KAKO SMANJITI BROJ OZLJEDA
žena koja miriše na mrtvo more dodiruje jezikom samo radi potvrde
a iznutrice koje ispadaju iz usta dok govori ne mogu ju pripremiti na ono što ju čeka.
a eto, ja čekam i mrzim se zbog toga
i čeka me sve samo ne bračna sreća
više nemam oči, samo države preko zjenica raširenih u koncentrični slijed kao crijep.
moj muž se vraća kasno navečer
i navikli smo da to ne spominjemo kao anomaliju.
kozmička je ura i nema izbočenja.
udobno se smjesti, kažem, jest ćemo se poslije
jer sve je izgubljeno tako silno fascinantno i sve je zeleno tako fluorescentno
i što je bilo čvrsto sad manjak je sredstava
a mrak je gorak kao ruski čaj.
no svakog mjeseca barem jednom il dvaput
moji se kapaciteti drastično smanje
i tada kada udahnem to je početak kraja,
sudarim s tamnim i neizvedivo je drugačije.
i mogu vam opisati boju crvenila ispod oka
grudi kako se šire na dimenziju kontinenta
jer i mi ženke imamo rogove i zajedno s mužjacima oštrimo se pogledom.
i znam da je kasno i da nemam pravo pitati ali tu je i moje je i izgovoreno je pa pitam:
da sam drvo, bi li manje svrbjelo?
da sam muškarac, kako bi mi stajali brkovi?
***
ALKATRAZ
nećemo se lagati – ima neka tajna između mene i kuće
kao tajna između žene i žene
ogrnute vlastitom staklenom stijenom.
žena – tajna – žena
kao
vodopad – rijeka – kiša.
i vidim sve: ovdje sam se sklonila da privremeno zbrinem tijelo kao što sam u tijelu privremeno zbrinula duh,
spuštena kljunom niz dimnjak u kuću, posvećena i boguugodna, povezana u svežnjić.
no krov se diže bez ikakve najave i ostajem bez prilike reći nešto sa smislom.
krov odlazi nekoj drugoj kući i ostavlja me da gledam tuđe svjetlo u prozoru.
kuća se ljulja od blage nesvjestice dok izgovara kako sam bila teška.
mene na trenutak zaboli dio tijela ali se nasmijem, ali se skvrčim.
i vidim sve: ako na krovu raste čuvarkuća koju zatrebaš za tupu bol,
lijek će kapnuti nekoj drugoj ženi u vodoravno položeno upaljeno uho.
kuća me sad gleda iz sigurne daljine. ja gledam u kuću kroz putni dalekozor.
između nas više nema tajni, samo uspravna stabla kao korintski stupovi.
***
TRBUHOZBORCI
u početku sam mislila da je kuća cilj no nakon potresa bilo je jasno da nije.
iz sela su bezglavo bježale životinje. iz zraka je stršala purpurna kugla.
činilo se da ću ostati bez tihog pigmenta.
krevet neprirodan kao antidekubitalni madrac.
onda su za kraj zavrištale kosti i više se nije moglo čuti ni zvuka.
ja sam se sakrila gdje me neće zaskočiti, gdje me neće strijeljati kad izletim pred nebo.
zaostali zvuk u ušnom kanalu dugo me je snažno tjerao na povraćanje.
sklonila sam dijete pod strehu kao lastavicu. čučala sve dok nisam poplavila.
pitala sam samu sebi boli li me i kako me boli i
i rekla sam okruglo
rekla sam plavo.
trljala sam djetetu kockice maka pod desni, a on je spavao kao da je oduzet.
kad sam mu nanijela zadnji sloj maka, vidjela sam prvu kravu u magli.
izašla sam iz skloništa potpuno zelena, po meni se nahvatao sloj mahovine.
uzorite žene iz najbliže okoline bacale su mi klipove pod ranjena stopala,
vikale su ne može tebi biti bolje, ako smo patile, patit ćeš i ti!
na toj udaljenosti hrabrost je veća.
tijela su se rukom mogla mrviti.
vratila sam se pod strehu pokupiti ptiće. iz njih su stršali kristalni pršljenovi.
tijelo je vriskalo i preuzimalo mozak kao uznapredovala multipla skleroza.
predugo bi trajalo da sve nabrojim,
ali mogu reći da su mi ptice pod košuljom umjesto bradavica ostavile cirkone.
znale su da žene pomažu ženama jedino kada su djeca u pitanju.
***
BLISKI KONTAKTI
pred prozorom se događaju najveći zločini. mogu objasniti.
s prozora nestaju mrvice za ptice.
s prozora se odbijaju zaslijepljeni vrapci.
s prozora mašem svom mužu koji odlazi.
iza prozora ništa. samo rub izdržljivosti.
buljim u druge kao u ulje na platnu. je li to tuga? je li tuga kuga?
nisam u srodstvu ni sa kime izvana.
tijelo moga tijela u jezi je da će se ponoviti.
a svake večeri pod mojim prozorom jedan muškarac zove kristinu.
ni sama ne znam zašto ali izgovorim tu sam.
stanem iza zavjese, navučem i kaput, za svaki slučaj.
onda siđe kristina i iza prozora ništa.
samo ja u rukavicama.
pohlepna sam za vodom. dehidrirane su mi ruke. dala bih litru zraka u zamjenu za gutljaj.
drmam sunce i bušim vrapce.
pustim svjetlost usred dnevne sobe.
muškarac pod prozorom opet zove kristinu.
izvadim iz sebe toplo srce i rukom razgrnem kišnu zavjesu.
izađem preko prozora kroz sedrene barijere.
poletim ali ruke ipak nisu krila.
***
DOBROSTIVO NEBO
reći ću to sada i nikad više, ali nisam imala pojma što radim.
nisam očekivala da ću na izbočini jezika nositi plastične posudice za lijekove.
u sredini svake greške stajala sam sama, kroz staklene stijene kuće vidjela se šuma.
uporna da istisnem život iz jezgre prevrnula sam komodu s teškim porculanom.
dječak je upuhivao zrak u sapunicu.
kroz djevojčicu su izbijale žene, djevojke, žene.
sad to mogu reći: potporne grede sigurnije su od roditelja.
ono što je uzeto zdravo za gotovo srušit će se čim djeca sklope oči
jer za razliku od kuće koja je bila puna zraka, ljudi mogu upiti puno veću prazninu.
ali ostala sam stajati, dvoje djece i ja.
djevojčica i dječak uvukli su se pod kostur.
s njima sam podijelila zadnju hostiju zraka.
poljubila sam da prođe. ranica nestane.
i palo mi je na pamet da se udružim sa svijetom spajanjem triju rijeka u jednu
i da je mjesec veći od zemaljske kugle i da je možda baš zato ovo savršeni trenutak.
sad sjedim na podu okružena igračkama i moja djeca i ja cuclamo praline.
ništa više od toga ne moram ni znati.
svjetlucaju oči prvih ptica u sobi.
____________________________________
VANDA PETANJEK rođena je 1978. godine u Čakovcu gdje je završila osnovnu i srednju školu.
Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Dobitnica je nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2021. godinu.
Prvu zbirku pjesama Ključne kosti objavila je 2021. godine, a drugu zbirku U ime majke 2022. godine, obje u izdanju Naklade Jesenski i Turk.
Živi i radi u Zagrebu.
čovjek-časopis 