Month: April 2020

ESEJ ALEKSANDRA PROKOPIEVA: LABIRINT I LET

esej

Mada su u zadnjih šezdesetak godina ptice u priličnoj zabuni, izgleda da su, pored svih padobranaca, nadzvučnih zrakoplova i svemirskih letjelica, one, barem po brojnosti, ipak još uvijek gospodarice neba. U svakom slučaju, ranije je njihov let bio neupitniji i sigurniji. A to ranije trajalo je veoma dugo, od vajkada, kada su praroditelji današnjih ptica, krajnje uzbuđeni, prvi put poletjeli u visine. Nebo, golemo i beskrajno, prihvatilo ih je kao nešto svoje, najrođenije. Svaka ptica, već prema tome kakav bi pogled na svijet odabrala, pronašla bi i svoje mjesto na nebu: vrapci – nisko, laste-srednje, ždralovi-više, orlovi-najviše…
Kasnije, a to kasnije je bilo tisućama godina unatrag, odnekud se pojavi i čovjek. Prizemljen na tlu, uz napor, trapavo je prohodao, teturajući se s kamena na kamen, da bi odmah potom sjeo i malo predahnuo. Neke od ptica, koje su letjele visoko, nisu ga ni primjećivale, ili su se barem tako pretvarale. Neke druge pak, po prirodi druželjubive, počele su se sprijateljivati s čovjekom, te su se spustile, slijetjele i postupno, kljucajući travke i zrnca po zemlji, zaboravile letjeti. Toliko su se priključile životu na zemlji, da neke od njih, recimo guske, prelaze preko ulice najpozornije od svih životinja.
U međuvremenu, čovjek se pokazao kao prilično ambiciozno biće. Naučio je paliti vatru, tj. zadimiti zrak. Naučio je i to da mu kotač može poslužiti i za vožnju i tako počeo izazivati – saobraćajke. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Htio je postati ptica! Pa zašto bi nebo pripadalo samo bogovima i pticama?
Zalijepio je na sebe krila, zamahao njima više puta, i hop… poletio i… pao! Popeo se na stijenu, zamahao nekoliko puta, poletio i… pao s još veće visine. Čovjek nije bio samo ambiciozno, nego i veoma tvrdoglavo biće. Premda mu je od tolikih padova glava bila sva u kvrgama, on je uporno, ponovno i ponovno pokušavao poletjeti, skačući dizati nasuprot Zemljinoj teži, ka visinama.
Stara mudra sova Sokrat, autoritet među pticama, tvrdi da je mit o dvojici neustrašivih letača, oca Dedala i sina Ikara, koji su se najzad uspjeli vinuti u nebo, istinit. I da su ga u takozvane izmislice uvrstili baš oni ljudi kojima strah višekratno uvećava ionako preveliku težinu. Prema Sokratu, umjetnik Dedal, izumitelj i graditelj Labirinta, znao je da nebo, kao i voda, ima svoju dubinu i da su krila, kao i riblje peraje, samo sredstvo koje omogućuje zaron u tu dubinu. Bitno gorivo, moć letenja, dolazi iz čiste, elementarne vatre koja gori iz oslobođenih srca ptica. Srca Dedala i Ikara bila su obuzeta tom nepodmitljivom, vatrenom čežnjom za slobodom, i kada je majstor od najlakšeg perja sastavio dva para krila i voskom ih zalijepio na sinovljeva i vlastita leđa, oni su jednostavno zaplivali kroz zrak. Praanđeli Dedal i Ikar, nalik na božje miljenike, kako ih opisuje gospođica Vilet (koju citira Bachelard): “…s iskošenim tijelima, uspravna poprsja, ispruženih ruku i malo istegnutih nogu…” – brazdili su zračnim strujama, od Knososa na sjeveru prema otoku Par, a zatim iznenada prema Istoku, jer se čežnja za rodnim gradom u letu poništava neumoljivom činjenicom da Dedala u Ateni čeka smrtna kazna.
Nailazi najteži trenutak zračnog putovanja: mladi letač, u beskrajnoj slasti, previđa opasnost Sunčeva zagrljaja, koji otapa vosak kojim su zalepljena Ikarova krila, te se on, kao noćni leptir opržen svijećom, obrušava u more. Nesretni Dedal produžava svoj let sam, sve do Sicilije, gde ga dočekuje prijateljski vladar Kokal.
“Neoboriv” argument Sokrata, mudre sove, o važnosti Dedalova i Ikarova leta, brojne su pametne i učene studije drugih ljudi o ovome događaju. Jedan od tih mnogobrojnih tumača, s imenom kao izašlim iz stripa (a pripada uglednom likovnom kritičaru transavangarde), Achile Bonito Oliva, ima svoju verziju Ikarovog pada, nastalu prema Sokratu, ali dirljivo poetiziranu: “Ikar se strmoglavo obrušava, bez ijednog krika, privlači ga zemlja, jer više nema opremu za letenje. Krila otpadaju, opijenost daljinom i pogled s visina nestaju u jednom djeliću trenutka. Ikar nije slijedio priručnik za letače, nije uporabio prirodnu lukavost umjetnosti. Dedal, umjetnik, nijemi je posmatrač Ikarova pada”. Oliva povezuje Dedalovo ime uz glagol daidallen=graditi, djelovati pomoću umjetnosti ruku. Gradnja Labirinta je “trijumf techne”, a pritom “techne nije u službi ishoda, već je sam postupak udaljen od svake konačnosti, obuzet zadovoljstvom apstraktne, mislene primjene”. U osmišljavanju smrtonosne tajne Labirinta, Dedal je koristio svoje već dokazano graditeljsko iskustvo, ali također i ono vrsnoga duboresca – otuda iznenađenje u detaljima, neprestano zapletanje putanja, unešenost u nutrinu. Dedal spoznaje svoju umjetničku moć tijekom postupka izgradnje Labirinta. Najneposrednije ugrađen u gradnju, a čvrsto nogama na zemlji, taj nadmoćni tvorac jedini je koji zna put ka izlazu.
Otporni maštalac, Dedal i letenju prilazi kao prema graditeljskom projektu: s pripremama, planovima i nacrtima, a zatim i s pažljivom veštinom (neophodna ‘techne’) u izradi. Dedal uvažava nebo, kao što je uvažavao zemlju u gradnji Labirinta
– A zašto onda nisu letjeli noću? – lukavo priupita Sokrat. Znajući granice potencijalne i praktične slobode u rizičnoj igri s Elementima, Dedal svoje inovativne zamisli konkretizira, planira i izvodi.
A gdje je tu Ikar? Temperamentom najbliži glazbenom (mada postoji u svim sferama umjetnosti), on nestrpljivo iskoračuje, brzo se suočava sa sukobima i ne sačekavši rešenje, hita (leti) ka sljedećem izazovu. Skriveni antagonizam otac-sin razgrađuje labavo jedinstvo graditelj-glazbenik u samome umjetniku (više od onoga umjetnik-kritičar na kome inzistira Oliva), pa s toga gledišta, ignoriranje stopala kod Ikara i njegova nekritičnog ushićenja sveukupnim carstvom visina, posljeduje jednim vidom samoubojstva koje ovaj dionizijski letač čini opijen, ne poštujući zakone tog nebeskog, naizgled potpuno slobodnog carstva. Nasuprot drugim samoubojicama, Ikar nema pomodrjelo lice, niti nagorjelo tjelo. On je plamena lopta, meteor, golemo ushićenje što je osjetio mitološki božanski proctor pali mu tijelo. Krhka granica između lukavog i spontanog, između konkretnosti i zanosa, između svijesti i nadsvjesti dvostruko je podvučena između oca Dedala i sina Ikara. Ikar, mada nije božanskog podrijetla, nesumnjivo je jedan od praunuka, jedan od nasljednika Prometejevih, čiji bunt protiv diktature uvijek (i kada je riječ o vrhunskom igraču) završava samožrtvom. Prema Jean Pierreu Vernanu: “Prometej nije nikad pomislio biti kralj”.
Ali, žrtvuje li se samo jedan i je li to zaista samožrtva? Najsvježiji i najdoslovniji primjeri sa Ikarima rock and rolla – Morrison, Hendrix, Lennon, Joplin, Cobain… – potvrđuju drugačiju, nomadsku perspektivu ikarstva. Ako umjetnost, prema zakonitostima samo njoj znanim, traži rizičan iskorak, ona zauzvrat može stvarati čuda!
– For love that knows no season. And for joy that knows no end – komentira Sokrat s uzdahom.
No, bez obzira je li Dedalov i Ikarov let istina ili mit, taj 1500 kilometara dug let najbolji je dokaz (zajedno s putovanjem nebeskim visinama mezopotamskog junaka Etana, koji je jahao na orlu, ili carigradskog fantazera koji je, bacivši se s najviše đenoveške kule u Istanbulu, preletio cijelu prijestonicu, ili letača u Rubljovu ili smotanka iz naše makedonske bajke koji se pomoću vjernog mu orla sa strašnih visina spušta u donje carstvo) – da čovjek, kao i ptica, ne samo da ima pravo na svoj djelić neba, nego i na svoj let tim nebom.
Astrološka dobilješka: u knjizi “Le zodiaque, cle de l’homme et l’universe” bijeli mag Omraam Ivanov povezuje let s erom Vodenjaka: “U vrijeme ere Riba, vodena prostranstva se prije svega istražuju – plovidbama. S Vodenjakom se ulazi u sferu zraka – telekomunikacije (telefon, televizija), zrakoplovi, rakete…” Očito da Labirint, zajedno s Minotaurom, pripada eri Bika, s Piramidama i čulnom, kravolikom Hator, s Urukom Gilgameša (ponekad predstavljenog s rogovima) i s njegovim strašnim suparnikom, nebeskim bikom boginje Ištar, s moćnim Rudrom iz Rig-Veda i s Vrishabhom, pokretačem svemirskog vozila, s bikovima na glinenim pečatima iz Mohenxo-Dara, predvođenim itifaličnim likom s velikim rogovima, koji sjedi s prekriženim nogama…
Prema tome, Dedal i Ikar svojim su letom preskočili 4000 godina, odnosno dvije svemirske ere. Otuda se ne treba čuditi astronomima što su mali, strelovito brz meteor koji svaka dva desetljeća prolazi pokraj Zemlje (ali je nikada ne dotiče, produžavajući nedodirljivo, hvala bogu!, svoj nadzračni put) nazvali Ikarovim imenom.
A Dedala su (“kao i sve neshvaćene uranovske pronalazače”, uzdiše Sokrat) tek poslije smrti njegovi sunarodnjaci proglasili junakom, polubogom. Godine 432. pr. Krista, atenski sud osuđuje jednog kipara jer se usudio na štitu Atene Partenos prikazati svoj autoportret u Dedalovu liku. Kipar nije nitko drugi do li Fidija osobno, “prvi, najveći umjetnik svih vjekova koji su mu prethodili i onih poslije njega”, kako ga oslikava Hölderlin, koji će i sam – u prkosu da poleti ka gornjem svijetu čistog, vječnog stvaranja – ikarski pasti u futrolu “vašeg poniznog Skardanelija”, dobrovoljnog zatočenika u kuli bez izlaza gdje je, umjesto Minotaura, čuvar dobroćudni stolar, ali su zato vrata prema svijetu zauvijek zaključana.
– “Kao što je napisano na jednome mjestu u Upanišadama: Iz smrti odvedi me do besmrtnosti. No vratimo se Dedalu. Mozgam kako jedan te isti čovek može biti arhitekt i Labirinta i Leta” – nastavlja brbljati sova Sokrat: – “Odakle mračni žrtvenik (gdje se izgledi da se pobjegne od naužasnije varijante Tanatosa, tj. da se bude hrana u želudcu drugog živog i ne baš privlačnog bića, mjere tisućinkama jednog postotka), može biti djelom istoga majstora, koji Letom ostvaruje najerotskiju čovekovu želju – biti neuhvatljivo slobodan?”
– “Ipak, svaki čin ima svoj razlog, i to ne samo jedan” – preuzima Sokrat svoju omiljenu ulogu (nediplomirana) psihoanalitičara – “Dedal je bio uvjeren, kao i većina umjetnika većeg i manjeg kalibra, da je predodređen činiti Čuda! Da su i Eros i Tanatos u službi stvaranja čuda! Ali, za razliku od drugih, njegova umjetnička karijera, od početka do kraja, prepuna je dokaza o takvoj umjetničkoj vještini. On je bio prvi od skulptora, koji je kao neki Michelangelov šukunšukun pradjed, učinio da njegovi kipovi progledaju i da se pokreću. Prije toga, kipovi su imali ukoćene ruke i noge, a oči su im bile zatvorene. On je učinio da kamen progleda i prohoda. Rendgenski se uvlači u njega i daruje ga osjetilima. Sve ono grešno u Dedalovoj mladosti – slavoljublje, egoizam, ubojstvo Tala iz zavisti – došlo je zbog rane spoznaje o neograničenoj moći spoja talenta i techne. Ikarova smrt zatekla je Dedala u zenitu umjetničke zrelosti, ali je sredovječni genij imao pred sobom još dovoljno vremena prihvatiti užasnu životnu lekciju i konačno postati nesebičan učitelj koji će s ljubavlju darivati znanje svoje…”
I tu Sokrat raskolači oči, kao što to blizu ponoći može jedna sova u svojim najboljim pedesetim. Ali se ja, iako ponekad sklon mjesečarenju, najuljudnije oprostih od nje, i koliko je moguće brže, vratih u svoju osvijetljenu radnu sobu, da odmah sjednem i započnem pisati ovaj tekst.

______________________________________________________________________

ALEKSANDAR PROKOPIEV rođen je 1953. u Skopju. Studirao je u Beogradu na Filološkom fakultetu na Odsjeku književnosti i komparativne književnosti, a u Beogradu i na Sorbonni doktorirao je radom iz područja komparativne književnosti i teorije književnosti. Predaje na Institutu za makedonsku književnost na Skopskom sveučilištu.
Objavio je kratke proze ‘Mladi majstor igre’ (1983.), ‘…ili…’ (1986.) i ‘Plovidba prema jugu’ (1987.), knjige priča ‘Slovo o zmiji’ (1992.), ‘Ars amatoria’ (1998.) i ‘Čovječuljak’ (2013.), knjige eseja ‘Je li Kalimah bio postmodernist’ (1994.), ‘Antiuputstva za osobnu upotrebu’ (1996., 2000.), ‘Putovanja bajke’ (1997.) i ‘Postmoderni Babilon’ (2000.), priče za djecu ‘Hajde da napravimo film, zajedno’ (1997.) te roman ‘Promatrač’ (2008.) a bavi se i prevođenjem na makedonski jezik. Djela su mu prevedena na 12 jezika.

– tekst je preuzet iz Zeničkih sveski – časopisa za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, 29/2019
s makedonskog preveo autor –

KRATKA PRIČA KSENIJE KUŠEC IZ ZBIRKE “OPĆA OPASNOST”, Hena com, 2019

proza

ROĐENDAN

Na taj rođendan pozvala sam Jadnicu, Grbavu, Ćoravog, Invalida, Prištavca i još neke. Nesreća je bilo moje školsko ime. Nije to bilo ništa tragično, naš je učitelj svakome dao neko pogrdno ime i odmah smo se na to navikli. Svojski se trudio da se zamrzimo i prilično je u tome uspio. Već u prvom razredu nas je krstio. Volio je tu riječ, stalno je govorio:
– Ti se ne daš krstiti!
Ili:
– Krstit ću ja tebe pa ćeš vidjeti svog boga!
Uvijek je sa sobom donosio križ u razred, pa kad bi ušao, prvo bi njega izvadio iz torbe i stavio na čavlić kojeg je povremeno morao učvršćivati gipsom. Nakon nastave odnosio bi ga pa bi ostajala praznina koja je već imala oblik križa, na tom mjestu boja zida bila je malo svjetlija.
Invalid je dobio to ime jer je šepao, imao je jednu nogu kraću. Ne mogu reći da je učitelj s njim bio grub ili da ga je ponižavao. Dapače, govorio nam je da mu moramo dati stolac, ili posuditi bilježnicu, ili mu dati prednost jer je invalid. Ali nije ga zvao Sanjin, nego Invalid. Što ostaje u dječjoj glavi kad nekoliko puta tjedno čuje:
– Invalide, donesi zadaću! Invalide, ne pričaj i ne prepisuj! Ostani tu, ti ne možeš trčati s njima jer si invalid.
A što je ostalo u našim glavama? Što je ostalo u glavi djevojčice koju je prozvao Jadnica? Inače se zvala Zlata i zaista je bila jadna, živjela je u nekoj straćari u dvorištu Jurišićeve ulice, bila je sa sela, bez majke i vrlo siromašna.
Za rođendan, mama mi je ispekla tortu, kupila balone koje smo zajedno napuhale, iz ureda donijela nekakve papirne trake pa smo njima lijepo okitile stan. Do ovog rođendana nisam nikada zvala djecu na proslavu. Uvijek bi to bili rođendani s dvije bake, jednim djedom, mamom, mlađom sestrom, jednom starom tetom i bez tate koji je uvijek radio pa bi došao tek na kraju. Mnogo je djece već otprije imalo staža u priređivanju rođendana. Bila sam na nekima od njih, ali ne na svima. Samo na onima iz jadne grupe.
Učitelj me baš i nije volio. Nisam bila anđeo, ali zvao me tako jer mu moji mama i tata koja su radili u nekim OOUR-ima, nisu mogli pomoći kod stana. Na listi čekanja za stanarsko pravo bio je četrdeset šesti, a htio je da ga moji roditelji gurnu prema manjem broju. Barem prema dvadesetici. Kad su mu rekli da nisu uspjeli, zamrzio me. Na satu likovnog slikali smo bijelom temperom na crnom papiru. Nacrtala sam jedan veliki cvijet s mnogo vitica, ukrasa i točkica, raskošno je izgledao. On je uzeo moj list i pokazao ga razredu:
– Nesreća je dobro nacrtala, vidite da i ona može nešto dobro napraviti!
Gotovo pa pohvala.
Među nama djecom nije bilo pravog prijateljstva, ali učitelja nismo voljeli nimalo. Suzana, čiji je otac bio liječnik i uvijek je u bolnici primao učitelja preko reda, sređivao mu operacije kod najboljih kolega, čak ga je primio na more u svoju vikendicu preko ljeta, ona ga je isto mrzila. Imala je nadimak Krasotica i svaki dan morali smo čuti kako je ona njegova miljenica i kako bi se svi trebali ugledati na nju. Mrzila ga je jer djeca vole pravdu i jednakost. Pa makar i u mržnji.
Unatoč svemu, sklepale su se neke grupice više po načelu dijeljenja istog dreka nego pravog prijateljstva. Logično je da su Jadnica, Grbava i Nesreća bile u jednoj grupi, a Krasotica, Pametnica i Brižitka u drugoj. Predsjednik, Ajnštajn i Zgodni rugali su se nama koji nismo imali levisice, a Ćoravi, Invalid i Prištavac šutjeli su u kutu da ih Jaki i Kuštravi ne istuku. Bilo je još nekoliko njih koji su bili neutralni i imenom i pripadanju, pa su se družili kružeći od grupe do grupe. To su bili Maslina, Vrtirep, Plavojka i Krojačica. Njihovi se roditelji valjda nisu odredili prema učitelju ili su usluge tek trebali pružiti, pa su tako i djeca dobila neutralna imena. U šestom razredu, tek godinu dana nakon što smo ga se riješili, počeli smo odlaziti na klizanje. Tamo je situacija bila donekle normalna. Uspjeli smo se izmiješati, vrištati pa čak i smijati. Zato sam ih i pozvala na rođendan. Sve one iz jadne grupe i sve iz neutralne, a njima sam dala u zadatak da ispitaju one cure iz fine grupe. Krojačica ih je pitala i sve tri su joj potvrdile. Subota u pet. Kod Nesreće.
Mama je na gramofon stavila ploču, pjevao je Armstrong, uredile smo dnevni boravak kao da je Nova godina. Stol smo stavile uza zid i na njega poslagale male sendviče koje smo zajedno slagale. Toliko sam ih pojela za vrijeme rezuckanja da sam samo čekala tortu koja je bila u frižideru i izgledala je kao iz filma. Mama ju je ukrasila šarenim bombonima i slatkim šljokicama. Stolice i fotelje poslagale smo jednu uz drugu kako bi bilo što više mjesta ako bi plesali. To sam vidjela na rođendanu kod Plavojke. Ona je živjela u kući podno Sljemena i imala je lijepu kuću. Njezini roditelji su nam sve ostavili i otišli nekud, kako bi mi imali mira za proslavu. Svidjelo mi se kako su uredili veliki dnevni boravak, vidjelo se da im je bilo stalo da nam bude dobro i da njihova kći uživa. Obećali smo da nećemo prolijevati sok.
Inače, učitelj je imao specijalne metode rasprijateljevanja. Kad bi primijetio da se nešto veselije ponašamo, da se šalimo, da se družimo i da nismo više toliko šutljivi, tad bi odabrao nekoga od nas kao žrtvu. Učenik bi morao stati ispred razreda, a djeca su trebala govoriti što je optuženik loše napravio. U početku stidljivo, a kasnije okuraženi njegovim odobravanjem, pljuštale su razne gluposti, laži i izmišljotine.
– Ukrala je novce iz mojeg kaputa! Ma iz svih!
– Probušio je gumu na autu za vrijeme odmora!
– Opsovala je majku čistačici!
– Nije pojeo kruh, nego ga je bacio u smeće!
– Sakrila mi je cipele pa sam morao ići kući u šlapama!
Nije bilo načina da se dokaže suprotno. U početku, dok još nismo znali postupak, branili smo se. Kasnije smo naučili da je to uzaludno i da usporava. Bilo je najpametnije šutjeti i čekati da tortura što prije prođe. Tišina i gledanje u pod, brzi odlazak kući. Tako su uglavnom prolazili i ostali školski dani.
Kada je završila jedna strana, mama je okrenula ploču. Louis je pjevao kako je prekrasan ovaj svijet. Odsvirala je i druga strana. Kad je ponovo stavila a-stranu, obje smo znale što to znači. Sat i pol ne mogu kasniti baš svi. Bila sam uvjerena da će barem jadnici doći. Mama je stavila ploču na početak i rekla da ide do susjede. Vratila se sa svojim ulovom: četvero djece, plus njihove majke, plus njihova mlađa braća, plus moja sestra, plus muzika…
Plesali smo, jeli sendviče, puhali svjećice, rezali tortu, bacali papirne trake jedni po drugima, igrali skrivača i boce istine, mame su pile kavu i smijale se. Rođendan je bio pravi pravcati.
U ponedjeljak, kad sam sjela u klupu, Jadnica mi je prišla i pitala me kako se osjećam, jesam li ozdravila. Nisam se odmah snašla, nisam razumjela. Nastavila je:
– Dobro da nas je Krojačica sve nazvala. Inače bi svi došli, a ti bolesna! Još bi nas i zarazila.
Promumljala sam nešto i složila se s njom. Bolje je da svi tako misle, nego da otkriju kako mi je prijateljica smjestila, tako sam razmišljala. Ipak, nisam se nadala izdaji. Iako Krojačica nije bila u našoj jadnoj grupi, tu i tamo družila bi se s nama, a i često bi dolazila k meni na čaj poslije klizanja jer sam joj bila usput. Te subote predvečer, tjedan dana nakon rođendana, pozvonila je. Vrata joj je otvorila moja mama i brzo se vratila. Nisam pitala što je bilo, niti što joj je rekla. Što se mene ticalo, rođendan koji je mama spasila bio je odličan.
Krojačica je nestala iz mog vidokruga, moje ignoriranje učinilo ju je nevidljivom i nemoćnom. Mi ostali, izdržali smo u sličnom raspoloženju još dvije godine i sretni jedva dočekali svoje nove škole. Osjećali smo olakšanje što se rastajemo, što idemo u nova društva, što se više nikada nećemo vidjeti. I nismo se više vidjeli, čak niti slučajno u prolazu iako naš grad, kao uostalom ni svijet, nije velik.
Iza nas ostalo je sramotnih osam godina od kojih je ostalo neko neugodno hrapavo sjećanje. Uvijek kad bih se sjetila osnovne škole loše sam se osjećala. Nije mi pomoglo ni kad sam pročitala učiteljevu osmrtnicu u novinama.

________________________________________________________________________

KSENIJA KUŠEC (Zagreb, 1965.) pisanju priča pristupa isto kao i pečenju kolača: s puno truda, mašte i želje da oni koji će ih jesti ili čitati, još dugo misle o njima. Priča, kao i kolač, mora biti zanimljiva, jednostavna, komplicirana, profinjena, žestoka, teška, laka, duboka, plitka i s mnogo čokolade, naravno. Okusi nas mogu podsjetiti na davno proživljene priče, a isto tako i neka pročitana priča može dozvati sjećanje na mamin najbolji kolač koji smo jeli jednu nedjelju ujutro, dok je padala kiša. Ili je sijalo sunce, svejedno. Objavila je četiri knjige za djecu i isto toliko knjiga za odrasle. Zadnja zbirka priča zove se Opća opasnost. Voli kad joj čitatelji pošalju svoj dojam o knjizi i zato na koricama knjiga ima mail: xkusec@yahoo.com.

TRI PJESME GORANA LONČAREVIĆA IZ ZBIRKE “ISTOČNO OD PAKLA CIGARETA”, Presing, 2019

poezija

PET I PO LAKIH KOMADA

Zapalim i brinem
Na trideset stepeni u novembru
‘Summer have to be satisfied’
Poručuje Van Zandt
Te bih drugu mogao
‘Ispod palme na obali mora’
Zgodan izgovor za vožnju
Do stenovitog zaliva Xiaodonghai
Palim skuter
A zašto ne i jednu usput
Upaljačem koji će mi biti oduzet
Na aerodromu za Shenzhen
Za tačno osam dana
I novih 1600km Southern China Airlinesom
Ali pre toga skuterom 10 od stana
Gde iz polupune, poluprazne pakle
Izvadim polupopušenu, polunepopušenu
Cigaretu od juče
I nastavim
Udahnem dim
A zapravo prizor s horizonta
I slani morski vetar pride
I krene nova partija Ne ljuti se čoveče
Bez protivnika sa druge strane
Sem mukle pučine
Sledeća mi nabije anksioznost
Odmah uskočim u vodu
Kao u vatru
Da se osvežim
Ili sagorim
A kad izađem zapalim slanu jednu
Najslađu
Pušenje produbljuje dah
Vodi do pakla bića
Pakla cigareta
I ne smem ni da prigvirim
Šta se krije iza stene sa desne strane
Abendland, njegov početak?
Ili kraj?
Vreme je za polazak
I poslednju od 4’33”
Koja je najduža
Pesma, baš kao i ova
Možda i večita jedna
Ali nije bilo nikoga da to čuje
Makar i na engleskom

***

KONCERT ZA NIKOGA

Počeo je vikend
Subota prepodne
Ali moram da skoknem do obdaništa
Zaboravio sam
Nešto
Pusta zgrada
Od 500 kvadrata
Nema dece
Tišina I promaja po hodnicima
Kada čujem klavir
Kako dopire
Iz neke od dvadesetak učionica
Pokušam da pronađem
Odakle dolazi taj zvuk
Popnem se na treći sprat
Ali svi klaviri stoje pokriveni
Krenem po zaboravljene stvari
Ka kuhinji
Kada muzika krene da se pojačava
Prepuna grešaka
Ali to uporno ponavljanje
Me hipnotički zadrži
Prikovanog za stolicu
Baletske sale
Koncert za Nikoga
Ili nju samu
Posle pola sata
Pijanista ostane još koji minut nepomično
Protegne se
A ja pobegnem
Kasnije saznam da su to bile
Kompozicije Xiaobanga
(u prevodu Šopena)
I nisam siguran da li je sve ovo
Samo doživljaj
A da se u stvari ništa
Nije dogodilo

***

RUSKA IGRAČICA

Alexandra
Skratim na Sasha, of course
Anksiozna posle pića
Spavala 3 sata
Bila u depresiji pre 10 godina
Neće na noćno kupanje
Come on, just jump into your fear
Plaši se da ne izroni nešto
Iz nesvesnog, prećutim
Plaši se odgovornosti da otvori
Svoju školu plesa
Iz Sibira
Sada u tropskim krajevima
Došla sa 18 godina na nagovor majke
Kada joj je otac preminuo
Bravo za majku, podržim je
Voli gorka piva
Pokažem joj kako to da pročita
Na etiketi flaše
I donesem double India pale ale
Da zagorčamo stvar
Posle slatkog Long Island koktela
Iako je rekla da ne bi da meša
Preko Wechat tamošnje društvene mreže
Mi se pohvali da je krenula sada
I na aerobik
Egzotični plesovi više nisu dovoljni
Girls don’t cry
They dance

________________________________________________________________________

GORAN LONČAREVIĆ (1983) tokom 2018. god. živeo i radio u Šangaju i Sanyi (Ostrvo Hainan, Kina), gde je nastala zbirka “Istočno od pakla cigareta – 20 light nofilter zamotanih na brzinu”, u vidu dnevničkih zapisa, na tragu automatskog pisanja, objavljena za Presing nezavisno izdavaštvo, oktobra prošle godine. http://www.presing.org/goran-loncarevic-istocno-od-pakla-c…/
Delovi zbirke objavljeni su na portalima “Libartes”, “Afirmator” i “Astronaut”. Nastupa na večerima poezije Na sav glas, Pet minuta pažnje, Argh!, Poezin. Pre toga nije pisao.

GOSPEL

poezija

Moja supruga je ponosna
Crna žena
Ali nikada ne koristi to
Kao uzrok ili opravdanje
Trudi se da razoruža predrasude
Pozitivnim primerom
A ne marševima i nasiljem
Uči svoju istoriju
Neguje svoju kulturu
I svodi negativne stereotipe
Na najbanalniju prizemnost
Gledajući pravo u oči

Dobili smo sina nedavno
I dete je belo – na mene
Žena se često šali
Kako u parku svi misle da je dadilja
Negoduje pomalo
Zbog osetljivosti njegove kože
Mekoće njegove kose
Činjenice da nimalo ne liči na nju

Ali povremeno je posmatram
Dok ga drži u naručju
I vidim nešto više
Od obične ljubavi
Od proste nežnosti

Ona zna da su njenom sinu
Znatno opale šanse
Da završi u zatvoru
Umre od metka ili droge
Oboli od dijabetesa ili side

I zna da mu je znatno
Porasla verovatnoća
Da završi koledž
Dobije dobar posao
Zasnuje porodicu

Ona zna da ga niko neće pratiti
Sumnjičavim pogledom
Kad ušeta u butik ili prodavnicu
Zna da policajci neće zaustaviti njegov auto
I prići prozoru s prstom na obaraču

I zna da mu niko neće reći kako je
Lep i pametan
Za jednog crnca
Biće samo lep i pametan
I moći će da voli koga god poželi

Ona zna da će njen sin
Dobijati aplauze
I van sportskih terena
Da neće čuti hvalospeve
Samo po muzičkim studijima

Zna da ga niko neće nazivati lenjim
Jer je to rezervisano samo za one
Koji su rmbali 400 godina za džabe
I nadam se da zna
Kako će uvek imati oca

Povremeno posmatram svoju ženu
Dok drži našeg sina u naručju
I žao mi je što vidim mnogo više
Od obične ljubavi
i proste nežnosti.

Žao mi je što vidim
olakšanje.

VUKAŠIN ŠTREKER (1978, Beograd; Pančevo; New York)

DVIJE PJESME MILANE GRBIĆ

poezija

LAVICA

ja uvek
revnosno kažem
da sledeći put
nosim knjige u salon
frizerski
kozmetički
za negu lica i tela
i odela
onda ispalim
svaki put
knjigu ni ne otvorim
jebo me bon ton
ne mogu
svaka od njih je imala poneki abortus
(naživo)
i poneku neprežaljenu ljubav
i sve čekaju da se neko razvede
i da onda kuće kuću i prave decu
i da život konačno počne
kažu da ja sve kapiram
valjda jer sam čitala sve te knjige
pita me manja jesu mi one čarape sa šavom od prošlog vikenda ostale čitave
sve moje čarape
uvek ostaju čitave
ona je zaspala kod svog bivšeg muža i onda joj keva nije dala da se vrati kući
pokušava da se odvikne od duvana
i puši roze električnu cigaretu
i svaka ima poneko dete
za koje radi
i živi
ili nema dete
priča mi daca
cole njen muž
odabrao ime
za muško dete koje se dugo čeka
eto
da su ga dobili
nazvali bi ga vuk
ta daca
je riba u horoskopu
i farba se u plavo
kaže da se zato mi dobro slažemo
vodolija je ekscentrik
riba je prihvata takvu kakva jeste
stvarno
kod nje me ne boli
čak ni kad čupa
sa stidnih usana
jadna ona izgleda ko očerupana ćurka
tara mi oklagija celulit
boli tebe uvo
nije to ništa
meni posle dva carska reza
stomak visi ko mudo dedino
ko kaže da je brak pesma
ko kaže da su deca pesma
laže
sve majke pričaju
samo o tome šta deca jedu
i onda šta seru
tari je muka od ženskih priča
zato nikad ne vodi ćerke
dvaput u isti park
čula njena drugarica
za babu
baba živi negde prema višnjici
i gleda u karte
ne tarot
nego obične
al tara je takva ložana
i pita
šta ću ja
ako se navučem na babu
deca gajbi plaču gladna
mama nosi svako malo soma i po babi
s druge strane
ova baba što živi prema višnjici
nije ni skupa
imaš baba
traže pedeset evra
i mnogima od njih
je umro ćale
ili ih je ostavio
nju i kevu
zbog druge žene
i nije se posle javio
mari sam ja pričala
da ne grešim dušu
kako je jole otišao preko erazmusa za finsku
mara mi je rekla
da držim prste u lampi dok ne počne da pišti
jebo ti taj erazmus
oće se on s tim erazmusom sutra heftati
pusti balavca
tebi treba neki stariji
da odlepiš ko budala
i zaboraviš sve te svoje knjige
ne znam šta mi je bilo
da pričam mari za joleta erazmus i finsku
sve imaju
muža
bivšeg
željenog
bolesnog
odrtavelog
pijanog
kockara
pasivnog
posesivnog
i
policistične jajnike
i bolesnu majku
i kumu lavicu
koju život nije mazio a ona kroz njega
i dalje hrabro korača
ja imam
kozmetičarku lavicu

***

COR CORDIS

pošteno pitam
da li si čuo
ili bar čitao o tome
kardiohirurzi tokom pojedinih zahvata drže srce u ruci
ne mislim kao mi
lažnjaci
filozofi
blejači
što srce vadimo
i vraćamo
na dnevnoj bazi
nego odinstinski
drže srce u ruci
muvaju ga
tamo ovamo
pacijent je
sve vreme
na ekstrakorporalnoj cirkulaciji
kako mogu
zar se ne boje
šta ako im srce ispadne
na hladan pod operacione sale
i prestane da pumpa
bespogovorno

cor cordis
dvofazna mišićna pumpa

moja baba je bila padobranac
dve ili više godina u studentskom domu
ne znam kom
jer neki su tad bili
sad više nisu
i diplomirala
i sve ih je izlečila
od onoga za šta je leka bilo
zato me sad pitaju
kućni prijatelji
kumovi
prolaznici
zašto nisam upisala medicinu
nego ovo što jesam
da lečim neuroze
dijabetese
alchajmere
za koje baba nije imala lek
zašto da se arči pamet
na kategorički imperativ
na rinkonetea i kortadilja
na rozenkrance
na gildensterne

cor cordis
pepeo pada na parket dok prebacuješ cigaretu iz desne u levu ruku
i polako prepričavaš sve što si juče rekao psihijatru

meni je samo jednom
srce pumpalo u ruci
lepo belo srce
izgledao si malo zatečeno
dok si ga vraćao u levi džep teksas košulje
kardiohirurzi
posle operacije
svaku venu
i svaku arteriju
uredno zašivaju
da stoji kako je bila
hvala
to sam rekla
jer ko bi se usudio
da meni pokaže srce
i još dopusti
da ga držim u ruci
hvala
valjda je propratni osmeh
bio dovoljno ljubazan
pošteno pitam
babu i kardiohirurge
šta radite
kako smete
da li imalo razmišljate
u mom slučaju se desilo u manje od sekunde
pažnju su mi odvukle tvoje debele usne
i to koliko ih vešto koristiš
kako bi sakrio kvarne zube
šta ako za to vreme
srce ispadne
razleti se
niz popločane zidove operacione sale
u trilion sluzavih komada
neupotrebljivih

______________________________________________________________________

MILANA GRBIĆ rođena je u Beogradu 1996. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Kikindi. Između ostalih, dobitnica je literarnih nagrada Vukašin Conić, Đura Đukanov i Sremčeve nagrade. Kratke priče je objavila u zbornicima Crte i reze 8, Rukopisi 41 i Najbolja kratka priča Pirota (2016. i 2018. godine), kao i na portalima Avlija, Eckermann i Plastelin. U periodu od 2015. do 2019. godine bila je polaznica radionice kreativnog pisanja koju vode književnik Srđan Srdić i književni kritičar Vladimir Arsenić. Bila je učesnica festivala Kikinda Short 2018. godine. Apsolventkinja je Katedre za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu i autorka zbirke kratkih priča Oko nas more.

fotografija autorice: Dunja Ilić

KRATKI ULOMAK IZ ROMANA U RUKOPISU “NE RECITE SVIJETU DA ME NEMA” LEJLE KALAMUJIĆ

proza

SAMOĆA SU HRIDI MJESEČEVE

Bio je to dvadeseti juli hiljadu devetsto šezdeset i devete. Noć je milione ljudi držala budnima. Čekalo se veliko finale prvog čovjekovog uspona do Mjeseca. Petra je sjedila na termoakumulacionoj peći iznajmljenog sarajevskog stana. Peć je bila studena kao rat između Rusa i Amera. Prozor je bio otvoren. Sva svjetla u okolnim zgradama popaljena. Limeni pokrovi na dimnjacima štrčali su kao izvijena golublja krila. Nebo je bilo čisto. Apollo 11 je kasnio. Tačno u jedan po ponoći radijski signal je prekinut. Tako je odredio tadašnji direktor Radio Sarajeva. Za njega je programska šema bila neumoljiva. Kazao je da o odstupanju nema govora. Prijenos je nastavljen putem televizora. Ali u svojih malenih trideset i pet kvadrata Petra je imala samo radio. Iznenadna tišina izazivala joj je nemir. Od napetosti u mišićima nije mogla zaspati. Pomislila je da bi joj šetnja prijala. Obukla se i izašla.
Grad je bio pust. Povjetarac svjež taman koliko treba. Ulice bez ljudi su prazna korita. Ceste bez koraka ne vode nikuda. Podigla je ramena i zabacila glavu. Mjesec je bio daleka bjeličasta kuglica. Hodala je trotoarima misleći o posadi izaslanoj da kroz svemir prošeta ljudske snove. Nije znala da među njima, onaj kroz čiji će glas zapucketati međuzvjezdana prašina, u srcu nosi jednu umrlu djevojčicu. Nije mogla znati da su na Mjesec poslali tužnog čovjeka. Misli je vraćala sebi. Na faksu je davala ispit za ispitom. Ocjene su joj bile iznad prosjeka. Već sljedeće godine bi mogla dobiti stipendiju Energoinvesta. Sve bi bilo dobro da nije žudnje koju je sa sobom donijela. Ali ima je; mjesečina je ne upija. Žudnja je glad. A za glad utjehe nema. Zna da će dobiti posao čim diplomira. Kroz nekoliko godina i stan. Dovoljno će zarađivati. Zbog svega toga bi trebala biti mirna, al’ nije. Užasno je u sebi izgubljena.
Hoda i pušta da se gubi po praznom gradu. Sve dok ne stigne do Čeke. Tad sjedne na stepenice podno banke. Promatra svjetlost zavučenu u tramvajskim šinama. Jasno joj je da nema tog uspjeha koji može poništiti usamljenost. Da nije tačno da je voljeti sebe dovoljno. Ima li boljeg primjera od Mjeseca? Kakva bi to mračna hrpa kamenja bila bez Sunca. Zadjenula je cigaru među usne, izvadila šibicu i kresnula. Osjećala je umor, ali je napetost u mišićima popustila. Pušila je bez žurbe, pa zgazila opušak i krenula. U krevetu je probdjela do početka jutarnjeg programa. Saznala je da se čovječanstvo pomjesečilo i da mjesečeva površina miriše na mješavinu mokrog pepela i izgorenog baruta. Pod prozorima su zabrujali motori automobila. Ljudi su se razmilili po ulicama. Toplota je udarila u stakla. Sve je išlo u novi dan. Petra se okrenula prema zidu i konačno zaspala.

____________________________________________________________________

LEJLA KALAMUJIĆ rođena je u Sarajevu 1980. Diplomirala je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je zbirki priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji.

književna premijera: POETSKA DRAMA ESPIJA TOMIČIĆA “YOUR LOVE IS KING”, Multimedijalni institut, 4/2020; ulomak

poezija

mama
htio sam da me pozoveš u sobu i daš mi nešto
narukvicu
salvetu
papirić s tvojim rukopisom
privjesak
bilo što što ću čuvati do kraja života

na ulazu u stan osjetim janjetinu
ja ne volim janjetinu
ali to sad zaista nije bitno
jer ne mogu jesti
jer u trbuhu osjećam bol
ne volim janjetinu
ali to sad zaista nije bitno

u kuhinji koja izgleda kao dnevni buraz peče
meso
a oko njega je sve puno nereda
i bude mi nekako drago
nekako poznato
jer se to nije promijenilo
jer smo uvijek mi prale suđe
nakon što smo jeli njegove specijalitete

nespretni zagrljaj
jebote koliko se nismo vidjeli
da
kolko
ne znam točno
masu

a znao sam
nismo se vidjeli točno tri godine
zadnji put si u stanu htio udariti mog kolegu
s faksa

zadnji put si htio udariti osobu za koju si
pretpostavio da je peder
zatvorio sam se u kupaonu za svoj rođendan i
plakao
htio sam da svi odu
a ti prvi
nikad mu se više neću javiti
ponavljao sam si naslonjen na vrata kupaonice

kažem
ne znam točno
šta ti je s glasom
(jel to od testosterona)
lijepo vam je tu
kažem najvišim tonom koji mogu proizvesti
da

igraš igricu na mobitelu
mama jesi gladna
pa jesam
odgovaraš
jer me ne želiš pitati hranu
jer gladuješ dok ne pitam
jer se sama voziš iz bolnice nakon operacije
onda si snažna
jel ti treba nešto
ne
šta želiš
hoćeš tost
da
ne dižeš glavu
ni to se nije promijenilo

mama toliko sam dugo bježao
toliko sam se dugo sramio sebe i vas
puno smo izlazili ispred kuće
jedan na jedan
nikad se nije razgovaralo za stolom
i uvijek si netko nešto ima za reći bez da drugi
znaju

pojela si jedva pola
i kinder pingvin cijeli
hoćeš slatko
da
zadnjem grizu dodaješ
slatko nije dobro za rak
znam
ali
ali

slikao sam mobitelom krevet nasuprot mog
i poplun na podu koji glumi ležaj
dani kad smo nas troje spavali u istoj sobi
opet imam 11 godina
i taj poplun možda postane deka
deka koju smo selili kad nismo imali gdje
slikao sam mobitelom ta dva dana sve što sam
vidio
stvaram uspomene
jer su oca izrešetali kalašem
bez da sam imao išta
osim sjećanja
jedne košulje
i novinskih članaka

__________________________________________________________________________

ESPI TOMIČIĆ (1995.) je student dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član feminističkog kolektiva fAKTIV i dečko s kvarta.

– drama je napisana u siječnju, a prvi put javno izvedena u veljači 2020. u Zagrebačkom kazalištu mladih –

– cijelu dramu možete pročitati na https://bit.ly/2XoJajA

POEZIJA JELENE VUKANOVIĆ

poezija

DAS IST FUR HUND!

Svetozare, milu majku ti…
drugi put danas gaziš na isti ekser,
dva puta na isti ekser u jednom danu, Svetozare,
to znači da ne učiš – na greškama.
Da tako dobro ne kuvaš,
mmm, da mi ne daruješ raspala rebarca
i bubrege sočne, ja bih tebe davno…
Nego, vidi onog slatkog Švabu, danas mu izdah
sobu, onu koju si ti prethodno –
farbom umazao. Farbom!
Ah, jedva sam izvetrlila!
Vičem, jer me ništa ne slušaš,
kako da ne vičem. Da ti nije mene, Svetozare,
srce bi proboo, a ne kopito!
Sećam se kakva sam dama bez tebe bila!
Ali moram ti priznati da se smejem tvojim –
padovima – a istovremeno brinem da –
ne propadneš.
Odi ‘vamo!
Manfred mi kaza sada:
Das ist fur hund.*
Odi Sveto, jedi ti moj hund, av av av**
Njam njam, Svetozare, ljubavi!
Ne mogu te ne voleti kada sa takvom slašću glođeš –
koske – nemačke.
Ljubimče moj!
I mene bi tako, oglodao, psu!

*ovo je za psa
**jedi ti moj psu

***
Moj humani prijatelj stalno urliče na mene.
Dere se kada KACKAM,
kada pričam tiho
kada pričam glasno.
Pita je li ti i tako kući pričaš –
bez milosti.
traži pavlaku pa urliče
jer to nije ta –
pavlaka.
TA.
Moraće opet do prodavnice.
On smatra da ja biram namerno reči sa
puuuuno suglasnika! Da petljam!
Ali moj humani prijatelj donosi mi ,,urme”
i magične časopise,
pune reči, reči samo za mene,
znajući čime se ja… zapravo hranim.
Samim sokom životnim
i ohlađenim paklom
najmanje moguće osvete.

***
U moje reči – i pas bi se zaljubio.
Da? Od jezika sam stvorila religiju.
Sad više nije važno kakve su mi grudi.
Pusti dodire, pričaj mi priču, reče.
A ja šta ću, uhvatim dah pa kažem:
Biće još čistije od kiše u nedelju.
Liži kuće, tamo gde je slatko
tamo živi bombon.

***
Humana Marija!
Moju prijateljicu gricnuo je drski zec
bolje reći UJEO!
Ona ga je baš tada pripremala za klanje:
kad brže bolje se predomisli –
poštedi ga i stavi u lonac bez ikakve kipuće vode
tek da ga malo opameti
i zbuni!

***
Plemenitost…
Bude se kraj tebe i čuju te,
da hrčeš.
Oblače te i vole te onako kako tebi ne odgovara.
Govore ti magijske reči koje se tebi čine trošne,
ono što ja zamislim
ne meri se ni sa stvarnošću kreveta,
ni sa jačinom zvuka.
Ja te volim kao nastajući život
prljavo, iz krvi,
i plačem jer za drugo i nemam zube.
Čekam da ti se nasmejem,
čekam da te budim,
čekam podne da me uspavaš
čekam da se pretvaram da ne dišem,
u toj krajnosti prst tvoj pod nosem mojim
najveća je naša ljubav.
Ono što ja zamislim
ne meri se sa stvarnošću obzira
ni sa jačinom sunca,
čekam da prohodam da mogu ja tebi dolaziti
a ne samo ti meni:
za sada ti puzim, gusenica.
Život svakodnevni – ne uguši moje sećanje.
Čekam da ti kažem toliko reči
a ne samo: da, da,
iako je tebi to najlepša reč moja: ikada.
Čekam da mogu ti reći
a sada me, zlato moje, semenom stvaranja ispuni,
prihvatam u sebe samo ono od čega sam,
sazdana. Da,
ovo što ja osećam nema granica.
Ne umem ti reći sada da vila iz nektara kaže
kako ću sve zaboraviti, pa da zapišeš
za svaki slučaj, da se ne istope moja krila,
da ne zarobe u jantaru nesvesti
jednu jedinu istinu moga bića.

______________________________________________________________________

JELENA VUKANOVIĆ, apsolvent Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, katedra za srpski jezik i književnost, sa španskim kao drugim jezikom. Piše poeziju, a najčešće prozu. Prevodi sa španskog.

DVIJE PJESME SANDRA KRAŠIĆA

poezija

KAKO SI?

Volio bih reći:
Kao Sljeme,
Nesalomljiv i stalan,
Gdjegod se okreneš, tvoj sam sjever.

Kako si?
U svojim prosudbama
Točan kao Grič u podne,
Čujem sirene za one
Kojima su potrebne.

Kako si
je najgluplje pitanje koje postoji.
Jer jedva da i sebi mogu odgovoriti:
Loše.
Sada pouzdano znam koliko je život
Krhak
I nestalan
Pa se trenutak u kojem je sve isto kao prije
Prelije u takt nesnosan.
Kada izgubiš nekoga koga voliš,
Počneš se bojati za sve one
Koji ostaju.
A ako se zaboraviš, sreća je nadohvat ruke
U alkoholu, među glazbom i ljudima.
No, dovoljan je korak
Da podsjeti koliko su trenuci kao ljudi,
Krhki i nestalni.

Kako si?
Trenutno mogu samo reći:
loše.
No, onda se nastavljaju pitanja i pitanja
A sve što želim je
Vikati, psovati, u pičku materinu
se vratiti.
Toplina i neznanje me privlače
(ne zaboravi da uvijek ostaje
nakon pada dizanje).

Kako sam?
Loše sam među ljudima,
Dobro sam u paru,
Loše sam kada sam sâm,
Kada pišem,
Dobro sam.

***

U PREDVORJU NADE

čekam prvi dan proljeća –
onda kada priroda se budi
i ljudi se bude.

Sunčane boje napokon presvučene
preko tamnih odora.

No, biti u predvorju nade
ne znači
da će cvijeće sigurno procvjetati,
niti da će alegorija proljeća započeti
Predvorje nade znači
čekati crnog labuda na obzoru
Da donese neočekivano,
otvori vrata k sebi
i pozove me ući
u njegov zagrljaj

Samo onda
kada je oko nas mrak.

…

U predvorju nade
ogromno je groblje
što ga nastanjuju slavuji.

______________________________________________________________________

SANDRO KRAŠIĆ rođen je 1993. godine u Karlovcu. Trenutno završava studij psihologije. Piše iz potrebe. Njegov rukopis “U predvorju nade” bio je pohvaljen na natječaju za hrvatsku književnu nagradu „Zdravko Pucak“ 2019. godine.

TRI PJESME BORIVOJA VEZMARA IZ ZBIRKE “ZIDOVI I PISMO”, Presing, 9/2019

poezija

SEMINARSKI

Mladić, rečni kormoran
poručnik tankosićevskih brkova,
isplivao ispod Kladova, Prahova,
pravo sa minskog dna,
iz teškog gvožđa, mlaznica, mreža, vrtača, alata,
uplovivši na studije književnosti
pita
kako da napiše seminarski rad.
Pomenuh mu Smederevo, kamo često plovljaše,
bugarštice u maglama sećanja,
Đurđa Brankovića, Sibinjanin Janka,
napuljsku princezu Isabelu, vesele Slavene u kolu
Reče:
„Još ko dečarac, vrebao bih očevu
baržu stojeći nasred Brankovog mosta,
a zatim bih odatle skakao
u njen rasuti teret.“
– „Rasuti teret, veliš!?
(zvuči ko naslov zbirke pesama)!” –
– „…i dok bi mi gorela koža,
jatili su se usklici,
aplauzi i smeh
pijanih lumpera.“
– „Otkuda na književnost?”
– „Ovde kod vas je mirno i tiho:
snene gracije, dremljiva svita,
tu uranjam u stih za stihom
kao kroz talase –
sanjam,
čitam.”

***

KONCI

Čega god da se taknem u iskustvu
neko je već obznanio –
sve to piše u novinama i drugde,
oblažu se kištre crnog luka,
ili potpaljuju vatre, pa ipak
mati je tkala tvoj šapat u meni
i konci su se kidali
u tim ponorima

***

KOPANJE

Prijateljstva su porozna
zakletve se gaze
znamenja su skrivena –
pre ili kasnije sve te izda i napusti.
Napokon, izdaješ i samoga sebe
bar po nekoliko puta dnevno.
Možda je još i najpouzdanija zemlja –
ne gubi masu,
magneti su joj uvek okrenuti
ka tvom telu,
otvoreni za pouzdanu privlačnost
izmirenja.
Najmirniji sam dok kopam
rupe za stupce,
sa svakom hrpom sve mirniji
sa svakim zamahom ašova –
u svakom grobu je kolevka,
u svakoj kolevci grob.

_______________________________________________________________________

BORIVOJ VEZMAR rođen je 1971. godine u Pakracu, Hrvatska.
Objavljene su mu tri zbirke pesama: Opis mesta (Pančevo, Grafos, 2000), Ploča se otvara (Beograd, Zora, 2005), Noć u čitalištu (Zagreb, SKD Prosvjeta, 2008). Pesme su izlazile, između ostalog, u časopisima: Treći trg, Književna reč, LMS, Koraci, Braničevo, Književni magazin, Polja, Povelja, Mons aureus, kao i u Ljetopisu SKD Prosvjeta te u Srpsko dalmatinskom magazinu.
Radi u biblioteci Filološkog fakulteta u Beogradu.