LISICA
Svađali smo se u autu
A na cesti je ležala mrtva lisica
Vikali smo jedno na drugo
Glava joj je bila sitna i krvava
Potpuno posvećeni mržnji i nerazumijevanju
Nismo se pitali kako je umrla
Niti kako je živjela
Usta su nam bila otrovna
Ona već dugo ne diše
Znaš li da ona ne diše?
Sve jednom mora stradati od ljubavi
Nešto je naše ostalo na cesti.
***
MUŠKA DJECA
U tvojoj kući je hladno
Na zidovima nemaš više slika
I knjige su ti okrenule leđa
Miriše na dim cigara i pod je pun mrvica
Ostalih iz sažaljenja
Znam, žene odnose dom sa sobom
U ženskim prstima žive mirisi, cvijeće i hrana
Njima miluju usamljene muškarce
I ništa više ne ostaje isto
Odjednom nekoga spašavaš od buba
Unosiš teške torbe
Pronalaziš ispravnu stranu svijeta
I diviš se odbljesku sebe u njenim očima
Muškarci najteže spavaju sami
Čak i muška djeca plaču duže
Znanstvenici su dokazali
I ponekad se pitam nisu li nam i ljubav izmislili
***
ČISTA I SITA
Samo da zahvalim pa idem
Hvala na čistom rublju i hrani
Stručnjaci podcjenjuju koliko je to bitno
Hvala na naslijeđenim kvadratima
Najsvjetlija budućnost je u nekretninama
Hvala na svim nezainteresiranim pogledima
Donedavno sam mislila da je to ljubav
Hvala i u ime farmaceutske industrije
Nahranila je moje tijelo
Hvala na lekciji iz traume
Učimo dok smo živi
I nakon svega, hvala na stihovima
Danas sam našla svrhu
Otrovne majke rađaju ružne debele kćeri
Nešto si ipak krivo napravila.
***
DO KOSTI
Stradat će ti srce
Ne skači vruća u to ledeno more
Jedna je žena tako skočila
I ostala cijeli život nepokretna
Kažu da ju je hladnoća oduzela
Kako da te spasim draga
Baš u te dubine želiš zaroniti
Baš ondje se skrila zvijezda tvoje zvijezde
I ja sam tako raširenih ruku trčala
Tko god je naišao, nešto sam mu dala
Malo sebe jednome, malo sebe drugome
Do kosti su me oglodali
Sve dok nisam poput zrake na površini vode svjetlucala
Nigdje mene, samo mrlje u očima
Hajde sad kad si navalila, hvataj valove,
Ne štedi snagu žensku, al ja bih ti rekla drugačije, neka te malo ipak ostane
I da znaš, nije to more da grli
To je more da uzima.
***
RASTANAK
Hodali smo šumom, moj prijatelj i ja
Rekao je “Sanjao sam te, prijetio nam je svijet,
ali šuma nas je spasila”.
Vani nas čekaju nečije gladne ruke, oči, zubi, prepone
Ondje nas čupaju iz korijena
Izmještaju, namještaju po svojim dijelovima tijela,
Ovdje smo sigurni.
Voljela sam kako nas je šuma grlila
Sve u njoj bilo je poznato
Kao kuća u kojoj smo skupa rasli.
Na kraju šumskog puta
Ne predugog, ne prekratkog
Odlučili smo da je vrijeme.
Da je vrijeme ono što smo dali i uzeli
Da se u nekim kućama više ne raste
Da je pustiti voljeti, a voljeti pustiti.
___________________________________________
IVANA GORIČKI, rođena u Zagrebu 1978. godine, završila je studij francuskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju i kratke priče za sebe, prijatelje i portal Čovjek-časopis. Zaokupljena je riječima, poezijom, književnošću, planinama, a trenutno i edukacijom iz filozofije i logike. Pored toga voli mačke, ali ima i ljudsku obitelj. I nju voli.
čovjek-časopis 