Mamutica tame, mravinjak, monolit,
maglovita palača stršljena, toliko prepuna
da nitko ne susreće nikoga. Pčelicu Maju
od jedne do druge učionice navlače čuvari,
kroz prozore gimnazije: prijevoji, točila,
vrhovi, padine, sve to na drugi pogled
otkriva da je beton i bedem. U dubini
jablani, ljuljačke, upali prozori sjećat će
na imena voljenih, zabranjene gradove.
S ove visine, prvi reaktori palucaju u tami
dolje, kao mamci riba udičarki,
sputani mrakom koji nisu rasvijetlili.
A ti se sad umij prljavim vodama
sabranim iz zraka mrtvoga planeta (usta
ti se pune okusom pepela), pa gledaj
beskrajne blokove od prozora do prozora:
tvoj pogled pali svjetla u jednom pa drugom.
Između tebe i najbližih prizora onaj je trg.
Sve je opet narančasto. U svakom se osvjetljava
jedna tvoja pjesma, jedan zanos, propast,
peep-show rasječenih udova suštine. Iz daljine
netko stiže i ti bi stajao godinama ovdje
i čekao, samo kad bi znao da ćeš iz dubine
moći čuti povik koji mora biti znak
***
Veliko stoljeće administracije
primaklo se kraju. U zraku
bilo je nešto svečano. Izvučeni su
skupi restorani; još skuplji avioni
povlačili su nebom crte u tri boje,
glavešine povlačile samo onu bijelu.
A dan je bio prelijep. Na livadama
iza državne televizije kao u Cambridgeu
The Backs: flora, nošnja, opuštena vesla,
udaljena pjesma i košnja. Krošnja
tužne vrbe, odavde gdje jesmo, koči se
ko gljiva nad gradom. Hladom
prolaze konvoji na putu za lubenice:
praznik. I od raznih borbi
koje smo mogli dobiti i ruku
koje smo mogli nemati mi zdravi
nemamo nijednu: iz trave motrimo
oblake u predugom premještanju
i nemamo čime činiti. Na sjeveru
nebo se topi i sante bijele pare
napreduju danima velebno u muk.
Ledohod nebeskih rijeka
između zima zvanih država. Duboka
grmljavina dolje, preko ljetnih polja,
idila već znana iz djetinjstva. Vlaga
jutra u parku; pusto sunce kolovoza;
svjetlo, kako pada kroz rešetku
mosta na Savi. Konvoji su prošli.
Košenice uz rijeku, bubnjevi sijena,
sjene kotača. Tri crte ne blijede,
mada avion neprekidno pada: parada
promiče i zavoj bude razrovan
kako ništa ne bi moglo natrag.
Onda je tišina. Onda ljeto dalje.
Država je nakratko otišla na jug.
________________________________________________________
GORAN ČOLAKHODŽIĆ (Zagreb, 1990.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je anglistiku i rumunjski jezik i književnost. Prevodi prozu i poeziju. Godine 2015. dobio je nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Na kraju taj vrt, a 2017. međunarodnu nagradu Mostovi Struge za istu knjigu. Nagrada SFera za najbolju književnu minijaturu spekulativne/SF tematike objavljenu u prethodnoj godini dodijeljena mu je 2018. Pjesme objavio na više književnih portala iz Hrvatske i regije te u časopisima, a uvršten je i u dvije antologije. Od 2016. sudionik je međunarodne platforme Versopolis. Živi u Zagrebu.
čovjek-časopis 