Molim te Voli me Ti si mir koji me zaokružuje Sve ljudsko u meni ima tvoje poreklo Tvoje sam butine prorok i tvojom dobrotom obnovljen Spasi me Ženo-Zemljo Voli me iskreno kao uličnu životinju Tvoje ime je moja adresa u tebi se krijem u tebi stanujem Tražim ruke i malo dana bez usta Sačuvaj me Mladi nose priručnike za umiranje a stari pojase za plivanje Sve će ostati nepromenjeno dok je smrt glava porodice Mi smo očevici prvog greha Nuspojava Izbavi me Sva naša slavna imena ukaljali su nitkovi Mi smo deca krivice na bestidnom trgu Između istoka i zapada je veliko ništa Ljudi hodaju na rukama i strah je refleks poput kiseonika Sakloni me Profiteri nesreće ljube nas u obraze stavljaju našu bol pod hipoteku Nasilje je svetlost i istina i život Previše su tuđi da bi razumeli krv Saslušaj me Dok dani vrište u amanet ti ostavljam svoja pluća da ti šapuću jednog dana kad mene ne bude bilo tvoja ljubav moj je Bog Volim te Voleće te i uraslo cveće na mom grobu jer možda i mene sutra proguta plafon
Ulazim u staru kuhinju s visokim stropovima, jednog kasnog ljeta, tijekom branja šljiva. U toj hladnoj kući, koju sada krase pločice na podu, sjedim na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Sjediš mi nasuprot i, dok pričaš, pitam se kako je biti ti, kako je bilo živjeti u ovom kraju prije sedamdeset godina, baš u ovo doba godine, kad si na kranjskoj željezničkoj postaji ušla u vlak da bi se vratila kući. Kako je biti s tvojim mislima, kad sjediš u vlaku s novcem u džepovima, a u bisagama pored sebe pet velikih štruca bijelog kruha, nekoliko komada mesa i gibanica? Kako je biti ti, kad sklopiš svoje umorne ruke na sjedalu pored prozora, baš kao što sada sklopljene i umorne počivaju na tvom krilu tu preda mnom? Ruke, koje su svaki dan u tkanine ubadale tanke igle, strpljivo, šav po šav, tako da su se niti povezivale, postupno se nizale u krojeve i od krojeva u hlače, košulju ili suknju. Kako je biti ti, kod majstorice obučena krojačica, koja mora, neposredno prije nego se zaposli u velikom gradu, još jednom otići kući da jedanaestočlanoj obitelji donese ono što je zaradila? Ono što nosiš na sebi je sve što imaš, smeđa torba u kojoj se nalazi nešto odjeće, malena bilježnica, igle i konci, nekoliko svijeća, šibice i mali drveni križ. Ista ova kuća, u kojoj sada zajedno sjedimo, uskoro postaje bratova, a ti si sama na putu u svijet. Kako je biti ti, neposredno prije posjete roditeljima, po završetku šegrtovanja, nakon završetka jednog od najljepših razdoblja u tvom životu? Naslanjaš li se na prozor vlaka i zamišljaš svjetlost svijeća na licima svojih kolegica, crtaš u mislima stisnute usne majstorice, odlučne, visoke dame koja umornim rukama popravlja vaše šavove? Kako je biti ti, sjediti u vlaku i prisjećati se šapata djevojaka u radionici, mrmljati zajedničku melodiju, prisjećati se kako ste se sladile suhim šljivama, kako ste gulile jabuke zajedničkim nožićem, koji bi jedna od vas pažljivo naoštrila, prisjećati se zajedničkog pletenja pletenica i odlazaka na nedjeljnu misu? Kako je tvojim tankim prstima prolaziti kroz kosu, gledati kroz prozor i stisnuti usne, kako je slutiti da će povratak kući zahtijevati žrtvu, kako je očekivati najgore i znati da će se to očekivanje ostvariti? Imaš li barem tračak tihe nade da tvoj povratak kući neće nikoga uznemiriti, nešto nade, da će te majka dočekati s juhom i da će ti otac, kojeg sam vidjela samo na obiteljskim fotografijama, i to vrlo rijetko, stisnuti ruku, a zatim si natočiti čašu vina i nepomično gledati pred sebe, u bijeli stolnjak s čipkastim rubom, sam usred hladne blagovaonice? Tračak nade da će on previdjeti, zaboraviti, ignorirati činjenicu da si došla kući ošišana? Čipkasti stolnjak je još uvijek ovdje, prstima klizim po njegovim rubovima, zatim pokazujem na vijugave uzorke na zidu i pitam tebe, tvog brata i sestru je li ovaj zid oduvijek bio obojen tirkizno zeleno. Naravno da ne, odgovarate mi, to je staro tek šesnaest godina. Gutljajem vode ispirem žemlju i promatram te. Već jedeš četvrti komad, znoj ti kaplje s čela, zubnu protezu stavljaš u čarapu. Kako je biti ti, u vlaku, bez duge bijele pletenice na ramenima, jer ti ju je prijateljica jedne večeri odrezala? Put kući traje i ti stalno iznova gledaš taj prizor, vas dvije, kako sjedite na krevetu u internatu i šuškate o tome kako bi bilo ugodno da možete skratiti kosu, da bude poput one prodavačice povrća na subotnjoj tržnici. Visoka prodavačica kratke smeđe kose koja završava kod ušnih resica. Kako je biti ti, kad se zagledaš u tu neobičnu pojavu, u desnom džepu kaputa tražiš sitniš da kupiš krumpir, ali ti se ruka trese i znojiš se, i čini ti se da sve to nema smisla, kako je biti ti, doći na kranjsku tržnicu, izgubiti se u gomili ljudi, skrivati se među tijelima i raznoraznim pogledima i promatrati je izdaleka? Nemoguće je izbrisati slike kose te neobične osobe usred tržnice, za drvenim pultom, osebujnih pokreta, kao da je duh, nadnaravno biće, kao da si to ti, ali u drugom vremenu, drugom svijetu, možda u paralelnom svemiru. Kako je biti ti, dopustiti prijateljici da se noć prije odlaska kući nagne nad tvojom glavom sa srebrnim škarama, da kosa padne na tlo poput mrtve ribe, mrtve pletenice, koju pometeš i u trenutku shvatiš da će to imati svoje posljedice? Tvoja prijateljica nije tako hrabra, ruke joj se tresu, pita te jesi li sigurna, a kad pletenica padne, padnu i škare i vaša tijela padnu, zagrljena na tvom krevetu. Kako je biti ti, sjediti u vlaku, strpljivo, mirno, iako misli luduju, kako je biti ti i ne žaliti? Kako je biti ti, kad siđeš s vlaka i pješice kreneš prema malom selu, svom domu, dva sata udaljenome, baš po ovom putu kojim smo sada udobno stigli autom, pored kukuruzišta, pored požutjelih jablanova i žutih travnjaka sprženih vrućinom? Kako te tada bole noge, kad hodaš prašnjavim putem koji je sada već asfaltiran, kako se svako malo vremena znojna zaustavljaš da uhvatiš zraka, da s ramena baciš zavežljaj i spustiš torbu, da se na trenutak odmoriš, jer noge su kao cigle koje ne žele kući, koje žele izgraditi kuću baš na putu, zaustaviti se i nikad se više ne vratiti? Kako je biti ti, kad zakoračiš na prag rodne kuće, uđeš u hladnu kuću koja tada još nema zahod, nema električni štednjak, nema električnu svjetiljku u jugoslavenskom stilu i nema ogledalo – njega kod sebe pažljivo čuva samo tvoj otac. Kako je konačno spustiti torbu i zavežljaj na pod, kako je kad sve to učiniš pred ocem koji sjedi u blagovaonici, pozdravlja te, a zatim se zagleda u tvoju kosu koja više nije vezana u pletenicu, već stršeći pada u prostor, kao da svaka vlas posebno iz sebe istiskuje dubok krik, kao da kosa vrišti u svim tonalitetima, i otac sve to čuje, ali ne kaže ništa? Kako je kad, presvučena, zajedno s bratom i sestrom, baš s njima koji sada ovdje preda mnom na radijskom prijemniku traže tipku za glasnoću, a umjesto toga mijenjaju šumeće frekvencije, sjedneš za stol, na koji stavljaš štruce kruha, meso i gibanicu? Kako je biti ti, sjediti gladna, gledati u sveti kut, slušati otkucaje klatna i moliti, zahvaljivati bogu za svakodnevni kruh, i možda na trenutak pomisliti: kojem sam to bogu ja kruh donijela. Danas ne molimo, radio to radi umjesto nas, dok mi bijele žemlje ispiremo bijelim vinom. Kako je biti ti, sve zajedno pospremiti, išuljati se u kuhinju i nadati se da će otac sada zapaliti svoju lulu, popiti čašu vina i otići spavati? Kako je biti ti, kad ti tijelo zadrhti kad te otac pozove u blagovaonicu, kako je gledati u njegov visoki stas, kad u rukama drži kožni remen, jedan i jedini remen koji posjeduje ova prevelika obitelj? I kad pokušavam zamisliti kako je biti ti kad remen zareže po koži, kako je biti ta bol, ta koža koja se na leđima otvara i počinje polako propuštati krv, tada moje misli prekida radio postaja, bučna glazba zvona i višeglasnog pjevanja zagrmi u prostor, parajući taj prizor, izbacujući ga iz mojih misli, prigušujući njegovu bolnu oštrinu, i ja nepomično još uvijek sjedim u toj kuhinji, jednog kasnog ljeta, nakon branja šljiva, u toj istoj hladnoj kući, na tamnosmeđoj drvenoj klupi, umorna od sunca, znojna od saginjanja, nošenja, čučanja, pijem hladnu vodu i grizem bijele žemlje koje je na stol u plastičnoj vrećici bacio tvoj mlađi brat. Bez riječi promatram zelene uzorke na okrnjenom zidu, razbijene pločice uz umivaonik, s tvojim bratom i sestrom slušam glasnu podnevnu molitvu i potajno se u odrazu ogledala na zidu zagledam u nas, u naše duge prste, u naše široke majice, znojna čela i naposljetku u našu kratku svijetlu kosu.
ANA LORGER, magistra dramaturgije i komparatistike, samozaposlena je u kulturi kao kritičarka i spisateljica. Kao urednica sadržaja, knjižničarka i kustosica kazališnog programa zaposlena je u ustanovi Mesto žensk u Ljubljani, a honorarno radi na Ars radiju. Bavi se glazbom, pisanjem i kazalištem, ali najviše voli šetati sa svojim psom Lindom.
Ističeš ishitreno Ista sam – On Pokretom poreknem Sve nepriznato nepristojno neprikladno
Pitaš potom Što rodila nisam Posramljeno pomislim Nešto priznato pristojno prikladno poput tebe ili sebe
***
PRE SRETANJA
Čekaću te ovde ne kod daleko od ulaza već – blizu Sedeću u sredini ne pozadi iza onih najviših već – ispred Gledaću visoko ne postrani ispod tuđih očiju već – kroz Stajaću na putu ne pored izvan gužve već – u Koračaću tuda ne onuda kuda kraće je već – okolo Živeću do tebe ne pred iznad sebe već – tu Čekaću te negde ne tamo gde gledaš već – ovde
***
PRE SVLAČENJA
Izrez iskrzan pod vratom Razdor suzdržanog
Obrisi istegljeni preko ramena Opscen obešenog
Zapah zagušen u zasucima Pakost opstajanja
Otok oparan uz struk Obmana olakšanja
Nabrekline natekle na bedrima Predaja prevoja
Niti iznikle po nogama Čežnja čerečena
Ogoljena izgledam kao da mene Nosila je Haljina
***
PRE SEDANJA
Ne, dragi, nećemo kupiti karte doplatiti duplo spojena sedišta za dvoje bez prepreka krckati kutnjacima krupne kokice u sredini smeštene Ne, dragi, nećemo polemisati o Palestini prećutati psovanja pristojnim glasom u pola reči prekinuti prigodnim posluženjem šardoneom ohlađenim taman koliko treba Ne, dragi, nećemo nositi narukvice iste jarke boje istaknutog logoa vidljivog pod vodom bazena dovršenog taman tamo gde stiže se do mora Ne, nećemo dragi štucati neutešno gutati vazduh prostačkoga plača nesmireni samo umišljajem izmišljene slike solju nadražene kože dovoljno daleke Ne, nećemo draže mi je tako.
***
PRE OBUVANJA
Cipele za starost Nemam žljebaste žuljeve iščukane čukljeve krte hrskavice zanoktice zadebljanja urasline izrasline na risu venjake vena Nemam – za starost Cipele đonova čvrstih peta punih glatkih gumenih širokih perivih nekrzajuće neklizajuće na nazuvanje neupertlane pertlama Cipele Nemam te – Starosti u šta obuti a nećeš ni ti valjda po mene bosa dolaziti
– pohvala žirija na konkursu Ulaznica 2024. – ___________________________________________
LANA PAPIĆ rođena je u Zrenjaninu 1981. godine. Završila je Pravni fakultet u Beogradu. Godine 2019. objavila je roman Godine Lazara. Priče su joj objavljivane u zbornicima i književnim časopisima u zemlji i regionu. Poslednjih godinu dana piše isključivo poeziju jer smatra da jedino tako može biti dovoljno glasna kada govori o prećutanom. Živi u Novom Sadu.
Kada je Tata radio jutarnju smjenu, čula bih ga kako oko dva popodne automobilskim gumama struže po šljunku u dvorištu iza zgrade i parkira se ispod onog starog kestena. Provirila bih tada iza ljubičastih zavjesa i vidjela ga kako mi maše, no umjesto da budem sretna, uglavnom bih krenula osjećati onu pijavicu kako se uspinje mojim jednjakom i proviruje iz dubine moga grla. Čula bih Mamu kako gasi cigaretu u pepeljari na balkonu i u svojoj crno-bijeloj majici i kratkim traper-hlačama postavlja na stol duboke tanjure s plavim obrubom i lonac pileće juhe s rezancima iz vrećice. Vrata stana otvarala su se s treskom (zbog čega je na zidu pored pločice s našim prezimenom živjela pukotina, isprva veličine dlake, a potom i Sueskog kanala kojim su se kao prečacem do špajze uglavnom koristili mravi) i za manje od minute već bismo sve troje sjedili za stolom u blagovaonici, ja na svom najdražem mjestu u kutu, Mama najbliže kuhinji, a Tata na čelu stola. Tada je već položio ispit za koji je učio mjesecima i iz pogona se prebacio na pumpu, zbog čega je njegova radna odjeća uvijek mirisala po benzinu. Sviđalo mi se to. On je opet htio jesti ispred televizora u dnevnom boravku jer se igrao tenis ili vozila Formula 1, ali Mama za to nije htjela ni čuti.
Nijedna njihova rasprava za stolom nikada nije potrajala više od tri minute jer bi se oboje vrlo brzo, kao dva razljućena dvogodišnjaka, krenuli bacati po podu i lupati glavom o zid, nakon čega bi se uglavnom prebacili u hodnik ili u spavaću sobu. Mama bi vrištala kao da je netko kolje i prijetila da će se baciti s balkona, čupala si kosu, a Tata bi iz nemoći vadio novčanice iz džepova svoje uniforme i trgao ih u komadiće. Sigurna sam da ni sam nije znao što je time htio postići. Ja bih im se uglavnom krenula petljati oko gležnjeva poput kakve mačke, ili još bolje – bijesnog pekinezera, pokušavajući ih razdvojiti, ali nitko od njih dvoje nikada ne bi obratio pozornost na mene. Šah se ne igra utroje. Zbog toga bih se vikendom oko dva i petnaest popodne gotovo uvijek osjećala kao da sam u onom snu u kojem je sve osim mene bilo od glinamola i sporo se kretalo, a jedini način da privučem pažnju na sebe bilo je lupati vratima ili prolijevati pileću juhu iz vrećice po podu.
“Još i ti”, Mama bi me potom ošinula svojim crnim divljačkim očima i za kaznu me sprašila u sobu, a onda, poput pijavice, ali ne one u meni, nogom razrušila moju utopističku fantaziju. Pobrisala bi i prašinu i moje voljene Barbike s police jednim zamahom ruke, izokrenula jastučnice i počupala dio zavjese s karniša. Plišanci bi letjeli zrakom i gušili se u živom neredu koji je iz sekunde u sekundu postajao sve veći. “Ne izlazi iz sobe dok ovo ne pospremiš”, zapovjedila bi mi tada i zalupila vratima, a ja bih se oslijepljena plačem zavukla u ormar među zimske deke i skafandere pa zaspala. Probudila bih se za koji sat, sva mokra i ljepljiva od znoja, i iskobeljala se iz ormara ravno u najgoru ljetnu tišinu. Onda kada bi svi već bili na kupanju ili paralizirani sparinom teško disali na kauču. Rijetko tko si je tada mogao priuštiti klimu. No umjesto da stanem na morskog psa koji gata iz čaja ili na zelenu Barbie-štiklu, zabljesnuli bi me sjaj čistoće i artificijelni miris limuna; moja bi soba bila besprijekorna. Lutke poredane jedna pored druge smiješile bi mi se svojim američkim osmijesima, a nekima od njih na glavama bi osvanule i pletenice. Moj plišani polarni medo sjedio bi na svom crvenom plastičnom stolcu, medvjedići dobra srca promatrali me s posteljine na krevetu, a knjige o piramidama bile bi poslagane na polici po veličini i godini izdanja. Kažu da je normalno poslije popodnevnog sna biti ošamućen, ali ja bih se uvijek osjećala kao da sam izmaštala pola svoga života. Kao da se Mama i Tata nisu potukli zbog previše ili premalo zasoljenog batka, ili zbog toga što je njemu bilo draže lutati šumom s jazavčarima i brati vrganje nego slušati me kako na školskoj priredbi recitiram glupe dječje pjesmice. Dohvati mi, Tata, Mjesec da kraj mene malo sja! Osjećala bih neugodu jer sam burno reagirala i bacala hranu po podu, histerizirala, kada je sve oko mene bilo u savršenom redu. Da sam imala sluh kao mačka, vjerojatno bih mogla čuti gugut grlica na tavanu i žamor vode u cijevima.
Na drugoj godini fakulteta legla sam na kauč u studenom i usnila da sam se probudila koji sat poslije u toj istoj sobi, na tom istom kauču, ali da je vani bio travanj, a ne kasna, vlažna jesen. Bilo mi je teško objasniti svojoj cimerici zašto me ta mora toliko uznemirila.
Teško mi je otarasiti se osjećaja da svijet kuje neku zavjeru protiv mene, da si ne mogu vjerovati, da se uvijek ponašam nedokazano, da me nitko ne voli (“i zato nemaš prijatelja”, završavali bi moji roditelji svoje rečenice onda kada bih napravila nešto što im se nije svidjelo ili ako bih zaprijetila da ću se odseliti na željeznički most i živjeti kao zmija). Kao dijete uvijek sam se pitala vide li i drugi iste boje poput mene (poglavito zato što su neki od njih u školskom leksikonu pisali da im je žuta najdraža) i toliko sam žarko željela onaj ključ, tako da se jednom mogu zaključati u razbacanu sobu i probuditi se u neredu, pa da metež oko mene bude produžetak kaosa u mojoj glavi, i obrnuto.
Otvorila bih vrata svoje sobe i provirila u hodnik, a ako ne bih nikoga čula, znala bih da se on već prevezao serpentinama do Agate i Miodraga te da se sada s njima svađa oko previše ili premalo zasoljenog batka. Mamu bih pronašla sklupčanu na rubu kreveta, na svojoj strani, uz vrata, i obuzele bi me neobjašnjiva žalost i želja da joj pomognem. No prije no što bih legla u žlicu njezina toplog, mirisnog tijela, pojela bih sve hladno meso s tanjura s plavim obrubom i oblizala prste. Njezin bi jastuk bio vlažan od suza i sline, grbav nos natečen i crven, ali ruke bi joj uvijek bile nježne i lijepe, prozirne i glatke kao površina stakla. I ubrzo bi me stala dragati po kosi, maknula bi mi šiške iz očiju i prislonila glavu uz uho. “Vruća si”, rekla bi zabrinuto, a ja bih kimnula čak i ako se ne bih osjećala bolesno jer sam znala da ionako nikada nisam u pravu.
________________________________________
LUCIJA TUNKOVIĆ rođena je 1993. u Sisku gdje je završila gimnaziju. Diplomirala je novinarstvo i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Kao slobodna novinarka surađuje s brojnim medijima, a odnedavno je i vlasnica obrta za promidžbu i kreativno pisanje. Od 2019. piše i uređuje blog Tear Party.Pupčana vrpca prvi je njezin roman.
— koje svjedoče da je brak bez ljubavi, kao i onaj ugovoreni, doživotna robija
— što su našminkane stidom jer ne primaju darove nego uboje i čuju neizgovoreno: bolje ubijena nego razvedena
Za sve one koje znaju kako je težak put do smrti, a ne ona sama
_________________________________________
MIRZA PINJIĆ rođen je 1997. godine u Tuzli. 2020. diplomirao na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek Gluma. Član je ansambla Narodnog pozorišta Tuzla. Dobitnik je više kolektivnih i pojedinačnih nagrada i priznanja za svoj umjetnički rad. Piše kratke priče i pjesme, koje su objavljivane u časopisima i zajedničkim zbirkama u BiH i inostranstvu. Objavio je knjige: zbirku poezije “Ekshumacija duše”, koautor je monografije “Mladi Tuzle – Mjesto sigurnog odrastanja”, prozno-poetsku zbirku “Fragmenti”, dnevničke zapise “Balans životarenja” te zbirku poezije “Vagant”. Poezija mu je prevođena na engleski, a priče na slovenski jezik. Živi u Tuzli.
„Don Alirio, jeste li spremni za novu sezonu?” dobacio je Mario Castillo na putu ka vinskom podrumu. Alirio Ibarra je odmahnuo rukom: „Mani se gluposti, Castillo, ne znam kako još uvijek imaš živaca da lažeš za pare.”
„Gori su oni koji lažu džabe”, odgovorio mu je. Alirio nije rekao ništa – lagao je, još od onog dana kad se vratio iz šume sav blatnjav, mokar i umrljan krvlju, lagao je a da ništa nije tražio zauzvrat. Nije dobio očekivani mir, niti ga je krdo demona pregazilo i tako izmrcvarenog odvuklo samom vragu, niti je uspio izmaći kandžama vlastite krivnje, jednako kisele poput zemlje na kojoj je klečao možda satima, a možda samo nekoliko minuta, niti je smrt Sabine Ordóñez išta značila. Njezina majka se samo srušila onog dana kad je, nekoliko mjeseci nakon nestanka djevojčice, Alirio pijan pred njom uspio izustiti „Čovjek vuk je”, a zatim zaspao naslonjen na bunar. Probudio se tek sat vremena kasnije, pogledi seljana uprti u njegove sijede brkove i otekle oči, „moje dijete, moje milo dijete”, jecala je doña Tere ležeći na travi kraj bunara, „Čovjek vuk je ubio moje dijete”, seljani su se krstili i molili za dušu mrtve djevojčice. „Čovjek vuk je ubio moje milo dijete.” Alirio Ibarra je, ukočen od krivnje i pulsirajuće glavobolje, uspio samo da ustane i odtetura do svoje kuće, sve vrijeme guleći kožu na prstima i zubima čisteći komadiće zemlje ispod nokta da nitko ne sazna što se dogodilo, jer don Alirio je još od tog kobnog dana u šumi ostao zatočen prizorima koji su se neprestano ponavljali: njezino maleno tijelo koje je bivalo sve manje i manje, koža boje cimeta žigosana čvrstim stiscima šake, čvrstim tijelom nazubljene oštrice, meka, mokra od prve ljetne kiše kojoj su se danima nadali, tragovi zuba na njenom potiljku, njegov jecaj, zarivanje šaka u zemlju, prijeteće tijelo škorpiona koji je brzo pretrčao preko njegovog palca, cvrkut ptica, zubobolja od koje mu je na tren čitava čeljust utrnula, šaka zemlje za šaku tišine, šaka zemlje za šaku mira, šaka zemlje za šaku bijesa, njegove šake koje odjednom izgledaju kao kandže, velike vučje kandže, crne, čupave, oštre, zlokobne kandže, taj tupi zvuk kad je njezino tijelo palo na zemlju, pa još jedan i još jedan, zvučat će kao potres, mislio je, zatrest će se čitava šuma i ptice će pasti iz gnijezda i vjeverice će se sakriti u rupu na drvetu, seljani će pohrliti ka šumi samo da bi ga zatekli tu, pijanog, potpuno izbezumljenog, kako kleči nad njom, koze će pobjeći sa brda, kuće u Ardilli će popucati pod snažnim drhtanjem tla, brdo će se sručiti i svi će pamtiti dan kad je umrla jedanaestogodišnja Sabina Ordóñez, najstarija od troje djece Ordóñezove udovice, odlična učenica. Jer samo tako bi bilo pravedno. Ali umjesto toga, začulo se tiho „tup” i Alirio Ibarra je poražen legao u šiblje hvatajući se za glavu; šaka zemlje za šaku tišine, šaka zemlje za šaku mira, šaka zemlje za šaku bijesa, šaka laži narednih tko zna koliko desetljeća, jer nitko mu ne bi vjerovao kad bi rekao što je vidio taj dan, odmah bi ga strpali u zatvor i optužili za ubojstvo, lagao je i zauzvrat dobio vječno zatočeništvo.
Alirio Ibarra čitao je novine na trijemu kad mu je prišla Ágata Solís noseći teglicu meda. „Med za jedno čitanje, don Alirio”, rekla je smiješeći se. „Danas ne radim”, odgovorio je. „Don Alirio, molim vas, samo mi recite hoće li se Juanita udati ove godine, već znate koliko mi je to važno.” Alirio Ibarra posegnuo je za sveščicom ispod stola, polizao kažiprst i počeo brzo okretati požutjele stranice umrljane crnom tintom. „Juanita Antonia Solís Cholula, evo ga…”, rekao je oštro, „dvadeset osmi četvrti, u redu, namrštio se, „Venera tu, Mars tu, Merkur, jebeš Merkur, Mjesec tu, mhm, dobro, dobro, Mars je na Veneri, retrogradno, hmm, ali dobro, Saturn, stani, stani, Saturn, ma ne može biti, ovamo ide na Sunce”, mrmljao je sebi u bradu, „nije mi ovo jasno, čekaj još jednom… Mars i Venera, u redu, Mjesec, može, može, Jupiter… Jupiter… Aha”, uzviknuo je, „bit će veliko slavlje do ljeta, vrlo vjerojatno vjenčanje, muž će biti stranac…” „Hvala don Alirio, baš ste me obradovali”, rekla je veselo. „Čekaj, ima još nešto”, izustio je. „Nemojte mi sad mračiti”, rekla je mršteći se. „Juan će se vratiti.” „Moj Juan?” „Da.” „Ma kako to?” „Vidiš gdje je Saturn?” „Vidim”, rekla je škiljeći. „To je Juan. Vratit će se, možda na vjenčanje samo, ali vratit će se.” „Kuku meni.” „Čuvaj ga se. Ne želimo da završi kao prošli put”, rekao je nježnim glasom. „Ma hoću. Obećala sam i vama i… vašoj pokojnoj Eleni, neka joj je pokoj duši, da ću se čuvati. Ma znate šta? Neka mi samo pokuša prići”, glas joj je podrhtavao. „U redu, ja samo kažem da se čuvaš.” „Hvala vam, don Alirio… Tegla meda”, rekla je stavljajući teglu na stol. „Nosi to, hajde, ne treba ništa”, rekao je i odmahnuo rukom. Već desetu godinu zaredom Ágata Solís bezuspješno pokušava udati Juanitu, svoju vrijednu najmlađu kćer, jedinu koja nije pobjegla u inozemstvo nakon završene škole, jedinu koja je ostala i zajedno s njom trpjela Juanov bijes, Juanove udarce, posrnuće jednog čovjeka, jer tako bi se to moglo definirati, pomislio je Alirio Ibarra. Nešto čudno se desi čovjeku kad godinama biva gurnut u nasilne prizore, u tu tjeskobnu bespomoćnost i bezizlaznost koje na koncu svega doživljavaju svoju najstrožu preobrazbu: šaka, čeljust, pad, cijev, miris baruta, žuljevi na prstima, čvrst stisak, kiša koja pljušti po uniformama i mršavim licima, sunce koje spaljuje tanke vlati trave u polju, zatvorenih očiju, stisnutih zuba, napregnutih mišića, otvorenih očiju, pogled u prazno, samo nikad u metu, jer meta ima ime i prezime i majku i oca, meta je ogledalo i ako se u njemu ugledaš postaješ kukavica i izdajnik i pičkica, tako mu je govorio general Brown i zato je Juan Antonio Solís Norriega morao postati nasilnik, jer nije imao izbora. Zato je nekadašnji domar u osnovnoj školi „Santa Ana” u Ardilli, čovjek koji je bez imalo negodovanja prihvatio djecu Ágate Solís, njenog sina i kćer i odgojio ih kao svoje, koji se i nakon što su on i Ágata dobili Juanitu i dalje ravnopravno odnosio prema svima njima, učio ih kako da poštuju druge, kako da prije svega poštuju sebe, kako da se ponašaju prema ženama, uvijek učtivo i s poštovanjem, postao sve ono protiv čega se svojim primjerom borio. Nešto čudno se desi čovjeku kad mu oduzmu pravo na izbor, a zatim ga, pretvarajući se da se ništa nije dogodilo, vrate u život u kojem sve počiva na izborima, pomislio je Alirio Ibarra. Jer Juan kakvog su svi poznavali nikad ne bi izabrao šaku umjesto riječi, niti bi ikad izabrao vruć žarač umjesto pomirenog slijeganja ramenima, niti bi ikad izabrao kožni kaiš sa velikom metalnom kopčom umjesto isprike, jer njegov otac je to radio njegovoj majci i sve do dana kad se vratio iz vojske Juan se mogao zakleti da nikad, ama baš nikad neće birati takav način obračuna sa bilo kim, a pogotovo ne sa vlastitom ženom i kćeri. Te noći, proklete svibanjske noći kad su Alirio i doña Elena proslavljali svoju četrdeset i sedmu godišnjicu braka, otkrio se tajni pakao Ágate Solís i baš tad odlučio da se u cijeloj svojoj tjeskobi izlije po ukiseljenoj zemlji Selvanta. Prije toga nitko ništa nije vidio ni čuo, prisjećat će se Alirio Ibarra. Bila je to noć koja je obećavala mir, isti mir s kojim su se on, sin kovača i kućanice iz obližnjeg sela, i ona, kći trgovkinje i šamana iz Ardille, vjenčali prije točno četrdeset i sedam godina. Petnaesti svibnja, topao dan, vlažnost niska, najviša temperatura do dvadeset šest Celzijevih stupnjeva, najniža trinaest, nebo bez ijednog oblaka, vidljivost potpuna, opasnost od buke niska. Dan je bio ispunjen mirom, kao i njih dvoje, jer brak je bio samo formalnost; Elena je tad bila trudna sa Maríjom i već su živjeli zajedno u Selvantu. Bio je to miran dan, četrdeset i sedam godina kasnije, bila je to mirna noć, ispunjena čežnjivim pogledima, uzbuđenim otkucajima srca, prsta, međunožja i koljena; njena ruka na njegovoj nozi, njegova brada na njenom ramenu, njeni prsti koji već četrdeset i sedam godina poznaju svaku točku na njegovoj koži i strane svijeta prema kojima će se usmjeriti njegova stopala i usne i ud, njegove usne na njenom vratu, vrhovi prstiju na unutarnjosti njenih butina, tišina koja razumije ritam nadolazećih uzdaha, pokreti koji razumiju seizmološke procese unutarnjih potresa tijela i reljefaste oblike na koži, mir koji uvjetuje potpunu predanost nadolazećim nemirima i pucanj. Pucanj i „sad ću da ti jebem majku”. Pucanj. Pucanj i „kurvo bezobrazna, ti ćeš meni”. „Bježi u sobu”, rekao je Alirio Ibarra. „Jesi siguran?” pitala ga je Elena. „Jesam”, rekao je. „Pička ti materina”, čulo se negdje u blizini kuće. Alirio Ibarra je iz ormarića za cipele izvadio pištolj i strpao ga u džep. Pucanj. Istrčao je ispred kuće čvrsto stiskajući pištolj. U potpunom mraku uspio je nazrijeti Juana: stajao je pijan ispred vrata njegove kuće, a zatim se počeo kružno teturati oslanjajući se na dvocijevku koju je vukao po zemlji i povremeno njome nespretno vitlao u zraku. „Šta to radiš?” povikao je Alirio Ibarra, i dalje čvrsto stežući pištolj u džepu. „Sve su one kurve, don Alirio. Kad vam kažem! I ona vaša… A ova moja pogotovo. Sve! Sve su one kurve, pička im materina”, vikao je, a zatim pušku uperio ka nebu i nespretno ispalio još jedan metak. Alirio Ibarra mu je prišao, sve vrijeme držeći ruke ispred sebe. „Hajde, spusti to. Gdje je ona?” „Ona? Don Alirio, ona za mene ne postoji, razumijete li”, rekao je i snažno otvorio oči i glavu nagnuo naprijed. „Gdje je ona, jebote?” povikao je kad se Juan glavom naslonio na njegovo rame. „U pički materinoj je ona, a ja sam u paklu, don Alirio”, počeo je jecati. „A Juanita?” „Na poslu, gdje će drugdje biti.” „Dobro. Hajde kući, ići ću ja s tobom.” „Ágatu kad vidim… Moju Ágatu… Ubit ću je, don Alirio, ubit ću je”, mrmljao je. „Nećeš nikoga ubiti, vodim te kući.” „Hoću, hoću bogami.” „Ne seri, ovdje nema Boga”, rekao je smirenim glasom. „Elena! Elena!” Ugledao ju je na prozoru i da okolnosti nisu bile takve kakve jesu, dozvolio bi sebi da pomisli koliko je voli: njenu meku ali željeznu narav koja otmjeno priznaje vlastite slabosti, njenu predanost da u nemogućnostima nasluti mogućnost, njenu potrebu da vješto otkrije i zaroni u najmračnije oblike vlastitog i tuđeg bivanja, njenu hrabrost koja se u viškovima izlijevala u njegove ruke, jer istina je da je Elena bila mnogo hrabrija od njega, Elena je bila dovoljno hrabra da tumači tišine koje ljudi nespretno ostavljaju za svojim riječima i zato je znao da joj više ništa ne mora reći. I dok je Alirio zajedno s Juanom naslonjenim na njegovo rame išao prema kući Solísovih, Elena je istrčala iz kuće, bosa i u spavaćici, i krenula u potragu za Ágatom Solís, pažljivo koračajući po kamenju i mokroj travi. Pronašla ju je u njihovoj štali, tik kraj Florencije, njihove simentalske krave koju su kupili prošle godine na sajmu u Ardilli i koja je ubrzo nakon što je došla u Selvanto postala jedini svjedok Aliriovog zločina, njegovog prvog i posljednjeg posrnuća u selu uljuljkanom između nekoliko hektara šume i brda i brežuljaka koji će još stotinama godina iznova pripovijedati priču o misterioznom biću iz šume Selvanta.
MIHAELA ŠUMIĆ je spisateljica i prevoditeljica rođena 1998. godine u Banjaluci. Završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz.“ Čitateljima se predstavila na festivalima književnosti „Imperativ” u Banjaluci, „Rukopisi” u Pančevu i „Kikinda Short“ u Kikindi i Beogradu. Do sada je objavila zbirku pjesama „Nekoliko sitnih uboda” (Imprimatur, 2020), za koju je dobila nagradu „Čučkova knjiga” za najbolju prvu knjigu objavljenu u 2020. godini, zbirku priča „Herbarij svete smrti” (Imprimatur, 2021) za koju je uz još osam naslova dobila regionalnu književnu nagradu „Štefica Cvek“, zbirku poezije „Imenik Laure Carvalho“ (Imprimatur, 2022) i roman „Čovjek vuk“ (Imprimatur, 2024).
siluete sa dugim vratovima i pravougaonim glavama čvrsto zauzimaju mesto na zidovima već dvadeset tri godine
tu su svake noći da me podsete na dečije strahove kada su uvežbavale moju hrabrost
sada stoje kao igračke koje po inerciji nisu sklonjene još iz onog vremena
dok ih gledam bez straha i u njima vidim samo bezopasne senke nastale prema oblicima predmeta kojima sam okružen iz druge sobe dopire zvuk aparata za merenje pritiska i kašljucanje prepoznatljivo za srčane tegobe
bubne opne postaju novo mesto za koje se lepi strah
u neprestanom iščekivanju trepere za razliku od zidova
tek toliko da ne mogu da zaspim
***
KATARZA
od malih nogu voleo sam da gledam kada se u mašini za veš pokrene centrifuga
izazivala je u meni strah i vrtoglavicu
uvek sam osećao želju da pobegnem ali me je nešto mnogo snažnije zadržavalo ispred okruglih staklenih vratanaca u kojima se ogledalo moje lice
taj odraz u staklu me je užasavao iako sam znao da sve bezbedno posmatram spolja i da mene lično ništa ne vrti i ne cedi
trenutak kada se bubanj zaustavljao u meni je izazivao takav osećaj olakšanja kakav i danas poželim kada me zavitlaju sve centrifugalne sile sveta
***
U PRIČI
čkiljio sam na oba oka i vrhom kažiprsta mrdao gore dole zamišljajući kako sa oronule fasade noktom grebuckam farbu koja se ljuštila a zatim i malter koji je otpadao u velikim komadima
činilo mi se sasvim pošteno to ogoljavanje cigle do crvenog mesa do saznanja da je jedan čovek kojeg sam poznavao tu prvi put pre devedeset i nešto godina ušao povijen u pamuk a jutros poslednji put izašao u kućici od drveta
uporedo sa sazrevanjem pamuka u drvo fasadu i čoveka ispričala je ista priča puna uzbudljivih obrta
s promenljivom srećom i s prahom zdrobljene fasade među prstima već sam protutnjao kroz jedan krak takve priče koji se i dalje levkasto širi ali je već u ranoj fazi stvrdnutog pamuka zato
bolje da ništa ne grebuckam i ne čačkam
sa svoje strane i sam ću pisati priču ali jednostavno bez ubrzavanja istorije
***
SENKE U ĆEBETU
pratim prstom linije na ćebetu kako je toplo mesto za crtanje dopisujem šare da me još jače ugreju iznenada zastanem kad naiđem na nabore podsećaju na hladne pećine senke su tamne i beskonačne protresem se da zaboravim sednem na svoje mesto za stolom nisam gladan ali prijaće mi da sa najbližima podelim tople boje u supi kad završim moraću da ispravim ćebe i nastavim da crtam ne treba ići daleko i loviti vrela nebeska tela nacrtaću običnu grejalicu
***
POVEZ
poetsko istraživanje; inspirisano esejom o Kafki Lade Žigo Španić
za povez oko očiju znamo uglavnom posredno iz književnosti filozofije psihologije antropoloških eseja i pomalo po slutnji a najmanje smo ga svesni u realnosti
treba ga ispitati i poći od segmenta gušenja i stezanja u grudima
nauka ga nije klasifikovala kao organ u sistemu organa jer se po strukturi i funkciji razlikuje od svega što se pod tim podrazumeva
odnekud u sebi znam (a to odnekud je izvor moje lične poetske nauke) da postoji prirodni zakon koji predviđa da se rađamo sa ovim neidentifikovanim organom ali je on u početku neaktivan da bi se aktivirao odrastanjem sa ciljem da ga se tokom života oslobodimo
to oslobađanje je razvojni put i ne dolazi sam po sebi potruditi se treba a u mom slučaju to znači da ne želim neprirodno da umrem vezanih očiju ne bih da samo prođem i odem nadnesen nad računima ili vatrometima koji pucaju iz ekrana i neću da budem uzoran jer su kriterijumi uzornosti mahom sumnjivi
možda je infantilno ali svakako ne želim nikada da umrem mada to isto svi potajno žele
treba mi nit koja sve povezuje a preda mnom su nepovezane slike koje se sve većim ubrzanjem nekontrolisano nižu
lepe su ali apstraktne usred konkretnog života to nije dovoljno za sreću treba što više običnih radnji što prozaičnijih to bolje a eto stalno se vraćam na apstrakciju
kao kad kažem
jesen je najlepše godišnje doba kada boje mogu biti i mirne i razbuktane sa kišama koje spiraju rane koje su se gnojile na suncu
pa zatim matematika je prelamanje života u svemiru gde su zvezde pitome i jasne
sve to razumem i sve me to uzbuđuje pa ipak ne osećam to na koži kao nešto lično jer ako je to sve onda je to opsesija a opsesija je opsesija i onda kada se razlikuje od opštih opsesija
neopipljive istine su hladne oblaci oko glave su olovni ružni kada bih samo mogao u nekom trenutku hrabrosti u eksploziji da ih pretvorim u perje kojim ću puniti jastuke
ne mogu da znam kakve bi vrste bila ta eksplozija niti zašto bih punio jastuke bitno je da to bude nešto što mogu da dotaknem i uradim svojim rukama
desilo bi se dahom koji slobodno struji i koji bi razvejao sva moranja spoljašnja i unutrašnja i vratio mi vidike iz vremena nevinosti
a onda bih mogao da živim uzvišeno
mljackao bih dok jedem i srkao bih kafu komšiji bih rekao dobar dan pomazio psa vikendom spavao do podneva svaki dan doručkovao ručao večerao da ne opisujem dalje jer ništa ne sledi neočekivano sve što se spolja može videti već je viđeno otprilike tako jer i ovo je samo misaoni eksperiment dakle fikcija ali bitno je uočiti da postoji razlika između uzvišenog mljackanja onog po mojoj zamisli i onog koje je simptom ubijenosti u pojam to je ono što ne možemo spolja videti ako nemamo iskustva u opservaciji
iz ovoga kao otkriće sledi zaključak da
želim da živim Kafkinu žudnju a to je nebitan život u očima ljudi a velik u svakom ličnom trenutku
nisam otkrio baš ništa novo to je i Kami shvatio na svoj način i ne samo on ali otkrića nisu knjiška nego lična stvar pa lično ne znam da li ću tako uspeti da zauvek ostanem srećan
povez svakako neću nositi i
ako ustanovite da mi stihovi boluju od apstrakcije znajte to ja bolujem od neke tuge
ali obećavam
pisaću i tako da pokažem da na plafonu moje sobe sa svim njegovim pukotinama i neravninama obilno struje beskrajna nebesa (koja se uz malo truda lako mogu pipnuti)
____________________________________________
SIMEON CEROVINA, rođen 2001. godine u Beogradu, apsolvent je Filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počeo je da piše sa svojih osam godina i nikada nije prestajao. U školskim danima često je nagrađivan, ali su mu zbog doživotnog prijateljstva koje je tada stekao najdraže one nagrade koje je ostvario 2016. i 2017. godine na međunarodnom konkursu koje je organizovalo Kulturno udruženje Lasta (La Rondine) iz italijanske regije Lombardija. Zastupljen je u časopisima i zbornicima, kao što je Panorama nove srpske poezije (Euromedik, Beograd, 2024.), a pesme su mu objavljivljivali i regionalni online portali, kao i dva italijanska i jedan belgijski. Finalista je Timočke lire 2024. Autor je rukopisa dve neobjavljene zbirke pesama. Osim poezije, voli ponekad da napiše i poneku kratku priču. Živi i studira u mestu svoga rođenja.
Dedo, Bilo mi je deset, kad si otišao Bio si jak, sačuvao si nas, ali bilo te je strah da odeš Pamtim dok si mi pričao Čuvaj pero, ne troši, trebaće Pomalo sam te čudno gledao Čuo sam te, dedo Zbog tvojih reči spoznao sam težinu slova Da li si bio umoran, dedo Od ove prolaznosti Od ovih soba Da si ostao, da li bi bio Neko drugi Cenu sve ima, samo, ko je ovu platio? Onaj što je izašao, ili onaj za stolom? Dedo, izvini Budio sam te jutrima, kucajući kostima po tvojim vratima Hteo sam nešto da ti kažem, samo Nisam imao reči Dedo, nisam te zagrlio, žao mi je što ti se topline ne sećam
Zubi su mi još uvek beli, ti si tvoje dao za moje A smejao sam se, onoj čaši Kako sam samo bio naivan i dete Otišao si, otišao odande gde si rođen, bez belih zuba Da bi na kraju tvoj krov postao moj, a ja naivan i dalje I njega bi da rušim Ako ti znači, tvoju sliku čuvam A na slici iz vojske, video sam sebe Imao si taj tihi pogled Njime volim, dedo Nije čovek igračka, rane zarastu, ali dete pamti Nisi ti dedo umro Potrajaće ova tišina I uvek u sumrak ti bi rekao: Nahode, dan ode
***
NIZ
Kiša. Ti držiš kišobran njemu, a tebi Čovek koji kisne
***
PRVA PESMA
Najpre sam zamislio nešto, nešto se smestilo na ništa Zatim, ništa je dobilo vidljivost, na pola, stavio sam vertikalnu crtu Levu stranu, obojio sam u tamu, predstavljala je loš potez, negativno Zatim, desnu stranu, obojio sam svetlo, predstavljala je dobar potez, pozitivno Zatim sam oblikovao ivice, i povezao ih linijama utvrđene boje Ništa je bilo nešto, oivičeno To nešto, nazvao sam život Duša kročila je njime, koju sam stvorio slučajno Prosula se boja Dok sam birao četkice I da ne bude sama, dodao sam još jednu Da bi opstala, hranila se sa obe strane I tu se razmnožila, zamišljala svet Videla je ivice drugih svetova, ali nikada nije mogla da ih dodirne A iza tih ivica bile su druge ivice, i samo su se nizale, i nizale
16. novembar 2017.
***
KAZALJKE I LEDENICE
Pletenasto posmatranje još jednog pasusa Laktom čisti nasloni dremaju
Rado bih bila negde, radije izrekla i isekla Što me ne vidiš? Idi! Ne trebaš mi, ni ti, ni bilo ko. Idi! Pusti moje, meni, ništavilu, tišini, mašnicama Žmurim, kada ugledam, ne želim da me vidiš Šta će lekovi sećanju? Nisam ti svoje rekla. Idi i ne vraćaj se Ni ne znam te, ni ne želim Šta god da si, deluješ daleko sa sve tim pokretljivim obrazima I dodirima očiju Poručuješ, to prolazi, ali kroz mene Ovaj nakrivljeni dan je samo duh, neću dug, ne posmatraj nebo, ni mene Reći ću ne, neću da čujem, samo ću reći i nalepiti flastere Trebalo bi da naučiš imena tih nepouzdanih listova što ti skrivaju pola lica Samo tada zeleno se rukuje i zamišlja Kazaljke i ledenice
***
JAPAN
Sve ovo treba negde da završi Preduboko detinjstvo skita Uvek to dete, upućuje nekoga ko nije tu Kao da odgovara sebi I razmišlja šta je na meni njima čudno Enciklopedija cvetnih imena Pomisao, i ovo je nekome najbolje vreme Idem, nepripremljen da se nahranim Paukov ljiljan Preduboko detinjstvo
__________________________________
IZUDIN AŠĆERIĆ rođen je 4. decembra 1995. u Novom Pazaru. Od rođenja živi u Gluhavici, u Tutinu. Završio je studije geografije na Prirodno-matematičkom fakultetu u Kosovskoj Mitrovici. Danas predaje u tutinskoj Gimnaziji i Osnovnoj školi „Aleksa Šantić“, svom klasju. Polaznik je Planinarskog društva „Beleg“, član „Ekološkog pokreta Sačuvajmo“, član folklorne sekcije „KUD Tutin“. Njegove pesme objavljivane su u književnim časopisima i na web portalima. Pohađa Radionicu kreativnog pisanja Enesa Halilovića. Takođe, pohađa i Časove kreativnog pisanja kod Nadije Rebronja. Svoju prvu knjigu poezije, „Sirovo perje“ objavio je 2023. godine.
svi mi koji još uvek letimo pritajimo se uljudno i mirno budimo svačiji i ničiji putujmo u gradove pustinje planine doline i velike nizije gledajmo ovaj čudesni svet ubrzanja kako nam daruje sebe budimo sigurni u svoje odluke koje se tiču nas i našeg prava da budemo glasni kada recitujemo tina ujevića pobedimo ovaj nepravedni sistem tlačenja poletimo u instambul da vidimo zlatne crkve i džamije idimo u ishafan da se šetamo po mermernim mozaicima i čitamo reči svetog kurana uklesane u plave džamije šetajmo se pored moćnog atlantika da osetimo tu hladnu vodenu snagu kako talasima piše posejdonove poruke iz dubina pevajmo u bruklinu na sav glas pesme tomasa dilana zabodimo par vikodina i uđimo u neki džez bar u opasnom delu grada i potucimo se sa lokalcima odvaljeni od dobrog burbona jedimo kiselo slatku porciju piletine u velikom hong kongu i šetajmo unazad po velikim stepenicama u njemu obilazimo groblja u parizu i budimo oprezni ako nam se previše dopadnu gledajmo stare filmove u zagušljivim bioskopima krakova čitajmo kanta u originalu po hodnicima hajdelburškog univerziteta budimo skulptori starogrčkih bogova u muzici melanholije rima brodimo do drevnog pireja sa egipatskim žitom u drvenim brodovima igrajmo šah u mumbaiju uđimo oprezno u srce konga i šetajmo se goli njegovim tamnim i beskrajnim džunglama plovimo mekongom kroz celu indokinu i pušimo opijum na toj reci gde nema kraja igrajmo poker u šangaju gde je ulog neki stari artefakt u kojem je sadržana esencija prvobitnog univerzuma raspravljajmo o krleži u zagrebu njegovom poduhvatu da obuhvati pisanjem ceo svet igrajmo mango igrice tamo u četvrti jakuza u tokiju nesvesni naših poraza penjimo se na kilamandžaro i posustajmo negde blizu vrha od daljeg uspona jer je to u ovim krajevima znak da smo sklopili pakt mira s bogom uputimo se u močvarne predele misisipija živimo tu neko vreme u zemljanim kućicama koje nam donose zaštitu od kiše koja u ovo doba godine često pada pođimo do hladnog tibeta u lasu da naučimo čitati u originalu tibetansku knjigu mrtvih šetajmo se gabaldijevom ulicom u kairu gde ćemo naučiti šta su to istinski mir i pravda ušetajmo se na magarcu u nebeski jerusalim da vaskrsnemo iz narkomanskog sna u svet istinski živih vozimo se orijent ekspresom da proverimo šta filozofija putovanja znači za nas pešačimo na hodočašću dugom dve hiljade mija kroz saharu u potrazi za novim božanstvom provedimo ceo život sa beduinima umrimo pod njihovim šatorom vaskrsnimo i uradimo to ponovo pričajmo sa mikelađelovim skulpturama žive su izučavajmo kompoziciju botičelijeve venere da bismo pronašli tajnu svetlosti posmatrajmo kroz uveličavajuće sečivo prostor na slikama jana vermera da bismo otkrili tajnu prostora tražimo u tangeru maroko srebrno oko da bismo otkrili tajnu vida trčimo od bostona do floride istočnom obalom i nosimo pri tom majice sa natpisom silvija plat sednimo na klupu u central parku i obraćajmo pažnju na sitne neobične detalje spoljašnje manifestacije nesvesnog kod ljudi slušajmo gustav malerovu petu simfoniju u beču u izvođenju beogradske filharmonije gledajmo pomračenje sunca u mongoliji naučimo da budemo dobri retoričari na obalama egejskog mora u staroj grčkoj ali pre svega budimo uvek dobri ljudi
***
MOLIM VAS, BEZ PREJAKIH REČI
ulazim u zgradu drajzerove na skidanje od trenutne nemoći shvatam sada ironiju sarkazma i pitaju me u odeljenju za prijeme čime se u kojim količinama gudram odgovaram dvadeset trideset trodona dnevno trideset četrdeset bensedina dnevno pa se zabodem u kladionicu da novac ulažem u nadu da će sve biti u redu lezi na krevet da ti damo inekciju tečnog trodona i očitamo lekciju zašto si propao kao ljudsko biće i zašto ne treba mešati piće sa drogama svih vrsta sedi na ovu stolicu i gutaj naše pilule oporavka i resocijalizacije i ne pomišljaj na mahinacije ili te izbacujemo iz vrtića za odrasle pričam sa psihijatrom kaže da umirem ovim tempom za par godina smrt mene ne plaši samo odsustvo smeha i frojdovske teorije kojima me posmatrate vidite lično preferiram junga i maksa šelera kada kaže da smo decentrirana bića valjda tako još od kopernika nismo više centar univerzuma pradedovi nam se obraćaju kroz različite narative patrijalhanog koda i mi ih mrzimo zbog toga vi ste gospodine nemogući reče mi on (psihijatar) doktore želim da postanem teolog napolju vi ste ozbiljni da želja mi je učestvovati u redefiniciji pojma boga i sotone možda bogu budem prihvatljiviji tako vi mislite da vas bog ne voli prilično sam siguran da ne ali bog je univerzalna ljubav čiji bog doktore ne pratim vas verujem u plotinovog boga jedno ekstazu kojom ga milujemo i spajamo se u jedno verujem da su materija i pluralitet grešni okovi gde smo robovi mesa i tela požuda htenja erotskih fantazija i želja izvinite doktore ovo nije antologija samo vas zajebavam verujem u trodon ako baš morate znati verujem u spermu i samonedisciplinu verujem u ideologiju narkofilstva i neuništivosti kapitalizma verujem u muški ud i verujem u boga posejdona i snagu mora da spere moje grehove sad gubite moje vreme gospodine x molim vas da izađete
***
U BAKINOM DVORIŠTU
Stoj obešena lipo.
Budi smrtno lepa. Ureži na kori hiljadu pogleda u budućem hladu.
Davi se otpadnim vodama udahni san olovno nežno i shvati mećavu sveta.
Ukrivo gledaj kad hodaš po akacijama.
Krv lije pornografija stila vezanog za porodičnu omču.
Blizu je otpad ugažene poezije.
Delići nečije želje i oklop oko našeg zajedničkog dna.
________________________________
BORIS MANDIĆ rođen je 26.1.1985. u Zadru. Završio fakultet Političkih nauka u Beogradu. Objavljivao poeziju i prozu po raznim časopisima. Živi i radi u Beogradu.
Kada se rastope; sastavljam ih po sećanju. Zeman. U nadi da će novi oblik nežnosti biti starom sličan. A mora i biti. Jer sam vičan; dokazati život u rastojanju. Kada smrti nema
Što ih više sastavljam, više nestaješ. I tako vešto odmičeš od trajanja. Ali te i dalje stvaram
sa blagim strahom; kao zaboravljeno pismo
Bilo kako bilo; struje vremena bruje u tebi dok ne budu rođene. Plašim se da te ne odaju ožiljci na licu, ožiljci na dlanovima, tvoje svete opekotine
***
LJUBAV
Ipak, ne smeš preseći ovaj tok vremena. Neka te ne muči šta je bilo na kraju. Utisnuta u meko drvo, tajna semena; i dalje zagovara o prvobitnom sjaju
Iza te formalnosti, leži priča; za vekove vekova načeta vrata. Bilo bi dobro da smo umrli u nagosti; skoro stvarni kao pozlata zlata
Ali konačno smo natpevani; sami sobom. U sporom venčanju rebara što brode. Zbog te želje da nas nema među grobovima; mi najzad prevedeni na jezik vode
Ipak, makar u mom pepelu noćevala neka strašna buka. Ne volim te samo u ovome telu; već i unutar zvuka
***
DA SAM
Voleo bih da kao kamen ispod nogu imam na stotine nogu
da me niko nikad ne podigne
da na zemlji budem bliže Bogu
Voleo bih da sam kao trava ona čuva zelenilo moje majke
koja stari
Voleo bih da sam na kraju ružne bajke
ali da me nisu pojele stvari
_________________________________
RADE ŠUPIĆ rođen je 2000. godine u Lazarevcu. Studira etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Knjige pesama: Po instrukcijama umrlih (2022) i Apologetika pisarnice (2024). Učestvovao je na 53, 54, 55. i 56. Festivalu poezije mladih u Vrbasu. Ove godine bio je u žiriju za nagradu „Milan Đokić“ u Kraljevu. Radove je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima i portalima.
čovjek-časopis 