
LETO
Kada smo posle letnjeg raspusta došli u školu, učitelj nas je pitao gde smo proveli raspust. Jedni su govorili da su bili na selu, drugi na moru, treći su se samo igrali, ja sam nabio ruku na šiljak ograde.
***
KREDENAC
Kada sam bio dete igrao sam se sa prastarim kredencem. Ta drvena kutičina i sada izgleda isto i pitam se od čega je napravljena. Koja je to vrsta drveta koja ne gubi sjaj i kvalitet i nakon dva veka. Viđao sam iste takve kredence, ali su svi od reda propali i prazni su za razliku od mog kredenca u kojem još uvek živi rogati patuljak i crta šumu.
***
OBEŠENJACI
Bila jedna familija, zvali smo ih obešenjaci. Imalo je tu dosta braće i bili su mnogo ljubomorni jedan na drugog, svađali se oko imanja i ženturača pa su se zbog ljubomore jedan za drugim povešali. Moj brat Draga imao fotografsku radnju. Slikao ove obešene kako vise i stavljao slike u izlog. Dođe komšija i razbije mu izlog. Posle su tog komšiju ljudi umlatili jer je peko kučiće na ražnju i kučetinom služio duvaraše na svadbi svoga sina.
***
MISTERIJA
Prešao most, putem kroz mladu močvaru stigao do crvenolisnog drveta i nestao. Više ga nikad niko nije video.
Crveno drvo izniklo je iz kamena,iz kamena teče vodica.
Ovčija lobanja jednom je pastiru šapnula da kad prolaznik pokvasi lice ispod sitnog mlaza, stane neprestano da gleda između crnih godova, opčine ga rajevi upokojenih insekata.
Neki to čuli, otišli da se umiju pa se izgubili iz svačijeg vida.
***
VISOKOLETAČ LOCA
Loca sanjao da leti. Leti, leti, ma kako hoće da se spusti on sve više ide u vis. Probudio se ozaren srećom koju je u snu osetio. Toliko je bio radostan da je srušio kuću i na mesto negdašnjeg doma veliku ljuljašku postavio.
***
ŠAMANI
Kafana ko špajz i po, na zidu veliki mesingani krst, do njega kalendar ugašene firme preterao deceniju.
Na plafonu zapisi od crne vlage. Napolju plus četrdeset, unutra plus šezdeset kad poludimo od pića pa naložimo peć.
Pivo se brzo greje pa se samo pije rakija, i cider ko oće da gasi. A napolju ulica se beli pod sunčevim prekrivačem, gola ko pseća kost, zaslepljujuća ko aljina belog anđela. Padne mrak, mi izađemo, igramo kolo, na glavama nam se smenjuju lica pokojnih pijanica.
_____________________________________
ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi, Tmina, zver i pesnik i Sva ta raskršća te zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm.. kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u zbornicima i antologijama u Srbiji i regionu.




