i zbirka priča „Kentaur u kvartu“. Svira shakuhachi, kenacho i bansuri. Briljira u bacanju žabica.

fotografija autora: Ema Bednarž

DVA PONEDJELJKA POEZIJE MARINE KUZMIĆ LASZLO, 2/2

TU SILAZIŠ

To što si mi pričao o sebi
Sad tek shvaćam
Nije značilo povjerljivost
Trajnu ni jaku

Bile su to one tajne
Koje ne govorimo nikome
Osim ljubavnicima u bunilu
I strancima u vlaku

***

RELJEF

Trajno se procesno dijelim.
Na livade, brda, hridi.
Brazde, uvale, goru.
Imam taj ujed na ravnini.
Imam tu rasjednu plohu.
Nisu svi slojevi sjeli.
Još mi se jako vidi.

***

UVOĐENJE U ZAVOĐENJE

Dobra ti večer. Pogledaj dobro, upoznaj ih.
Ovo su prvi dani naše veze.
Sigurno znaš otprije koji koraci slijede.
Najprije idu ruke, njih se nježno preplete.
Zatim ćemo kopati te neke duboke zdence.
Osvajati ledene stijene, pripremi dereze.
To je ono stanje, to je ono vrijeme
Kad tražiš kompatibilne detalje i teme,
Spremaš se dati mi svoju dušu i tijelo.
Zapravo, ne, spremaš se ustvari
Dati mi svoje tijelo i vrijeme.
Duša se nekako neplanirano uplete.

***

SORTIRANJE

Danas sam malo pospremala.
Nešto sam na police.
Nešto u crnu vreću.

Rekoh si pametno:
Ako se dosad nisi zaljubio u mene,
Ni nećeš.

Onda me strefilo:
Ako se dosad nisam odljubila od tebe,
Ni neću.

***

TIJELA

Primijetila sam da su nam lica slična.
Nešto oko očiju. Usta. Oblik ušiju.
Način na koji nabiremo čelo.
Možda boja kože.
Valjalo bi ti opipati kosu.
Proučiti prste.
Doznati što možeš s jezikom.
I svakako ti provjeriti miris.

Možda smo srodne duše.
A možda smo baš i u rodu.
No prije nego što se upustimo u obiteljska stabla,
U genealogije, analize, krvne grupe,
Isprobajmo prvo, stvarno želim znati,
Znači li slično također i kompatibilno.
Ipak se, naravno, nemojmo ploditi i množiti.
To bi bilo posve izlišno i neodgovorno.
Znam, uvijek pokvarim svaku romantiku.
Možeš se vratiti pa čitati samo prvu strofu.

***

KRONOLOGIJA

Jednom ćeš se, dok me budeš držao u naručju
Odjednom sjetiti detalja iz jedne moje pjesme
I da si me dugo htio oko toga nešto pitati

Razmišljam: je li ta pjesma već nastala
Ili da je idem brzo pisati

***

SLJUBLJENOST

O, bok, ma oprosti, jao.
Nisam te prepoznala.
Znaš kako je, dioptrija.
A ni koncentracija mi
Baš nije neka.

Zapravo, ako ćemo iskreno,
Zaboravila sam potpuno
Kako izgledaš izdaleka.

***

OBITELJ

Dan nam je bio otežan baš svima
Oboljen tvojim raskopanim zubom
Obrinjen mojom tajanstvenom sukrvicom
Obesnažen roditeljskim neslušanjem
I za kraj
I za krah
Obljuvan večernjim jogurtnim obrokom

Ovlaš splahnutu od bljuvotine našeg sina
Potpuno uronjenu u sve naše brige
Zaprimio si me kao neku stresnu pošiljku
Kakve dolaze samo noću u krevet
Dok već napola hrčeš i sve štambiljaš za sutra
A ja sam uočila u laganom zaprepaštenju
Da sam se na tvom jastuku odjednom umirila

____________________________________________

MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je u Zagrebu 1978. godine. Diplomirala je engleski i hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Radi kao prevoditeljica i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Odlično se razumije s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je po školskim i studentskim časopisima te povremeno na književnim portalima (književna stranica Anna Lit te stranice DPHJ-a), a intenzivno na Facebooku. Opus joj je ocijenjen vrlo uspješnim i kvalitetnim (među prvih pet) na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022.

TRI PJESME HRVOJA PEJAKOVIĆA

****

Bez krajnje potrebe, ne upiri pogled u
bunar. Budi sabran dok lijepiš marke
na omotnicu, hodaš pločnikom, prinosiš
ustima žlicu s juhom: sumrak
bogova započinje iza prvog ugla,
struji s rubova stranice koju tek što
nisi otvorio. Ne poigravaj se usporedbama,
ne umivaj lice glazbom. Jabuka čije
cvjetove dotičeš širi svoj korijen u tlu
drugog kraljevstva, lišće velikog jasena
već se osipa plavom svjetlošću. Još večeras
vrištat ćeš u košulji od vatre

***

VOKATIV

Lijeva ruka u vrtnog patuljka
ljeto u ruševinu pored puta –
Govori sa mnom!

Glava u uteg
razjašnjavati u tamni glagol –
Misli na mene!

Prozor u zid
suton u uže
leptir u lipovog sveca
Govori sa mnom!

TAKE ME TO THE RIVER
PUSH ME INTO WATER
govori sa mnom govori sa mnom

***

POTRAGA

Otraga?
U pokrajnjoj sobi?
Na televizoru?
U kupaoničkom ormariću?
Na trećoj polici odozdo?
Na stolu, na krevetu?
Ali škarice koje uzimaš u ruku prije su nalik knjizi
od mutnog stakla, umjesto japanskog novčanika,
odakle se odjednom stvorio taj pas s odviše velikom
glavom? Tražiš li još doista, ili samo promatraš
sebe kako promatraš sebe kako promatraš,
vlastiti trag, žbuku nevidljivog labirinta? Kao kada
se, na izlasku iz kina, prostor s platna još neko
vrijeme stapa s ulicom a znanica čije si lice jedva
istrgnuo iz struje šarenih slika sažaljivo kaže: “Ti
si sigurno vidio cijeli repertoar.”

– iz zbirke “SJEVERNI UGAO”, Naklada MD, 1992.

___________________________________________________

HRVOJE PEJAKOVIĆ, hrvatski književnik (Zagreb, 14. I. 1960 – Zagreb, 9. VI. 1996). Kao pjesnik i kritičar javio se kao srednjoškolac u dubrovačkome Lausu. Nije pripadao ni jednoj naraštajnoj grupaciji, ali je u svojim kritikama redovito pratio recentnu književnu produkciju (mnogobrojni su tako tekstovi upravo o pjesnicima vezanima uz časopis Quorum), kao i onu starijih književnih naraštaja. Njegove književne i likovne kritike pripadaju vrhu suvremenoga hrvatskoga kritičarskog izričaja. Objavio je zbirke pjesama Na raskršću (1978), Zabranjeni grad (1987., prevedeno na francuski i objavljeno nakon autorove smrti pod naslovom Ville interdite, 2001), Sjeverni ugao (1992) te grafičko-poetske mape Drugačije, jednostavno (s Hamom Čavrkom, 1984), Nevjerica, nesanica (s D. Trogrlićem, 1991) i Razdjelnica (sa Z. Vrkljanom, 1991). Eseje i kritike objavio je u zbirkama Prostor pisanja (1988) i Prostor čitanja (1991). Suurednik je antologije hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992), a posmrtno mu je objavljena Antologija suvremene hrvatske poezije (1997). Pjesme su mu zastupljene u svim novijim antologijama hrvatskog pjesništva na hrvatskom jeziku i stranim jezicima, a književni eseji u antologijama i pregledima hrvatske književne esejistike druge polovice XX. st. – Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

NOVA POEZIJA SPASOJA JOKSIMOVIĆA

PIGMENTI NEKROPOLA

Na obali Jeniseja žive
srećni ljudi 

Sarkofazi ispod Buenos Ajresa 
imaju više dodira sa melodijama
Segovije,
nego skrovište od sovjetskog najlona 

Kada list divlje trešnje
pustiš u drugi ambijent 
To svoje ništa
daješ na poklon 
kao slobodu 

Rovovi u sezoni grejanja
duboka su realnost
koja ukazuje na površinu 

Žive talasi sa crno belih fotografija
Dok erozija lokacija 
nosi istu nostalgiju 

Bez obzira na egzotiku svakog pigmenta
Pomozi listu da što pre otpadne

***

MITSKI ČVOROVI 

Mitovi puste čvorove umesto trnja
Da se uhvate pojedinci 
sa velikim dijagnozama 

Rešenjima za raskršća
na uveličanim atomima 

Ti na svojim srećeš 
odbačeni omot slatkiša
Možda dara 
i danas ostavljenog Lešiju
Da ne zavede dublje u šumu 

Preostali su simboli
Odmarališta
Gde nalaziš zamršenu peteljku lista 

Pokušavaš bez sečiva
koje jeste prikladno 

da odmrsiš Gordijev čvor

***

URBANI SUMRAK 

Telo miriše na novu obuću
I smisao u toplom, novom kalupu
Gde se svi krećemo
ne mareći napomenu za jesen

U kojoj se pričešćujemo 
Istinom prošlih ili budućih svetova

Ali ne i trenutnog

***

RECEPT ZA PANTA REI 

U makro rezoluciji 
mutni pikseli cveća
Kao načinjeni u putu

Tokom koga možda zadovoljni drugi
Love daljine pogledima

Ali i na mikro planu
Sve teče 

I bez da smo i jedni i drugi čuli za panta rei
Za šta ne treba dopuštenje
ili sačuvani recept

***

SUNČANICA 

U nekom od tvojih gradova
Sklonište u tragovima
i međuvremenu 

Ne može čovek da bira od sveta 
Kratku zapitanost 
Oduševljenje 

Prisvoji melanholiju
kao riboliku skulpturu
Lady of Boljetin river 

Da solarna pesma
budu sjedinjena zrna peščara
koja ne beže od sebe 

Čiji konci čine
da dugmad izdrže povratak 

Postoji i druga sunčanica 
List sa porama kao poligon
svih zamišljanih života 

I kad ne znamo za Amazoniju 

Za simbole
Prisutne
Bez nostalgije dok ih nema

___________________________________________________

SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine, “Municipium S”, 2019. i “Melanholija homo sapiensa”, 2022.

književna premijera: ROMAN VIDE DAVIDOVIĆ “MUČNINA: O NEODRASTANJU”, Kontrast izdavaštvo, 12/2022; odlomak

Kad sam čula kucanje na vratima, iznervirala sam se. Danas mi je samoća toliko prijala da nisam ni pomislila na to gde mi je muž, šta radi i s kim me potencijalno vara. Nije mi nedostajalo njegovo prisustvo. Ništa. Odlučila sam da iskoristim svoj novootkriveni talenat za jelke u izolavanom univerzumu svoje prodavnice.

Međutim, lupanje se nastavilo.

„Zatvoreno!“, viknula sam iziritirano. Brzo sam shvatila da se moj urlik ne čuje od imbecilne, sladunjave pop pesme koja se vrtela u pozadini.

Kako kucanje nije prestajalo, otišla sam da otvorim vrata sva ulepljena šljokicama i čokoladom. Onda mi je verovatno malo ispala vilica. Tu je stajao dečko za kog sam mislila da je mnogo lep, lep kao vila. Pored njega je stajala jedna žena, podjednako lepa, samo starija dvadesetak godina. Shvatila sam da mu je majka, jer su ubitačno, jezivo ličili. I nju sam, takođe, odnekud znala.

Gledala sam ih, u njega pa u nju. Imala sam taj problem sa nestvarnom lepotom. Nikada u nju ne bih mogla do kraja da poverujem, pa bih je netremice posmatrala očekujući da će svakog trena nestati kao priviđenje.

„Izvolite?“, rekla sam pomalo pogubljena, čisto da bih nešto rekla.

Bilo mi je neverovatno da se ovaj dečko vratio u moj lokal. Pitala sam se da li je i on želeo mene da vidi ponovo kao ja njega. Lice mu je bilo hladno i mermerno.

„Pa, Nađa“, rekla je beskrajno lepa žena pored njega, „reko’ da svratimo, da te pozdravimo. Nismo se nikad lijepo upoznali. Samo ono malo na svadbi. Ja sam Sašina strina.“

Nisam mogla da se setim momenta kad sam ih upoznala na svadbi, jer sam tog dana upoznala trista Sašinih rođaka iz cele Bosne. U takvim okolnostima ne bih zapamtila čak ni beskrajno lepe ljude.

„Milutine, sjećaš se kako je Nađi bila lijepa haljina?“, opet je izgovorila žena.

Dečko je bio jako mlad. Rekao mi je da se zove Milutin polumutiranim glasom. Pretpostavila sam da je srednjoškolac, što ga je činilo još nevinijom i slađom pojavom. Lepota je malo izgubila na značaju kad se materijalizovao u obliku polukreštavog klinca, ali to mi nije smetalo. Žena pored njega bila je njegova majka koja se zove Neda. Pokušala sam da pohvatam rodbinske odnose, ali shvatila sam samo toliko da je Milutin Sašin bratić. Tog dana je Milutin spomenuo Nedi da je bio kod mene i da mu se jako dopao moj nakit, te je ona poželela da ga vidi. Nasmešila sam se kada je to rekao. Godinama mi niko nije ni rekao da mu se dopada moj nakit, pa mi je vremenom to postalo i nebitno. Kompliment mi je neočekivano mnogo prijao iz naizgled banalnog razloga – osim što je bio jako mlad i lep, nosio je i super jaknu. Otkad sam se preselila nisam videla skoro nikog za koga bih rekla da se dobro obukao. Očigledno je bio drugačiji od ljudi koje sam do sada sretala. Malo bliži meni, možda, pomislila sam dok sam ga posmatrala sa nekom vrstom prepoznavanja.

Jakna mi je bila bitna. Prekorevala sam sebe zbog toga, ali bilo mi je važno da ljudi imaju dobar ukus. Za razliku od njega, majka je bila, ništa posebno obučena. Ono što mi se sviđalo kod nje, pored toga što je bila lepa kao vila, bilo je to što je odavala utisak spokojne i mirne osobe. Osećala sam se kako me mučnina prolazi dok sam gledala u lepe, izglancane, crne čizme.

Znam da smo nešto malo pričali o nakitu. Milutin, prelepi dečko, uočio je detalje koji su meni promakli. Jedna od korisnih primedaba bila je ta da je sajlica na kojoj sam nizala perlice bila zapravo previše tanka da izdrži teret. Moj nakit je, zaista, pucao, ali ja na to nisam preterano obraćala pažnju.

Trebala mi je ta vrsta postojanosti. Preletali smo mnoge teme i uletali jedno drugom u rečenice, klateći se i smejući se. Jedina razlika je što sam ja ljuljala noge, a on ih je uporno držao mirno, pa ih je u nekom momentu digao na sto.

Videla sam par dlačica na njegovom članku od noge. Bile su i dalje prozračne i nežne.

Nastavili smo sa razgovorom dok je Milutinova majka nanosila slojeve crvenog karmina. Nije bila zainteresovana za našu priču.  

„Nije ona meni toliko loša“, rekla sam iskreno, „ne znam što je ljudi toliko ne gotive.“

To se odnosilo na tadašnju kreativnu direktorku Diora koju su svi besomučno pljuvali. Istina je da se ni meni nisu toliko dopadale njene kolekcije jer su zaista bile skoro pa nepismene, ali imala sam jeftin sentiment prema ljudima koje svi ponižavaju.

„Pljuju je zato što je užasna“, kaže Milutin.

Dobro, to je bilo tačno. Ipak mi je bilo žao.

Izgledalo mi je neverovatno da jedna žena može da bude toliko moćna da uništi čitav jedan deo modnog sveta za koji su svi do tada mislili da je nedodirljiv. Da je Dior zaista bio toliko savršen pre njenog dolaska, bio bi u stanju da je i preživi.

Sa druge strane, volela sam da mislim da nisam ja upropastila svoj lokal u Beogradu, nego da je postojala neka viša sila zbog koje se sve tako odigralo.

Dior je bio u problemu već dugo“, kažem samouvereno.

„Nije bio“, odgovorio je Milutin.

Činilo mi se da malo zna o životu, a da sa druge strane preispituje moje predstave o svetu na način svojstven deci, negirajući bez argumenta. Da nisam prezirala tu rečenicu rekla bih mu: još si ti mlad.

Ovako sam mu rekla samo: „Visoka moda je generalno u problemu.“

Bila je. Ja joj prva nisam videla poentu, osim što sam čežnjivo i bolno, posvećeno volela lepotu.

„A što vas dvoje ne biste otišli na kafu?“, Neda nas je podsetila na svoje prisustvo.

„Milutine, sine“, rekla je, „Nađa ti može pomoći oko prijemnog za dizajn…“

Nasmešila sam se i pogledala ga nežno. Želela sam da ga pomilujem po kosi. Naravno da je želeo da upiše dizajn. Još nije shvatao koliko je tužno i beznadežno voleti lepe stvari. Bio je previše mlad.

„Ma bjež’, mama, pa…“, pokušavao je on nešto da odbrusi.

„Želiš da se baviš dizajnom?“, ispitivala sam teren.

Lepota se voli na dva načina i želela sam da utvrdim koji je bio Milutinov. Prvi je bio eskapistički, sporadičan i najčešće je predstavljao beg od dokolice. Nagli pad seratonina odvede te na Pinterest ili, ukoliko imaš prefinjeniji ukus, neku enciklopediju istorije umetnosti. Telo kreće da luči hormone i tebi je najednom bolje. To je efekat spokoja i blagostanja – nešto što mnogi ljudi nazivaju srećom u malim stvarima. Njega imaju devojke koje odlaze u šoping posle posla i hipsterke koje kače slike sa katamarana Jadrolinije na Instagramu. Spokojan je, lep i blag. Ne boli i ne ushićuje, samo je tu kad misliš da je propalo sve.

Drugi način je bio destruktivan, dopaminski, ludački i njemu se posvećivao život. Nadala sam se da to nije bio Milutinov. Njega imaju ljudi koji izbacuju glave kroz prozor na auto-putu i koji se zaljubljuju na prvi pogled. Od njega se dobijaju vrtoglavice i u jeku tog osećanja može doći do toga da se poželi smrt, istovremeno smatrajući da nikad ništa više u životu ne može biti lepo kao odjek tog momenta ekstaze. I, onda, zaista i dođe do te simboličke smrti, kad taj vrhunac spadne i čovek ostane sam – osuđen na prosek i život. Nisam želela da ovaj dečak osudi sebe na večnu nesreću, jer posle mnogo dopamina uvek sledi spuštanje.

Milutin je prevrnuo očima na moje pitanje.

„Ne, hoću da se bavim ekonomijom“, odbrusio mi je sarkastično.

Setila sam se, ne znam zašto, da Anja koja se doselila kod mene ide na master iz ekonomije. O njoj nisam znala mnogo, ali sam predosećala da Milutinu ne bi bilo ni lepše ni ružnije u životu ni da je kao ona, recimo, da studira ekonomiju i da se ne bavi lepotom.

Blago sam ga lupila po glavi i prošla mu prstima kroz kosu. Njegov sarkazam mi je bio smešan i simpatičan.

„Ja u tvojim godinama nisam baš znala čime ću da se bavim“, rekla sam mu da bih pokazala svoje razumevanje, ali to je bila velika laž.

Čitav život sam znala da želim da budem dizajnerka, samo nikada nisam imala velike ambicije.

„Pa zašto si upisala dizajn?“, upitao me je on.

„Prvo sam studirala psihologiju godinu dana.“

To je bilo tačno. Nisam položila prijemni prve godine kad sam izlazila. Radila sam nešto da mi prođe vreme. Tada je trebalo da znam da ljubav prema lepoti, razorna i fatalna, nije dovoljna da se neko nazove talentovanim umetnikom. Mislila sam da sam netalentovana, ali me to nije pokolebalo. Želela sam svim srcem da posvetim život lepoti.

„Misliš da svima treba terapija?“, pitao je Milutin odmeravajući me.

„Hipotetički, da“, rekla sam mu kroz smešak.

I opet sam slagala. Setila sam se kad je Kiša krenula na psihoterapiju. Šest meseci je svima dosađivala pričama o partnerskim odnosima i o tome u kakve odnose treba da ulazimo, a onda se udala za Ivana – verovatno najgoreg muškarca u Beogradu. Tada sam prvi put pomislila da psihoterapija nema nikakvog efekta.

Dok smo razgovarali primetila sam da nas je Neda gledala začuđeno. Postalo mi je neprijatno kad sam shvatila da smo je potpuno izbacili iz razgovora, kao i da sam došla negde gde se na terapiju još uvek gledalo kao na tabu temu, nešto namenjeno ekstremnim slučajevima, a ne običnim ljudima. Nešto o čemu se ne razgovara tek tako, usput i otvoreno. Mlađi ljudi su živeli svoje dane ispunjene šoping centrima i odlascima u Zagreb sa Džibonijem pojačanim u kolima, ne zamarajući se mislima o mentalnom zdravlju. Njihovi roditelji su, pak, druga priča. To su bili svi ti rođaci na svadbi koji su pevali ratne pesme, neki od njih njišući svoja iskasapljena tela, sa sećanjima utopljenim u rakiji i beskonačnim slikama strave koje su pretvarali u anegdotske priče uz dodatak čuvenog „bosanskog humora“.

Pitala sam se da li uopšte postoji terapija na svetu koja može da sedatira takvu vrstu bola.

______________________________________________

VIDA DAVIDOVIĆ (1998) dramska je spisateljica i scenaristkinja rođena u Istočnom Sarajevu. Odrasla je u Banjaluci. Autorka je komada Bruklin i mačke u kontejnerima (FIST, 2021.režija Andreja Kargačin), Proslave (Gradsko pozorište Jazavac, Banjaluka, 2021., režija Nikola Bundalo) i Crna ovca (Kraljevačko pozorište, Kraljevo, 2022.,režija Snežana Trišič) i scenaristkinja filmova Matura, Rebra, Bele rade i Srce u režiji Gvozdena Ilića i filma U ramenima u režiji Tare Gajović. Laureatkinja je konkursa Sterijinog pozorja za originalni domaći dramski tekst za 2021/22. godinu sa komadom Mali ratovi i kabine Zare. Njene drame se izvode u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Autorka je romana “Mučnina: o neodrastanju” (Kontrast izdavaštvo). Pretežno je interesuju teme odnosa žene prema telesnosti, odrastanju i traumi.

“Dve devojke menjaju mesta i počinju da žive u za njih novom okruženju. Motiv zamene mesta u tradicionalnoj književnosti uvek podrazumeva komediografske elemente, ali junakinje Vide Davidović ovaj svet gledaju dvostrukim pogledom: očima globalnih milenijalki za koje je svet postao veoma komplikovano mesto i očima generacije lokalno obeležene rođenjem tokom traumatičnih 90-tih. Mučnina: o neodrastanju kao da sledi tragove Normalnih ljudi Sali Runi, gde se ljubavi i prijateljstva gase i pale kao novogodišnje svećice i poput Novogodišnjeg bala pod maskama, ispod privida normalnosti, pulsira čitav spektar skrivenih osećanja i trauma sa kojima će junakinje morati da se izbore da bi se do kraja odmotao proces odrastanja. Da li će ono za njih uopšte biti moguće?” – Kontrast

Roman Mučnina: o neodrastanju uvršten je u širi izbor beogradskog nedeljnika NIN za “Nagradu za najbolji roman godine” za 2022.