Ona je imala, po njemu, užasnu naviku koju je on stoički trpeo. Naime, stalno je za sobom ostavljala otvorena vrata od ormana, kredenca, frižidera, čak je i fioke ostavljala izvučene nakon što bi nešto uzela, viljušku na primer. Bilo je dana kada se probijao između otvorenih visećih elemenata u kuhinji ili sudarao sa suprostavljenim vratima kupatila i tuš kabine. Više puta je razvalio kuk od izvučenih fioka. Ponekad je morao da zatvori bar dvoja vrata od ormana samo da bi stigao do kreveta. Nije joj prigovarao. Posle onoga što su prošli nije imao srca bilo šta da joj kaže. Jednostavno je išao za njom i činio ono što je trebalo da se uradi nakon što se otvore vrata. Moraju biti zatvorena, inače ne bi ni postojala, mislio je dok je vreme prolazilo u ritmičnom ponavljanju.
Nekada bi ona otišla u dečiju sobu i jedino tada zatvarala vrata za sobom. Dešavalo se da u sobi bude danima. Nije znao šta da radi dok je bila unutra. Vrata su već bila zatvorena. Probao je da namerno ostavlja otvorena vrata od ormana u spavaćoj sobi ili izvučenu fioku nakon što bi uzeo kašičicu za čaj, ali nije bilo uspeha, refleksno je zatvarao za sobom. Nikako nije bilo isto kao kad bi ona prošla stanom i pootvarala sva vrata na ormanima ili kredencu. Žudeo je da ponovo zatvara za njom.
Jednom je pokucao na vrata dečije sobe dok je bila unutra. „Mogu li da zatvorim vrata kada izađeš?“, tiho ju je upitao dok je stajao ispred.
Ona je otvorila vrata i rasplakala se.
– treća nagrada za prozu na konkursu “Ulaznica 2025” –
_________________________________________
LARA PETROVIĆ rođena je 1978. godine. Pesme su joj objavljivane u značajnim regionalnim časopisima kao i na internet portalima posvećenim književnosti. Njene pesme su ušle u izbor za “Panorama nove srpske poezije” u 2025.godini. Dobitnik je prve nagrade na „Devetnaestim pesničkim stazama“ u Kikindi. Objavila je dve zbirke pesama : „Oblak na tavanici“ (2006) i „Ona, ponovo“ (2023). U pripremi je knjiga kratkih priča. Živi i radi u Beogradu.
Jednog dana, preko Radio Sarajeva bio je upućen poziv studentima završnih godina Stomatološkog i Medicinskog fakulteta da se jave u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu kako bi pomogli u zbrinjavanju ranjenih, tamo već i fizički i psihički istrošenom zdravstvenom kadru. Iako sam znao da se Klinički centar, kao i sve druge bolnice, a pogotovo porodilište, više tukao snajperima i granatama i bio „legitimnija“ meta od vojnih objekata i borbenih rovova, ja se već sutradan javih na Traumatološku kliniku Kliničkog centra i tako, preko noći, izgubih status podrumaša. Vonj krvi i smrti me zateče u mračnim hodnicima Klinike za traumatologiju. Kakvi bi to bili pisci da sa sobom ne nose neki mali notes, tefter u koji upisuju sitnice, nešto u hodu, nabrzinu, što im se čini da im možda nešto znači ili i ne znači, iz kojih kasnije crpe građu za neku novu knjigu. Međutim, nakon onoga što sam za tih mjesec dana proživio na Traumatološkoj klinici, krivo mi bi što tada nisam i ja imao neki notes da u njega sve zapisujem, ali ne da bih se kasnije toga prisjetio nego da sve zaboravim. Budući da nisam imao notes, još u glavi imam obrise lica one mrtve trogodišnje djevojčice kojoj je snajperski metak ušao u glavu iza uha. Sjećam se i starije žene, kojoj je granata otkinula obje noge do kuka. Pa onog mladog momka mirnog, pepeljastog lica sa kojeg su medicinske sestre makazama parale, trgale zavoje, i bez ikakve nježnosti, čupale i izvlačile gaze iz njegovog gelerima razrovanog tijela, a ja mu iz ruku vadio plastične braunile koje su bile prikopčane za infuzije. Tada shvatih, jer to nije pisalo ni u jednoj medicinskoj knjizi, da se ljudi, zapravo, ne sahranjuju u zavojima. Sve bih ja to, i još štošta, uredno zapisao u taj svoj notes da bih iz svoje glave izbacio sve te slike. Samo da sam ga imao.
***
Znao sam da se majka brine. Danima nisam mogao kući jer se grad danonoćno granatirao, a smjena nije dolazila. Gladna je, pomislih. Prvi konvoj humanitarne pomoći još nije ni krenuo odakle je već trebao da krene. Gladan sam i slomljen na svaki način. U WC-u na sebi brišem nečijom krvi pošpricanu svoju zelenu bolničku uniformu. Neće fleke od krvi lako da se isperu. Hodam mračnim hodnicima izbjegavajući prozore koji gledaju na okolna brda.
Peti dan dežura, dođe smjena pa mi se malo popravi raspoloženje. Idem kući. Brinem se za majku. Nosim joj malo hrane u kesi. Frtalj hljeba i juhu u kojoj pliva šaka graha. – Nemoj, brate mili… – negoduje majka kad me je vidjela na vratima. – Ne dolazi ovdje. Poginut ćeš. Za mene se ne brini. Ja sam dobro i komšije mi pomažu. Tražim čistu kašiku po kuhinju da prespem grah u tanjir. – Hajde, sada jedi. -rekoh. – Vidi, u njemu ima i komadića isjeckane ovčetine.
***
Tih dana stojeći na ulici pored velike cisterne u redu za vodu sretnem prijatelja. Nisam ga dugo vidio pa bi o svemu preko reda da pričamo.
Dok stojimo držeći plastične kanistere i osluškujemo detonacije po gradu, rekoh mu da mi je ostalo još nekoliko završnih ispita na medicinskom fakultetu i da mi je sada prioritet da što prije diplomiram, ali da ni sam ne znam kako usljed nedostatka slobodnog vremena.
– A zašto ti ne provjeriš na psihijatriji? – upita me. – Sigurno i njima treba osoblja. A tamo nema ranjenika, i još uvijek nema puno ludih pa je dosta mirnije. Ludi će tek kasnije. Kad se rat završi. Pa akobogda, i ako možda budemo imali sreće i preživimo ovaj rat, svi ćemo, sigurno, da prolupamo. Pa evo ti samo primjer Vijetnamskog rata. Ne treba ti ništa više. Bitno je sad izvući živu glavu. Razumiješ.
Jedan ćelavi brko stojeći u redu iza nas počne da se dere na nas.
– Daj ba više, ne palamudi tamo, nego sipaj tu vodu da ti je ja ne bih sipao! Jes’ čuo! – onda se okrenu i svima što su stajali u redu, kao da se nekome pravda: – Joj, što ne mogu ove pametnjakoviće…
***
Juli 1992.
Psihijatrijska bolnica, Jagomir u mirnodopsko je vrijeme bila smještena izvan grada, u Nahorevu. Igrom slučaja početak rata je zadesi na pogrešnoj, srpskoj strani. Kažu da je jedan dan srpska vojska ušla u bolnicu, izbacila sve pacijente i medicinsko osoblje napolje, te njih pedesetak postrojila u krugu bolnice. – Neka vas sad Alija liječi. Jeb’o vam on majku! – reče spodoba u crnoj šubari sa okačenom kokardom pa dugim rafalom iz šmajsera zapara nebo. I pametnom i ludom nije trebala jasnija poruka od ove pa se pacijenti predvođeni doktorima i medicinarima trčećim korakom zaputiše u grad koji je kontrolisala Armija Republike BiH, gdje će kasnije na Bjelavama, padinskom dijelu grada, ovi nesretni ljudi dobiti kakvo-takvo utočište u ratu u nekadašnjem vrtiću, „Veseli cvjetovi“ – maloj montažnoj kući na dva sprata. Pacijenti su u „Veselim cvjetovima“ bili smješteni u tri nekadašnja dječja dnevna boravka. Jedan veći, pretvoren u sobu za ženske pacijente, a druga dva za muške. Vrtić je još imao veliku trpezariju sa kuhinjom dok je recepcija, mala soba smještena pored glavnih ulaznih vrata, bila pretvorena u ambulantu gdje se nalazio ormar sa lijekovima. Doktori i medicinari su u njoj provodili vrijeme kad su bili u 24 satnim turnusima. Kompletan interijer zgrade, vrtića, bio je namjenski napravljen za djecu. Minijaturne stolice na koje je odrasla osoba mogla da sjedne na samo pola stražnjice, male WC školjke, a po zidovima još uvijek dječji crteži koji su oslikavali proslavu Prvog maja, Praznika rada. Vrijeme kao da je stalo u ovom vrtiću. Bila je to nestvarna slika za jednu psihijatrijsku bolnicu, Dom „za sa uma sišavše“, koju ni najmaštovitiji filmski režiser horor filma, ni da je na teškim drogama, ne bi mogao da zamisli.
***
– Može kafa? – sipnu iz džezve u fildžan tek napravljenu kafu doktor Omer, psihijatar, gorostasne konstitucije i razbarušene crne kose pa me, kako to samo psihijatri znaju, zagonetno pogleda kroz zatamnjena stakla svojih naočala kao da hoće da dijagnosticira moje mentalno zdravlje. A onda se malo pomjeri i nakrivi na stolici i prdnu ono što se kaže „ko konj“, a meni postade malo neugodno, ali dobro, pravim se da nisam čuo. To je bio moj prvi dan na poslu. – Ja nešto tebe upitah. – ne spušta sa mene pogled doktor Omer povisujući ton svog glasa, pa ponovi. – Je li može kafa? – Hvala, ne pijem kafu. – pomislih da bih radije širom otvorio prozor ne bi li u ambulantu ušlo barem malo svježeg zraka. – A ne piješ kafu. Dooobro. – zaključi doktor Omer, a zatim iz svog barem tri broja manjeg doktorskoga mantila – rukavi su dopirali jedva do ispod laktova, pa je meni tako tijesan više ličio na ronilačko odijelo – izvadi kutiju cigara upakovanu u novinski papir. U „Fabrici duhana Sarajevo“ vladala je nestašica originalnih omota za cigarete, pa je pakovala cigarete u stari novinski papir. Kasnije, kada ih ispušiš, mogao si da čitaš stare vijesti. – Cigara? – nudi mi doktor Omer iz otvorene kutije. – Ne pušim, hvala. – rekoh. – AJS, tebe! -namršti se doktor Omer. Izgledao je „debelo“ razočaran pa stade povišenog glasa da analizira naš dosadašnji razgovor, nabrajajući činjenice na prste. – Dakle, pod jedan, ne piješ kafu. Pod dva, ne pušiš… – pa se zaustavi držeći se za srednji prst. – A boga ti, je li išta onda guziš?
***
Veseli cvjetovi su bili moj prvi stalni posao u životu. Dva dana slobodan, dežurni dvadeset i četiri sata u turnusu. Uzimao sam anamnezu, fizikalni, neurološki i mentalni status pacijenta, čitao psihijatrijske kartone, ispunjavao temperaturne liste, davao depo/injekcije pod svijećama, slušao nevjerovatne priče od pacijenata, kao recimo one o slonovima na Mjesecu. Sve osoblje Veselih cvjetova je bilo blisko i bili smo kao jedna porodica. Osim sa doktorom Omerom, često sam bio u smjeni i sa doktoricom Melihom koja mi je bila kao majka, a medicinski tehničari Ibro i Milivoj, kao očevi. Ibro je pri tom bio veliki zajebant. Pametan zajebant. Ali nekako sam se ipak najviše zbližio sa doktorom Omerom. I dok mi je doktor Omo, kako sam ga zvao od milja, prenosio svoja iskustva iz psihijatrije, ja sam njega učio igrati šah u dobro uprđenoj ambulanti. Tada mi se otvorila i mogućnost da učim i polažem završne ispite na Medicinskom fakultetu. I situacija sa hranom je bila mnogo bolja od one u Kliničkom centru. Majci sam iz smjene donosio i ručak i večeru, a onda se pred mrak vraćao opet u vrtić da završim smjenu do sljedećeg jutra. Tako je bilo cijele prve godine rata. A onda mi je radna obaveza istekla i više nisam mogao da je obnovim. Ustvari, možda i jesam, ali mi je već bilo dosadilo moljakati okolo veze u Ministarstvu odbrane.
***
Jednog jutra dolazim u dežuru i čujem od kolega da je naša doktorica Milica, sa kojom sam samo nekoliko dana ranije radio u smjeni u Veselim cvjetovima, ubijena snajperom prilikom pokušaja prelaska preko rijeke Miljacke na Grbavicu, naselje koje je bilo pod kontrolom srpske vojske. Mada smo dugo razgovarali taj dan, ja ničim nisam mogao da naslutim da je planirala nešto takvo.
***
Raditi u vrtiću, u montažnoj zgradi u kojoj su glavni građevinski materijali bili staklo i šperploča, bila je već dovoljna ludost sama po sebi. Na Bjelavama, zgrada je stršala na ledini koju su sa srpskih položaja imali kao na dlanu. Snajperisti su nas mogli vidjeti kad su htjeli kako sa pacijentima šetamo okolo po dvorištu vrtića. Čini mi se da bi i ona novogodišnja petarda da je baciš na zgradu, sa lakoćom mogla odvaliti zid, srušiti krov, a kamoli jedna minobacačka granata. Osoblje koje je prije rata radilo u Jagomiru, govorilo mi je da je Radovan Karadžić, psihijatar, bio njihov kolega i da on vjerovatno zna da smo mi, njegove kolege, tu i kako vjerovatno neće da nas gađa. Nisam nikad ozbiljno shvatao tu priču, ali činjenica je da je samo jednom, i to za moj rođendan, devetog decembra 1993. godine, pala granata. Pitam se da li je Karadžić znao da mi je rođendan pa mi uputio čestitku u predvečernjim satima, u vrijeme kada su grad potresale teške detonacije. Minobacačka granata je pala i u dvorište našeg vrtića, a njeni geleri se raspršiše na sve strane i probiše „zidove“ Veselih cvjetova kao da su od papira. U tom trenutku smo doktor Omer i ja sjedili u ambulanti i igrali šah. Kad je granata tresnula o beton, nas dvojica smo pali sa stolice i bacili se na pod. Čujem vrisku i zapomaganje koje je dolazilo iz trpezarije. Trčim sa doktorom Omerom i zatičemo pacijenta romske nacionalnosti kako leži na podu u lokvi krvi. Desna mu je butina bila napola prepolovljena. Iz rane šiklja krv i viri vrh bijele kosti. – Pomagaj, doktore, ljubim te strasno u čelo krasno! -u šoku, plačnim glasom širi pacijent ruke prema nama. Doktor Omer nađe na podu u ćošku neku upišanu plahtu, pa od nje začas napravi Esmarhovu povesku te je čvrsto sveza pacijentu iznad rane u namjeri da zaustavi krvarenje, a meni reče da brzo negdje nađem neku dasku pa da imobiliziramo pacijentovu nogu. Trčim na sprat, sjetih se nekih lamela na gomili. Nakon što smo zbrinuli pacijenta, naš šofer bolnice je odvezao pacijenta kombijem do bolnice Koševo na daljni tretman. Odjednom sve utihnu. Vratismo se doktor Omer i ja u ambulantu, krvavih bijelih mantila. Doktor Omer se sagnu i pažljivo prikupi razbacane šahovske figure sa poda, pa ih uredno složi na šahovsku ploču. Onda pripali cigaru, otpuha kolutić dima u plafon, otpi srk kafe iz fildžana, zagleda se u šahovsku ploču pa reče. – Ko je na potezu?
______________________________________________
VANJA DIJAK je pisac iz sarajevskog svijeta, prvenstveno haustorske, gradske proze i humora, ironije, parodije i satire, a ponekad i malo i šire perspektive. Rođen 1967. godine i odrastao u Sarajevu. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Menadžer u kanadskom mentalnom zdravlju i certificirani edukator klasične gitare i teorije muzike na Royal Conservatory of Music u Kanadi. Kada nema puno vremena, putuje po svim kontinentima svijeta po kojima neselektivno degustira čudne, lokalne, gastronomske specijalitete, obilazeći pri tom nepoznate turističke atrakcije. Objavio knjige: Komšinica Bera, 2017., Kako smo kalili Zelen ban, 2023., Potpuni bauk kruži polusarajevom, 2025.
“Kaži sebi: Moje je srce mirna površina jezera” Govori Jo Dok me uči meditirati. Moje je srce vulkan pred erupcijom. Podivljala ptica koja udara o žice kaveza. Vlak izletio iz tračnica. “Prevest ću tibetanske sutre” govori Jo “ali ne danas”. “Danas ću slikati maslačke.” “Imaš li koga?” pitam je. “U vezi sam s jednim oženjenim Kinezom” Ujutro Jo plače nad mrtvim kanarincem. “Bože, zašto se to događa?” Zaranja lice u ruke. Njeno je srce poplavljeno polje riže Otpuhani maslačak. “Dobro sam ga hranila” kaže kao da to ima veze s ičim. Idući dan Jo odlazi. Moje je srce Nepospremljena soba. Dopola ispijena kava. Neprevedena tibetanska sutra.
***
BOLJI ŽIVOT
Svaki dan radim Kartonske favele. U njih nastanjujem Figurice iz Kinder jaja. Pa slušam kako se žale. Nema vode, nema struje. Vjetar im odnosi krov. Smradovi mali Nikad zadovoljni. Bacit ću ih na bunjište pokraj nogostupa. Neka ih klinci kad idu iz škole Nose u bolji život.
***
ČIŠĆENJE TAVANA
Cijeli jedan život U stvarima koje čekaju Vlasnika, reinkarnaciju Reciklažu. Je li sve to trebalo? Hoće li zatrebati Koga sam vidjela u zagrljaju U toj haljini Sada je krpa za čišćenje. Idi, pitaj Alice što je vidjela u tim Knjigama, oblucima, naplavinama Mislim da će znati “Želja nije potreba” kaže crvena kraljica u meni Dok razvrstava uspomene na: Papir Plastiku Staro željezo Stakleni pogled.
***
MILKY WAY
Jučer sam našla zlatnu ribicu Rekoh: želim ti more bez nafte. Jučer sam našla peace of mind Mislim. Valjda. Jučer sam našla novog ljubavnika iako ništa nije falilo starom. Jučer sam… nije bitno. Pišam u teglu s pejotlom dok razmišljam o tome. Ja želim piti mlijeko s LSD-jem ali uglavnom samo gledam filmove.
***
NASLJEĐE
Smiren je udar instalacijske umjetnosti kroz rasplinute krajeve majeutike. Klimam glavom: da, dobro, ali tko i zašto pokušava uklesati u biljku klijanje u stijenu penjanje Na mojoj vjetrometini nikakva mimikrija ne polazi za rukom i ništa ne podnosi stajanje. Za rukom zarukom polaze i plaze tek glinene zmije gmizave vizije strujom nakratko oživljene (bojom na platnu impregnirane.) I onda mislim još i ovo: mala je razlika između umjetnika i skarabeja. Danas ne podnosim praštanje. Suhi pijesak oporosti curi iz oka u cipele. Kroz visoke mreže poslije hrđave vode nakon močvare kroz talog truleži vrijeme raste unazad u imperfekt. Moja suknja danas ne podnosi ni krevete ni klevete. Klimam, ma dovraga danas mi za rukom ne polazi ništa osim mjesečine. Svije(s)t se konstantno mrvi poput Glembajevih vaza u koje više ne sipa vibhuti tek raspuknuta srž čovjekovine.
***
LORCA
Na terasi kafića razgovaramo (opet) o poeziji. Vlasnik nas časti rakijom od mandarina. Kažem da volim Lorcu, no mogu se sjetiti samo nekoliko stihova “Grada bez sna”. Kasnije, na trećem dokumentarac o Andaluziji. Puno konja. Očekivala sam Lorcu. Magijsko mišljenje, uviđam. Zašto bi svi morali znati “Grad bez sna”. Mogla bih nabrojati dosta razloga, ali stvorovi mjeseca njuše i kruže oko koliba. A na nebu ne spava nitko, nitko. Postajem ljuta, na sebe. Morala bih prestati očekivati previše od sebe i ljudi. Moje “zašto” stvorit će mi nepotrebne neprijatelje. To mislim dok gledam kako suđe pada po podu jer ga prethodni dan nisam pažljivo složila. Čudom ništa se nije razbilo. “Imaš jaku auru” protumači mi prijatelj taj događaj. Ožiljke imam zapravo, ali postali su mi dragocjeni. Predviđaju vrijeme, prorokuju izdaje, navješćuju nove rane Za koje sada znam da će zacijeliti jer priroda tako hoće. Nije to sreća već fizika. Trebala sam ga pažljivije složiti, svejedno mislim dok paralelno čitam ponovo Lorcu. I ponovo. I ponovo.
***
NAIVNA
On je bio na mjestu gdje ljudi slušaju poeziju. Dvjesto, tristo ljudi i on za mikrofonom. To se valjda događa kada ljudima sve uzmu. Čula sam da u Južnoj Americi tako vole poeziju. Ovdje još nismo došli do spasonosnog dna. Do toga da se opet volimo gladni magije.
_____________________________________
IVANA KRANŽELIĆ rođena je 4.11.1977. u Koprivnici. Inače slika i objavljuje dječju poeziju. Sad je odlučila napisati nešto drugačije.
svaki je moj rođendan bio poput revolucije završio bi u krvi i suzama
vama je bilo dobro vama je bilo zabavno vi ste se znam osjećali moćno veliko je to znati da si jači od nekog drugog znati da ga možeš zgaziti kad god poželiš jadno je to drugovi i drugarice jadno je to tek danas znam trebali ste izabrati nekog jačeg, moćnijeg, nekog opakog pa pokušati njega sjebavati ali niste i vi ste obične pičke kukavice vaš je strah bio jači od vašeg zla to tek danas znam
trebala bih možda krenuti redom krenuti kronološki nacrtati učionicu pa raspored klupa i stolica potom vaša imena raspored sati raspored sjedenja da se i tako razradi sistem koji ste stvorili i naravno nezaobilazna komoda uvijek je tu bila nezaobilazna duga bijela komoda i ta prokleta plastična smeđa kanta u koju ste bacali žvake prezirem ih ne znam jesam li u životu na blagajni kupila žvakaće gume možda me podsjećaju na vas jesam li se osjećala kao žvakaća guma koju biste tek pred opomenom tek pred pritiskom morali ispljunuti a ona sva ispijena sva izranjavana vašim zubima
o toj školi o toj razrednici mogla bih govoriti nadugo i naširoko mogla bih govoriti onako kako se govori o onima koji su obilježili povijest o onima koji su obilježili svijet kao o svetom Petru trostrukom izdajniku na čijoj je stijeni sagrađen svijet ili Abrahamu praocu naših vjera
danas mi je jasno Katolička crkva nastala je na izdaji živi od oprosta izdajnicima i progoniteljima živi od drugog obraza jakog li obraza molite za svoje neprijatelje rekla mi je jednom neka časna sestra
ja sam molila godinama dugo i ustrajno da vas sve sustigne da vam se sve vrati i redovito sam to ispovijedala i uvijek sam govorila nemoj im Bože na djecu vraćati djeca njihova nisu ništa kriva jedini im je grijeh što su njihova i znam vi sada slavite rođendane vlastite djece organizirate proslave kupujete one ogromne balone roze za djevojčice plave za dječake vi ste u međuvremenu od dječjih rođendana stvorili svadbe rođendan je inicijacija
sjećate li se da ste mi u četvrtom razredu poderali haljinicu u kojoj sam došla tamnoplavu haljinicu s nekom mrežom poslala mi je tetka iz Austrije danas se opet nose takve haljinice kad pogledate Zarine izloge danas sjetite li se da ste mi je poderali sjećate li se da ste tortu iz plastičnih tanjura bacili sjećate li se da ste mi nekoliko puta podapeli nogu dok sam dijelila bombone po razredu da niste htjeli pjevati „sretan rođendan ti Gloria, sretan rođendan ti“ nego ste govorili debela debela najela se govana
sjećate li se da ste govorili Pingo danas slavi rođendan jer sam bila niska ali ne i najniža najnižu ste u razredu poštedjeli ali mene mene ne sjećate li se da na moj rođendan koji sam slavila kod kuće niste htjeli doći da nitko nije došao a svi svi ste bili pozvani
moja je majka noćima izrađivala pozivnice s leptirićima cvijećem suncima stavljala ih u koverte ja sam vam ih podijelila svaku ste poderali svatko je svoju poderao sjećate li se
ja se, dragi moji drugovi i drugarice, sjećam jako se dobro sjećam svakog dana svakog detalja svakog vašeg izraza lica svake jebene geste svakog pogleda svega se sjećam i previše je toga i previše se dobro sjećam da bih ikad mogla zaboraviti a najviše se sjećam te razrednice koja je na vas galamila jer ste na satu po ustima vrtjeli žvake a ne jer ste me pretukli na rođendan
teža joj je bila žvaka veći joj je nered na nastavi bila jebena žvaka nego moje modrice nego krvava koljena i ruke
*
“Škola Glorije Lujanović višesmjerno je ubojit tekst. Ubojit je prema vlastitom, duboko načetom izvorištu, ubojit je prema onima kojima se obraća, ubojit je i trećoj strani, čitatelju, koji se isprva zavarava da ga čita iz neutralne pozicije, sa sigurne distance, s dopuštenjem za moraliziranje jednima, a psihoterapiju onoj koja progovara. U toj potresnoj kolekciji pomno filtrirane jeze, iz poglavlja u poglavlje, iz pjesme u pjesmu, primamo udarce autorskog glasa koji bez ikakva odmaka, savršeno lišen obrambenih mehanizama, svjedoči o kolektivnom nasilju bez logike i rezona, o sustavnoj nepravdi na kojoj počiva obrazovni sustav utemeljen na laži, na prešućivanju, na discipliniranju žrtve i toleriranju nasilničke kreativnosti. Čitajući tu poemu prijeći ćemo put od naivnih snova o pripadanju, makar i marginalnom, makar i kupljenom, makar i privremenom, preko iznevjerenih očekivanja pravde i zavodljivih maštanja o osveti i uzvraćenu nasilju, da bismo se na kraju našli pred onim najtežim pitanjem – može li biti oslobođenja i oprosta ondje gdje nema priznanja zločina. Nemojmo se zavaravati, kolege čitatelji, braćo i sestre, drugovi i drugarice, da se ovo dade čitati s neutralne distance, neostrašćeno, trezveno, sa zadrškom. Jer pisanje Glorije Lujanović nije tek čin sjećanja, ono je potraga za smislom izvan granica materijalnog svijeta – gdje se zlostavljanje ne gleda samo kao osobna bol, nego kao metafora ljudske težnje za transcendencijom. Čitajući taj tekst, postajemo njegovim dijelom, objektom ili subjektom zlostavljanja. I upravo kad pomislimo da ne možemo dalje, otkrit će nam se nova razina teksta, kao alegorija oslobođenja kroz autonomno stvaranje značenja i poziv svakome na kontemplaciju o vlastitoj ulozi. I preuzimanju odgovornosti za nju.” – Kristian Novak
_______________________________
GLORIA LUJANOVIĆ (1993., BiH), književnica je i novinarka. U Nakladi OceanMore objavila je 2023. poemu Otac. Kasnije iste godine, u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Mostaru, kod istog je nakladnika objavila knjigu Srce zemlje, za koju joj je u Orašju dodijeljena književna nagrada „Fra Martin Nedić“, kao najboljoj knjizi na hrvatskome jeziku za 2024. Srce zemlje našlo se u užem izboru za nagradu „Predrag Matvejević“ koja odražava vrijednosti uključivosti, otvorenog društva, ravnopravnosti i istinske slobode govora. Živi i radi u Zagrebu.
Ne mogu ničemu da te naučim prazan mi je um a stopala su vječni led
na istom mjestu u isto vrijeme
sutra
stvarnost razbijena u parčiće zabada se u tkiva egzistencije.
II
Crna si tinta koja je kapnula u moju šalicu
i sad se nezadrživo širi cijelom površinom
mrtvi jezici ljubavi još su u upotrebi
ne zna se ko otključava a ko zaključava naše ćelije –
stanujemo na svim starim adresama
mjesec obećava da će ostati nepristrasan.
***
JEDRO SRCA
Ako sam ovog trenutka sretan pitam se čime zaslužujem jedan dan odmora od težina
koje napadaju zarđale šrafove i propadljivi materijal onoga od čega sam sačinjen
konstrukcija krhke snage i paučasta nosiva greda strijepe pri svakom udaru vjetra ili nečijeg daha
treperi jedro srca
dok spavaš vijori se moja budnost u pustinji
pocijepana i ponosna cvjetna zastava ostavljena na zakrivljenom koplju
svjedočanstvo
da moglo je biti možda i drugačije
za nijansu svjetlije
da mogli su se zamladiti ožiljci zarasti brazgotine omekšati grubosti
nanovo sazidati razgrađeni suhozidi.
***
VJEROVATI U BAŠTENSKE PATULJKE
Treba čekati i vjerovati da će jednog dana doći i u tvoju kuću.
*
“Mali svakodnevni padovi je zbirka poezije koja bi se najbolje mogla opisati kao dnevnik unutrašnjeg putovanja. Svedenim, ali izuzetno slikovitim jezikom, kroz niz zaustavljenih slika, prizora koje se ne razvijaju, već traju u tišini, pesnik gradi album zaleđenih trenutaka. Niz fragmenata prerasta u kontinuiranu intimnu priču koja tematizuje svrhu pisanja, prirodu pamćenja, tela, detinjstva. Tematska višeslojnost, melanholična atmosfera, neprestana introspekcija, suvereno vladanje jezikom, zbirci daju jedinstvenu ozbiljnost. Pesnik je svestan da su reči istrošene, ali i dalje piše i podseća da pisanje, uostalom kao i svaka vrsta umetnosti, ostaje kao dokaz postojanja, makar i nesavršen. Ovom knjigom Đorđe Krajišnik je učinio važan korak u stranu od generacijskih kolega i koleginica opčinjenih društvenim mrežama, besomučnim samoreklamiranjem, odmak od pukog prepričavanja svakodnevnih događaja ili merkantilnog uranjanja u nasleđene porodične traume. Kao neki mudrac, filozof, mistik, onaj ko vidi dalje i dublje, pesnik je odabrao tišinu kao disonantni ton u zaglušujućoj buci glasova kojima smo zapljusnuti sa svih strana, ukazujući nam na potrebu da stanemo i zagledamo se u sebe, razmislimo kada i koliko smo se udaljili od svoje suštine. Ovo je dragocena zbirka za sve one koji književnost ne smatraju pukom zabavom ili alatom za samopromociju.” – Enklava
___________________________________
ĐORĐE KRAJIŠNIK (1988, Sarajevo, BiH, Jugoslavija). Već deceniju i po književni kritičar, urednik, novinar i kolumnista sarajevskog dnevnog lista „Oslobođenje“; stalni saradnik zagrebačkog sedmičnika „Novosti“, te brojnih drugih novina i portala na prostoru postjugoslavije. Postoji zahvaljujući čitanju i pisanju, vjerujući da je čitanje najplemenitija sposobnost čovjeka. Еgzistira od prekarnog rada u kulturi, sa stavom da svaka napisana riječ ima smisao u svagdašnjoj borbi protiv gluposti i neznanja. Hrani i mazi četiri mačke (Mašu, Sivka, Siona i Dejzi) i jednog psa (Lizu). Objavio knjigu poezije zamisli zambezi iz riblje perspektive (Buybook, 2021).
„Slušaj, sine, baba da ti kaže: Niko ne voli tužne ljude“.
To mi je rekla baba Domika u kupeu voza koji se kretao ka mom prvom moru.
Kroz koji dan napuniću sedam.
Niti sam ja njen sin, niti ona moja baba, ali me je, kao i sve bake iz komšiluka, volela.
Bože, ovaj ti je mali ko bubica, gde ga staviš, tu ga nađeš, govorile su o meni dok bi ispred garaža pekle papriku od koje sutradan nastaje ajvar.
Naučio sam da pišem s pet, pa sam voleo da zapisujem ono što su govorile, iako većinu stvari nisam razumeo.
„Znaš“, nastavila je Domika, u kupeu voza za moje prvo more, „od tuge nemaš ništa. Zato ja kod ljudi najviše cenim kad su svesni da su živi“.
Ni ovo nisam razumeo, ali sam zapisao.
„Ljudi ko ljudi…“, nastavlja, ali ovo ne beležim jer mi ništa ne znači. „Ja sam ti se, sine moj, u životu najviše ispričala sa životinjama.“
Iako nisam razumeo o čemu je govorila, voleo sam da je slušam, pa sam je pitao šta znači suto u Sutomoru. Zvučalo mi je kao tužno more, to suto.
„Ma jok“, kaže uz osmeh. „Ne postoji tužno more, samo tužni ljudi. Nego, je l’ znaš ti da plivaš?“
„Ne znam još, ali je mama rekla da će da me nauči.“
„Je li on, beše, rak ili lav?“, pita.
„Na samoj granici, ali je lav“, tvrdi mama.
„Siguran sam da ću voleti more“, dobacujem obema. „Možda sam ipak rak?“. „Ma nisi. Rakovi su njanjavi. Ti si mamina lavčina“.
Hteo sam i da pitam Domiku, da je životinja, šta misli da li bi je iko usvojio, ali sam se setio razgovora s mamom pre puta. Obećao sam da ću biti dobar i da nas je komšinica pozvala u svoju kuću baš jer nisam ko druga deca.
„Spavaj sad. Kad ustaneš bićemo na moru“.
Bilo je ovo leto kada zapravo želiš sve, a ne očekuješ ništa. Jer, kako da znaš šta te čeka na moru koje nikad pre nisi video?
Nisam tad rekao Domiki da moja mama ne zna da pliva.
*
More mi se mnogo dopalo. Nisam izlazio iz vode dok mi ne pomodre usta. Onda bih se osušio, pa lizao slanu kožu. Domika je ostajala u kući, gore u brdu, jer joj je dovoljno samo da more vidi i da je miris maslinjaka opušta. Mama je ulazila u vodu do struka, da bi u polu čučećem položaju imitirala pokrete plivanja.
„Je l’ izgleda kao da stvarno plivam?“, pitala bi me pogledom devojčice.
„Ali, mama, ko će mene da nauči?“
„Ja ću“.
„Ti ne znaš“.
„Pa, šta. Nije to ništa teško“.
Na plaži mi se nisu dopadala samo glasna deca. Neki dečak i njegova sestra izvukli su na pesak meduzu i pipali je grančicama. Onda se mala opekla, pa je majka prišla i počela je lupkati po guzi uz reči: Jesam ti, jesam ti, jesam ti rekla.
A nije rekla.
Onda je počeo da plače i brat, pa je majka nastavila: E, sad ću stvarno da vas istamburam, da bar znate što kmečite.
„Mama, a kad ćemo da mi kupimo šlauf?“, pitao sam je kasnije tokom dana dok je pincetom čupala dlake s nogu.
„Danas kad krenemo kući, ali ne onaj… Smejaće ti se deca“. „Ali meni se baš sviđa…“
„Roze nije za dečake, smejaće ti se cela plaža“.
Predveče smo došli u kuću na brdu, gde su nas dočekale vruće krofne.
„Ajde da se jede, sigurno ste se istrošili od plivanja“, kaže Domika. Mrljavim dok mi nudi različite tegle džemova, a onda mi tiho, dok je mama u kupatilu, šapne: „Što ne jedeš?“.
„Nisam gladan“.
Pokazao sam na zeleni šlauf i rasplakao se.
„Briši te suze, sutra ti je rođendan. Kad se vratite s plaže, duvaš svećice. Napraviće baba tebi tortu“.
Mama me je samo pogledala kad je sela za sto i rekla: „Veliki dečak pa plače, ko neki ženski Petko“.
*
Zaplivao sam u duboko, sam. Nisam mogao da dohvatim dno, ali mi se dopao osećaj. Kao da letim. Okrenuo sam se i video skamenjenu mamu u plićaku.
„Dobro je, bravo. Eto, sad možeš sam. Vidiš da nije teško. Aj se vrati, molim te.“
Sutra ću ja naučiti nju da pliva, obećao sam sebi dok smo se vraćali kući. Tamo nas je čekala baba Domika, uz postavljen sto.
„Ajde vi lepo sedite, a ja idem da donesem tortu iz frižidera. Prvo da se duvaju svećice, pa da se jede“, rekla je s uzbuđenjem koje dotad nisam video.
I mama je bila srećna. „Eto, sad kad kreneš u školu, kad se budete upoznavali i predstavljali, možeš da kažeš da znaš da plivaš. Da si proplivao na rođendan“.
Onda je baba Domika uzviknula: „Zatvori okice sad“.
Osetio sam svetlost sveće, i čekao uputstva.
„Znaš. Danas mi je doletela bubamara. To mi je odmalena bio znak sreće i vreme da zamislim želju. Volela bih da nekad bubamari kažem da nemam želje, to bi valjda značilo da sam spokojna. Kako god, moja je želja bubamari danas bila za jednog posebnog dečaka. I za njegovu posebnu mamu koja ga uči da je hrabri lav. I tako te je i uverila da sve možeš. Ali, zapamti, nikad nemoj zaboraviti da si ti vrlo poseban dečak (ovo ću isto zapisati u svesku). Ovo će biti naša mala tajna. A sad možeš da otvoriš oči, račiću najlepši“.
Rasplakao sam se kad sam pred sobom video Barbi tortu, onu u kojoj se Barbi lutka stavi u koru od torte kao haljinu. Uzbuđenje je izbrisalo nastavak sećanja.
*
Prvog septembra mama mi je rekla da u školi ne moram da pričam o torti.
A ni o tati.
Prelistao sam svesku i još jednom pogledao rečenice s mora, gde je stajala jedna koja mi i dalje nije bila jasna. Izgovorila ju je baba Domika u vozu ka Beogradu.
Razumeću je mnogo godina kasnije nakon vesti da je njeno srce sada kod Jakoba iz Belgije:
Živa sam srce davala budalama, što ne bih mrtva kome treba.
– prvonagrađena priča na 5. Skribonautovom natječaju/konkursu Nastavi priču, 2025. –
____________________________________
SRĐAN MILJEVIĆ (Beograd, 1985) završio je studije svetske književnosti i teorije književnosti na Filološkom fakultetu, te master studije menadžmenta u kulturi pri Unesko katedri, s tezom: „Umetnost iza rešetaka: participacija i recepcija kulturnih aktivnosti u kazneno-popravnim domovima u Srbiji“.
Za priču „Ja, dželat“ (Festival europske kratke priče, Zagreb, 2017) osvaja drugo mesto, dok su se priče „Rat je ružna reč“ (2022) i „Nikad nisam rekao tata“ (2024) našle u finalu regionalnog Biber konkursa.
Na projektu „Write the Change“ bio je mentor kreativnog pisanja mladima iz regiona.
Prvu zbirku kratkih priča „Svima nam je prvi put“ objavljuje 2019. godine.
Na prvom konkursu „Nastavi priču“ (Skribonauti 2021) za priču „Iza“ osvaja drugo mesto.
Ništa ne znam o drveću. O stablima što putuju u nebo, jer im zemlja ne dopušta kretanje prostorom, već samo uspinjanje i uspravnost. Životinje motre me iz jazbina u strahu da bezrazložno ne ranim njihova divlja srca. O pticama ništa ne znam. O mahovinama, vodama. O svome ostarjelom tijelu koje zaboli svaki dodir drugog tijela. O bolestima propuštenim kroz stanične membrane u jezgru bića. O neumornom srcu. Ne znam iščitati hijeroglife krvnih žila ispod kože koja se čini kao svila, a nije. Više nalikuje oporoj kori drveta koja skriva izvor krvi i vode u arhaičnom zapisu života. O ljudima najmanje znam. O dahu što izlazi iz usta. Riječ kao leptir oblikuje cvijet u vakuumu svijeta. U nestajanju, u magli vremena, varkama trenutka. Pamćenju davnog sna da živimo.
***
PODVLAČIM CRTU
Podvlačim crtu u pogledu. Gledam bijelo: kožu novorođenog djeteta. Crta izmiče u jesenji dan, u minule tuge. Moje dijete više nije dijete. Njegovo tijelo obilježila je bol. Ruke mi postaju sedra pod bijelim slapom protjecanja. Tirkiz jezera među prstima. Ništa od onoga što postoji u nesređenom svijetu više nije važno. Ptice nadlijeću misli, čini se, poznaju njihovu nemoć. Podvlačim crtu, zaustavljam vrijeme, kao da to mogu, služiti neizrecivom.
***
BIJELO
Mlijeko, sir, cvijet ljiljana, irisa, gladiole. Gledanje oblaka iz aviona. Ledena voda, snijeg od studenog do ožujka. Vrhovi Alpa, vapno kojim zasipaju mrtva tijela u zajedničkim grobnicama. Bijeli jezik u bolesti. Bijela riječ šutnje. Zamišljam bijelo srce i bijelu krv. Bijeli obraz smrti u bijeloj pjeni oluje. Bijeli zid plača. Bijela kost povijesti. Bijela noć bez ljudi. Bjeloočnica je ovratnik u pogledu lutajućeg pjesnika kojem bijela prašina ostaje na stopalima. Bijeli tanjur budističkog redovnika. Bijeli list papira, tabula rasa. Bijelo zvono prisjećanja u idejama razuma. Poezija je tvrd, bijeli kamen. Crtež ljubavnika na bijelom pergamentu. Bijela gljiva prekrit će svijet. Slušati ispod bijelog stabla neispjevane pjesme.
***
NA SUPROTNOJ STRANI
Ne postoji puteljak koji odvodi primordijalne strahove u prikladan trenutak. Smrtni koraci traže u nepreglednom prostoru očuvane slike. U prstu spava pas, u očima psa umrla prijateljica. Dok iz šalice ispijam toplinu sjećanja, osjećam kako bivam u svim bićima. Ovdje, u na brzinu potrošenom vremenu, i ondje, na suprotnoj strani.
***
VRATA KOJA NE ZNAM OTVORITI
Smrt se smije ispod jastuka lupanju moga srca u noćnim satima. Srce hoće da ga povede Elizejskim poljima, ali nedostaje mu hrabrosti. Kraj je obrnut početak. Čega se plašiš, pita smrt. Toga što nećeš biti, ili što te nije bilo? Na istoj su udaljenosti vrata koja ne znaš otvoriti. A možda i more, otoci od oblaka.
*
“Poezija afirmacije filozofije, ili dubinski filozofična poezija, može se pisati bez ijednog citata ili bilo kakvog poziva na sistematizirano znanje filozofije, kakvo profesorica filozofije Marija Lamot ima. Jedini filozof koji se izrijekom spominje jest Heraklit koji je svojim fragmentima uzvisio fragment kao značenje koje samo sebe osvjetljava i ne treba svjetlo cjeline nego je samostojeći entitet. Nešto od te iluminirajuće naravi fragmenta, izvučene iz mnogo većeg svjetla, nose gotovo sve pjesme ove knjige. Posrijedi nije izvanjska površna koherencija ove zbirke nego njezin duboki unutrašnji povod, razlog i težnja, a ona glasi: dokučiti izvorni ili krajnji smisao. Ovo je i ambiciozna poezija i upravo zato ima puno negacija, puno svojih „ne znam“. Jer ono što bi Lamot htjela dokučiti nitko nikad nije i neće: razlog našeg postojanja. Iako nosi neke elemente religijskih istina ne može se reći ni da je ovo kršćanska poezija, kao što nije ni filozofska u užem smislu riječi. Ona je meditativna i kontemplativna. Nastala iz otpora banalnosti svakodnevice te iz otpora svijetu ljudi. “Ljude najmanje poznajem“, kaže Lamot, potvrđujući da je bodlerovska definicija pjesnikove otuđenost i određivanje oblaka kao njegove jedine domovine ono što vrijedi i za ovu istinsku pjesnikinju. Zašto istinsku? Jer otpor filozofiji kao nečemu što se predstavlja kao kulturni kapital , otpor praznoj svakodnevici i otpor prema ljudima su stalni i trajni okidači gotovo svake njezine pjesme. Glas Marije Lamot pripada jakim glasovima stalne upitanosti nad svim, stalnog razlaganja, raščlanjivanja, i na neki način bivanja barem centimetar iznad zemlje, i barem nekoliko centimetara bliže vlastitoj nutrini negoli je to uobičajeno. Sraz duhovnog i materijalnog, sraz emocije i misli najbolje sažimlje, pa i otkupljuje, pjesnička riječ. Riječ „riječ“ se izrazito često spominje. No, sraz nikad ne može biti do kraja zacijeljen. I ta činjenica je ono što ne dopušta, u slučaju Marije Lamot, klasifikaciju njezine poezije kao pesimistične. Jer ona dotiče istinsko mjesto umjetnosti, njezin pokušaj da zašije ranu, rupu, u bitku, u pojavnosti, u procjepu između varljivih osjetilnih percepcija i onih nadosjetilnih te između racionalnog, institucionaliziranog znanja i predracionalnosti ili postracionalnosti poneke filozofije i poezije. Opetovani motivi snijega, bjeline i čistine, doimaju se kao da dolaze iz slojeva podsvijesti. Snijeg nije racionalno shvatljiv, ali je shvatljiv na metafizičkoj razini. Stabla, kao drugi najčešći motiv, donekle su shvatljiva kao motiv. Ali snijeg ima zablješćujuću, gotovo otajstvenu snagu kod Lamot. „Vrata koja ne znam otvoriti“ dobro je odabran naslov jer je riječ o onim zadnjim vratima, pred kojima smo svi nijemi. To su vrata koja daju odgovor, ako se otvore, na smisao ljudskog postojanja. Očekivano je da ih Lamot ne zna otvoriti ali to što pokušava znak je visoke ambicije poezije koja naizgled vrvi negacijama a zapravo je u postupku hrabrog bilježenja drukčijih putova mišljenja i osjećanja bića u svijetu.” – Irena Matijašević
____________________________________________
MARIJA LAMOT rođena je 22. prosinca 1959. u Krapini, gdje je završila osnovno i gimnazijsko školovanje, a filozofiju i sociologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bila je zaposlena kao profesorica u gimnazijama u Zaboku i Krapini, a od 28. 12. 2022. nalazi se u mirovini. Objavila je devet zbirki pjesama: Zrcala začuđena suncem 1993., Vrijeme radosti snijega 1998., Priprema za obiteljsku fotografiju 2001. Pjesme iz ove zbirke uvrštene su u antologiju „Off line – hrvatsko pjesništvo devedesetih“ (Quorum,5/6,Zagreb, 2001.). Zbirka Mrazove sestrice objavljena je 2005., Neprestano stvarima mijenjam imena 2008., Mjesto gdje prestaje prostor 2012., Zašivene riječi 2016., Kalendar sna 2022., Vrata koja ne znam otvoriti 2025. Poeziju objavljuje u časopisima Poezija, Tema, Republika, Vijenac, Riječi, Strane, Polja, te u emisijama 3. programa Radio Zagreba ( Poezija naglas, Šest minuta poezije u šest). Njene pjesme uvrštene su, među 70-tak suvremenih hrvatskih pjesnika, u Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik (Most/The Bridge, DHK, 2018.). Piše prikaze pjesničkih zbirki suvremenih pjesnika. Filozofske stručne članke objavljuje u časopisu Metodički ogledi. Suautor je udžbenika Etika za 1. razred gimnazije, 2003. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog filozofskog društva. Dobitnica je književne nagrade Vesna Parun za 2019. godinu, te odlikovana Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
proveli ste najbolje godine zajedno i znali da će prijateljstvo potrajati zauvek, zauvek
delili ste stripove, limenke, put, očaj i muku sedeli na uglovima ulica i posmatrali narod grlili drveće smehom i recitovali poeziju tlu
tvoj prijatelj je blistav i hladan kao novembar
nosili ste jedan drugog na leđima i poeziju izgovarali u tami jeftinih soba predgrađa dok je jesen slala kiše na pločnike i krovove
iščekivali ste novac pred poštom i trošili na gluposti i prazne priče a jednom ste doveli psa sa ulice i dali mu da jede i pustili ga opet
tvoj prijatelj je jak i hladan kao krik u haosu
dok lebdi u sećanju par ptica nadleće taj prizor i kao da govore o slobodi koja je nestala zauvek
njegov duh će te pratiti kroz život njegov duh će te pratiti kroz život
ali će sećanje, ipak, vremenom izbledeti i okean svakodnevice će pojesti sve
čak i mladost kojoj je posvetio svoj odlazak
***
PRIRODA
Čekajući autobus primetio sam da priroda odumire
nestvarno deluje proces rascvetavanja okrenut unazad, ka snu
na dlanovima umorne kapi jutarnje kiše polako stvaraju odraz
i ne pristaju na odlazak bez trenutka melanholije
i bar nejakog stiska ruku
gde smo otišli, pitam se pa se ovako neslavno rađa duh stvarnosti koja nas juri
autobus je stao ali unutra više nije bilo nikog i na staklima nisam ugledao sebe, putnika
nego nekakvog stranca, utvaru
priroda je namignula i pljunula pljusak na grad koji je tonuo i ječao od pank muzike i magle
dok nas nije progutao krik tišine i jauk prirode koja se pretvorila
u otrov
***
GLAS
Na staroj porodičnoj fotografiji
Otac, majka, pas, mačka i duhovi starih stanovnika koji su tu bili pre njih i svedočili o horizontu koji tone
Iza prozora rastu tragovi crne mećave Iza crne mećave su psi pruženih kandži
Istorija ratova je prebrisala to poglavlje ali fotografije ostaju kao podsetnik i znak
Oni su prolaznici kao i mi koji zurimo u njih Oni su dokumenti istrajnosti i besmisla života Oni su plaćena deca prošlosti bez imena i broja
Fotografija je požutela od starosti ali je nasilje živo i podseća na osušeno mastilo ili pogled starih patika
U mojoj sobi se svetlost polako gasi dok likovi tonu u nepomičnost fioke na levoj strani radnog stola
Odložio sam fotografiju i usmerio dubok, jak udah ka sopstvenom portretu na zidu što je grizao samoćom
a iz dubine sobička se jedan glas pojavio i rekao – umukni
***
NOVEMBAR 2
Devet dana čekanja. Bede. Samoće. U novembru.
Kraj telefona, čekajući poziv koji neće doći, uz melodije što su krojile noći svojim tonovima.
Devet dana užasa. Bede. Tišine.
U novembru, u oku najgore hladnoće.
Jame na duši – kistom iscrtana slika.
Iluzije prošlosti, nejasna budućnost.
Ali se završilo, srećom, sve to – kalendari su nečujno skliznuli ka proleću.
Ipak, ostali su odsjaji, galerije tame, koraci od stakla. Korak se povio i predao tumaranju i svetlu.
Nakon tih dana, devet dana rasutih u godine, bio sam zauvek novembar.
***
PRESPAVATI NOVU GODINU
Samoća je apsolut. Drveće pod snegom.
Ulazim u stan, kitim jelku, palim lampice. Duhovi lelujaju kroz panoramu zidova i psuju.
Gde otići, pitam se, dok svežina udara o prozore, gde se sakriti od nepostojanja perspektive i samoće?
Na televiziji neki voditelj sanjivo najavljuje pesmu. Pesma je glupa, bez poente, ali je slušam, pažljivo. Kad se okonča, odlazim u kupatilo i ulazim u kadu.
U novogodišnjoj noći, iza ljudskih glasova krije se cvet velike nade u nove početke, u poredak spasenja i uspeha.
Jeftinoća ljudskih snova izlazi na površinu i kruži bulevarima dok se ptice osmehuju toj naivnosti, zgužvane u hladnoći.
Samoća je apsolut. Deca se smeju, pale se petarde, svet gori.
U kadi, na počinku, iz sebe izvlačim poslednji atom snage i uz osmeh odlazim tamo gde me Deda Mraz više neće tražiti; glasovi nestaju, cika dece nestaje, pažnja uličnih pasa i mačaka gubi se u krugu neprestanih fleševa, pre nego što sve proguta
veliki, nezajažljivi, apsolutni mrak.
__________________________________
VLADAN KOSTIĆ rođen je 9.6.1991. godine u Kosovskoj Mitrovici. Živi u Beogradu. Aktivno se bavi pisanjem poezije i proze još od osnovne škole. Veliki je zaljubljenik u pisanu reč, pozorište, film, fotografiju, filozofiju. Ovo je njegova prva zbirka, objavljena kao samostalno digitalno online izdanje, a u planu je i štampana verzija.
Posežem za vrećicom Kviki štapića. Prazna je. Grizla bih nokte kad bih imala sirovine, a ne samo oguljenu, sluzavu kožicu oko njih. Jedanput sam stavila umjetne. Osuđujući pogled novopečene umjetnice čija se diploma sušila pod staklom nasuprot ulaznih vrata odvratio me od sljedećeg pokušaja. Zagrizem usnicu. Do krvi. Žuč propušta na najneobičnijim mjestima.
Svjetlucanje božićnih lampica tetura mi do umorna mozga. Lena i ja kupile smo umjetno drvce i naizmjenično ga okitile loveći vrijeme između dnevnih i noćnih smjena i nadoknađivanja sna. Ukrasi su nabacani bez reda i strukture, kupljeni na aukcijama za napuštene životinje. Mama bi se skamenila pred tim oličenjem neukusa. Ruf se stišće uz mene pružajući mi podršku. Telefon je skriven pod dekicom. Uznemiruje me i bez uključenog zvuka i vibracije.
Skoro će podne i netko će me od njih uskoro nazvati. Tipujem na tatu, on mi je uvijek prvi izbor, potom na Jelenu. Starija sestra uvijek je pametnija. U mojoj su obitelji svi pametniji i preveć ih je za jednu mene. Mama je zauzeta slaganjem kolutića mrkve na obiteljske porculanske tanjure, nezaobilazno od manjih prema većim, i razdvajanjem komada kuhane piletine na one oku prihvatljive od onih koje će ona i tata sutradan pojesti u tišini. Neizostavni dio jelovnika su i čarobni zalogajčići koje priprema za svaku prigodu otkako ih je probala na Renesansnom festivalu. Ostaju nepojedeni, jer nitko osim nje nije ljubitelj pilećih jetrica, čak ni kad su kamuflirane u hrskavi špek. Danas ima novu klijentelu koju će pokušati zaljubiti u svoj specijalitet. Roman je na božićni objed pozvao roditelje svoje zaručnice. Nadam se da vole jetrice.
Ekran kratko zasvijetli. Kladioničar bi mi bez muke uzeo novac. Jelena je. Viče velikim slovima.
”PA DOBRO, GDJE SI TI? RUČAK SAMO ŠTO NIJE POČEO.”
Sigurno misli kako sam, opet, bezrazložno kasno krenula i zapela u prometu kojeg nema, u podne, na Božić, ili u snijegu kojeg godinama nema u podne na Božić, a nemam vozačke vještine da se iz toga iskobeljam niti nosim lopatu u prtljažniku. Možda sam ostala bez benzina, budući da nikad ne razmišljam unaprijed, a nijedna pumpa u gradu danas ne radi osim, možda, Inine u Kolodvorskoj, ako imam u spremniku dovoljno i do nje. Iako mi treba nešto manje od pola sata lagana hoda, ni za pješačenje nisam osposobljena, nemam prikladnu obuću, uvijek razbijem koljeno, razderem obraz ili oštrom travkom probodem oko. Općenito sam nesposobna za život i suživot, veli. Samo prepisuje.
Čupkam raščohani naslon dvosjeda. Ruf ne bira mjesta na kojima oštri svoje noktiće, a nas dvije smo popustljive vlasnice. Dvoumim se tek trenutak. Snagu izvučem iz vrška nokta malog nožnog prsta.
”Neću doći.“
Napisala sam. Usudila sam se.
Ruf se protegne i pogladi me kandžicama po podlaktici. Vidim je kako bulji u mobitel, kroz žamor glasova odmiče stolicu i hoda predsobljem, otvara ulazna vrata i zanemarujući hladnoću odlazi u vrt. Ekran svijetli duže nego prvi put. Razmišljam o nejavljanju. Mogu se praviti mrtva, to sam činila kao dijete svaki put kad više nisam mogla trpjeti njihove bezbrojne, pametne savjete. Toliko ludosti više nemam. Nikad nije upalilo. Koliko god bih dugo ležala umirena, netko od njih bio bi uporniji. Stoga pritisnem zelenu slušalicu kako bih saslušala vrišteći glas.
”Šta ti izvodiš, ako nemaš novaca za gorivo ili taksi, poslat ću Romana po tebe. Trebala si ranije javiti. Uvijek te spašavam…”
Prekinem tiradu prije negoli se pretvori u litaniju njenih zasluga u mom životu.
”Ne trebaš nikog slati. Imam i goriva i novaca, nisam zaspala, nisam umorna, samo neću doći.”
Na ekranu utišanog televizora reklama za Coca Colu, jedna u nizu. Nikad me ne ostave ravnodušnom. Puštam suze da se skupljaju u kutovima.
Mi smo djeca iz Ulice kraljice Jelene. I igrali smo se u istoimenom parku. U tom se parku sad igraju moji nećaci, jer se moja najstarija sestra nije odmakla dalje od drugog kraja iste ulice. Mama ju je uvjerila da je po kraljici dobila ime. Nije mi poznato je li ulica nazvana po lijepoj ili slavnoj Jeleni, jedino znam da se moja sestra identificirala i s tronom i s ljepotom i sa slavom. Kristina i Roman su blizanci koje nikada nije dovukla kući za uši s potoka kojeg smo zvali rijekom dok smo se bojali da ćemo se u njoj zajedno sa žabama utopiti. Nisu joj dopustili. Svu svoju pažnju usmjerila je na mene. Uživala je uskraćivati mi nepodopštine. Mami je nakon troje djece nedostajalo energije. Prepustila me njoj, samo bi završno podebljala njene prodike. Što sam se više otimala, stisak je bio čvršći i glasniji. Zaradivši prvu pravu plaću, pobjegla sam na Kumičićev trg uz trule i providne izgovore.
Isprva me plašila tišina u koju bih zakoračila vraćajući se iz noćne smjene. Lena bi već otišla na posao. Tišina mi dotad nije pripadala. Nisam znala što bih s njom, da se svađamo, igramo, ili sinkrono šutimo. Uskoro je tiho predenje sitog, nezahtjevnog mačka postao jedini zvuk koji mi je trebao.
Mama nije pustila suzu kad sam odlazila, samo je nabrala nos izrazivši time svoje neslaganje. Kažu mi da i ja radim isto. Ne želim joj ni u čemu biti slična. Ispratila me s rečenicom: „Iz ove si kuće trebala otići kao udana žena, a ne kao podstanar!“ Jedva sam je uvjerila da je Lena samo cimerica, srednjoškolska prijateljica. Tata je plakao za svojom mezimicom, isključivo u sigurnosti drvarnice, pod zaštitom pomno odabranih bukovih cjepanica, njegovom rukom posječenih u šumi koju je naslijedio od djeda Martina u podnožju Bilogore. Drva kupljena kod uličnih prodavača nisu dovoljno dobra za spravljanje ukusne peke, uvijek naglašava. Samo me teleće koljenice od kojih se lijepe prsti sprječavaju da prijeđem u vegetarijance. Što bi tek na to rekle njih dvije.
„Ništa ne razumijem. Šta da kažem mami?“
Reci joj nek se goni i ona i njeno svinjsko pečenje, čarobni zalogajčići i šesnaest vrsta salata. Vatra u umjetnom kaminu vraća mi isti osjećaj pripadnosti. Guram ga dalje od sebe kako mi ne bi u plamenu progutao grlo ili spalio želudac.
„Ne moraš smišljati izgovore za mene, samo joj reci da neću doći.“
Dosta mi ih je. Dosta mi je Romanovih savjeta o zdravoj prehrani i kretanju. Otkako je upisao kineziologiju ni o čemu drugom ne priča. Dosta mi je Kristininih naputaka kako i gdje pronaći potencijalnog ženika. U obzir dolaze i doktori pred rastavom, mogla bih ih uloviti tijekom noćne smjene da nisam toliko sklona samohranjenju. Dosta mi je maminih coktanja jezikom i nabiranja nosa i tatinih nespretnih pokušaja da promijeni temu razgovora. Dosta mi je Jelenine neodgojene djece koja razmazuju Passatu po mojoj novoj košulji. Podnijela bih jedino slojeve Kinder lade, u nju bih se rado cijela umočila, da joj upoznam okus, a ne samo slušam nostalgična njurganja kako nikad više takva čokoladnog namaza. Tada mi ne bi bilo žao košulje za koju sam dala četvrtinu plaće. Kemijsko čišćenje je bacanje novca, a ako je operem, postat će nedovoljno prostrana za moje bogato uhranjene dijelove. Taj zadnji komad preuska kalupa, snižen do iole prihvatljivog, svojim vidljivim logom trebao mi je zajamčiti uspjeh i bogatstvo, a još me nije dotakla ni zraka uspjeha ni tračak bogatstva.
Pričajte o meni sad kad me nema. Slatko se smijte dok spominjete moj luzerski posao pranja starih, obješenih guzica, cokćite jezicima i nabirite nosove dok se usuglašavate kako je nečuveno u mojim godinama nemati ni muža ni djecu ni nešto svoje, već dijeliti stan sa spodobom na kojoj nema nijednog neizbušenog mjesta. Svaki put kad spomenu Lenu, tihi, nepodijeljeni bijes zahvati svaku moju stanicu. Ne dirajte je, vrištala bih, dovoljno je što se katkad i sama zastidim njezina dubokog dekoltea pred važnim radnim kolegama.
Novopridružene članove obitelji odmah upoznajte s kim imaju posla da ne osjećaju obvezu pozvati me na uzvratni ručak, jer: Eto kako ona zahvaljuje na svemu što smo joj pružili.
U pauzama pričajte o snijegu koji već godinama nije zabijelio Božić. Spomenite i tetu Senku, koja božićne blagdane provodi sama. Prestara je za odlazak u Australiju, a njena djeca prezauzeta za duga putovanja i prevažna da bi blještave dane provodili u gradu koji cijeli nema stanovnika koliko jedan njihov kvart. Zna reći puno više od Dobar dan, susjeda. Danas ću joj, kad se uvučem sa stražnje strane dvorišta u njenu toplu kuhinju i zamuljam prste čokoladnom glazurom mađarice, reći da velika obitelj nije uvijek blagoslov. Bez ustručavanja ću zasoliti slatki okus kakaa dok joj budem pričala o malom Jakovu koji je za božićni poklon dobio neželjena krila.
Ekran ponovo zasvijetli. Tata. Fulala sam samo redoslijed. Crvenih ušiju ustao je od stola tiho se ispričavajući prirodnim potrebama da bi me nazvao iz sigurnosti kupaonice. Puštam ekran da zasvijetli tri puta. Nemam mu što reći. Ne smije ostati predugo. Ona će već poslati nekog od unučadi da kuca na vrata pitajući ga je li mu dobro. On ne traži opravdanja, a meni ne trebaju njegove suze. U novoj vrećici Kviki štapića zrna soli sasvim je dovoljno.
________________________________________________
GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja bijeg su od suhoparnih zakonskih članaka. Priče su joj objavljene u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023., u zborniku Susret riječi Bedekovčina 2023. i 2025. Vlastita zbirka priča još uvijek je san.
Ispred Sava Centra čekam autobus iz Novog Pazara za Frankfurt. Izgledalo je kao dobra ideja da ne hvatam direktan prevoz, da ne bih ulazio odmah s ostalim putnicima, čim se motor autobusa zagrije i kondukter pregleda karte, nego da sačekam na nekoj od međustanica, da hvatam taj prolazni autobus kao obični putnik s propratnim, i tako bar ne od starta upečatljivim, prtljagom na plećima.
Nešto je posle jedanaest, bliži se ponoć, a tako i tajming za dolazak prevoza. Pored mene se raščistila sva gungula prosjaka i radnika s okolnih stanica i ostao je samo bračni par, barem mi tako izgledaju dok se usiljeno smješkaju i nešto se sitno dogovaraju, koliko mogu da čujem. Začudo, muškarac je taj koji džangriza i istu stvar više puta ponavlja. U dogovoreno vrijeme prilazi svijetlozelenkasti autobus, s povećim ptrljažnikom. Miris benzina i garež auspuha bezuspješno se rvu sa sudžucima i ko zna još kojim proizvodima, ali moraće da priznaju poraz. Uz simfoniju neuštimane hidraulike, otvaraju se vrata, na kojima se pojavljuje kondukter i kaže da su puni te da ne bi smjeli primiti više putnika. U isti glas, bračni par i ja govorimo da smo rezervisali karte, utrkujući se ko će prije u telefonu pronaći dokaz i izdiktirati brojeve pasoša te kondukteru osvježiti pamćenje. On ne mari za to, ponaša se kao da smo sami krivi što nismo autobus čekali bliže Novom Pazaru i tako se izborili za svoje mjesto. Oslovljavam ga imenom, služeći se bogznakakvim štosom, ali Tarik se ne da i zbunjen je što znam njegovo ime. Tako vjerujem, sve dok mi ne kaže da se ne zove on Tarik nego vozač, koji se u tom trenutku okreće, spušta telefon i, umalo se udavivši čačkalicom, kaže kondukteru da me pusti. S Tarikom sam imao određeni dogovor i prije rezervacije karte. Na pitanje o prtljagu odgovoram da imam samo ranac, koji još uvijek ne skidam s leđa, na šta me Tarik grdi, na opšteprisutnu začuđenost putnika, dok mi kondukter odobrava sa zahvalnim izrazom lica što sam ga poštedio deset koraka i naplaćivanja prtljažnog dinara.
Prije no što se autobus lansira put auto-puta, žena sa stanice izgrli se s, vjerovatno, suprugom, uđe u autobus, smjesti se na stepenice kod stražnjih vrata i glasno odahnu. Taj njen lokomotivski pisak naiđe na opšte oduševljenje putnica – kažem putnica jer putnici već gledaju osamdeset drugi nastavak Žikine dinastije na televizorčiću dva metra iznad glave ucveljene žene. Ona se, kao po komandi, potpuno otvara i priča sapatnicama da je jedva dočekala da krene i da će joj lakše pasti mijenjanje pelena cijeloj gerijatriji nego pranje njegovog veša, pri čemu se saputnice glasno narugaju jadniku, ali izbjegnu saučesništvo u ogovaranju muževa. Tek poneka prozbori kako je razumije i da ni njima čuvanje djece tetkinih tetaka isto tako ne pada teško.
Pauze su najgori dio putovanja. Taman pomislim da smo stigli do odredišta, a ispostavi se da smo kod još jedne puš i piš destinacije. Putnici baljezgaju, rasanjeni u nešto malo nakon ponoći, ja čekam priliku da se domuvam do Tarika i podsjetim ga na dogovor, koji je bio sve osim kretenskog ostavljanja mjesta u autobusu, a Tarik bi skoro pa sigurno moj broj blokirao i na stanici se pravio da me ne poznaje, što i ne bi bilo teško jer se i nismo lično poznavali.
Prolaze kilometri a autobusom se širi vonj tek priklanih ovaca i još neke stoke pride. Nije mi potrebna vještina prevejanog detektiva da zaključim da putnici muvaju nešto s prepakivanjem mesa, vidim kako leti kulen, sudžuk i još neke mesne izmišljotine sa sjedišta na sjedište, uz domunđavanje o gramaži dozvoljenoj da se unese u Evropsku uniju. O boksovima cigara da i ne govorim, čak jedan boks Marlbora završava u mom krilu. Iako se opirem, tvrdeći da kod sebe već imam tek načetu paklicu, putnik koji mi je robu doturio samo se nasmiješi i izdeklamova svoj proizvoljni član zakonika, prema kom ta moja paklica, još i načeta, ne ulazi u ukupan zbir onoga što namjeravam da prenesem. Minut ili dva me pecka paranoja da ću s dodatnim tovarom graničarima biti uočljiviji, ali me ubrzo utješi pomisao da možda i nije tako, i da ću u buljuku putnika s prtljazima na granici dopuštenih biti jedan od njih, dakle dio grupe. Biti u masi mi nije strano, dugo odugovlačim priznanje samom sebi da se u tim situacijama zapravo najbolje osjećam, ušuškan sa svih strana, kao da u toku noći ne mogu da se otkrijem i doživim prijatnu promrzlinu jer je tu uvijek još jedan pokrivač da me zaštiti, pa još jedan, i još jedan, sve dok se strane terena ne zamjene, a onda mi ćebad postanu omče i taman kad jednu skinem pojavi se još jedna, pa još jedna.
Zadatak koji moram samcijat da obavim jeste prilazak Tariku u nekoj od narednih pauza (a uvjerenja da će ih biti još nekoliko, iako smo nadomak granice, ne manjka mi), da ga podsjetim na naš dogovor preko telefona, tačnije, moje mucavo moljakanje da mi omogući da bez garantnog, pozivnog ili kog već pisma budem srećno isporučen preko granice. Sjećam se da se utom Tarik, na svako moje škakljivo pitanje oko nelegalnog prelaska, gušio u kašlju, što sam tumačio kao odobravanje, ali se sjećam i Tarikove predostrožnosti da u slučaju da nas neko prisluškuje grgutanje šlajma zvuči kao ometač jer pitaj boga čime se sve on, onako usput, bavi dok vozi sitne, bezbrižne švercere. Dok mu na narednom odmorištu prilazim, dođe mi na rasprertlavanje misao da je nesretnik samo puki asmatičar, da od kašlja i nije čuo sve to o čemu sam mu pričao, koja me naglo presječe. Nema nazad, čak i po cijenu da me zbunjeno pogleda, odmahne glavom i očinski preporuči da pređem na drugu stranu magistrale, stopiram kamiondžije i vratim se kući, i da svojim prilikama ne stvaram neprilike prepoštenom vozaču autobusa.
Nisam mu se ljudski ni približio, a Tarik već vadi papir iz pederuše i, kao srednjoškolka u leksikon, zapisuje sve moje podatke, zapitkuje me, i kada mu se, iz nekog razloga, ne dopada odgovor, tu rubriku u formularu preskače. U dahu mi govori da neće nikakav problem biti da sve po dogovoru odradimo, onomad sam mu rekao da idem u Beč, ali su morali da mi naplate kartu do Frankfurta da bih mogao da je izbacim pred graničare, i otklonim sumnju, i da posadu autobusa ne dovodim u problem jer im je vozna linija tranzitna te im je zabranjeno da bilo gdje nakon granice staju, pa su pauze česte da bi se putnici pripremili na dalji put bez stanke. Pruža mi formular i govori da ga graničarima samo stidljivo pokažem i to samo, ponavlja opet samo, ako budu baš insistirali, a on će me negdje u blizini Beča, gdje procijeni da je pogodno, izbaciti, uz dogovor da iskočim pri smanjenoj brzini, da se autobus ne bi zaustavljao, sve zbog pomenute klauzule o tranzitu. Gledam rubrike izgužvane hartije, koja liči na sve osim na tobože garantno pismo za ulazak u Evropsku uniju. Čak je i datum vidljiv, iako preškraban današnjim, u sramotno dalekoj prošlosti, našta Tarik reče da mu ovo nije prvi put. Priznajem da me više plaši njegovo nonšalantno ponašanje no što mi ulijeva sigurnost, kao i to što ne priča u pletenicama već bez ikakvog uvijanja kaže da će u slučaju bilo kakvog problema on podmazati Mađare na granici, a ja ću mu to kasnije refundirati, dok se s Austrijancima neće zajebavati i tu neka mi je bog na pomoći. Mada je, kako kaže, ta granica isto tako reda radi postavljena. Klimoglavom odobravam plan jer rezervni nemam, pružam mu, po dogovoru, sto evra, a on mi sklanja ruku i govori da mu to dam pri Beču. Čak se nađe i malo uvrijeđen, reče da se samo kurvama unaprijed plaća i da mu je u interesu da ovo isposlujemo pošteno pa da mu se javim, ako mi ovakvo nešto ili slično opet nekad bude bilo potrebno.
Na mađarskoj granici sve protiče regularno, graničari nikako da se upecaju na moj izgubljeni pogled i, znojem dlanskih vodopada natopljen, pasoš. Kada mi gospodin u kućici, na mješavini srpskog i mađarskog, kaže da prođem jer zadržavam red, mislim da je u pitanju skrivena kamera i da ću loše da završim. Ili ja ili more cigara, koje su mi putnici saborci natovarili, ili možda sudžuk, ili šta su mi već podvalili, sve je bilo na ili-ili, osim poslednjeg upozorenja graničara da će me lično skloniti s pulta ukoliko to sam ne učinim. Nikad mi udobnije prašnjavo sjedište nije bilo, želio bih da se izgrlim sa svakom grinjom i vaškom odvajkada tu nastanjenom, ne smeta mi ni da totalno utonem u flekavu jastučnicu i da kroz jutarnji vizir krmeljivog pogleda posmatram dosadna mađarska sela.
Budim se na pauzi i shvatam da sam jedini u autobusu, iza koga kulja dim. Prije no što stignem da opsujem Tarika i putnike sapatnike što me nisu probudili radi evakuacije, zatičem ih iza autobusa dok purnjaju po dvije cigare i pričaju kako su u Mađarskoj s granice ipak skinuli jednog putnika, koji je u foliju umašćenu lojem kobasica spakovao dva boksa cigara, pa su njegove zalihe iz kante za smeće, srećom nepretresane, odlučili da ispuše, jer bi smatrali grijehom da prodaju robu palog brata.
Po povratku nazad u autobus, svaki pokušaj spavanja prekida žamorisanje žena iza mene, dok verglaju riječi na njemačkom, ne sjećajući se riječi na njihovom, kao da iz žbunja žbun vade, pa govore riječi koje isto znače i na njemačkom i na njihovom – toliko sam potkovan u njemačkom, iz Otpisanih, da mogu da razaznam ima li smisla to što pričaju – i što smo bliže njemačkom govornom području njihov njemački je sve tečniji i grublji, kažem grublji jer je i akcenat skoro skinut u originalu, pa zvuče poput dvojice vojnika koji se svađaju oko toga čiji je red danas da stražari. Jedna od njih, može biti čak i ona žena s kojom sam čekao autobus, govori kako čeka priliku da se preuda negdje u Njemačkoj i da je nervira što starac koga dvori stalno skreće s teme kada pričaju o braku, iako naslednika nema, i da joj se čini da će stari gad radije svoju imovinu da ostavi državi Njemačkoj nego njoj, koja mu mijenja usrane pelene i duva u vruć pire–krompir. Koleginica iz sjedišta pokazuje uznemirenost, jer vjerovatno sličan plan ima i želi da se dokopa njemačke penzije, pa vijećaju i vijećaju, pretresaju sve mogućnosti, počevši od onih da njihove starkelje možda imaju mlađe služavke, naravno Njemice, koje ih služe dok su ove na odmoru, pa stižu i do toga da bi mogao biti razlog to što ne znaju dobro njemački jezik, pa ove lakše mogu da im se uvuku pod naboranu kožu. Začetnica razgovora, već sam skoro siguran da je to žena s kojom sam, i s njenim sada već nebitnim mužem, čekao autobus jer se primjećuje kako joj se žuri s udajom, a nikako s povratkom, kao da kod kuće ni kokošinjac nema, odbacuje mogućnost da je jezička barijera bilo kakva prepreka ostvarenju snova na krilima nasljedne penzije i stana matorog Švabe, jer ona njemački, kako kaže, parla odlično i nema nikakvih problema kada u njihovim prodavnicama kupuje hljeb; samo su joj jednom umjesto krastavaca podvalili tikvice ali ona nije bila kriva za to, radnici je nisu dobro čuli a ni matori Švabo se nije bunio, njemu je to sve isto.
Razmišljam koliko sam ipak na skali jadnosti daleko ispod svih njih na gomili. Oni su šampioni, spremni na sve, spremni da se ustroje svojim namjerama, da glume stroj umjesto osobe, čak nisu u stanju ni da glume osobu nego se po već nacrtanim šablonima ustrojavaju. Situacija koja je mene zadesila je sve samo ne obećavajuća, samim tim što sam morao da pobjegnem od sebe i od drugih u nepoznato. Uprkos tome, ne znam za splet okolnosti koji bi me naveo da se toliko ponižavam i glumim ljubav, a u trampi očekujem papire i nekakav bolji život. To razmišljanje bocnulo mi je injekciju samopouzdanja i vjeru da će na kraju ovog puta, za početak puta autobusom do okoline Beča, sve ispasti dobro. Tražim samo da uspješno pređem granicu pa da se nakon toga snalazim kako umijem. Čak i da se desi da se ne snađem, snalaziću se da dobijem priliku da se snalazim i sve tako kao hrčak u koturu sve dok se ne snađem. Skroman samo zato što nemam još uvijek priliku da se alavim.
Tarik mi se više ne obraća, čak ni pogledom, što mi i prija jer to može značiti samo da je sve pod kontrolom, iako do tančina iznova i iznova čitam papir koji mi je skrojio i na osnovu kog ni sam sebe ne bih pustio da uđem bilo gdje jer je čak i za kopiju suviše fušerski odrađen. Ali, mislim, zna šta radi, ovi ljudi oko mene znaju šta rade, totalno su raspištoljeni, iako su sa svojim pričama i njuškama dakako sumnjiviji od mene. Prilazimo austrijskoj granici, a stomak mi radi, uvija se u spirale i sluti baksuzluk. Prije toga mi rekoše da smo prolaskom kraj Mađara već sve obavili, te da ulazak u Austriju predstavlja puku formalnost, uz dodatnu olakšavajuću okolnost što smo u tranzitu, samo prolazimo kroz Austriju bez ikakvog zadržavanja te neće imati razloga da nas peglaju. Granica izgleda kao naplatna rampa, brz protok, a ni izdaleka ne vidim obrise policije, samo zelenkaste uniforme nalik onima iz gradskog zelenila, od kojih očekujem da se što prije stope s okolnim zelenišem. Automobili prolaze, a autobuse izdvajaju sa strane i, uz par minuta stanke, puštaju i njih. Kroz autobus se prolamaju tvrdnje da je to samo, i isključivo samo, zbog broja putnika, uz šalu pride da vozači autobusa ispred nas žickaju za vinjete od putnika iako bi to trebalo da je uračunato u kartu, kartu koju sam kao Sveto pismo stiskao uz sebe, sjetivši se da je Tarik nju spomenuo kao glavni argument u slučaju provjere, koje naravno neće biti, ali eto, u slučaju da do nje dođe. Alibi da mi na karti piše Frankfurt biće dovoljan austrijskim graničarima, naivnijim od mađarskih, koji slove za namćore.
Kako naš autobus prilazi, granica sve manje liči na naplatnu rampu, a ljudi oko nje sve manje na radnike gradskog zelenila. Presijavaju im se puške na ramenima, a grbovi na uniformama su uočljiviji. Slagaću ako kažem da mi polovina tijela već nije otpala i samovoljno krenula natrag, ka Mađarskoj, pa u pičku materinu odatle, na robiju ili šta god me čeka. Zakoni me nisu nikada zanimali, što je naivno jer ih često kršim, ali logično mi zvuči da će mi napakovati pokušaj nelegalnog ulaska u stranu državu pa me deportovati u matičnu državu, koja raširenih ruku čeka da mi uvali glavnicu kazne za djelo o kome još ne želim ni da govorim niti da razmišljam. Dođe mi da iskočim iz autobusa i da se blesavo šetam uz cestu, što mi, uzevši u obzir moju nevještost, ne bi bilo teško, i da izigravam izgubljenog hipi turistu oduševljenog asfaltom i serpentinama, da izvadim telefon kao da je vrhunski foto-aparat i njime fotografišiem travnjake okolo, da bi me policajci smatrali izgubljenim slučajem, a samim time i izgubljenom osobom, pa bih tako i bio tretiran. Nema nazad, skupljam muda u šaku, a žvrljotinu koja je trebalo da izigrava moje garantno, propusno ili kakvo već pismo, guram u stražnji džep, uz nadu da je džep bušan i da će papir doputovati skroz do članaka, iz čiste preventivne obzirnosti, da me pri eventualnom pretresu ne bi uzeli za totalnog idiota i na već postojeći prekršaj dopisali i vrijeđanje njihove inteligencije. Posmatram Tarika kao Mesiju. On se ne okreće, tek se ponekad uhvati za glavu objema rukama, pa ih brže–bolje spusti na volan da ne bismo, i doslovno, otputovali u kanal. Rulja oko mene se komeša, preostale zalihe cigara i mesnih prerađevina vraća u štekove, pošto su ih prethodno raspojasali, zatim vade svoje ausvajs hartije i, kao djeca pred kontrolni, preslišavaju se.
Grlica bi bila heroj naspram mene, vjerovatno bi imala nekakvu reakciju, makar fiziološku. Zaleđen i slijepljen uz sjedište, čekam egzekuciju, mada bi njihov zatvor djelovao kao banja naspram onog koji me čeka kod kuće. Tarik pokušava da otvori vrata, pa da nam dželat uđe, ali mu se kao za vraga dugme zaglavljuje te se on nonšalantno – jer se kvarom smatra samo ono što se ne može silom popraviti – laća šrafcigera i, poput prekaljenog obijača, razdvaja čeljusti mehanizma, a vrata se otvaraju bez prepoznatljivog piska. Na stepenicama autobusa pojavljuje se mladić, jedva da je punoljetan, obučen u, sada već jasno vojničku, uniformu. Čantra nešto na njemačkom, a Tarik mu na njemačkom jeziku, ali tarzanskom dijalektu, odgovara. Momak djeluje uplašenije od nas dok drhtavim prstićem šara po spisku putnika. Uzvikne: Frankfurt!, a mi kao po komandi svi podigosmo ruke. Ne znam da li mu je bilo sumnjivo to što pedesetak ljudi putuje baš samo u jedan grad. Iako pokušava, navodeći okolne gradove, mi se dostojanstveno držimo Frankfurta, kao šira rodbina iz pripizdine koja je krenula na svadbu daljeg rođaka u još dalju metropolu. Traži dodatnu dokumentaciju od Tarika, a meni prolazi kroz glavu da je bolje da mu izvadi i broj šasije i garanciju za brisače, sve sem mog pozivnog pisma. A moguće je da ni ostala pisma saboraca s kojima je u talu nisu uvjerljivija. Natežu se dobrih petnaest minuta dok Tarik kao keca iz rukava ne izvuče piruetu ka nama i, uzvikom koji liči na jauk, zamoli nas da izvadimo karte. To i radimo, ličimo na potplaćene poslanike i dižemo ono što se od nas traži, uz prijekorne poglede i psovke ka onima koji umjesto karte ponovo dižu praznu ruku. Vidjevši da se sad lomi, sad ili nikad, sad na gurku prolazimo ili se upravo sad pretvaramo u rikverc brigadu i jašemo ka svojim vukojebinama, halabučemo o tetkama koje nas na peronima čekaju, poslove koje u Frankfurtu imamo, novcu neophodnom za putovanje, koji nas tek na kraju puta čeka, a mladi vojničić izbezumljeno gleda, liči na janjca neophodnog ovim veselim svatovima, vraća Tariku papire i rukom pokazuje da krenemo.
Opštenarodno veselje je sačekalo stotinak metara, tek toliko da zamaknemo granici, a onda rijeke pršute i rakije zaploviše sjedištima. Preznojeni Tarik glumi hladnokrvnost, objašnjava da nije bilo razloga za strepnju te da je mladić običan šaran koga je lako preveslao, a pritom smo naletjeli baš na dan kada mladi vojnici mijenjaju graničare na nekoliko sati u vidu obavezne prakse. Da li je to zaključio iz razgovora s momkom ili izmislio, nikada nisam saznao.
Posada autobusa kao da je ringišpilska mafija koja je sklopila ugovor s lokalnom privatnom ortopedijom: ludačkom brzinom nas izbacuje na proširenjima auto-puta, ne gaseći motor, tek toliko se uspori da se jadničak zakašlje a putnik izlijeće i u doskoku hvata prtljag bačen iz ruku kvoterbeka konduktera, očigledno spremnog za ovakve situacije jer je sve iz gepeka i spoljašnjih džepova autobusa prebacio u svoj improvizovani bungalov za spavanje desno od Tarikovih nogu. Ne znam tačan redoslijed ispadanja te zrikim ka Tariku, a on mi klimoglavom poruči da se spremim. Putnici saborci mi objašnjavaju da smo na obodima Beča, u nekakvom spoljašnjem becirku, sjećam se da mu je dvocifreni broj u pitanju, možda nešto oko dvadeset, i da lako iz njega mogu da se dokopam jezgra grada. Kondukter mi prilazi, hvata ručerdom za rukav i signalizira Tariku da uspori, što dobri vozač i radi. Potpomognut guranjem, padam pokraj bankine, a ranac me prestiže te u oblaku iz auspuha gledam u autobus koji odlazi.
Ne mogu da objasnim zašto mi je ovo trebalo i da li bih na sve to pristao da sam znao, iako sam pred polazak bio spreman na sve, doslovno na sve. Izgleda da su granice u glavi rigoroznije od državnih i da ih nije toliko lako preći. Po prvi put u životu osjećam neizvjesnost u svoj njenoj krtini, misli mi se sudaraju i vraćaju na početnu poziciju, kao što bih i ja volio da se vratim u neizvjesnost čitanja presude koja bi me čekala da sam ostao. Ovako, izvjesno je jedino to da nemam plan pred sobom i da je ogromna glupost izrečena onda kada je neko skrojio ono da je u redu slušati sebe i prema tome djelovati jer je definitivna istina da sami sebe najbolje lažemo.
Tresem ranac, užurbano hodajući iza ograde auto-puta, prateći putanju kojom je autobus prošao, a sve po instrukcijama Tarika i konduktera. Automobili, iz kojih se tek neko osvrne i pogleda u mom pravcu, neprestano prolaze. Izbjegavam susretanje pogleda s putnicima, te stotinkice koju brzina druma dozvoljava, dajući im do znanja da odbijam svaku vrstu saradnje jer bi me ona mogla dovesti do neželjenog stopiranja i sjedišta nekakve dobre dušice, a takva bi se u nekom od stotina automobila sigurno mogla naći, držeći se još uvijek utabanih instrukcija.
Nailazim na proširenje za benzinsku pumpu, malu i za naše prilike, a iz autobusa su mi njihove pumpe izgledale ogromne. Koračam ka stražnjoj strani, vodeći se pretpostavkom da je tu klozet, i usput se molim da je prazan kako bih utrčao u njega, ali ne iz nužde nego iz potrebe da se, ako ima u njemu ogledala, samom sebi nasmijem u facu i čestitam na naivnosti koja je pretekla glupost i dovela me u pizdu materinu. I pritom mi ispraznila džepove. Hoću da pogledam u odvod sa željom da u njemu nađem nešto što liči na Tarika, i da i njemu čestitam, onako srdačno, što me je zajebao, naplatio mi kartu do Frankfurta a ostavio me na pola puta, uzeo još novca da me sprovede do Beča i pričao kako je Beč pola Balkan a pola Turska i da ću se lako umuvati tamo.
Pored klozeta sjedi buckasta djevojka u crveno–žutom kombinezonu benzinske pumpe, pije kafu i cucla cigaru kao da joj je poslednja. Kada me ugleda na tren zamahnu da baci cigaretu ali je bumerangisa natrag i poče se smijati ispuhujući kolutove dima. Na srpskom mi se obrati, reče da sam poranio i da me je očekivala tek kroz nekih pola sata. Dok sam pokušavao da se zbunim njenim automatskim zaključivanjem, pogledah oko sebe, u rijetke automobile koji su kao u lijevak upadali na benzinsku pumpu. Tarikove instrukcije su se završavale prispjećem na pumpu, nije spominjao ništa više, pa sam pomislio da me samosnalaženje neće mimoići. Nije mi spomenuo nju, djevojku koja dočekuje putnike po njegovom nalogu. Zove se Milica, ta debeljuca s mačkastim naočarima. Priča kako je došla iz nekog gradića oko Niša i da joj je Tarik pomogao prije nekoliko godina, pa s njim redovno putuje kod svojih na ferije i vraća se u Beč na robiju. Smijulji se dok to izgovora, a meni se na pomen robije stvara kamenje u zadnjim džepovima i sve je teže pratim u krmećem kasu ka odjelu za točenje goriva, njenom radnom mjestu. Tipka po telefonu, nekoliko puta poziva dok joj se konačno ne javi neko, kome govori da požuri, ali i ne mora, da će čekati on, vjerovatno, ma sigurno, misleći na mene. Čekaću, nego šta ću, cijeli život nešto čekam, obično čekam da mi neko nešto završi, a sada to ona čini. Objašnjava mi da je ovo već uigrano, da će naići njen drugar za dvadesetak minuta, jebiga, sam sam kriv što sam poranio, drugar koji radi u gradskoj čistoći, upravo kreće u smjenu, pa ću s njim do grada. Drugih automobila, kao po kazni, nema i osuđen sam na blebetanje tih dvadesetak minuta.
Leksikoniše me Milica, a ja se otimam, izvirujem ka cesti, trudeći se da prepoznam auto koji nikada u životu nisam vidio. Ispituje me o namjerama, a ja joj, pun euforije, pričam o njima, kao da ih zaista imam, kao da imam išta, osim adrese na kojoj me ništa ne čeka niti mi je išta obećano, a obećanja volim, volim da se držim za nešto dok to nešto ne nestane pa se pojavi nešto drugo za šta ću da se držim. Slatka je bila Miličica, skoro kao krofne koje neminovno svakodnevno tamani, kurtoazno mi govori da joj se slobodno javim ako mi nešto zatreba, a ja to velikodušno prihvatam i obećavam, rijedak slučaj da obećavam jer rijetko kad sam i u prilici. Diktira broj, utiskujem cifre na pola metra od nje, bez prostora za manevar namjernog promašaja za jednu da bih smanjio mogućnost da je stvarno i pozovem. Zašto bih je i zvao, njeno nametljivo ponašanje otvaralo je mogućnosti jedino izvlačenja neke koristi od mene.
Automobil se pojavljuje i Milica maše vozaču, to je to, ostaje mi samo da se ukrcam i da zaplovimo. Pri prvom koraku ka nadolazećem autu Milica mi lupa rampu preko ramena, rukom masivnijom od moje, i izusti cifru – dvadeset evra. Za njenu uslugu prespajanja veze, valjda. Na moj zatečeni pogled nadovezuje se pitanjem da nisam njen dio već dao Tariku, našta automatski odrično odgovaram, još nesvjestan u kakvu sam mrežu upao, i namah se grizem za jezik jer sam nonšalantnim odgovorom da već jesam platio, mogao uštedjeti novac. A dok ona, ako posumnja, pozove Tarika, ja ću već biti ko zna gdje. Nije mi se tih dvadeset evra ostavljalo njoj, znajući da će mi svaki, i najsitniji, apoen kasnije značiti. Kasno je da povučem priznanje, ali pokušavam da se izvučem, govorim da imam samo krupne novčanice te da ću u gradu zamijeniti i dati njenom drugaru vozaču da joj proslijedi. Blijedo me gleda, a ja nastavljam i bacam poslednji adut, da joj mogu dati i kada se budemo vidjeli, naravno, nakon što je pozovem. Krofničavi obrazi se opustiše i ona pristade na ovu opciju. Drugar joj je, za divno čudo, bio ćutljiv, osjećao sam se kao u taksi vozilu, samo me je upitao gdje da me vozi. Dobija odgovor: 13. becirk, ispred kafea Prosa. Krećemo, Milici mahne rukom, ne odvajajući palac s volana. Pored nas prolaze oznake za 23, 21, 19. i sve tako niže do zbijenih 15, 14. i 13. becirka.
Vjerovatno smo se vozili duže nego što je moj mozak procesuirao, a iskren da budem, prijala bi mi i duža vožnja. Nekako sam se tu osjećao sigurnim, makar išli direktno u provaliju. Vidim ogromnu šolju za kafu i iznad nje natpis Prosa, pakujem pinkle, auto staje na proširenju i hvatam se za bravu. Miličin drug, čije ime ne da nisam zapamtio nego nisam ni čuo, skoro pa njenim glasom progovara lozinku, traži dvadeset evra, i tek škrto nadodaje da je tarifa inače skuplja ali bio sam mu usput jer radi u 12. becirku. Divan i obazriv mladić, pomislih. Sada već pripremljen, odgovaram da sam dao Milici pedeset, a ona nije imala da mi rasitni pa će mu ona dati njegov dio a desetkom ih častim, uz priču pride da su prije njega na pumpu svratila trojica i punila do čepa s krupnijim svotama što je Milicu, jelte, iznerviralo. Divio sam se sebi kako kitim priču i kako se stvari same lijepe jedna na drugu, uz zaključak da je bitno da se ljudi samo na prvu laž upecaju, sve ostalo ide kao podmazano. Čim je čuo za bakšiš obradova se i mi se bogzna kako pozdravismo. Kao što rekoše, Beč je pola Balkan a pola Turska, bitno je dobro istrgovati i još bolje zajebati, a to sam, da je bilo sreće, morao da naučim čim sam krenuo ovamo, a ne da me kojekakvi Tarici i Milice vaćare.
Mojoj sreći nema kraja, nema više šta loše da se dogodi, nema zatvora koji me je čekao u domovini, nema više besparice, dobro, nisam baš toliko glup da vjerujem u priče krezubih baba čiji se unuci gastarbajteri vraćaju kući samo za praznike i da poprave zube, u priče da tamo daleko, preko granice, postoji zelena grana s koje se beru zelembaći, evri ili dolari, nisam izbirljiv, ma brao bih i bobice tamo po šumama, u koje ne zalaze, osim u vrijeme piknika – nedjeljom od 14 do 15 – kada su slobodni, brao bih toalet papir koji im se omakne i padne sa strane, samo da živim i preživim.
Nema više strepnje, nema ničega što već nisam okusio, nema patnje u kojoj nisam ogrezao niti okrajka koji nisam zagrizao, ma šta zagrizao, oglabao kao pas batak od prekjuče. Zakletve služe samo da bi se prekršile a ja ću svoju, ovu koju upravo dajem, da održim do poslednjeg slova. Zaklinjem se da ću biti dobar, makar i na svoju štetu, spavaću na klupi u parku jer vjerujem da će me jutro ugrijati, radiću svaki posao i biti zahvalan na bilo kojoj plati. Krenuo sam s mrtve nule i ne postoji sila, niti zakon, dovoljno čvrst da me zaustavi.
___________________________________________
MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH), živi u Bijeljini. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobijedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča. Knjiga priča Ljepota lapota bila je u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović. Naredne godine objavio roman pod nazivom Četvrt.
čovjek-časopis 