I gdje smo sad? Ja na vrhu staklene zgrade, šef, bog i batina u vlastitoj firmi, Luđak u iščekivanju love koju kamči od svog punca, Gerb s navikama Howarda Hughesa i Kreda, mrtvi Kreda…
Razmišljam o njemu s grčem u želucu. Kad je umro, kao da smo umrli svi u nekom smislu. Mislim, umro. Vjerojatno su ga ubili jer se zaigrao. Pa nije mu nadimak došao tek tako.
Išli smo zajedno u cijelu osnovnu školu i još dva razreda srednje. Postali smo prijatelji kad je jedna curica, mislim da se sve to zbivalo u drugom ili trećem razredu osnovne, plakala zbog nepravde koju je doživjela od učiteljice. Inače, učiteljica je bila kučka, baš prava kučka. Maltretirala bi nas svojim pravilima koja nisu imala smisla čak ni u najekstremnijim situacijama. Na primjer, na satu matematike prozvala bi neko dijete da rješava zadatak na školskoj ploči. Mali bi došao pred razred, a kučka bi ga pitala je li oprao ruke. Na to bi se on zbunio i rekao da nije. Možda nije ovaj čas, možda je i oprao ruke prije sat vremena, ali dijete se ne snađe. Onda bi učiteljica prekinula sat i održala kratko predavanje o bacilima, virusima, zarazama i čistoći, istovremeno dirigentskim štapićem koji je uvijek imala u ruci, pokazivala na malog, kao da je kriv za sve. Navukla bi razred na odvratno skandiranje: prljavac, zmazanac, musavac, a onda bi ga natjerala da opere ruke, jer se ne smije kreda dirati prljavim rukama.
Danas mislim kako je ta kretenuša imala teški problem sa seksom, jer to luđačko pranje tipično je za katoličke čistunke koje imaju pohotne misli, pa se onda samokažnjavaju pranjem i ribanjem, a kažnjavaju bome i druge.
No, da se vratim na Kredu. Curica, mislim da se zvala Saša, bila je sitnija i povučena, jedno joj je oko bježalo u stranu, skrivila je ovoj čistunki nešto što nije napravila. Naime, redar nije oprao ploču, a to mu je bila dužnost. Učenici bi se abecedno smjenjivali jednom tjedno i nije bio njezin red, ali ova je umislila da jest. Mala je probala nešto reći u svoju obranu, ali ‘catholicgirl’ je bila neumoljiva i navela je razred da skandira nešto u stilu, jadnica, ljenivica. Mala se rasplakala, naravno, a Kreda je ustao i glasno rekao učiteljici da je u krivu, da je krivu kaznila i da nije njezin red, nego neka si pročita u imeniku tko je ovaj tjedan redar.
Čudo kako čvrstim stavom možeš sve. Đubretarka je naravno bila preveliko govno od čovjeka da se ispriča, ali je jednim dirigentskim potezom napravila mir u razredu i prešla na novo gradivo. Na kraju je rekla pravom redaru da opere ploču. Poslije, na odmoru, baš se vidjelo da je maloj laknulo, a meni je to bilo stvarno totalno kul i htio sam pošto poto postati prijatelj takvom hrabrom junaku.
Djeca su divna. Sva su djeca divna. Tko zna što utječe na njihovu kasniju osobnost? Jer, Kreda poslije u životu sigurno nije radio ništa časno. Možda je toj istoj maloj kasnije posuđivao lovu uz nesnosne kamate, možda joj je prijetio i utjerivao dugove, ali kao mali dječak bio je istinoljubiv, a još se i borio za pravdu. Nije to bilo samo jednom. Tako se držao cijelu osnovnu školu i ona dva srednje koja smo išli zajedno. Uvijek je reagirao, uvijek je govorio ‘nije tako, profesore’, ili ‘to nije pravedno’, a profesori su začudo reagirali. Valjda im je bilo neugodno da ih proziva učenik, i to za pravdu. U pravilu su se ispričavali, govorili da su rastreseni, smeteni i da on ima pravo, pa je na taj način bilo izbjegnuto puno nepravdi. A možda su samo htjeli pokazati kako su divni i dragi. Ne znam kako je bilo u drugim razredima, ali mi smo imali Kredu i bili smo sretni zbog toga.
Volio ga je čak i Blaž, razredna zadnja rupa. S njim nitko nije htio sjediti jer je uvijek nosio istu odjeću pa smo imali dojam da smrdi, iako se, realno, ne sjećam nekog smrada, stalno je nešto crtkao po klupi, nije ni s kim razgovarao, a kad bi ga netko nešto i pitao, odgovarao bi ‘pusti me’. Sjedio je sam i uvijek je birao zadnju klupu. Na satu razredne zajednice na kojem smo raspravljali o prijateljstvu i empatiji, došao je i Blaž na tapetu. Već smo bili u petom ili šestom razredu, riješili smo se one rospije i imali smo korektnog razrednika. On je mislio kako Blaža treba uključiti u zajednicu, nešto je trkeljao o pružanju prilike, o jednakim šansama i takve stvari, ali kad je pitao tko će sjediti s njim, nitko nije digao ruku. Kreda se javio i rekao veselo ‘pa ja ću sjediti s Blažem, on super crta’!
Blaž se nakon nekog vremena stvarno malo promijenio, počeo je češće odgovarati na naša pitanja, smijao se povremeno, a nacrtao je i portrete svakome od nas, ne naravno odjednom. Kako je tko imao neku pristojnu socijalnu interakciju s njim, tako je dobio i portret na zadnjoj stranici bilježnice, ali sve u svemu i mi smo njega bolje prihvatili. Naravno da je Kreda imao barem desetak portreta, ali bože moj, zaslužio ih je.
Nije tada imao ovaj nadimak, ne, zvali smo ga po imenu, a imao ih je dva. I uvijek smo govorili sve: Zvonimir Dinko. Možda nam je to bilo slično imenu nekog viteza ili kneza iz udžbenika, koji su na slikama imali štitove i kacige i svu onu opremu za junake, pa je naš heroj morao imati i junačko ime. Sva sreća da su mu roditelji stvarno dali ta dva imena. Inače to nije bio običaj, u razredu je bila još samo jedna djevojčica s dva imena, Ana Marija, ali to je gotovo jedno ime, izgovaralo se Anamarija i nije to bilo to.
Nomen es tomen, baš odgovarajuće. Bi li on bio junak da se zvao Željko, na primjer, ili Vaso? Samo Zvonimir Dinko može biti razredni junak. Samo Zvonimir Dinko poslije je postao kamatar. Naime, Kreda je skraćeno od Kreditor.
Rastali smo se zbog tadašnjeg školskog sustava kojeg smo zvali ‘Šuvarova reforma’, jer je treći i četvrti razred srednje bio usmjeren profesionalno, pa smo odlazili u druge škole ako smo htjeli. On je ostao u Klasičnoj, a ja sam htio u Mioc. Htio sam to još od prvog razreda, ali su me starci nagovorili na ovu dosadnu školu, jer su kao ‘ti razredi opći, svi slušaju iste predmete, pa ti je svejedno kuda ideš, ovo ti je bliže’. Roditelji uvijek štede svoju djecu i time od njih čine invalide. Što znači bliže? Do Klasične mi je trebala jedna tramvajska stanica, a do Mioca tri. Nisam primijetio da išta fali onoj djeci koja su putovala u srednju školu iz Zaboka ili Vukovog Sela, a i nikad nisu kasnili. Uglavnom, želja mi se ispunila i nakon toga dugo nisam vidio Zvonimira Dinka.
Sve do jedne brucošijade. Na njih smo išli pod normalno, kao na izlazak. Em svira neki dobar bend jer studenti angažiraju uvijek neke alternativce, em ima cura, em sretneš hrpu ljudi, a i cuga je bila jeftina. Mi smo tad već bili pred diplomom i čekao nas je život. Život u smislu diplomiraj, zaposli se, oženi, dobij djecu, radi, crkni. Htjeli smo se otrgnuti ili bar malo odgoditi te okove koji nas čekaju. Na brucošijadi smo se odmah skužili. Nije se puno promijenio, ali mi je trebalo par sekundi da shvatim da je to on. Stajao je s nekoliko frendova u grupi, pa sam im prišao i obratio mu se:
– Zvonimir Dinko?
Prvo je nastala tišina od nekoliko sekundi, a kad je potvrdio, grupa je prasnula u smijeh, ponavljajući stalno ‘Zvonimir Dinko, Zvonimir Dinko…’.
– Pokaži svoju osobnu, to moram vidjeti svojim očima – rekla je jedna od djevojaka.
Uglavnom, već je na faksu imao nadimak Kreda. Pretpostavljam da se u početku bavio lihvarenjem na sitno, posuđivao jest, ali uz malu kamatu, tako da je još uvijek bio omiljen u društvu. Njegova osobna išla je od jednog do drugog, pa je došla i do mene. Pogledao sam sličicu. Slikao se sa šesnaest godina, to je bio Zvonimir Dinko kojeg bih odmah prepoznao, to je bio baš onaj Zvonimir Dinko. Sad mi je izgledao kao vlastiti stariji brat, s nešto iskustva, čvrstine, ali onaj jedan novi štih koji je dobio ne mogu objasniti, ne znam kako bih ga nazvao, malo je vukao na podlost, lukavost, na kalkulantstvo. U tom trenutku još je bio mlad pa se to nije jako vidjelo. Vidio sam samo ja jer mi je njegov nadimak koji sam prvi put čuo (objasnili su mi da to nije školska kreda za pisanje po ploči), zvučao zloguko, grozno, odmah sam to povezao s kriminalom, a meni je on bio junak Zvonimir Dinko. Samo sam ga ja znao iz tih nevinih dana.
Kad je prošlo cerekanje i sprdanje s imenom, nas dvojica smo se počeli prisjećati škole, ljudi, učenika, situacija, pa smo došli i do sadašnjosti. Ja sam završavao medicinu, a on građevinu. Meni je falio još jedan ispit i diploma, kao i njemu.
– I, kaj ćeš poslije diplome? – pitao me, izazivački me gledajući.
– Kaj ću, valjda specka pa posao, ne mogu baš puno s medicinom – odgovorio sam mu, a može se puno s medicinom, sad znam.
Može se na primjer, napustiti je. Otrpjeti sva plakanja majke koja je htjela da joj sin bude doktor, sva vrijeđanja oca koji je htio da mu sin bude doktor, sva likovanja sestre koja je konačno došla na svoje, da joj brat nije više najbolji i najpametniji, nego je sad postao ono što je ona oduvijek bila: crna ovca. Da, to još tada nisam znao, zato sam mu tako odgovorio. A on me gledao izazivački jer je već odslušao sve doze plakanja i vrijeđanja, i već je krenuo novim putem. Izazivao me da napustim svoj svakodnevni život i da krenem u neku ludu pustolovinu, a ja sam se nećkao, jer ako ćemo iskreno, ni Indiana Jones nije odmah pristao da napusti posao na fakultetu ili gdje već i ode u džunglu tražiti izgubljeni kovčeg kojeg traže i nacisti. Nijedan junak ne pristane odmah, vjerujem da je ovaj junak – Zvonimir Dinko isto razmišljao kad su ga pitali: bi li ti prestao biti zaštitnik istine i pravde i postao kamatar? Sigurno je razmišljao neko vrijeme. Barem dan, dva.
Uglavnom, predložio mi je sve samo ne ono što sam namjeravao do tada. Dok smo razgovarali nikako mi iz glave nije izlazio taj njegov novi nadimak, pa sam ga pitao kako to da ga je dobio.
– Pa, znaš, negdje krajem srednje škole starci su mi se rastali. A ja ti nisam patio, to nikako. Ostao sam živjeti s mamom, kao i moj brat, ali tata i ja redovito smo se viđali, vodio me posvuda, valjda je htio platiti svoju nevjeru, znaš, otišao je s drugom ženom.
Da, često sam to viđao. Muž ostavi obitelj, a onda zbog osjećaja krivice plaća nemilice što njegova bivša obitelj želi, ako može, naravno. Njegova je majka bila ekonomski ekspert za financijsku forenziku i taj joj je posao dobro išao, imala je malu firmu. Ali je oduvijek, kaže Kreda, voljela cvijeće i kitničarstvo. Čak sam se i ja sjetio onih buketa koje je aranžirala kad bi krajem godine učiteljice dobivale darove za zahvalu. Buketi su bili od suhog cvijeća i prevladavale su tamnocrvene boje. Toliko su bili impresivni da smo i mi, nezainteresirani dečki obratili pažnju na sekundu, nakon što bi cure ili mame govorile ‘kako predivno cvijeće, kakav divan buket’. Evo, sjećam ih se, nije li to dokaz da su bili posebni?
I tako, ucijenila je junakovog oca da mu neće praviti probleme u novom životu, ali morao joj je dati lovu za neki atraktivan lokal u centru Zagreba, za preuređenje, za sve članke u novinama, reklame i naravno, za početak posla. Sve je platio. Mora da je nova žena bila neodoljiva. Zvonimir Dinko je nastavio.
– Znaš, moj brat i ja nismo jednako doživjeli taj razvod. Tata je u jednom trenutku počeo čudno izbivati od kuće, pa je mama shvatila da se radi o ljubavnici. Radila mu je scene, vikala, preklinjala ga, prijetila, pa bi se on malo primirio, ali ubrzo je nastavio po svom. Znali smo da se viđa s njom – Kurvom. Mama je čak uvela to ime za nju u svakodnevnom govoru, pa bi rekla da ga prcne ‘bi li ti Kurva znala spremiti ovakvu musaku?’ Nije ga bilo doma po dva, tri dana tjedno, a rekao bi da je na službenom putu. Dao sam si truda i počeo ga špijunirati. Teško je to kad si pješke, a on uvijek ode autom. Nisam odustao, bio sam strpljiv u praćenju kakvo si zamišlja klinac. Ipak, jednom sam sasvim slučajno vidio njegov auto ispred naše zgrade u Hebrangovoj. Izgledalo je kao da nekog čeka, jer je auto bio upaljen. Bio je sumrak, a on nije imao uključena svjetla. Sakrio sam se iza jednog drveta i čekao. Ta ulica i nije jako prometna što se pješaka tiče, pa sam ubrzo ugledao kako iza ugla iz Gajeve prilazi neka žena francuskog izgleda, ako znaš na što mislim. Onako, poluduga smeđa kosa, do ispod uha, bademaste oči, mršava, u četrdesetima, odjevena u traperice i sako, neka torba preko ramena. Ukratko, bila mi je prekrasna. Nadimak Kurva odmah se istopio. Toliko me opčinila da sam se nesvjesno pokazao, nisam više bio skriven. Valjda sam i zinuo. Ali nije me primijetila. Šarmantno je zamahnula tom torbom da joj ne smeta pri ulazu i pokucala na prozor mom ocu. Ušla je u auto, krenuli su i tek je tad upalio farove. Od tada sam se stalno trudio da je vidim. I vidio sam je uskoro u nekom kafiću. Još sam se jednom uvjerio da je divna, stvarno žena za zaljubiti se. Razumio sam onaj muški faktor kod tate, nisam mu zamjerao. Mama je bila drugačiji tip, ne kažem da je ružna, super je ona, tip jedre plavuše, ali ovo je bilo nešto izvanserijski. Kako je uopće htjela biti s njim, ta fatalna žena? Nisam doživljavao mog tatu kao frajera koji bi bio zanimljiv ženama. Ali valjda je ona znala, mislim i dalje zna, još su uvijek skupa.
– A mama? Kako je ona to podnijela?
– Pa kažem ti, ucijenila ga je i našla posao svog života. Dobro, prvo je bilo malo divljanja i deranja, vrijeđanja, ali brzo se smirila. Firmicu je prepustila svojim zaposlenicima da je vode i nije se više toliko brinula o tome, ali ju je ostavila sebi tek da bude tu za svaki slučaj, a lokal koji je dobila u vlasništvo, uredila je po svom i počela raditi te ekskluzivne bukete. Kod nje kupuje cvijeće čisti zagrebački šminkeraj, i to onaj hard core šminkeraj. Nema ti tamo buketa ispod petsto kuna. Tata mora uskočiti ako dućan taj mjesec nije na pozitivnoj nuli. Ali neka joj je. No, nisam ti to počeo pričati zbog njih, oni su okej, nego zbog mog brata.
– Kaj s njim?
– Ma, on ti je ona klasična priča o prebacivanju krivice. Čim je uspio naći razlog za svoje neuspjehe, a do razvoda nije imao što, primio se toga k’o pijan plota. Na stranu što je jedva uz sve moguće instrukcije i učiteljice i hodočašćenja u školu, jedva završio srednju, na stranu i bježanja s nastave, opomene i ukori. Ali to što je počeo tri fakulteta pa ih sprčkao na prvoj godini, što je svaku vezu koju je započeo, odmah i zajebao jer je nepopravljivi ženskar, što ne radi i ne može naći posao, što je nekoliko puta slupao auto, sve je sada objasnio razvodom naših roditelja. Išao je i na psihoterapiju, ali takvom luzeru nitko ne može pomoći. Normalno da je tata plaćao sve to, plaća mu i sad. Nema posao pa dobiva lovu za kavu i cigarete, za benzin i obleku, a upisao se i na neki privatni fakultet, znaš oni na kojima platiš pa položiš, a ne moraš ni dolaziti. Valjda ucjenjuje starog, ne znam, ne družimo se baš. To ti je to, uglavnom.
– Ali, ja sam te pitao otkud ti taj nadimak?
– Aha, joj da, sori, vidiš kako mi trebamo puno toga nadoknaditi, zato ti i velim, trebamo početi novu eru naših života. Dosta je više zadovoljavanja drugih, sad smo mi na redu.
– OK, to ćemo poslije razrađivati, ali Kreda, daj reci!
– Kao prvo, to ti je skraćeno od Kreditor, tako su me u početku zvali. Ma gle, kako su se oni rastali, tako sam ti ja postao umiljato janje, kužiš? Nisam ni na koga bio ljutit kao što je bio moj brat. On je bijesan na tatu jer nas je ostavio pa ga kažnjava time što mu otima lovu, a na mamu je bijesan što se snašla i što ne kuka, pa je kinji pizdarijama. Ja sam vidiš redovito odlazio na druženje s tatom, bio sam ekstra ljubazan s Ilonom, da tako se zove ta divna žena, i svaki put bih dobio love i od nje i od njega. Oboje su imali razloga da me nagrađuju, a ja sam to koristio. Onda sam bio dobar i mami, pa me nagrađivala što nisam kao brat, dobio sam džeparac kako je i njemu davala, a onda bi mi dala još toliko, govoreći kako sam njezin ponos. Studirao sam redovno i nisam padao godine, nisam radio pizdarije i to ti je dosta za mame. I tako sam imao puno love. Tu je početak. Kad imaš love, lako je posudiš, a ostalo je matematika. Učio si kamatnu stopu u Miocu, siguran sam.
– Da, sad su mi stvari malo jasnije. Znači, počelo je spontano, netko te bezveze pitao da mu posudiš lovu, tako to ide?
– Pitaš za prvi put? Pa da ti pravo kažem, ni ne sjećam se, možda sam se čak i sam ponudio, ne pitaju te ljudi izravno. Počnu pričati o svojim problemima, prvo ljubavnim, pa problem sa starcima, pa onda dođu do financijskih teškoća. Tu sam osjetio da je to moje područje. Gle, ne mogu pomoći psihologijom jer se u to ne kužim, ne mogu ništa savjetovati o odnosima sa starcima jer sam što se toga tiče proračunat, ali lovu mogu posudit, uostalom, mama mi je financijski forenzičar. Slušao sam o tome dosta. A i nije neka mudrost posudit sto, a tražit sto dvadeset.
– Ali kako smiješ tražiti više? Posuđivao sam i ja, ali nisam tražio kamatu.
-Tebi ne bih nikada, baš nikada, pa prijatelji smo. Tebi bih čak i poklonio ako bi ti trebalo. Kad su stranci u pitanju, mogu. To ti je biznis. Ja sam te posudbe zvao krediti, pa sam onda jednostavno dobio nadimak, to je odgovor na tvoje pitanje. Ništa posebno, zapravo.
Osjetio sam se polaskanim kad sam čuo da ne bi tražio kamatu od mene ili čak da bi mi dao lovu. Osjetio sam se blizak nečemu čemu ne bih trebao biti blizak. Osjetio sam slast opasnosti. Biti blizu, a biti siguran. Kao da uđeš u kavez s lavom i znaš da je krvoločan, ali tebe voli, tebi neće ništa, jebite se svi. Onda sam pomislio, ako je sada na faksu takav, kud će ga to odvesti? Znam kud ga je odvelo i što je radio i cijelo vrijeme poslije bilo mi je muka od toga. Ali, sindrom kuhane žabe i nas je zahvatio. Navikavali smo se postepeno i nismo primijetili da je prekardašio. Da je ostalo samo na ovakvom posuđivanju, ne bi to bilo bogzna što. Počeo se petljati u sve veće igre, s opasnim ljudima, s velikim svotama, s većim kamatama, s otimanjem plijena, sa svim što takve duboke i tamne vode nose sa sobom. A nije znao dobro plivati.
Luđak uostalom nije ni obraćao pažnju na njegove radne aktivnosti. Njemu je bilo bitno da donese lovu, a otkud, briga ga. Gerb je uvijek bio zaokupljen svojim izmišljenim bolestima, tako da nije mogao pratiti Kredine egzibicije, samo sam ja stalno imao neki odmak, neki grč. Uvijek sam ga u sebi zvao Zvonimir Dinko i ta je diskrepancija vječno čučala u meni. Mislim, dosegla ga je pravda. Ista ona pravda za koju se toliko borio deset prvih godina našeg poznanstva. Zato sam mu tada kad smo se sreli, iako kao da sam naslućivao sve što će se događati, odlučio dati kredit od deset godina podrške i prijateljstva, onoliko koliko je on dao meni kao junak i vitez sa štitom. Uostalom, branio je tridesetak ljudi u razredu uporno i postojano, nije to malo, za svakog se borio i svatko je osjetio dodir njegove slave, slave viteza Zvonimira Dinka.
čovjek-časopis 