TRI PJESME GALINE MAKSIMOVIĆ

SOS

brzo su počela nedogovorena druženja
ispred prve male radnje što se otvorila kod nas
nas devojčice redovno su slali
po hleb i mleko i pivo i cigare
da čekamo u redovima do zauvek

„s.t.r. s.o.s“
piše na prvoj svetlećoj reklami na celoj koloniji
s.t.r – to su nam objasnili da je prodavnica
s.o.s. nisu mogli da nam objasne tako lako
tate su rekle
to je po TV kanalu na kome gledaju fudbal
mame su rekle
to je šifra za spasavanje

redovi su bili večni
i išlo se na čekove
pa si uz poručen pazar
mogla da promuvaš
i nešto slatko

jednom sam htela čokoladu
pa je nije bilo
pa reko onda ću sladoled
nije bilo ni ledenog

bilo me nešto sramota
da odem a ništa ne kupim
daćeš mi jedne maramice
rekla sam i izašla
s recikliranim WC papirom
i uslovljenim strpljenjem
da ponekad čekam do zauvek

***

BOKOR

ti sa lepom mašnom
bila si i inače lepa i nesvesna toga
crvena traka uvezana u mašnu
mislila si, tvoje je jedino lepo

od ostalog si imala:

– dvojicu braće da te brane od drugih dečaka
jer samo oni smeju da te biju
– majku sa proširenim venama
da jedva stigne da te sretne između dve smene
– oca pijanog kamiondžiju isto ko ja
da ga mrziš a da ti viču nemoj tako otac ti je
– ogromno dvorište obraslo u šiblje
da zamišljaš da će jednom da te proguta
– kuću raspevanu od zavičajaca
ispod krova sa mahovinom
– eksplozije od svađa cele kuće
da se ne čuju od zavičajaca

povremeno si imala:

– dve ugnežđene rode na banderi pred kućom
– piliće u šupi dok ne porastu za klanje

tvoji momenti od kojih te jure strah i sramota
nisu mogli da se sakriju u žbunje ni među zidove
tebe je otac kad mu dođe vijao po celoj ulici
pred svima nama i pod celim tihim nebom
da te izlema, jer je to doba dana
kad više nema rakije i kad ga pogodi pesma
i ono što on zove šuplje bez zavičaja
da te izlema da i braća nauče
kako će ako im se omakne žensko dete

ti bežiš dok te ne stigne
mi posedamo u travu
pravimo se da ne gledamo
čupkamo neko lišće
zovemo ga bokor
pričamo kako leči
kad imaš neku ranu

dobiješ batine tu pred svima nama
pa se mirno vratiš da se igramo
svaki put sem kad te dokači za kosu
i razveže ti crvenu mašnu

tad znamo da ni ono što smo zvale bokor ne pomaže

****

ŠLJOKICE U BUNARU

naš grad i dalje nema vodu za piće
ravnica još neukroćena
da ljudima bude šta im treba
da bi skroz bili ljudi

ali je naša ulica imala bunar

jednom je u našoj mesnoj zajednici
gostovala lutkarska predstava mala princeza
tu se princeza nagne nad dubok bunar
iz usta joj prsne milion šljokica
i tek tako odjednom gubi glas

naš bunar je plitak
nemaš ni gde da se nagneš
a grla nam puna
pauza i trotački

a mala princeza
propričala je nekako
doduše tek pred aplauz
posle kog je više nije bilo

***

GALINA MAKSIMOVIĆ rođena je u Zrenjaninu 1993. godine. Radila je kao konobarica, sezonska radnica, razvodnica u pozorištu, administratorka baza podataka, freelance content writer, filmska kritičarka, dramaturškinja/dramska autorka na nekoliko predstava i performansa, radnica u nevladinom sektoru. Suosnivačica je Kino kluba Zrenjanin. Dobitnica nagrade “Josip Kulundžić (Fakultet dramskih umetnosti, Beograd) i Best Young Critic (AltCine, Grčka). Poslednjih godinu i po dana zaposlena je u Rekonstrukciji Ženskom fondu. Najveći deo budno provedenog vremena posvećena je feminističkom/levom aktivizmu u različitim oblicima.
2021. bila je jedna od finalistkinja konkursa “Trgni se! Poezija!” izdavačke kuće Treći trg sa rukopisnom zbirkom “Devojčice za revolucije”.

PET PJESAMA DŽENANA SKELIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “SJEME”

CARSKI OBROK

Režem komad po komad
Neki tanje a neki deblje
Posolim ili pobiberim
Uvaljam u jaja pa u brašno
Dok se prži na vrelom ulju
dodajem na gotovu stranu
malo kurkume i đumbira
i onda umačem u bijeli sos
Poneki režanj gorči poput patlidžana
Pojeo sam svoj cijeli mozak
a da nisam naletio
ni na jednu veliku misao

***

VRIJEME

Sve se već desilo
samo nije još došlo na red
i ti i ja smo se desili
putevi su nam se ukrstili
a tijela ispreprela
i bili smo u ljubavi
samo još nije došla na red!

***

SITO

Sijem misli na neninom situ zaglavljenom između gelera djetinstva, rata i ljudovanja
Sito je neko razbio, pa sjećanja sitnija bježe kroz taj rasjed
Neka padaju po dlanovima a neka po podu i cipelama,
nepravilna, nagrižena, kukoljava
Strah me da se ne provuče i poneki žižak sa strane
Il da mi se, ne do Bog, ne uvuče pod kožu,
između prstiju ko šuga,
bolest lažnih prisjećanja
Zato čuvam starinska sita
da prosiju tuđa od naših pjevanja.

***

UKRADENI STIH

I mali mogu napisati veliki stih
iz knjige života ga kradu.
Moje svjetlo je Bog
Dok kopam po nutrini
tražeć prvog brahmana,
dotičem, izmičem, izvirem
Zemlja je moj korijen
Znam i otkrivam,
prvi je uvijek Jedan,
jedna je ljubav i svaka je prva
nisam prvi i nisam jedini
već ponovljeni beskraj,
mogućnost postojanja
razlivena kosmičkom prazninom
u Ljubavi što na tren dobija formu
I mali mogu napisati veliki stih
iz knjige mrtvih ga kradu.

***

ESTERINA PJESMA

Nestaju nijemo u sjenama,
sve ih je manje.
Nestaju al ne prestaju,
dragi ljudi,
što ih u sokovima,
u kori urezane nosim.
Nestajem sa njima,
Ko gnjila cjepanica
u plamenoj gozbi
uronjen u trulež, vlagu i tminu.
Deblo mi odvajaju od kore,
vrijeme krošnji mi ispire boje.
U srčiki još nosim dodire tvoje,
tamo, odakle mi godovi kreću

***

DŽENAN SKELIĆ rođen je 9. juna 1972. u Doboju gdje je okončao osnovno i srednješkolsko obrazovanje. Studije psihologije otpočinje prije rata u Sarajevu te ih prekida zbog početka ratnioh sukoba u BiH.
U Sarajevu predratne 1991. suorganizuje mirovne proteste, zbog granatiranja i opsade Dubrovnika, u vidu cjelodnevnog umjetničkog performansa pod nazivom Modra rijeka na potezu Skenderija-Most Gavrila Principa u suradnji sa Centrom za mir Sarajevo.
Studije nastavlja i okončava nakon rata te magistrira i doktorira psihologiju.
U trajnom je statusu redovnog profesora na Univerzitetetu u Zenici za užu naučnu oblast psihologija. Autor je preko 40 naučnih radova te koautor na 2 i samostalni autor na 5 naučnih knjiga. Aktivno je uključen u niz domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata na polju psihologije.
Kontinuirano je angažiran na planu društvene kritike. Zalaže se za podizanje svijesti o marginalizaciji pojedinaca i skupina te potrebi razvoja socijalno osjetljivog društva što se evidentno odražava i u njegovom romanu prvjencu pod intrigantnim nazivom «12 00 13» kao i u njegovoj prvoj knjizi poezije «Pseća poetika». Njegova druga knjiga poezije «Šarlota» nagrađena je na Konkursu Fondacije za izdavaštvo 2018. godine.
Bio je na čelu socijalnih protesta februara 2014. u Zenici.

književna premijera: KNJIGA UROŠA RISTANOVIĆA “SPORAZUMI”, Otvorena knjiga, Beograd, 12/2021.

O KNJIZI: Nina je nestala. Možda se izgubila, možda je odletela, ili se samo negde zaturila. To niko ne zna sa sigurnošću, a najmanje glavni junaci ove knjige koji kreću u potragu za njom. Ta potraga, opisana linijama, crtežima, slovima i stranicama “Sporazuma”, odvešće ovaj dvojac na razna poznata i nepoznata mesta i omogućiće im da nađu čak i ono što nisu tražili. A da li će i kako pronaći Ninu?

***

***

***

***

O AUTORU: UROŠ RISTANOVIĆ rođen je 1994. godine u Beogradu. Diplomirao na katedri za Srpsku književnost i jezik sa komparatistikom Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, gde je završio i master studije Srpske književnosti. Pri Slavističkom institutu Univerziteta u Kelnu završio je master studije Cultural and Intellectual History between East and West. Nakon završenih master studija pohađao je doktorske studije srpske književnosti na Univerzitetu u Beogradu. Trenutno radi kao asistent pri Insitutu za Slavistiku Univerziteta u Beču. Osnivač Studentskog književnog lista Vesna pri Filološkom fakultetu, urednik rubrike Poezija u časopisu Eckermann. Objavio zbirku pesama Sutra (Edicija SENT, Novi Pazar: 2018), roman Vivid (Otvorena knjiga, Beograd: 2020) i knjigu Sporazumi (Otvorena knjiga, Beograd: 2021). Objavljuje poeziju, eseje i kritiku u periodici. Živi na Umci i u Beču.

TRI PJESME ELDINA EMINOVIĆA

IPSILONI LETE U NEBO

Geometrija je napokon izvučena
Iz iverice.
Čitavo prijepodne
Okretali su njeno tijelo
U suprotnom pravcu od
Kazaljke na satu.
Ko ražanj.
Ona je drsko isprsila
Silikonske grudi
Šaputajući zaboravljene anegdote
Cvijeću.
Matematici.
I žirafama.

Njena prijateljica
Rotirajuća planeta
Okliznula se
U središnjoj Skandinaviji
Na koru od južnog voća.
Od tada je ravna ploča.

I dok kačketi postaju
Kolektivna memorija
U čudu se našao
Jednostranični trokut
Jer mu se izdužila jedna stranica.
I izrasle magareće uši.

(Čini mi se
Da su šestari podivljali
Prepušteni sami sebi.)

***

KAD SUNCE ZINE KO KONOBARSKI NOVČANIK,
A BAKŠIŠ BUDE ISPLAĆEN U ŽIVCIMA

Pastrmke u akvariju.
Začinjena riža.
Kikiriki razlijepljen
U sos od sateja.
Dva sata jela i pića
Bez ograničenja.
I ti.
Ozbiljno sam sumnjao
Da sam dobio pribor za štrikanje
Umjesto escajga.

Nakon usklađivanja
stanja s evidencijom
Za vrijeme kratke puš pauze
Ubrajala si me
U inventar svoga srca.

Pokazalo se…

Da knjigovođa i nije neko posebno zanimanje
Između začepljenih sudopera
U kineskom restoranu.

Pokazalo se…

Da je noć trenutak
Kad bez traga nestaje
Šta je osuđeno da nestane.
Gori gorljivo.
I hladi hladno.
Kad bez napora traje
Šta treba da traje.
I nestaje bermudski trougao
I viole dobivaju drugu šansu.

Naoko
Vrijeme je pristojno.
Mada moj izbor garderobe
Zna ponekad
Da bude naprasit.

(Povijenog vrata
Tjelesni metabolizam pada
U voštanu groznicu
Ko plamen svijeće na košavi u tvojoj ulici.)

***

NOĆNA TRIKOTAŽA

Noć nas ostavlja
Same
Zbog pogrešnog znaka
U horoskopu.
Izabrala je
Staru spavačicu
Iz bivše Jugoslavije
Ispod koje
Stidljivo
Proviruje zvjezdano rublje.
Živo.
Ko far automobila.

Razumijem trenutak u polutami.
Prvi sumrak postaje aktivista
Udruženja građana
Protiv malih hidroelektrana.

Hiruškog osmijeha
Dišeš pored mene
Sa pamučnom maskom
Preko lica i usta.

(Bezvoljno doznajem
Da sam iz zemlje
Gdje uključuju
Respiratore u ponoć
Zbog jeftine struje.)

***

ELDIN EMINOVIĆ rođen je u Derventi. Objavio je romane ‘Muzej’ (Beograd, 2004), ‘Hodnik’ (Beograd 2005) ,  ‘Mersiha iz Nijmegen’ (Sarajevo, Zagreb, 2011) i ‘Šund, propaganda i literarna prostitucija’ (Beograd, 2018), te jednu knjigu moderne proze ‘U zemlji zakašnjelih sjena’ (Beograd, 2005). Objavljivao je tekstove na mnogim portalima. Zastupljen je u književnim zbornicima ‘Dobro jutro’ (Lukavac, 2001), ‘Balkansko pero’ (Sarajevo, 2009) i antologiji ‘Domovina – podijeljena sjećanja’ (Berlin, 2015).

NOVA POEZIJA DANIJELE REPMAN

PREKOMERNA ODRŽIVOST

reklamni slogan nas je prevario
“održiva kuća je izvodljiva danas
a izdržljiva u budućnosti”

u nekom
sada već prošlom životu
pravila si u vazduhu kuću
od vaša četiri dlana
građevinu od toplog ljudskog mesa
kostiju tetiva i zglobova
temelje postavljala
na površinu kuhinjskog stola
prekrivenog mrvama od ručka i večere
dlan na dlan na dlan na dlan
sve brže i brže
tvoj preko njegovog
njegov preko tvoga
jedan se izvlači ispod drugog
jedan je uvek na vrhu
usklađeni ste i to te raduje

tako su se nekad
smenjivala i godišnja doba
ali klima više nije kao pre

sada je već desetu godinu neprekidna jesen
lice u ogledalu kaže:
telo ti nepovratno vene
na drugačiji način nego lišće
čovek nije ni drvo ni trava
truljenje ne ostavlja odmah
očigledne tragove na površini
još uvek se nisi dovoljno razgradila
ali ne brini
to je nepovratan proces
brži je nego što ti se čini
bakterije gljivice sitne životinje
u pozadini rade svoj posao
noćne bube izlaze ispod poda
naseljavaju ti stomak grlo i oči dok spavaš
posle se ničega ne sećaš
u nekim namerama si uspela
kad su druga dva dlana postala vlažna zemlja
divlji šipak
i korov između crnih mermernih ploča
ptice pevačice se više nisu vratile sa juga
plućima si sa uzdahom nehotice zarobila
gole oštre krošnje i zgusnute oblake
i zbog tebe tu danas više
niko živ ne stanuje

ovih dana
ulice sporo putuju ka svojoj unutrašnjoj tišini
u oronulost i sigurnu glad
ulice preko noći odrastaju
ulice su napuštena deca bez tople odeće
zaboravljena
uplakana
i ćutljiva
vetar je danas ponovo naneo opalo lišće
na staze ispred kuća
ti ćeš i ove jeseni
uzeti metlu da ga počistiš
kasnije zasaditi u voćnjaku
na mestu stare
novu kajsiju
razbacati humus po travnjaku
iznova napuniti kompostarnik lišćem
usput razmeniti reč-dve sa susedima
golim rukama očistiti blato sa ašova
pojesti natrulu jabuku
ujedajući unutrašnjost obraza
na kraju dana
na kraju dana kao na kraju svih drugih dana
obići ćeš njegove zakopane dlanove
jednostavnost i rutina su tako divne
i podatne za lagano umiranje
na tom mestu
i ti svaki put nepovratno izgubiš
poneki delić tela
pomisliš da ste i dalje usklađeni
i to te raduje

premalo je svetlosti
kažeš
nepodnošljivo su dugo
prozorska okna neprozirna od kiše
nije bitno sa koje si strane
svakako ćeš biti mokra do gole kože od bola
humka u duši od toga raste
usne postaju sivlje
na vrhove prstiju na rukama si već navikla
hladni su godinama
kao u mrtvaca
znala si odmah
niko nije morao da ti kaže
toplota se više nikada neće vratiti
jer
koža je prevelika
odeća
soba
kuća prevelika
a jorgan
od sitnog paperja ptica
nema dovoljnu težinu da te ugreje

nije jorgan kao toplo ljudsko telo
da se priljubi uz tebe
da te pritisne u potpunosti
da te od dodira izlomi
da te od dodira zaceli
da se glasno zaceniš od smeha
da se otopiš od vreline
da potpuno prestaneš da dišeš
zatvoriš oči
i na trenutak
prestaneš da razmišljaš
o smrti

***

LOVCI NA OLUJE

verovatno nikada neću imati priliku da odem u ameriku
na severoistok nebraske
da budem lovac na oluje sa amaterskom kamerom
i gledam kako se rađaju
mala i velika tornada

ali ipak
dobro je znati
dok sediš
hiljadama kilometara daleko
u svojoj toploj kući
napravljenoj po preciznom statičkom proračunu
kako se zaštiti od
zemljotresa
tornada i uragana
erupcija vulkana
lavina
topljenja ledenih glečera
nezaustavljivih bujica i
šumskih požara

jednu ženu iz nebraske je na putu
presreo veliki tornado
potom su manja tornada
počela da kruže oko velikog
pojavio se i njegov zli brat blizanac
bila su to dva tornada
kamera je sve beležila
žena je vrištala na sav glas
komentator je rekao
bila je to prevelika cena radoznalosti
da sam bio na njenom mestu
ubacio bih automobil u rikverc
i pobegao što dalje
nažalost
za nju je bilo kasno
ali vi što ovo gledate
zapamtite dobro
ako uočite opasnost na vreme
postoji način da se spasete
ne smete paničiti
vozite prema putanji tornada pod pravim uglom
ili ostanite u automobilu vezani
sa spuštenom glavom
nipošto ne tražite zaklon
ispod mostova

moja baba se borila sa drugačijim nemanima
ali sa jednakom strašću
svake subote ujutru bi ritualno
sa mnogo posvećenosti i volje
pravila male fabrike smrti
mešala hranu sa otrovima
postavlja zamke i mamce
raznim štetočinama
rekla bi
ovo je velika kuća
ali je od slame i blata
(dalje nije izgovarala naglas
i znali smo na šta misli
ne valja crtati vraga na zidu i prizivati nesreću)
ne treba ti ni poplava
ni požar
ni zemljotres
ako ne vodiš računa
nešto bi kuću moglo potkopati
mogla bi nam pasti na glavu
zidovi bi mogli popustiti
plafon se urušiti
previše tu ima duša
jer
u kući postoje paralelni svetovi
pod drvenim daskama našeg poda
pacovi imaju svoje carstvo
ulice kružne tokove i tržne centre
ispod žive i
miševi
krtice
gušteri
stonoge
gliste
vodene bube
crni i žuti mravi
na ovako malo mesta
izgrađene su čitave metropole
a ne smemo zaboraviti ni ono najvažnije
tu su ponekad i ovi naši sa obližnjeg groblja
i oni s vremena na vreme dođu
mi ih ne vidimo i ne čujemo
ne traže ništa
ali su gladni i usamljeni
sedaju uz nas za sto na prazna mesta dok ručamo
ližu so sa naših noževa
sakupljaju suve mrve sa poda
za njih je dobro u tanjiru
ostaviti poslednji zalogaj

iako nikada nije bila u nebraski
baba je znala sve o smrti
prirodnim katastrofama i višim silama
na svoj osamdeseti rođendan je
posle nekoliko čašica rakije
dok smo razgledali stare fotografije
o tome progovorila

pre više od dvadeset godina
pokojni deda ju je dozivao u snu
obgrlio je rukama snažno
kao da želi da pleše
čas grubo
čas nežno
vukao ju je u središte tornada
plehani orkestar je glasno svirao
raspadala se cela kuća
raspadala se čitava ulica
i sve stvari su bile u vazduhu
obradovala se što je došao
veselo mu se osmehnula
naslonila čelo na njegovo rame
a on je nešto pokušavao da joj kaže
ali ne bi nam ona ovo sada pričala
da je ostala još malo u njegovom zagrljaju
sva sreća pa je bila stari
iskusni lovac na oluje
znala je da je najvažnije dobro proceniti
kada je vreme za povlačenje

***

GRETA

moj prijatelj se preselio u švedsku
jer nije želeo da rizikuje
da se od stresa razboli
plašio se
bio je nežan kao pahuljica
nekad bi sanjao
delovi njegovog tela
oni koji lagano trnu
oni koje vremenom sve manje oseća
oni koji otupljuju na dodir
postaju medicinski otpad
njegova tkiva i organi
završavaju u duploj žutoj kesi

imao je jasan stav
i on želi da bude među
najsrećnijim ljudima sveta
da bude sunarodnik grete tunberg
da tečno govori švedski
popraviće sve zube
i smejaće se na sav glas
švedska je obećana zemlja
parkovi i šume su im kao iz bajke
vazduh nije opasan za disanje
i svi su dobronamerni i srdačni
kao mlade prodavačice
u prodavnici dečijih igračaka

jedina mana su oštre zime
pa ipak nije hladnoća
ono što te učini depresivnim
kod nas su leta topla i duga
ali ako nemaš para za more
jedino možeš da poludiš
gradski bazeni su prepuni hlora i mokraće
i napaljenih tinejdžera

kad mu je do kupanja i sunca
moj prijatelj uplati
neko egzotično putovanje
i uroni kao čovek
u nežno-plavo more
sa osmehom i otvorenim očima
miluje jagodicama prstiju beli pesak
kida vodu zubima dok roni na dah
takmiči se sa samim sobom
obara lične rekorde

moj prijatelj kaže da
mi koji smo ostali ovde
nikada nećemo biti kao šveđani
nikada nećemo biti kao greta tunberg
otvorenog uma i vizionari
ona je preplovila okeanom jedrilicom
koja ne emituje štetne gasove
(hvala na tome princu od monaka
bio je to nestvarno human gest)
jer greta nema dlake na jeziku
svima je rekla bez pardona
vi nam kradete detinjstvo
i mnoge je naterala
da debelo porazmisle o svemu

kažem mu da mi je iskreno žao
ako mu to nešto znači
ja nikada nisam putovala avionom
ni prekookeanskim brodom
trudim se da ne konzumiram konzumerizam
nas su u detinjstvu osećaju za pravdu
učili na primerima iz srednjovekovnih bajki
sležem nemoćno ramenima
potom još dodajem
izgleda da u to vreme
još nije postojala empatija

moj prijatelj kaže
sve razumem
možda sam malo preterao
nije ni meni uvek lako
velike korporacije nemaju milosti
bogate države su uhodane mašinerije
za prikupljanje poreza
moraš uvek biti u plusu na računu
ne smeš da kasniš sa otplatom kredita
i kirija je strašno visoka
ali za sve se pronađe izlaz
vikendom možeš da se kao čovek
odvališ od alkohola
petkom i subotom i mladi i stari
po povratku iz kafana i noćnih klubova
završe u nekom parku
a ti parkovi su prelepi
kao iz bajki
zamisli
ležiš pijan na travi
treba li ti od toga veća sreća

***

DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru.

Osnovne studije završila na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Nagrađivana na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018.

Objavila je tri knjige poezije:
Cikličnosti, Slavija, Novi Sad, 1997.
Mesto za savršen beg, Gradska biblioteka Karlo Bijelicki, Sombor, 2015.
Šećer, led i varikina, Treći Trg i Srebrno drvo, Beograd 2021.

i dve knjige proze:
Tragom rasutih trenutaka, Prometej, Novi Sad, 2014.
Kvadratno disanje, Treći Trg, Beograd 2018.

Član je Srpskog književnog društva.

Vodi Instagram stranicu @kafkin_sat.

POEZIJA ŠĆEPANA POPOVIĆA

Mislim da dolazi leto.
Tridesetogodišnje šetnje
Od politike i nazad.
Lepo bismo se slagali
Da smo umetno rđavi
Ovako,
Ceo jedan svet pravih
Ljudi
U visinama
Folklornih vrednosti.
Izgovoriti reč
I verovati u nju
Otpisati strast
Pregaziti je.

Hoću da svoje
Betonsko ognjište
Pretvorim u metak
I tako ispucam
Zrnevlje smeha.
Ponosno je posmatram.
Ona bi mogla biti žena
Nekog drugog mene.
Lepo bismo se smejali
Na vrhovima srebrnih kašika –
Između dva ručka
Treba se dobro najesti!

***

PREDAH

Reke niskih kostiju
Na bregovima od dasaka –
Moja se senka
Mešala u vrtlozima.
Ja
Nisam umeo
Voleti.

***

PREPISANA PESMA
(Gradim svet)

Nemoj da me pitaš
Kako gradim svetove.
Živeti na ivicama linija
I voleti obešene brojeve.
Nemoj da me pitaš
Kako obaram neuk
Jer
Kad sam svestan
Ne umem ženstvenosti
Pretvarati u mora
Tek
U prvim visinama kostiju
Govorim
Da utrobe svetla
Počivaju u svetu.
Nemoj da me pitaš
Zašto je Bog mrtav
Kad se već neživ
Otrgavaš.
Prvi put
Obesno
Udaram tišinu,
povlačim reku
I prolazim.
Kao čovek,
kao ubica!
Dete što voli čoveka.

Goleme mreže grafike
Putuju svetom
A ti me još pitaš
Zašto te ne mogu opcrtati.
Beslovesne padine
U umeocima naših stvari.
Budim se retko
Tek
U prvom jutru naše obale
Umem raspametiti okuku,
odavno postajem čovekom.
Zato
Nemoj da me pitaš
Kako gradim svetove!
Mogu se podsmehnuti
Na ovaj tvoj.

***

ŠĆEPAN POPOVIĆ rođen je 1999. godine u Nikšiću gdje je završio Gimnaziju. Nakon gimnazije upisuje Arhitektonski fakuktet u Podgorici.
Član je književnog kluba Poenta Poetika.
Kao osnovac, objavio je manju zbirku poezije pod naslovom “Mađioničar”. U pripremi je knjiga poezije koju će nasloviti “Zemlja Kurtalisana”.

KRATKA PRIČA KATARINE FIAMENGO ALISPAHIĆ: SUBOTA

Bip. Notifikacija za novu poruku na Telegramu pokrenula je krv u Aninom telu na gore – pocrveneo joj je čak i vrh čela. Znam šta to znači – haos. Idemo.

,,Ko je Ana?’’

,,Ne razumem. Ti si Ana.’’

,,Ko je Ana kojoj je namenjena poruka? S kojom treba da se nađeš?’’

Sad joj je krv otišla negde drugde, čak je i prebledela. OK, sad ustvari kreće haos. Skupljam stvari i palim.

,,Gde ćeš?!? Pitala sam te nešto!’’

,,Vidi, odoh ja, ti se iskuliraj malo. Zvaću te.’’

Izlećem kroz vrata dok još nije dohvatila nešto. Četrdesetosam stepenika, brzo, ulazna vrata, ne čujem da je krenula za mnom, ulica, OK, mislim da je to uspešno rešeno.

Tras! Saksija me promašila za dvadeset santima.

,,Jebote, Ana, leči se! Ovo stvarno nije normalno!’’

,,Pička ti materina! Ko je Ana?!? Šta zakazuješ?!?’’

Pola tela joj landara kroz prozor dok me psuje. Providi joj se košulja. OK, je l’ realno da me ovo loži?

Kako da smirim situaciju na drugom spratu, iz prizemlja? Ne pada mi na pamet da se vraćam gore. Baba sa prvog me gleda i odmahuje glavom. Koza. Signaliziram Ani da ću sad da je zovem. Sklanja se sa prozora.

,,Šta je?!? Dođi gore, pa da pričamo!’’

,,Ne mogu, moram da idem. Izvini, objasniću ti, ne mogu preko telefona. Znam da si u PMS-u, žao mi je što te nerviram.’’

,,Ozbiljno?!? U PMS-u sam?!? Ti ustvari mrziš žene, znaš?!? Kapiram da je to teško!’’ Prekinula je.

Jebote, stvarno je zajebano kad ti se dilerka i riba isto zovu. Kud promaših kome šta šaljem. Tresu mi se ruke, triput proveravam kome sad pišem. Bip. ,,Za 20 min. Kod tebe.’’ Moram da požurim.

Konačno subota, i konačno mogu da izađem. Slobodan dan, posle tri nedelje. Do kioska na brzinu, cigare, četiri konzerve Nikšićkog, dve stanice busom, u sekund. Ana me već čeka.

,,Ćao, šta ima?’’ Stvarno ima lep osmeh, ili se samo radujem što je vidim.

,,Evo me, Anči, kako si?’’

Upadamo na gajbu, otvaram pivo, ona već pravi mesto na stolu. Izvukla je lajne dok zatvaram i zaključavam vrata. Profi, to se ceni. Moja luda riba i zabuna su tema sledećih pola sata, dve konzerve odoše, spid isto, smejemo se, dajem joj pare i otvaram vrata.

,,To ti je ta drolja?!?’’ Vidi, Ana. Koliko me ovo sranje radi?

Profi Ana je elegantno, ali brzo, zaobilazi i beži. Izdajica. Moja Ana mi se unosi u facu i šišti, ne mogu da je pohvatam. Fljus! Šamar. Je l’ realna? Izvrćem joj zglob i nabijam joj glavu uz zid. Sve me puca, moram da se iskuliram. Je l’ ona to stenje?

,,Slušaj me, moraš da se smiriš, i moram da se smirim, ili će neko gadno da najebe, jasno? Idem napolje.’’

Ključ, mobilni, novčanik, na ulici sam. Loša ideja, svi me gledaju, gde ću sad da zapalim? Upadam u prvu prodavnicu, bežim između rafova.

,,Dobar dan, izvolite,’’ već druga osoba koja mi se unosi u facu u poslednjih 15 minuta, koji kurac?!? OK, možda tripujem, iskuliraj. Šta je bre ovo, ne prepoznajem ništa na ovim policama, kese, kutije. Smisli nešto, uzmi nešto. Hvatam se za belu kesu i nosim je na kasu.

,,Koliko Vam je stara maca?’’

Maca? Šta? Ne kapiram. Nemoj da paničiš, lupi nešto.

,,O-o-osam meseci.’’ To je OK.

,,Divno, još je mala. Dobro je da ste je sterilisali na vreme. Mužjak ili ženka?’’

Je l’ realna ova likuša? Pričaj, aj, i pali odatle.

,,Ženka, hvala, doviđenja.’’

Hvatam kesu i izlećem, spuštam je deset metara dalje, na klupu. Heh, klupa, vidi, lepo vreme, zvaću Marka.

,,Ej, ’de si, aj na pivo na klupu. Biću ispred tvoje zgrade za pet minuta.’’

,,Ma samo naruči, čak pet minuta imam da se nacrtam?’’ Smeje se u slušalicu i kašlje. Sići će, uvek siđe. Ipak imam najbolje priče o ribama.

Ispred Markovog ulaza bleji gomila klinaca. Opet mi je Ana u glavi, je l’ mi sad bivša riba? Klinci mi se mršte, mrštim se i ja njima. Jedan pali džoint, oho, krećem prema njemu, ali Marko izleće ispred mene.

,,Ne seri da su te pustili s posla? Neverovatno!’’ Smeje se i kašlje. Kupujemo pivo na trafici i pričam mu o mojoj možda bivšoj ludoj ribi. Posle dvadesetak minuta se selimo u kafanu prekoputa. Dorađujemo se u wc-u, na smenu, Ana stvarno ima najbolju robu. Bip. Telegram. Vidi, Ana.

,,Popodne treba da idemo na rođendan kod Milene, kapiram da se ne sećaš.’’ Moja Ana. Izgleda nije bivša. Hm, smirila se, ili je to zamka? Baš dobro izgleda u onoj košulji.

,,OK. I dalje si kod mene?’’

Eksiram pivo, plaćam račun, jebiga, Marko, vidimo se drugi put duže, lažem po običaju, on se ovaj put ne smeje, samo kašlje, stvarno bi trebao kod lekara zbog tog kašlja, ali nebitno, Ana kaže: ,,Nisam, ali mogu da budem za 15 min, smirila sam se.’’. Ako ništa, vrlo je ponizna i zahvalna na razumevanju kad je prođe histerija, tad je zapravo i najjebozovnija. Ubrzavam i kucam: ,,Dođi ’’.

Ulećem u stan pet minuta pre nego što će stići, usput je bilo kratko peglanje u kanti ispred zgrade, pa perem zube i sklanjam gomilu stvari sa kreveta, luftiram, vadim pelinkovac i čaše, nameštam kosu, mirišem pazuh, podnošljivo.

Zvrrr! Otvaram vrata. Ana se smeška. Nema brus. Zvrrr! Super miriše. Odmeravam je. Zvrrr! To je telefon, jebote.

,,Izvini sekund.’’ Preturam po džepovima Zvrrr! Nije tu. Sto. Nije. Zvrrr! Krevet. Ne. Zvrrrrrr! Ana izvlači mobilni iz hrpe veša. Mršti se dok mi ga dodaje. Zvrrrrrrrr!

,,Halo?’’

,,Inspektorka, znam da je slobodan dan, ali imamo baš veliku zaplenu spida. Nema ko da preuzme.’’

Ani je pocrveneo vrh čela.

***

KATARINA FIAMENGO ALISPAHIĆ rođena je 10.3.1984. u Kladovu (Srbija). Piše poeziju, haiku i kratke priče. Urednica rubrike poezije u elektronskom časopisu ,,Afirmator”. Živi u Beogradu. Knjige: ,,Rcioadina” (zbornik radova sa književne radionice CSM-a, 6 autora, radionicu vodio Draško Miletić, Beograd, Srbija, 2005), ,,Profili” (zbirka poezije, KK ,,Branko Miljković”, Knjaževac, Srbija, 2007), ,,Veče pre” (zbirka poezije, nagrada Spasoje Pajo Blagojević, Pivske večeri poezije, Centar za kulturu Plužine, Crna Gora, 2009), ,,Simbiozi” (zbirka poezije u prevodu Elene Prendžove na makedonski, ,,Sovremenost”, Skoplje, Makedonija, 2015), “Razglednice” (zbirka haiku poezije, Presing, Mladenovac, 2020.) i “Putopisi” (zbirka poezije, nagrada na Presingovom konkursu za najbolji neobjavljeni rukopis poezije za 2020; Presing, 2021). Prevela sa makedonskog izbor iz poezije Elene Prendžove ,,Politički korektna poezija/ Ljuboljubiva’’ (,,Sovremenost’’, Skoplje, Makedonija, 2015).

temat SUICID: PJESMA HANADI SMAJIĆ

ROK-STAR

Ako odlučim
nestati
Ako se ubijem u 27.
vjerujući da sam rok-zvijezda.
Još koja godina
pa Bog.
Ako konačno nečemu
pripadnem:
nije, mama, čovjek rođen
da bude sam.
Ako me megalomanija
zavede
Ako me tuga uspava
Ako odlučim izabrati
nepostojanje:
Želim da znaš
da se sjećam tvojih
trepavica koje su me
čuvale od kiše
ruku koje su bdile
iznad onog što bi
moglo postati zlo
Očiju kojima vjerujem
da će se vratiti
po mene u vrtić.
Kvasca, hmelja i slada
u tvojoj kosi
koje hrane moje
potrebe
i tatine slabosti.
Taman odlučim nestati
pa odustanem:
sjetim se da sam
ja tvoja najveća slabost:
ja sam zbog tebe
zbog tebe samo
rok-zvijezda
bez ijedne
napisane
note.

HANADI SMAJIĆ (1994, Sarajevo)

DVIJE PJESME IRIS SPAJIĆ

SKICA-MATRICA-OTISAK

Gutam tvoje prste
i utapam se
u mrljama koje si ostavio
otiscima prstiju
dok sam spavala,
nesvjesna tvoje prisutnosti
i ništavila
koje vuče do točke usijanja,
do središta vriska
izgubljene večeri
potopljene noćnim morama.
Izvlačiš me udicom
i ubijaš
sidrom
kao da smo u nekoj
krvavoj igri
koju si pred san u šali osmislio.

***

O ČEMU MI ŠUTIMO?

Izgubljeni smo u počecima,
godinama koje nam
prolaze
dok ih pokušavamo uhvatiti
prozirnim prstima.
Hvatam oblake tvoje mašte
dok sanjaš da me poznaješ.
I vidiš.
Stojim u sjeni
mojeg ja
izmišljenog u tvojoj glavi
u noćima kad razmišljaš
da su naše istine iste.
Ali moraš shvatiti…
Moja istina nije tvoja istina,
a tvoja istina nije moja istina,
sve dok se naše istine
ne spoje
u jednu čarobnu laž.

***

IRIS SPAJIĆ, rođena 23.9.1993. u Osijeku, trenutno je asistentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku, doktorandica na Poslijediplomskom studiju Književnost i kulturni identitet i (književna) prevoditeljica. Živi (posvuda). Život joj je, osim plesom, oduvijek isprepleten jezicima i književnosti, stoga čita i piše (poeziju, kratke priče i dramske monologe) na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, a u tim jezičnim kombinacijama i prevodi. Sudjelovala je u mnogim radionicama pisanja i književnog prevođenja, kao i na raznim književnim natječajima. Naizmjenično piše i kreativno blokira.

književna premijera: ZBIRKA PRIČA DEJANA MAKA “PRIVLAČNE UTVARE”, KOV, 11/2021; dvije priče

ČOVEK KOJI SE SEĆAO SVEGA

Svi su ga znali. Ipak, niko nije želeo da bude u njegovoj blizini. On je nekako bio uvek tu, hteli to ili ne. O njemu se malo znalo. Bio je sugrađanin. Odakle je došao, iz kakve je porodice, mogli su samo da nagađaju. Neko je rekao da je pobegao od nekakve tragedije. Nekad bi samo sedeo za šankom. Nije se moglo znati da li sluša ljude oko sebe ili tek tako sedi udubljen u sopstvene misli, da li želi učestvovati u njihovom razgovoru ili je navratio na kratko. Nadali su se da će uskoro otići. Ostaviti ih i nestati. Niko se nije usudio da ga otera ili izbaci. A i zašto bi? Da li je on ikome išta nažao učinio? Nekad bi seo u društvo iako ga niko ne bi pozvao. Došao bi, naručio piće i počeo. Jovana je pitao da li pamti Biljanu. Da li se seća njenog lica kada je otišao i ostavio je sa malom Minom, a ovaj bi samo oborio pogled. Za drugim stolom razvila bi se diskusija o politici. Pitao je Stevića da li će se sa novim partijskim kolegama poneti isto kao sa starim, pitao ga da li se seća šta je obećao u kampanji i šta je morao da uradi kako bi svog kuma postavio za direktora javnog preduzeća. Podsetio je Matića da je razbio glavu Joci iz četvrtog tri samo zato što je ovaj uvredio njegov omiljeni klub. Rekao mu je da pamti kako je nazvao Jonelovu familiju i šta je tražio od Ivane da bi se zaposlila. Pitao ga je kako je bilo osetiti tu moć. Podsetio ga da joj je dao otkaz, ali je ubrzo preporučio kolegi iz branše. Onda  je otišao u drugo mesto. Išao bi svuda, obilazio zemlje i gradove, ali nikoga nije ostavljao na miru taj čudak. Kao da nije imao drugog posla. Džejmsa je pitao da li se seća šta je rekao Frenku, a ovaj ga je pitao: Šta sam rekao? Da su kola ispravna, reče mu, da sa njima može bezbedno u krivinu i da ih je prošle nedelje odvezao kod mehaničara. Pitao ga je seća li se plamena iza onog brda nakon sudara sa kamionom, pamti li da je tog popodneva posmatrao sve to iz dvorišta. Ludviga je podsetio da je Žan, njegov brat blizanac, umesto njega polagao ispit iz anatomije, i to baš kraj operacionog stola u trenutku kad je trebao da započne hiruršku intervenciju. I otkud sad taj prokletnik u operacionoj sali? Milorada je upitao da li mu je lakše danas kada gradom hoda u mantiji. Da li mu sad veruju da ga više ne more one misli kao ostale smrtnike? Da li mu je lakše sad kad mu svi ljube ruku i više ne osuđuju? Da li mu je lakše kada ga danas zamišlja, kada ga jasno vidi kao da je tu u postelji sa njim i kada tajno u tome uživa pred san. Milorad je otrčao. Skoro da je vrištao. Sanji je ostavio ružu koja je imala miris svih njenih laži. Pored Ane je samo prošao i osmehnuo se kao on onoga dana, a ova umalo nije briznula u plač. Nekad bi se neko usudio da ga pita zašto to radi, kako je moguće da se svega seća, a on bi samo naručio još jedno piće ne izustivši ni reč. Simić je tvrdio da je, sedeći za šankom, nedavno rekao da sećanje ne mora biti omeđeno takvim banalnostima kao što su rođenje i smrt. I tako se nastavilo. Svima bi grebao po duši. Dolazio bi i odlazio. Svi su ga znali. Niko nije želeo da bude u njegovoj blizini. Konačno, to i nije zavisilo od njih.

***

PRIČA O DŽEFRIJU

Džefri je pripadao nekom drugom svetu. Ipak, na prvi pogled, uklapao se u uloge ovog u kom se našao. Kako se tu našao, ni sam nije bio siguran. Sledeći pogrešne uzore, možda. Verovao je da to nije ni bitno. Nije imao sumnje da uloge mora igrati. Neko reče da liči na onog sedog, stranog glumca. To mu se isprva dopalo, ali već sledećeg časa i to ga je činilo ravnodušnim. Pozornica je bila tu za njega. Svakog jutra. Odelo, bordo kravata, siguran stav, odgovoran posao. Osmeh uz dobro jutro. Pogledi žena, koje su verovale da je baš to pravi Džefri, činili su ga srećnim prvih nekoliko trenutaka, a onda bi postao ravnodušan. Zatim bi pomislio kako ni jedna od njih sa njim ne bi mogla da živi, jer one ne žele Džefrija već sopstvenu viziju nekog drugog, ko zna kog. Dosta mu je žena zaljubljenih u sopstvene iluzije. Sedeo je u kancelariji i preturao po papirima. Bilo je tu svega: rešenja, zaključaka, Službenih listova. Sinu mu u času da čitava birokratija zapravo nema nikakvog smisla, a onda brzo pobegne od sopstvene misli. Potom je, u svojoj ludosti, video neko bestelesno, blještavo biće u uglu prostorije kako se tiska kraj prozora, a onda je neko došao da mu Džefri potpiše dokument. Potpisao ga je. Stranka se zadovoljno zahvali i napusti kancelariju. Džefri je rekao da mu je to posao. Nije više imao hrabrosti da pogleda u pravcu gde je maločas lebdelo ono biće. Otpio je gutljaj hladne kafe iz šolje koja ga iz nekog razloga podseti na detinjstvo. Vratio se poslednjem broju Službenog lista, jer je dobro znao da su sećanja mašine za mlevenje dokonih.
Kasnije tog dana prolazio je mokrim ulicama. Devojčica kraj njega glumila je reporterku koja je izveštavala iz poplavljenih delova grada. Mali ljubičasti češalj glumio je mikrofon. Džefriju se dopalo da je posmatra. Imala je oko deset godina, volela je svoje crvene starke. Nekada je i on nosio starke. Nasmejao se kad ga je devojčica nazvala tatom, kao da ga je to iznenadilo. Tu reč je u sledećoj rečenici, koje se Džefri ne seća, opet upotrebila. To ga je učinilo iznimno srećnim. Prvih nekoliko trenutaka, onda je postao ravnodušan. Dok su koračali padao je mrak. U ulici u kojoj je odrastao potok je preplavio put. Pretio je da uđe u obližnje kuće. Ljudi su bili u panici, a Džefri je mogao da se zakune da se nad starim kamenim mostom biće od svetlosti smešilo baš njemu. Osvrnuo se oko sebe, ali su svi bili zauzeti punjenjem džakova. Stari Lijam je samo stajao i vikao kako ne pamti ovakvu poplavu i kako su odgovorni svi idioti koji svojim govnima pune potok umesto da seru u rupe. Bio je vidno iznerviran, toliko da ga nije bilo briga za biće koje je lebdelo tik do njega. Džefri ni jednog momenta nije posumnjao da mu se priviđa, jer se taj odsjaj jasno mogao videti na površini mutne, sivo-smeđe vode koja je izazvala svu tu paniku.
Sledećeg dana stajao je na golu fudbalskog igrališta kraj gimnazije. Voda se povukla, jer to voda inače čini. Dečak je šutirao snažno, Džefri nije uspeo da odbrani i lopta završi u mreži. Dečak je skakao unaokolo od sreće. Onda ga je nazvao tatom i tražio da još jednom šutne na gol. Kada to ču, Džefri se oseti srećnim. To je trajalo nekoliko trenutaka, a onda je sreća prošla. Tamo gde se ona na kratko zadrža ne pojavi se ništa da njen nedostatak nadomesti. Na putu do kuće, dečak je pričao o nekoj utakmici. Džefri je sve vreme pokušao da izoštri sluh kako bi čuo daleki glas koji do njega dopire. Sve što je čuo beše šum, nejasan i pomalo neprijatan, kao kada se mešaju frekvencije stanica na radiju.
Sedeli su za stolom naredne večeri. Ketrin je deci napravila tost, a sebi ispržila jaje. Džefri nije bio gladan. Ketrin je rekla da bi mogli negde da odu ovog vikenda, zbog dece, da bi volela da ih malo izvedu iz ovog grada. Deca počeše da nabrajaju mesta koja bi želela da posete. Dopola pojeden tost ostao je u tanjiru. Džefriju se svidela ideja da budu negde drugde, bar na kratko. Onda je pomislio kako bi bilo dobro da svi zajedno žive u nekoj drugoj zemlji, možda u Evropi. Da hoda nekim drugim gradom. Uostalom, sinu mu odjednom, uopšte nije stvar u tamo nekoj zemlji. U tamo nekom gradu. Svi gradovi su i onako obični betonski spomenici podignuti nespokoju. Ta naprasna misao mu, istog časa, izazove neki čudan bol u predelu stomaka. Jednom se našao u kafiću. Ne seća se tačno, ali misli da je to bilo na Gradskom trgu. Ne pamti čak ni sa kim je tamo bio. Uglavnom, starija gospođa, koja je sedela za stolom iza njega, svojoj prijateljici reče da misli da osećanje suprotno ljubavi nije mržnja nego ravnodušnost. Narednog jutra pokušao je da se seti imena. Prikaza sazdana od bljeska, pre nego što je praskozorje do naredne noći odnese, izgovori neko ime. Čitao je negde da ako pre spavanja čvrsto rešimo da upamtimo san, isti se nakon buđenja nikada ne zaboravlja. Beše to čista laž, pomisli Džefri, to mu nikad nije uspevalo. U ogledalu, tog jutra, video je brojne verzije samog sebe koje će prošetati kroz još jedan dan. Osmehnuo se i ljubazno rekao: Dobro jutro!

***

DEJAN MAK rođen je 1974. godine u Vršcu. Objavio je romane: Pariska menažerija (KOV, 2005) i Bergdorf (Dereta, 2014). List Danas je Parisku Menažeriju proglasio najboljim debitanskim romanom u Srbiji u 2005. godini. Za roman Bergdorf osvojio je nagradu Miroslav Dereta za 2014. godinu. Privlačne utvare su njegova treća knjiga. Priče koje su se našle u ovoj zbirci pisane su u period od 1994. do 2016. Neke od ovih priča su objavljene u zborniku West Hercegowina festivala, zborniku Nušićijade, časopisu Kovine, web časopisu za književnost Eckermann i u nedeljniku Novi magazin. Živi i radi u Vršcu.