PET PJESAMA ŠĆEPANA POPOVIĆA IZ ZBIRKE “ZEMLJA KURTALISANA”, Narodna biblioteka “Njegoš”, Nikšić, 2024.

poezija

PRELAMANJE SENKI

Pitao me je zašto se senke tako lako spuštaju.
– „Da bi se lakše prelamale u nama“, rekao sam.
I tada,
Kao i sada
Goleme ideje idu po svetu i govore o ljubavi.

***

PREDUBEĐENJE O PESMI

Sve moje boje
U beskrajnoj
Plavoj

***

DOSETKA

Pišem Vam
Isuviše retko
Da biste me se mogli sećati
Kao što se ja sećam Vas
.
U bestrvlju vaskolikosti
Vi ste jedan ozaren um

***

BELOPUTA TRAGIKA

Šarke nesvesnih pameti
Vrtele se u stepenišnim prostorima.
Moja niša
Bivala je većom
I svo se crvenilo svodilo na spuštanje.
Belokosi mermer unaokolo
Suvišnosti mojih nogu.
Nisam umeo da te opcrtam,
Tvoje konstrukcije
U staklenim predelima
Mojih budnih delova.

***

REVOLUCIJA

Sve što nije poezija – spalite!
Odbacite!
Neka se mrtvi u grobu prevrću.
Mi smo došli

___________________________________

ŠĆEPAN POPOVIĆ (Nikšić, 1999.) – pjesnik i student završne godine Arhitektonskog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
Poezijom se bavi od rane mladosti; prvu zbirku Mađioničar objavio je 2015. godine, dok je druga knjiga Zemlja Kurtalisana (2024.) nastala kao rezultat višegodišnjeg rada i promišljanja jezika, prostora i identiteta.
Član je književnog kluba Poenta Poetika u Nikšiću, a poezija mu je objavljivana u više publikacija i zbornika.
Učestvovao je na brojnim književnim manifestacijama u Crnoj Gori i regionu, uključujući i Barski ljetopis.
Pored književnog rada, aktivan je i u kulturnoj produkciji: bio je umjetnički direktor festivala Umjetnost nad sjenom (2018.), Artrust (2019.) i Social Distancing Festival (2021.). Radio je na umjetničkim instalacijama i interdisciplinarnim projektima na spoju arhitekture, književnosti i kulturne memorije. Njegovi radovi predstavljeni su na Mikser festivalu (Beograd), Fluid dizajn forumu (Cetinje) i u okviru programa Reshaping the City (Atelje 22, uz podršku Prince Claus Fonda) (Cetinje).
Tokom studija boravio je na Politecnico di Bari (Italija) i na Slovačkom tehničkom univerzitetu u Bratislavi, gdje je proširio znanja o savremenoj arhitekturi, urbanizmu i društvenim transformacijama prostora. Učestvovao je na međunarodnim školama i programima, među kojima su SHiFT ljetnja škola u Berlinu (2024), posvećena održivim urbanim praksama, i TransformERS trening škola u Leedsu (2025), fokusirana na kulturne politike, društvenu pravdu i održive transformacije.
Njegov rad povezuje poeziju, arhitekturu i memoriju – vjeruje da se kulturološka imaginacija gradi i riječima i prostorima, a da pjesnički glas može jednako oblikovati i književno djelo i javni prostor.

POEZIJA TIHANE RADMANIĆ

poezija

*
Sigurna sam
da gravitacija djeluje na misli.
Svaka od njih
uteg za istinu.
Zbog njih si bitan
bez njih što si.

*
Bit će zima
i bit ćemo uz more.
Nebesku svježinu nosit će
pjena, snijeg i sol
i vjetar će valjati vodu.
Bit ćemo osvijetljeni
milijardom galaktičkih reflektora.

*
Ljudi vole ljude
i stvari
mekano zaobljene
kao ikein namještaj za djecu
iz sigurnosnih razloga
da ih ne bi bocnule
oštrice
da ne bi probušile
njihove balone od tanke kože
miješanog sastava
i pustile gnoj.

*
Jutros
dok se još nisam počešljala
mama me pitala
kakve su mi to šiške
– nemam šiške.
To su mi ticala.
Razmišljam otići takva među ljude
– ispeglane, isfenirane
da me čudno gledaju
poskrivećki
dok im se smijem.


MISLILA SAM

Napisat ću ti tisuću pjesama, pomislila sam jednom. Milijun riječi samo za tebe. Knjiga za tebe i spomenik za mene. Ništa drugo što radim neće biti važno kao to. U njih ću izliti svu ljubav i suze i kristalno čistu svjetlost sunca. Umotat ću ih u vlastitu kožu kao što sam htjela tebe umotati u sebe. Mislila sam, napisat ću tisuću pjesama o tome kako nedostaješ, kako neporođene želje peku. Kako ću u njih upisati sve priče koje nismo ispričali. Kako ne postoji život u kojem te neću voljeti. Mislila sam, tisuću pjesama pomoći će da vidiš.
S vremenom sam zaboravila na pjesme i želje i riječi su ishlapile u nebo. Ovaj lipanj donio je oblake, kišu i tebe, a ja sam konačno porodila jedno sjećanje na ljubav. Evo ga: pjesma za tebe, spomenik za mene.

*
U negativnom prostoru mojih sanjanja i buđenja
polako postaje gužva
od onog što će postati riječi
koje se podižu i spuštaju
da isprate prošlost, da predvide budućnost.
To što će postati riječi
raste poput sedefastog fluida koji mijenja oblik
i pomiče me kroz prostor
kao kad ugledaš plivanje bebe kroz trbuh.
I ja čekam porod mnoge djece.
Dok čekam,
zamišljam kako su mjesta čekanja
neokrunjeni hramovi
koji skrivaju dar vremena
i šire prostor sanjanja i buđenja,
ako se ostane.

*
Sad kad znam
sve je i dosadno i smiješno
i nestrpljiva sam
i mogu beskrajno čekati
i može se dogoditi što hoće
i neće
i mogu biti sunce
i mrav
i mogu biti zauvijek
i nikad više
i mogu me testirati zvijezde
proroci i demoni
ja idem
bez molitve i nade
pred dušu
koja isto
Zna.

*
Neki ljudi ne bacaju ništa. Ja bacam puno i često. Možda ne želim nikakve podsjetnike. Možda se želim praviti da nemam prošlost i da imam samo danas i mogućnost sutrašnjosti. Možda mi samo treba puno zraka i prostora. Ne podnosim zakrčenost, gužvu i nemogućnost slobodnog prolaska. Trebam avenije i bulevare da bih prišla stvarima i sebi. Gotovo da zavidim onima koji ništa ne bacaju. Zamišljam kako vole svoje stvari. I kako sam ljubomorna na njihovu ljubav za kakvu sposobna nisam.

*
Što će nam sve riječi koje imamo,
njih oko pola milijuna,
zavedene u neke knjige
koje ne otvaramo
ionako ćemo uzeti one s rasprodaje,
recikliranje je popularno i društveno odgovorno,
nove riječi su skupe,
a mi jeftini i škrti,
pola od pola od pola je previše
za sve što se fosiliziranim jezikom
hoće izgovoriti
jer za reći
treba se zareći
i zlu ne trebalo prekrižiti
prije nego zinemo
prije nego beknemo
prije nego lanemo
prije nego pustimo
divlje zvijeri laži.

*
Jučer oko ponoći
odlučila sam da ću te voljeti
za što je doduše bilo prekasno
jer kad voliš
ionako je već odlučeno.
Bez obzira na tanki nagovještaj
maglenih dana u zraku
u kojima neću moći
spustiti bradu na tvoje rame
bez obzira što neću moći
stati dovoljno blizu
da ti namirišem dah
da ti zapamtim kod
što neću znati čitaš li
znanstvenu fantastiku
ili političku povijest Europe
i slušaš li išta što bih mogla podnijeti
bez obzira što neću moći ništa
odlučila sam
ići ću na sva mjesta za koja znam
da ćeš biti tamo
i kad te nema
tamo ću lakše preživjeti zimu
jer na svim je drugim mjestima prehladno.

*
Vidjela sam
u onom ormaru u hodniku
da se povećao broj teglica,
limenki i konzervi,
boca ulja
i
vidjela sam
po nekom ćoškovima
da vire jezici iz sjena
i
izgleda mi
kao da se spremamo za rat
spremamo li se za rat
opet majko
ti i ja
ili mi
makar se ne sjećam
kako se za rat sprema
jer onaj put kad je došao
bila sam već spremna
s madracem i igračkama u skloništu
za dirigentskom palicom
zbora crvene zgrade
i mislim da ovaj put
neću organizirati zbor
djece ionako nema
a naše sklonište više nije naše
kratkovidno smo ga prodali
nadi u bolje sutra.

*
Grad je gust
poput meda
cijede se ljudi
kroz njeg
cure
u leru
ostavljaju ljepljive krakove
hvatajući autentični beznačaj
ponavljajućih dana
usisavaju
mrak umjesto zvijezda
moraš ih uvijek pratiti
žar neba
bez očiju vidjeti.

*
Useljavam se u ovu šutnju
kao u jazbinu
kao skvoter
privremeno ili trajno
ne zna se
ni mi se ne znamo
osim kad šutimo
o istom
o istoj;
kroz nju se šuljam
pužem i teturam
tražeći kako dokinuti zavjet
a da si ne prerežem grlo
da progovorim bez oskvrnuća
i žrtava nedužnih i usnulih ;
ne zna se
ni mi se ne znamo
ni ja ne znam
pričati ti jezikom zaboravljenih
zataškanih bogova.

*
Svi su sretni
i svi su dobro
i svi kupuju
i svi putuju
i svi rade
svi su sretni
i svi se vole
i svi se pošteno u crkvi mole
svi su sretni
svi se množe
jer se može
dobri bože
svi su sretni
svi se smiju
svoju tako bijedu kriju
svi su sretni
i svi slave
šuplja srca prazne glave.

*
Kad mislim o našem susretu
pitam se
hoćemo li oglušiti od riječi
ili
riječi jednostavno neće biti
i
hoćemo li pustiti
tišinu među nas
da govori ono što već znamo
i
hoće li sve ove neznajuće godine
biti sasvim dovoljne
da dokinu
zatomljene čežnje zadimljene strepnje
da obistinimo snoviđenja
jedno drugom
jedno u drugom
kao u jednom.

stajat ćemo na litici prošlih života
u kojima smo se urekli
strahom i neznanjem
i koracima lutajućim
od žurbe
nad morem srećonošnog zaborava

prodisat ćemo očima
svježima od vatre
hladit ćemo kožu mjesečinom
i puštati na slobodu
krijesnice iz kose

hranit ćemo se sunčevom srži
naša nepca bit će nebeski svod
ljubičastih oblaka
i zvijezda što kaplju
iz nas će izvirati med i mlijeko

dlanom ćemo zaustaviti
propuh među lopaticama
oporit ćemo džepove
zašivenih krila
i namjestiti kompas
na zauvijek sad

____________________________________

TIHANA RADMANIĆ rođena je 1984. godine u Bjelovaru gdje i danas živi i radi. Diplomirala na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Uz to što je učiteljica razredne nastave i učiteljica joge, prvenstveno je učenica Života. Literarne uratke dosad je uglavnom objavljivala na društvenim mrežama. S pjesmom “Zauvijek sad” ušla je u finale natječaja za najbolju pjesmu „Josip Prudeus” GK Samobor 2025. godine.

KRATKA PRIČA ŽELJKA JANKOVIĆA IZ ZBIRKE “NOĆU NE POLAZE LOSOSI”, Partizanska knjiga, 2025.

proza

NIŠTA NIJE ČUDNIJE OD RAJA
Elegija za anarho-primitiviste

Neprestano smo se gubili unaokolo. Oblast kojom smo bili okruženi još uvek je bila nastanjena životinjama. Davali smo jedno drugome predačka imena – moja sestra i ja; pokazujući otpor prema svemu što je donosila „neolitska revolucija“. Svi su nam govorili da smo „previše bliski“, ali nikada nisu saznali šta smo nas dvoje činili kada bismo se udaljili od grada. Uprkos svima, za nas je bila izbrisana granica između detinjstva i „prvobitnog društva blagostanja“. Obilazili smo pećine i kratere. Pod našim stopalima je bila rastresita zemlja koju će prekrajati rimska milja. Uz sav trud sredine, niko nije mogao da sakrije od nas da smo nekada živeli u društvu lovaca i sakupljača. Naš jezik je bio nepristupačan za druge. Za vreme ručka, noge su nam se dodirivale ispod stola. Dovoljno je bilo iskoračiti iz zgrade i zaći u „velikodušno okruženje“ koje je predstavljala okolna šuma. Znali smo šta su vekovi bez sati, a šta su mleko i mržnja. Za nas je uverenje o ljudskoj prirodi bio tek izgovor onima koji bi žudeli za vladanjem, a zahvalnost – uvreda svakome ko bi drugome namenio darove. Sanjali smo svet u kom će goreti postrojenja i poslovne zgrade; pevali smo pesme „protiv Levijatana“. Pored puta smo zaticali harpune od kostiju; dalje uz reku – razbacana kremena koplja. Iza nas je bilo preveliko rastojanje da bi nas bilo ko sustigao. Ja bih ležao s rukama iza glave; moja sestra bi plivala prsno. Njena pljuvačka nije bila tamna od čokolade kada bi me opkoračila ispod jasike. Nikada se nismo vraćali istim putem. Kupili smo plodove; pustošili voćnjake i hramove, nepoverljivi prema svakome ko je pokušavao da sakrije od nas da smo nekada bili nomadi s jednostavnim krznenim pokrivačima. Mi nismo bili ničija zakonita deca; naše senke su se izduživale iznad rudokopa. Kretali smo se nenastanjenim dolinama, posvećeni životu bez ciljeva – moja nihilistkinja i ja; nismo se plašili da bi uskoro sve mogla da upropasti nastupajuća plemenska elita. Pentrali smo se po obroncima; voleli smo kada bi nas dočekao vetar u ravnici. Za nama su ostajali gradovi u plamenu, a pred nama – noć i borba za opstanak; požuda i dokolica.

__________________________________

ŽELJKO JANKOVIĆ rođen je u Pančevu, 1983. godine. Objavio je knjigu poezije Karl Ginter u dvostrukoj ekspoziciji 2010. god. (Brankova nagrada, nagrada Aladin Lukač), i dve knjige kratke proze: Sumrak na petlji (2023.) i Noću ne polaze lososi (2025.).
Živi u Pančevu.

PET PJESAMA PAVLA ZELJIĆA IZ ZBIRKE “MNOGOOČITI SERAFIM”, Narodna biblioteka Njegoš, Nikšić, 2025.

poezija

POGLED NA ISTORIJU

sve protiče od ove drevne i divne borbe
crnog zloduha i crvenog anđela
vreća očiju i ustiju protiv nevidljivih krila

žar čarni svim ulicama ostavlja trag
kao dželat kad smaknutog vuče
i tako po svakom tkivu mesu glasu pogledu

da zaviriš u čoveka
udariš u kost ona se crni
to sve jer ih je zloduh trbuh svario

ali otkud znam
možda su i tebi oči crne
možda bi ti kost belom delovala

čuvaj se čitaoče neveseli

***

NOVI VAVILON

isus naš
isus naš vudu lutka
isus crni brat prezren na svetu

isus rođen azilant
isus sahranjen kraj psećeg groba
u dvorištu palate velegospara

***

SUTON ZLODUHA. BDENJE

I
mladi bog noćas sja nad grobom
punim sebe kog ostavlja. i nema kuda sem
da se nada, jer on pun je sveta. sve crnilo
sveta noćas, kao svake noći na sebe
mora primiti. tako i ova pesma.
nek isus bude za sva nedela.
pesma najosuđenija. pesma mučenica.
pesma crnooka, pesma najzlodušnija.
ali i pesma nekrštenica, pesma bezimena,
pesma stradala pre no što je sazrela.

nek krvari od klinova, nek voda joj
plućna poteče iz rebara-stihova.
iz pesme, mladog boga melanholije
što nosi sve vedrine proleća svetova.

o, nek pupi i brizne sunovrat što svebrižnik pesmeni
na sebe prima, nek se blizne i kote svesvetske
vedrine i milote. Olimp je naš pun stradalnika
što su sve sunovrate primili, ne tražeći ništa.
u lancima su sagoreli.

II
tako Orleanko, praobrascu,
ti si prva videla da stara vremena
ne behu nikom dobra. tvoja je duhovnost
bila budućnost, tvoji anđeli su bili ljudi sutra.

i kroz strašnu istoriju istorije i materije,
užasni asfaltni lavirint je bojište. smrt još
ostavlja svoj zadah na svakom kutku,
dim i magla kao s lomače talože čađ
po licima ljudi i svih izuma im.

dvorska luda, ta neprekidna svežina sveta,
telo nerastočivo, proleće nejesenjivo,
potomak ti je, nevoljni – Hamlet i Jorik,
u isto vreme. ipak, nema tog crva,
nema te lobanje na koju je svodljiv.

jer nije sam, jer on je svako
ko na sebe masku pajaca primi,
ko hoda,
nema groba koji će
njega trajno primiti,
iz kog pesmom neće isklijati,
ko hoda.

***

TRI DŽELATA I TRI TATA

naočigled svih, obešen,
i naočigled svih, nasmešen
zloduh krvook krvolok
strašno se ceri

uzvikuje uzvišen:
zlato vam trune, krv se ne da okoštati,
rđa vam imanje zemno, oganj je krveni
zlatom svojim riđim zube vam rastočio,
i dušu vam oteo i svu radost
i oči zacrneo i u pseto tupozubo
lutajuće pretvorio vas
zato ne čudite se ako jednog dana
u nekom futurofiziologu
na sebe među inim zverinjem naiđete

***

DELIRIJ

o neukosti što mi se usadi u kosti
da te mogu iz srži što te drži prognati
i da u drugom obliku vesele praznine
ostaneš gde jesi da lakoćom prostim
hodom svojim opevam svet da budem
živi instrument vremena i prostora

duša pesnika treba biti
kao seizmograf opšteg duha
mesto lire taj aparat iz srca
izvadiće s užasom i začuti
ritmično i neujednačeno
cijukanje demona
što je njegov damar

prostom jednačinom proporcije
što katastrofalnija vremena
to monstruozniji zanosi melodije
što veća zlodela zloduh čini
nad sretnim i setnim licima
nedužnih to grčevitiji stihovi

pred svojim predačkim povorkama
ko pajac dvama bakljama
žonglirati dvoličan biti ko janus
poeta doctus i poeta insanus

ali na balu
dočekuje baal
domaćin sa čeljustima
dobrodošlice

_________________________________

PAVLE ZELJIĆ (2000), rođen u Loznici, doktorand književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gde je završio i osnovne i master studije.
Piše pesme, književnu kritiku, i eseje.
Autor dve pesničke zbirke: Ikar i Mesija (2019, „Limske večeri poezije”, Priboj) i Spina Mundi (2024, na konkursu za zbirke poezije Centra za kulturu Plužine).
Mnogoočiti Serafim je njegova treća zbirka poezije.
Sarađuje sa brojnim književnim i naučnim časopisima regiona.

PJESMA RUŽICE MILIČEVIĆ: MALODUŠNOST

poezija

Govore: Sad će kraj svijeta.
Sve će stati.
Majke će zadržati djecu u stomaku, ptice se neće vratiti u južne krajeve.
Kazaljke sata se neće micati.
Putnici neće otputovati.
Pogledam u cvijet jorgovana, kažem, neće.

Obrišem prašinu, ispečem kruh, poslažem knjige, izbacim smeće. Operem donji veš. Posljednjim dahom obrišem prozore.
Redom se branim od kraja svijeta.

Pregledam torbicu, pripremim dokumente, diplomu, putovnicu, rodni list.
Nazovem roditelje, oprostim im što mi nisu rekli da me vole.

Poplaćam račune, zavrnem vodu da ne curi, jer i kad se smakne svijet opet će netko biti žedan.
Uvijek netko ima sreće, preživi zemljotres, moždani, zašto ne bi i smak svijeta.
Netko mora zabilježiti događaj, smisliti priču o genezi, naći krivca.

Zadovoljno se prisjetim dobrih djela, bila sam dobra, ne bojim se ni suda ni vječnog života. Da su svi bili kao ja, ne bi bilo mjesta u raju.

A onda krenem da nazovem svoje neprijatelje.
I svaki put kad prema telefonu ispružim ruku, obori me nemoć.

RUŽICA MILIČEVIĆ (1967, Donji Svilaj kod Odžaka, BiH; Bad Ischl, Austrija)

PET PJESAMA BOJANA MARKOVIĆA IZ ZBIRKE “PEĆINA, IZNUTRA”, Kontrast izdavaštvo, 2025.

poezija

*

Prut je put – a put je mračan,
zato je prutov put prav, nadasve taman
od krvi – ljigav je puž na tom kratkom
putu u ulegnuću kože na ulazu vlažnom
pećine iz koje bije hladno zelje. I sve
kamenjem diše kao spazam kojim se ne
dozvoljava, mada i predaje.

Opor grumen slačice obaljen na ulazu
pećine iz koje nenametljivo isparava
venac vrbovog pruća, dah praha kamomile,
dlaka od krupnog vepra, nepoznata
fluoroscentna pena iz usta koja su bila naprečac žedna.

Slomljenu trsku i crne kuglice u
rascvetala gnezda spušta iz sena uspravna
svraka – guc-guc-guc.

„Vidiš da može, sva jaja su stala,
tu im je mesto, do kraja, njihova kuća.”

*

Ustima u perju huk čujem kada pokidam dah.
Bosa gaziš plitkog malog kosa čije krilo
biće razmrljano kao na paleti plavet,
da bi se u sledeći čas otvorilo ždrelo

zaliveno muljem, pa gutaš, g u t a š
i odričeš…

balava ta navala nije nasledna,
nije ti od oca,
od matere ti nije – premaz,
model zakrivljenosti čunka
što zjapi u bor želje.

*

Zaista jesi lepo slepo kuče
kad se boriš da preživiš
i nemaš reči koje bi reći mogao glasom
jednim posve krcatim, posve smelim.
Tebe ruke kao dveri dave po vratu tankom
kao što je šarka, a srča se slomi u ogromne
butine, pa udara poput leda u tela u koja si
ulagala, u koja su ulagali mešetari discipline.

Pristani na sve što od tebe tražim.
To će me konstituisati.
To će te konstituisati.
To će nas utelotvoriti kroz siture rascepljenje obale
čija su tkiva uvale, a skrame padine.

Ali ništa ne uzbuđuje mog malenog kosa
što je došao iz mraka da ti saopšti da
sam po rubovima crven i golem, da sam na
osoju raspojasan kao pećina legao, pak
zazivam smrti iz mračnog prisoja.

XIII

Nije me volela jer sam bio slikar pejzaža
umesto da sam mnogo jaka zverina bio,
ali ja sam bio mio, umesto da sam strpljiv
bio u vladanju kao latica, da sam upadao u
mračna koškanja, u zamašćen šamar,
muško po tome što mogu da je prehranim, džanum!

Ličnost koja pazi na opipljivo
saučestvovanje i bezokolišno delovanje,
koja nikada ne govori u ime naprasne i
nezaslužene nežnosti, koja nikada ne
priznaje kako ide u porozni gaj, što je
očigledno po osipu lipe koji mi se uplete
u kosu i onda mi trunje trebe poznanici koji me sretnu.

Lažno sam obećavao da mogu učiniti auto
de fe pokazavši se duševno i telesno
ogoljen mučiteljskim spravama,
odbacujući nekakve sopstvene
porodičnosti i literarnosti.
To sam lažno sve vreme obećavao.

X

Sve vodolije polako lude konačno!
Predvode carstva propasti i slave,
visoko nose baklje u znaku ishlapele
lobanje prijatelja koji je i ljubavnik života.

Vodolije znak na reskom plotu slik je u
oku; opsenari stari, što ti ulaze u stvari,
što ti kožu šibom vrba i isparenjem vlaže.

Ovo ti se nikada za života nije desilo
niti će. Narednih par godina će da bude to.
Mislim, biće i ceo svet dičan tako, ali
kod tebe, daždevnjače na skrhanom
mirotočivom ćupu pod izvorom šumskim,
tebi je to tvoje sopstvo, tu ti je sunce,
presijava se na krljušastopločastom premazu leđa.

Mladić vižljasti izuzetnog dara lepote
drži čvrsto nagnut pehar iz koga sipa
vode, a jedan tren pre, orao, doslovno bog,
ukrao ga je sa trojanske ravnice.

Sve vodolije polako lude konačno,
dok preuzimaju vođstvo, slamaju ličnosti
nenametljivo, uvredama u duše kao bodeže u pipke
Čak i da te nenadano privije na srce,
iščileo ti bi od njegovog snažnijeg bića.

_____________________________________________________

BOJAN MARKOVIĆ (1985) završio je studije srpske književnosti i jezika na Filološkom fakultetu u Beogradu, gde je i doktorirao. Objavio je naučnu studiju (Ne)moguće granice poezije za decu i mlade (2025) i knjige poezije Riba koja je progutala svet (nagrada Mladi Dis, 2013) i Taumatrop (nagrada Zadužbine Veselin Lučić, 2022). Piše eseje i književnu kritiku. Priredio je izbor iz celokupne poezije Oskara Daviča u dve knjige u izdanju Kontrasta (2023/2024). Dobitnik je nagrade „Milutin Uskoković” za najbolju neobjavljenu pripovetku za 2024. godinu. Zaposlen je na Fakultetu za obrazovanje učitelja i vaspitača u zvanju vanrednog profesora.

SEDAM PJESAMA U PROZI SNJEŽANE RADETIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “DA SAM BAREM PROGOVORILA”

poezija

O NAUČENOM

Naučila sam da nije istina sve čemu te uče. Ne umire se ako mokre kose zaspiš. Niti oboliš jer sjediš na propuhu. Nije pogubno fićukati u mraku. Ili se ulicom kretati natraške. Lijepo odgojeni ponos su svojima, a sebi nepoznanica. Dugo kroz život.

Naučila sam da je bespomoćnost bol koja propituje ego. I da raste razmjerno gubitku kontrole. A da bijesom ne branimo sebe, već pravo koje smo si dodijelili da bismo bili u pravu.

Naučila sam da su otpori izvor nedaća. Da je mijena neizbježna. I da je dobro prešutjeti o čemu nema potrebe raspravljati.

Naučila sam da ljudi brzo zaboravljaju, a ljudska pravda rijetko pobjeđuje. I da savjete ne dajem ako ih ne traže. Svojoj djeci osobito.

Naučila sam da ljubav drži sve na okupu.

A gdje nema vjere u ljubav, tu počinje čovjek.

***

O POSVEĆENOSTI

A što ako je u svakoj praznini uteg svega što nismo prihvatili, a mi se poput djece skrivamo iza zatvorenih očiju. Što ako u svakom miru narasta oluja svega zanemarenog. Samo da se ne izložimo. Da se, naočigled svima, ne razlijemo.

Nema slučajno izbavljenih. Oslobode se koji preobraze svoje tamnice. Koji poznaju umašćene ovratnike tamničara i ne vjeruju njihovoj riječi. Oni pronalaze svoje. A onda posvećeno, jednom po jednom, ispune pustoš.

***

O SUOČAVANJU

Istina je prolom jezika, kao poezija. Munjama rascijepa stablo u nama. Oslobađa. Ako ono što mislimo da jesmo, razodjenemo, na mjestu gdje nas je zateklo. Ako posljednje taoce iza kojih se skrivamo trampimo za ogledalo.

A kad ga sebi okrenemo, susretne nas dijete. Prije jezika.

***

O JEDNOSTI

Pa reci, kako to misliš, biti odvojena?

Zamisli stabla koja dišu samo za sebe. Ili pobunu pčela jer više ne žele biti radnice. Zamisli sunce koje donosi odluku života. I odlazi. Ili vodu koja se ne želi vratiti zemlji. Nikada.

Zamisli da je osjećaj vlastite vrijednosti svemu oko nas važniji od jednosti sa svime.

***

O ŽENSTVENOSTI

Ona se sklanja pod stol, čvrsto stisnutih očiju. Jer prekasno je za strašan sud. Tamo se već dugo ne propituje istina.

Kad očevi lome stolice, ona se umota u rubac pa sakrije u njedra, kao amajlija. Za svaki prešućeni gnjev.

Upletena u kosu djevojčica ona prkosi religiji.

***

O SRAMU

Sanjala sam noćas da sam gola među ljudima. Njihovi pogledi bili su čvrsto zatvoreni prozori, bez zavjesa.

A moja koža staklo.

***

O LICEMJERJU

Svijet nas ne nagrađuje dok govorimo istinu. Zato pristajemo na ustupke na koje nas navodi uljuđena komunikacija. Ili ljubav. Ili neznanje o sebi.

I tako, izgovaramo okoštale forme kojima se održavamo na nemirnoj površini. Život bi doista bio nepodnošljiv kad bismo znali što se mota po tuđim mislima.

Zagrebemo li dublje, negdje mora biti mir.

__________________________________

SNJEŽANA RADETIĆ (Pula, 1964.) vjeruje da uspavano u nama žudi biti probuđeno i da ono što doista trebaš pronađe način da se konačno i obistini. Putem se je ohrabrivala objavama na društvenim mrežama te 2021. i 2022. bila u finalu Nagrade Post scriptum. Povremene objave u Dometima, na portalima Čovjek-časopis i Astronaut. ba bile su joj vjetar u leđa. Privilegiju leta, prvu zbirku poezije, objavila je 2022. godine.
Trenutno su u pripremi za objavu u 2026. godini dvije nove zbirke, poezije i kratke proze, s temom žene koja sebe nastoji pronaći ispod svih naslijeđenih slojeva.
U najnovijem rukopisu, zbirci pjesama u prozi Da sam barem progovorila, promišlja teme s kojima se svakodnevno sudara.
Živi i radi u Poreču.

ČETIRI PJESME EMSURE HAMZIĆ IZ ZBIRKE “SJENE I UHODE”, Prometej, Novi Sad, 1/2026.

poezija

BUDI

Budi zimzelena u sred januara,
sred dubokog snijega, malo svjetlo nara,
usred oštrog mraka, sjajni žižak budi
kap na dlanu žednog koji život žudi.

U proljeću željenom, budi prva lasta,
na sred rane svijeta – melem kojim srasta.

Budi streha nadi, koja je pokisla,
zrno soli budi, životu bez smisla.

***

STEĆAK II

Zdravo Sunce i Mjeseče,
ispružena ruko, zdravo!
Sabljo kriva što ne siječe –
– Ko ti reče?!

Poljem sam se uputila među stećke,
među svoje, među pretke,
posijane mile kosti, važne riječi,
tu kamenje nahereno – dušu liječi!

Dozivaš se s Galaksijom,
pleteš konce, paučinu, slova siva,
sa Svemirom i VasDuhom,
i hraniš nas siv kamene
riječju posnom, kao kruhom!

***

PO PLITKIM VODAMA

Po plitkim vodama se brčkaš, dušo,
po seoskim vašarima razapinješ šatre,
jeftine kugle, staklene, i šljašteće reklame,
za opsjenit’ prostotu, mećeš!

Zaplivaj malo u vodama Amazona,
u Senu zagazi, Volgu zagrli,
I Dunav, i Dunav silni.

Zaroni duboko, pa neka izgubiš dah,
Ostani dovoljno dugo da povjeruješ
i ti, i svi drugi,
da si potonula zauvijek, kao Titanik,
da si se utopila, kao Dis!

***

NE ZNAM

Divljak sam u pećini, što čuva vatru,
Trenjem drveta o drvo, dobijenu.
Ludak sam iza rešetaka, koji je budućnost
Ovu, neveselu vidio.
Ptica sam koju je granata „za mir“ ispaljena,
Sustigla i surovo raznijela.
Čelo sam o dovratak u žurbi razbijeno
Dok je za ljubavlju svojom hitalo.
Krik sam galeba dok se na lovinu obrušava,
I riba koja je netom progutana…
Drvo sam iz kog su istesali lik svetitelja,
I svetitelj što je životom branio i to drvo!
Ne mogu dokučiti zašto sam ovdje.
Uzalud lice šakama pokrivam.

_______________________________

EMSURA HAMZIĆ rođena je 1958. godine u mjestu Sveti Nikole. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1981. godine, gdje je završila i gimnaziju i osnovnu školu, i gdje je živjela do 1992. godine.
Do sada je objavila osamnaest knjiga, kod najuglednijih izdavača u regionu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Piše i za djecu.
Uvrštena je u veliki broj antologija poezije i pripovijetke, kao i poezije za djecu. Njena djela su prevođena na više jezika, između ostalog i na japanski.
Nagrađivana je za svoja djela, a svaka knjiga se našla u najužim izborima za najuglednije nagrade.
Član je P.E.N Centra BiH, Društva književnika Vojvodine i Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije, te Srpskog književnog društva. Živi u Novom Sadu i Sarajevu.

POEZIJA ZEHNIJE BULIĆA (iz zbirke “OSOBNA ISKAZNICA”, Bošnjačko udruženje književnika Sandžaka, Novi Pazar, 2025.)

poezija

***

Napisao sam deset knjiga,
objavio deset
i još pišem.

Majka kaže batali:
Da su knjige crepovi,
ne bi sad pisao pod tuđim krovom.

***

Lipa se okitila cvijetom,
u hladu klupa u plavo obojena.

Na klupi
tonem u san,
u svijet plavlji,
ali me prolaznici otud vraćaju.

Ovdje se od ljudi ne može ni umrijeti.

***

Svakog radnog dana putujem vozom.

Oče, veli mi kćerka,
danas nemoj ići vozom.

Danas je 27. februar,
isti onaj iz Štrbaca.

Izostao sam s posla
i listao historiju otmica.

Nijedan dan u godini
nije bio naklonjen putniku.

A ni za kuće ne bješe
sretnog dana u kalendaru.

***

Nakon treće kahve
pjesmar i ja
svratismo u magazu bijelog smoka.

Pjesmar uze posan sir
a ja kajmak žut

Sad znam
zašto pjesma njegova
više snage od moje pjesme ima.

***

Prije sabaha treba založiti vatru,
istjerati zimu iz kuće,
ispeći hljeb
i otopiti inje s trepavica moga oca.

***

Oče, dok sam bio mali,
strepeo sam od dolaska tvog.

Oprosti mi, oče,
što sam se radovao
kada si od kuće odlazio.

I dugo sam mislio
da se cio svijet tebe boji.

Sada, kada te nije,
znam da su te strahovi ubili.

***

Na stolici su kaput
pantalone i košulja.

Odijelo moje
do jutra se
od mene odmara.

______________________________________________

ZEHNIJA BULIĆ rođen je 1970. godine u Paljevu kod Tutina. Diplomirao je srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu Univerziteta u Prištini. U Novom Pazaru piše i predaje književnost. Predsjednik je Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka (BUKS), član Upravnog odbora Bošnjačkog društva pisaca, a važi za jednog od prvoboraca u afirmaciji bosanskog jezika u Novom Pazaru i Sandžaku uopće.

PET PJESAMA BRANISLAVA BAKIJA SARIĆA IZ ZBIRKE “KAD SAM VEĆ TU”, Raštan izdavaštvo, 2025.

poezija

UZMI MENE PUSTI NJU, UZMI MENE PUSTINJU

juče je komšinici
preko kurirske službe
stigao paket alveola

kako smo se smejali
kako smo se samo siti ismejali
kada je kašljala sirota
žena nadživela je
tako živahna svog sina
dvadeset dve orhideje
četiri klematise
(to su one kao puzavice)
i čak dve države

eno je i dalje kašlje
troši penziju
na jeftine delove respiratornog sistema

a mi se
i dalje cerekamo
u parohijskom dvorištu
crkli dabogda

***

ANTINVESTITORSKA

ovog puta
moram da se preselim
u stan bez sna
gde se nebo dere
visoke zgrade
još niko ne ruši

dve moje kuće
više ne postoje – prah
humus u tuđim dvorištima
zidovi za plastične radijatore
malter od nepoverenja

treća kuća čeka
pijane lovokradice
s punim puškama
pase ovo malo gradske trave

***

POSLEDNJA GRADSKA PESNIČKA SCENA

gledali smo je kako gori
srkali đus-votku
imenovali planine
pljuvali po hajkerima
odvojili smo dva dela grada
ignorišući reku
mostove smo njihove
prebacili na kopno
more smo šleperima
dovukli u park

meduze su plivale ulicama
mi smo skidali gaće
i piškili na urbane
ujede po trotoaru
reli vozačima
bušili smo gume
nismo nosili kondome
naoružani poluatomatski
trčali po mesecu
rastali se sporazumno
tek tako zaćutali
ugovorili prekid vatre

***

PLAC MAJKE BOŽJE

dok razmišljaš
gde muve spavaju
vijori se državna zastava
od pocepanih komarnika

vrištiš na mrave
da nisu platili putarinu
na magistrali creva
kojim polivaš žutu travu

vodu samo ti plaćaš
ovo je tvoja kraljevina

leptiri se plaše da umru
unutar tvojih kapija
da ne bi trulili
pored trulih trešanja

balegari na radnom mestu
za nadnicu valjaju tuđa govna
sanjareći o tvojim

med kupuješ od preprodavca
neće tebi pčele u kori šupljeg drveta
praviti delikates i pičvajz
i žurke u košnici

jedini si trut
ne treba ti matica

***

MOMENTI SLADOSTRAŠĆA KOJI SE MOGU ČUTI U MUZICI BENDA FISH IN OIL

ona gleda
šakama
greje pivo
etiketa spada
ja stežem led
vadim kalauz
nije joj jasno
da ja moram
da baš sada
da baš ovde
otključam svoju bravu

dok se motam
u sporogoreću rizlu
ona ispravlja
krive na licu
postaje dosadno jer
predugo se pitam
kako je moguće
da baš ovde
da baš sada
ima tako idealnu
ključnu kost

________________________________

BRANISLAV BAKI SARIĆ (Beograd, 1995), diplomirani sociolog, pesnik i muzičar. Osnivač je i član umetničkog kolektiva Beton Kunst, organizator večeri poezije Buncanje, trenutno radi kao producent i voditelj emisije Sceniranje na Radio Aparatu. Pesme su mu objavljene u više zbornika, književnih časopisa i na književnim portalima. Rukopis njegove prve pesničke zbirke Kad sam već tu ušao je u najuži izbor za nagradu Mak Dizdar i nagrađen je kao najbolji rukopis poezije na konkursu Raštan izdavaštva.