Tag: Lena Ruth Stefanović

“… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”

– J. D. Salinger, Lovac u žitu

Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.

Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.

Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.

To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.

Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.

Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.

Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.

Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.

Kada su nas posjećivali drugi ljudi,  posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.

Toga sam se bojala najviše.

Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.

Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli  stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.

Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.

Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.

Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.

Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.

Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar  za tišinu stana Julijine porodice.

Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.

Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.

Vriska je međutim postajala sve strašnija.

Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.

Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!

Otac je urlao, kolutao očima i  pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.

Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.

Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.

Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.

Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.

Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.

Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.

Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo  jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su  bar govorili. Oni nisu  znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.

U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.

Zamršene rese na tepihu.

Uključen ili isključen televizor.

Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.

Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.

Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.

Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.

Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.

Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.

Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.

On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.

Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.

Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.

Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.

Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.

Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.

U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.

Počela sam da zapisujem stvari.  Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.

Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.

Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.

Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu,  može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.

 Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao  otkada  čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno,  nisu odazvali pozivu.

Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem.  Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.

_______________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.

Ravno u pet sati ujutro skočila je iz kreveta. Dva starinska budilnika zvonila su u predsoblju.
U sedam je na vojni aerodrom slijetao mali avion visokog stranog zvaničnika. Sve je bilo pripremljeno – orkestar, crveni tepih, formacija skupih kola i cijeli državni protokol.
Nije smjela da kasni.
Brižno se našminkala, obukla pomno ispeglanu odeću i obula sandale sa petom visokom dvanaest centimetara.
Ako zatreba, moći će na tim štiklama da pretrči čitavu dužinu aerodromske piste.
Protokolarna pratnja, tako se zvao posao koji je radila.
Provjerila je službenu legitimaciju, telefon koji mogu da prisluškuju samo svoji i rezervne čarape. Sve je bilo na mjestu.
Vozač u blindiranim kolima je čekao ispred zgrade.
Protokolarna pratnja, govorili su, je posao na pola puta između zemaljske stjuardese i agenta državne bezbjednosti. Visoki strani zvaničnici su morali biti zaštićeni, dok su u isto vrijeme morali biti svjesni da su ovdje dobrodošli, čak i ako to nisu bili.
U međuvremenu, strani ministar posmatrao je kroz prozor malog aviona prelijepu razuđenu obalu zemlje u koju je slijetao.
On sam je predstavljao drugu evropsku zemlju, kneževinu, prijateljsku zemlji – domaćinu. Crne Planine su svi voljeli da posjete službeno – dočekivali su ih kao najdraže goste, uz fantastičan program za slobodno vrijeme, obilate preukusne obroke, limuzine kojima su ih vozili i sa ljubaznim prevodiocima koji kao da su uvijek bili na raspolaganju.
U Briselu bi dobili čašu vode, u izuzetnim slučajevima – kafu koju nisu morali platiti, za prevoz su se snalazili sami, a neki od jezika evropske unije su svakako morali znati. Tamo niko nije trčao za njima na viskom štiklama, niti im nudio ukusne zakuske i odabrana vina od jedinstvenog lokalnog grožđa.
U sebi bi se visoki strani zvaničnici molili da Balkan što je duže moguće ostane Balkan – gostoljubiv, sjajne klime, uslužnih političara i najukusnije hrane.
Da su im domaćini vjerovatno korumpirani, i da je taj doček samo farsa kako bi se umilostivile briselske birokarte – to su slutili, ali ih je radovao taj odnos kao prema staroslovenskim božanstvima, pun strahopoštovanja, sa žertvoprinošenijima u obliku nedužne jagnjadi.
Jagnjad je u Crnim Planinama bila sporna. Kult im je bio tako uvrežen, da su se zbog njih smjenjivale vladajuće garniture. Svakih tridesetak godina, neki novi hinjeni revolucionari izjavili bi da vlastrodršci žderu previše jagnjetine, svrgli bi ih i zauzeli njihova mjesta za trpezom. Čudo su bila, ta crnogorska jagnjad…
Ministar je bio uvjeren da će mu na aerodromu prije svih dobrodošlicu poželjeti neka mlada, lijepa žena. Ovdje u službi izgleda nije bilo drugačijih.
Ministar pomisli da u Crnim Planinama i diplomate i njihova pratnja moraju biti zdravi – nijedna administrativna zgrada nije imala prilaz za ljude sa ograničenim mogućnostima kretanja, nijedna zgrada nije imala lift. I to je bilo u redu, ako si bio mlad i zdrav, i neizdrživo ako to nisi bio…
Razne misli prolazile su kroz glavu stranog ministra, koji se sada već vozio na zadnjem sjedištu blindirane crne limuzine.
Do njega je sjedio bezbjednjak, a ispred njega, pored vozača – mlada žena iz Protokola.
– Dobrodošli u Crnu Goru, rekla mu je na aerodromu. Moje ime je Nataša.
Zahvalio joj se i pomislio da su joj roditelji zasigurno rusofili. Jer, ko bi drugi svoju kćer osamdesetih godina prošlog vijeka nazvao ruskim imenom? Djed joj je vjerovatno bio na Golom otoku, političkom zatvoru, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio mjesto za ljude koji su voljeli Ruse kada ih više nije trebalo voljeti.

Ministar je znao mnogo o jugozapadnom Balkanu, kako su sad nazivali jugoistočnu Evropu. Nekada prije, važio je za stručnjaka za “Istočni blok”. Naravno, Jugoslavija nije bila dio niti jednog bloka, bila je nesvrstana… I kao takva umrla je u krvi i suzama.

Ministar je bio star, dobro se sjećao bivše Jugoslavije, berlinskog zida, svijeta prije interneta i obavještajnih sredstava koja su im tada bila na raspolaganju. Nije ih bilo mnogo – prebjegli agenti i fotografije sa plenuma centralnih komiteta, gdje bi se vidjelo koliko su partijski apartčici blizu generalnom sekretaru. Ta blizina govorila je o jačini utjecaja. Tako, ako bi neki ordenjem okićeni general stajao odmah do generalnog sekretara – s pravom se moglo strijepiti od neke nove vojne intervencije, od novog rata.
Limuzina se zaustavi ispred ministarstva inostranih poslova, i neko pritrča da ministru otvori vrata. Sve je išlo po planu, a za pet minuta je počinjao prvi sastanak.
Šef protokola, koji je očekivao stranog ministra upravo se vratio sa mjesta ambasadora na Kubi. Još uvijek je imao zalihe skupih kubanskih tompusa, koje je pušio u zgradi u kojoj je pušenje odavno zabranjeno.
Iz kabineta iza zatvorenih vrata čula se muzika
De Alto Cedro voy para Mercané
Llego a Cueto, voy para Mayarí
Ministar se odjednom osjeti kao da je upao na koncert Buena vista social club. Muzika, miris tompusa, i Nataša pored njega zamalo su ga nagnali da zapleše tu, u predkabinetu, naočigled ljubazne sekretarice i bezbednjaka koji ga je pratio. Otrgnuvši se tom porivu i misleno se uozbiljivši, ministar je ušao u kabinet.
Rukovao se sa šefom protokola i sjeo u ponuđenu mu fotelju.
– Da li preferirate da razgovaramo na engleskom, francuskom, ruskom ili španskom, upita šef protokola.
U pripremnoj dokumentaciji strani ministar je dobio i krokije psiholoških portreta svih bitnih kontakata u Crnim Planinama.
Šef protokola bio je opisan kao veoma inteligentan, oportunista, opasan čovjek, okumljen sa šefom države. Ovo poslednje je bilo dovoljno da bude jedan od najuticajnih ljudi u zemlji. Njega je Šef svih šefova pitao za mišljenje. Strani ministar je znao da će istog časa kada zatvori vrata za sobom Šef protokola pozvati svog kuma da mu javi utiske – od kakvog je materijala ministar, je li nam naklonjen, djeluje li potkupljivo.

Nakašljavši se, strani ministar odgovori:
– Bilo koji od tih jezika! Ja govorim i vaš jezik, doda, mada sam ga učio davno dok se još nazivao srpsko-hrvatski.

Kurtoazna konverzacija se nastavljala ravno četrdeset pet minuta, u kojima je šef protokola i dalje pokušavao da stranom ministru nađe slabu tačku, a ovaj bio uporan u svom stavu nepotkupljivog evropskog socijal-demokrate.

Misija stranog ministra bila je naizgled jednostavna. Želio je da na sjeveru zemlje otvoriti neku fabriku, naprimjer mliječnih proizvoda. Tako bi ratnim izbjeglicama iz Crnih Planina, obezbjedivši im zaposlenje, omogućio povratak iz Kneževine u matičnu zemlju. Iza te plemenite pobude stajalo je odbijanje poreskih obveznika njegove zemlje da i dalje isplaćuju socijalnu pomoć ovim ljudima.
U kneževini su počeli protesti. Moralo se djelovati brzo. Novac za otvaranje proizvodnje je već bio obezbijeđen. Sutradan, nakon jednodnevnog boravka u glavnom gradu i noćenja u luksuznoj Vili Gorica, ministar je trebalo da posjeti opštinu na sjeveru zemlje. Tamo je trebala biti izgrađena fabrika.

Umorna Nataša stigla je kući tek poslije službene večere.
Kuvar na vili nekada je bio Titov kuvar.
Te večeri posluženi “krap na podgorički način” bio je predstavljen kao nacionalno crnogorsko jelo, mada je ta čast u stvari pripadala raštanu sa kastradinom, nažalost nedovoljno otmenom da bude poslužen jednom stranom ministru.
Smještena na južnoj strani brda Gorica Vila bila je udaljena svega desetak minuta hoda od Natašinog stana.
Posrćući od umora krenula je kaldrmisanom ulicom pokraj rascvetalih badema i lipa.
Tu su male zgrade i porodične vile bile stisnute jedna uz drugu kao da su sagrađene u nekom vojvođanskom selu. U Crnim Planinama su kuće obično građene raštrkano i daleko jedne od drugih, no ovdje nisu imali izbora, prostor je bio skučen.
Nataša izu cipele na pragu i u dva koraka se nađe u svom krevetu. Navila je satove da zvone u pet i zaspala obučena i našminkana.

Sutradan su na sjever stranog ministra pratili Nataša, vozač i bezbjednjak u jednim kolima, prethodnica ispred i još jedno policijsko vozilo na maloj udaljenosti iza njih.
Prolazilu su kanjonom Morače kada je vozač automobila u kojem su bili ministar i Nataša odjednom izgubio kontrolu nad volanom. Zacvilile su gume i kola su naglo skrenula desno, prema rijeci.
Nataša vrisnu. Kola se zaustaviše na par santimetara od kraja provalije. Vrlo malo je hvalilo da se survaju u kanjon. Nikada do sad Nataša nije bila u ovakvoj opasnosti.
– Čika Ilija, što se desilo, promucala je. Vozač je preblijedio. On je bio najstariji i najiskusniji među vozačima, i svi, pa čak i šefovi, obraćali su mu se sa prisnim i punim poštovanja “čika”, obično rezervisano samo za bliske rođake.
– Ne znam, sine, odgovori on zbunjeno.
– Izgleda je pukla osovina.
Oboje pogledaše u stranog ministra koji ne bješe rekao ni riječi.
U tome im pritrča pratnja iz drugih automobila.
Nataša pozva Šefa protokola.
– Ovo se nije dešavalo sa službenim kolima, šefe… Glas joj je drhtao.
– Nije, Nataša, odgovori on i opsova. Nije se dešavalo, bar ne slučajno, doda. Ne bez mog znanja. Tu me čekaj, ne mrdajte.

Šef protokola je stigao brzo. Automobil–čistač je vozio ispred njega. Ta prva kola su raskrčivala i zaustavljala saobraćaj da omoguće nesmetan prolaz funkcioneru na partijskom zadatku.
Zvanično, komunistička partija Crnih Planina je prestala da postoji odavno, no u biti je, kao što je to bilo i u većini drugih istočnoevropskih zemalja, bila tek “pokrštena”, promijenjenog naziva. Struktura je ostala ista i nastavljala je da upravlja zemljom slamajući svaki otpor.
Šef protokola je iskočio iz kola prije nego što su se zaustavila i potrčao ka stranom ministru koji je, i dalje u šoku, gledao u nabujalu rijeku.

– Your Excellency! Vaša ekselencijo! I am so sorry! Tako mi je žao!
U međuvremenu, strani ministar se u mislima osim sa životom, oprostio i sa čitavom svojom porodicom, svojom ljubavnicom i psom.
Ne, ovakve stvari se ne dešavaju slučajno, bar ne na novim mercedesima ove klase.
Želim da Vas uvjerim da ćemo otkriti krivca i izvesti ga pred lice pravde!
Dok je to izgovarao, Šef protokola je već znao da je to laž.
Neće nikad otkriti sabotera. Osoba koja je mogla da izvede ovako nešto, bila je dovoljno lukava da zatre sve tragove.
Neko ko je mogao da zatre sve tragove, za target je imao Šefa svih šefova.
Do sada, za vrijeme njegove višedecenijske jedinolične vladavine, to niko nije pokušao da uradi. Kome god da je ova ujdurma pala na pamet, imao je sjajnu logistiku. Očigledno, istu koju je koristio i Šef svih šefova.
U ovoj zemlji, vlast se nije smenjivala demokratskim putem, već bunama i atentatima. Ko god je ojačao toliko, da pokuša da skine samog Šefa među šefovima… E, pa Šef protokola mu sigurno neće samoubilački stajati na putu.
Ne. Tajna karijerne dugovječnosti Šefa protokola između ostalog je bila u tome, što je znao kad je fajront, kad pada zavesa i kad je vrijeme da neopaženo klisne iz radnje koja je počela da se zgušnjava.

Sastanak sa predsjednikom opštine na sjeveru prošao je glatko, kao i što se očekivalo. Dogovorena je saradnja, potpisan je unaprijed pripremljeni memorandum. Kneževina će opštini isplatiti prikupljeni novac, a opština će izgraditi fabriku u koju će se zapošljavati povratnici iz inostranstva. Maltene kao u bajci.

***

Emina je utrčala u zgradu u kojoj su živjele i hitro se popela na peti sprat.
– Nano, nano, dozivala je baku s vrata.
– Tu sam sine, odazva se zabrađena žena obučena u crno od glave do pete.
– Donijela sam ti sendvič za ručak, nano.
Zbog ovog sendviča je prešla pola grada, da bi bio baš kao što nana voli.
– Pravi se sa suhomesnatim uvezenim iz Crnih Planina, nano, vjerovatno je to meso na kakvo si ti navikla doma, cvrkutala je unuka.
Baka je pomazi po kosi i poljubi u teme. Bila je dobro dijete. Nije je htjela rastužiti i reći joj da se ne sjeća kad je u domovini jela meso. Nekad davno možda, ali od kad je počeo rat, nije. Od kad joj je ubijen sin, Eminin otac, nije ga ni okusila.
Eminina majka je umrla na porođaju, to se još uvijek dešavalo u selima na sjeveru. Smrtnost je bila visoka. Umirale su žene na porođaju, umirala su djeca, ginuli su ljudi. Živjeli su teško i prije rata, nikad nije bilo bezbrižno, nikad sito. Kad je počeo rat, počela je glad. Hladnoća. Nije imao ko da naseče drva. Baka Amra i mala Emina živjele su same. Bile su same na svijetu. Kad je Emina počela plakati od gladi, Amra je znala da je vrijeme za put. Uzela je malu Eminu na ruke i pošla. Komšije su povezle su njih dvije u Kneževinu.
Amra nikad nije naučila njemački, dok ga je Emina govorila kao maternji jezik. Bilo je i druge djece iz Crnih Planina u njihovim kraju i u Emininoj školi, ali Amra nije insistirala da se Emina druži sa njima. Željela je da joj omogući život kakav sama nikad nije imala – sit i slobodan. Kada je postavši tinejdžerka Emina rekla da želi da pokrije glavu, Amra se složila. Ništa je nije tjerala, ništa joj nije branila.
Povremeno su odlazile u klub iseljenika, da čuju nekog poznatog pisca iz starog kraja ili da pogledaju film. Fimovi su bili teški, a pisci većinom dosadni, tako da su njih dvije, kako je vrijeme prolazilo, išle u klub sve ređe.
Amra je donekle znala što se dogadja ljudima iz starog kraja. Na starinski način, fiksnim telefonom, ponekad je dugo razgovarala sa svojim zemljakinjama. Koristila je puno riječi koje Emina nije razumjela, i često bi teško uzdisala.
Njih dvije su u Kneževini pronašle mir. Globalna dešavanja pratile su na malom televizoru. Kada je objavljeno da su Crne Planine obnovile svoju državnost, Emina je vidjela da je nana srećna. Nije govorila ništa, ali spremila je puno raznih slatkiša, kao da je praznik. U klubu iseljenika tim povodom je bila proslava na kojoj su služili pečenje uz sokove i kahvu. Iseljenici su jedni drugima čestitali nezavisnost. Mnogi su pričali o tome kako je vrijeme za povratak, vrijeme je da se ide kući.

***

Vikendom je Nataša išla na more. Zimi, ljeti, nije bilo bitno. Voljela je more, voljela je da pliva, voljela je da šeta kraj mora, voljela je kišu na moru, vjetar, talase, baš sve.
Čitala je puno, manično, klasike, bestselere, domaće autore, strane, ruse, amerikance, jevrejske pisce, i sve ono dobro napisano do čega je mogla da dodje.
Vodila je dnevnike čitanja gdje je uglastim slovima unosila bilješke, nazive izdanja, imena autora, godine štampanja i barem po nekoliko omiljenih citata iz svakog djela.
U knjigama nije vidjela štamparske greške, nije vidjela greške autora, nije zamjerala duge opise paperjastih oblika, niti česta ponavljanja. Nije se ljutila na autore koji iz knjige u knjigu pišu o jednom te istom, na autore koji plagijarizuju druge autore, nadajući se da nikad neće biti otkriveni – njoj su sve knjige bile svete i činile su je srećnom.
Njena svakodnevnica odjednom bi se nakon pročitane knjige ispunila smislom, ljudi u njenom životu bi postali junaci romana, njenog romana koji je pisala svojim življenjem, dok je more negdje u daljini šumjelo.
Ti smisleni vikendi bili su naglo prekidani povratkom u grad, u administrativni centar.
To je bio njen grad, grad njene prve ljubavi, grad prijatelja iz detinjstva… Grad iz kojeg su skoro svi odlazili i u koji su se vraćali samo ljeti na odmor. Tu nije bilo dovoljno fakulteta, nije bilo dovoljno radnih mjesta, djevojke su lako gubile čast, a momci obraz. Odavde se išlo dalje, u Beograd, u Zagreb, u Skoplje, ili čak u Ljubljanu, odlazilo se na studije, zaljubljivalo i ostajalo. Vraćalo se na more, i kasnije, u grob. Koliko god bili daleko, stanovnici Crnih Planina su se oduvijek sahranjivali tu. Večni život je planiran za ovdje, gdje se podiglo, prohodalo, gdje se obidovao domaći ljeb i tek pomuženo mlijeko, ovdje gdje je stara majka i djedov dom. O majci se vodilo računa, pored nje bi obično ostala sestra koja se ne bi udavala. Pazila bi majku, radila oko nje, a kada bi majka umrla, povezala bi kosu crnom maramom i ostala tu, ta naudata kćer, da živi u istoj kući, dok se ognjište ne ugasi.
Oženjena braća i udate sestre su živjele daleko, i dolazili su u posjete ljeti. Dovodili su djecu koja više nisu razumjela jezik koji se tu govorio. Kada bi roditelji umrli, djeca bi prestajala da dolaze, i otišli bi još dalje, u Ameriku ili Australiju. Kuće su se urušavale, a sela pustjela. Više nije bilo ni ljudi, ni stoke, samo napuštene kuće u kojima su živjele sjenke.
Ljudi su se doseljavali tu iz manjih gradova, iz sasvim malih gradova, varošica, iz sela, i za njih je glavni grad bio najveći grad na svijetu. Zajedno sa sobom donosili su mentalitet mjesta iz kojih su dolazili, i koliko god grad rastao, nije uspjevao da pounutri sve ljude koji su se u njega slivali. Ljudi bi živjeli u gradu, ali se nisu mijenjali, nisu mijenjali filozofiju palanki iz kojih su došli.
Istovremeno su se rađale i rasle nove generacije, učili su škole, zaljubljivali se, i odlazili dalje, ostavljajući svoj grad i svoje roditelje u njemu, stare i potpuno same. To već nije bila krivica grada, jer grad je imao sve – pozorišta, predavanja, književne večeri, pjesničke večeri, matineje, soireje, noćni život, pa podnevne kafe, pa opet večernje izlaske i štraftu i klubove… Ali nije bilo novca, nije bilo posla, nije se imalo, nema se. Sve te kafiće, kafane, restorane, barove i klubove posjećivali su pet posto najodabranijih, tri posto najtaličnijih, jedan posto najpribliženijih Šefu svih šefova. Za njih je život u Crnoj Gori bio mondenski, dok su ostali morali da se sele, da bježe, da idu dalje. I roditelji su se molili, da jednom u životu ostanu na istom mjestu svi, i roditelji i djeca i da se ne ponovi nikada da roditelji umiru ne stigavši da vide svoju uspješnu djecu iz inostranstva.

Jednog ponedeljka ujutro u svojoj kancelariji Nataša je prelistavala novine. Fabrika na sjeveru zbog koje je dolazio onaj strani ministar, nikada nije bila sagrađena, što je bilo očekivano. Pare su bile pronevjerene, kupljene su polovne mašine koje nikada nisu proradile. Niko nije bio optužen, jednim dijelom tog novca su se vjerovatno kupovali izborni glasovi na sjeveru. Partija je uvijek pobjeđivala i postavljala tužioce koji nikada nisu nikog optužili. Bar ne nikoga ko je bio bitan. Mlijeko se i dalje uvozilo iz Srbije. Iseljenici se nisu vraćali.
Nataša prevrnu stranu i zajeca. Nije poznavala ove žene, ali naborana starica i mlada djevojka širom otvorenih očiju su gledale sa umrlice netremice u nju.
Dvije iseljenice poginule su na putu za rodnu grudu. Amra i Emina istog prezimena okončale su svoj živote naglo, na putu za Crne Planine, u okviru programa koji je organizovala uprava za dijasporu. Po prvi put poslije mnogo godina išle su kući. Umrlicu je dao klub iseljenika iz centralno-evropske Kneževine.

/Svi likovi u ovoj priči su izmišljeni, a svaka sličnost sa stvarnim ljudima i događajima je slučajna./

________________________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ
Piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja, pet zbirki poezije i dva romana.
Roman “Šćer onoga bez đece” iz 2017. g. bio je predložen za nagradu Miroslavovo jevanđelje.
Uključena je u brojne antologije, prozne i poetske, crnogorske, regionalne i one objavljene na engleskom govornom području (EN TEREX IT, Eyecorner press, 2012; Best European Fiction 2014, Dalkey Archive Press; Mysterious Montenegro, Trafika Europe, Penn State University 2020; Balkan Bombshells 2023 i druge.)
Među njima se ističe prva antologija crnogorske ženske poezije “Koret na asfaltu” objavljena u Zagrebu 2013. godine.
Prevođena i objavljivana na engleskom, mandarinskom kineskom, holandskom, albanskom, slovenačkom, poljskom, ukrajinskom i azerbajdžanskom.
Učestvovala je na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim festivalima.
Živi i radi u Podgorici.

U tom snu koji sam usnila predamnom su se pružala tri puta.
Prvi sa lijeve strane put bio je moj život onakvim kakvim ga pamtim. Krajnji desni put bio je moj život kakvim sam ga zamišljala, biografija, koju sam izmaštala. Između ta dva puta, bio je treći – put koji se sastojao od nepredviđenih događaja, onog famoznog „šta bi bilo kad bi bilo“.
Četvrti put, koji se izdizao i vijugao iznad ova tri, sadržao je događaje i sjećanja sa sva tri puta, po mom izboru.
Pošavši prvim putem, gledala sam kako se preda mnom smjenjuju zastave zemalja, koje su bivale sve manje i slušala himne, koje sam sve teže pamtila. Čitave federacije nestajale su, poput magle koja se rastvori na horizontu, tako brzo da biste se zapitali da li su uopšte postojale.
Na tom prvom, krajnjem lijevom putu, život me bolio. Velikim dijelom sastojao se od tuđe zavisti, neprimećene na vrijeme, surovih osvjeta za djela, koja nisam počinila, sem u bolesnoj uobrazilji svojih progonitelja; taj put se sastojao od zaljubljivanja u dječake, koji su voljeli druge dječake; u mene, koja sam se zaljubljivala u dječake, zaljubljivale su se djevojčice, koje sam voljela kao sestre, što je činilo da svi patimo.
Na tom putu, prvom sa lijeve strane, išla sam u školu, koju sam mrzjela. U toj školi učili su nas stvarima, za koje smo znali da su laž. Te lažne stvari morali smo da učimo napamet. Ujutro bismo radili obaveznu gimnastiku i pevali himne vođi i partiji. Svi smo bili isto obučeni i ošišani, svi smo slušali istu muziku podobnih izvođača, koji su pjevali o svijetloj budućnosti, koja tek što nije nastupila. Gledali smo odabrane filmove, koji su potvrđivali sve to, čemu su nas učili u školi. Mi smo bili dio jednog eksperimenta, izolovani raznim zavjesama, od kojih su neke, govorili su, bile od gvožđa. Iza tih zavjesa odvijali su se naši životi, predstavljeni na njima poput igre sjenki u jednom sasvim posebnom pozorištu. Na predstave u tom pozorištu bilo je teško ući i sa njih se baš nikako nije moglo izaći, sve dok ne bi bile završene, obično padanjem svih rekvizita i samouništavanjem sjenki. U tim trenucima, tokom kraja, bilo je važno pritajiti se i zaustaviti dah da vas vrtlog destrukcije ne usisa u sebe. Ako biste uspjeli da izbegnete potonje, dočekali biste kraj tog neželjenog života i čak biste uspjeli da provirite u život, koji se odvijao iza palih zavesa. Možda bih ja stajala tik uz Vas, kao i Vi zadržavši dah.
Na krajnjem desnom putu, u životu, koji sam izmaštala, u tom željenom životu očevi nijesu odlazili na službene puteve bez povratka na neke ogoljene otoke, nije bilo balkanskih špijuna, nije bilo partije, niti velikog vođe. U tom željenom životu, krajnjem s desna, nije bio straha. Kroz njega se nije probijalo, već se vozilo slobodno, kao da ste goli u sedlu.
U tom filmu ovog života na putu mogli ste da naletite, naprimer, na Alena Ginzberga. Sa njim, koji je uvijek mlad, pričaćete o večnosti na slengu, koji ne zastareva.
Kada budete pisali o tom susretu, koji će presudno uticati na Vas, činićete to spontano, izbjegavajući tradicionalne narativne forme… Baš poput impresioniste, koji slika pod vedrim nebom. Sintaksa će Vam biti labava i neobavezujuća. Možda baš poput Keruakove. Vaši opisi biće toliko lični, da će Vas čitalac, hteo on to ili ne, slijediti na putu, osjećajući da nema smisla da vas tek tako napusti… Ne sada, kad ste se već toliko zbližili, sada kada već zna sve o vama, čime je do tada usamljena, individulana priča postala vaša zajednička.
Poslušali ste Roberta Pirsinga, stoga se ovim životnim putem vozite na motoru. U automobilu biste bili izopšteni i izolovani. Na motoru ste jedno sa svime što vas okružuje. Vi vozite, ja sedim iza i držim se čvrsto za Vas. Oči su mi zatvorene. Bojim se vožnje.
Srednji put, nastavila je, proteže se između ova dva, krajnjeg lijevog i krajnjeg desnog. Sastoji se od neočekivanih događaja, većinom pozitivnih. Kao onda kada ste dobili na lutriji. Kao onda kada ste najednom postali lepši, višlji i vitkiji. U ovom životu, punom neočekivanih obrta, vaša i moja zemlja se nije raspala. I dalje je velika i ugledna, multinacionalna i multikulturalna. Proteže se i dalje, poput niske sjajnog bisera, od Vardara pa do Triglava i od Đerdapa pa do Jadrana. Vi i ja smo kolege, radimo zajedno u nekom od saveznih ministarstava, možda onom, koje se bavi vanjskim poslovima. Diktator se bio prosvetlio. Špijuni i cinkaroši su primili Budizam te svakodnevno meditiraju da svi budemo srećni i zdravi, da ne patimo i ne bolujemo. Time se bave sada svi do jednoga. Goli otok je odavno pošumljen, štaviše, pretvorio se u devičansku šumu. Tužna sjećanja su obrisana iz kolektivnog nesvjesnog i genetskog pamćenja. Na njihovo mjesto došle su pjesme i igre, umjetnost i filozofija, briga o djeci i životinjama.
Ja sam, naravno, bila sa Vama sve vreme, i u zlu i u dobru.
Četvrti put, koji se sastoji od odabranih segmenata sva tri puta i nije vidljiv golim okom, tek treba da nađemo. Kažu da je taj put prokrčen pričama. Što su priče bolje, put je lakši i dostupniji. Svaka laž, čak i ona najbijelja, prvo nas zavrti u krug, a onda vrati na početak. Da bismo nešto unijeli u priču, moramo da vjerujemo u to svim srcem i svom dušom. Ako svi povjerujemo, priča i put vode nas napred, u budućnost, koja je nepredvidljiva, uzbudljiva i zabavna. Ja znam, čitaoče, da biste me Vi možda pustili, da hoću da pustim ja Vas. Ali neću. Nećemo se razdvajati. Ne sada, kad ste mi već ispričali tako mnogo o sebi. Stvarno nema smisla.

_________________________________________________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja „Arhetip čuda“ (2006), pjesme u prozi „Io triumpe“ (2008), zbirke pjesama „Đavo, jedna neautorizovana biografija“ (2011), „Boja promene“ (2013) i “Izvinite, mislim da umirem” (2020) te roman „Šćer onoga bez đece“ (2017). U štampi je zbirka pjesama „Argo Navis“.
Uključena je u brojne antologije: „Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku“, edicija Katedrala (2010); „Koret na asfaltu“ – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb (2013); Američki izbor najbolje evropske proze – “Best European Fiction”, Dalkey Archive Press (2014); Antologija „Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015“‚ J. Vukanović, JU Ratkovićevih večeri poezije (2017)…
Prevođeni su joj radovi na albanski, engleski, poljski i ukrajinski jezik.
Živi i radi u Podgorici.