Kada je otac s broda dolazio kući, pred njim bi se tri duga mjeseca protegla kao lastik, spremna da u sebe prime svu puninu slobodnog vremena. Slijedile su šetnje u prirodi, škljocanje njegovog fotoaparata, dugi telefonski razgovori s rodbinom nastanjenom u drugim ulicama, gradovima i zemljama, planovi o rijetko realiziranim posjetima, druženja s djecom prorijeđena kako su odrastala. Tri mjeseca života prekrojenog njegovim odlaskom svakim je povratkom sve nespretnije pokušavao vratiti na prvotne postavke. Po noći, pred san, pun dojmova dugo bi sa svojom ženom raspletao klupko svojih razmišljanja. Ona se trudila ostati budna, boreći se s težinom prošlih i predstojećih obaveza koja joj je sklapala oči. Kada bi otac otišao, tradicija noćnih razgovora prepuštena je meni.
I ja sam bila najviše budna onda kada je trebalo zaspati. Majka, sklona da svima udovolji, odricala se nekoliko sati sna ne bi li odgovarala na plejadu mojih pitanja koja su obično tražila i dodatno pojašnjenje. Sada kada o tome razmišljam, shvaćam da se moja sjećanja na nju, na nas, svode na razgovore. Doba dana nije važno, nije važno ni što smo radile, to nikada nije bilo ništa osobito. Moje uspomene utkane su u mrežu svakodnevnih sitnica: kuhanja ručka, pripremanja kolača, peglanja robe, odlazaka u trgovinu. O čemu smo za to vrijeme toliko razgovarale ako ne o svemu? Sve što sam vidjela, čula, osjetila i promislila prolazilo je kroz sito njezinih objašnjenja, s vremenom ostavljajući sve više grumena pretvrdih da ih ona razmrvi. Pa razgovarale smo, mrvile, svejedno. U vremenu kada roditelji počinju bespogovorno postavljati stroža pravila protiv kojih će se njihova djeca učiti buniti, nas dvije još uvijek smo ustrajale na tome da se prilagodimo jedna drugoj, da se jedna drugoj objasnimo. Sa šesnaest godina psihijatrica u gradskoj bolnici ponudila mi je cigaretu, zavalila se u stolicu i rekla, ne može ti mater bit najbolja prijateljica.
Ali bila je. Posebno je to bila u onim noćima kada nisam mogla zaspati. Premda iscrpljeno unutarnjim nemirima nepoznatog uzroka, tijelo je satima poslušno koračalo s jednog kraja sobe na drugi, čas ubrzavajući, čas usporavajući, sve dok taj pravocrtni hod od prostorije ne bi napravio kružnicu, vrtlog koji bi me izbacio na krevet. Ona bi sjela iza mene, omotala me nogama kao da sam tog časa iz nje izašla, teška i prevelika. Po leđima bi mi crtala krugove, ispisivala slova koja su postepeno postajala riječi. Primala bi svu moju bol nabujalu od bespomoćnosti. Njezina je ostajala nevidljiva i nijema, negdje iza mojih leđa. Kada vas netko zagrli s leđa ne možete uzvratiti.
Da sam se mogla osvrnuti, koga bih vidjela?
Ženu u četrdesetima čije su je sijede vlasi učinile starijom nego što jest. Politički sistem kojem je pripadala raspukao se kao staklo prozora kroz kojeg je gledala u svijet. Sada promatra kako se čitav taj svijet ruši, brzo, bolno i glasno, kao tijelo koje pada s visine, a ona skače za njim. Čitavo desetljeće, padanje. Negdje sredinom tog pada izgubila je i posao, brzina pada ogulila je sve njezine slojeve. Pokušavala je naći nešto drugo, ali muž je rekao ne treba, olakšaj si, odustani, pomagat ćeš materi, posvetit ćeš se djeci. Ja ću se brinuti za nas. Poslušala je. Rekla mi je jednom, bez posla ostaneš bez osjećaja sebe, bez svrhe. Nije, i ne bi rekla smisla, nego svrhe, jer za nju, za nas, svrha jest smisao. Biti korisna, biti potrebna nekome ili nečemu. Ujutro svejedno ustaje rano i ljubomorna gleda ljude koji nekamo idu.
Kada je o tome pitam danas, što joj je značio taj sistem, zašto ga je toliko voljela, samo mi nabraja riječi: ilegala, borba, bratstvo i jedinstvo, partizani, idoli. Nakon nekoliko kitica od ključnih riječi, ponekad zaluta pokoje sjećanje, ili barem sjećanje njezinog oca. Dida, imena Golub, osnivač partizanskog pokreta na otoku Ugljanu, podijelio je s njom razne priče iz svog života, a ona je meni prenijela ovu. Kao mladić je služio bogatu familiju na brodu, Austrijance. Bio je zadužen za sve, od sitnih popravaka, do kuhanja i popravljanja kreveta. U platnenim rukavicama filetirao je ribu. Kada je odlazio, za napojnicu je od Austrijanca dobio sitniš, majka kaže, sirotinju. I otac, priča mi, baci taj sitniš preko palube, u more. On je svoj posao korektno, marljivo odradio, zaslužio je da mu se pošteno plati. Njegov nadređeni prijavio ga je kapetanu i kapetan ga je pozvao na razgovor. Otac je sve priznao, rekao je, da, bacio sam i ponovio je, objasnio, odradio sam sve kako treba. Nakon toga, kapetan se pobrinuo da ga se pristojno nagradi za njegove usluge. Austrijanac mu je osobno dao onakvu napojnicu kakvu je i zaradio. Kada joj je ispričao tu priču, majka je plakala.
Kada je danas pitam o tome, odgovora mi socioekonomskim obrazloženjima, zanesenim političkim govorima. Kaže mi, bijesna sam, jer se raspala privreda, privreda se nije trebala raspasti. Od države u kojoj je bilo svih djelatnosti, u kojoj su rijeke ljudi ujutro ustajale i odlazile na posao, što je ostalo? Samo ponekad iz nje izvučem neku pojedinost, priču koja, umjesto da čini dio nikad napisanog udžbenika, pripada njoj osobno. Onda shvatim da su i ta objašnjenja nešto osobno, ona su naša osnova. I brat i ja danas učimo i podučavamo, objašnjavamo. On za novac, ja za dobar osjećaj. Jer nekad je i sam rad naknada za sebe. Majka je to znala dok je s prozora ljubomorno gledala ljude koji nekamo idu, nakon što je još jedno jutro dočekala s djevojčicom teškom u naručju.
Na jednoj od fotografija s vjenčanja naša dva osmjeha blješte jedan pored drugog kao odrazi u ogledalu. Te večeri dok smo čekali prijevoz kući i ispraćali goste pred vratima restorana rekla je: Nekad smo puno pričale, svaki dan smo se čule, i po par puta dnevno. Ne čujemo se toliko više, nekad budem ljuta, a onda kažem sama sebi, dobro je, više te ne treba.
***
DUNJA MATIĆ BENČIĆ rođena je 15.3.1988. Diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije, Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Rijeci (2012) na kojemu od 2015. radi kao vanjska suradnica, a od 2020 kao asistentica na kolegijima Metodologija istraživanja u kulturi, Uvod u kulturalne studije i Uvod u Sociologiju. Za vrijeme studija pokrenula je uređivala studentski časopis „Drugost“ koji je aktivan i danas. Od 2013. do 2017. uređuje online časopis „Književnost uživo“ i članica je udruge Katapult. 2014. radi kao jedna od direktorica Subversive festivala i pokretačica Škole suvremene humanistike. Bila je jedna od koordinatorica programskog pravca „27 susjedstava“ pri projektu Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture. Urednica je knjiga „Tihi rat“ Luke Murine (TiM, 2016) i „Sada se napokon mogu popet stepenicama“, skarlet_p, (TiM, 2017). Autorica je romana „Troslojne posteljine“ (Studio TiM, 2017) za kojeg joj je dodijeljena stipendija za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke i fragmentarnog romana/ zbirke kratkih priča Sinestezije (Vertia, 2019). U pripremi je roman pod nazivom Mirovanje. Sudjelovala je na književnim događanjima: Pontes, 2006.; Goranovo proljeće, 2014.; Prišlići, 2015.; Seksotinovo, 2017; Noć velikog čitanja 2018; Noć Velikog čitanja 2019; Rani radovi, 2018; Tko čita, 2018, Indirekt festival, 2018.; Rilit 2020; Litlink 2021. Osvrte, recenzije i prikaze objavljuje na stranicama Gradske knjižnice Rijeka. Od 2018. godine članica je neformalne grupe Ri Lit iz Rijeke.
Kaže, pričao mi je Otac Da su tamo u kazamatu Jedni druge potkazivali I na vješala slali Za komad hljeba I ćeliju bez Vlage Pomislih, nema gore Kazne Od ove da te Bog osudi Da ovako dobro upoznaš Sebe.
***
SNIJEG
Svi smo mi kada dođemo na ovaj svijet čisti, baš kao i ovaj snijeg koji napolju pada. Sve dok ga krv i pišaćka trajno ne oštete.
***
ESENCIJA
Izbrisao sam sve linije podjele Pa i one na ljude i Neljude Nebitan sam, nebitni smo Ništa važniji od životnog Ciklusa ježa, psa, crva, Mrava, lista….
Besmrtnost je samo To što bi me zadovoljilo
Ne zavidim bilo kome na Bilo čemu
Jedino važno pomena od Ovog svijeta su osmjeh djeteta Zahvalnost starca I čvrste, velike sise Koje drobiš rukama…
***
TERAZIJE
Kažu da je u cijeloj Bjelopoljskoj čaršiji Bio najpošteniji i najbolji Da bi po mrkloj noći Ostavljao ono što Je namijenio sirotinji Da ga ničije oči Ne mogu vidjeti I da je na terazijama Uvijek dodavao jedno zrno Više Dovoljno da bi znao Da nije okaljao dušu I ne previše da ga Čaršija ne bi držala Za budalu
***
PRIVILEGIJA ZLA
Zla vremena su privilegija
Ako znaš da gledaš Vidjećeš oštru liniju Koja dijeli svjetlo i tamu I moraćeš da odabereš Na koju ćeš stranu
I za razliku od slijepih Ti nećeš moći da kažeš Nisam znao
***
EDIN SMAILOVIĆ rođen je u Bijelom Polju (Crna Gora) 1980. godine. Filozofski fakultet, na Odsjeku historije, završio je u Sarajevu 2005. godine. Pohađao je master studije bibliotekarstva u Ljubljani. Radnu karijeru započeo je u Zavičajnom muzeju u Bijelom Polju 2007. godine, a 2009. je počeo raditi u Narodnoj biblioteci u tom gradu. Na mjestu rukovodioca Narodne biblioteke u Bijelom Polju je od 2012. godine. Objavio je dvije knjige (zbirku poezije ,,Prolaznost” i zbirku kratkih priča ,,Omča”), a pjesme i priče su mu objavljivane u mnogim listovima.
Čovjek kojeg sam u mašti zvao Jebač bio je moj komšija Rifet, drvosječa neženja deset godina mlađi od moje majke, a koji me opet mogao „roditi“. Jebač Rifet je bio najveća nakaza mog djetinjstva. Čovjek kojeg sam malo manje prezirao od majke, a koji me redovito oslovljavao sa sine Salih. Imao sam osjećaj da smo svi bili Jebačeva djeca. Jebač je bio vlasnik moje majke, vlasnik čitave seoske varoši i vlasnik mog života.
Imao sam osam godina kada je Rifet došao u našu kuću. Imao sam dovoljno života da zapamtim zvuk njegovih koraka, njegov duboki glas – dubok kao smrt. Volio sam da noću maštam da sam superheroj koji će spasiti svog oca od silne ljubavi majke prema Jebaču Rifetu, koji će na kraju svih krajeva spasiti sebe.
Najviše me uznemiravalo brojanje koraka. Pamtim zvuk njegovih gumenih čizama koje su odavale utisak teškog čovjeka, zaljubljenog divljaka koji bi i vjetru polomio zube. Znao sam da od njegove kuće do naše ima tačno četristo trideset osam Rifetovih koraka. Svijet je najviše pulsirao tada, osjećao sam kako zemlja diše, kako se brda lome i kako majka u susjednoj prostoriji kucka nestrpljivo nogama o pod. Kada bi došao, ležao bih šćućuren na krevetu poput fetusa i slušao strast života: s jedne strane majka i Rifet, a s druge strane cvrčci i ostale sitne nemani. S vremenom svi smo bili navikli na isti ritam. Jebač Rifet našu kuću nije posjećivao samo kada je majka imala mjesečnicu, tada je uredno psovala život, bila je beživotna i razdražljiva. Večeri je provodila buljeći u Mjesec u strahu da Rifet ne ode nekoj drugoj ženi.
Majka bi me ispratila na spavanje već u osam nakon što bih pregledao crtić, obukao pidžamu, oprao zube. Otac je sjedio u ćošku sobe, obično je pušio cigaru za cigarom i držao mršave noge presavijene jednu preko druge. Moj otac je bio bršljen koji je stezao cijelo svoje biće. Iz njega bi tek ponekad izletio krik. Onda bi majka pravila čaj, i sipala ocu kapi koje su bile „najbitnije za njegov život“, kako je govorila. Svake sedmice teta Ramiza bi joj pravila pripravak od biljaka od kojih je otac spavao ko zaklan. Mrzio sam Ramizu, ženu koja nikada nikoga nije gledala u oči, a od mojih je bježala kao od vraga.
Ostale žene su majci podrugljivo govorile: jede li ti čo’ek išta, osim što popuši i sveca i oca. Izjede srce sam sebi.
Majka se nije posebno obazirala na tračeve i komentare, samo bi me, ako bih se zatekao u tom trenutku kraj nje, gladila po kosi i govorila: moj mali Salih isti svoj čača. Majka nije znala da bih najsretniji bio kada bi mi došla i rekla da je Rifet moj pravi otac i da napokon živimo u miru i istini.
U očevim očima vidio sam istinu, šutnju i umiranje. Kao da je razumio svaki grijeh na svijetu, kao da je sve vrijeme znao i pristajao na sve. To mi je bilo jasno kada je majka jedno jutro zauvijek otišla kod Rifeta nakon što je odležao godinu dana zatvora zbog sječe šume, a otac nije ništa rekao. Drugi su govorili i sažaljevali ga. On je ćutio i tapšao me po ramenu.
I ovo će jednom proći, svaka lastavica svome jatu leti, rekao je kada je prvu noć zaspao ne popivši čaj, a ja prvu noć uživao u tišini.
Možda je najzad bio i sretan. Za tih godinu dana, dok je Rifet bio u zatvoru, majka je bila nepodnošljiva žena, nepodnošljiva majka. Preplakala je deset godina života u toj godini i često je u očaju govorila: Salih, za sve si ti kriv. Tada bi mali Salih po cijelu noć molio Boga da se Rifet vrati, da majka ne umre od tuge. Istini za volju svi smo bili sretni kada se vratio, osim što nismo računali na to da će ona jednostavno otići, ili kako je narod govorio „preudati se za Rifeta“. Otac je umro nedugo nakon što nas je napustila, a mene je očeva tetka odvela iz mjesta gdje sam odrastao. Poslije toga sam čuo da je Rifeta udario balvan u šumi, te da je smrtno stradao. O majci ništa više nisam znao, niti sam se raspitivao.
***
Ona se zove Maja. Grudi su joj dvije slatke i zrele bundeve. Maja je prefinjena figura iz koje izvire pohota i vrisak divljih zvijeri. Iako elegantno izvijeno na sofi, njeno bijelo tijelo je savršena greška ovog trenutka.
Je li ti udobno? Trebaš li možda piškiti? Pitam ju.
Ne. Zašto kvariti ovaj trenutak nepotrebnim pišanjem. Kaže Maja dok kao prava grešnica prelazi preko napućene bradavice.
Slikaš li ti mene ili samo buljiš?
Maja ruku lagano spušta prema dolje. Oko nas su sve samotne slike šume koje sam opsesivno slikao. Maja ih gleda sa strahopštovanjem.
Baš si neki mračan lik, kaže mi. Nikada nisam mislio da ću biti prinuđen slikati golo žensko tijelo da bih zaradio, jer sam u suštini mrzio sve što je žensko. Duboko sam uživao u tome što Maja pokušava da me osvoji i da mi se približi. Ta žena koja mi je samo jednog dana pokucala na vrata i rekla da bi voljela da je naslikam. Žena koja je napustila svoju kćer jer ju je muž tukao. Na moje pitanje zašto je to učinila odgovorila je da je tako jednostavno moralo biti.
Svi mi volimo živjeti, rekla je jednom.
Iako je bila ranjena, u svojoj sudbini bila je nesalomljiva. Maja je iz mog kraja, žena za koju se govorilo da se udala daleko jer ovdje nije mogla, jer se dobra cura uvijek uda u selo. Kada se majka preudala za Rifeta, naprosto su govorili da je samo kurva.
Nisam još došao do donjih dijelova. Rekoh joj bez imalo uzbuđenja. Moram sakriti od jedne žene misli iza kojih se u stvari krijem. Majo, nikada nisi trebala da je ostaviš i tražiš svoju sreću u nesretnom slikaru.
Voliš li ti žene? Kako možeš tako da me gledaš smireno? Upita me začuđeno.
Majo, izgledaš kao nasukani kit. Rekoh joj povlačeći usnu u ćošak.
Moraš li da zajebeš ovo sve? Ali ono pošteno zajebeš!? Znaš, nastavit ćemo sutra!
Oblači ljutito crne gaćice, crni grudnjak, sivu saten haljinu. Štikle bijele boje. Okreće glavu ka prozoru i lagano zamahuje crnom kosom. Maja je nevjerovatno lijepa. Zamišljam muškarca koji bi tukao tako lijepu ženu. Vjetar sklanja zastore. Na ulici ljudi prolaze jedni kraj drugih. Mravi otkinutih glava. Kurvina posla, kaže jedan sićušni besprijekorni mrav.
Zatvori prozor dok me slikaš. Počela sam da ne volim ove naše susrete. Znaš, mogao bi joj oprostiti ili barem otići vidjeti. Čula sam da je sada u staračkom domu. Možda najzad budeš razumio zašto.
***
Bio sam na pijaci. Kupio sam joj borovnice. Najviše ih je voljela. Voljela ih je čak i onda kada je branje i prodaja borovnica bio jedini način da preživimo. Sjećam se crnokose vedre žene koja je osvajala brda, prelijetala preko potoka, koja se kikotala u boli i strasti. Za njom sam trčkarao i ja, njen sin Salih, zbunjeno dijete kojem je ona bila jedini pokretač. Zamišljao sam kakvu ću ženu da zateknem, pitao sam se hoće li prepoznati iste crte lica koje dijelimo. Plakao sam u autu ispred staračkog doma. Da, bilo mi je lakše plakati. Iskren da budem nisam znao zbog čega plačem, zbog sebe, zbog nje, zbog mnoštva sjećanja koja mi ne daju mira. Ali mi je bilo lakše dok sam naricao. Jesam li stvarno volio svoju majku ako ovoliko plačem? Dan je previše oblačan. Tmurno je i muči me pritisak, kao da neko sjedi na mojoj glavi. Pitao sam se da li ću moći preživjeti ako je vidim ili ako je ne vidim, hoće li susret s njom izmiriti naše svjetove? Šta će se uopće promijeniti da ta žena nestane, da je nema? A potom sam iznenada puknuo glavom o volan. Sirena se oglasila, kiša je počela da pada. Ljetna kiša od koje se ne umire, a koja osvježava krvotok. Istrčao sam iz auta i sakrio se ispred ulaza u starački dom.
***
Zar gospođa Kreho, ima sina ili nekoga od rodbine? Upitala me bolničarka začuđeno kada sam pokušao objasniti ko je moja majka u stvari.
Da, ja sam njen sin. Rekoh joj. Salih Kreho. I najzad shvatih da joj je prezime ostalo naše. Možda je to posljednje što smo dijelili ona i ja.
Drugi sprat, soba broj 24. Ne znam da li znate, ali Vaša majka ima Alchajmera i nažalost teže epileptičke napade, pa se nemojte iznenaditi ako Vas ne prepozna.
Iskren da budem, nekako mi je bilo laknulo. Da me ta žena, koju sam u isto vrijeme sažaljevao i mrzio uopće ne prepozna laknulo mi je. Bilo je mnogo lakše hodati hodnicima s tom istinom, uopće se ne obazirući na to da je ona bolesna, kao da ništa nije dopiralo do mene.
Jednostavno sam otvorio vrata, s manje ustručavanja nego kada je dječak Salih otvarao vrata njene sobe. U njenoj sobi oduvijek je mirisao samo šumski Rifetov vonj. Majka je uvijek mirisala na rosu.
U sobi broj 24 nije nikoga bilo. Ušao sam. Soba je bila bezlična i prazna. Nije bilo ničega što sluti na život. Nikakvih obilježlja, fotografija ili bilo kakvih tragova života osim dugog rozog džempera prebačenog preko stolice koja je stavljena direktno kraj prozora. Na njemu se osjećala istrošenost. Sjeo sam na stolicu i buljio kroz prozor. Borovnice sam ostavio na uredno posložen krevet. Tek sam sada primjetio da se preko puta doma nalazi škola. Pogled iz ove sobe direktno je na školsko igralište. Uzimam džemper i pokušavam ga pomirisati. Miriše rosa isto kao i onda. O džemper su se saplela sva ona hladna jutra kada smo ona i ja ustajali prije sunca i osvajali brda. Da je Maja tu, ona bi rekla da će oprost promijeniti svijet.
Ne diraj moj džemper! Povikala je.
Ustao sam držeći ga u rukama.
Napokon si se vratio! Uzviknula je. Pokleknuo sam. Gledao sam njen koštunjavi lik. Visoko čelo, one ljutite oči kojima ništa nije bilo sveto. Da, to je bila ona.
Rifete, Rifete… Prišla mi je i milovala mi lice.
Osjećao sam snažnu ukočenost tijela. Prvi put sam svoje stanje mogao usporediti sa smrću.
Da ti ispričam svoj san. Sanjam sinoć došao si na svom bijelom konju. Čekala sam te dugo kraj ovog prozora. Tvoj konj ima osam nogu. Pitala sam te gdje si kupio baš takvog? Je li ti ona budala od Šemse napokon prodala poštenog konja. Spasi me ove kuće. Boli ova kuća cijeli život. Mene si spasio, a tebe su neke zvjeri raščupale na kraju. Pričala mi je pritiščući obraze poput tijesta. Došao si Rifete… došao si.
Da, došao sam.. Poljubio sam je u čelo.
Moram sada ići, nekako izustih.
Opet su te kaznili zbog drva jel? Upita me sažaljivo.
Da, moram ići. Istrčao sam. Čuo sam kako plače iz sveg glasa. Nikada brže nisam koračao, čak ni kada smo bježali od grmljavine u šumi. Sve što sam je htio pitati, kako si, kako si mogla, zašto si me napustila, mrzim te, volim te… sve je nestalo u trenu kada me oslovila sa Rifete. Sve je otišlo k vragu u pustu nedorečenost.
***
Jesi li išao? Ne javljaš se cijeli dan. Hoću li doći danas da me slikaš? Napisala mi je Maja poruku. Cijeli ostatak dana i noći proveo sam zatvoren u sobi. Plakao sam kao mali Salih. Ovaj put samo je naporna tišina odzvanjala oko mene.
Jesam. Moram biti sam. Odgovorio sam. U dubini sebe znao sam da me Maja poznaje ogoljenog do srži. Bojao sam se žena kao što su Maja i moja majka. Bojao sam se da će svakog časa moći nestati i posljednja misao o njima.
Nisam se mogao riješiti majčinog lika. Odlučio sam da je sutra opet posjetim. Ovog puta sjedila je ogrnuta džemperom. Vidio sam da nije jela borovnice koje sam joj donio. Samo ih je vratila na isto mjesto gdje sam ih ostavio. Sok od borovnica je počeo da curi kroz kesu. Nisam imao straha da li će me prepoznati.
Okrenula se i rekla idemo.
Gdje idemo? Upitao sam.
Idemo u šumu. Ustala je. Vidio sam da je bila upišana. Mokraća je curila niz njene noge.
Poslije ćeš me presvući, rekla je.
Hodali smo hodnicima kao dva zarobljena duha prošlosti. Stavila je rozu mašnu u sijedu kosu, njome je pokupila gornji dio kose. Imao sam osjećaj kao da vodim pod ruku malu djevojčicu. U tom trenutku bila mi je neobično draga. Stiskao sam je čvrsto kao da će se naša zajednička stvarnost raspršiti u milion iluzija.
Došli smo u jednu veliku prostoriju, nalikovala je na kreativnu radionicu za ljude koji očekuju da će sljedeći poziv biti poziv smrti. Osjećao sam potrebu da pobjegnem iz tog mjesta. Sve je mirisalo na to da će se svakog časa desiti nešto loše – prestat ćemo da postojimo neobjašnjivom silom.
Ovo je moja šuma, rekla je sjedajući za svoj radni sto. Sto je bio oblijepljen crtežima šuma. Svuda okolo bili su okačeni crteži. Doimalo se kao da ih ista ruka slika. Sjeo sam nasuprot nje i držao je za ruke. Bilo mi je jasno od koga sam naslijedio talenat za slikanje. Iz ladice izvukla je set boja.
Ti samo sjedi tako i budi lijep kao uvijek. Počela je da slika. Ruke su joj drhtale. Uživao sam posmatrajući pokrete njenih ruku. Vene su joj izbijale na površinu, poput zaboravljenih uzdisaja divljih rijeka. U jednom je trenutku je pogriješila. Imala je onaj isti oštri pogled, i govorila isto što i nekada: jebem ti svoj život, opet sam pogriješila.
Ne brini, sve je u redu. Rekao sam i uzeo je za ruke. Nisam znao da voliš slikati?
Nikada mi nisu dali da slikam. Moram spavati. Dođi sutra da završimo.
Hodaj sporije sine, rekla je dok smo se vraćali u sobu. Nisam se usudio pitati da li me stvarno prepoznaje. Bilo me strah da će reći još jednom „sine“. Odveo sam je u wc-e. Skinuo mokru odjeću. Još uvijek me držala za ruke. Ja bih da ti se ispovijedim, rekla je tiho.
Ali nećeš umrijeti, da li te muči neki grijeh? Upitao sam žudeći da bar nešto izusti o tome.
Svi ćemo umrijeti. Ali ja ništa nisam skrivila. Samo sam voljela. Pogledala me oštro kao da je očekavala da ću potvrditi najvažniju istinu njenog života.
Dobra si. Nisi ništa kriva. Sve je u redu. Nemoj da se brineš previše. Poljubio sam ruke nevine djevojčice. Umio sam joj lice, počešljao kosu. Skini mi šnalu, boli me glava od nje. Dodala je sasvim tiho.
Hvala ti. Rekla je liježući u krevet.
Molim te nemoj me zvati previše glasno kada bude vrijeme za večeru.
Neću. Nasmijao sam se slatko sluteći da je moj lik zamijenila s likom nekog bolničara.
Bio sam napokon radosni dječak koji je žurio da stigne svoju majku u šumi, prvi put znajući da se iza bukovog drveta ne krije Rifet. Nisam želio da budem sam, imao sam potrebu za ljudskom riječju i toplinom.
***
Maja me dočekala na ulaznim vratima.
Zašto si me zvao? Nastavljamo portret danas, možda?
Ti si lijepa. Rekao sam prvi put jednoj ženi. A u njenim očima sam vidio da me žali. Za nju sam bio samo napušteno dijete kojem treba majka. Da nije bilo toga nezaustavljivo bih ušao u nju, zvjerski ali smisleno.
Poželio sam da slikam, rekao sam umjesto toga.
Sutra idem da majka završi moj portret. Rekao sam završavajući Majin portret. Tek sam sada vidio kako ima lijepe i njegovane ruke. Majčine su oduvijek bile suviše hrapave.
I ona je slikarka kao ti? Nisi mi to rekao?
Nisam znao. Ne pamtim da je ikada išta naslikala.
Pa krasno. Drago mi je zbog tebe, zbog vas. Rekla je ženski, saosjećajno.
Sviđa li ti se portret?
Završio si, gola je dotrčala do mene.
Majo, izgledaš kao nestašna srna u šumi. Nasmiješila se. Gledali smo se u tišini.
Mogu li doći sutra, iako si završio portret? Upitala je stidljivo. Učinila mi se sasvim nevinom.
Da, dođi opet sutra.
***
Cijelu noć sam razmišljao o majci, Maji, sebi. Jedva sam čekao da se svane da odem do staračkog doma da je ponovo vidim. Tu malu nevinu staricu, to nepomireno biće koje samotno nestaje.
Moj golf je trzao kao sve verzije majčine smrti koje su mi bez dozvole navirale u mislima. Tek sam shvatio u kakvom je lošem stanju. Tek sam sada shvatio koliko mi teško pada spoznaja da može svaki čas zauvijek zaspati u svojoj šumi, ali i kako je neki djelić mene zadovoljan što svaka priča ima kraj.
Zatekao sam je u šumi. Buljila je u crteže oko sebe.
Doručak mi se nije svidio. Rekla je oštrim pogledom. Rekla sam ti da ne podnosim maslac.
Nisam znao da ne voliš maslac. Rekao sam jednoj sasvim drugoj ženi, neki drugi ja.
Ovo nije moj sto. Pogledaj samo bruku ovih ružnih crteža, ne želim to da gledam. Premjestite me na neko drugo mjesto Damire.
Uzeo sam je za ruku i počeo vodati po radionici. Pretpostavljao sam da je Damir bolničar. Ovo je moje mjesto. Sjela je na prag izlaznih vrata. Vrata su vodila na terasu. S vana su dopirali dječiji glasovi.
Hajmo vani na terasu, rekao sam.
Volim sjediti na pragu.
Čučnuo sam i dotaknuo joj ramena. Šutili smo. Mazila mi je ruke. Imali smo lijepu i duboku šutnju. Bilo mi je žao. Pitao sam se kuda je iscurio sav sočni sok života iz mršavog koštunjavog tijela. Pitao sam se kuda su nestala sva njena sjećanja, gdje li odlazi ona, moja majka?
Vrijeme je za Vaš lijek. Rekao je mladi bolničar na čijoj akreditaciji je pisalo Damir.
Vodi me u sobu sine, rekla je Damiru. Uzela ga je pod mišku. Gledao sam kako lagano odlazi poput zore.
Otišao sam do njene šume i uzeo nedovršeni portet dječaka Saliha.
***
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ, rođena 8.12.1989. g. u Travniku, živi u Vitezu. Nakon studija b/h/s jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zenici, na istom odsjeku je magistrirala na temu: “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti” Trećenagrađena je na konkursu “Slovo Gorčina” Mak Dizdar 2011. g. za prvu neobjavljenu zbirku. Dobitnica je nagrade Oslobođenja za kratku priču 2015., nagrade FEDI za najbolju neobjavljenu bajku 2016. Objavljivala je u regionalnim časopisima i internetskim portalima (Strane, Afirmator, Život, Astronaut, Čovjek-Časopis, Vavilonska biblioteka). Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016) i zbirke kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021). U pripremi je njena nova zbirka pjesama “Moj sin i ja”, koja je nagrađena od strane Fondacije za izdavaštvo BiH 2021.g.
Ja sam pisac i izumitelj, moje vrijeme tek dolazi, zapamtite to. Oduvijek sam voljela smišljati razne priče, posebno one o životu u drugim galaksijama, novim tehnologijama, robotima i slično. Bila sam usamljena, a nisam voljela učiti i brisati prašinu pa sam se pitala kako su stvorenja u drugim galaksijama riješila svoje probleme s tim i imaju li ih ikako. Tehnologija je sigurno naprednija nego kod nas. Mama nije odustajala od svojih zahtjeva, a približavalo se i polugodiše i morala sam nešto poduzeti, hitno. Logično je da moram napraviti nešto nalik robotu koji bi radio po kući i šaptao meni u bubicu dok bih odgovarala lekcije ili radila test. A zbog moje usamljenosti bio mi je potreban i da s njim razgovaram. Moje priče su često bile tužne i tihe, pune divnih izuma, ali i ćutanja jer mi je razgovor bio dalji od najudaljenijih galaksija. Već sam vidjela i čula u mislima svog prijatelja i sreća me obuze. Da bi sve bilo stručno urađeno, potražila sam na YouTube pomoć. Toliko je snimaka o mojoj zanimaciji izašlo, da sam odmah znala da ne moram brinuti. Ali, tražio se neki elektromotor, baterija, prekidač… Stani malo, ja to ništa nisam imala i morala sam improvizovati. Puna ostava nam je bila energetskih pića, ma, kad njih malo promućkaš, ima da razdrmaju i pokrenu i planine. Šunjala sam se po stepeništu vrebajući kad će mama otići na posao. Radi u školi, sigurno će je učenici smoriti i kako će se onda obradovati kad vidi sve prebrisano i složeno. Pa me onda zagrli i pusti da se odmorim kako ja to želim, a možda će mi dati i malo love kao nagradu. Čim mama zamače iza vrata, zarovih se u ostavu da vidim čime raspolažem na ovom svom životnom projektu. Nađoh otprilike sve što će mi biti potrebno i otpočeh pohod na lagan život. Sa TV-a se orila reklama: „Red Bull daje ti krila“, dok sam redala limenke upravo njega i još nekih drugih pića, uklapajući ih po dužini i debljini, da bi moj robot na nešto ličio i bio funkcionalan. Uzela sam i očev kišobran za kičmeni stub. Nategnem mu dvije žice i od njih naštimam ruke, a dvije rastavim u položaj nogu. Na famozne ruke sam zalijepila isječene žice da imitiraju prste. Za oči sam upotrijebila dva klikera. Neki aparatić za njegov govor ću kasnije naći, sad žurim. U visini srca sam pričvrstila plastičnu flašicu kole, ali tako da je mogu zaljuljati kad mi budu potrebni njeni mjehurići za pokretanje robota. Počeo mi se sviđati te mu dadoh ime Miu Miu. Sve to spojim cjevčicama od infuzije, otac mi je doktor pa toga imamo uvijek u kući. Pregledam još jedanput svog budućeg spasitelja, ponegdje dodam još flastera da bih ga dodatno učvstila i, naravno, osjetih ponos kao nikad dotad.
Vrijeme je bilo da mu udahnem život. Moram dodati pseći život jer je za početak bio namijenjen samo za učenje i rad, ali nikad se ne zna, možda mi bude i drug u igri ako bude sjajan tip. Prodrmam one žice na kojima je kola visila ne bi li srce uhvatilo ritam i pokrenulo robota, ali se ništa ne dogodi. Mjehurići su se uzbunili, kolali, ali mom izumu je očito nešto falilo. Hodala sam gore-dolje po sobi kao profesor Baltazar i sinula mi je istina pravo pred oči: TEHNOLOGIJA JE TEHNOLOGIJA, A MAGIJA JE MAGIJA! Opet zaljuljam kolu koliko sam mogla i svečanim glasom povikah: „ABRAKADABRA!“ Često sam u svojim dosadašnjim eksperimentima i pričama koristila tu riječ maštajući da se jednog dana riječi prevoda „Stvaram kako govorim“ obistine. Poče flašica s kolom titrati, a moj Miu Miu se micati. Ubacih mu u ruku krpu za prašinu i legoh da uživam dok on glanca. Pratio je nacrtane instrukcije i radio dok sam ja pjevušila. Već sam sanjarila kako da nešto slično smućkam i za učenje kad se otkide flašica, tresnu o pod, odskoči onako puna mjehura pa se rasprsnu u kapi koje poobaraše sa police skoro sve. Nisam se ni snašla, ni skontala šta se sve dogodilo, a već je komšinica do nas lupala iz sve snage na naša vrata. Njoj inače nije moglo promaći ništa, a i niko, jer nije skidala oko sa špijunke. Znala sam da, ako ne otvorim, policija je na vratima za deset munuta.
Tiho sam otključala vrata i naglo ih otvorila tako da je komšinica posrnula i od iznenađenja, i od gubljenja ravnoteže, jer se bila baš navalila da bolje prebere zvukove. Ušla je u stan bez riječi, odmaknuvši me rukom odlučno se uputila pravo u dnevni boravak. Onako zbunjena, uplašena i pomalo ljuta krenula sam za njom. Zatekla sam je kako poput radara pokušava da locira predmete koji su izazvali buku u stanu. Upalih i ja svoj radar, ali na moje zaprepašćenje, stan je bio u savršenom redu. Čak je i prašina bila obrisana sa svakog komada namještaja. Nijemo smo stojale i komšinica i ja očito obje zbunjene nekoliko minuta. Kako je uletjela u stan, tako je i izašla iz njega bez riječi i pogledala me na izlasku jednom tako oštro kao da sam joj pojela bez pitanja najslađi kolač. Bilo mi je pomalo i žao, zavirivanje u tuđe živote je možda bila jedina njena zabava, a, eto, današnja joj propade.
Nekoliko trenutaka sam ostala još nepokretna od kompletnog šoka i onda krenuh u potragu za mojim, sad ga već tako mogu zvati, prijateljem. U prizemlju ga nije bilo pa sam krenula na sprat. Na jednoj stepenici sam našla komadić hanzaplasta. Pojurih od sreće, užurbano pretražih sve sobe, ali robota ne pronađoh. Plašila sam se otići u potkrovlje koje smo koristili samo za odlaganje nepotrebnih stvari, bilo je pomalo mračno, ali znala sam da je jedino tamo mogao biti. Polako sam otvarala vrata koja su škripala i u najudaljenijem uglu ugledala dva klikera koja mi se raduju. U krilu mu se nalazio komad kartona na kojem je pisalo pomalo krutim slovima: „Prašinu ću brisati, ali znaj da moraš učiti ti sama jer želim da jednog dana budeš pravi naučnik i izumitelj, a za to je potrebno znanje. Talenat očigledno imaš. Ako tako ne bude, plastika od koje sam uglavnom napravljen će se istopiti od tuge.“
nebo obilno krvari večeras mrak je preslab da zgruša ranu otvorenu poput ženskog međunožja s balkona se vidi vatromet ptica bezumno izgaranje u požaru zalaska trijezan sam i gutam čestice pepela mnogo imena se topi na jeziku stiže neko čudno proljeće zvijezde su odavno mrtve svjetlo se neće vratiti u kuću
***
PETAK
sjesti među ljude bez vađenja utrobe ritual je zapadne civilizacije noć se ljulja u širokoj čaši raste nada mnom kao otključana pjesma smrt dugačke pauze gdje se ništa nije ukopalo u zemlju zaustavljen šestim pivom za šankom postajem bojište gdje abdicira pregažena kraljevina tip govori kako leti na Tajland da ubere djevicu dvije dozivati rogom kraj svijeta sasvim je razuman čin pijanstva
***
SUSRET
plastičan i dugo odlagan susret kost u grlu raspalog jata pitanja vezana žicom za jezik uvijek riječ o istoj varci gdje smo bili nakon srednje ko se othrvao mahovini besmisla svega dvanaest glava podstanarske škole vajalo je svemoćne skulpture Posejdon i Artemis još živi u klasama razrednik gipsom tumači Vesnu Parun biste se često javljaju u noći nose grive rata i predgovor za ludilo previše vremena minulo je u skicama drugi žure da nas prestignu ugase cigarete u oči naših bogova od mladosti ne treba očekivati simfoniju
***
ZVUČNIK
ne mogu se zaustaviti kugla sam u teoriji nagnute plohe treba mi sila u vidu sudara far u far za let kroz šajbu hoću da pročitam Rat i Mir djevojci obznanim preljube večeras je još planova dobilo ime zamalo da zaprosim šankericu iz kluba deset sati rejva nije malo dva eksera pridržavaju raspelo bojim se da mi ponestaje vode ako preživim naredni dan možda se ponovo okupe Smithsi
***
SRĐAN GAVRILOVIĆ rođen je u Mostaru 1991. Prvu zbirku priča Ljetne himne objavio je 2015 godine u izdanku SPKD Prosvjeta. Jedan je od osnivača i glavnih urednika portala Strane, online časopisa za regionalnu književnost i kulturu. Trenutno studira i živi u Belgiji gdje završava drugu zbirku priča.
Gradova je na našim prozorima mnogo. Oni ponekad niču kao jedan grad: kao krovovi, tornjevi, balkoni, kao ljudi koji prolaze ili kao prazne ulice, kao dizalice, pogledi prema moru ili pogledi u susjedov stan, kao banke, male trgovine, šoping centri, kao noćna svjetla u daljini i okrutan bljesak jutarnjeg svjetla kroz škure.
Ako su dvojaki, gradovi dijele mjesto, ali ne i vrijeme pa dok gledamo ulicu u njima vidimo i svoja davno razderana koljena, vidimo one koji su nas pratili do ulaznih vrata, svoju školsku torbu i mamin prastari Mercedes, onaj s kojim smo pričali po zimi i bilo je sasvim jasno kako auti ne idu na gorivo nego na tepanje i kad ih dovoljno puta pohvališ, ulicom predu poput zadovoljne mačke i stižeš na vrijeme. Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pod prozorom niču gradovi. Herti uopće nije ime Herta, to je ime dobila u osnovnoj školi visoko dižući ručicu na satovima Njemačkog. Herta nije voljela da je se zove Herta. A onda je otišla. Tamo je nadimak prikladniji jer manje ogoljava. Tamo Herta svoj nadimak i dalje malo voli, ali ga uz ispruženu ruku mora izgovarati sa smiješkom, iako oni tamo i dalje znaju da Herta nije od tamo. Herta i ja odrasli smo skupa. Herta dobro zna jezik i odlučila je probati, ja jezik slabo govorim pa ostajem ovdje i nadam se. Herta mi kaže “sjela sam u autobus i čekala da mi postane jasno da putujem. Onda je kraj mene sjeo Ivan iz Županje kojeg sam tada prvi put vidjela i pričao mi kako je dobio digitalnu vozačku kojom će sad će iz Nürnberga voziti kamion, živjeti kod rodbine i dovesti sa sobom malu medicinsku sestru kojoj je obećao da će drukčije živjeti, da će uvijek imati one slatke njemačke čokolade, sve sireve koje joj srce poželi, da će u dućanima voziti puna kolica, a za male pare i da će postati gospođa. Ivanu je bilo lijepo, Ivan je bio sretan, a bila je ponoć i meni je bilo neugodno reći mu da mi je rođendan. U ponoć sam u pretrpanom autobusu slušala nirnberšku bajku i bilo mi je malo lakše zaspati”. Herta tamo šije kožne torbice i novčanike na velikim mašinama. Ako Herta i Herte rade dovoljno brzo, onda uz normu imaju i otpis robe, dobivaju ono što su izradile, a što je višak pa ih Herta i Herte mogu prodati ili pokloniti svojima. Takve torbe i novčanici na sebi imaju tvorničku ceduljicu s cijenom što znači da na njima Herta i Herte mogu dodatno zaraditi. Neke Herte, ali ne i Herta, ceduljice s cijenom ostavljaju na novčanicima i torbicama i kad ih poklanjaju rodbini. Takve Herte dolaze ovdje nekoliko puta godišnje, one su kao Sveti Nikola, kao Djed Mraz, ali one svoje poklone ne pakiraju, one ih nose u velikim najlonskim vrećama, za njih pripremaju zaseban kovčeg. Kada se vraćaju ovdje, takve Herte u autobusima počinju piti s drugim Hertama koje se vraćaju, i onda sve te Herte zajedno glasno pjevaju. Ako s njima ne ide njihov Hans, one se hihoću s autobusnim Hansevima, pričaju viceve o onim stvarima i dok se smiju vilice su im veće od glave. Autobusi su onda prepuni vilica koje poskakuju iza sjedala, zuba koji sjaje u mraku i jezika koji pljuckaju kapljice sline. Herta još uvijek zamata ono što nosi kući, torbe i novčanike ne smatra poklonom, ona radije donosi igračke, knjige na engleskom, katkad tehnologiju koje ovdje nema, a robu usput ostavi, tek toliko da njezini za sebe nešto mogu odabrati, ako žele. Herta živi u Heimu, stambenom naselju s domovima u kojima radnici dijele sobe. Neke su Herte u svojim stanovima jer su tamo dovoljno dugo i uspjele su pobjeći iz hajma. “Život u hajmu, jednak je životu u kutiji skupoga sira – nas je sedmero u malome vakumiranome trokutu potkrovlja, jedina je razlika u tome što plijesan s kojom živimo nije plemenita. Tiskamo se kao stjenice i grizemo se kao divlji psi. Uskoro na to otupiš, živiš kao stjenica-pas-čovjek. Uvijek moraš biti tih. Tiho se umivati i tiho prati zube, tiho kuhati i tiho jesti, tiho, na prstima, hodati i tiho spavati. Ali ne ide. Barem to sa spavanjem. One hrču, a ja škrgućem zubima, moji zubi bruse se u ritmu velikih mašina za šivanje. Oni rade t-t-t-t-t-t po noći onako kako se tvornica trese po danu”
Herta ustaje ranije, ona se ne budi u isto vrijeme kad i hajm. Herta se išulja iz stana i odlazi u Späti, malu tursku kafeteriju i dućan, jedno od rijetkih javnih mjesta na kojima se može pušiti, jedno od rijetkih mjesta koja rade prije 10. Špetija je tamo mnogo, a kako samo Turci, Herta i izgubljeni tamo (ne u Špetiju, nego Tamo) piju kavu prije posla, ona može mirno sjediti sat-dva i pustiti glavu da se puni, da naraste na svoju staru veličinu. U Špetijima nema prave kave. Piju se one iz aparata kakvi su u našim bolnicama. Takva kava košta 1 euro i Herti nije fina, ali Herta je sretna da prije posla može popiti kavu tako da u ovoj uživa. Herti kavu kuha starija turska žena koja se lijepo smije. Herta i turska žena ponekad su same i onda obje tiho mrmljaju neku svoju melodiju, svaka na svom jeziku koji nije od Tamo i svaka bez riječi. Herta to zove fadom bez riječi. Kad popije kavu Herta staje na ulicu. Na posao je mogu odvesti tri S-bahna i jedan U-bahn ili dva U-bahna i jedan lift ili četiri S-bahna i puteljak kroz park. Herta pamti kombinacije kao latinske deklinacije rosa, rosae, femininum 123 direkcion TamoPlatz, 425 direkcion TamoStrasse, U-8 direkcion TamoPark. Tamo svi voze bicikl, ali biciklom ne možeš u industrijski park. O tome te uče na predavanjima iz zaštite na radu na koja s drugim novim Hertama moraš doći sat vremena prije posla. Video-lekcije zaštite na radu uče te da viličar može smrskati bicikl ako biciklist ne gleda u cestu, a vozač viličara jede dok vozi, zatim pokazuju kako mašina koju koristiš u radu može zašiti i tvoju kožu, ali tada za nju prišiva i tvoje kosti, a to je loše jer vrlo je teško spajati tkanine ako ne možeš koristiti obje ruke, ako ti druga ruka nedostaje da tkaninu poravna. Tu su još i razni predmeti koji ti mogu pasti na glavu (kameni blokovi, kutije s opremom, neoprezan čovjek, dijelovi stropa), oni koji te mogu zapaliti (tvoja cigareta, tuđa cigareta, upaljač i sve uopće povezano s pušenjem i cigaretama), oni koji te mogu otrovati (visoka razina CO2, razni preparati za štavljenje kože (formaldehid, syntan, amonijak)). Svaka lekcija oprimjerena je stvarnim događajem – smrskavanja lubanje, udova, gušenja, paljenja, raspadanja, rezanja – sve je to već netko prošao i sve je to neka nadzorna kamera snimila. Nakon predavanja Herta odlazi u pogon i kad otkuca sedamnaest sati ona iz njega izlazi. To bi trebalo biti lako, ali nije. Tamo su dani duži, sunce kasnije izlazi i večernje svjetlo traje i onda kad bi mrak umirio pogled. Herta se još ne želi vratiti u hajm, pojest će nešto s nogu, usporit će vrijeme do povratka u svoju kutiju sira. Ona želi šetati, namjestiti mehanizam maloga sata u svojoj kičmi tako da mu bez zapinjanja klize kazaljke. Opruga sata pucketa. Ona hoda naprijed, a sat se pomiče unazad. Nemilosrdno preskakuje mala ura mjesece u brojčaniku i vraća vjetrovitije i hladnije, a toplije zime. Herta kaže “Tuđe su zime uvijek hladnije, ili ti se tako čini kad dođeš, dok prema njima još nisi rasporedio ormar. Tvoji kaputi ne poznaju ovu zimu, rupe u njima srasle su s onom, tvojom, i već se odavno same krpaju prema buri u nekom suučesništvu. Znaju i one i bura kako zajedno disati pa mirno nosite hladnoću i zima nije više od godišnjeg doba. Ovdje ne puše vjetar, ali osjećaš kako te sam zrak zebe, kako zima ne klizi samo pod kaput nego u tebe i onda ona tebe nosi smještena među tvojim lopaticama. Kao u sedlu sjedi hladnoća, a kraj nje tišina i obje te tjeraju kao da vode zaprežna kola i žele da koračaš brzo, da galopiraš, jer nemaš potrebe zastati, jer nema onih koji će te za rukav povući na cesti, nema onih koji te pri susretu ljube u obraze i s kojima možeš stajati, tako, na cesti, stajati i smijati se kao da nisi sam”. Sjedimo za mojim kuhinjskim stolom, Herta i ja. Gledamo kako pred prozorom niču gradovi. Herta više ne govori. Sada oboje pjevamo fado tišine; ona jer ostaje tamo, ja jer sam još uvijek ovdje.
***
EVA SIMČIĆ rođena je 1990. u Rijeci. Do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka i u slovenskoj Reviji Razpotja. Trenutno živi i radi u Oslu gdje završava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
U Torinu, 3 siječnja 1889., Friedrich Nietzsche izlazi iz kuće na Via Carlo Albert, broj šest. Nedaleko od njega, kočijaš ima problema s tvrdoglavim konjem. Unatoč svim poticajima, konj se odbija pomaknuti, kočijaš gubi strpljenje i bičem udara životinju. Nietzsche pokušava zaustaviti brutalnu scenu i jecajući grli konjski vrat. Njegov ga stanodavac odvodi kući, gdje Nietzsche liježe nepomično, dva dana šuti na kauču, a zatim promrmlja obvezne posljednje riječi. Živi još deset godina, dementan i u potpunome muku, njegovan od majke i sestara. Ne znamo što se dogodilo s konjem. – uvodne riječi Béle Tara na početku filma Torinski konj
prvi odlazak u kino otkad smo postali roditelji dijete na izletu s vrtićem mi u lovu na avanturu pred odlazak smo kupili kokice i kokakolu praznik dokonog života u kinoteci se vrti torinski konj on ne voli crno-bijele filmove kažem mu sjećaš se one anegdote o danu nietzscheovog sloma već dugo mi je na popisu za gledanje sami smo u kinu svašta se može desiti u tami trideset dugih kadrova svaki smo ogrezli dublje u sjedala sporost je soptala kao konjski bič prvi dan se prostirao u drugi dan je klizio u treći dan je bio svaki isti spavanje ustajanje vatra oblačenje pogled kroz prozor kćer nosi vodu u vedrima palinka za doručak krumpir za ručak svlačenje siv krajolik šesti dan taj film je esencija moje kinematografije mog života rekao je béla tarr kao prsti koji drže vruć krumpir kao ruke koje prinose ustima taj isti krumpir svaki dan kao zubi na zgužvanom licu koji prežvakuju krumpir kroz beskonačno zavijanje vjetra gutao nas je meditativni mrak intimni sumrak svijeta gledali smo netremice početak nietzscheovog sloma netaknute kokice i kokakolu bacili u koš čim smo izašli iz kina u ušima je odzvanjao fijuk s platna dok je kroz uličnu rasvjetu noć nježno uokvirivala grad uhvatio me za ruku i šapnuo ovo je zadnji put da biraš film da znaš preporučit ću ga svima
***
37°2 UJUTRO
poznavao sam betty tjedan dana vodili smo ljubav svake noći najavili su oluje slušaj vjetar betty tvoj neukrotiv duh petulantan vulkan divlja plažom u lijenom hodu život je tako običan a ti poput cvijeta s prozirnim antenama i plastičnim srcem boje sljeza razmakom među tvojim zubima grizem usnu okrugla stegna tetovažu na desnom ramenu moje su ruke sve čega se dotaknem tebi dobro stoje dim i škare ali ti vjeruješ u mene kvragu ti vjeruješ u mene tvoja je ljepota bezgranična lijepe kolibe lijepo gore tebi za ogrijev betty dok gubimo kontrolu rasipaju se kao staklo glasovi u tvojoj glavi predodžbe o sreći provlače kroz gust zrak saksofona zašto tvoj trbuh nije zaobljen kao veliko zeleno-smeđe oko oh betty ken kesey čuči u meni vrijeme je stalo pred bolničkim krevetom tvoje grudi zadrhtale moja antilopo netom nego si spokojno utonula zauvijek u svoje plavetnilo
***
NEMOGUĆI SAN P. P.
siječnja 1974. sa svojih dvadeset i četiri stigao sam u new york zaljubio se na prvi pogled u star i prljav grad pun cvjetanja čelika nakon dugačke vožnje podzemnom željeznicom iz tame su izronili tornjevi ušao sam u lift i penjao se penjao pred vrh nije bilo ni prozora ni izlaza zrak se rijedio uzvišenost i drskost ideje to nitko nije učinio dosad bila je klica sna onda sam sišao na ulice i netremice motrio vrh mogućnosti
sedam mjeseci kasnije ustao sam rano odjenuo crno oprao sam kosu čista je bila dobra za život i smrt zakoračio nešto iza sedam ljudi su u rukama stiskali kave brisali čuđenje s očiju a ja sam filtrirao svijet precizno ulazeći u utrobu zvijeri kao jarbol balerina demon na vrhu sekunda je trajala četrdeset pet minuta potpune predanosti hodao sam i disao potom plesao salutirao gledateljima i pticama legao na žicu i konačno sjeo da bih pogledao 410 metara nadolje 410 pogleda nazad nije bilo ničeg između mene i boga samo strujanje tišine u potpunom ništavilu među njujorškim tornjevima zreo sam u smrt najbliže životu na niti svih mogućih svjetova
***
SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli. Poeziju i kratku prozu počela je pisati na radionicama pod mentorstvom Lidije Dimkovske i u organizaciji KC Danilo Kiš iz Ljubljane, 2019. godine, a pohađala je i radionice pisanja pjesnikinje Anje Golob. Objavljivala je u regionalnim časopisima, internetskim portalima i neovisnim zinovima (Enklava, Fantom slobode, Strane, Književni elementi, Afirmator, Život, Astronaut, Paralele, Libartes, ARS, Balkanski književni glasnik, Čovjek-Časopis, Porkulum, Vavilonska biblioteka, Monstruma i drugim), elektronskom zborniku Bludni stih, dvojezičnom zborniku Biće bolje / Bo že (KC Danilo Kiš, 2019), te zborniku 52. natječaja Susret riječi 2021. U sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča, a ista je dobila i zlatno priznanje 42. Državnog susreta manjinskih pjesnika i spisatelja Sosed tvojega brega 2020. Živi u Ljubljani.
kad mi je život kroz iglu ulazio u telo pretio si da će tvoje fotografije biti jedino što ostavljaš ovoj jazbini
zato isus umesto mene intravenozno unosi džank razume decu donjeg menhetna kao što ja razumem tebe
ležiš okružen svojim radovima na aukciji će ih kupiti republikanac zbog kojeg nemaš pravo na zdravstvenu zaštitu
zaboravljaš kako si mi dao nekoliko stotina dolara tada čitavu nedelju nisam trpeo jecaje usamljenih ljudi
jednom sam poljubio mušteriju sada ljubim tebe fotografišem te dok se smeješ u pauzama demencije
na poleđini fotografije napisao sam svoje ime david
***
JUTROS SAM VADIO UMNJAK
za šankom naručuje turu lepi žvaku za pepeljaru mršti se na konobara
iza njega se ljudi teturaju uz muziku jedna devojka mu dodiruje butine dok njen partner čeka u redu za toalet
nervozan sedim na pojačalu u uglu gde odlažu gajbe i ambalažu bez volje da mu priđem
umesto piva naručujem šveps ne mešam alkohol i antibiotike
***
ŠMEKERI UVEK NAMIGNU PRI POZDRAVU
uplašen od dana koji dolaze fokusiram se na već pročitane knjige poremećeni ritam pravdam lošom ishranom odeću slažem po boji i veličini uspostavljam red tamo gde još mogu
poriv da pogrešim ponovo ukrotio sam pozamašnom buksnom brojim korake od ulaznih vrata do tramvaja obuo sam starke iako pada kiša setio se kako sam ti jednom pozajmio čarape koje mi nisi vratio imale su izvezen kaktus na zglobu u mom stanu kaktusi se brzo suše vazduh je prepun memle
ne razgovaram sa poznanicima u prolazu samo im salutiram treniram za naš susret nikada nisi čuo kako mi drhti glas biću šmeker u tvojim očima sve dok ti neko ne pokaže moje pesme
***
ALEKSA KRSTIĆ rođen je 1996. godine u Aleksincu, osnovnu i srednju školu završio u Sokobanji. Diplomirao Međunarodne odnose na Američkom Univerzitetu u Bugarskoj, a zatim i master studije Ljudski Resursi i Međunarodni Menadžment na Univerzitetu u Aberdinu. Pohađa radionicu kreativnog pisanja kod Zvonka Karanovića. Trenutno živi i radi u Beogradu.
čovjek-časopis 