Tih 70 skontat ćete npr. kad stavite šešir, pogledate se u ogledalo i zaključite da ponajviše sličite ogromnoj gljivi. Nezgodno, brate.
Ono, i prije, kad vam sinonim za opuštenost biva još veća pogrbljenost. Ili od svega ispražnjena, plutajuća glava. Zaboravljanje svakodnevnih stvari, mijenjanje mjesta predmeta (telefonska slušalica u frižideru).
Jesu I’ to, moguće, simptomi starosti? Jesu.
Moja prijateljica Mira veli kako se čovjek umori samo brojeći do 70. A kako se tek organizam umori noseći sam sebe 70 godina? Umori. I ostari.
Je l’ to tužno? Pa… ovisi, kako kad. Nekad je i smiješno.
Ali, ako se ne može nikako izbjeći, a ne može, dobijete razne, blago rečeno, čudne želje i potrebe. Koje, uglavnom, sami sebi i ispunite (ako je ikako moguće).
Npr. da si kupite nekoliko skupih i ekstravagantnih modela odjeće koji uopće ne pripadaju vašem stilu. Da izgubite nešto suvišnih kilograma. Kvalitetno se ošišate. Kupite mrak parfem. Lak za nokte nemoguće boje. Da izgledate.
Zašto? Pojma nemam.
Kome? Uglavnom, sebi. Prijatelji i znanci na to ne obraćaju pozornost. Imaju već definitivan vaš lik, neće ga mijenjati. Moguće da, onako općenito, zamijete kako baš dobro izgledate. Ali takve su primjedbe u običaju. Nije pristojno reći nekom kako se naglo postarao, izborao, pogrbio, omlitavio i duhovno retardirao.
Zatim, sa 70, ma koliko bili u formi, krepki i puni energije, po sili zakona, vi odlazite u mirovinu, penziju ili pokoj, što mu dođe isto. Iskreno, otpisani ste. Idite u ništa i dotrajte što je moguće prije. Oslobodili ste radno mjesto, oslobodite i životni prostor mlađima. Zar vam nije jasno, zaboga?! Ta hoćete li da vam se nacrta? I to vaše ništa, za nekog bi moguće bilo n e š t o, halo?!
E sad, s tih 70, dobijete neodoljivu potrebu da krenete živjeti. O, kojeg li apsurda! Ta, morate li uvijek u kontru? I tražiti nemoguće?!
Naprimjer, postanete potrebiti nježnosti, koju vam više niko neće priuštiti, ni teorijski. A i zašto bi?
Ili, tačnije, ko bi?
Djeca? Eh, to su zapravo već odrasli ljudi. Oni se nježnosti srame u odnosu s majkama. A imaju, ako je imaju, usmjeritije na druge, primjerenije toj emociji.
Supruzi? Hm, oni su nježnost odavno potrošili. Rijetki su još uvijek u stanju biti barem katkad nježni. Ili zaborave, kao popiti dnevnu terapiju.
Prijatelji? Koješta. Prijateljstvo je već prešlo u naviku. Prestalo ili postalo kronično.
I šta onda? Sami proizvodite željenu nježnost. Milujete: noćne leptiriće, breze u parku, oblake, satensku krevetninu, sviće u sjećanju, pejzaže, čašu koja treperi, voljenu knjigu, komadić kruha, novu ogrlicu, listove sobnog bilja…
Milujete svoju divnu i davnu ljubav, kojoj obavezno dajete nadnaravne dimenzije.
Ili… samo osjetite studeni val u cijelom biću. Laku jezu. Drhat. Brzo će proći i onda se možete nadnijeti nad prazninom. Ili okrenuti zidu. Uostalom, svejedno je. Imate sebe, kako i koliko želite i koliko ste u stanju podnijeti.
Sindrom 70. Život kao daje prošao, da. Ali i kao da ga ima još, i tjera vas da ga živite, iz sve snage.
Znameniti Starolozi na skorašnjem simpoziju (ili će biti debati?) ustvrdili su kako u neka doba, iza 70, izvjestan broj ljudi napokon skonta kako treba ipak mladima ustupiti životni prostor. Oproste se ako imaju od koga ili čega, zalegnu i izumru. Ili uobičajenije kazano, odu na neki bolji Svijet. Ali veći broj nesavjesnih pojedinaca, nastave živjeti. I onako, laganice, stare vrlo komotno. I traju. Na sveopći užas.
Jer, zaključuju, ima pojedinaca koji će onda, za inat, tjerati i do stote. Gluho bilo.
I što činiti stih famoznih 70 ili zaglavljeni u njima? Pojma nemam i sama se pitam kao dopisnik iz istih. Bilo bi najbolje, barem se meni čini, otputovati negdje (ako uopće postoji takvo što) gdje je dobro, jednostavno, čisto, zdravo, uvijek toplo i sunčano, bez nasilja i politike. Naravno, uz more. Plivati. Šetati. Čitati dobre nove, i drage stare knjige. Slušati glazbu. Pjevati dok se tuširate. Jesti plodove mora. Družiti se i razgovarati sa drvećem. Razmišljati. Pa onda ne razmišljati. Povremeno na Skype-u vidjeti i proćaskati s bližnjima. Gledati noću zvjezdano nebo. Pisati…
Biti što dalje od: političkih zbivanja, crnih hronika (koje pune prostore sredstava javnog informiranja), zdravstva u cjelini, neimaštine, depresivnih svakodnevnica i svakonoćnica, prijatelja i znanaca krcatih negativnom energijom, razgovora o boleščinama, ciče zime, smoga, dugih, jesenjih kiša, suludih proljeća ni nalik tom godišnjem dobu, pisaca genijalaca koji s punim pravom očekuju Nobela, siledžija, narkomana, zalutalih metaka, loših kazališnih predstava, kuloara u kazalištu i okolo njega, loših festivala, zatrovane hrane i vode, elementarnih nepogoda…
Što manje se navući na omiljenu, in, suvremenu književnost: opširne horor upute za korištenje (uglavnom smrtonosnih) lijekova. Taj književni pravac uznapredovao je u vezi s farmaceutskom industrijom, njezinim brendovima i trendovima.
Biti što dalje, ali kako? Nikako. Bijeg je nemoguć u 70. Definitivno.
Vrlo su čudne te 70-e. Ko nije vidio, vidjet će. Želim mu svaku sreću.
Ali, šta je zapravo ta sreća? Tako bih trebala tačnu formulaciju iste. Halo, molim, što je sreća, čemu nalik, da li uopće postoji? Šutnja, moj Horacio.
I gdje je tu priča, pripovijest i tomu slično? Ne da je jedna, mnogo njih su još kukuljice između ovih redaka. Čekaju novi oblik. I čekaju:
Novu mladost. Ljubav na prvi pogled i ostale poglede. Odlazak na bolji Svijet. Milijun na lotu. Ponovno zdravlje. Mirovinske penzije. Djecu (ne ipak novu, onu postojeću što se razišla diljem Svijeta). Unuke koji govore stranim jezicima. Inspiraciju. Ukidanje depresije. Ljepotu koju obećava skupa kozmetika. Ljetovanje na moru (Kojem moru? Našem moru.). MESS. SFF. Rođendan. Godišnjicu mature. Besmrtnost. Novi dan. Čvrst san bez snova. Zvonjavu utihlog telefona. Nešto.
***
LJUBICA OSTOJIĆ rođena je 20. marta 1945. godine u Beogradu, a koncem iste godine nastanjuje se s porodicom u Sarajevu.
Diplomirala je na Pedagoškoj akademiji, Likovni odsjek, i Filozofskom fakultetu, Komparativna književnost – teatrologija, u Sarajevu.
Radila je kao dramaturg Dramske scene Pozorišta mladih, kazališni kritičar u revijama “Odjek” i “Književna revija” i listovima “Oslobođenje” i “Večernje novine“, urednik dokumentarne, eksperimentalne i poetske drame na Radio-Sarajevu, dramaturg-saradnik u Mostarskom Teatru Mladih 74 (MTM), predavač Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti.
Pisala je radiodrame, TV-drame i scenarije, kritiku i esejistiku iz oblasti kazališne umjetnosti, književnosti i likovnih umjetnosti. Bila je dramaturg je, dramatizator i adaptator brojnih predstava u suvremenom kazalištu. Njena poezija proza, kritika, drame i radio drame prevođene su na engleski, albanski, njemački, mađarski, makedonski, turski, slovenski, poljski, česki, bugarski, slovački, grčki, francuski…
Bila je član Društva pisaca BiH od 1974. godine.
– tekst “Sindrom 70” Ljubice Ostojić preuzet je iz časopisa za književnost i kulturu “Život”, 1-2/2016 –
čovjek-časopis 