Month: October 2020

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH MAKEDONSKIH AUTORA U PRIJEVODU BORJANE PROŠEV-OLIVER: Iva Damjanovski

poezija

ZBIRKA PJESAMA IVE DAMJANOVSKI “DVOUMLJENJE” (“Двоумење”), PNV Publikacii, 2020; pet pjesama

PAUČINA

Ja sam divlji vjetar.
Ja sam dijete.
Navečer, kad sanjam gravitaciju
i beskonačno težim,
volim gledati kako polagano umire 
pauk u mojoj sobi,
zapleten u vlastitoj mreži.

Gledam kako njegove beskorisne kretnje
postaju sve sporije
i ne mogu zadržati osmijeh,
ja sam divlji vjetar
i gledam poput djeteta 
kako moj pauk postaje plijen
onog što je sam pleo,

da bi se potom posve smirio.
Kao i svi kukci među njegovim konopcima
konačno se miri
i zaljubljuje u vlastitu paučinu.

Postaje gravitacija
I beskonačno teži,
ubija svoje mreže,
ubija svoje poveze

i shvaća da sad mora
pojesti samog sebe.

***

POBJEĐUJEM

Izgubit ću se
no izgubiti neću.
Letim poput slučajne ptice,
imam više lica
i govorim istinu.
Moja će priča biti prekinuta.
Ja uništavam,
ozljeđujem
i pobjeđujem.

Revolucija ima samo jednu boju –
Crvenu
i uvijek sa svojim dolaskom
boji ulice stidom.
Ti i ja gacali smo do gležnja u krvi
i ljubili se.
Istina i laž se uvijek ljube
u vrijeme revolucije.

Ja ostajem,
ne prestajem,
napredujem
i pobjeđujem.

Izgubit ću se
No izgubiti neću.
Imam urođeni dar
za umiranje
i vješta sam u tome da me nema
i moje će mjesto zauzeti
i moje će meso uzeti
i dok mi crvi jedu oči
ja ću progledati
i pobijediti.

Izgubit ću se
no izgubiti neću.
Ja pobjeđujem
ja zakone određujem.
Poput na smrt osuđenog
sa cigaretom i povezom
ja blijedim
i pobijedim.

Ja novo vrijeme odgajam.
Ja dovodim
ja odvodim
i pobjeđujem.
Ništa ne dajem,
i sve dajem,
predajem se,
sve bogove vrijeđam
i pobjeđujem.

Izgubit ću se,
no izgubiti neću.
Ja ljubim.
Ja ozljeđujem,
Ja zavodim
i pobjeđujem.

Pobjeđujem.

***

NEPODNOŠLJIVO LAKO

Kada je kamenje dovoljno malo
želi biti povezano.
Gubi svoja prava imena
i postaje
pijesak.
Tada od njega možeš napraviti
zidove,
kule
ili što god želiš.
Postaje oksimoron –
meko kamenje.

I lako možeš iskopati veliku rupu
u njemu.

***

SLOBODA U TEBI
(komunistička ljubavna pjesma)

Ja znam da nikada neću izazvati revoluciju protiv tebe.

Voljet ću tvoju diktaturu.
Umjesto da ga srušim,
kip ću tvoj podići.
Prestat ću se gušiti.
Tebe ću slušati.
Prestat ću sjećati se svega,
prestat ću teška biti,
prestat ću greška biti.
Ti si anarhija
i naći ću u tebi slobodu.

Dozvolit ću tebi tvoje oružje
samo ako mi obećaš
da nikada više
mira biti neće
i moja će rana
postati hrana
i pronaći ću slobodu u tebi.

U tebi
bit ćemo sami,
konačno čisti
i beskonačno isti

i pronaći ću slobodu u tebi.

***

KONTROLA

Sjećam se da nisam znala što činim,
da se ono što sam pokušala popraviti
još nije slomilo.
Mišljah da se o ravnoteži radi,
o mrtvoj djeci
ili nečem sličnom.
Mišljah da se možda o miru radi.
Kad sam bila dijete,
govorila sam kao dijete,
a sada se, tek kao dijete bojim.
I ne nadam se
i ne vjerujem
i ne pretjerujem.

Još jednom.

Sjećam se da nisam znala što činim,
da se ono što sam popraviti pokušala
još nije slomilo.
Mišljah da se o miru radi
ili o hidrogenskim bombama
ili nečem sličnom.
A vani su ljudi hodali
putem eliminacije
pognute glave,
ludi i zdravi
i vozili su automobile
uz veličanstvenu molitvu,
da im konačno otkažu kočnice.

Još jednom.

Sjećam se da nisam znala što činim,
da se ono što sam popraviti pokušala
još nije slomilo.
Sjećam se da mi je djetinjstvo bilo sretno
u hodnicima i sobama
i neonskoj svjetlosti.
Mišljah da se o miru radi
Ili svijetloj budućnosti
ili nečem sličnom.
Neonska budućnost.
I svi neonski ljudi
Govorili su kao djeca
i vonjali po paljevini.

Još jednom.

Sjećam se da nisam znala što činim.
Pokušavala sam popraviti nešto,
Što se još slomilo nije
a neki si je umjetnik zario kist u oko
jer platna imao nije.
Ništa nije besplatno.
Učini mi se da sam te jučer vidjela
no to nisi bio ti
i to nisam bila ja,
kojoj se učinilo da te je vidjela
no moj televizor kaže da je svejedno
jesu li se stvari dogodile ili ne.
Ja pretjerujem
i sebi ne vjerujem.

Još jednom.

Sjećam se da nisam znala što činim
i učini mi se da sam te vidjela
no to nisi bio ti.
Mišljah da se o miru radi
ili o Korinćanima
ili nečem sličnom.
Ljudi me se s pravom boje,
izgubila sam kontrolu,
više ne spavam
i nikada više neću maknuti 
prst s obarača.
I dok sam stajala na sceni,
Shvatila sam da se o virusu radi:
ja se nadala nisam
i oni se nadali nisu,
ja vjerovala nisam
i oni vjerovali nisu.
Pretjeruju.

Još jednom.

Sjećam se da nisam znala što činim,
I da se ono što sam pokušavala popraviti
Još slomilo nije,
a kad sam se konačno usudila dotaći ga,
slomilo se u rukama mojim.
I bila sam sretna,
jer ću ga sada konačno moći popraviti.
Mišljah da se o vosku radi
ili koži tvojoj
ili nečem sličnom
što gori polako.
I žigice,
i voljela sam svoje laboratorijske zamorce.

Smijem se
Smijete se i vi
ja krvarim,
krvarite i vi,
ja se bojim
bojite se i vi
ja se ne nadam,
ne nadate se ni vi,
ja ne vjerujem
i vi ne vjerujete,
ja pretjerujem 
i vi pretjerujete

i potpuno se prepolovljujete.

Još jednom.

_____________________________________________________________________________

IVA DAMJANOVSKI (Skopje, 1996.) je diplomirana pijanistica na Fakultetu za muzičku umjetnost Sveučilišta u Skopju. Dobitnica je nagrade „Igor Isakovski“ za najbolju debitantsku poeziju 2017. za zbirku „Oni“ („Тие“ ,2017, Блесок), koja dobija drugo i dopunjeno izdanje 2019. Druga pjesnička zbirka „Dvoumljenje“ objavljena je 2020. i za nju dobiva nagradu „Braća Miladinovci“ na Struškim večerima poezije. Njezina je poezija zastupljena u reviji „Rukopisi 40“ (2018.) i Zborniku desetog izdanja „100 pjesnika za promjenu“ 2020. Sudjelovala je na manifestaciji „Astalne projekcije“, a pjesme su joj zastupljene i u monografiji posvećenoj pjesničkoj manifestaciji Begemot, 2019. Sudjelovala je na brojnim pjesničkim čitanjima u Skopju. Autorica je nekoliko muzikoloških radova objavljenih 2016. u časopisu „Ars Academica“ i Zborniku 42. izdanja manifestacije „Struška muzička jesen“ 2017. Studentica je magistarskog studija na Katedri za muzikologiju u Bolzanu u Italiji, članica je zbora „Pro Ars“ i honorarni suradnik-korepetitor na Fakultetu za muzičku umjetnost u Skopju. Članica je eksperimentalnog dua „Alembic“.

ČETIRI PJESME ĐORĐA SIMIĆA IZ ZBIRKE LJUBAVNE POEZIJE “PITOMI VULKAN”, Nova Poetika, 2020.

poezija

POVRATAK

Pune su mi oči smeha
Dok čekam,
Usana svežih
Meni da se vratiš
I dodirom
Sve moje smrti
U sekundi ozdraviš.

***

TIŠE OD TIŠINE

Sa svih strana,
Tiše od tišine,
Opkolila me ljubav
Poput vlage
Što se u zidove
Moje sobe uvukla
I sluša kako
Izgovaram ti ime
Dok se ne pojaviš.

***

RUŽA

Nežna kao ruža
Tvoja koža
Pod moje se prste
Do kostiju pribola.
Svaki trn joj volim.

***

PLES

Bolno,
Svakoga dana,
Dočekujem i pratim
Raspevane korake
Tvojih hladnih stopala
Što po mom srcu igraju
U ritmu muzike koja svira
I kad nastane muk.

_________________________________________________________________________

ĐORĐE SIMIĆ rođen je u Valjevu, 14. januara 1989. godine. Studirao na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu. Jedan od učesnika i izabranih autora na III međunarodnom književnom festivalu „Pero Živodraga Živkovića“ 2017. godine. Prvu knjigu poezije pod naslovom “Pitomi Vulkan” objavio je 2020. godine uz podršku izdavača Nova Poetika.

KRATKA PRIČA RUŽICE GAŠPEROV: SEDAM KILOMETARA

proza

SEDAM KILOMETARA

Ulica je široka. Drvored divljeg kestena se pružio s obje strane. Voli divlji kesten. Pogotovo u proljeće kad se ospe cvatom. Bijele čunjaste svijeće. Božić u proljeće. Ne voli Božić. Ne voli proljeće. Prebolni su. Voli bijele cvjetne svijeće. Kao voštanice što cijede bol pokraj odra. Pokraj odra njegovog Duje.

Obriše suzu i uputi se prema kiosku. Stane iza mladića i čeka. Mladić sve nešto petlja. Ovo bi. Ne bi ovo.

„Momak, mogu li priko reda?“ pita.

„Može.“ kimne i malo se odmakne.

„Dajte mi paket gumica. Ima li Norisk?“

„Tih nema odavno. Evo vam Durex.“ govori nezainteresirana prodavačica.

„Jeste probali?“

„Šta?“ podigne teške kapke.

„Durex.“
„Ako ćete uzest, uzmite. Jeste mene došli zafrkavat?“ sad je već zainteresirana.

„Bože sačuvaj!“ govori dok joj plaća.

Vraća mu ostatak novca bez riječi. Uzima novac. Uzima kutiju. Otvara je, tu odmah ispred kioska. Vadi jedan sjajni omotić i stavlja ga u džep hlača. Kutiju pruža mladiću.

„Uzmi. Tebi će više tribat. Meni je dosta jedan. Za svaki slučaj.“

Spušta se niz ulicu. Drvoreda više nema. Samo zgrade. Beton i staklom zatvoreni balkoni. Loše uređene, napola osušene živice. Automobili se spuštaju u slalom niz nizbrdicu. Zdravi bili, šjor Srećko. Kako ste? Kako doma? Dobro hvala, odgovara svjestan da ga nije čula niti joj je briga. Eno je već kupuje kruh. Poslije šest sve u pola cijene, zalijepljeno na staklu poviše krafni. Krafne su masne. Hladne nisu dobre. Tople su odlične, ali ih on ne smije jesti. Luce se ljuti.

Raskrižje je veliko. Otoci sa cvijećem. Nekad je bilo manje i bez cvijeća. Samo dvije palme u posudi sa svake strane ulaza. Tu su se on i Luce vjenčali. Sad je samoposluga. Tri za deset. Kupi dva, uzmi tri. Promotivna cijena. Sir u ovitku. Salama u crijevu. Njihov brak u banani. Došli su pred zid. Više se ne vole. On ima svoj bol. Luce ima svoj. Boluju svaki za sebe. Uzrok je isti.

Prelazi ulicu. Drvored se nastavlja. Pod nogama mu kamene ploče. S desne strane zgrada Suda. Tu su pokušali pronaći pravdu za svoga Duju. Ništa od toga. Pravda nije za svakoga. Pravda je skupa. Tko nema za pravdu, uzda se u Boga. Bog uvijek plaća, govori njegova Luce. Plaća kako kome, misli on. Na njega je i Bog zaboravio.

Prolazi pored Dalme, bivše Dalme. Odavno je propala. Nema je više. Sad su je pregradili u male trgovine. Ne zna kako izgledaju. Rekli su mu. Odavno nije ušao unutra. Kupio je tu odijelo za vjenčanje. Još mu visi u ormaru.

Još jedno raskrižje. Malo. Jedva bi ga se moglo nazvati raskrižjem. Pričeka zeleno, pa prijeđe. Promet je slab. Ljudi odmaraju poslije ručka. S lijeve mu strane Stari plac, sada igralište za rugby. Komad zelene tratine. Nekad je tu bilo burnih dana. Odlazio je na svaku utakmicu. Onda, dok je život imao smisla. Dok se nadao da će i njegov Duje zaigrati nogomet. Davno, kad je još bio čovjek. Podigne pogled prema visokoj bijeloj zgradi nasuprot i uzdahne. Tu se rodio njegov Duje. Dan je bio tmuran kao da je nagovještavao katastrofu, a njemu u srcu divlja radost. On ima sina. Rodio mu se sin. Više ništa neće biti isto. Sjedne na limenu klupu na autobusnoj stanici i plače.

„Barba, treba li vam pomoć?“ pita djevojčica, gotovo djevojka.

„Ne triba, dušo. Sve je u redu.“ plače jer ništa nije u redu.

Ustaje s klupe i polako odlazi. Vadi maramicu. Usekne se pa je spremi u džep. Ništa njemu više ne može pomoći. Najmanje suze. Luce govori da je njoj lakše kad se isplače. Njemu nije. Njemu je uvijek jednako teško. Preteško. Kad bi samo mogao pobjeći od svojih misli. Blago ludima. Oni nemaju briga.

Mirišu smola, borovi i more. Cesta je uska. Jedva bi se dva automobila mogla mimoići kad bi ovdje bio dozvoljen promet. Samo bicikli. Pretječu ga, zaobilaze, vraćaju se. Ljudi se rekreiraju. Žele živjeti dugo i sretno. On ne želi živjeti, ne ovakvim životom, a opet šeta. Šetnju mu je doktor preporučio. Šetnjom će produžiti ovaj jadni život, ovu tugu, ovu agoniju. Kad bi se samo mogao osloboditi svog preteškog bremena.

Prema njemu se na natečenim nogama valjaju dvije debele. Jednu poznaje. Radila je s Lucom. Lice joj je zgrčeno. Očit višak želučane kiseline koja izjeda nju i sve oko nje. Okrene se sušetačici, nešto joj brzo reče, pa krene prema Srećku.

„Srećko moj, kako si mi?“ lice joj je još zgrčenije, a glas plačan u hinjenoj boli.

„A, eto, živim.“

„Znam ja da vam nije lako. Tako je Bog htio.“

„A šta ćeš!“ pomakne se korak naprijed u nadi da će spriječiti nastavak razgovora.

„Jeste li došli sebi?“

„Od čega?“ drsko pita. Mrzi ovakve razgovore. Ponižavajući su.

„Pa, tako, od Duje i svega ostaloga.“ bezobrazno nastavlja s lažnom tugom na licu.

„Kako misliš?“ igra se s njom. Kad može ona biti bezobrazna, može i on.

„Mislim, jeste li se oporavili?“

„Oporavili? Bi li se ti oporavila da ti ubiju dite?“ reče zločesto.

Zna da nema djece. Nije se ni udavala. Nada se da joj je dovoljno pokazao koliko mu se gadi njeno sažaljivo presretanje. Požalit će se ona Luci, ali baš ga briga. Neka ga ostavi na miru. Neka ga svi ostave na miru. I ova šetnja. Kojega će mu vraga šetnja? Sedam kilometara dnevno. Sedam kilometara sjećanja. Sedam kilometara boli. Ne želi umjetno produžavati život. Dok traje, traje. Ludo se zanosio mišlju kako će premosnica otkloniti bol. Od čega ih prave i kakve su ne zna. Zna samo da je bol još tu. Podmuklo čeka i napada iznenada. Nema pravila. Nema sata u kojem bi sebi rekao, idem sad malo odbolovati pa će mi poslije biti lakše.

Nikad nije lakše.

Nikad.

Vraća se putem kojim je i došao. Dvoje zaljubljenih ide prema njemu. Guštajte, dica! Neka vam je svaki dan ovako lip, misli dok ih prati pogledom.

„Tvoja me mater ne voli.“ čuje nju.

„Nije ona loša. Vidit ćeš.“ odgovara bezbrižno dragi, nesvjesan da je pad već počeo.

Na put pred njega izleti vjeverica. Zaustavi se i gleda u Srećka. Zastane i on. Ne želi je prestrašiti. Gledaju se tako, ni prijatelji ni neprijatelji.

On je velik. Ona brza.

Ona ima šumu. On nema ništa.

______________________________________________________________________________

RUŽICA GAŠPEROV rođena je i živi u Splitu. Priče su joj objavljivane u časopisima, zbornicima i na portalima u zemlji i inozemstvu, između ostalog i na: Fantom slobode, Oksimoron Beograd, Književnost uživo, Arteist, Avlija, Beogradski književni glasnik, The Split Mind, Zg noir (Sandorf)(i u prijevodu za američko izdanje (Akashic books, NY), Matica Velika Gorica, GK Slavka Kolara Čazma, Književni krug Split, West Herzegovina Fest, Večernji list.
Ušla među šest finalista za Nagradu VBZ-a 2011. za roman godine.
Drame „Adio pameti“, „Kolači“ i „Sretan rođendan“ su joj objavljene na Drame.hr.
Bjelovarsko kazalište i Sinjsko pučko kazalište postavili njenu dramu „Adio pameti“.
Druga nagrada za priču “Prozor u dvorište” na natječaju za satiru 2016. GK Slavko Kolar Čazma
“Albatros” 2018.g. za zbirku priča “Gubitnici” (iz koje je ova priča).
Članica je grupe NKV – Novi književni val. https://noviknjizevnival.wordpress.com

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MEHMEDA BEGIĆA “DIVLJA TAMA”, Treći trg, 10/2020; dvije pjesme

poezija

DAROVI

U kalendaru je jasno označen dan
koji ne pripada nijednoj osobi.
Nemoj ga tražiti
u iskrižanoj knjizi sastanaka.
Tamo nema ničega osim crnila
nekadašnjih imena
i konačnih nacrta.
Tvoje je lice umiveno kišnicom
i takav prizor čovjek sa sobom nosi
do samoga kraja.
Vraća se usred noći, budi i zavodi.
Utjeruje strah u kosti izgovarajući
ime koje sam se
dokono trudio zaboraviti.
Predlažem sve
govoreći:
Prošetajmo bilo kojom avenijom
ostavimo korak u pristaništu
izgubi se na groblju.
Šta god da učinimo
daljine po pravilu razdvajaju.
Ako se ti odrekneš oltara
šta nam preostaje?
Odavno izgubljenoj
oduvijek ostavljenom
nijedna šuma ne nudi darove.

***

TRN MEDITACIJE

Srce je izliječeno
na mjesečini
i ne čuju se više koraci
A samo zbog njih
zaboravljam
tvoj stil tihogovora
Dvoje odlazi da spava
ali to dvoje nismo mi
Zamire eho
i izdiše mantra
U samoći si uzvišena
Sjetim te se
poput munje i kafe
Potom zajedno plovimo
put zaborava.

***

Sa zadnje korice knjige:
Moj drug Meša živi u kutijama. Može se to uzeti i idiomatski – selio se već više puta, s kraja na kraj planete, a zadnjih se godina skrasio u krilu otoka Hispaniola. Poznato je: tropska je tama divlja, a detektivi koji je prate tajna su braća onih Bolañovih. No mislio sam zapravo na nešto drugo – budući uglavnom iz daljine, Mešin glas dopire do mene (pa i kad nije u strogom smislu njegov) iz pojačala i zvučnika gramofona, prašnih video-rekordera na kojima se vrte trake filmova koje volimo, iz okvira kompjutorskih ekrana. Posebno prisno, naravno, javlja se iz magičnog kvadrata knjige. Tako i ovog puta: Mešini stihovi vode nas trasom onih poznatih divnih gubitnika, njihovi putokazi upućuju u meku propast i snažnu samoću, u njima ništa osim poraza / nije izvjesno. Ljubav je – nastavimo njegovim riječima – teg od 420 kilograma i visi na svakom drvetu, ali mi nismo sigurni što bi s tom biljkom, ona se suši na našim rukama, jer – niko ne posjeduje / našu usamljenost.

Marko Pogačar

___________________________________________________________________________

MEHMED BEGIĆ (Čapljina, 1977) autor je više zbirki poezije, kao i knjige improvizacija u prozi Pisma iz Paname, detektivski jazz. U Mostaru je, krajem prošlog vijeka, sa drugarima, osnovao časopis Kolaps, vodič za urbane spavače. Stalni je saradnik oline magazina Žurnal (Sarajevo), e-zina Blesok (Skopje), kao i časopisa Tema (Zagreb) i Enklava (Beograd). Njegovi prijevodi pjesama Leonarda Cohena objavljeni su u kolekciji Moj život u umjetnosti, izabrana poezija i pjesme (Alternativni Institut, Mostar, 2003). Sa Damirom Šodanom prevodi hispano poeziju. U kontinuiranoj je muzičkoj konspiraciji sa multi-instrumentalistom i producentom Nedimom Zlatarom (Basheskia), upravo pripremaju novi album koji nosi radno ime Songbook. Begić živi na karipskom otoku Hispaniola, Santo Domingo, Dominikanska republika.

ČOVJEK – KOJOT

poezija

Savladaj kojota,
Prerijskog vuka,
Svoju snagu.

Svoje kosti
Svij onako
Kako će se zbiti.

Tvoje je da budeš lovljen.

Sve je tvoje.

Nikada nije daleko do dana
Kada će ti kosti
Gole kao sudba
Blistati na suncu

Hlade se, nestaju vulkani,
Nestaje tvoje meso,
Misao peteljka biljke.

Pogledaj nebo,
Budi ono što i jesi
Vuk, pas i lisica
U jednom tijelu.

BISERA ALIKADIĆ (1939, Podhum, BiH), iz zbirke pjesama “RASPEĆE”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.

KRATKA PRIČA ADRIANA SATJE KURDIJE: PRIČA KOJA NIJE POTREBNA

proza

Ured profesora Derića bio je prepun knjiga. Zbornici radova sa znanstvenih i poluznanstvenih skupova, stotine starih i novih udžbenika iz svih područja i podpodručja više matematike, zbirke zadataka na raznim jezicima – naročito ruskom, a ponegdje i neko lakše štivo ili zalutala knjiga iz fizike ili elektrotehnike. Derića su okružile i planine matematičkih časopisa, od aktualnih do prastarih, od onih za širu publiku do sasvim specijaliziranih, ali svi mahom u odličnom, netaknutom stanju. U toj papirnatoj masi koju je gradio već četiri desetljeća, jednoga dana, promatrajući svoj ured, Derić kao da ga je prvi put vidio. Pomislio je da se svijet sastoji uglavnom od papira i da bi ga se već jednom trebalo riješiti. (Papira, ne svijeta.)

Zabavljen tom mišlju, profesor Derić vratio je pogled na papir koji je pred njim ležao. Na njemu je bila zapisana diferencijalna jednadžba koju je već tjednima bezuspješno pokušavao riješiti. Počistio je stol uklonivši sve osim tog papira, nadajući se da će tako očistiti i vlastite misli. Nije pomoglo.

Onda mu je palo na pamet: Što ako sa stola sklonim i jednadžbu? Više neće stajati neriješena!

Tako je Derić shvatio važnu životnu istinu: uklanjanjem pitanja uklanja se i potreba za odgovorom. Nakon što je sa stola bacio i taj papir koji ga je mučio, nasmiješio se sam sebi. Površina stola bila je prazna i divna.

Profesor Derić uskoro je i na druga svoja istraživanja primijenio ovu dosjetku. Odlučio je tako prestati proučavati komplicirane metričke i topološke prostore i zadržati se na praznome skupu, koji nema sadržaja pa su svi problemi odmah riješeni. “Do jučer, vjerujte mi, nisam imao pojma da ću ovako elegantno dovršiti svoj znanstveni rad”, hvalio se kolegama koji su se međusobno pogledavali dok je Derić iz ureda iznosio kutije i zavežljaje knjiga da bi ih odvezao na reciklažno dvorište.

Kad je sljedećega tjedna studentima držao predavanje, profesor Derić odlučio je ne govoriti ništa o hiperboli, paraboli, pa ni o elipsi: zadržat će se na običnoj kružnici. Na predavanju je shvatio da se i o kružnici može mnogo toga reći pa je odlučio i nju odbaciti te se zadržati na običnoj točki. Na kraju je i točku odbacio pa nije govorio ni o čemu. I za njega i za studente bilo je to najjasnije predavanje u životu.

Derić je tako riješio sve svoje matematičke probleme. Osim jednog, zapravo: pitao se zašto se već drugi matematičari nisu dosjetili njegovih ideja. Ali onda je shvatio da, naravno, nema potrebe ni o tome razmišljati. Sav radostan, uputio se kući i usput se počastio. (Vodom.) Nakon toga, došavši u svoj dnevni boravak, uzeo je knjigu koju je već dugo kanio pročitati. Ipak, brzo je shvatio da bi mnogo jednostavnije bilo kada je uopće ne bi pročitao. Zatvorio je knjigu i vratio je na policu, razriješivši tako još jednu sitnicu u svojemu životu.

Tako je zapravo riješio čest problem koji se sastoji u tome da nešto kanimo učiniti, a još nismo učinili. Problem se, zaključio je Derić, elegantno rješava odlukom da stvar uopće nećemo učiniti. Palo mu je na pamet objaviti i razglasiti svoje otkriće, ali onda je shvatio da bi, ponovno, tu svoju nakanu mogao još lakše razriješiti tako da je odbaci, pa je odlučio da neće ništa objaviti. Time je čitava stvar odmah bila završena, a Derić zadovoljan.

Sve više shvaćajući da u njegovu životu naprosto ima previše stvari, Derić je u svojoj interakciji sa suprugom, već odraslom djecom i prijateljima vidio samo višak, nepotrebnu komplikaciju. Ne bi li najjednostavnije bilo kada ničega od toga ne bi bilo? “Vrijeme je da napokon, nakon što sam riješio sve one jednadžbe, počnem rješavati i svoj život”, mislio je. Zašto komplicirati život življenjem? U nuli je najveća ljepota: nema problema, nema pitanja, sve je unaprijed riješeno.

Ali nije se Derić htio ubiti: znao je da bi tom nakanom samo stvorio novi zadatak, teži od onih prijašnjih. Rješenje je, naravno, uklanjanje potrebe, odluka da samoubojstva uopće nema! Taj je zadatak Derić odstranio brzo i elegantno kao i sve prije njega. Tako je još jednom izveo svoju majstoriju rješavanja problema i zbog toga bio sav sretan. Poslije je shvatio da je bolje da ne bude ni sretan ni tužan.

A da bi svoj život približio praznome skupu, profesor Derić mnogo je spavao. Ništa ne može biti nejasno ako ničega i nema. U ono malo vremena u kojemu je bio budan, držao je studentima predavanja koja su bila nenadmašna jer se na njima uopće nije pojavljivao, pisao je znanstvene radove koji su bili najbolji na svijetu jer ih nije bilo, i bio je najbolji svjetski matematičar jer uopće nije bio matematičar. Kada ga je supruga napustila, više je nije imao, što znači da je imao najbolju moguću suprugu. Njegov je stan postajao sve bolji i bolji: dobio je televizor kojega nema, namještaj kojega nema, a uskoro i stan kojega nema. Derić se zaputio u pustinju jer tamo ima zaista malo stvari.

Ne znamo stoga što je dalje bilo s genijalnim profesorom. Možda je uspio postati najboljim čovjekom na svijetu: čovjekom kojega nema. Ovdje ćemo napokon prestati pisati o njemu jer valjda je već jasno da je najbolje ništa ne pisati i ništa ne čitati. Naravno, i ovih desetak odlomaka daleko je previše: o Deriću bi bilo upravo savršeno ne napisati ništa. Stoga se čitatelj moli da ovu priču odmah istrgne i uništi. Nema bolje priče o profesoru Deriću od priče koje uopće nema.

__________________________________________________________________________

ADRIAN SATJA KURDIJA (1991.) završio je matematiku i doktorirao računarstvo te radi kao asistent na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. Obično piše u programskim jezicima, ali ponekad i na hrvatskom. Priče su mu ušle u širi izbor za nagradu Prozak 2016. i 2020. godine.

NOVE PJESME UROŠA ĐURKOVIĆA

poezija

VREMELOV

S vremena na vreme
dolazi višak vremena.

(Višak je vražji vršak,
vrisak viska. Koma klatna.)

Ima li veće ironije
nego ubijati vreme.

Veće zablude od
skraćivanja vremena.

Veće prevare od
nevremena!

Sa-vremen si a sa vremenom
ne možeš govoriti o vremenu.

Vreme leti,
a ne možeš leteti s njim.

Vreme se troši,
a nema banku.

I sve vraća
na vreme.

(Kad me ne pitaš, znam ga.
Kad me pitaš, ne znam ga.)

Vreme je najvredniji lažni dar.
(Dugme kad se vidi odžačar.)

Vreme je
van vremena,
vreme za nas.

I nemam više vremena
osim da te zamolim
da mi ga daš
još malo.

***

MANDARINE

1.
Njihova živa priroda je federacija
vodenih vrećica. Članice su šećernog sastava.

Državni udar izvršio je nokat.

Vrećice nestaju,
jedna po jedna
u čeljustima istorije.

Koštice su pokret otpora.
Zalogaj pokret umora,
neumitan.

2.
Kora je opet pobedila
ono što obuhvata.

Pore se pare na radijatoru.

Pala je poslednja linija
mirisni stub sećanja –
osveživač vazduha.

3.
Od slike postaću ukus
od ukusa ostaću miris
od mirisa staću u zvuk.
A zvuka nema.
Zvuka zalogaja.

***

PARKET

Nakon godina poslušnosti
krenula je tiha pobuna
škripa je zakon zaklona.

Parketa je vek prek –
pretovaren i gazom i gmizom,
pretvoren u razdelnika svetova.

Ove daščice život znače
u oprezu od svih šunjanja.

Smeta mu što je najniža površina
ne smeta mu što je najprostranija
kućna pozornica.

Pusti san mu je da postane
crvotočina.

Tepih je za njega nebo.
Plafon nebo neba – nova dimenzija.
Do krova se ni ne sme.

Zbog zime, nekome parket postade briket.
Zagaravljen je beli svet.

_____________________________________________________________________________

UROŠ ĐURKOVIĆ rođen je u Beogradu 1995. Završio osnovne (2018) i master studije (2019) srpske književnosti u Beogradu, a trenutno je na doktorskim studijama na istom fakultetu. Bavi se ekokritikom i tokovima moderniteta u srpskoj književnosti. Objavljivao poeziju u više navrata u pančevačkim Rukopisima (br. 34, 37, 39, 41), kritiku u Književnom magazinu, metodičke materije za osnovnu školu i pisao za katalog izložbe vajara Đorđa Aralice. Jedno polugodište proveo kao nastavnik u osnovnoj školi i ne veruje da će joj se uskoro vratiti. Dobitnik je druge nagrade za esej o Disu na 56. Disovom proleću. Uređivao studentski književni list Vesna. Učestvovao na konferenciji o makedonsko-srpskim književnim vezama 2017. u SANU-u, a 2018. o vezi književnosti i astronomije na Slavističkom institutu u Kelnu. Poeziju mu je na slovenački prevela Natalija Milovanović (časopis Poetikon br. 79-80). Posvećeni korisnik Goodreadsa, ljubitelj čajeva i fan Bjork.

POEZIJA I PROZA SUVREMENIH SLOVENSKIH AUTORA U PRIJEVODU PETRE BOLIĆ: Tomaž Lapajne Dekleva

proza

MIKROPRIČE TOMAŽA LAPAJNEA DEKLEVE IZ ZBIRKE “JAKO KRATKE PRIČE” (ZELO KRATKE ZGODBE), Kulturni center Maribor, 8/2020.

DARKO

Jednom je živio Darko. Bio je nadaren za glazbu. Kada je po prvi put u ruke uzeo gitaru, trajalo je samo pola sata i već je znao zasvirati neke poznate melodije, a i nove je s lakoćom smišljao. S klavirom je išlo još i brže. Lako je skladao nove melodije i svirao ih – uvijek i iznova nove. Jedna je bila ljepša od druge! U svakoj je prilici društvu zasvirao nešto novo. Radio je kao komercijalist i zaista je ozbiljno i predano obavljao taj posao. Budući da je posjedovao takav talent, nikada nije ozbiljno vježbao neki instrument niti se trudio sačuvati melodije koje je stvarao. Nije ih zapisivao (što zapravo uopće nije ni znao) niti ih je snimao. Kada je umro, s njim je otišla i glazba koju je stvorio taj nevjerojatan talent. Ostale su samo otpremnice i predračuni.

***

LENA

Jednom je živjela Lena. Cijele je dane ležala na kauču, a ljeti bi išla na more gdje bi potom ležala na plaži. Govorili su joj: „Lena, potrudi se malo.” A ona je samo ležala. Ponekad je neki dečko stavio ručnik kraj njezinog i pokušao s njom razgovarati. Budući da je šutjela, svaki je ubrzo otišao. No jedan je dečko ostao. Sretno su ležali zajedno. Ležali su i gledali u prazno do kraja života. Ako nisu umrli, još i danas gledaju u prazno.

***

BORUT

Jednom je živio Borut. Vrlo pažljivo je odvajao otpad. Nije samo razdvajao ambalažu od papira, već je polietilen odvajao od polipropilena i polivinilklorida. Papir je odvajao na uredski i novinski, a novinski je dijelio na ozbiljan i žuti tisak. Budući da ga je uvijek precizno razdvajao, općeg otpada nije imao. Jednoga se dana razdvojio i od žene pa ga je i to jako usrećilo. Kada je umro, pokrili su ga biorazgradivom plahtom i pokopali.

***

AMELIJA

Jednom je živjela Amelija. Roditelji su je jako voljeli i nevjerojatno su se bojali da ne padne u loše društvo. Kada je odlazila od kuće, roditelji su uvijek išli s njom. Kada je išla u srednju školu, tražili su da se odmah nakon nastave vrati kući. Ako je stigla nekoliko minuta kasnije, uzrujali su se i upozorili je na loše društvo. Do kraja srednje škole joj nisu dopuštali da poslijepodne ode s prijateljima iz razreda u kino. Na maturalnoj zabavi mogla je ostati samo dok su tamo bili i njezini roditelji. Tada su je odveli kući. Nakon srednje škole Amelija je odmah dobila posao i njezini su joj roditelji rekli da bi sada mogla s nekim ići u kino, ako će htjeti. Amelija se je za dva mjeseca udala za momka kojega je te noći upoznala, a devet mjeseci kasnije rodila je Terezu i godinu i pol kasnije Davida. Kada joj je bilo četrdeset i pet godina, zažalila je što nikada nije pala u loše društvo. Zbog toga je kupila motocikl i putovala svijetom. Pila je pivo, psovala u javnosti i imala više ljubavnika. Loše društvo i nije bilo tako loše. Djeci je dozvolila da odu s prijateljima iz razreda u kino.

***

ANŽE

Jednom je živio Anže koji je jednog dana odlučio da više neće biti Anže, nego konj. Prvo je rzao i tapkao kod kuće, a zatim je otišao na ulicu. Anže, koji je sada bio konj, pasao je travu u parku i ritao starice. Došao je policajac i zatražio dokumente, ali Anže, koji je sada bio konj, nije mu ništa odvratio jer konji ne govore, a ni dokumente mu nije dao jer konji sa sobom ne nose dokumente. Policajac ga je odveo u policijsku postaju, a Anže, koji je bio konj, pomislio je da je došao u staju. Žvakao je sobne biljke koje su imali policajci. Policajac, koji je pak mislio da su u policijskoj postaji, naredio mu je neka ne žvače biljke jer se one u policijskoj postaji ne smiju žvakati. Anže, koji je mislio da je konj, samo je rzao i tapkao nogama za koje je mislio da su kopita. Policajac ga je zato odveo u sobu za koju je policajac smatrao da je prostor prekršajnog suca. Gospodin u velikom ogrtaču, koji je sebe smatrao sucem i stoga poštenim, rekao je da Anžea, koji je smatrao da je konj, treba pustiti na livadu. Anže je veselo odgalopirao na livadu na kojoj je živio sretno do kraja života.

***

ANA MARIJA

Jednom je živjela Ana Marija Bohinc. Njezina je majka bila Lucija Gabrijela, a otac Vitomil Kajetan. Ana Marija Bohinc se vjenčala za Gašpera Luku Hribara i svojem je imenu dodala i njegovo prezime te djevojačko prezime svoje majke – tako je postala Ana Marija Bohinc Hribar Dolinar. Njena je kći bila Anastazija Barbara Celestina Bohinc Hribar Dolinar, a njena unuka Anastazija Barbara Bohinc Hribar Dolinar mlađa, vjenčana Jezeršek Blejc.

***

JAN

Jednom je živio.. Što te briga tko?! Radio je što je htio, a ti ne trebaš znati što. Družio se sa svojim prijateljima (ne tvojim!) i s njima je dijelio svoje radosti i tajne. Što su bile njegove radosti, njegova je stvar. A što su bile njegove tajne, tebe se zaista ni najmanje ne tiče. Prestani čitati tekst o Janu! Prestani! Odmah sada! Zašto još uvijek čitaš? Pusti čovjeka na miru, joj!

***

TOMAŽ

Jednom je živio Tomaž koji je pisao zabavne stvari. Upravo ih čitaš.

______________________________________________________________________________

TOMAŽ LAPAJNE DEKLEVA kazališni je stvaralac posvećen suvremenom kazalištu. Dosad je gostovao u Armeniji, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, Gruziji, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi, Litvi, Njemačkoj, Nizozemskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Švedskoj, Švicarskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Autor je brojnih objavljenih i uprizorenih dramskih tekstova, a ponekad napiše i nešto prozno te čak i ponešto poetično. Osim toga, živi mirnim životom sa suprugom, troje djece i mačkom.

TRI PJESME FILIPA MARKOVIĆA

poezija

DIDINA ZIMA

što su babe napravile ljetu
da ono postane bablje
ne znam,
ali kad bi postojala didina zima,
poprilično sam siguran što bi to značilo

kanta drva u rukama ili oni zajedno u kolicima (ako ima problema s kičmom) najednom glasno govoreći: “anice!
evo, ja režem, a ti, večeras kad se ne vratim,
da ne režiš!”

***

PRED MOLITVOM

nisam znao da ne smije ući u zemlju,
da je u njoj persona non grata,
doduše, ne znam mnogo toga:
zašto je automobil na smetlištu,
zašto prvi bacam cvijeće,
zašto uglas šutimo,
zašto konopcima na točno tri metra
kad se u zemlju ne ulazi
dok se ne odluči
zašto baš ja, otkud ja
da stojim skvrčenih zglobova,
povrh mirnih, plavih osoba

***

IONAKO NE VOLIM GROŽĐE

bilo je odlučeno da se ide u bordeaux,
onda kada je otac bordoškom juhom prskao lozu od peronospore, kada sam saznao da su vinogradi za one koji ne žive u gradu

a bio sam grad,
onaj kojeg je teško napisati, a još teže posjetiti, pogotovo ako imate nepunih deset godina poput mene – očeve loze koja naredne godine nije urađala,
pa se osušila, pa se posjekla,
pa se zamijenila stablom žalosne vrbe

____________________________________________________________________________

FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.