Mogla sam se roditi u Uljanovsku Mogla sam se roditi u porodici Teških heroinskih zavisnika Mogla sam biti kćerka i žena istovremeno Majčin krst iznad kreveta sobe u ludnici Mogla sam biti u konviktu trinaesto prase Na ulicama Brazila devojčica-kradljivica Mogla sam paliti žigice bez toplih priviđenja Naslednica-udavača koju grle samo zbog novca Mogla sam se roditi u Jakutiji S crvenim nosićem u krznu Svako je mogao da me poželi za kćerku I da me kupi i da me izmisli Na verandi mogla sam da zaspim Okružena rakunima Od svih života koji da izaberem Kome da se priklonim, kad svaki nudi ograničenja Na konju propetom Uhvaćena sam i izlivena u bronzi Pozlaćena naknadno, smirena zahvalnošću Jer ko bi se setio spomenik sebi da izlije Dok luta mističnim sferama…
***
MOJA MAJKA LEŽI
Moja majka leži U letnjoj haljini S cipelama i svilenim čarapama Leži na krevetu Čeka potvrdu smrti Sestra se seti kako je volela karmin i rumenilo I našminka je Prethodno tražeći u korpici karmin, njen, majčin Moja majka leži s cipelama na nogama Koje sam joj ja nazula Čeka Mirna je (Povremeno to prisustvo još uvek Mlakog tela deluje bizarno) Moja majka leži usta joj sastavljamo Nismo je očešljale I zapravo njene poslednje reči Bile su, teško i nerazgovetno izgovorene, Počeši me Moja majka potom Leži u kovčegu s belim velom preko tela Preko lica I u tom telu, vidljivo je Duša, u njemu, više ne obitava To je sećanje na telo, to stvarno, Hladno, iz hladnjače telo, Da se ne pokvari Lepa moja majka Leži U letnjoj haljini S cipelama, u grobu, dubokom Prekrivena belim velom Zemljom i cvećem Soba i krevet Zadržali su njen miris, miris tela koje je Nestajalo i nestalo Sklonjeno, oduzeto
***
*
Sad kuda Da odem Gde da se sakrijem: od posla Od gradskog-seoskog prevoza Ponoćna kaubojka, neporočna pudlica Kuda od mrtvaca-spletkaroša Ensorovskih prikaza Moj bol, doboki bol Mumuficira se, telo svetice unutra Hrista radi jurodiva Ukočila se, slika zamrznuta Sliva se tama Enkoridža, curi iz ušiju Svi su Tamo, samo ja Ovde sam Napisaću roman Kako je Gajto sreo nju Kako grad avetinjski svetli kad odeš u njega uđeš i Pokoriš se Ležim na slami, raširenih nogu Oko božje gleda me netremice Blagoslov primam: piši… piši…
DANICA VUKIĆEVIĆ (1959, Valjevo) osnovnu školu, IX gimnaziju, Filološki fakultet (odsek Opšta književnost i teorija književnosti), kao i Ženske studije završila je u Beogradu. Pored pesama, piše prozu, eseje i književnu kritiku. Živi u Beogradu. Objavljuje od 1992. Objavila knjige poezije: „Kao hotel na vetru“; „Kada sam čula glasove“; „Šamanka“; „Luk i strela“; „Prelazak u jednu drugu vrstu“; „Visoki fabrički dimnjaci“; „Svetlucavost i milost“; „Dok je sunca i meseca“; „Ja, Klaudija“… knjigu kratke proze „Na plažama“, proznu knjigu „Život je gorila“; knjigu priča „Majka obrnutih stvari“, poetski roman „Unutrašnje more”. Zastupljena je u časopisima i antologijama. Nagrade: ProFemina, Biljana Jovanović, Milica Stojadinović Srpkinja, Ninova nagrada za najbolji roman.
želim da umrem kao fah idiot smrti gušeći se pod ronilačkim zvonom sistemske eutanazije
želim da utihnem korumpiran idejom o krajnjem civilizacijskom dostignuću kooperaciji minimalnih gubitaka gorepomenute eutanazije i doniranja organa te win-win situacije
znam vrlo antropocentrično stoga želim dostojanstvo kućnih ljubimaca koje im pripada pri svojoj poslednjoj poseti veterinarskoj ambulanti
u rukavcima misli u ričućim slabinama život jeste zavodljiva tragedija ali u lepljivom i usirenom likvoru u samotnom slivniku tihe jeze kriza diverziteta postojanja žaobitno prerasta svaku istinu
tu se sačma sunčeva raspršuje po pokrovima privida i po zaraslim verandama korteksa ankeriše režnjeve rije akvadakte dok kaljava oseka povlači svaki poznati trud pounutrenja
te me otkriva kao vrlo podbočnog čoveka kao još jednu neutentičnu ljudsku paćku
ipak kriomice ovaj lakej dinstanog mozga igra se infuzije i pacijenta koketira sa usudom društvene nužnosti imajući za cilj samo jedno
samoaktualizaciju anti volje
pa šta ako nikada neću videti nju orleans ili nju
ovde sa sedmog sprata ponekad nazirem napabirčene krovove kako se promajaju ispod hejza krštenog šandorskim smogom
nalik surealnosti koja pluta unazad na kratkim talasima kosmičke mržnje i subotičkog infinitiva
dok me iz intenzivne sobe broj sedam svakih cca 14 sekundi doziva bleep zvuk na koji ne možeš da se navikneš a koji despotski vlada čitavim odeljenjem
frustracija obrtnom silom vrtloži nemoć i bes i tako upriličuje beskonačni slalom neobuzdanog pseudo mirovanja
skapavajuća religija samozaborava verovanje u izlečive moći samoironije one sa kojom kada konačno ostaneš nasamo poslovično pilje u tebe i grebuckaju ti lezije i ine kraste
ipak noću u odrazu prozora više ne vidim svoje oči i tada znam da je za reverzibilno samoubistvo odavno prekasno
ali sada svakako neću ni kako ja hoću
(primer 1.)
prethodne noći dok sam ronio pod zvonom ridanja pokušao sam da se ugušim jastukom naravno bezuspešno
guglovao sam o tome telo ima prirodnu reakciju da se trza i otima suvislu potrebu da diše gotovo je nemoguće učiniti to samostalno i na taj način pritom nije nimalo sporo, bezmučno i bezbolno
očito onaj čuveni kraći put od talamusa do amigdale uporno negira smrt
zavodljivo je cevčiti doktrinu o nemanju doktrine slatinastu ideologiju o odsustvu iste
ali hoću makar da mi smrt ne podseća na laž stoga ova gusenica proglašava kraj
želim fizičku neutralnost a ne krmeljiv mozak u merkantilnom pacu od predestinirane ilovače
ne želim da budem dobar jer biti i činiti dobro je svakako kolaterala egoizma
ja ne želim da bivam ni u ni van real filozofskih i inih trans poetskih sistema
iako znam da se to nikada neće dogoditi
stoga rivotrilan srljam po oholim hodnicima u konvulzijama se lomatam kao stabljika sobne biljke odbijam prihvatanje i prihvatam odbijanje neizlečivosti i svih njenih prednosti
jer mane su one koje su jedinstvene one su solipsizmi rastakanja
hitna praznina opora uteha mentalna inkontencija za preživare maštogordih strnjišta što i jesmo ili upravo misleći kako prestajemo zapravo iznova ponovo postajemo
dok ubiramo pitome nane arche materije mangrovi bujaju valunzi anhedonije mirotočive nadiru kao neuropatske jegulje
te nam se umigoljie kao nasmejani radnici kao pristojna bolest
znam da se neko cveće čuva kao suvo i uvelo kao i da nada i vera u promene mora da postoji makar ta promena bila iz života u smrt
što je upravo ono što želim
možda ne baš sad odmah ali recimo najranije za mesec i osam dana za koliko još imam uporište u resursima medikamenata, osiguranja i konkretnog života
odbrojavanje taj zdepasti krpelj benevolentnosti maliciozno cvrkuće tata je ucveljeni besan pas
(ali, koja su zaista prava osećanja roditelja)
stoga
bolje nemojte da razgovarate sa decom
već prvo pokušajte sa terapeutom
ako to ne pomogne, a neće
probajte da razgovarate sa maznim kučetom
sa vetrićem koji pirka i razmazuje vam suze dok vozite bicikl
ne palite sveće
pokušajte sa ministarstvom
nije da će to doneti ičega dobrog
ali makar mi ovde znamo šta lepše gori
iako tu ništa ne traje duže od dva dana
dve nedelje, ili eventualno dva meseca
osim držanja sarajeva pod opsadom
to već znamo a znanje je vrlina a glad je glad kao što je i prdež prdež
ali ovde je sve teško, preteško
jedino što je lako, prelako
jeste blamantno prebacivanje krivice i glumatanje društvenih uloga između dve (na n-ti) vatre
* * *
moždana maglo budi poema
zbog tebe sam naučio da pravim screenshot-ove i osujetim svako apartno iskustvo ali svako mora makar jednu ispovest da sačuva za sebe jer za koga smo gradili ovaj dom ako ne za osećaj dubokog stida
ili možda još za oxytocin
i trenutke kada nam se zubi sudare ili za one momenate koji neduko nakon toga slede, kada ti izađeš i ostaviš me samog u tvojoj sobi a ja nikako ne mogu da odvojim pogled od police sa knjiga
hej, podsetila si me na ukus sladoleda od vanile iz plastične loptice grebuckan plastičnom špatulicom
složićemo se nakon što to jednom iskusiš sve ostalo je kušanje sreće sa oporim ukusom akumulatora iz fiće ili otrova jednodimenzionalnog pogleda a kada si mokrih nogu i sa skrivenim žiletom u ždrelu ljubav po sebi nije dovoljna
jer kada iz prhkog permafrosta
raskravimo suze
u preraslim dečjim sobama
tada svrdlo prestaje da se trudi
da pravi razliku
u suši nejednakosti
i postaje deo karnevala
bajonetiranja rumenaste puti
neuklapanja u idiolekt spoljašnosti
ljudskog postojanje u bezbojnom laku
koje nudi opštemestašenje svima
a sreću pojedinima
na nesreću i trošak svih ostalih
a to neće lepo ostariti
to svakako neće ni ostariti
kao ni uholaža koja gradi šumski puteljak hajdegerovskog tipa
samo svakako manje dosadan
snagom čežnje pogleda jednog školaraca
kada se zagleda kroz prozor učionice
hej predrago dete
naučio sam da postavljam laminat sam
suđeno nam je da živimo zajedno
ali oboljenje preostalog života
i ostale univerzalne vrednosti
kao i nagoveštaj najtužnijeg sajma knjiga
u polovnim patikama za fizičko
kupljenih na kupujemprodajem
kurčina svkodnevice
uz grcanje u suzama svemira
i neponovljivo gubljenje u zagrljaju
dečijih ruku
jebo sad spomen
nas koji smo
bez afektiranja
vukli lance
i okretali piramide
sa zadahom umesto nadimka
noću
dok kljucaju jetre svih naših poznanika
veruj mi
ni melanholičnim heteroseksualcima
nije lako
pogotovo radnim danima
ali rođeni smo za zanemarivanja
i slična sranja
ali danas je dan za kolače
i low dose naltrexone
i još
tužnosrećan gubitak
posla
prijatelja
prsta
oka
gorepomenute jetre
ili inih recidiva
ali razumem ljude koji pljačkaju apoteke i kako je to kada najstrpljiviji čovek izgubi strpljenje za život ali mržnja je uvek sigurnija opcija od ovih formacija unutar kamenja desenzitizacije neiskorišćenog smeha za eskapadu svakog otkucaja srca smrti za atrofiranje pojmova
naš limbički sistem u službi denotacije anhedonije
eh ta seksi dosada andropauza i opšti klijentelizam naučena bespomoćnost slona sa okovom i lancem na zadnjoj nozi
nešto kao povod za rodbinu da se okupi sa leđnim noževima u akumpukturnim tačkama jerbo svi bez izuzetka zaslužujemo nešto bolje od istine
a izgubiti život nije najgora stvar
i u slučaju da neko misli kako ovo ne mislim stvarno
mislim čak i gore
* * *
ali šta ako odem a ne saznam šta znači ono garni u garni hotelu ili odem a ono darkwoodi se ponovo okupili
obrisi dovoljno stvarnih privida lažnih tragova zagrljjaja
čujem ispod prozora kako jedan detlić kuca i preko svake granice bola kljuca ganutljivu sonatu jedine savršene ljubavi
u kadenci zamaha krila u svagdašnjem upokojavanju neživota
moždana maglo ti si gorangutanov nametnuti tubitak
i niko nije pitao za tebe
niko
jbg
niko nije pitao za tebe
_________________________________________________
GORAN GRUBIŠIĆ (1979, Subotica)
– Alpaka među lamama (Librarion, 2022)
– Alpaka među lamama (drugo prošireno izdanje, DKSG, 2023)
rat je bio sljeme očevi su male tiple sive boje u zdjeli imamo sve veći broj ljudi koji traže pomoć guraju prst u oko djeca neba behar trešnje će još i ove godine odzvoniti kineski najlon sad miriše u salonima namještaja svjetla psihijatrije se uvijek gase prije devet skidaju mantije i kreću svojim domovima umorni umovi koji liječe administracijom
***
SVE LETI NEBU
odvojiti se od mirisa nije teško karijera je od velike pomoći hajde uzmi one vjetrenjače iznad nas i obogati ovaj nam svijet da nebo sija jače gore će zujati avioni nosiće crvene lampice balon sa helijumom i pokloni staračkom domu sve leti nebu pište zvijezde
***
POTUKU SE U ZRAKU PORUKE
iz jedne čaše vode u druge presipaju pritoke razlistaju prizori nataknu pletene rukavice potuku se u zraku poruke vise im oči jer zima je i ima nas puno na svijetu
***
U MRKLOJ ZORI
jučer je frižider progutao svog vlasnika u ovoj mrkloj zori javili su to svi mediji da jedan mali pun duše pun svježih krastavaca frižider u stanju je progutati vlasitog čuvara koji mu je staklene police čistio nježno najčešće uvečer uz toplu muziku
***
NAJLJEPŠI DVOTJELESNI CVJETOVI
nakalemljena na slutnju koprena sna lišena narandžaste kolorije rezbarije su sklonjene svrdlaju se oči kaktusi nošeni silama noći najljepši dvotjelesni cvjetovi između mesa i bodlji kosti su krhke živost se skanja u dvadeset četri sata ljeto hoda koštanom zemljom ore ozbiljnost leda za grlobolju sladoled na nožu loksirana pidžama za neiskazanost nebo pokriva sve tihe predstave snova
AJLA QOUJE rođena je 1993. godine u Mostaru. Diplomirala biologiju na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru. Snimila je pjesmu “Zemlja spava” sa sarajevskim producentom Dinom Aganovićem (aka. Hibrid). Poezija joj je objavljivana na raznim portalima. Trenutno živi u Sarajevu.
Svoju omiljenu odevnu kombinaciju, crvenu suknju i korset iz kineske radnje, rado nosim da bacim đubre; Ukiseljeni trulež bloka tada dolazi iz pariskog kanala, a ja budem uštogljena princeza na putu za bal Uzdignuti nos postaje za centimetar kukastiji i isto toliko otežava disanje Zidovi poznatog komšiluka gube dah Puls hiljadu mikrokosmosa putuje u beskraj i stiže tamo gde još žive mrtve zvezde Mogla bih biti njihov savršeno skladni deo jesti pljeskavice iz epruvete i piti kafu od ječma Zaboraviti urođenu žeđ za krvlju, zapaliti korene U produžetak života spakovati davno pokopane žudnje kučinama svezanih krajeva, sa natpisom dom je ništa više do ideja ukradena iz tuđih manifesta
***
ZAVET ŽENE PEŠČARE
Ne shvataj lično što tvoj dodir ništa ne menja u mojim krajevima; Ove granice davno su zatvorene za strane posetioce i dobronamerne ljubavnike Samo još snovi imaju boravišnu dozvolu Odlučila sam da ne pripadam nikom drugom do sebi Žudim još samo da se udam za svoje oštre ivice i rodim cvetove koji rastu bez kapi vode Sanjam Da se osušim od svake nežne čežnje za lepim krajevima i hladnim rukama Od pepela porodične kuće da podignem oltar žrtvujem matericu zvezdanom nebu i dignutih ruku čekam mesijin dolazak
***
NA KAFICI, SA KOMŠIJAMA
Ti si žena zdrava i prava, bistra kao potok koji već dugo ne teče ovim gradom Telo ti je bomba od kako si smršala znao sam još kad si imala 12 godina grudi su ti bile dve karamelice Šteta je da si sama nečijem sinu tvoje bi oči savršeno stajale
Raznih ljudi ima Čula si za komšinicu Marijanu Ona je živela sama u prizemlju naše zgrade imala je mnogo dubok san i stalno je spavala Neki divljaci su to saznali, pa su joj jednom upali u stan i mučki je silovali satima Ostala je potpuno bez glasa od vrištanja Moj sin je zove Mutava Mara ( a šta da mu radim, sva deca to rade )
Nego baš lepo da si svratila Jedno je svet ali ništa nije kao kad se vratiš kući
***
VELIKOJ VEŠTICI
Kad si bila mala, sanjala si mornara da te vodi daleko od mrtvog malog grada i bolesti uspavane ispod bračne postelje tvojih roditelja
Došao je sa jednom plimom i otišao sa drugom osekom za sećanje ti ostavio samo lutku od soli Krpila si njene rite i sanjala kako je prvim monsunom puštaš pučini Bojila je novim, svetu još nepoznatim tonovima plave i čuvala od čudovišta koja niko sem tebe nije viđao
Zbog tebe znam odakle sam došla i gde sve neću stići Svoje mladeže i oštre ivice slažem po datumu rođenja i preventivno čuvam skrivene od sunca Rodim li ikada ovaj mrak daću mu tvoje ime podići ga daleko od obale i pevati mu sve uspavanke koje nikad nisam saznala
***
PREDISPOZICIJA METASTAZIRANJU
Rekla je svetu da će stići do samog jezgra suštine i tamo urezati svoje ime Kopajući put zapalo joj je nešto pod nokte Tek godinama kasnije niklo je žito, pohranjeno svime što je njena zemlja godinama upijala Niko joj nije rekao da preventivno čupanje korena počinje stotinak godina pre rođenja
***
RAĐANJE PRVOG ČOVEKA
Svet iznova nestaje i počinje ni iz čega Tamo gde prestaje put od žute cigle shvatili smo da nismo putnici kroz vreme i ovi zidovi nemaju kud Naučićeš da budeš šaljivi otac, tek povremeno nostalgičan uz piće i onu jednu pesmu preminulog šansonijera U njenim rukama naći ćeš sve što nikada nije bilo moje a, veruj, htela sam da zovem našim Smisliću da li sam reči pisala tebi ili, tek, svojoj oholoj samodovoljnosti kao utehu za sve snove izbegle iza zvezda
Raduje me ideja savršenog sveta za njega Gde će moći da pije iz Dunava i duboko diše sa prozora Mora da još ima takvog mesta Samo nas, Spokoju tamo više nema
ANA OGRIZOVIĆ rođena je 1999. godine u Vršcu. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, gde uskoro završava i master studije. Objavila je zbirku poezije „Ovde ne cvetaju bugenvilije“ (2023, SKC Kragujevac) u okviru nagradnog konkursa Prvenac, a zbirka „Let vremenske veštice“ biće uskoro objavljena kao nagrada na pesničkom festivalu „Mladi maj“ u Zaječaru. Radi kao kopirajterka i scenaristkinja.
Žao mi je samo još gladnih životinja sve te nesrećne oči gledaju u spasitelja čoveka što ni sam sebi ne može pomoći da ima greha grešna bi bila pomisao da će ih prva zima utešiti zar je dar ovaj nakrivljeni točak što se uz toliku škripu okreće mesojedi jedu biljojede veće galaksije manje sve se kreće ka svom viru krvnik i žrtva sećanje i ime samo će uz talase i vetar kao kost u drevnom ledu trajati plavi bol nema pravde u kosmosu ima samo pesama o njoj.
***
MESO
Otvorio sam vrata zgrade hodnik je zaudarao neko je pržio loš komad mesa strah pred klanje budi toksine posle zalogaj bude žilav i oseća se dva sprata ispod i iznad to je bila poslednja pobuna žrtve pokvarila je apetit onom što se obradovao kad je spazio u vitrini sniženje pred istek otvorenih vrata zgrada je odahnula u haustoru su zavijale razdražene lutalice uvek ima ko hoće i loš komad mesa i platu ispod časti lavež je rasterao vrane sa bandere samo je žica ostala da dugo treperi. Grlo mi se grčilo tumarao sam hodnikom tražeći prekidač kasnije u stanu mučnina se stišala ali se u nozdrvama ušuškala trauma ne bi tu pomogao ni tamjan ni bosiljak.
***
JESMO LI TO SANJALI
Prve zube i trzaj kvake reci mi jesmo li to sanjali?
Prekasno promenjen kanal kolone tela gelere na prozorima krstove od selotejpa sirene i redove ćebad i podrume mucanje i ćutanje jesmo li to sanjali?
Mladost bez mora starost bez dostojanstva pelene i kablove obmotane oko nogu ruku guše privezani sa obe strane ograde da ne mrdnemo i svu tu zlu krv od koje se ne umire niti se živi reci mi jesmo li to sanjali?
***
NEMAČKA IMA POSLA ZA SVE
Rođen sam u jednoj zemlji na samrti rata se ne sećam pamtim iz tog doba samo jutarnje crtaće kao utehu pred odlazak u školu stalno su mi govorili uči sine uči na kraju sam se i naterao zavoleo staroslovensku dvojinu pročitao sve dubrovačke petrarkiste verujem danas da je i to nešto značilo. I tu sam sada u zemlji snađenih i gomile zbunjenih umornih koji tumaraju od svitanja i jedino što ih sigurno čeka je jastuk u koji će na kraju dana uroniti lice.
Ovde se živi od dana do dana i peva pod starost podstanarski blues sutra je svima krvnik njime zastrašuju nemirnu decu kao nekad vukovima ovde se živi od pijanstva do pijanstva tad se lomi sve i snažno izvikuje kao da se na grlo nešto može isterati pitanje je samo kako se opijaš koji od dva bršljana zalivaš u grudima.
Moja se generacija iselila Nemačka ima posla za sve tešili su nas tako i ranije oni što su srčani samo u svojoj kući bilo je to za vreme prošlog rata mada ovde svi i dalje traju još vagamo ko je bio gori upiremo prstom preko rovitih rovova tužno je sve to i mučno taman toliko da ti ne da mira i da ti se zgadi neki bi rekli da čovek daje sebi na značaju kad dozvoli da ga tište stvari toliko veće od njega ali osetim ponekad slabost kriva je ta paralelna slika sreće koja me proganja ta detinja nada da bi sve moglo biti bolje.
Lakše bi možda bilo pregurati sve uz neku veru da krštenicu nisam usput zagubio nije bilo lako tužnim roditeljima ali na kraju svako svoj oslonac i okovratnik nađe tuđi mu ne pristaje i samo ga još gore može sludeti. Prošle su godine a ja nemam pune ruke da bilo šta opravdam imam samo nove osećaje zbog kojih znam da sve nije bio samo san jedan mi govori da će moj život za koju godinu izgledati sasvim drugačije drugi da u tu Nemačku ja nikako ne mogu.
ZLATKO STEVANOVIĆ rođen je 1989. godine u Užicu, srednju školu završio je u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti” sa kojima organizuje skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim zbornicima i časopisima (Progovorite – zbornik angažovane poezije, Beogradski književni časopis, Stagiornale, Slavitude – Nova BHCS poezija, Afirmator, Eckerman, Astonaut, Libartes, Strane, Čovjek-časopis, Bludni stih). Pesme su mu prevođene na italijanski i francuski jezik. Uživa u muzici i svira bas gitaru. Živi u Pančevu. Objavio je dve zbirke pesama „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019) i ,,Koga boga” (Lom, 2024).
Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.
ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ
One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.
Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.
Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ
Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.
Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.
Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.
Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.
* * *
Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.
Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.
Mir u kući. Kako naivno.
Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.
A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.
* * *
Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine buteljei sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.
Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.
U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.
Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.
MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.
ZVALA BIH SOCIJALNU SLUŽBU ZA TVOJE UNUTRAŠNJE DETE
Nevolje u raju su počele jer nisi bio junak večeri kad je nagrađen moj prvi rukopis. Treće mesto. Razočaran. Pozvala sam te. Prekratko. Pisala kad ulovim net. Nedovoljno. Našla nove prijatelje. Tragedija. Godinu dana se pravdam, dete ne prašta.
***
UMEĆE BLISKOSTI
„Imaš toliko prijatelja jer ne umeš da budeš sama.“
A ti ne kapiraš ni što plaču ljudi u filmu, ali spremaš se za psihoterapeuta preko internet-kursa na kom prepisuješ.
***
POTPUNA VEZA
Želiš da znaš sve. Kad čuješ sve, želiš da nestanem. Bitna ti je transparentnost, broj i boja. Onda slede najskuplji slatkiši u znak izvinjenja. Držao si se klišea. Sreća pa ti nikad nisam rekla da crnac nije bio najveći.
***
ONA IMA RAME, A JA PODOČNJAKE
Meni obećaš jutarnji seks, a odeš s njom na kafu. Znaš je sa Tindera, a žališ joj se što imam bivše momke. E baš si me izjebao.
***
KRPELJATIVAC
Kreativac pun tuđih ideja pokušava da nahrani svoj ponor. Kad se rešiš parazita, preostaje mu samo Fender – da svira šarcu uz loše prepeve. Jer ima para da kupi sve, ali ne i svakoga.
***
AUTENTIČNOST
Slobodno pevaj svoje stihove, ostavi se mojih reči ionako ih ne razumeš. Guglaj naslov.
GALA ODANOVIĆ – objavila jednu zbirku poezije “Hladnokrvno”, a drugu će objaviti još hladnokrvnije. Piše poeziju i prozu za decu i odrasle, zastupljena je u časopisima i književnim portalima u zemlji i regionu. Familija joj zamera što ne jede meso i još se nije udala. Piše poeziju da bi im objasnila što se nije udala, skuplja životinje da bi im objasnila što ne jede meso. Vozi bicikl, kompostira, reciklira i smara pušače. Familija nezadovoljno odmahuje glavom.
On je hrvatsko zlato, odličan Pijanist, ali već dugo se oblači Katastrofalno i smatra da svaki Oblik pripremljenog nastupa Spada u Goldberg varijaciju Laži Na tebi je draga velika Odgovornost Kada sljedeći put dođe kod tebe Izreži mu košulju na komadiće Ispljucaj ga po grudima Ne smiješ ni u jednom trenu Paničariti jer će pobjeći Utrljaj mu svoj urin u sljepoočnice Zamoli da ti nešto odsvira Uz ritam čaja koji ključa na štednjaku Zaključaj kuću hermetički da Duh ne iscuri kroz ključanicu Pripremi kajdanku i dva diktafona Mislim da će mu se svidjeti Ako jednom rukom zapisuješ A drugom mu miluješ sat među Nogama Za čitavu scenu dehidriranog Grada važno je da budeš točna Na prijelazima iz pauze u jutro
Nije mi uopće jasno kako se Tako srozao, a nekoć su mu Bijesni zrikavci izlazili iz prstiju Bendovi su nicali kao makovi Opijum je tekao ulicama Devet pjesnika mu je ispalo iz balonera Kada se vratio s konzervatorija Ti si jedina bliska kočnica Na njegovoj ljubavnoj nizbrdici Znam da je teško obuzdati nemani Koje privuče zvuk moći Divlje vibracije gusto se Okupe oko moderatora Zahtijevaju slobodu, prijete smrću Daruju, zavode, prosvjeduju Prosvjetljuju Nije bio spreman, Dobro i njegova Djevojka doprinijela je propasti A možda je svirao odlično jer Je bježao od propasti Možda je gasio požare, uništavao Mostove, puštao pčele u polja Koja još nisu procvala Jedna greška u tempu dovoljna je Da se raspadne lanac
A sjećaš se kako je točno Udarao čekićem po žicama Nije dirao tipke dvije godine Uspio je zaboraviti sve što je Naučio, ušuljao se u klavir i Rastavio ga radošću Sjećaš se Radio je duboko u utrobi čuda Sve dok se nije osvrnuo Kao Kleeov anđeo I propao
***
JEDNOSTAVNO JE
Sistem proizvodi bolest Jedino tako može posjesti Imaginaciju na deset debelih sati U pečatiranu stolicu I nije tajna da je svaka značka Na uniformi jedna dijagnoza Nizbrdo
Država drži za gušu ugušena Polja jer je uvoz raketnog gnojiva Unosniji od ručka među maslinama Za drvenim stolom zdravlja Prijatelji ne mogu sjediti Dok sirene uporno zavijaju Kao pokvareni vukovi Na suhim cestama Degradacije
Otrovna državo nafte Zemljo smrdljivog transporta Mrvim te u ljekoviti prah U napitak jednostavnosti Osnovnog osjećaja Joge sjećanja
Pretvaram te u posrtanje Preko duhovne ambalaže U posljednju reklamu koja je Prekinula radijaciju Marleyja
Akupunktura teksta Izazvat će suze na svakom raskrižju Gdje mi je netko Oprao vjetrobran slinom i Molio kunu oprosta Na semaforu koji ne zna Za stanku ljubavi Jer je budala Koja radi za tebe
I pazi: Ova pjesma ne završava Samo se prelijeva preko tvojih Smrtonosnih bolničkih obroka Mene ne možeš prevariti Tračkom ružmarina na usnama Bombe koju si servirala Mom besmrtnom djetetu
Imam te u prstu uha Imam te u osmjehu Nećeš pobjeći ovoj bakteriji
***
POSEJDONOV POKLOPAC
kad sam bio mlad sve što je u meni vidio sam vani
tajanstvene ljude kozmonaute s jedrima duh koji koristi riječi kao vjetar razglednice
tek sam kasnije primijetio upale oči i prokleta sidra na goveđim gležnjevima spore plinske povorke prema dnevnoj igli šećera
vidio sam nešto strašno nalik majmunu ukočeno kletvom kako puzi pustinjom prema bankrotu
mislio sam mora da se Sunce šali to je samo gimnastika dlačica, utrka trnaca po leđima dupina
nemoguće da nešto na ovome svijetu bježi od valova u šuplje željezo smrt i život su hrkanje istoga kita čak ni plankton ne trči u suha korita da bi zaustavio potok
čudio sam se kao nagi kiklop pred benzinskom crkvom ali oni su i dalje drhtali kao da ne čuju tijelom nego samo klepeću ušima
okupljali su se navečer i smišljali bezbolni izlaz nije ih bilo briga što čujem da i mene žele priključiti na cjevovod pažljivo su skicirali svaki korak, čak je i glazba limenki bila spremna braniti njihov parlament od sintakse gavrana
inficirali su moju ljubav hitnošću, pornografijom zagadili ušća da se nitko više ne spoji linijom ljeta izvagali su propast i ponudili nagodbu
mali ustupak za veliku smrt pitoma riječ za divlji novac pristojna kanalizacija i veličanstvena dijagnoza
dijagrame i nagrade su svima gurali pod nos ali moj nos ima plameni potpis
otvorio sam tada Posejdonov poklon u njemu sam našao kristal bijesa i list kupusa
ANTEJ JELENIĆ: Kad sam bio mali, podizao sam automobile pa sam dobio kilu. Počeo sam pisati prvo da bih spasio roditelje od slikarstva, a zatim da bih sredio svoju unutrašnju frizuru. Zamislite, moj otac je poznat po uokvirenoj zemlji i crvenom Peristilu? Majka je nepoznata po svojim japanskim pejzažima i integralnom kruhu. Brat je bio toliko dobar tenisač da mu je to ubrzo dosadilo pa je postao trgovac draguljima. Za mene su pak najbitnije dvije stvari: elektrotehnika i konceptualna umjetnost. Fakultet je bio čista teorija što mi je dalo priliku da dođem do pravilnog daha. Zatim ulazim u asimetriju umjetnosti i zaključujem – jedino tu suprotnosti mogu živjeti zajedno. Pravna država se samo koprca u paradoksu koji ne zna obojiti pa poseže za fašizmom. Stoga pišem sve živo u potrazi za tekstom na koji se može spojiti žarulja. Jedino mi je još roman nedostižan. Organiziram izložbu Adria Art Annale s ocem Božidarom i art kriminalcem Milanom Brkićem. Ali to uopće nije izložba, već ulazak u poeziju. To je jedina moguća budućnost – kritička umjetnost + izravan razgovor u stvarnom prostoru (Art sabor). Porodio sam do sada jednu knjigu poezije „Stalak za svijet“ te jednu knjigu kratkih priča „Kentaur u kvartu“, a moja draga Nina rodila je tajanstvenu bebu koja se zove Rima. “Rima na način moćan i bezazlen, simulira sretan susret, prijeđeni prag, prijelaz u najmanju ruku vjerojatan, točnost, – jednom riječju -ono što čini vrijednost neke misli – ono što se suprotstavlja općem, automatskom djelovanju”, kaže Paul Valery i potpuno je u pravu.
Ne brzaj s brezom, ona živi dok je njeguješ pogledom. Tvoje oči ponos su njezine bjeline, u tvome glasu ona čavrlja s prolaznicima.
Dok ste najprisniji, breza ti izmiče u poruke brižno urezane u njezinu koru. U njima Bog ti slovo po slovo tumači koliko od tebe može biti i beskrajno veći i manji.
Ne brzaj s brezom da ne zaboraviš imena sveg drugog drveća, da ti iz ruku uvijek prolista lišće i proljeće ne pobjegne u krilo dostojnijeg čovjeka.
DAVOR ŠALAT (1968, Dubrovnik; Zagreb), iz novog rukopisa
Nismo se vidjeli ima desetljeća 2, ulijeće, zzzuummm, moj barjaktar lijepih povijesti, jipijej abrakadabra slijeće kao zvrk u tijesnu kutiju, odbija se od rubova rotira u ritmu valcera heheheheejj vrisne s drskim smiješkom uličnog cirkusanta, minijaturni tsunami, dvajst godina pauze a kao da sam se probudila nakon jučer, u vrtnji me povlači za ruku da iskačem iz čizama i kes i ja i ja i kes letimo, otkazujemo sadašnjost, let nas vodi skroz prek puta ceste u birtiju, o kako daleko je doma, illica je danas posebno zmijolika, odrasle žene na +10 nutra spuštaju debele džempere pokazuju napudrana ramena, lijepa su im ramena, prozor na tramvaje i veljaču radijator, kess/i/ja zabijeni u šalove do usta, kava samo jutros miriše na bolognu, a u našem gradu dogodile su se veće stvari od grafita od prve sekunde misli se dodiruju prestižu 1 drugu kao kvrgave dječačke noge iznad plićaka onda, u prošlosti stojeva na rukama u moru, ukradenoj, ukrali su mi je toliko da ne znam je li se zaista dogodilo, tko su oni bili oni su bili, oni su bili jači od nas, prošlo je, prošlo je, oni su sada bogati i mirni a mi i dalje siromašni i nemirni slažemo si šarene kuće od karata kes laže da je čist kenja govna o radostima življenja, pije me, baš me ono siše, gnječi mi mozak koncepcijama za život koji je pred nama, ala ga sere, bodrim pravi sam navijač, je život je pred nama, troši mi zrak, troši mi vrijeme za moju cigaretu, zaglavio je u prošlosti kao bumerang-igračka s greškom u letu se zakačio za rebro radijatora i nitko ga nikad više nije našao, samo ja malo sad baš sad neodoljivo miriše na prašinu, oči su mu fakin prekrasno mutne, žličicom miješam bijeli šećer i njihove tamne vodene boje, zgasio je zjenice na minimum i priča tako neodoljive gluposti tako spoorrro, otežući rečenice kao da ima sutra, reveri kaputa dižu se i spuštaju od bubnjanja srca mog pixieja srca su nam živa jetra još prate ritam vadim oči drškom žlice kao pingpong lopticama gađam ga u glupu glavu odapinjem pogled kroz prozor u pravo kvalitetan, supernovama osunčani zimski smog, uvlačim tri dima u jednom, želim ga do dna pluća, plazim jezik do brade s usana kupim vreli kapučino, pulsira mi cijeli moj život ispod sljepoočnica jezičinom potežem lijevo, barmenn me prostrijeli pogledom, jezičinom potežem desno, pogled umornomakinalno slijeće natrag na kesa, da, znam da kuži stvari i znam da smo najebali, plaćam kavu kovanicama, ostavljam mu darove, ostavljam mu sve što imam i ostavljam ga samog, tjeram ga grubo i baš sam kučka, popio mi je 500 kalorija pubertetskim masterplanom za svijetlu budućnost, rastajemo se na ledenom pločniku sunce je točno iznad nas sjene su nestale plastični lutak na električnom romobilu zaustavlja se na gumb danske proizvodnje, spajam kapke konvulzivno titraju ne osjećam ništa osim boležljive želje za proljećem, kostur mi krcka ispod leopardovog uzorka, guram svog najdražeg klauna preko zebre, idi bre, ne da mi se, više mi se ne da, umorna sam redarstvenica, kad su nam ukrali naših par godina, meni su ujedno ukrali par godina pešče, znaš li to keseru, zbog te otmice ti i ja nismo stigli podijeliti pešču, a mogle su biti bajke pričalice drhtim od zime, imam sitne suze u kutovima stisnutih očiju, vraćam se na job, kes viče doći ćeš mi u posjet- ne čujem ga više, obrisao se, zvoni mi u ušima njegovo veselo zviždukanje kroz zube, otvaram vrata ofisa lijeno pružam vrat vampirima otupjela na prostituciju u malim bljeskovima francovo lice na jastuku još 5 sati i spašena sam zovem ga da me smiri glasom preko žice još 5 sati i spašena sam na toplom jastuku uzet će mi lice i kosu u ruke svrbi me koža grebem je do krvi nema veze nema veze za davnu krađu pešče sad je mojamoja nema veze za otmicu sad sam blatni veteran ne peče me čik na koži ne plaši me tuđa istina krv mi se pjenuša ko heroin u žlici mmmm šamarčina koju bi mi rado udijelile tuđe istine čini se kao slastan doživljaj volim kad mi uzavre krv u obrazima pomisao na mogućnost takve jedne lijepe šamarčine, akter nebitan, omogućuje mi da konačno izdahnem i iznova udahnem kisik, ali to je to, samo jedan udah jedan sat prolazi kao 3 pa 3 prođu u sekundi patim od nesanice u pola 6 kroz staklo gledam ljude kako prolaze otežani rekvizitima dok se mrači ne znam jel to ja stojim u mjestu a oni klize na traci il je obrnuto mrak je pao – meni na oči – upada kes kolutam očima mišići su mi umrli on je pregorio od današnjih iščekivanja došao se oprostiti i odjuriti u noć kao da noć nešto donosi palimo cigaretu na ulici, dok slatko kaže ej plešu ti neke crvene točkice po licu, pratim igru reklamnog lasera na njegovom ramenu i rukavu, noć je ultramarin plava, rastopila mi se snaga, rastopio se i kesss, bacamo čikove i bek tu neonska svjetla ofisa, probadaju mi očne jabučice, on pred ogledalom popravlja kaput kao vojnik pred povratak u rat, ja uništavam skupe čizme izvrćući gležnjeve na pločicama visokog sjaja, zamišljam školicu s kredom nacrtanu pitam se tko će od nas sutra pljuvati krv trgnem se kes nešto govori, posjetit ćeš reći ćeš da si mi zaručnica hoću posjetit ću, evo ovaj prsten ću nositi, ok, zapovijeda na talijanskom kad dođeš, poljubit ćeš me jako blizu usta, jesi čula, da, poljubit ću te jako blizu usta i doći ću, krivim glavu na ramenima, dobro izgledaš, ajde sad, ok, šaljem ti broj, da, a sad ispari ako bi nekako moglo, ovaj put ne buš zasro jel tak tak je da, popravljam mu revere i otresam smeće s kaputa dok on pjeva nešto što je baš najljepše, himnu naše anamneze, tenorom urla lavarsi i dentiiii mattina e seraaaa, noge mi od tuge postaju nepouzdane kao stupovi od pijeska, naslijepo dohvaćam barski stolac iza sebe svaljujem na njega pijano tijelo u džepu grčevito trljam palac o prstenjak koncentriram se da ne povratim pjenu, srodne duše ne postoje niti se njihovi krugovi mogu djelomično preklapati možeš samo voljeti a možeš i do ludila dozivam u glavu franca indijanca, ljeto i naša stopala na pijesku kraj kupe, krckanje crnobijelih školjki u jednoj riječi izdahnem dnevnu molitvu da umre drugi, danas ću ga nahraniti plodovima interšpara jer krv su mi popili pa nemam da mu dam, a bilo bi fer i korektno, dat ću mu dušu, ako ovaj dan ikad završi i tramvaj me ikad dopremi do doma da kes, još je tu kao muha koja ne nalazi put kroz prozor, reveri su na mjestu, ispraćam ga, on ima pitanje posjetitćešposjetitćeš da da oću prsten mjesec dana da, otvorim oči, otisnem rukama kosti guzice sa stolca, popravim mu kosu i poljubim jako blizu usta i zavlada mir, neprocjenjiva milina šutnje, nebo se rastegnulo od olakšanja, rastanci nisu i nikada neće biti spokojni, pogotovo kad se rastaju dva ridikula koja razumiju sve, ali baš sve, pa tako i jedan drugog, pravim smiješnu grimasu da ne skuži da grizem jezik do krvi, preko stakla iz mraka domahuje mi u slowmotionu, znam da ga vidim zadnji put
_________________________________________________
VLATKA BRIŠKI rođena je 1979. u Zagrebu. Pjesnički prvijenac “Perice, pjesnici su stoka” objavljuje u kolovozu 2023. Sama podiže dva sina junaka i osim toga malo za što mari, našla je dobar bend. Priprema novu zbirku “Domašaj dece” i sa spomenutim izviđačko-HC-emo-folk bendom “Turpija” povremeno izvede hitove “Jutro kad se vratio Mehmedin”, “50 dana 50 noći” a.k.a “Cigani se žene” i ostale. Nije druželjubiva i ima nekoliko vjernih fb pratitelja.
čovjek-časopis 