ponekad je kišilo dok si u Novom Sadu čekala prigradski autobus broj dvadeset i četiri da te odvede u rodno i, ispostaviće se, smrtno mesto tvoje voljene babe
ponekad je kišilo, i ti bi se sklonila pod nadstrešnicu ne razmišljajući o toni armiranog betona što vibrira iznad tvog krhkog tela
Stari Sloveni užasavali su se pomisli da bi zvezde mogle pasti u svojim kosmogonijskim vizijama prikucavali su ih ekserima za kupastu kupolu tako su mogli da koračaju uspravno i bez straha ispod modrog svoda u kome su obitavali njihovi voljeni bogovi
mi smo razlabavili eksere razljutili smo bogove i nebo nam se gle čuda sručilo na glavu ono što nismo znali jeste da je nebo iznad nas napravljeno od tone armiranog betona
Poskliznem se, odsutno gledam kako se to događa S muškim djetetom u naručju ponirem kao ošamućena Zatečena Bogorodica, u padu se ipak prirodno Poput mačke u nekoliko navrata prevrćem, tražeći Najbolji način da sletimo dolje u more, na stijene
Pribirem se, u letu odlučujem, čvrsto podižem Dijete rukama iza svojih leđa, a prsa si Postavljam naprijed, imam plan: puknut će mi, Rasprsnuti se grudi, ublažit će nam pad Ubit ću ženu u sebi da bismo oboje preživjeli
***
POSLIJE ODLASKA
U našem neboderu stvari još na neko vrijeme ostaju iste Parking je kreativno obojen automobilima iz cijeloga kvarta Prozor gleda na nebo, zgrade, malu plavu kuću, Konzum, ipak najviše nebo Skladni mladi par s djetetom svakoga jutra vedro ulazi u dizalo Umornim i mirnim avetima praznih stanova ne smeta smijeh i glasna muzika Vitke starice vodeći pse malih pasmina promašuju razizemlje
***
JA ĆU IH IPAK ZADRŽATI
Stvari koje si mi dao, a katkad poželim sve ti ih ljutito vratiti, raskrstiti, baciti ih pred tebe na stol u svežnju, u vrećici, poslati ti u paketu, bezbrojne su, raznolike, složene prirode, neodređenoga oblika, nejasne tržišne vrijednosti, bojim se da je ikakav povrat unaprijed osuđen na apsolutnu propast, mogu ti eventualno nadoknaditi vrijednost u novcu, hrani, kavama, prisutnosti, ako bi se mogla za prisutnost odrediti nekakva striktna satnica, ali najveći dio čine stvari neuhvatljive, neizbrojive i nemoguće: one koje ti nisam mogla pružiti natrag ni dok si mi ih davao, one previše divne da bih ih se ikad realno mogla odreći, one previše teške da bih mogla poželjeti da ih primiš.
***
U TVOM DIVNOM SKLADU
Svi smo mi uvijek nekakvi, svi imamo svoje javne i privatne razloge, svoje suptilne i podsvjesne motivacije, svoja tempa, svoje ukuse, svoja nadograđivana primarna iskustva, neki temeljito, stručno i dizajnerski usklađeno, neki skromno i skrpano, ali sebi i svome dosljedno, na vlastiti način stabilno, na vlastiti poremećeno, i ja sam to u potpunosti shvatila.
I što ću sada, ni na koga se ne ljutim, nikome ništa ne zamjeram, sve razumijem i opraštam, sebi najviše, kako je i red, no i drugima sve po redu, ali čemu da se čudim, kako onda da živim, kako da pišem, upropastila li si me, empatijo bajna.
***
ŠTO SAM DOZNALA KAD SAM UPISALA U GOOGLE “SVATKO JE”
Svatko je normalan dok ga ne upoznaš Svatko je sposoban za vezu Svatko je važan Svatko je jedinstven
Svatko je nevin dok se ne dokaže suprotno Svatko je kovač svoje sreće Svatko je na svom putu Svatko je zamjenjiv
Svatko je na kraju sam
____________________________________
MARINA KUZMIĆ LASZLO rođena je 1978. u Zagrebu. Završila je studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i pohađala Klasičnu gimnaziju. Prevoditeljica je i lektorica, specijalizacija plastični kirurg i psihoterapeut za sve vrste napaćenih tekstova. Njeguje kvalitetne odnose s djecom i mačkama, nešto ambivalentnije s bradatim muškarcima. Zanima je ljubav i psihologija odnosa, uglavnom tim redom. Piše cijeli život, na hrvatskom i engleskom jeziku. Objavljivala je poeziju u školskim i studentskim časopisima (μ, Ka/Os), na književnim portalima (Anna Lit, DPHJ, čovjek-časopis, booke.hr, Libartes, Poetris, Časopis Kvaka, Dunjalučar, Metafora), a na Facebooku objavljuje poeziju i mikroproze. U posljednje vrijeme počela je pisati i kratke priče, kao i osvrte (Perkatonic). Pohvaljena je na natječaju za književnu nagradu „Milivoj Cvetnić“ 2022. Pjesme su joj uvrštene u zbornik „Šaputanje lipe“ 2022. Prvu online zbirku, Odlično smo se razumjeli, objavio joj je u veljači 2023. Balkanski književni glasnik. Uvrštena je u zbirku pjesničkog natječaja „Josip Prudeus“ 2023. Ušla je u širi izbor Presing izdavaštva za najbolju zbirku pjesama 2024. Bila je finalistica natječaja „Marija Jurić Zagorka” za najbolju gorku priču 2025. Ožujak 2025. provela je na književnoj rezidenciji u Kući za pisce – Hiži od besid u Pazinu. Članica je Društva profesora hrvatskog jezika. Bila je urednica na blogu čovjek-časopis – regionalna književna panorama.
Jednog jesenskog jutra Mirko Poriluk usporenim je koracima hodao seoskom cestom pušeći cigaretu. Seoske žene isprsile su se na plotove kad je prolazio selom i dovikivale razne prostote. Glavna za takve budalaštine bila je Jagica, a kasnije joj se pridružila i Anka. – Mirkec, kaj pa ti se med nogami skriva?! Je i dolje neki klobuk? – upitala je Anka. Jagica je uzimala vodu iz bunara kad se Poriluk zaustavio ispred njene kuće. Odložila je teške kante na pod i zagledala se u Poriluka. – Kaj hočeš, črvljivec gerdi?! Mekni se od moje ljese, od moje hiže! E si me čul?! Te cigaretljin bum ti h gubec narevala… Verni se gore h Černu hustu! – vikala je Jagica. Poriluk nije ništa odgovorio. Popravio je veliki klobuk, a plavo odijelo zaplesalo je na njemu kad je malčice zapuhao vjetar. Bacio je opušak cigarete, stao na njega čizmom i posegnuo u džep za rupčićem. Obrisao je smežurano čelo koje se skrivalo ispod klobuka i polagano spremio rupčić natrag. – Znam vse, Jagica. Znam kak ste pesa od pucice hbili. Bokca ste zatukli z lopatu i iza štale na gnjoj zakopali – mirno je progovorio. – Kaj si ponorel, si se ludih gljivi najel?! Mekni se od moje ljese! Impa vsi h selu znaju po kmice z huste ide van, do pesima čavle zabija h mozak i tira ljude da se h štale obesiju! – Jagica, sramota vas budi. Gde vam je hnučica? Ste joj morti rekli gde je njezin pes? – Prvi gerdomu vragu! Eto ti gde je! Zdej me pusti na miru i nek te vrak nosi, črvljivec prokleti! Eliza se skrivala ispod odškrinutog kuhinjskog prozora i čula cijeli razgovor svoje bake i Mirka Poriluka. Bila je spremna oprostiti baki što nije poštedjela njezinu najdražu kokoš jer je znala kakva sudbina čeka kokoši u selu. Nije mogla vjerovati da bi baka ubila psa koji je do nedavno bio štene. Mali Lav joj nije napravio ništa nažao. Eliza je bila prestravljena. Sumnjala je u baku jer je znala da ne voli kad se igra sa psom. Bojala se što bi joj baka mogla napraviti ako je neće slušati. Skutrila se ispod prozora i položila glavu na koljena. Srce joj je počelo ubrzano lupati, a ruke su joj se tresle. Mogla je čuti zvukove Porilukovih radničkih čizama koji su polako jenjavali.
***
Te večeri Eliza nikako nije mogla zaspati. Nije ju smirila ni melodija balerine na navijanje. Cijelu noć nije prestala kašljati. Probudila se tužna i izmučena, no pod svaku cijenu željela je saznati je li Jagica zaista toliko zla da je ubila njezina psa. Najviše od svega željela je da joj Poriluk vrati majku, ako je uopće živa. Svaki trenutak u kući za nju je bio ispunjen sumnjom i strahom. Kašalj joj se pogoršao otkako je ostala bez ljubimca, a dane je provodila u samoći. Više nije imala nikoga na svijetu. Počela se sve više bojati bake. Više se nije usudila pitati smije li ići kod mosta na igranje. Bila je uvjerena da bi joj baka mogla nauditi ako zakasni kući. Sve više ju je tištila pomisao da je Jagica zla poput maćehe iz priče o Snjeguljici. Dani su prolazili, a osjećaj gađenja prema baki postao je nepodnošljiv. U mislima su joj se vrtjeli prizori mrtvog Malog Lava, a noću je čula njegove jecaje u snovima. Strah i sumnja postali su joj prevelik teret i znala da je mora nešto poduzeti. Skovala je plan. Svaki je korak detaljno prolazila u mislima, čekajući trenutak kad će baku omamiti san. Nikad ne smije saznati da se iskrala. Odlučila je saznati istinu, čak i ako to znači suočiti se s Porilukom u Crnoj šumi. Naumila je ponuditi baku i oca u zamjenu za majku i nadala se da će pristati. Znala je da, jednom kad zakorači u Crnu šumu, možda za nju više nema povratka. Eliza se iskrala iz kuće točno u ponoć. Osjećala se kao prava Pepeljuga, samo što je umjesto staklenih cipelica obula iznošene tenisice. Uzela je stari fenjer iz podruma. Pažljivo je otvorila prozor i stala na donji okvir, čvrsto se pridržavajući za rub. Prozor nije bio visok i noge su joj gotovo dodirivale tlo. Otpustila je stisak i tiho se spustila na tlo. Magla je te večeri bila neobično gusta. Bez fenjera bi se sigurno putem izgubila. Dok se spretno penjala na brijeg prema Crnoj šumi, njezina pidžama s medvjedićima nije ju previše grijala. Stigla je do najdubljeg mraka. Začula je dubok glas, a fenjer joj je skliznuo iz ruke.
H megli ja živim… Vrganj sam h husti! Zapamti! Ničeg se ne bojim…
– Pucka, luda pucka… Kam te vrak nosi?! – Mirko? Mirko Poriluk? – oprezno je izustila. – Ja sem. Gdo bi drugi bil. Nema nikuga drugoga h Černoj husti. Nemaš se čega bojati, pucica! – rekao je Poriluk, a Eliza se stresla od straha kad je zakoračio prema njoj. – Znam ja jake dobre kaj o meni govoriju. Da sam hbil tvoju mater, da pijem ljudima mozak i hičem ih k bijesnim ljesicami… Same bedastoče! Pak mi je sega toga dosta! Rajši se z ljesicami spominam nek z ljudi. Ljepe mi je tople pod mahovinu i nigdar nisam lačen! Eliza je uzdahnula od olakšanja jer je uspjela pronaći svoj fenjer. Stvor ispred nje bio je velik poput čovjeka. – Čula sam kaj ste se ti i moja baka spominali… Zdej mi reči, gde mi je mama? Je živa? Kaj si joj napravil? – tužno je upitala Eliza i oprezno se udaljila od Poriluka. I dalje je čvrsto držala fenjer u rukama i nije mu se približavala. – Dete drago, nemaš se čega bojati. Mater ti nije h Černoj husti, sele poveda gluposti i nebuš ju tuj nigdar našla. Babica je hbila tvojega pesa, ali bum ga oživel! Buš se z njim igrala h mojoj husti! – rekao je Poriluk, a Eliza ga je znatiželjno pogledala. Zamislila je kako bi bilo lijepo da je Mali Lav ponovo živ. – Oživel sam pese z sela! Pese koje su hbijeni iste kak i tvoj – dodao je ponosno. Eliza ga je sumnjičavo pogledala, još uvijek nedovoljno uvjerena. – Dokaži! – rekla mu je, a on ju je pozvao do gnoja iza bakine staje. Pažljivo ga je slijedila dok su hodali niz brijeg. Dok su se polagano spuštali, dim njegove cigarete stapao se s maglom. Eliza je fenjerom osvjetljavala put i ubrzo shvatila da su stigli do Jagičine staje. Provirila je u kokošinjac, iz kojeg se nije čuo niti jedan zvuk. Kokoši su spavale dubokim snom, a njihova tijela nadimala su se ispod gustoga perja. Poriluk je ušao u gnoj i pružio Elizi ruku da se popne preko zidića. Svijetlila je fenjerom dugo i strpljivo sve dok je napokon ugledala beživotno tijelo Malog Lava. Svijetlosmeđe krzno izdvajalo se iz mora gnjilih rajčica, luka, krumpira i kokošjih glava. Dok je Poriluk podizao psa u naručje, Eliza mu se uspjela približiti. Silno je željela saznati zašto skriva lice i oprezno je posvijetlila fenjerom ispod njegovog klobuka. Lice mu je bilo prekriveno crvima koji su izlazili iz njegovih ušiju i očiju. Crvi su gmizali, ostavljajući za sobom tanke tragove sluzi. Neljudsko lice ispred nje izgledalo je kao prljava spužva za suđe. Ipak je istina sve ono što govore. On je ružni i opasni vrganj bez srca, šumska prikaza stvorena od sotone. Dok je u rukama držao izmrcvarenog psa, na pseće tijelo okomili su se ružni crvi s njegova lica. Eliza je vrisnula i htjela pobjeći natrag u kuću, ali Poriluk ju je čvrsto zgrabio za ruku. – Pucica… Stani!! Nejdeš ti nikam!!
***
Inspektor je navukao svoje blijedožute hlače gotovo do prsa. U džepu hlača nosio je češljić. Često bi ga koristio da zaliže masnu kosu, uvijek u lijevu stranu. U selu je zbog frizure bio poznat kao onaj kojeg je polizala krava. Njegove velike pepeljarke bile su vječito zamrljane jer ih je brisao istim rupčićem u koji je puhao nos. Istraživao je tko je iz sela otrovao mačke, čiji je pas pojeo susjedovu kokoš i bavio se raspodjelom njiva. Inspektor je osobito volio seoske spletke i bio je na svakom sprovodu isključivo zbog hrane. Svaku situaciju u kojoj bi se našao pokušavao je okrenuti u svoju korist. Bio je isto tako lijen i proždrljiv kao i njegova žena. Njih dvoje prigodom svake svađe jedno su drugome prijetili nožem, a hranili su se kod inspektorove sestre Jagice. Jagičina je kuća bila udaljena od njihove samo nekoliko koraka. Inspektor je pokucao na Jagičina vrata i usput se češkao po nosu. Običavao je nosom proizvoditi svakojake zvukove i glasno je gutao slinu. Kad se bojao i kad je bio udubljen u posao, nos mu je fijukao dok je kroz njega uvlačio zrak. – Seeekica, dej otpri vrata! – odgovora nije bilo, pa je počeo jače vikati. – Jaaaagaaa, dej otpri vrata, megla mi smeta za očale… Jagica, prosim te! Ja sem, Jaaagica!! Odlučio je pričekati nekoliko minuta. Jagica je otvorila kuhinjski prozor. – Po kaj si došel, prasec? Si lačen morti?! Pusti me da se naspim, neču videti nikuga z ovuga prokletuga sela… Več nigdar! Jesi me čul?! Nigdar!! – Kaj se dogodile, sekica?! Zakaj si huda? – Zakaj sam huda?! Zakaj sam huda me pitaš, lakotnjak jeden?! Pa morti zate kaj mi je hnučicu Poriluk zel i mozak joj spil!! Morti ju zdej dok se spominame med mahovinu zakapa i hiče njezine ruke k ljesicami… Zate sam huda! Mešter bu me hbil jer ju nisam dobre pazila! – Otpri mi vrata, lačen sam! Jesi me čula?! Moraš mi vse povedati, moja Jagica… Jagica je duboko uzdahnula, a njezini žuti zubi ljeskali su se u inspektorovim naočalama. Ispričala je bratu kako je spavala kao zaklana dok je nije probudio jak vrisak. Uzela je malu lampu iz ladice i brzo otišla na dvorište. Kad se spustila na seosku cestu, vidjela je Poriluka kako odvodi Elizu u Crnu šumu. – Poriluk i Eliza su bili na bregu! Eliza je kričala kak da ju vragi mučiju! Ščampil ju je za ruku i h hustu je pobegel! Nisam nič mogla napraviti! Zel ju gerdi črvljivec! Mešter bu me hbil, htergnul bu mi saku kost! – Poriluk je Elizu h Černu hustu otpeljal?! Prokleti grdilnjak! – Još nisam Meštru povedala! Furt mu govorim da se igra pri mostu… – Nebu dobre, moja Jagica! Poriluk je prokleti! Prokleta je i megla! Nek me rajši vrak h koruzu zeme nek da idem h Černu hustu! – Furt si bil slepi kak miš! Najdi pucicu kak god znaš ili nebum več nakuhavala! Meštar bu me hbil, je ti jasne?! – Sekica, smiri se… Vse bu h redu – rekao je inspektor ne vjerujući svojim riječima. Inspektor, koji nije planirao zakoračiti u Porilukovu šumu, polagano je krenuo natrag do svoje kuće.
_______________________________________
LUCIJA ŠVALJEK (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit, Čitaj mi) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu. Živi i radi u Zagrebu.
Klaudija, kada sam svirao u caffeu Fenix gazda tog kafića je Božidar Bata Puljić tada sam te primijetio i pozdravio sa Ćao
To je bilo u petak uveče te večeri je svirao moj kolega Saša Hindić On je meni bio predgrupa jer ja sam zvijezda
Poslije svirke sam došao da se upoznamo Ja sam se predstavio da sam rock legenda Meho Džeger iz Mostara a ti si se predstavila da si Klaudija Kad smo se upoznali onda smo pili ja sam pio karlovačko pivo pa si poslije pristala da me odvezeš kući moja šoferko Ti si moja taksistica za sjećanje i sjećaću se tvoje brze vožnje jer si ti te večeri brzo vozila Ludo, ludo moja koju ne smijem da zaboravim i ne smijem da zaboravim
***
VAHID HALILHODŽIĆ
Vahid Halilhodžić, neizmjerljiva legenda, rodio se u poznatom gradu u Jablanici, gdje je Jul Briner srušio most. Kada je došao u Mostar Asim Kamačo mu je postavljao štapove i učio ga da pravilno hoda. Vaha, ti si u Veležu bio idol i mi ti se klanjamo Zato Vahide, kada ti je račun u kafiću 8 KM reci konobaru “u redu je mali!” a ne da uzimaš kusur da platiš parking u Jablanici
***
SOKOLOVA MENZA
Za stolom u sokolovoj menzi flomasterom si napisala VO direktor dodirnuo sam ti ruku a ti si se izmakla i otišla raditi vrijednice moja vrijedna.
***
VESNA
Kada smo išli u Neum na takmičenje Super Nova supertalents rekla si mi da me je pozdravila kolegica ti si me obradovala i donijela sreću U Mostaru sam svim klošarima rekao da ću pobjediti na tom takmičenju i biti najbolji pjevač. Šta je sada šupci, Da se tebi vratim Vesna ljubavi, o koliko te volim. Ušla si u moje srce kao Taramba u kazneni prostor i nikada nećeš iz njega izaći kao ni iz srca moga.
***
TINA TARNER
Tina, ti si moja rock baka divim ti se šta si sve pretrpila sa Ajk Tarnerom svjetskim klošarem i drogerašom On te nije bio dostojan niti treba da bude s tobom i Ajk Tarner zbog droga treba da završi u zatvoru moja Tina Ginisova rekorderko
Iznenadio me sitni sijedi sedamdesetogodišnjak – ni traga nekadašnjoj auri koja me je kao dijete držala podalje od mučaljivog, uvijek ozbiljnog „čika Bogojevića“, koji je krao naše moguće vrijeme s tatom. Neugodno mi je jer ga molim da se sjeti vremena koje bi vjerojatno radije zaboravio. Ali, srećom, dočekao me srdačno, spreman saslušati me. Teta Francika smjesti nas na ugodno zasjenjen trijem i povuče se. Čika Bogojević pogleda me očima iz kojih zrači naklonost i mekoća koju ne poznam od ranije. Dok se spušta na stolicu, uzdahne i čeka.
‒ Ne znam što bih s tatinim nedovršenom rukopisom. Pisao je dnevnik po sjećanju, ali tako detaljno da vidim slike dok čitam. Vi ste jedini s kojim mogu razgovarati koji je tamo bio s njim.
Namješta se na stolici, stavlja ruke na naslon i pogleda me.
‒ Znao sam da Vlado piše o Golom otoku. Rekao mi je. Dao mi je pročitati nekoliko stranica. Ja se ne sjećam toliko puno detalja. Ispričat ću ti koliko se sjećam.
Njegova dotad uspravna leđa povlače se na naslon stolice.
‒ Uhapsili su me 25. srpnja 1952. godine dok sam bio u vojsci, u školi rezervnih oficira u Požarevcu. Imao sam nepune 22 godine. Dopratili su me u UDB-u* u Požegu. Tada je šef bio Tunja Brkić. Paradoksalno, jer taj mi je čovjek 1941. godine bio učitelj u Poljanskoj, gdje sam išao u osnovnu školu. Jednom nas je sve poveo u crkvu u Stražeman, bez obzira koje smo vjere bili. Sjećam se dobro jer do tada nikada nisam bio ni u jednoj crkvi. Kada sam ušao, njena mi se unutrašnjost činila nevjerojatnom, pogotovo oni kipovi. Nikada prije nisam to vidio. Počeo sam okretati glavu i gledati okolo i uvis, prema podiju s kojega su pjevali. Brkić je vidio da sam nemiran i ošamario me. Kada su me 1952. godine dotjerali pod vojnom pratnjom u UDB-u, Tunja je navečer došao u njihovo sjedište i ponovno me ošamario. Nisam ga isprva prepoznao. Samo su mi rekli da je šef, a kasnije sam povezao 11 godina staru priču iz vremena NDH i ovu iz UDB-e.
Slušam ga pozorno, ali povremeno odlutam i u mislima prolistam tatin rukopis tražeći podudarnosti. Onda se brzo priberem; ne smijem to raditi jer primijetit će da mi misli lutaju i možda to protumačiti kao nepoštovanje, zbog čega će mi možda prešutjeti nešto što želim čuti. Uspravim se i čvršće stisnem olovku. Njegov glas ne odaje nikakve emocije. Zvuči kao da čita neki naučen tekst koji ga se ne tiče.
‒ Među prvima sam doveden u zatvor. Sljedećeg dana doveli su Vladu, Abrama i ostale. Još je živ jedan od onih koji su me ispitivali. Poslije je bio osuđen na četiri i pol godine kao kriminalac, istjerali su ga iz službe, pa je bio trgovac. Nije bitno ime. Živi u Požegi i slobodno hoda. Srećem ga svaki dan, ali ne gledam ga.
Zastaje s pričom kad teta Francika uđe na trijem s čašama soka od bazge. Razmijenimo tek dvije-tri riječi, pohvalim sok kojeg se sjećam iz djetinjstva. Čim ode, priča se nastavlja.
‒ Iz Požege su nas, povezane lisičinama, pod stražom prevezli u Zagreb. Sjećam se nekog Pere Baričevića koji je bio poslanik u Skupštini, član Hrvatske seljačke stranke. Ne znam je li se u vlaku našao slučajno, ali znam da nam je htio dati novaca, no pratitelji nisu dopustili. Vidio sam da mu je bilo žao. Sažalio se nad nama jer smo takoreći bili dječaci. U Zagrebu smo s grupom drugih zarobljenika nekoliko dana bili u jednoj prostoriji na Savskoj cesti. Poslije su nas spojili s drugom grupom. Jedan dan, mislim da je to bilo 20. rujna, kamionom su nas odvezli na željezničku stanicu. Vozio je preko željezničkih šina do jedne kompozicije, stao natraške uz vagon i tu smo samo prešli iz kamiona u vlak; ništa drugo nismo vidjeli. Samo smo čuli da je u vagonu još političkih zatvorenika koje je ondašnji režim Josipa Broza transportirao na Goli otok. Vlakom smo išli do Bakra, a iz njega su nas trčećim korakom tjerali na brod. U potpalublje su nas bacali naglavce. Nisam nikada do tada vidio brod. Među onima koji su nas na Golom tukli i maltretirali bilo je i Požežana. Neću im spominjati imena, jer njihova su djeca živa, i da se to obznani javno, sigurno bi ih psihički i emocionalno opteretilo.
Zastao je udahnuti, a ja, ne razmišljajući treba li mu stanka, nestrpljivo pitam:
‒ Zašto se i danas šuti o tom političkom logoru?
Nevjerojatan je, ne treba mu vremena kako bi mi odgovorio. A zašto bi mu i trebalo, kad je imao gotovo čitav odrasli život vremena razmišljati?
‒ Goli otok zvali su domom za preodgoj, to je bio službeni naziv. I tu smo bili pod prismotrom, a svaki od nas morao je ispovjediti grijehe koji su ga doveli na to mjesto. Neke od nas drugi su politički zatvorenici po naređenju tukli i maltretirali. Malo se detalja sjećam, jer nisam mogao shvatiti kako isti zatvorenici, kao što smo mi, tuku druge. S vremenom mi se razjasnilo kako su bili primorani, ucijenjeni. Vršili su pritisak na njihove obitelji, djecu. Nikada poslije nisam govorio o tome niti sam htio objelodaniti da sam bio tamo. Bilo je tu puno srama. Poslije 1985. godine često sam o tome razgovarao s Vladom, ali potiho, premda je tada već bilo manje opasno imati svoje mišljenje.
Primjećujem da se ponovno uspravio na stolici, kao da je spreman još jednom braniti pravo na vlastiti politički stav. Znam da bi ga moje sljedeće pitanje moglo obeshrabriti, ali ne odustajem:
‒ A jeste li o tome razgovarali sa svojom suprugom, djecom?
‒ O tome nisam nikome govorio jer bilo je zabranjeno ‒ odvrati, zastane kao da i sam pokušava razumjeti, pa nastavi: ‒ A pratili su me cinkeri koji su čak pokušavali provocirati. Bio sam tamo 18 mjeseci i još dva mjeseca u istražnom zatvoru u Požegi i Zagrebu. Vlado je dobio 20 mjeseci Golog otoka, valjda zato što je radio na kojem smo slušali Radio Moskvu bio njegov, ne znam. Nismo mi bili nikakvi rusofili, nego se nismo htjeli pokoriti pojedinim požeškim vlastodršcima, opirali smo se i zato smo tamo završili.
Gledam ga, oči mu ne odaju godine. Kao da je opet buntovni dvadesetogodišnjak. Riječi mu zvuče kao ispljunute.
‒ Bili smo protiv onoga što su pojedinci radili, vukli sebi na bazi raznih lutrija i sličnoga. Kad se takvima suprotstaviš, završiš na Golom otoku. Normalno da smo bili protiv takvog sistema i takvog ponašanja partije.
Njegova šutnja govori da je s tom temom gotovo.
‒ A kad ste se vratili? Kako je bilo živjeti s tim iskustvom?
‒ Dan prije isteka kazne rekli su mi da drugi dan idem kući, a na dan otpusta dobio sam i zaradu – hiljadu dinara za 15 i više sati rada dnevno u 18 mjeseci. Za polovicu toga novca kupio sam cigarete za poznanike koji su ostali iza mene. Bilo je to, doduše, opasno jer su te mogli vratiti. Za ostatak novca otputovao sam natrag u Požegu. Nakon godinu dana našao sam neki posao, jer imao sam završenu gimnaziju i veliku maturu, a šest godina poslije upisao sam i ekonomski fakultet, s kojeg sam prešao na višu ekonomsko-komercijalnu školu u Banjoj Luci, gdje sam diplomirao. Cijeli sam život imao problema s partijskim i UDB-inim strukturama jer nisam mogao šutke prijeći preko stvari koje sam vidio da se događaju. Svi oni sada su već pokojni. Znao sam da me prate, primijetio sam. Neki su me i upozorili da pazim, ali da ih ne odam. Pratili su sve koji su bili tamo. Svakoga tko je nekom partijcu bio sumnjiv mogli su staviti pod prismotru. A što se tiče naše grupe, nas Požežana koji smo otjerani na Goli otok, najviše sam se družio s Vladom. Abram je umro 15 – 20 godina poslije; rekli su da ga je žena ubila, ali i do tada smo se rijetko sretali. Milić je odselio, mislim negdje u Bosnu. On je bio slabić, bolestan, svašta je prošao, roditelje su mu poklali na Zvečevu 1941. godine i uspjeli su ga slomiti u UDB-i. Mislim da je Vlado poslije, kad je otvorio klesarski obrt, napravio spomenik njegovim roditeljima na cesti kraj Zvečeva. Nakon Golog otoka jedino sam s Vladom kontaktirao, a od nekih sam bježao jer znao sam kako su se tamo ponašali.
‒ Čitala sam da su neki bivši logoraši dobili obeštećenje.
Cinično se smješka i nastavlja priču s dozom gorčine u glasu:
‒ Kad je Tuđman objavio amnestiju, rekao sam Vladi: „Hajmo pisati. Dobit ću veću penziju“. On je rekao da neće. Ja sam se javio, ali predmete su rješavali kojekakvi nacionalisti, pa su me odbili. Žalio sam se Upravnom i Ustavnom sudu da me odbijaju zato što nisam Hrvat, ali i na Ustavnom je sudu to rješavala klapa nacionalista. Nisu mi priznali nikakvu odštetu, ni radni staž za vrijeme provedeno na Golom otoku. Ispada kao da tamo nisam ni bio, zato što sam po nacionalnosti Srbin. Znam da su nekim Hrvatima koji su bili dolje priznali staž, a udovica jednog požeškog robijaša dobila je njegov dodatak na mirovinu. Ali oni su bili Hrvati, to je sada takva politika. Znam da bih se mogao javiti na Europski sud za ljudska prava, ali neću. Teško onom čovjeku i narodu koji mora tražiti pravdu izvan svoje domovine.
Stisnute čeljusti glasno proguta slinu pa odvrati pogled. Znam da sam na skliskom tlu, da grebem po starim ožiljcima, ali moram postaviti još jedno pitanje.
‒ Koliko po Vama vrijede gotovo dvije godine života dvadeseto godišnjaka? Kakva bi naknada bila pravična?
Čini mi se da me na tren pogledao u nevjerici, ali pribrao se dubokim udahom i tek potom odgovorio:
‒ Radio sam do 1991. godine kada sam, što milom, što silom, morao u mirovinu. Žena i ja živimo od mirovine. Srećom smo u svojoj kući, a imam na selu malo zemlje, voćnjak jabuka i šljiva. Godinama sam pekao rakiju, ali neću više, jer ne mogu je prodati. Pokušat ću prodati šljive ove godine, ako netko bude htio. Imao sam i stado ovaca, ali nemam više snage brinuti o toliko stoke. Ostalo mi je pet, šest ovaca pa ih svaki drugi-treći dan obiđem. Imam o čemu voditi brigu, a tamo mi je mir, pa mogu razmišljati. Bio sam strastven lovac, kao i Vlado, ali ne idem više ni u lov. Devedeset i prve oduzeli su mi sve lovačke puške i nikada ih nisam dobio natrag, kao ni naknadu za njih. Žalio sam se, ali nije pomoglo.
Širi ruke u tišini. Nema se tu što više reći. Gledamo pred sebe. Posežem za sokom, otpijem i vraćam naš razgovor na ono zbog čega sam došla.
‒ Tata nije uspio završiti svoj dnevnik. Na zadnjoj stranici napisao je „opisati 101“, ali nije stigao. Znate li vi što je to?
On spremno odgovara:
‒ Žao mi je, ne znam. Možda bih trebao bolje razmisliti. Ali jesi li sigurna da negdje u kući nema još tih stranica njegovih sjećanja?Potraži dobro.
* * *
Vlado Bogojević odgovorio me od nauma da razgovaram s djecom nekadašnjih zatvorenika. Rekao je da od njih ništa ne bih saznala jer oni koji su prošli Goli otok o tome nisu ni s kim razgovarali. O tome se nije ni šaptalo. Ni tata o tome nije govorio pred nama. Svoja sjećanja zakopao je duboko, a kad je došlo vrijeme da ih otkopa, izašla su netaknuta. Koliko god pokušavala, ne mogu se sjetiti kako sam uopće saznala da je bio na Golom otoku. A kad sam pročitala njegov rukopis, htjela sam saznati i ono što nije stigao napisati: kako se vratio s Golog otoka i kako je upornošću, tvrdoglavošću i voljom svoju kaznu pretvorio u zanat. Bio je suzdržan u pokazivanju osjećaja. Nakon svega što je doživio, teško da je mogao biti drugačiji. U moj i odgoj moje mlađe sestre Nataše unio je osjećaj za pravednost, odvažnost, odgovornost za vlastite odluke i izbore.
Istodobno intenzivno proživljavam tatinu i pokušavam iznjedriti svoju priču. Kako napisati nešto što će uz njegov dnevnik uopće imati smisla? Teta Đurđa, sestrica koju je tata jedinu pozdravio na odlasku na Goli otok, rekla mi je da se sjeća nekih stvari nakon njegova povratka. Vlado Bogojević rekao je rečenicu-dvije. Mislila sam da bi to moglo zadovoljiti moju znatiželju. Ali nije dalo odgovor na pitanje kako dovršiti priču, ispisati knjigu. Tata mi je rukopis ostavio s povjerenjem da ću znati što treba učiniti. Što god mu dodala, mora biti važno. I ne samo meni.
Znam kako većina onih koji danas usputno spominju Goli otok kao kaznu za ovo ili ono uopće ne znaju kakvo je to mjesto uistinu bilo. Ne znaju da su ljudi osuđeni na administrativne kazne na Golom otoku bili logoraši i ne znaju što su ondje trpjeli samo zato što su se usudili misliti. Zato ću napisati našu zajedničku, svoju i tatinu, priču političkog kažnjenika s Golog otoka. Vjerojatno neće biti najbolja, ali dodat će detalj kolektivnom sjećanju i pomoći da se politički kazamat ne zaboravi nebrigom ili pretvaranjem u turistički lunapark. Da ostane zapamćen kao mjesto gdje su kažnjavali one koji su mislili drugačije.
‒ Duga je ta priča o Golom otoku ‒ rekao je Bogojević.
Nisam tu njegovu rečenicu odmah razumjela. Sad znam da jest duga onoliko koliko je dug životni vijek bivših uznika, ali i njihove djece, jer i njih je obilježila. Možda i njihove unuke, koji o tome i ne slute. Moja priča mora pokazati kako pipci toga mjesta ulaze u DNK i na koji način oblikuju ljude. Ta „duga priča“ ožiljak je na tkivu društva, kao onaj na ljudskoj koži od kozica, čiji se virus začahuri u mišiću i nikad ne znaš kad će ponovno buknuti kao herpes.
Bit će to priča u priči. Sjećanja koja je nekadašnji politički zatvorenik oživio možda u potrazi za onim što mu je zatočeništvo učinilo i moja potraga za onim iz njegove uzničke baštine što je možda odgojem prenio na mene. Forme u kojima se manifestiraju naši životi neumitno se ponavljaju. Teško možemo izmisliti originalan način življenja. Sve je već viđeno. Jedino se po sadržaju možemo razlikovati, jer on govori tko smo i kakvi smo zapravo. Ovdje su dva sadržaja. Vrlo slična i potpuno različita. Jedan je nastao na izvorima drugoga. Kad sam počela živjeti s tatinim rukopisom, svako zavirivanje u ispisane redove izazivalo je tjeskobu, bol, suze. Otkad pišem svoju priču, čini mi se da zavirivanje u tatinu bilježnicu budi moje uspomene i donosi čitav raspon različitih osjećaja. Konačno je mogu otvoriti samo kako bih provjerila boli li još.
____________________________________
SNIJEŽANA MATEJČIĆ najveći dio profesionalnog života bila je dopisnica regionalnih novina Glas Istre. Posljednjih osam godina do umirovljenja bila je voditeljica projekata u Društvu „Naša djeca“ Poreč. Veliki dio života je feministkinja, mirovna aktivistkinja, angažirana na zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. Nakon umirovljenja vratila se novinarstvu kroz autorski angažman u porečkoj elektroničkoj publikaciji parentium.com.
s glatke mozaik kaldrme skliznem u večnost kosmosa
krajem sveta levitira žuti tramvaj zvani šta želim
***
28 out
ni zvezde uzdanice ni lune pune da kažu gde sam
preko čega to želim da pređem vasko de gama mostom
***
3 nov
gde li je pesma zarad samog prisustva nezapisana
trepte kruzeri međuzvezdani u vaseljeni teža
da li se slučaj ukida kockom bačenom u okean
***
12 nov
baštama nedeljom svečano zen postavljanje stoljnjaka
sunčani sat azurne crkve zaustavljenog vremena
nešto treba i da nestane kao galeb sa zvonika
stecište nije prostor već nađeno vreme u kome smo
oseka odnosi pesme natrag odakle su i došle
vrh srebrnih stena uspinje se penušavi indigo
udahne tirkiz s poslednjeg stepenika i izdahne
safirni sprud teža obavijen valovima satena
***
23 nov
zdušno sa sobom nose praznu puninu mora kao flor
udahnem toliko da proverim jel je magla il‘ more
palimpsest misli o sutra ako tako nešto postoji
u dubini kapi spoznamo svu malenkost našeg mora
mili milina altokumulusnih vizuala neba
uronjeni stepenik vodi na oba kraja plaveti
crkvena zvona jedva čujna vriskom zaigrane dece
čitav kontinent svršen jednim grebenom cabo da roca
vaskrsla doba ukusa vina kestena i krempita
bazilika iz ponora objavi radost na sva zvona
vrh katedrale osluškuje gromki muk univerzuma
umetnost je život je magija je život je umetnost
_______________________________
GORAN LONČAREVIĆ (1983), tokom 2018. god. živeo i radio u Sanji (ostrvo Hajnan), gde je nastala prva njegova zbirka Istočno od pakla cigareta, u vidu dnevničkih zapisa, na tragu automatskog pisanja, izdata 2019. za Presing izdavaštvo. Po povratku, nastupa na pesničkim večerima: Poezin, Na sav glas, Pet minuta pažnje i Argh!, koje su ga spasile. Nakon godinu i po dana, na zemunskom keju, završava svoju drugu zbirku Plutanja. Odlomak, pod nazivom Šum(a) talasa, objavljen je u digitalnoj formi na portalu Čovjek-Časopis. Zbirku poezije i priča, uz prevod Crvene knjige, K.G. Junga u stihove, objavljuje Esotheria izdavaštvo i Spoken Word RS. Neke od pesama zastupljene su u Antologiji hrvatske i srpske slem poezije i zborniku Na sav glas. Bavi se ambijentalnom muzikom.
Rabija navuče štrample, navuče suknju, zakopča je i namjesti je u struku. Ode u kupatilo, u potkošulji i grudnjaku. Stane pred majušno, mrljama istačkano ogledalo. Provuče češalj kroz tamnu, prosijedu kosu, u šaku skupi dlake, baci ih u plastičnu žutu korpu za otpatke. Tek onda obuče bluzu, plavu, s malenom kragnom. Diše duboko i nemirno. Prije nego što se počela spremati, ogulila je krompir. Isjeckala ga na fine, ravnomjerne kockice. Potopila ga u šerpu s vodom, da ne potamni. Skuhala je rižu za sutliju i isjekla povrće za salatu. „Idem ja u čaršiju“, vikne. Zalupi vratima.
Na strmim stepenicama obuva cipele. Kremasto su bijele, takva je i tašna. Rabija je uvijek bila gospođa. Tako su govorili u Donjem Vakufu. Ljepotica. Takvu ju je i on vidio onog proljetnog dana u vozu. Rekao joj je. Da se njome nije oženio, nikad se ne bi oženio. Kasnije ju je trudnu gonio seoskim putem. Pala je u nesvijest, u debelu sivu prašinu. U naručju ju je nosio do kuće i plakao. Koljena su mu bila prljava od klečanja. Više neće piti. Onda je rodila. Pa je otišla sestri, ratnoj udovici, jer je lagao. Onda je plakao, neće više, stvarno. Pa mu se s djetetom vratila. Ženu raspuštenicu svako želi opipati, omirisati. Bolje je imati svog čovjeka, pa kakav je, da je. Bio je željezničar, vodio ju je u Italiju. Vijugavim su se stepeničicama penjali u sobu u Napulju. Sviđao joj se Napulj, njegove uske ulice i veliki plodovi naranči, blještava bjelina plahti na štrikovima. Djeca prljavih tabana što su šutirala krpenu loptu podsjetila su je na sestrića, ratno siroče. Zagledala se u krasno porculansko posuđe u izlozima i pod ruku uzela nekog Talijana. Kad je shvatila da to nije on, vrisnula je. Talijan se smijao. On se smijao. Slikali su se pored statue lava na trgu Signiora u Firenci. Nosila je bijelu haljinu sa crnim tufnama. Šantung svila. Držao ju je oko struka. Opet je rodila. Opet je lagao. Pamti miris podruma, pamti ga i Emina. O tome katkad progovori. Prigovori.
Spusti se niz stepenice. Glatke su i sive, svježe pometene, prestrme. Kuću su gradili na mjestu stare neke građevine. Uklopili se u postojeće zidove. On je uzeo kredit. Onda je umro od infarkta. Zaspao je na balkonu. Zvala ga je da ruča. Emina nije plakala. Ona jeste plakala. Kako neće za čovjekom svojim plakati? Nije naslijedila njegovu penziju. Imala je četrdeset tri godine. Emina se zaposlila prije diplome.
Tijelo joj se, gojazno, ljulja dok prelazi preko popločanog dvorišta. Otvara kapiju, nisku i zeleno ofarbanu, farbala ju je minulog ljeta. Susjede sjede pred kućama, na drvenim klupicama, u raznobojnim vunenim puloverima. Stružu nanulama. Srču kafu, puše cigarete. „Merhaba. Dobar dan“. Požuri preko ceste. Prođe kroz Bijelu mahalu. Tu su se znojne kuće od ćerpiča savile do zemlje. Miševi se u tim grbavim nastambama kote, ljudi žive. „Merhaba. Dobar dan“. Kad prođe poštu, zamaći će u čaršiju. Bijes je nosi, hoda brže nego što bi inače. Dječija robna kuća. Katolička crkva. Biblioteka u koju nikad nije ušla. Emina je diplomirala književnost. Previše čita, oduvijek. Rabija ju je kao malenu plašila sljepilom. Emina joj se poslije rugala. Šta ima ona njoj da priča, četiri završila. Pita i grah najviši su joj domet.
Dođe do pijace. Prečanke donijele piliće, neko joj žustro maše. Evo svježih paprika, gospođo Rabija, evo krompira. Ne. Rabija danas ne vidi. Rabiju ne interesuje. Robna kuća stoji pred njom, krov su joj teške kamene kocke. Njezina je glava teška kamena kocka. Sinoć joj Emina rekla da prestane s rondanjem. Da pravljenje budale od sebe ne pomaže. Da joj je vrijeme da se suoči sa istinom.
Istina, istina. Valjda ona, kao majka, zna šta je istina.
U inkubatoru je bila dva mjeseca. Kući ju je donijela s kilogramom i dvjesto. Hrpa pruća presvučena kožom. Kržljavo mače što su ga jači gurali po dvorištu, po školi. Učiteljica je rano primijetila. Učiteljica je rekla. Glas joj je bio blag. U Sarajevu ima takva i takva škola.
„Pička li joj materina, nek svoju tamo pošalje!“
Emina ju je ubjeđivala. Nije to loše. Nešto će naučiti. Za nešto će je osposobiti. Svako je za nešto stvoren.
„I tebi pička materina!“
Ispred robne kuće je krug zasađen šarenim cvijećem. U krugu živi narodni heroj masivne sive glave. Kaže: Kako ste, gospođo Rabija? Unutra su pokretne stepenice, nepokretne su. Penje se jednu po jednu. Penjanje traje vječnost, Rabija ne žuri. Odjel tepiha. Plave, žute, šarene divovske rolne. Miris konfekcije. Za bijelim pultom ta djevojka. Kosa mišje siva, zaglađena u rep, male srebrene naušnice, čedan pogled. Glumi skromnost. Raspitala se, iz Ruholjića je. Planinsko selo, pravi pizdići. Jedva se konj gore uzvere, zna to dobro, jednom joj je jedna mlijeko i sir otamo donosila. Ni čudo onda nije što je ova rumenka potegla veze. Sve će seljančica za posao u gradu.
Djevojka vidi mušteriju, pa se uzvrpolji, osmjehnu, zagladi kosu. Ustade. Ruke su joj krupne, jake, sigurno je mnogo radila na njivi. Nokti su joj, rospiji, uredno nalakirani.
Rabija pomisli na svoju nesrećnicu, truntavu i lijenu. Ona svoje do krvi izgrize. Nađe ih Rabija po sećiji, po tepihu. Odvratne male polumjesece. Kad su je prije dvadeset dana zvali na razgovor, fino joj je rekla: „Ispravi se. Ne krivi prste. Ne cupkaj kad hodaš. Ne pljuckaj kad pričaš“. Fino ju je i obukla, u pleten crni džemper i crnu suknju. Kad se vratila, pitala ju je: „Kako je bilo? Šta su ti kazali? Hoćel te zvat?“ Mala je šuteći sjela na kauč. Gurnula je kažiprst desne u usta, savila jagodicu, nokat je krcnuo. Rabiji se okrenuo želudac, ali je nastavila. „Jel, bona? Jel? Progovori, mrtvu te, dabogda, ja okrenula prije dana današnjega. Jesil i njima tako šutila?“ Ništa. „Neš, znači, poso?“ Mala se dreknula da je pusti na miru, što je dosadna, posere joj se na posao. Onda je otišla u sobu i zalupila vratima. Staklo je zadrhtalo. Neko je zapjevao: Hej, otkad sam se rodio, sreće nisam imao …
Djevojka želi dobrodošlicu. Kako može pomoći? Rabija skupi snagu, ruke položi na pult. Nagnu se naprijed, unese djevojci u lice. Lice je to mlado i zbunjeno. Tanak sloj narančastog rumenila. Guste šiške iznad obrva. Pod obrvama krupne, uplašene oči. Zelene kao jezero. Lijepa je, pička joj materina. Neka je. Sad će ona njoj pokazati gdje joj je mjesto.
„Ti, seljančice, prodade kravu, pa se zaposli. A moja Amila ostade bez posla. Pička li vam svima materina!“
Rabija onda lupnu dlanovima po pultu, onda se okrenu na peti. Podiže bradu. Spusti se niz pokretne stepenice, u ritmu lupanja vlastitog srca. Tum-tum. Nasmiješi se sebi, bravo. Malu je kučku ostavila da jeca. Neka je. I treba joj. Neka se dobro izrida. Metnula rumenilo, stala za pult, pa misli da je neko i nešto. Izađe iz Robne kuće. Neko je pozdravi. Pita taj neko kako su joj kćeri. Ona se osmjehnu. „Mašallah, obje su dobro“. Prođe kraj cvjetnog kruga, kraj glavatog spomenika koji kaže: Zašto plačete, gospođo Rabija? Pored pijace prođe, pored biblioteke i crkve, kroz ubogu Bijelu mahalu.
Priđe svojoj kući. Zastane.
Pred očima joj slika. Mala sjedi u pidžami, bulji u televiziju, češka se po glavi. Oči su joj krmeljave, nos slinav, pogled tup. Ona, Rabija, kockicama krompira filuje jufku, mota je u rolnu, slaže je u tepsiju, gura u vreo šporet. Emina dolazi s posla. Emina zna. Viče Emina s vrata. Što je išla, što pravi budalu od sebe, je li poludjela ona, šta joj je ta djevojka kriva? Zar joj nije, pobogu, vrijeme da shvati, da prihvati?
Da, trebala bi prihvatiti. Otvoriti zeleno ofarbanu kapiju bi trebala. Popeti se uz stepenice, ući unutra, zatvoriti vrata. Ispeći pitu, razgrnuti veš, oprati suđe. Svašta bi ona trebala.
A i dalje, kao smrznuta, stoji pred kućom.
Strah ju je ući.
_______________________________________________
AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Učestvovala na Književnom festivalu „Na pola puta“u Užicu, Srbija, Sarajevskim danima poezije i predstavljanju zbirke Biber u Ulcinju, pohađala književne radionice u Barceloni i Marseju, te dva puta učestvovala na Danima Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski i makedonski jezik.
Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.
Objavljene knjige:
„Lutke“, zbirka poezije, nagrada za poetski prvijenac Zaklade „Fra Grgo Marić“ Kreševo, 2011,
„Vraćanja“, roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo, 2020,
„Kako se mame igraju žmurke“, zbirka poezije, posebno priznanje žirija IK „Presing“, Beograd /Mladenovac, 2024.
Nagrade:
Nagrada Sea of Words 2009. („Irfanova gitara“, priča)
Nagrada Foruma žena Mediterana 2010. („U dimu Sarajeva“, priča)
2. nagrada časopisa „Avlija („Fotografija“, priča)
Nagrada dr. Eso Sadiković 2012. („Čekajući da prestane kiša“, priča)
3. nagrada časopisa Avlija 2012. („Katarina Bosanska“, pjesma)
2. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2017. („Dvije Sare“, bajka)
1. nagrada časopisa Avlija 2019. („Gospođa ministrica“, pjesma)
3. nagrada na konkursu Queer Montenegro 2021. („Pakovanje kofera“, priča)
3. nagrada Udruženja nezavisnih književnika Srbije 2021. („Susret“, priča)
Nagrada Bugojanska vaza 2022. („Sead je odlučio umrijeti“, priča)
Nagrada za najbolji tekst monodrame na festivalu Inbox 2022. („Dva života Zehre Hadžibegović“)
2. nagrada na konkursu Marija Jurić Zagorka 2022. („Ispovijest jedne Majde“, priča)
2. nagrada na konkursu Skribonauta 2022. („Noć radosti“, priča)
3. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2023. („Crvena haljina“, bajka)
1. nagrada na konkursu Marko Martinović Car 2023.(„Esin brat“, priča)
Nagrada poetskog festivala ZANA, Mitrovica 2023. („Kad umre majka“, „Šta sanja“, „Reading Jane Eyre“, poezija)
3. nagrada na konkursu „Musa Ćazim Ćatić“ 2024. („Tri dana mačka Garija“, pjesma)
Pohvaljena na konkursu Metafora 2023. („Poslastica od magle“, priča) i na konkursu Ulaznica, Zrenjanin 2024. („Popila je crnu kafu“, „Nakon“, „Abeceda prijateljstva“, priče). Finalistica je Zagorkinih književnih dana 2025.
Uvrštena u zbornike KC Grad, Pitchwise, Lapis Histrae 2019., Biber 3 i 5, ZANA 2023., Queer Montenegro 2021., Sea of Words 2009., Trenutak kad je meni počeo mir 2023, te u časopis Ulaznica 2024.
Prvo smo mislili da je to zato šta je doša otamo odakle je doša. Ipak, selo je selo, grad je grad.
Onda smo mislili da je to zato šta mu je ćaća bija to šta je bija. Naš čovik je naš čovik, nemoš od tog pobić.
Na kraju smo zaključili da je Tome taki kaki je. I da ga nije briga ni za što drugo već samo za to nesritno zvono o koje se vješa kad god mu fra Lovre da priliku. A prilika je bilo puno, pogotovo u to vrime. Svako malo neki sprovod, svako malo neka misa. Poginija ovaj, poginija onaj. Misa da ovaj ozdravi, misa da onog nađu. Mater je valjda sto rožarija istrošila moleći se tih godina.
Svako je molija za svakoga, moleći se da ne mora molit za nekog svoga. A Tome je zvonija za sve njih.
*
Nismo ni došli iz podruma, već se Tome da na posa. Nakon cile noći pod granatama zadnje šta ti triba u životu je dodatna buka.
„Oćel se on ikad skinit s tog zvona?“ Ćaća nikad nije bija dobre volje kad bi se vratija s terena. Za razliku od nas, on nije bija u podrumu. Di je bija, mater nikad nije pitala, a nisan ni ja. Samo bi se pojavija nakon i sija za stol ka da je cilo vrime bija tu.
„Oće kad ga neko skine.“ Od ujaka san prvog i čuja za Tominog ćaću. Ko je, šta je i zašto je Tome drukčiji od ostale dice.
„Isusa ti, Miro, nemoj tako! Pa nije dite krivo…“ Mater je stavila kavu na stol i čikaru tresnila pred brata joj. Kava se razlila, a ćaća skočija ka da je njega zasulo:
„Šta nije dite krivo? Krivo je šta je živo. Da mu je mater imala zrno pameti u glavi ne bi ga rodila.“
Za razliku od mene koji san se još uvik boja ćaće, mater je davno izgubila strah. Ako ga je ikad i imala. Nit je maću obrisala, nit je novu kavu nalila, već je prišla ćaći i tiho rekla:
„Znaš dobro da mu mater nije imala izbora.“ Makla se od njih ka da su šporki i dodala glasnije: „A vas dva kad prođete to isto, onda mi se javite. Ili ste već proši, ali s druge strane?“
Ćaći se taj tren lice zgrušalo ka korica na mliku. Otvorija san usta da pitam što to znači, ali cila kužina ka da se zamrzla. Skupa sa mnom i ujakom koji nikad ne bi propustija išta komentirat. Ujakom koji je sad šutija jednako ka i ćaća i ja. Mater nas je svu trojicu pogledala, kimnila glavom i rekla:
„Tako san i mislila.“
Bog me ubija ako san tad zna šta je tila reći.
*
Tome i mater mu su došli u Kampo čim je rat počeja. Masa je ljudi tad otišla iz Zadra, druga masa je došla. Ka neka smjena straže. Samo šta se ovdi nije baš zna neki red. Nit se znalo ko je ko. Nit ko je zašto doša. Bar mi dica nismo znali. Ne na početku. Kasnije, kad se počelo pričati, svako je donija od doma po pinkicu pameti.
„Oni šta su sad u barba Mire stanu su pobigli od četnika. Njima su pola familije zaklali.“ Markov je ćaća, ka i moj, otiša među prvima u gardu. Mater mu je dala otkaz kako bi se mogla brinit za dicu. Što je značilo da je cilo vrime bila po kavama i znala sve šta se u Kampu događalo. Ko je otiša, ko je doša, i ono što je nama dici bilo najbitnije: zašto.
„Oni šta imaju masu male dice su isto pobigli. Mater kaže da im je ćaća osta tamo negdi“, dodala je Mare.
„Tamo negdi ka poginija, tamo negdi ka osta svojon voljon ili tamo negdi ne zna se?“ pita je Vito. On je najbolje zna kako je jako bitno kako je neko osta negdi. Njegov je stariji brat osta negdi.
„Ne znaju“, Mare je slegla ramenima, ne gledajući Vitu u oči. Ni za njegovog se brata nije znalo. Sve dok ga nisu donili u komadima. Mater ga je pripoznala po ožiljku od bruha. Pripoznala i nikad više svoja nije bila. A ni Vito, ako ćemo ruku na srce.
„A ovi Tome mali, šta se baca ka blesav na zvona?“ Marko nije čeka da Viti misli krenu tamo di su svima krenile nakon Marinog „Ne znaju“. „Mater veli da nije naš“, doda je, pa sta.
„Ćaća mu je njihov“, Mare se ubacila.
„Pa šta nisu ostali tamo?“
„Zato šta mu je ćaća bija štraca od čovika i prije rata. Tako kaže moja mater“, uključija se Tonči koji je ritko kad ima neku provjerenu informaciju. Njegova je mater većinom sidila doma čak i kad su granate tukle. Njihov je stan bija u prizemlju tako da im je bilo svejedno. Ako grune, razniće ih bili metar niže ili više. Po kavama nije išla, ali je zato redovno bila barem na jednoj misi dnevno.
„Tvoja mater je za nekog rekla da je štraca?“ pita je Marko u ime svih nas. Tončova se mater valjda najviše razlikovala od svih naših matera i to se najbolje vidilo otkad je počeja rat. Jedino ona nije beštimala, niti proklinjala, niti išta grubo rekla protiv onih zbog kojih smo bili bez vode, bez struje, pod granatama i sa sprovodima koji su se redali ka ispiti na kraju godine.
„Ne tim ričima, ali da. Ćaća mu je oficir. Tomina ga mater nije tila. Ali je on tija nju. I tako…“ Tonči se zagleda u pod ka šta je i inače običava kad ne bi zna kako dalje.
„I tako što?“ pita je Marko kome, ka ni meni, nije bilo jasno zašto je to puno gore nego samo bit Srbin.
„I tako ju je silova“, pojasnila je Mare. Iako nije bila puno starija od nas, to šta je bila žensko ju je činilo nekako pametnijom po masu stvari koje su nama muškima u ekipi bile totalno neshvatljive. Kao recimo silovanje.
Materine riči ćaći i ujaku su mi taj tren proletile glavom. Pogotovo onaj dio ‒ „Ili ste već proši, ali s druge strane?“ ‒ iskreno sam se nada da su ćaća i ujak šutili jer je odgovor bija da nisu. Ni sa jedne strane. Pogotovo ne s druge.
Sa strane Tominog ćaće.
*
Dani su prolazili, noći isto. Granate su padale, ljudi su ginili, Tome je zvonija. Čovik bi pomislija da će se s vrimenom ljudi pomiriti s time ko je i šta je, znajući da nit je on kriv za to, niti njegova mater. Ali nisu.
Što je vrime prolazilo, što je više mrtvih bilo, to se više mrzilo. Ne bez razloga, daleko od toga. Ali nisu se mrzili samo četnici koji su nas tukli granatama, mrzilo se sve što je imalo veze s njima. Pa tako i Tome i njegova mater. I ne samo ona, nego i njezina rodica kod koje se sa Tomon sklonila. Prvo su to bile riči. Kad bi ko od njih prolazija ulicom. Uša u dućan. Izaša na prozor. Onda naguravanja. Ka slučajna. Ali nisu bila. Dvi žene i jedno dite – čudo jedno kako su svi jaki kad triba napast nekog takog. Niko ih nije branija, jer ako jest i on bi posta „njihov“.
Tomina mater je tila pobić iz Zadra, ali se nije moglo otić. Bili smo zatvoreni grad. Tu smo di smo, osuđeni jedni na druge.
Rodica se tila odselit, ali nije imala di. Od svih praznih kuća i stanova šta su Srbi ostavili, nijedan nije moga bit za njih troje. Ne da bi to puno značilo. Sumnja san tada, a sumnjam i sad da bi ljudi bilo di drugdi bili bolji prema njima.
Bili su to šta jesu, ne svojom krivicom. Ali ni nas se nije tuklo našom krivicom – i to nam je nekako davalo pravo da radimo šta oćemo.
Samo se Tome na sve to nije obazira. Kad bi mu neko nešto grubo reka, on ka da nije čuja. Kad bi ga neko gurnija, pa bi, diga se i nastavija svojim putem. Prema crkvi ili prema doma. Ka da sve ovo između za njega ne postoji.
Ka šta san već reka, Tome nije bija ka druga dica. Je li zato šta je bija to što je bija ili sam po sebi, nikad nisan sazna.
*
Niko ne zna što se točno dogodilo tog dana. A ako neko i zna, neće kaže. To je jedna od onih stvari šta se u ratu dogode i jednostavno se priko njih pređe. Jer ima drugih stvari o kojima se triba brinit.
Ono što znamo je da se tog dana Tome nije vratija s večernje mise. Odzvonija je svoje, padre ga je vidija da izlazi iz crkve i kreće doma. Ali doma nikad stiga nije. Kako je završija na rivi, dragi bog zna. Kako je pa s nje, to čak ni on ne zna. A ako i zna, onda šuti. I skriva one koje je vidija.
Tome nije bija ka mi ‒ nije zna plivati. Ako ga pad s rive nije ubija, more sigurno je. Nije da je iko provjerava. Samo su materi rekli: „Utopija se. Događa se.“ Niko nije zva policiju. Niko nije tražija da se vidi jel pa sam ili mu je neko pomoga.
Nije da bi ga to vratilo.
Al svejedno.
*
Na Tominom sprovodu je bila masa ljudi. Ka da su svi koji su ikad nešto grubo rekli ili učinili šta Tomi, šta njegovoj materi ili teti, tili dolaskom pokazat kako se kaju. Mi dica smo stajali sa strane, ka i uvik. I gledali.
Ritko koga si moga vidit da je pogleda u malu kapsu u kojoj je leža Tome, sklopljenih očiju, ali i dalje daleko od svih nas ka šta je bija i kad je bija živ. Njega ka da se i dalje ništa od ovoga svita nije ticalo: ni mater, ni ćaća, ni kako je nasta, ni zašto je to bija problem. Ni zašto je on bija problem.
Svima osim sebi samom.
Kad je tribalo počet zvonit, u crkvi je nastala tišina. U tom trenu su svi digli glave i pogledali u oltar di je padre staja miran ka kip, ka šta je staja svaki put kad bi diza hostiju, a Tome se baca po zvonu ka blesav.
Nikad nije tako dugo drža hostiju u zraku.
Nikad zvona nisu toliko dugo zvonila koliko je dugo trajala ova tišina.
___________________________________
VLADIMIRA BECIĆ rođena je 1971. godine u Zadru. Autorica brojnih kratkih priča i tri romana: „Orsia“ (2013.), „Kuća slomljenih lutaka“ (2019.) i „Početna nit“ (2019.) uz koji se nadovezuje i njena prva samostalna izložba „Nit po nit“. Dobitnica nagrada na natječaju „Simha Kabiljo“ koji organizira židovska kulturna scena „Bejahad“ (2009.) i na West Herzegowina Festu (2019.). Osim pisanja i slikanja, tradicionalno se bavi lovom na legende i brigom za svoje životinjske i biljne kućne ljubimce.
zagrlili smo se popričali o morskim spužvama i doručku u restoranu uz stijene
hodamo rubom otoka opijeni kvantnim igrama i mirisom mora spremam tvoje riječi u pletenu torbu punu naranči i starog nakita niša naših oblika sigurna od vjetra razmijenit ćemo što više u ovo malo vremena upadamo jedno drugom u riječ upadamo jedno drugom u sjenu smijemo se usta su nam puna neizgovorenih čestica
ispričat ću ti sve što me snašlo samo mi čuvaj leđa na njima je nacrt ne mogu ga vidjeti sama
***
UVIS
u našoj mikroatmosferi obrnuti vodopadi odvest će vas bit će sve svjetlije lift u prašumi skela za bijeg u lakoću a onda posvuda zelenilo i ta staklena kutija nepomična usred svega
kad ostarim mogla bih živjeti ovdje biti gimnastičarka na nebu izvesti sve nelogičnosti kojih se mogu dosjetiti reći: ipak je moguće samo nam to nisu znali prenijeti
***
ODANI
doručkovali su vjetar izuli se i gurnuli stopala u hladnu vodu jezera s one strane litice je mir sjest će uz vatru napraviti krumpire u lugu ispričati si jasno sve nejasne obirse
reći će joj u meni su nacrti njima teče ulje nepoznatog porijekla mi smo hodnik kojim prolaze divlje životinje dok bilježim sve što ti imam reći ne okreći mi leđa ostanem li bez riječi riječ će ostati bez nas ono nepovezano ostat će iza ispred neće biti ništa
reći će mu budi tu, sjedi i čekaj imam strpljenja ako imaš snage gledati padaju sa stabala zrele trešnje djeca ih hvataju ustima a ništa od toga nisi napravio ti
***
SAMOSTRIJELOM U DALJINU
čitam te u frizerskom salonu među pramenovima i časopisima iz kojih cure cipele ti koji si ja koji si ti koji si ja i netko treći iza prosijavaš pijesak tijela po mojim plaštevima ta slučajnost je praznik jedrenje po osi vremena zahvalila bih ti, ali ta riječ je tako iskrzana poklonit ću ti iskrzanost i glazbu koja isparava
udomio si me u svoje riječi koža te tako lako upija otapa se kroz nas putuje kroz naša isijavanja
***
POSTOJI
neizgovorenim riječima zadrži me pogledaj u ladicu tamo su škare za bilje upaljač za vodene svijeće pisma sebi naš susret isplanirali su vodopadi i kameleoni
iz dlana klija stepenište iz čela vijugaju gradovi stanovnici smo svježeg, tekućeg stakla u boji tvojih očiju kao bombon u ustima topi se jantar
***
PORUKA
na slonovim leđima piše sve je ono što odlučim da jest ali ne odlučujem ja odlučuje sve umjesto mene
***
TRAGOVI BIJEGA
zatežemo užad preko krovova ronimo po dnu trbusima dotičemo pijesak iza zastora vukovi legu srebrna jaja kroz raspukline na ljuskama klijaju izlasci i zalasci sunca
past ćemo i nastaviti padati sve dok se pod nama ne razviju velike, prozirne ruke pomozi mi da sakupim tragove bijega pusti me da vidim budućnost odmorit ću se odmori se i ti
______________________________
TOMICA ŠĆAVINA (1975) diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin prvi roman, Brod za Lajku, bio je u užem izboru za VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, dok joj je drugi roman, Povratak genija, donio dvije nagrade: Sferu i Artefakt. Treći roman, Soba na dnu mora, također je ušao u uži izbor za VBZ-ovu nagradu. Objavila je i dvije zbirke poezije, Ornamenti pada i Kuća od vjetra, kao i dvije knjige za djecu, Krotitelj oblaka i Legenda o ljubavi. Godine 2025. objavljen joj je četvrti roman, Prešućeni jezik. Dugogodišnja je suradnica dramskog programa Hrvatskoga radija. Završila je jednogodišnju edukaciju Master School of Radio Features u organizaciji European Broadcasting Union, te je autorica niza dokumentarnih radio-drama. Predavala je Psihologiju kreativnosti i Psihologiju likova na Sveučilištu Vern u Zagrebu. Boravila je na umjetničkim rezidencijama na Floridi, Rodosu, u Idahou, Alabami, Latviji, Finskoj i Norveškoj. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
čovjek-časopis 