U svojoj ishodišnoj točki egzil je dio putovanja, krnje putovanje koje načelno ne uključuje povratak. Kao što je poznato, putovanje znači premještanje, izmještanje. No, kada se putovanje treba sagledati u svojem realnom pa i alegoričnom i metaforičnom aspektu kako bi sebi na taj način osiguralo ulaz u književnost kao žanr ili društveno-povijesni i socijalni fenomen, njegovo određenje postaje problem koji nije lako riješiti. Ako je točna tvrdnja da je svaka priča u krajnjoj liniji organizacija događaja koja se kreće kroz prostor i vrijeme i da ima svoj početak i kraj, imamo li tada u egzilnoj književnosti posla s fenomenom koji briše granice svog identiteta?
Povijest ljudskog društva od početka slijedi pojam progonstva/egzila. Egzil potječe iz stare prakse progonstva i bio je oblik kažnjavanja. On znači biti udaljen od doma (grada, države) bez dopuštenja za povratak pod prijetnjom zatvora ili smrti. Jednom prognan, prognanik živi životom sa stigmom autsajdera.
Prisjetimo se biblijskih izgnanika iz raja, Ovidijeva egzila za vrijeme Augusta, progonstva Židova iz Palestine, progonstva pjesnika iz Platonove Republike te masovnih progona književnosti i književnika što se prakticiralo od vremena Francuske revolucije.
Iza granice poznatog nalazi se opasan teritorij nepripadanja. U prošlosti su ljudi tamo protjerivani po kazni, a u moderno doba njime lutaju iz najrazličitijih razloga velike skupine prognanih i raseljenih osoba. Temeljno je iskustvo migranata teritorijalno, jezično i egzistencijalno udvajanje. Engleski književnik Salman Rushdie, podrijetlom iz Indije, u vlastitoj situaciji egzilanta individualizira sudbinu egzilanta kao najznačajniji dio književnosti našeg vremena. On predlaže da se književnost migranata shvati kao »dekolonizirani odgovor« pojmu književnost svjetova s kraja 20. i početka 21. stoljeća. To je odgovor podčinjenih, ovladanih, često pokretnih putnika egzila koji jedino u vlastitom premještanju i putovanju uspijevaju govoriti glasom svojeg vremena i biti saslušani od onih koji znaju slušati. Stoga je egzil motiv moderne kulture i obilježava modernitet kao doba tjeskobe i rastanka. Egzil djeluje i danas kao politička kazna. Emocionalna konstelacija egzilanta nije u ikojem slučaju jednostavna. Suvremeni egzilant, napuštajući iz ekonomskih ili političkih razloga svoju zemlju, osjeća krivnju i grižnju savjesti zato jer za sobom ostavlja bližnje, odnosno dom u, primjerice, represivnim okolnostima nesigurnosti, bezizlaznosti i siromaštvu. Istodobno strahuje da u novoj sredini ne bude odbačen i ponižen. Strahuje zbog toga hoće li se prema njemu odnositi s prijezirom, ironijom ili samilošću, ili, hoće li se moći i znati prilagoditi. Njegov prvi refleks nije pokazati razlike, nego proći što neprimjetnije. Imitira domaćine, iako najčešće u tome ne uspijeva: nema dobar naglasak ili uopće ne zna jezik, nema dokumente koji su potrebni, razlikuje se bojom kože, imenom i prezimenom itd. Zbog toga, prvotni osjećaj zamjenjuje ponosom i prkosom, pokazujući se drugačijim.
Egzilantstvo, kao dio migracije uopće, nije samo jedna od najvažnijih tema književnosti našeg vremena, nego topos koji danas predstavlja najmoćniju i najzanimljiviju planetarno prisutnu aktualnost čovječanstva i njegov odnos prema pripadnosti/nepripadnosti svih nas jednom mjestu, svjetskom povijesnom vremenu, sadašnjici, i to ne samo preko imaginarnog.
U biti je egzila odlazak. Talijanski glagol partire (odlaziti) postoji u sličnom obliku i u francuskom, a svoje korijene vuče od latinske imenice pars, partis koja znači dio, odvajanje. Tako ovaj glagol u sebi sadrži rastanak i odvajanje te integrira značenja svojstvenija smrti. Iz njega proizlazi i imenica dipartita (smrt). No, iz istog korijena potječe i latinski glagol parere (rađati), koji se često povezuje sa suprotnim semantičkim polom, smrću.
Semantička dvosmislenost obuhvaćena glagolom (odlaziti) i njegovom dvojnom konotacijom početka/kraja, rađanja/smrti, razrješava se osnovnom metaforom putovanja koja se referira na ljudski život. Odlazak znači napuštanje jednog stanja, kako bi se prešlo u drugo. Odlazak znači ostavljanje jednog dijela sebe kako bi se pošlo u potragu za novim identitetom. Ovaj stav je potkrijepljen glagolom to leave u engleskom jeziku čije je značenje otići, a koji se istodobno prevodi kao ostaviti. Odlazak od doma znači istodobno njegovo napuštanje. Odlazak je rastanak, odvajanje, djelomična smrt.
Prema određenju, egzil je ekstreman oblik putovanja, ekstreman u svojoj krnjosti. Paradigma putovanja: odlazak-putovanje-povratak, okrnjena je nedostatkom povratka. U nekim putopisnim tekstovima naracija teče kružno opisujući sva tri elementa, iako u najvećem broju slučajeva prevladavaju samo dva elementa. Nada o povratku svojom biti prožima tu književnost, a njegov izostanak daje takvom putovanju tragičan ton. Kazna egzila naziva se nostalgija, a sastavljena je od riječi nostos (na grčkom povratak) i riječi algija (na grčkom bol). To znači da je povratak krajnji cilj putovanja. Pa i onda kad vodi mjestu polaska. Čovjek se ne vraća da bi se našao u istoj situaciji kao prije odlaska. On odlazi kako bi se promijenio i udaljio od svakodnevnih navika, poboljšao svoju situaciju, omogućio starom sebstvu da umre, a novom da se rodi.
Književnost u egzilu aktualizirali su kulturološki studiji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Te tekstove reinterpretirali su u njihovoj kompleksnoj ideološkoj funkciji, raskrinkavajući mehanizme učvršćenja i reprodukcije ideologije koji prate susret s Drugim. Književnost nastala u egzilu prelazi granice i sa svoje nove pozicije prepričava i interpretira priču o Drugom i Drugosti kao priču o osobnom iskustvu. Književnik u egzilu posvuda postaje Drugi. Drugi u svojoj novoj sredini, Drugi za svoju staru sredinu. On posvuda nosi prokletstvo pripadanja drugom mjestu. Uvijek se i posvuda uspoređuje. Kada bi egzilant u novoj sredini i pronašao bliskost duha, za njega ništa ne bi moglo biti slično bivšim iskustvima – ni jezik, ni pjesničke konvencije, ni životna povijest.
Upravo je u tome dodirna točka s komparatistikom koja čini isto: proviruje s onkraja kako bi mogla uspoređivati. Ono što iz komparativne perspektive intrigira, a usredotočuje se na pitanja o identitetu i granicama, nije odlazak niti putovanje, shvaćeno kao realno ili imaginarno kretanje ili avantura protagonista, već opis Drugosti i transformacija sebstva u susretu s Drugim. Osim toga što ga svi ostali doživljavaju kao Drugog, književnik u egzilu i sam sebe promatra kao Drugog. Pisci u egzilu nalaze se u specifičnom trenutku vremena. Svi oni propitkuju fiksirane slike o sebi i drugima koje osiguravaju identitet nacijama, njihovim kulturalnim manifestacijama i vrijednostima. Sumnjaju u vlastito etničko podrijetlo i nacionalni identitet. Takva situacija mnoge egzilante dovodi do egzistecijalne krize, ali i jača njihov unutarnji otpor protiv totalitarnih ideologija. Riječ je o vrlo kompleksnoj problematici koja je u svojoj novijoj povijesti proizvela mnogo napetosti. Sama pozicija Drugoga, u odnosu na okolinu i nostalgično uvjetovanu čežnju za domom kakav više ne postoji, dovodi kazivača na rubnu poziciju. Način na koji je tkivo neke etničke zajednice odvojeno od matice i vlastita prirodnog okruženja omogućuje joj položaj Drugosti, na isti način na koji svoju Drugost i različitost ističu razni drugi tipovi manjinskog oblika odnosa prema totalitetu (i totalitarizmu) većine.
”Književnosti nemaju više ni zemlje ni granice”, tvrdi u knjizi Smrt jedne discipline jedna od najuglednijih teoretičarki indijskog podrijetla, Gayatri Chakravorty Spivak, upozoravajući na kraj komparativne književnosti kao discipline, institucije, strukture poretka ili pak, po Michelu Foucaultu, rezultata moći. Spivak smatra da se iza svakog pokušaja usporedbe između književnih tradicija, ili među tekstovima, skriva jedan model lažne savjesti koja još uvijek pokušava učiniti nepobitnim i sigurnim mnoge zastarjele teorijske paradigme. Primjerice, što danas predstavlja ideja nacionalne književnosti koja bi se trebala uspoređivati s drugom nacionalnom književnosti u trenutku kada književna praksa sve više teži prijeći teritorijalne granice, izmiješati kulture, hibridizirati jezike, odnosno poništiti i samu europocentričnu ideju nacije? Ili: kako pronaći granice između književnosti u svijetu obuzetom ekonomskom, kulturnom, informatičkom, medijskom globalizacijom, u kojem se slavna Goetheova ideja o svjetskoj književnosti progresivno i svakodnevno afirmira kao takva?
Iako se egzil nameće kao tema kulturalnih, posebice modernih teorija, no njezina je bit jedno teško psihičko iskustvo. Egzil je psihička trauma, nezacjeljiva rana izazvana rascjepom između zavičaja (mjesta koje određuje) i života pojedinca. Ta esencijalna tuga ne može biti nadvladana. I dok u književnosti postoje herojske, romantične, veličanstvene, čak i trijumfalne epizode života u egzilu, one su u biti samo pokušaji nadilaženja tuge zbog otuđenja. Postignuća su u egzilu permanentno označena gubitkom nečega što je zauvijek ostalo iza nas.
No, ako je egzil stanje gubitka, kako to da postaje moćnim motivom moderne kulture? Naviknuli smo misliti da je moderno vrijeme označeno duhovnom otuđenošću i tjeskobom. Nietzsche nas je naučio da se u tradiciji ne osjećamo ugodno, a Freud da smatramo kako je intima samo uljudno lice patricidnosti i incestuoznog bijesa. Modernu zapadnjačku kulturu uglavnom su stvarali egzilanti, emigranti i izbjeglice. U Sjedinjenim američkim državama stvorili su akademsku, intelektualnu i estetičku zajednicu izbjeglice/egzilanti iz fašističkih, komunističkih i ostalih režima koji su potiskivali i odbacivali neistomišljenike. George Steiner predložio je čak tezu da se čitava zapadnjačka literatura može smatrati egzilantskim žanrom, odnosno literaturom egzilanata o egzilu koja tematizira vrijeme izbjeglištva.
»Izgleda da su stvaraoci umjetnosti u civilizacijama kvazibarbarizma, koje su mnoge učinile beskućnicima, i sami bezdomni pjesnici i lutalice kroz različite jezike. Ekscentrici, nostalgičari…
Egzil je kao tema oduvijek imao međukulturna i transnacionalna stajališta, iako je bitno obilježen frustracijama i očajanjem. Za razliku od romantičarskog odnosa prema egzilu u 19. st., npr. u E. H. Carrovoj klasičnoj studiji The Romantic Exils o ruskim intelektualcima okupljenima oko Herzena, naše je vrijeme – svojim ratovanjima, imperijalizmom i kvaziteološkim ambicijama totalitarnih vladara – u stvari vrijeme izbjeglištva, izmještenih sudbina i masovne emigracije. Egzil se ne može u 21. stoljeću objasniti ni estetski ni humanistički. Većina literature o egzilu ne objektivizira tjeskobu i patnju koju ”izmješteni”, odnosno egzilanti proživljavaju. I književnih je ”odlaznika” tijekom povijesti bilo mnogo. Najistaknutiji pjesnik egzila iz klasičnog razdoblja svakako je Ovidije, a njegov pjev o egzilu (Žalosnice i Ex Ponto) ubraja se među najnadahnutije stihove rimske klasične poezije. Tisućljećima nije nitko iskusio egzil (doslovan prijevod te riječi jest »ići sa sunca«) kao Židovi, a najbolji su dijelovi Biblije, po mišljenju nekih, napisani upravo u progonstvu. Ciceron, Seneka, Dante, Voltaire, Hugo, Mann, Pasternak, Gorki, Solženjicin, Jesenjin, Cvjetajeva, Camus, Kundera … predstavljaju dugi niz pisaca – prognanika koji su u sebi pronašli zanose do kojih ne bi došli nikada bez iskustva egzila.
Međutim, razmišljati o egzilu kao o pozitivnom doprinosu humanizmu trivijaliziranje je gubitaka onih koji su ga proživjeli. Stajališta o egzilu u literaturi i religiji doimaju se ipak nedostatnim kad tvrde da je egzil nepovratno sekularan i nepodnošljivo historijski, kako je stvoren od čovjeka za druge te kako je bez milosti razdvojio milijune ljudi od njihove tradicije, obitelji i geografije. Posljedice su bile kulturne čak i onda kada su razlozi za progonstvo bili političke prirode. Pisci u egzilu pružaju dostojanstvo takvom isuficijentnom stanju koje negira samo to dostojanstvo i identitet. Pisac u egzilu suočava se s činjenicom gubitka ne samo domovine, nego i svojih čitatelja, a susreće se sa stranom sredinom (jezičnom i kulturnom) u koju se mora uklopiti ili priznati svoj poraz. Nelagoda koju proizvodi egzil, po Časlavu Milošu koji je i sam egzilant, jest «bolećiva uznemirenost od nepoznatog. Egzil nas lišava orijentacijskih tačaka koje nam pomažu da odabiremo svoje ciljeve, da organiziramo svoje aktivnosti. Postupno postajemo svjesni svoje izmještenosti i da se egzil ne sastoji samo u prelasku granice, već da on sazrijeva u nama, mijenja nas, i postaje naša sudbina.» . Egzil je sudbina s kojom se treba suočiti kao s nekom neizlječivom bolešću jer može jedino na taj način opstati.
Harry Levin bavi se u knjizi ”Književnost i egzil” sličnostima između osobnih iskustava egzilantskih pisaca, ali ne i analogijama u njihovim djelima koja su nastala na tim iskustvima. »Neovisno o bogatstvu književnih refleksija, uočljiva je sklonost smještanju na granicu između točke A i točke B. Točka A predstavlja autobiografsko svjedočanstvo o progonstvu. Točka B predstavlja zamišljenu prezentaciju relativno fikcionalnih tema, biblijskih motiva, predloženih ideja ili uvjerenja izniklih iz onoga što su u svojim književnim transformacijama prenijeli drugi pisci na temelju svojih iskustava. To znači da je njihov diskurs graničan jer je istodobno dokumentarni i fikcionalan.
Neki pisci pišu o progonstvu, drugi izvlače zaključke iz njega. Po mišljenju Claudija Guillena, možemo stvaralaštvo prvih nazvati književnošću egzila (literature of exile), a drugih književnošću koja je nadišla egzil (literature of counter-exile).
– iz knjige “Egzil u makedonskoj književnosti”, Zajednica Makedonaca u R. Hrvatskoj, Zagreb, 2011.
____________________________________________________________________________________
BORJANA PROŠEV-OLIVER (1962.) diplomirala je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost Filološkog fakulteta u Skopju. Nakon diplomiranja radila je kao honorarni suradnik na Trećem programu makedonskog radija i u Redakciji za kulturu i umjetnost Makedonske TV. Od 1986. do danas zaposlena je kao lektorica te kasnije i viša lektorica za makedonski jezik na Katedri za makedonski jezik i književnost, na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirala je na makedonističkoj književno-povijesnoj temi. Sudjelovala je na hrvatsko-makedonističkim znanstvenim skupovima imenom Hrvatsko-makedonske književne, jezične i kulturne veze koji se održavaju u Hrvatskoj i Makedoniji te ostalim mnogobrojnim znanstvenim književnim i lingvističkim u Hrvatskoj i inozemstvu. Autorica je većeg broja znanstvenih radova iz područja makedonskog jezika i književnosti. U suautorstvu napisala je Hrvatsko-makedonski rječnik. Bavi se književnim znanstvenim i tehničkim prevođenjem s makedonskog na hrvatski i obrnuto.
čovjek-časopis 