Month: July 2020

DVIJE KRATKE PRIČE ADEMA GARIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “HODŽA U CRNOJ KRONICI”

proza

IME

Tetka s majčine strane mi je dala ime. Toliko mi je barem poznato. U to vrijeme, popularna su bila međunarodna imena. Imena bez grude i korijena. Svačija i ničija. Moji su, da bi bili u trendu, ili jednostavno drugačiji od drugih, svesrdno prihvatili prijedlog, u smušenosti onih prvih dana dolaska prvijenca na svijet. Rođen u doba kad su se po selima brale šljive, upjecali kazani u avlijama iz kojih se prolamao smijeh, i glasovi težaka natopljeni pijanim noćima. Friško poslije Titove smrti, i Olimpijade u Sarajevu. Pred veliko finale, koje će uslijediti, nakon dugogodišnjih igara; povuci-potegni, kom obojci-tom opanci, hrkljuš, ho-ruk, i drugih, dakle pred sami rat, čije će granate izroviti provaliju, između dvije epohe, u kolektivnoj svijesti jednog naroda.

Prva asocijacija, u glavama mojih vršnjaka, na moje ime, bila je bosanska inačica za englesku verziju, kojom se imenuje muški spolni organ. To će izroditi nelagodu, koja će izrasti u nesigurnost, koja će voditi do poljuljanog dječijeg identiteta. Poslije ću postati vragolasti, po istoimenom crtiću, što će me sokoliti da, recimo, letim pred majčinim prutom, govoreći kroz smijeh, ne možeš me stići, ne možeš, ne možeš.

Adem, čovjek, zemna prašina, zaboravko, onaj koji griješi i kaje se, moje je drugo ime. Sam ću ga sebi izabrati. Brat moje majke, koji je živio u Austriji, dok sam u školu trčao pod kišom metaka, bio mi je inspiracija. Moguće da zbog toga, danas, dijelimo slične migrantske sudbine.

Ime ću zvanično promijeniti na dan upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Bit će to prvi put da nakon rođenja posjetim Doboj, grad rođenja, kojim sada upravljaju oni čija imena asociraju, na progon, rat, krvoprolića, etničko čišćenje, i genocid, ako ćemo generalizovati, a nećemo.

Promjenom jednog slova, moje prvo ime je poprimilo plavetnilo značenja. Umjesto s, na kraju sam dodao z, vrativši i dio vlastite prošlosti u život. Prevedno s turskog, Deniz je more, ili okean.

Danas sam pročitao, vjerovatno sa zakašnjenjem, da je Elon Musk, prvo ime Tesle, djetetu dao ime X Æ A-12. I to je razlog ove kratke priče.

***

FOTO ALBUM

Ljubičasti foto album. Ležao bi pod hrpom papira, nikad otpakovanim escajgom, čuvanim za ženidbe i udaje, pod Kraš bombonjerama koje s kružile mahalom, a ja ih krišom otvarao, dupke ih puneći kamenčićima. U sobi koje danas nema. Otac je prije nekoliko godina renovirao sprat kuće u kojem sam odrastao, i kada sam prvi put nakon toga došao, zatekao sam se u nepoznatom prostoru u kojem nisam mogao vidjeti slike djetinjstva. Isti su to zidovi, doduše prefarbani, a poneki i uklonjeni s prvobitnog položaja. Dvije sobe, otac je redizajnirao u jednu, s dnevnim boravkom i trpezarijom. Kuhinja je ostala, ali sada umjesto jednog prozora uz kuhinjske elemente, nalaze se dva. Jedan da gleda na zapad, drugi na sjever. Pored tih prozora, otac sjedi uz šporet, i zamišljen kalemi cigare. U sobi koje danas nema, u bijelom kredencu od zida do zida, u jednoj od rasklimanih fijoka, ležao je porodični foto album. Posezao bih za njim u onim vikendima kada sam kao student, a poslije i kao nezaposleni profesor islamske teologije, dolazio kući.

Album smo komentarisali nadvireni nad vremenom u memoriji fotografija. Na jednoj od fotografija otac stoji pored kasarne. Uz kasarnu je cvijeće. Prvi su dani proljeća, i svjetlost je poslužila fotografu. U uglu usana, uhvatio je očev osmijeh, i sjaj u očima u kojima se ne vidi zabrinutost.

Na jednoj od fotografija na fejsbuku, kratko sam ošišan. Bez brade i brkova. Pokušavam se sjetiti osobe koje me fotografisala ne terasi BBI centra u Sarajevu, s cigarom zadivenom, i kafom na stolu. Prvi su dani proljeća, i dim cigarete se gubi negdje na Bistriku. U očima mi sjaj, u uglu usana osmijeh, kao očev dok stoji pored kasarne.

__________________________________________________________________________

ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania)

POEZIJA PETRA RAKOČEVIĆA

poezija

PUPČANO OKO

ćuti se noktima
koje su bivše kosti

gleda se kožom
koja prodire prste

u podnožju jezika
trenje formira žig

*

obnevideo

sanjaš levak
pupčano oko
i sasušenu
opnu pijavice u
metalnoj posudi.

***

ATANOR

troseklu reč i
glavu zmije
sunčevu repinu
zub od vetra
betonski kapak i
želudačni cvet

(polažeš na dlan
neuporedivog)

*

srebrni korov
vampirov ud i
stenicin skelet
žičano oko nad
rečni kamenom i
zaklanog petla
vodu u prahu

podigni visoko
do belih stopala

*

kada svet spava
silaziš u kotao iz
kojeg te dozivaju

***

NUKLEUS

puževi po licu

androgin sanja svet
dubok belih reči

napuštene ljuske
sa podnožjem u zidu

otvaranje velikog dlana
između svih stvarnosti

tako nastaje život

*

srušene kosti
u predelu tišine

srce kornjače i
slepog miša na
jeziku vetra

plamen u ulozi
kosmofora raste

preostalu večnost
neguje nečije ime

*

promena dolazi polako

nošena u naručju korenja
na leđima cvetova i voda

(umesto svetlosti na kraju noći)
udara bakrenim rukama

o zidove sobe i svlači krovove
sa kojih se zlatna kiša preliva

_________________________________________________________________________

PETAR RAKOČEVIĆ rođen je u Podgorici 1997. godine. Pisanjem je počeo da se bavi u gimnazijalskim danima, otkad je učestvovao na regionalnim takmičenjima i objavljivan u brojnim časopisima i izborima poezije. Najznačajnije nagrade koje je osvojio su: “Nagrada UKCG za knjigu godine” u kategoriji mladih autora 2018. godine, i nagrada KPZ Srbije i Grada Beograda 2020. godine, pod nazivom “Đurin plamen”. Ove godine objavio je poetski triptihon “SMENA”. Pjesme koje su pred Vama predstavljaju mali izbor iz autorove nove knjige “Visoke vode”. Živi i stvara u Podgorici.

TRI PJESME ANETE VLADIMIROV

poezija

OSTAVITE BALKON OTVOREN

Čitala sam pjesme šefu policije.
Na njegovim spojenim vjeđama
zelenili su se mostovi
za oprezni dvokorak divljih životinja
neimpresioniranih autocestom ka moru.

Koreografija njihovih čopora
štiti gonjena leđa,
okoštala u upitnike,
iza kojih ne stoji niko
barem niko blizu
barem niko živ
na migrantskim trasama

Zeleno. Zeleno od agave, zimzeleno,
zeleno u srodstvu sa nebeskim tijelima,
zeleno izvan domašaja
poput Nerude u planini,
a fanfare da odmore zvuk egzekucije u
svečanosti trovanja bunara.

Lorca je par dana prije usnio
janje na putu izgladnjelih divljih svinja.
Poželjeh se tada svojih rođaka,
njihovih rudarskih fizionomija,
ručerdi od površinskih kopova.

Krovopokrivači, ljubitelji janjetine,
jurišali su da zauzmu svoja mjesta u kafani
onako kako je na njih jurišao tanani vokal.
Bacači stakla u pozama toreadora
svoje su nadnice ćerdali puna srca.

Čitala sam pjesme šefu policije
koji je umjesto interpunkcije
rabio plotune dobrih namjera,
cijeneći život u vrlini,
čipku sa jadranskih otoka i
tvrde madrace.

***

KAZALO

Nikada neću napisati pjesmu o kokosu
valjalo bi napraviti vlastito kazalo neopjevanosti
više zbog izgovora dovoljno vezivnog
da u tu vrstu zazidam recimo Cejlon
kao onomad Gojkovu ljubu u Skadar
jer taj me motiv ozbiljno maltretira.

Možda bih mogla prirediti i smotru
za zaljubljenog teroristu
kojem se u stvari baš i ne zabija u kraljičinu paradu

šta on ima s tom babom?
potomkinjom imperije za krasnopise
ustajalih grofovija, Orijentom u vitrinama,
za groš savršenih travnjaka
kojima nedostaje ravnih tabana.

On bi radije otklonio gusti nepoderivi snop
kose za ona uha vijugava,
oprezom koji nalažu otvorena srca,
drugog bi dana zasadio nar
a trećeg podigao pogled i
milom je molio da mu izgovori ime

a ovako mora silom
do zadnjeg nevoljnog atoma
uzidati se u
koreografiju mažoretkinja i
limeno štivo orkestra.

***

RAVNE ČELJUSTI

Vruće je. Kiša će – neće
Poželjeli smo se
ali između nas su ostaci godišnjih doba
utrljani u promočivi epitel.
Između nas je 350 slonova
čiji nervni sistemi nisu izdržali.
Modroliki su svoje kljove zarili u jezero
zeleno od brzih rješenja.
Između nas je kordon
formulara i servisnih informacija
koji kao skakavci u poljima Turkuma
ubijaju želju za sjetvom.

Vruće je. Kiša će – neće.

Lavovi su na ravne časti podijelili krivolovca.

________________________________________________________________________

ANETA VLADIMIROV rođena je 20. decembra 1980. u Bosilegradu u porodici Vinka i Mire kojoj se četiri godine nakon pridružio Vladimir. Odrastala je u Despotovcu. Školovala se u Jagodini, a potom Beogradu gdje je završila sociologiju. U Hrvatskoj živi od 2006. Ima kćer Sofiju.

književna premijera: ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ “AIMÉE / VOLJENA”, OKF, Cetinje, 7/2020; ulomak

proza

U tom snu koji sam usnila predamnom su se pružala tri puta.
Prvi sa lijeve strane put bio je moj život onakvim kakvim ga pamtim. Krajnji desni put bio je moj život kakvim sam ga zamišljala, biografija, koju sam izmaštala. Između ta dva puta, bio je treći – put koji se sastojao od nepredviđenih događaja, onog famoznog „šta bi bilo kad bi bilo“.
Četvrti put, koji se izdizao i vijugao iznad ova tri, sadržao je događaje i sjećanja sa sva tri puta, po mom izboru.
Pošavši prvim putem, gledala sam kako se preda mnom smjenjuju zastave zemalja, koje su bivale sve manje i slušala himne, koje sam sve teže pamtila. Čitave federacije nestajale su, poput magle koja se rastvori na horizontu, tako brzo da biste se zapitali da li su uopšte postojale.
Na tom prvom, krajnjem lijevom putu, život me bolio. Velikim dijelom sastojao se od tuđe zavisti, neprimećene na vrijeme, surovih osvjeta za djela, koja nisam počinila, sem u bolesnoj uobrazilji svojih progonitelja; taj put se sastojao od zaljubljivanja u dječake, koji su voljeli druge dječake; u mene, koja sam se zaljubljivala u dječake, zaljubljivale su se djevojčice, koje sam voljela kao sestre, što je činilo da svi patimo.
Na tom putu, prvom sa lijeve strane, išla sam u školu, koju sam mrzjela. U toj školi učili su nas stvarima, za koje smo znali da su laž. Te lažne stvari morali smo da učimo napamet. Ujutro bismo radili obaveznu gimnastiku i pevali himne vođi i partiji. Svi smo bili isto obučeni i ošišani, svi smo slušali istu muziku podobnih izvođača, koji su pjevali o svijetloj budućnosti, koja tek što nije nastupila. Gledali smo odabrane filmove, koji su potvrđivali sve to, čemu su nas učili u školi. Mi smo bili dio jednog eksperimenta, izolovani raznim zavjesama, od kojih su neke, govorili su, bile od gvožđa. Iza tih zavjesa odvijali su se naši životi, predstavljeni na njima poput igre sjenki u jednom sasvim posebnom pozorištu. Na predstave u tom pozorištu bilo je teško ući i sa njih se baš nikako nije moglo izaći, sve dok ne bi bile završene, obično padanjem svih rekvizita i samouništavanjem sjenki. U tim trenucima, tokom kraja, bilo je važno pritajiti se i zaustaviti dah da vas vrtlog destrukcije ne usisa u sebe. Ako biste uspjeli da izbegnete potonje, dočekali biste kraj tog neželjenog života i čak biste uspjeli da provirite u život, koji se odvijao iza palih zavesa. Možda bih ja stajala tik uz Vas, kao i Vi zadržavši dah.
Na krajnjem desnom putu, u životu, koji sam izmaštala, u tom željenom životu očevi nijesu odlazili na službene puteve bez povratka na neke ogoljene otoke, nije bilo balkanskih špijuna, nije bilo partije, niti velikog vođe. U tom željenom životu, krajnjem s desna, nije bio straha. Kroz njega se nije probijalo, već se vozilo slobodno, kao da ste goli u sedlu.
U tom filmu ovog života na putu mogli ste da naletite, naprimer, na Alena Ginzberga. Sa njim, koji je uvijek mlad, pričaćete o večnosti na slengu, koji ne zastareva.
Kada budete pisali o tom susretu, koji će presudno uticati na Vas, činićete to spontano, izbjegavajući tradicionalne narativne forme… Baš poput impresioniste, koji slika pod vedrim nebom. Sintaksa će Vam biti labava i neobavezujuća. Možda baš poput Keruakove. Vaši opisi biće toliko lični, da će Vas čitalac, hteo on to ili ne, slijediti na putu, osjećajući da nema smisla da vas tek tako napusti… Ne sada, kad ste se već toliko zbližili, sada kada već zna sve o vama, čime je do tada usamljena, individulana priča postala vaša zajednička.
Poslušali ste Roberta Pirsinga, stoga se ovim životnim putem vozite na motoru. U automobilu biste bili izopšteni i izolovani. Na motoru ste jedno sa svime što vas okružuje. Vi vozite, ja sedim iza i držim se čvrsto za Vas. Oči su mi zatvorene. Bojim se vožnje.
Srednji put, nastavila je, proteže se između ova dva, krajnjeg lijevog i krajnjeg desnog. Sastoji se od neočekivanih događaja, većinom pozitivnih. Kao onda kada ste dobili na lutriji. Kao onda kada ste najednom postali lepši, višlji i vitkiji. U ovom životu, punom neočekivanih obrta, vaša i moja zemlja se nije raspala. I dalje je velika i ugledna, multinacionalna i multikulturalna. Proteže se i dalje, poput niske sjajnog bisera, od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Vi i ja smo kolege, radimo zajedno u nekom od saveznih ministarstava, možda onom, koje se bavi vanjskim poslovima. Diktator se bio prosvetlio. Špijuni i cinkaroši su primili Budizam te svakodnevno meditiraju da svi budemo srećni i zdravi, da ne patimo i ne bolujemo. Time se bave sada svi do jednoga. Goli otok je odavno pošumljen, štaviše, pretvorio se u devičansku šumu. Tužna sjećanja su obrisana iz kolektivnog nesvjesnog i genetskog pamćenja. Na njihovo mjesto došle su pjesme i igre, umjetnost i filozofija, briga o djeci i životinjama.
Ja sam, naravno, bila sa Vama sve vreme, i u zlu i u dobru.
Četvrti put, koji se sastoji od odabranih segmenata sva tri puta i nije vidljiv golim okom, tek treba da nađemo. Kažu da je taj put prokrčen pričama. Što su priče bolje, put je lakši i dostupniji. Svaka laž, čak i ona najbijelja, prvo nas zavrti u krug, a onda vrati na početak. Da bismo nešto unijeli u priču, moramo da vjerujemo u to svim srcem i svom dušom. Ako svi povjerujemo, priča i put vode nas napred, u budućnost, koja je nepredvidljiva, uzbudljiva i zabavna. Ja znam, čitaoče, da biste me Vi možda pustili, da hoću da pustim ja Vas. Ali neću. Nećemo se razdvajati. Ne sada, kad ste mi već ispričali tako mnogo o sebi. Stvarno nema smisla.

_________________________________________________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011), „Boja promene“ (2013) i “Izvinite, mislim da umirem” (2020) te roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je zbirka pjesama „Argo Navis“.
Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)…
Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik.
Živi i radi u Podgorici.

“SLOVO GORČINA” 2020, Nagrada “Mak Dizdar” za prvu neobjavljenu zbirku poezije, trećenagrađeni rukopis: “ARHEOLOGIJA TIJELA” AZEMINE KREHIĆ, četiri pjesme

poezija

DNK

Nakon što mi uzeše djetinjstvo
pod prkosnom ljubuškom lipom,
počeli su i tamjanom kaditi ruševni dom,
da ničeg moga u njem ne ostane.

A ja sam noću, kriomice, s melecima
slijetala u svoju razrovanu bašču.

Zarezivala sam istovremeno
mogranjovu glavu i svoju ruku,
i suznim očima dokazivala
kako nama protiče jedna te ista krv.

***

HEFESTOV BIJES

Vodio si me za ruku dok smo
posmatrali dim
koji se izdizao visoko iznad
planine Kaf.

Na trenutke smo gledali u more,
a na trenutke u vatrene iskre što su
poput pripitomljenih đavolica
igrale nad nama.

Zemlja je bila topla…
Grijala je naša bosa stopala.

Govorio si o Hefestu, tom
moćnom znalcu vatre
i vladaru vulkana, govorio si
o njegovom umijeću kojim
stvara najljepše prstenje
okaljeno nad vatrom Etne.

Sve je sačuvano na tajnovitim
policama načinjenim
od primirene lave.

Duboko ispod planina
odjekivale su njegove kovačnice,
i čulo se do samih granica Vječnosti.

A 1669. poveo si me tamo
kroz čađava obzorja najviših
vrhova planine.

Još nosim nježne ožiljke
kada si me silovito
obujmio rukama i govorio:
“Od Hefestova bijesa
danas moramo pobjeći!”

Omamljena dimom
probudila sam se
na prašnjavom tlu Fes el Balija.

Nosila sam crni zār i lutala sam
njegovim mirisnim trgovima.

Osluškivala sam krišom tvoja
predavanja u Al-Karaouinu.

Bojala sam se da me nećeš
prepoznati.

A prepoznavali smo se vijekovima.

Otkrio si mi lice i kazivao:
“Pusti da grijem dlane na tvojim
plamenovima od djevičanstva i stida.”
Još mi obrazi žare,
i tijelo se predaje plovidbi i moru.

Rekao si:
“Otvori moći tim svojim okom
Što u mom srcu tisuć` čuda pravi!”

Noću si me grlio krišom od sama
sebe i vodio za ruku,
trčali smo uskim ulicama,
isprobavali smo začine i mirise…
Jasminom si polijevao
moja ustreptala bedra
kao blijede mjesečeve oblutke.

Vrijeme bi zastalo i utihnulo nakon
što bi se pogledi sreli.
Srž postojanja tada je se mjerila
nepostojanjem.

Tišina je bila jedina ugodna muzika.
Otkucaji srca su postajali ritmovi strasti
koji trajahu do prvih sinajskih pijevaca.

Samo bi mi ponekad još došapnuo:
“Dopusti da zgrijem dlane nad tim
plamenom stida koji ti obraze žari.”

Potom, vrijeme je samo sebe zaustavilo
kada se ponovo začuo
Hefestov čekić i
krik.

***

ŠUTNJE

Toliko je leptirova koji, vođeni
čeznućima i potrebitostima
duboka i jarkoga svjetla,
I večeras prinose žrtvu i
spaljuju svoja krila pod uličnim
svjetiljkama.

Toliko je strmih putova, brda
obavijenih velima magličastih tkanina,
i munja iznad grada koje kratkim
bljescima opominju, toliko je
gromova koji se silinom osvećuju
onima koji ne stigoše prinijeti
žrtvu osionim božanstvima juga.

Lišće pod grubim prstima vjetra
rastavlja se od obogaljenih grana.

I sve se kao nekom kosmičkom
silom uništava i stropoštava.

I mi se rastače u golo ja
i ogoljeno ti,
u nemiloj šutnji
koja je obrasla kao
korov oko nas i, evo,
u nerve se zapliće.

Crtam na podrošenom staklu
iskrivljenu crtu usana,
dok ti mahnito juriš
pogledom za mjestima
na kojima nećemo dijeliti
ni isto svjetlo
ni isti rastući mrak.

***

ABORTUS CVIJETA

U oktobru
na utočišnom jugu
dozrijevaju šipci

Ljetos si poželjela
da se dive cvatu u
kovitlavim plamenima
tvoje kose

Jedan cvijet postao je
nikad dozreli
plod

Otrgnut kao čedo
od materice
usahnuo je
na vrelom
hercegovačkom
kamenu.

________________________________________________________________________

AZEMINA KREHIĆ iz Ljubuškog rođena je u listopadu 1992. godine u Metkoviću. Zastupljena u brojnim časopisima i na brojnim portalima, i u zbornicima. Višestruko nagrađivana za svoju poeziju.
Na internacionalnom festivalu književnosti i poezije “Castello di Duino” 2019., među aplikantima iz preko 70 zemalja, ušla je u uži krug od 10 najboljih pjesama sa poemom “San” prevedenom na francuski jezik.
Dobitnica je treće nagrade “Mak Dizdar” za 2020. godinu.

NOVE PJESME JASMINE TOPIĆ (iz rukopisne zbirke “JADRANSKO PLAVO”)

poezija

U LETNJI DAN

Šta bi još napisala u letnji dan, dok odasvud čuješ
pritajenu zveku odnegde bučnog posuđa;
Priprema se ručak, a ispod odeće složeni
precizni slojevi vrućine,
kupaju te u soli postojanja.
Napolju je iznad trideset podeoka, oduzmi ili saberi
sa sopstvenim godinama, sećanjima ili namerama…
Povetarac komšijskih krošnji zove opet
na daleka putovanja ili bliske puteve
kojima je tako lako poći u susret, ali u mislima,
jer ko će bilo gde po ovoj omorini.

Glasovi dece od jutros zamrli su, cvrkut ptica,
tek slučajna stavka u mnoštvu suptilnih zvukova
mame te da želiš previše,
međutim, jedva se pokrećeš,
premeštaš upaljeno telo s boka na bok,
kao praćakava riba nasukana na sprud kreveta,
odakle se može razapeti večernja plahta
da upija znoj s tela, a belina odvede do stranputice
golicavijih maštanja.

U kuhinji i dalje dugmetaju tanjiri kao harmonika,
sastavljaju se i razvlače u zvukove začinjene zaprškom
i brundavim razgovorima,
tek da ti se učini kako to možda brodice kloparaju,
i jedan zov bude dovoljan da ponese u plavetnilo,
poništi asfalt grada,
u kojem se po omorini gušiš danima.

U letnji dan, u njegovom sveprisutnom podnevu,
sve je stalo, osim svesti o postojanju tela.
Nema senki, kao što nema hlada,
sam si, i pred sobom –
a onda te nepregledni kilometri misli porinu tamo,
gde bi se inače teško stiglo, jer je i put do prodavnice
nalik suočavanju s konačnošću, i leta i postojanja…

Ono što bi u tom trenutku rekla,
iznenada prekine dernjava komšijskog deteta,
kao razmaženog božanstva,
iskrsnula iz utišanosti doba dana. Visoko letnje C!
Preneš se, pa prebaciš opet bokom
na još neugrejanu stranu kreveta.

***

PRIJATELJI
slušamo vesti što su upravo stigle

Sedimo za stolovima, slušamo vesti,
radimo to godinama
u oksimoronskim slagalicama
kao šuškanje čokoladnih bananica
kao rušenje betonskih konstrukcija
kao topli kakao

Čaše idu u krug, usipaju se događaji
popijeni u često trošenim osećanjima,
Slobodari se s demijurgom na ramenu
bez pravog saveta i s umnoženim sumnjama
Ide uz replike iz domaćih filmova
pa presipa iz čaše u čašu, još jednog leta obmana

Četvoro ili više, za stolovima,
Ista partija, nova podela
Smešno je postalo biti tužan –
a opet, izgubljeni u planovima,
nadanja dovoljno mekih da ne prežive do jutra

Odlazi se i vraća u drugim ulogama,
starim boljkama, iznova otkidanim krastama
s već zaraslih rana,
Slušamo iste priče s uočljivom težinom
pređenog puta,
Dobro nam je, pa nam je loše,
a loše je, i tako godinama.

Odjednom, neko kaže: fajront!
Na kratko vreme, nema nas za stolovima.

***

U REDU ZA POLAZAK U MATERINU

Otići na jug s kostima još uvek punim zime
Autobusima koji kasne, kolekcijom neponištenih karata,
S gorkim ukusima opijata istorije

Još juče se s prijateljima moglo pričati o umetnosti;
koliko godina je potrošeno, ko je protestovao,
i da li si ustajao u pola noći,
palio radio da čuješ je li se smak sveta
konačno desio,
A tamo u noći, žmirkalo je poneko svetlo
i tišinu je protočnom činio uključen bojler;
Radio je krčao na većini stanica,
osim onih gde su vladali narodnjaci

Koliko godina još uvek imamo?
rasparanih špilova karata
za nas uspavane, ili one što već dugo nesaniče,
preosetljivi na raznorazne šumove
što nikako da se pretvore u glasove,

Za pionire i pionirke
dok i dalje čežnjivo traže priliku
da se spuste na Jadransko more
u bivše živote svojih roditelja
u postjugoslavije

Otići na jug, ali i ptice selice se vraćaju
u staro stanje stvari, iste boljke i nove države;
Vetar nosi kese, pokreće lovce na vetrenjače
i duvače u pištaljke:
Hvatače na vetru.
Još juče smo pričali o poeziji, sutra ćemo je pisati
ako opet nostalgično budemo uključivali radio-prijemnike
u iščekivanju bilo kakve revolucije.

Sove sovuljare
Izbeglice sanjaju granične prelaze
Pesnici mrtve prirode
Građani se iselili

Kosti krhke kao zimsko granje, bele kao krečnjak i mlade nade;
Jadransko more još uvek plavo,
Birokratija nepodnošljiva, iseljavanje ne–moguće;
Na ijekavici, ekavici ili ikavici,
Lakho bomo prihajali
možda sledeće godine!

Autobusi uvek kasne, osim ako polasci nisu otkazani,
onda karte posluže kao obeleživači za knjige
Razonoda za nostalgičare jer,
Pristižu li s druge strane više bilo kakve poruke,
Ili smo spali na slamke i stihove.

Otići na Jug s truležima sadašnjih država,
Ne pitati koliko nam je ostalo godina,
Da li se smak makar malog sveta konačno odigrao
Počinje li novi rat, kreće li bombardovanje…
Kad se u po noći preneš iz sna
Nesiguran u kojoj stvarnosti se budiš
i budiš li se?!

Sutra ćemo opet pričati o umetnosti, razmenjivati knjige,
sličice, poezije i salvete; krčaće tranzistor
dalmatinske radio-stanice Moj galebe,
čekajući polazak u materinu –

Otići na jug uz omiljenu pesmu
i potopiti misao u jadransko plavo
to je još ostalo iako postoje granice
drugovi i drugarice
drugovi i drugarice
drugovi i drugarice

________________________________________________________________________

JASMINA TOPIĆ piše poeziju, prozu, književnu kritiku, kolumne i eseje. Objavila je šest pesničkih knjiga: Suncokreti. Skica za dan (Zajednica književnika Pančeva, 1997); Pansion. Metamorfoze (CSM, 2001); Romantizam (Narodna knjiga – Alfa, 2005); Tiha obnova leta (Povelja, 2007); Dok neko šapuće naša imena (edicija Najbolja, 2012) i Plaža Nesanica (KCNS, 2016). Objavljivala je priče u nekoliko književnih projekata: Projekat Kortasar (Povelja, 2003); Leksikon božjih ljudi (Službeni glasnik, 2010) i Kod srpskog pisca (Službeni glasnik, 2011); esej na srpskom i nemačkom pod nazivom Osvajanje manje važnih istina objavljen je u knjizi Grenzverkehr III / Aufbruch – Wohin? (Drava, Klagenfurt, 2012).

Koordinator je i jedan od urednika pesničke edicije ,,Najbolja” Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva, kao i glavna urednica Rukopisa (Dom omladine Pančevo) – Zbornika poezije i kratke proze mladih s prostora ex–YU. Pesme su joj prevedene na više jezika, kao i u izborima srpske i ex–jugoslovenske savremene poezije. Poslednja u nizu je antologija savremenog srpskog pesništva Cat Painters, objavljena u izdavačkoj kući Dialogos, New Orleans, USA (2017).

Napravila je multimedijalnu prezentaciju poezije na srpskom i engleskom u vidu poetskih video zapisa (2009) i audio CD Languages of poetry (2014) – snimak njene poezije na nekoliko jezika koje čitaju maternji govornici, za potrebe završne izložbe stipendista RONDO programa u Gracu. Dobitnica je nekoliko rezidencijalnih programa za pisce: Kultur Kontakt (Beč, 2008), Kamov (Rijeka, 2012), Tirana in between, Traduki (Tirana, 2013), RONDO (Grac, 2014), Create in residence (Švedska, 2014), AIR Krems NÖ (2019), Sarajevo, Traduki (2020). Dobitnica je nagrade za poeziju Duškovićeva zvona (Pančevo, 2002). Za knjigu Pansion. Metamorfoze dobila je nagradu ,,Matićev šal”.

RADE ŠUPIĆ, pet pjesama

poezija

IZOSTAJUĆA SVETLOST

Poezija je igra
u kojoj dobija onaj koji gubi
Sartr
I
Iskoristi prelepi dar koji sneva
učini papir gorećom materijom
Prekrsti užarene šake i zagledaj se
zid je preplavljen ikonama reči

Pokrij udove i drhti u mraku
pokušaj da pišeš bez svetlosti
Spoznaj kako vera priziva ljude
to nenametljivo srce melodičnosti

Stvori plamen oko postojećeg tela
levitiraj vezan kao na lomači
bez slušanja ražalošćenih žena

prihvati jecaj koji se dovlači
Recituj poeziju prosjacima i staklu
i ne obaziri se na noć poodmaklu

II
Nikada nemoj pisati prorocima
ne vredi da čovečnost zna tvoje ime
jer zvuci nadolaze zaboravom
obnovljive Plime i boljka neoprezna

Verujem da će se pevati lakoćom
kada budu zalutali tvorci i More
I ništa neće biti kao stara zora
krhotine zemlje i tajanstvene odore

Ostao sam veran suncu i tišini
u praznoj knjizi vidim život koji ječi
u nesvakidašnjoj blizini ja volim

daleki žar ustreptelosti reči
Otkrij geslo: pozajmi: letargije i pene
možda ipak nađeš oči bezimene

***

POEZIJA ZRENJA

Zanesene reči potiču sa nebesa
volim podstrek koji spaja aksiome
zahuktale zavese mirnih doba
i ulazni štok naviknut na promaju

Prohujali odjek izazvan olujom
i ljubav koja je prestala u magli
mesečinu koja odlazi šetajući

ne ostavljajući ništa iza sebe
I zamračene sobe isušenih očiju
suvi pelin ubran sa vrha sveta

Iz zimskog sna okreću se muze
sa utrobom pevajućih otkrovenja
Melodija duha te prolaznosti
preokreti reči i mršavih bdenja

Venci će sami birati glave
da ne bi trnje postalo siroče

***

SAŽIMANЈE

I
Danas je sunce
kada datumi ispisuju palindrome
kada mesec pojašnjava
izlizani pedalj
Zemljo ti ukroti podvodne reči
jer ljubav je preživela u nama

Dosta smo zakopavali leševe
egzistencijalne uzvike
kao i mitove velikih božanstava

Na pesmu neće uticati vreme:
ovo nebo ostaje zagledano

II
Ako ikada primetiš
a osetićeš
da te poezija više ne želi
da reči postaju
osamostaljena deca
Verovatno ćeš biti sumnja
ali sumnjaćeš i ti
Zbog tih istina
koje smelo su nazirale

***

ALLEGRO

Budiš me očima koje zatvaraju nebo

1.
Možda imamo
jednu jedinu sličnost
što nas razdvaja
a to je ime cveta
koji volimo
Jutro i divne Oči koje su umrle
u svojoj nesavršenosti

2.
Kada bih ponovo ušao
u tu šumu spasa
verujem da bih se prisetio
svog pogubljenja
tu gde Počivaju sva buđenja
i moje oko
u prvom delu mene
Al ne vene reč
već siromašna želja
da se proživi život
koji će drugi
samo osetiti rukama

Rekao sam sve
što sam želeo da probudim
na ovom svečanom tlu
al sveta nema
u snu reči koji tražim

***

PRE ROĐENЈA

Ne znam zašto sam odabrao
da postanem čovek
zašto nisam iskušavao zemlju
dok sam još imao moć
Zašto jednostavno
nisam odlepršao u jata
kao i ostale slepe ptice
koje pronalaze očeve
A govorili su mi
nepoznati starci i čela
da ću između zvezda
pronaći pravog sebe
Tamo sam već bio
i sumnjao u bilo koga
u bilo koje ideologije i sunce

Ne znam zašto nisam otkrio
pravog sebe
kao da su se nebesa poigrala
bacivši me na zemlju
bez tela bez Poezije
koju sam toliko sanjao kroz mrak
Dugo sam pisao o rečima
ali sada reči ispisuju mene
sećam se samo zalutalog sjaja
i zamagljenih očiju
koje su mi spontano rekle:
Zašto nisam upoznao pravog sebe
dok sam birao
gde ću razjasniti trajanje

Ne znam zašto sam odabrao
da postanem čovek
zašto nisam odabrao bela jutra
i letargične oči
Danas bih žrtvovao sve metafore
za onaj život
iz kojeg sam došao

_______________________________________________________________________

RADE ŠUPIĆ iz Lazarevca je 19-godišnji student Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija.
Napisao je pesnički prvenac „Poezija koje nema“, koji čeka da bude objavljen.
Nagrađivan je na međunarodnim takmičenjima, kao i na takmičenjima lokalnog nivoa.

književna pretpremijera: ZBIRKA PJESAMA IRENE MATIJAŠEVIĆ “TIJEKOM KIŠE DOLAZI SUNCE”, V.B.Z, 10/2020; tri pjesme

poezija

TAKO I SVE ŠTO VRIŠTI KAO DREČAVE BOJE IZAZIVA NEPOVJERENJE

I sve što tiho svjedoči da postoji
Zaista budi nadu
Da postoji ljepota
Da postoji rana koja zacjeljuje
Da postoji komad kolača koji ćeš zagristi
U jedno predvečerje
Uzorak života na čipki
Otrgnuta haljina ili pero iz nekog ormara
Punog posteljine
I da nećeš reći to je od anđela
Nego ćeš mirno hodati natraške
Dok ne nađeš vještiji način hoda
A za sad ideš naprijed
Jesi li riješila problem
Nisam
Napravila ništa
Odgovoriš
I slučajno kao da ne znaš
U taj čas proleti djevica
Ili pjevica
Nevažno je

***

DOK MI SRCE PJEVA

Dok moje vinilske ploče obuzima užas
I moj grad odlazi
Po krafne, po peciva, dok se bori svijet da zaradi
Za kruh
Dok se pojedinci svađaju
I svi zauzimaju bokove
Koji plešu koji bi vrtjeli oko sebe cvijeće
Dotle za to vrijeme ja oplakujem zadnju vezu s
Depresijom, zadnju sponu s tužnima, zadnju intenzivnu padajuću
Sklonost ljudi da se spuste
Da im se spusti raspoloženje, da potonu, da padnu, da ukratko
Ne lete nikamo, da nikamo nikad nisu odletjeli, da nisu osjetili
Kako je visoko tvoje oko do kojeg dolazim i vidim snagu
U tvojem oku, koje je visoko, više od stopala, u njemu
Nalazim crnu nadu u mene

***

BORBA, ŠTO TO ZNAČI?

Na primjer, neki dan sam namjerno
Išla pješke po najvećoj hladnoći
Od minus sedamnaest stupnjeva.
Zatim se polijevam ledenom vodom, nakon kipuće
Sav moj posao
Osnaživanje.
Spremnost na bitke.
Svemu treba gledati u oči.
Sve što volim trebam se i za to boriti.
Borba je naličje sreće.
Predavanje je samo za one trenutke
Kad želimo nekoga pustiti van iz života.
Tad se predajemo višoj sili
Ali do tada se borimo
Nema zaštite ni hepi enda ni bajke
Danas sam pročitala negdje da samo tužni ljudi
Bez života u kojem bi uživali
Pišu.
Možda je to istina.
Jer ovo nije pisanje
Nego čišćenje.
Razgovor.
Ne o nogometnoj utakmici
Niti o bravici koja se zamrznula od leda
Ovo su oni nasušni razgovori
Trebaš mi zapravo ti
Da ih s tobom vodim.
Ali ne.
Lažem.
Kad bi ti otišao spavati
Ja sam još malo ostajala za kompjuterom
Volim najviše sabirati dojmove
Slagati ih
I onda presavijati
U stihove.
Moram biti sama
Popuno sama
I to se zove mentalna higijena.
Nema drugog opisa.
Moram čistiti ždrijelo morskog psa
Ili kita
U kojemu smo svi uhvaćeni
I ako dobro pišemo možda ćemo izaći.

______________________________________________________________________

IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala je u „Quorumu“, „Vijencu“, „Zarezu“, „15 dana“, „Poeziji“, „Fantomu slobode“, „Agonu“ i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio projekta-emisije Riječi i riječi.
Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.) i Južne životinje (AGM, 2010.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).

“SLOVO GORČINA” 2020, Nagrada “Mak Dizdar” za prvu neobjavljenu zbirku poezije, drugonagrađeni rukopis: “KAKO SU ME VANZEMALJCI UBIJEDILI DA TAJ PATRIJARHAT I NIJE NEŠTO” VLADANE PERLIĆ; četiri pjesme

poezija

AKO ĆEŠ MI VEĆ PSOVATI MATER, POTRUDI SE DA BAR UŽIVA

Moja majka je savršena žena.
Ona nikad ne ulazi u frizerski salon bez
krivice u svom novčaniku na leptiriće
niti kupuje sebi novu haljinu dok god
mi pružamo ruke prema dućanskim policama.
Moja majka je savršena žena
jer zna prepoznati prioritete:
otac prije kćeri,
muž prije žene,
djeca prije majke.
Žuti i bijeli pilići,
dva ranjenika za slavu,
paprike usred suše,
sve čeka i zavisi od ruke savršene žene.
Da ga ona ne uprti na svoja leđa i
nosa do svog tužnog groba,
ovaj svijet bi se vjerovatno skotrljao na
samo dno galaksije
i raspolovio kao prezrela jabuka.
Moja majka je savršena žena
sa savršenim podočnjacima
i savršeno ispucalim rukama,
čije brazde više ni glicerinska krema
ne može da ispuni.
Moja majka bi, moguće, bila svetica
da nije rodila savršeno nesavršenu mene,
a to je grijeh koji ne može da se
oriba na koljenima niti sapere krvavim znojem.
Majkama je dozvoljeno da rađaju
samo male isuse.
U suprotnom,
svijet im podere halje i svakodnevno ih
u psovkama siluje.

***

MOJI RODITELJI

Moji roditelji su se podmladili
Sada nose pelene i guguču
Krhki su kao dojenčad
Vozim ih po ljekarima da prime bocu
Viču mi mama, mama!
Na šta se ja srdim, pa kažem
ko je koga ovdje rodio!?
Od njihovog plača ne sklapam oka noćima
Još devet mjeseci kaže doktor
Plašim se njihovog rođenja

***

ZAŠTO KAMIONDŽIJE ODLAZE NA JUG

jesi li znao da kad lisica umre
njene sestre se skupe u suton i plaču
a ako imaju braću
ako imaju braću
onda ništa
ispričao mi jedan čovjek što je došao
da se napije vode na našoj česmi
kaže kad flamingosi dođu
na autoput da plešu
to ne valja
znači golema je
usamljenost kamiondžija
baš juče sam vidjela jednog
trubio je psovao a onda dugo
plakao u šoferskoj kabini
ovo zadnje nisam vidjela svojim očima
ali njegov auto-miris je bio
ružičasti flamingo
i sve gole žene na posterima
su mu bile tužne
to jer su srodne duše
i onda jebiga
zato kamiondžije svake jeseni
odlaze na jug
to su prosto takve tice

***

LJUBAVNO PISMO GRADU KOJI ME JE JEBAO I VIŠE SE NE JAVLJA

ti si retardan i glup
zato i jesi moj grad
nikad me nemoj napustiti
vodi me uvijek lelujavu i pijanu
na moj zadnji bus rale turs
prepoznajem ga uvijek po
jedinstvenom smradu
nepostojećoj klimi
i ojkačama na plejlisti
grade moj
volim te volim te
ma šta evropa francuska šta berlin šta
ti imaš najljepše oči i tako me temeljno svlačiš
poljubi mi koljena modrim ulicama
ti si moje prvo jebanje prvo pravo plakanje
prva pijanstva svirke drugarstva
moja vječna slabost ljubav
nikad nemoj odustati od mene
nikad neću odustati od tebe
ti si puna pepeljara koju
ne dam konobarima da istresu
iz tebe se rađam svaki put kad se kockari
prekrste i povuku ručku na voćkicama
nikad mi ne povjeruj na prijetnje izbjeglištvom
to ti samo udaram čežnju
jer želim da me stisneš jače nego ikad
želim da mi kažeš ljubavi moja
čitaj kavafija
sve je istina
jedan grad
jedna zemlja
jedna čežnja
ti i ja
grade moj
ne budi mi stranac
oduvijek sam htjela da ti pripadam
zašto se sad praviš da me ne poznaješ
reci da sam tvoja ljubav tvoja mezimica
reci da me se sjećaš iz tinejžerskih dana
sa dvolom nektara u parkiću i zbunjenim okama
ja sam tražila tebe
grade moj
mrzim te
svih tvojih sto lica
ti si goli beton i golubja govna
ti si dobro izlektorisan govor mržnje
ja sam tvoja ja sam tvoja
zašto me ne vidiš
kvragu i ti i tvoje nastavnice srpskog
sa šarenim maramama oko vrata
i obiljem pridjeva u rukavu
one uvijek znaju bolje
one su uvijek nosile tvoje burme
i pljuvale po mojim sastavima
jer sam tvrdila da je najhrišćanskije biti kurva
davati ljubav svima
zauzvrat uzimati samo ljubav
ali one su vidjele samo to
kurva kurva kurva
i nijedan pridjev ispred
grade moj
malaksali kurcu
frustriraš me dovodiš me do ludila
ja bih ovdje da ti dam sve
a ti tromo blejiš brojiš ovce
razvijaš paraplegiju
šta sam ti ja
neka diplomica da me izložiš za goste
školjka suvenir iz sutomora
što je na svakih par godina prisloniš na uho
i praviš se da slušaš more oluju budućnost
zajebi me s tim
ti si đaner koji cijeli život priča
da se od sutra skida sa dopa
a već prvom prilikom krade babi penziju
i juri zmajeve u toi toi-ju
grade moj
govno jedno licemjerno šizofreno
ne bih te mijenjala ni za jedan drugi na svijetu

_______________________________________________________________________

VLADANA PERLIĆ (1995, Banja Luka) diplomirana je profesorica francuskog jezika i književnosti. Za rukopis „Kucanje na vrata kule“, dobila je nagradu „Novica Tadić“ za 2020. godinu, bila je finalistkinja konkursa Trećeg Trga 2020, SKC-a iz Kragujevca 2020. i dobila drugu nagradu na konkursu „Slovo Gorčina“ u Stocu za 2018. i 2020. godinu. Trenutno je u finalu Festivala poezije mladih u Vrbasu i Međunarodnog festivala kratke književne forme Zaton. Pobjednica je Prvog pjesničkog konkursa za najbolju studentsku poeziju Univerziteta u Banjoj Luci, kao i pjesničkog konkursa „Vrijeme (bez) utopije“ 2019. Poezija joj je prevođena na francuski, njemački, engleski, mađarski, poljski i hindi.