I.
bio
je sumrak koji se rahlio u moja usta kao stara fasada,
neki dječaci vrištali su žalom plašeći šuštave ostatke sparnog srpnja,
mali kradljivac u obliku opice pojeo mi je slan ručnik i ruksak i ručak i rugao mi se,
postolarski me udario bog hrapavih bosih stopala, bilo je vrijeme da se razbudim,
šegrt pjesnikov nikad nije postojao, ako je i postojao, bio je to gladan šegrt
koji se hranio tek pjesnikovim plavim stihovima skromnih bjelančevina,
nije bilo zlatnika u tom plemenitom poslu, u toj kovačnici riječi,
imao sam već ozbiljnije brige – bliži se noć, podmukla i putena,
ni olovke više nemam, proklete proste opice koje ne poznaju plahe priče,
oca im njihova tatskog, a treba mi krov nad glavom, knjiga nije ni cigla ni crijep,
ni drvene ni kamene hiže ne slažu se u žamoru besmislenih lirskih riječi,
majke zabrinuto zure u pločice plehove plakate planere plijesan plamen pjesan
***
II.
noću sanjam spaljene ili potopljene bregove djetinjstva,
u blagoj noći budim se u bunilu i ljubomorno promatram spokojnu mačku,
intimnom ispovijesti samome sebi priznajem da dom više nije zelen,
poluglasnom šaptu iz krošnje breze predajem svoje treperave strahove,
razgovoru s bogom pridajem značaj kao razgovoru s pčelom,
sa svrakama u pogrešnom gnijezdu treba postupati smireno i odgovorno,
samim nasrtajima ne postiže se ništa osim nasilja, a njega smo već previše osjetili,
sobom se ne treba previše baviti noću, to su najopasniji sati, tihi rovci među rebrima,
nikako pisati u tim urama, vražjim vurama, iskrene riječi uvijek su pogrešne ujutro,
ne gristi se kad vranom pošalješ šuplje drvo, neukoričenu knjigu, nijemog pijevca,
mogu lagati koliko i pisati, mogu šutjeti koliko i stvarati,
zapravo na isteku dana, bog je ionako još uvijek šutljiv,
logički ispadam neuspješan stvor, neispravan proizvod,
opravdati brzoplete riječi teško je kad nitko ne sluša,
zašto se truditi kad na kraju močvare djevojčice nestaju iza duge;
se češljati svakog jutra treba, se oprati svake večeri treba, se treba se mora se;
u košnice odlaze naša izmišljena djeca, ožalošćena ljepotom poroda,
posljednje pjesme prije svjetlosti uvijek su vriskovi i naricaljke,
vrijeme je već istrošena tema pjesništva i više nije pametno širiti joj haljinu,
toliko je dana već prošlo, dana koje nismo ni pomirisali ni dodirnuli,
uzrujavam stare drvodjelce svojom šutnjom, prave mi raspelo iz ljubavi,
zbog izumrlih vrsta životinja još se nadam zagrobnom životu,
ljudske ruke ionako su grane bez lišća,
gluposti služavke, smrti zahvalne
***
XII.
on – u zvonjavi svojih misli o trpkosti mladosti nije mogao spavati
jer pod prozorom su se šetala nadnaravna stvorenja rođena u kiši,
nije mu preostalo ništa drugo nego da im se pridruži i kruži lokvama,
moglo je biti i pametnije iskorišteno vrijeme, ali već odavno nije znao
biti sam u krevetu, biti pomiren sa stablima koja ruše u njegovu snu,
sumnje su ga opsjedale kao obadi koji uživaju u znojnoj koži, sumnje
u budućnost četiriju godišnjih doba i triju sunašca na majčinom čelu,
njegov je jezik odavno izgubio spontanost u neprohodnoj šumi pravila,
spol se uvijek iznova stvarao iz miješanih boja, prevrćući se od jutra do večeri,
iako je bio siguran u svoje dvije dlakave noge i dvije znatiželjne ruke,
to mu nije pomoglo u ladicama koje su očekivale jasne odgovore na jetka pitanja,
zbog svojih vretenastih ušiju, čuo je previše tužnih životnih priča,
mode su se mijenjale, hlače sužavale i širile, haljine kratile i duljile, no
onog dječaka zaraslog u knjigu, nitko nikad nije ništa pitao, sada je tražio
vremena da ga se sasluša, papire da ga se pročita, proslave da ga se proslavi,
nije mu bilo pomoći ni u crvenom prasku mjeseca ni u rutavoj krhkosti zore,
uvijek se pitao postoji li bog na vrhu tronošca ili trozupca koji ga promatra,
bilo bi šteta da ne postoji svemirski svjedok svemu ovome na tvrdoj zemlji,
jasno – to ne bi promijenilo mrvice obiteljskih ručkova ili raspored madeža,
upravo je rasutost njegova tijela odavala vrline jednoga prešućenog svijeta,
je, bile su katkad hrapave i bodljikave strmine, je, bile su nekad nježne i vlažne nizine;
mahao je bocama vina kao prijateljima, mahao je rupcima kao pred bikovima,
sabljom je sjekao svoje noći na sjekutiće slinavih usta željnih pažnje;
prema sumraku polaze tragične maske nadajući se preobražaju u komediju,
crnačkoj se iskrivio osmijeh u opaki trzaj od višestoljetnih udaraca,
glavi bjelačkoj sprema se vrtuljak koji uvijek iznova vrti istu podlost;
koja se borba priprema pretpostavio je u modrini svoje sobe,
se gušio i gušio nad gustišem zlokobnih pisama s istoka i zapada,
njihala su se tužna golublja gnijezda nad njegovim krevetom,
s rogatim strepnjama iščekivao je vijesti s juga i sjevera,
krovnih mačaka spretnost dojmila ga se u potresu zjenice,
greda je možda preslaba da podnese sav njegov strah
***
XV.
ovo je prohladna kolovoška noć,
je li mjesec posut brončanim krijesnicama, teško je reći,
pripovijest šuti o vašim tijelima koja se predaju komarcima,
o stvorenjima bez ikakvih očekivanja od sutrašnjeg dana,
nečemu biste trebali stremiti, nešto bi vas trebalo probuditi ujutro,
što se uvlači u vaše uši dok hrčete, mljackate i sanjate?
se gledaš se umivaš se češljaš se pereš iznova iznova iznova –
dogodilo se nešto u mirisu jastuka i debljini plahte,
davno ste se već počeli obraćati samima sebi –
dok su oči još vjerovale da leptiri žive godinama,
su vas oteli iz žutih krošanja u kojima ste papali slatke kruške,
vaši su prsti otad rasli tiho, svijetu pridonosili odrezanim noktima,
djedovi, uzori vaši, bili su usputne lutke u vojskama i birtijama,
još nezreli u svojim sijedim danima, još opterećeni krvlju i zemljom,
bili su određeni dobima ratova i poraća, odlascima i povicima –
djeca su bili naši djedovi, djedovi koje nikad nismo zaista upoznali
*
“Četvrta zbirka mladog nagrađivanog pjesnika Josipa Čekolja vodi čitatelja na neočekivana putovanja kroz prostore književnosti. Na noćnim čitateljskim i spisateljskim stazama nastaju pjesme u obliku akrostiha. Za svoje akrostihe pjesnik bira prve rečenice iz romana koji su na neki način obilježili njegovo djetinjstvo i mladenaštvo. Tako ostvaruje originalan dijalog između poezije i proze, brišući granice između starije i suvremene književnosti te između djela za djecu i odrasle. Raznolikost poetskih slika u ovoj jezičnoj rukoveti ne proturječi jedinstvu cjeline koje se temelji na svojevrsnom supstratu autorova promišljanja svijeta. Nastupajući u dvostrukoj ulozi čitatelja i pisca, Čekolj stvara stihove koji niču iz osobnih sjećanja i doživljaja, rezonirajući i sa širim društvenim i političkim problemima. Zbirka je prepuna začudnih stilskih figura i neobičnih sintaktičkih obrata, koji s jedne strane dosljedno održavaju koncept akrostiha, a s druge odražavaju autorovu maštovitost i kreativnu slobodu. Osjećajem za ritmičnost i zvučnost jezika „Rukovet noćnih putovanja” nadovezuje se na Čekoljeve prethodne knjige, ali otvara
i novo poetsko putovanje tračnicama lirskog jezika – konceptualno promišljeno i stilski zaokruženo djelo koje plijeni pažnju svježinom i slojevitošću vizije.” – Sanja Lovrenčić
____________________________________
JOSIP ČEKOLJ rođen je 1999. Odrastao je i školovao se u Donjoj Stubici i Zaboku. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Diplomirao je kroatistiku i povijest ranog novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Objavio je pjesničke zbirke Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.), Dječak pred žetvu (Jesenski i Turk, 2023.) i Doba beskorisnih umnjaka (HDP, 2024.); roman Hahari na dnu mulja (Mala zvona, 2022.) i slikovnicu Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.). Prva verzija ciklusa Rukovet noćnih putovanja, koja se sastojala od devet akrostiha, nastala je za „Reviju malih književnosti” 2021. te je iste godine objavljena u antologiji Vrijeme misli (Kulturtreger).
Zbirka pjesama Dječak pred žetvu osvojila je nagrade „Na vrh jezika”, „Zvonko Milković” i „Mali Kvirin”. Knjiga Doba beskorisnih umnjaka uvrštena je na širi popis regionalnog književnog izbora „Štefica Cvek” 2025. Sudjelovao je na književnim festivalima „Tesalijski festival poezije”, „Rukopisi”, „Susret riječi”, „Stih u regiji”, „Monte Librić” i „Tjedan dobre dječje knjige”. U listopadu 2023. boravio je u Hvaru na književnoj rezidenciji „Poemma”, a krajem ljeta 2024. u Grčkoj na književnoj rezidenciji „Odisejevo utočište”.
čovjek-časopis 