Pogledaj ti to čudo! Kako je ovaj grad raskošan u svom zelenilu, kaže mi Esther dok kroz park na Russell Squareu hodamo prema podzemnoj, poslije dva sata radionice kreativnog pisanja, koja su nam, kao i obično, prebrzo prošla. Cijela grupa, najčešće, poslije radionice i razgovora na pločniku, uz cigarete, ide u Museum pub na piće. Ja uvijek prva moram kući. Eh, moram li ili ne moram, pitanje je sad. Moji me pisci nagovaraju da ostanem. Moram zbog djece, govorim im.
Esther mi se te večeri pridružila, odlučna u namjeri da neko vrijeme ne puši i ne pije alkohol.
Mislim da to rođeni Londonci ne primjećuju, nastavlja ona svoju odu londonskim parkovima. Poželim svima viknuti u lice: jeste li vi ljudi svjesni koliko je ovaj vaš grad… bujan?! Jer, okej, New York ima Central Park, ima projekte svojih bogataša da mu oplemene izlaz na vodu… Ali, gledaj, ovdje, na svakom uglu, pokraj svakog ulaza u podzemnu, bujaju parkovi, drveće, sestro, koliko ogromnog drveća, kao da se svake godine cijele šumetine moraju obuzdavati da ne bi pojele grad.
Dugo se rastajemo na ulazu u podzemnu stanicu Russell Square. Esther je rođena i odrasla u Brooklynu, prije nego što je taj njen kutak Brooklyna postao poželjan kraj za odrastanje. Ni nakon više od petnaest godina života u Londonu nije izgubila svoj bruklinski naglasak, zbog kojeg je, pričala je cijeloj grupi, njen bivši muž krijući od nje u uši stavljao silikonske čepiće jer mu je sve što bi ona rekla zvučalo agresivno pa je dobivao nagon da se od nje, isprva, brani, a kasnije i nagon da je ubije. Mirno su se razlišli, kao razlog naveli nepremostive razlike. Opasno nepremostive. Meni Esther zvuči samouvjereno i streetwise, još je, dakle, i lijepa, riđe kovrčave kose, markantnih tamnih obrva, zelenih očiju, maslinaste boje lice s pjegicama. Njezino je srednje ime Enid, sve što piše potpisuje kao E.E. Egan. Pomiješani Židovi i Irci. Dugo nije voljela nijedno od svojih imena. I kakvi su to inicijali, E.E.E., kao njakanje, rekla je. Onda joj je otac ispričao da se rodila usred gadne njujorške snježne mećave, da joj se majka rastavljala od života na porođaju, sve dok joj u to stanje između života i smrti nisu došle dvije pretkinje, Esther i Enid, prve doseljenice s obje roditeljske strane. Prikazale su se, obje, sa strogim mušemama oko vrata, preko njih na jednoj Davidova zvijezda, na drugoj križ s raspećem. Stiže djevojčica koju ćeš nazvati po nama, rekle su ove dvije bruklinske suđenice, ili se neće znati snaći u novom svijetu. Rast će izgubljena, kao što je to bila prva Esther, siroče, i usamljena poput prve Enid, keltske božice. Stavit ćeš nas dvije između nje i sudbine, jer u protivnom mećave života nosit će je kao list za koji se ne zna s koje je grane otpao, niti ispod koje bi krošnje trebao truliti. I onda je konačno stigla djevojčica. Tad se spol djeteta još otkrivao tek na porođaju. Majka je proročanstvo prikaze u mećavi podijelila s mužem. Moramo tako postupiti, složili su se, i novorođena je djevojčica postala Esther Enid. Njeno je ime bila, otprilike, i posljednja stvar oko koje su joj se roditelji složili. Od njih i njihovih svađa pobjegla je s nepunih sedamnaest, prvo u Philadelphiju, pa još dalje, u Chicago, zatim s nekim momkom u Pariz, onda i od njega, napokon, u London. Rekla mi je još i to da, od prvog susreta, baš mene nekako vidi u skupini s te dvije njene pretkinje doseljenice, i ja, kao i one, dolazim u novu zemlju s proročkim akcentom, mijenjam energiju, rušim predrasude, donosim svoje priče, svoja pravila.
Nema ti kod mene ničega proročkog, branim se ja od tolikih pohvala. Pomalo pišem na jeziku koji nije moj, kažem, već godinama nemam ni posao na koji se ide, pa ostajem u kući, imam vremena za pisanje…
Slušaj, Maggie, prekine me Esther. Često te uhvatim da posežeš za unižavanjem sebe jer ne ideš na posao. Pretpostavljam da ti neki ljudi zbog toga prigovaraju. E, pa poslušaj me, i svima koji ti počnu na tu temu bulšitirati, ti lijepo reci da si se raspitala kod svojih prijateljica koje idu na posao, a one su ti rekle da je odlazak na posao precijenjen. Odlazak na posao. Pa zamisli da ja imam samo taj odlazak na posao a nemam vas, vas koje mi sigurno nije donijelo moje odlaženje na posao. Donijela mi vas je moja duša, izmučena odlaskom na posao. Bio je to njen posljednji trzaj upozorenja. Duša mi je rekla, učini nešto za mene ili umri. I kad mi je god teško, kroz glavu provrtim sve porodične priče iz naše grupe, jednu po jednu: razvodi, ovisnost, samoubojstvo, bankrot, disfunkcionalnost – sve je to naše, sve smo to prošli. I svi smo totalno svoji, ne bih ja tu ništa mijenjala, ni kod jednog od vas. Pazi tebe: disko kraljica udana za detraktora ljudskih sudbina. U grlo si upravo prsnula parfem iz reklamne bočice da se kući ne bi osjetilo da si pušila! Ludo. Samo sam pomislila, hvaljen da si Gospode, dobro da je u usta prsnula parfem a ne dezodorans.
______________________________________
OLJA KNEŽEVIĆ (Podgorica, 1968.) do sada je objavila nekoliko romana: ‘Milena & druge društvene reforme’ (2011., Profil), ‘Gospođa Black’ (2015., Hena com), ‘Katarina, velika i mala’ (dobitnik V.B.Z.-ove nagrade 2019.), kao i najnoviji ‘Strada fortunata’ (2024., Hena com). Njezina djela s autofikcijskim i imigrantskim motivima prevođena su na više jezika, a često spajaju društvenu kroniku i intimnu prozu.
čovjek-časopis 