“Iako je istina relativna kategorija, za neke se stvari, ipak, sa manjom ili većom sigurnošću može reći da se podudaraju sa stvarnošću. U stvarnosti nikada nisam bila u Lipolistu, niti u poseti pesniku i odgajivaču ukrasnog bilja Tomislavu Marinkoviću” – napisala je prvi pasus pesnikinja Draga i sejvovala ga. Ili je to bila scenaristkinja i filmska kritičarka Nataša. A možda i humanističkim naukama sklona inženjerka hortikulutre Cveta Crnojević. Ma, možda je to napisala spisateljica Pava, a možda novinarka Petra. Najzad, mogao bi to biti i scirpt doctor Gale Popović, što da ne, ljudi koji pišu, nekad pišu iz pozicije suprotnog pola, zato što im je to za nešto potrebno, ili da bi tekst učinili zanimljivijim obrtanjem stereotipa, ili da bi se zabavili. Nama čitaocima, ako nismo istraživači i proučavaoci nauke o književnom delu, poprilično je svejedno.
“Upoznali smo se u Kulturnom centru Beograda”, nastavila je Draga, ili Cveta, ili Petra – “gde smo pre desetak godina Bojana Stojanović Pantović, Toma i ja imali zajedničko javno čitanje iz neobjavljenih rukopisa. Posle smo se Toma i ja sreli u još nekoliko takvih prilika, a jednom nas je Srpsko književno društvo odabralo da vodimo na večeru pisce iz Hrvatske, pa smo bili u kafani sa Andrianom Škunca, Gordanom Benić i VelimiromViskovićem. Tom smo prilikom Toma i ja zajedno pojeli i nešto soli. Ali daleko manje od onog kilograma za koji narodna mudrost tvrdi da je glavni uslov dobrog, istinskog i istinitog uzajamnog poznavanja. A kad ne znamo tačnu istinu, slobodni smo da je domaštavamo po svojoj volji. I da se nadamo da nikoga time nećemo uvrediti.”
Na ovom mestu autorka se malo zamislila, opet sve sejvovala, stavila u usta kraj obične olovke jer je odlučila da više to ne radi sa cigaretama, pa se malo zgadila jer je obična olovka na kraju imala gumicu. Onda je stavila sredinu olovke u usta i tako, kao neki pas koji svom vlasniku nosi bačenu granu, nastavila je da piše s manje mudrovanja, a sa više ispovedanja:
“Kako bilo da bilo, istina je i da veoma volim prirodu i gajenje bašte, a pročitala sam i mnogo krimi-romana.”
Zastala je zamišljajući nenaklonog čitaoca kog njeno pisanje nervira i samo što ga nije napustio. A onda je hrabro napisala i čitaočevo eventualno pitanje i svoj odgovor:
“Kakve to veze ima? Pa, čekajte, polako, tek sam počela!”
Kad plešeš, pleši kao da te niko ne gleda, setila se neke izreke koju nikad nije uspela da primeni u svom životu i radije nije plesala osim sama kod kuće. Da li bi se izreka mogla preinačiti – kad pišeš, piši kao da te niko ne čita? Tek je to glupo jer što bi iko pisao, ako ne da napisano bude pročitano? No, ona će pisati onako kako izgledaju tekstovi koje sama voli da čita, pa kud puklo da puklo!
“Od prirode, najdraže mi je kad se u pejzažu ne vidi ništa stvoreno ljudskom rukom, u bašti mi je najdraže kad je gajena starinski, bez hibrida, pesticida, bez previše rezidbe i bez stremljenja unosnim prinosima, a od krimi-romana najdraži su mi oni objavljivani u Vijesnikovoj ediciji „Trag” iz osamdesetih prošlog veka. Iz vremena kad je svet bio bolji, a možda i nije svet bio bolji nego ja, a možda ni ja nisam bila bolja, ali sam bila mlađa, a mladost podrazumeva slobodu izbora. Sloboda, pak, čini da svet izgleda bolje, naročito ako se posmatra sa vremenske distance u kojoj je ta sloboda manje ili više izgubljena. Elem, draži od svih ostalih „Tragovih” romana bio mi je i ostao debitantski roman Mickeya Spilanea JA, POROTA (I, the Jury), u originalu objavljen 1947, a kod nas tadašnjih, boljih i slobodnijih, objavljen 1985 u prevodu Marinkovićevog imenjaka Tomislava Odlešića.
U tom romanu privatni detektiv Majk Hamer odlučuje da pronađe ubicu svog prijatelja i da mu, kao da je sam porota, sudi i presudi. Svako ko gleda filmove zna da američka pravosudna rečenica kojom se izriče presuda počinje sa „Mi, porota…”. „Ja, porota…” to ne postoji. Kao što u srpskom imenica urota podrazumeva da se više ljudi urotilo protiv nekoga. Zbog svega toga naslov ove priče je “Ja, urota”.”
Tu je autorka zastala i zapitala se da li ona voli da joj se u tekstu koji čita baš tako sve objasni do u detalje. Na to nezgodno pitanje nije odgovorila direktno, neko izokola – svakako nije volela literaturu u kojoj joj stvari nisu jasne. I hrabro je nastavila da razjašnjava, mada žureći da s tim završi:
“Najzad, ako bi se neko zapitao zašto sledeći deo ide na hrvatskom – pa, to je zato što mi se jednom zauvek, psihološkom tehnikom uslovljavanja, urezalo u pamet da je to jezik za – što bi se na engleskom rekalo – tvrdo kuvani krimić.”
I konačno je počela priču koju bi mnogi započeli već prvim redom.
***
– Ne, neće mi biti teško napisati vam takvo što – zanijekala je glavom i ljupko se osmjehnula znamenita spisateljica. – Vaša ruža cvate na mom balkonu već treću godinu. Pružila se i na susjedov balkon i svi uživamo već od svibnja u njezinu miomirisu – miomirisno je objasnila i samouvjereno spustila desnu nogu sa lijeve, te sad prekrižila lijevu preko desne, dok su joj tanane najlonke seksepilno zašuškale preko lijepo oblikovanih listova.
Za spisateljicom, niječno je zakimao glavom i slavni kritičar: – Istini za volju, nisam točno znao što treba napraviti s magnolijom, ali ona svejedno buja i cvjeta dva puta godišnje. Cvjetovi su poput bijelih ptica koje samo što ne zacvrkuću – cvrkutao je glasom za koji niste mogli odrediti je li iskren ili sarkastičan. Kao što ni za sportsku eleganciju njegova odijevanja niste mogli prokljuviti je li iskreni ljubitelj sporta ili elegancije ili se oboma ruga ili jedno voli, a drugo ne. Ili ništa od toga, jer mu garderobu naprosto kupuje supruga, a ta se rukovodi njegovim godinama i prilikama za koje se odijeva, pa bira eleganciju, ali se rukovodi i svojom nevoljnošću da glača odjeću, pa bira sportsku eleganciju koja može biti i pomalo izgužvana. Umjesto križanja nogu, kojemu je pribjegavala spisateljica, kritičar je križao ruke na prsima, što je isticalo zakrpe od jelenje kože na laktovima njegova trikotažnog sakoa.
Da me se što pitalo, preostalo bi mi da ukrižim očima, čime bih lijepo istakla mišljenje o kolegama i atmosferi. No, nije me se ništa pitalo, te sam gledala svoja posla ostajući tiho.
Zatim su uslijedile slične kretnje i izjave svih okupljenih literata što im ni na um nije padalo proturječiti kruženju glavnih tokova prakse (spisateljica) i teorije (kritičar) suvremene domaće književnosti.
Svima su im, kako unisono zagugutaše, zeleni darovi koje su tijekom prethodnih godina dobili od pjesnika-uzgajivača bujali, rasli, pupili, listali, cvjetali i množili se, ma čovjek bi rekao da je riječ o čarobnome grahu, a ne o vrtlarskom hobiju knjiških moljaca i piskarala. Da, išli su mi na živce, ali sam se trudila to prikriti zamišljeno se zagledavajući u slike na zidovima i štukature na stropu velike knjižnice malog mjesta u kojoj se održavala književna večer.
U nekoj drugoj situaciji zanimljivo bi mi bilo promatrati kako se nijekanje koristi za pozitivni izričaj. Naime, družina se, pokazujući da nema ništa protiv prekrasne ideje, na ovaj način prihvatala obaveze da na nešto lijepo uzvrati lijepim. Činilo se da je riječ o uzvratnoj usluzi, a zapravo bila je to još jedna dobit onih koji su već profitirali. Tako sam mislila osjećajući zavist, budući da je svakom, pa i meni, bilo jasno da nisam bila istinskim dijelom društvanceta. Naime, i sama sam, u slobodno vrijeme što mi je preostajalo od detektivskoga posla, napravila nekolike pokuse u pravcu književnosti i kritike. No, usprkos tome što sam bila relativno uspješna i stoga nazočna skupu, nekako mu nisam u potpunosti pripadala. Svi smo čitali svoje uratke, svima su nam aplaudirali iz publike, no jasna pripadnost ovoj družini tu se mogla osjetiti na druge, meni nedohvatne načine. Između ostalog, i tako što je među nama bio i pjesnik-darovatelj koji se, poput moga kolege, privatnoga detektiva Neroa Wolfea koji uzgaja orhideje, bavio uzgojem ruža, magnolija, živica i rijetkog bilja, te je, kako rekoh, već darovao svim kolegama po peru poneku sadnicu. Samo meni ne. I sada je sve darivane zamolio da mu napišu ponešto o biljkama koje su dobili. Sve će ih, rekao je, uvrstiti u zbirku koju kani objaviti čim prije. Krasno, pomislila sam – biljke su dobili, a sada im se nudi još nešto da svoju slavu uveličaju. Para na paru, a uš na fukaru, tako je govorila moja baka. I bogami je imala pravo. Bijesna poput Iride, starogrčke boginje razdora, najradije bih im bila bacila jabuku. Ne bih na njoj kao Irida napisala „Najljepšoj!”, već „Najtalentiranijem!”, pa bih promatrala što bi se potom dogodilo, tko bi imao, a tko ne bi imao petlje smatrati da je jabuka baš njemu namijenjena. Razmislila sam da bi tu ženske bile isključene rodnim označiteljem, pa sam si dala truda razmišljati što bi bio primjereniji izraz, kad li me iz misli prenuo znak da trebamo poći ka kombiju koji će nas vratiti našim domovima u prijestolnici. Dok smo se opraštali slušala sam gdje će se i kad tko i sa kim ponovo susresti, a gdje ja, očito, neću biti. Posljednje što sam čula, prije no što sam se isključila da si ne bih dolijevala sol na ranu, bilo je da će pjesnik-uzgajivač već sutradan na put čitati svoju poeziju na drugom kraju zemlje. A ja? Ja ću ponovo čekati i čekati da me se sjete. A onda će me zaboraviti. Umrijet ću anonimna. Tja.
Dok sam ulazila u haustor dvokatnice u kojoj sam živjela, iz stana u prizemlju proviri glava stanodavca te me neljubazno podsjeti da dugujem stanarinu za tri mjeseca. Obećala sam da ću je uskoro platiti, pa sam zabrzala uz stepenice. Čime ću je platiti, nisam točno znala. Od književnosti se u današnje vrijeme ne može živjeti dok se ne dohvate olimpske visine, a i posao privatnog detektiva slabo je išao jer živimo u zemlji velike zločinačke transparentnosti. Sitne mušterije poput prevarenih supružnika, osiromašile su i stoga su se svojim istragama počele baviti same.
Ulila sam u čašu četiri prsta viskija što sam ga od zadovoljna klijenta dobila na dar, dodala led i zavalila se u naslonjač kad se oglasio telefon.
– Halo, Pat, stari druže – nacerila sam se podigavši slušalicu.
– A? – začudio se moj prijatelj Mića Prevarant, šef policije. Dakako, on nikada nije čitao krimi-romane, pa nije mogao znati da je Pat ime šefa policije s kojim surađuje Mike Hammer.
– Oh, oprosti, mislila sam da je netko drugi – nasmijala sam se i sve mu izdeklamirala jer se interesirao kako sam se provela i sa kime sam točno bila na književnoj večeri. Pretvarao se da ga zanima moj književni razvoj, a zapravo je želio imati jasnu sliku što se događa na književnoj sceni i rovari li tko protiv sistema na vlasti. Zastarjela tehnika, ali Mića je bio koju godinu stariji i od mene te mu se nije moglo zamjeriti što djeluje po principima kojima je učen u mladosti.
– Tomislav Marinković, kažeš. Iz Lipolista, ha? – nakašljao se Mića Prevarant. – Taj je bogat kao knez!
– Mićo, vrijeme je da naučiš da se ne kaže kao knez, već kao Krez! – ispravila sam ga.
– Nikad nisam čuo da je neko krezub bogat. Tko ima novaca ode zubaru – pobunio se Mića.
– No, dobro – rekoh, – knez ili Krez, svejedno je, reci otkuda mu novac? Uzgaja li kriomice i marihuanu ili što? Ne vjerujem da je od magnolije ili ligustruma moguće obogatiti se.
– Ne, uzgaja palme i kalemljeni ginko – uzdahne Mića. – A moja bi žena voljela da imamo i jedno i drugo, kao što to ima u svojem vrtu supruga našega glavešine.
– Bi li to voljela samo tvoja žena ili ih ima još? – sine mi ideja.
– Sve žene bi to voljele – uzdahne Mića. – Ali sadnice koštaju i po tri stotine eura.
– Mmmm – napravila sam dramsku pauzu. – A koliko su voljne platiti? I koliko ih je?
– Pa – odmah se počne cjenkati Mića, – recimo da je stotinu eura plafon za tu travuljinu koju bismo im financirali mi muževi. Ima ih, pored moje žene, još barem pet.
– Što kažeš na to da ti do vikenda nabavim deset sadnica? – zapitah ponešto prebrzo jer mi se u glavi već stvorio plan i u trenu sam se urotila sama sa sobom u svim svojim dijelovima. Svi mi imamo procijepe u svojim ličnostima, a ovakve nam situacije pomažu zarastati. Tko misli da iscjeljenje duša vodi samo ka dobru, naivan je.
– To mi je OK – osmjehne se Mića kroz zube i znala sam da žvače čačkalicu.
– Dobro, onda pripremi tisuću i računaj na pet palmi i pet ginko sadnica.
Poklopila sam slušalicu i glasno zahihotala. Platit ću stanarinu. I ne samo da ću je platiti, već ću se i osvetiti. I ne samo da ću se osvetiti, već ću o tome napisati priču. I ponudit ću je Marinkoviću. Zar nema pravo o njegovom bilju pisati svatko tko ga ima, a piše? Kako ga je stekao, ta to je pjesnička sloboda, nije li.
Sutradan sam se zaputila ka Šapcu. Pa ka Lipolistu. Kad sam ušla u selo, zagledala sam putokaze, no nisam zapravo znala što tražim. Bilo mi je važno da me ne sretne Marinković jer bi me prepoznao. No, dosjetivši se da je na putu, opustila sam se. Ugledala sam seosku krčmu i zaustavila se pred njom.
Dok sam glumatala mušteriju za rasad, pipničar je hinio nehaj. No, kad su me živci izdali i kad sam se nagnula preko šanka, da li zbog dva ispupčenja u mome dekolteu ili zbog još uvjerljivijega ispupčenja što ga je nadizao pištolj pod kožnom jaknom, osupnuo se i odjednom je postao blag kao mače: – Da, poznajem Marinkovića. Njegovo je imanje u centru kod crkve. Ne možete pogriješiti. Pravo, pa lijevo, pa opet lijevo i onda velika zelena kuća sa desne strane. Ali, danas nije tu, otputovao je.
Kimnuh glavom, iskapih rakiju jer viski nisu imali, ostavih mu jadan bakšiš i uputih se ka autu.
Krenula sam pravo. Policija je stajala na putu i zaustavljala sve. Već sam izvukla telefon iz torbice da nazovem Miću, kad vidjeh da me propuštaju jer sam žensko, i to ne više mlado. Osjetih trnce od bijesa, no rekoh sebi da je svako zlo za neko dobro. Pravo. Pa lijevo, pa opet lijevo i – parkirala sam pred zelenom kućom sa desne strane.
To nije bila Marinkovićeva kuća. Njegova je bila crvena. Muškarci često imaju blage ili ne tako blage oblike daltonizma. Ne razlikuju oni ni mnogo više od boja, ali to me više nije brinulo. Naći će ili se neće naći neki koji razlikuje boje i žene, a dotad, pa, dotad svi su oni upotrebljivi za ovo ili ono. Uostalom, tko je vidio sretno udanu detektivku. Osim one trudnice u filmu braće Cohen, no to je filmska fikcija, a ne surova stvarnost. Potegla sam iz pljoske dobar gutljaj rakije, mada radije pijem viski, ali mi se nije dalo miješati okuse. A zatim sam ušla kroz kapiju. Pažljivo sam gledala da vidim kamere. Ako ih je bilo, bile su tako kamuflirane da ih nisam primijetila. Ususret mi je dolazila žena. Pogledala sam lijevo i desno i nisam vidjela psa.
– Dobar dan – rekoh. – Interesiraju me sadnice magnolija – slagah.
– Boja? – žena je bila poslovna. Valjda ju je muž pjesnik živcirao, pa se trudila da bude kratka i jasna. Njezin muž bio je dobar pjesnik. Ali, budimo realni. Svaki muž živcira.
– Narančasta – izvalih bez pardona, vjerujući da ne postoji. U svom životu sam primjetila samo bijele i ljubičaste.
– Eh – uzdahne žena i izgubi svaku lapidarnost izraza. – Kao tropska vrsta narančasta magnolija veoma brzo raste u divljini. Raste i do pet metara godišnje u visinu i punu veličinu dostiže za samo 3 godine. Kod nas se može lako gajiti i u pitaru, kao citrusi. Ali veličina neće biti više od 2m.
– Tko bi volio imati lonac sa drvetom od petnaest metara – promrmljah, ali me nije čula ili se pravila da me ne čuje. Usredotočila sam se na lavež koji je dopirao iz dubine imanja. Dva laveža. Ima li ih još? Osluškivala sam.
– Svaki stan bi trebao imati ovo drvo jer cvjeta cijelu godinu – nastavila je žena. – Cvjetovi su u obliku morske zvijezde u nijansama od žute boje do narančaste, i sadrže dosta esencijalnog ulja. Fenomenalno miriše. Koristi se u aromaterapiji. Kada cvjeta, miris od samo jedne biljke se može osjetiti na više desetina metara. Tko ima nos nekada čak i sa sto metara udaljenosti.
Tko ima nos? Što je htjela da mi kaže? Ja imam nos. Oveći. – Imate li ih, mogu li ih vidjeti i kolika im je cijena?
I tako sam izrazgledala sve. Posvuda je bilo predivnih biljaka i lijepo razvijenih radnika. Pod nekim drugim okolnostima, žena bi mogla poželjeti njihovo društvo, no ne i u situaciji da se s njima mora fizički obračunavati. No, znala sam da ih noću tu neće biti. Ljudi koji se bave uzgojem biljaka rano ustaju, pa moraju rano poći na spavanje. Kuća je bila na drugoj strani od staklenika u kojem sam ugledala ono što me je zanimalo. Lepezaste listiće ginka i lepeze palmica. Ali, vrata staklenika imala su katanac. Dakle, biće mi potreban dijamant za rezanje stakla, guma kojom ću staklo zadržati da ne padne, a biće mi potrebno i nešto čime bih mogla zabaviti pse. Pomislih na mačku, ali kako sam ljubitelj životinja, to mi se učinilo presurovim prema mački. Da mačka može izgrebati psa, da i ne govorimo. Zato sam zaključila da je uputnije ako se potrudim sama izaći na kraj sa psima.
– Imanje vam je prekrasno – pohvalih rasadnik.
Žena se osmjehne i zakima glavom s ponosom.
– Kako se osiguravate od napasnika? – zapitah direktno. – Imate li noćne čuvare?
– Vjerujte, teško. Imali smo čuvare, no oni vole zadrijemati, pa su nas pokrali više puta. Ali, od kad imamo Mazu, čini se da smo sigurni. Maza je dovoljna – pokaže ka ogradi iza koje sam ugledala pitomog koker-španijela koji je mahao patrljkom repa. Da sam nešto vlast i da me se pita, zabranila bih kupiranje repova i ušiju.
– Nije li to mužjak? – upitah.
– Da, to je mužjak, ali to nije Maza, to je Herkul. Ono je Maza pokaže žena na drugu stranu i ja ugledah ženku: bila je to ogromna mješanka doge, šarplaninca i vučjeg hrta. Ozbiljno me promatrala. Bilo je od krucijalne važnosti da se s njom sprijateljim. Za takvo što morala sam se otarasiti gazdarice, te je zamolih za čašu vode. Ona me pozove u kuću, no odbila sam je izgovarajući se željom da uživam u prirodi. Čim je zamakla, priđoh ogradi i počeh razgovor sa Mazom, a potom joj pružih i ruku da me onjuši. Nisam znala kako će reagirati na Diorov Poison, koji sam toga jutra, onako mamurna, greškom stavila. Mene je osobno nervirao taj miris koji su mi prijatelji poklonili za četrdeseti rođendan umjesto viskija, a sada kad mi se bližila pedeseta, bočica je još uvijek bila puna. No, maza je bila ženstvenija od mene i miris joj se, rekla bih, dopao. Kako sam i mislila, Maza se nije zvala Maza bez razloga. Bila je mila, a glupe kradljivce plašio je njen izvanjski izgled. Otvorila sam vrata na ogradi i pomazila sam je, no na to se na mene stuštio Herkul, ljubomoran kao pas. Pa sam mazila i njega. Psi su divne, plemenite životinje i katkad mi se učini da ih volim više nego što volim ljude. Zanijela sam se, pa mi je jedva uspjelo na vrijeme izaći da me gazdarica ne zatekne gdje ne treba. Popila sam vodu, zahvalila se objasniviši da se moram najprije konzultirati s mužem i da ćemo uskoro zajedno doći po magnoliju, a zatim sam se oprostila.
U gluho doba noći vratila sam se opremljena svim potrebnim alatom, s dodatkom onoga smrdljivoga Diorova parfema na sebi, a za pseće raspoznavanje sa daljine. Usto sam Mazi i Herkulu donijela pune džepove psećih poslastica iz pet-shopa, ne toliko zbog bojazni da me ne odaju, koliko iz iskrene naklonosti. Ugasila sam farove i skrenula u sporednu ulicu da se imanju približim straga. Isključila sam i motor pazeći da mi se volan ne zaključa i tako na leru klizila ulicom dok se auto nije zaustavio sam od sebe. Izašla sam u ozvjezdanu noć, udahnula čisti zrak i pomislila kako bih i sama voljela živjeti van grada. Dobro sam se osjećala, pa samo što nisam zazviždukala neki šlager koji mi se vrzmao po glavi, kad se dosjetih zašto sam tu i utišah se. U sretan čas jer sam odmah potom ugledala parkiran automobil i dvojicu koja su nešto petljala kod ograde. Na glavama su imali fantomke, te su izgledali kao pravi pravcijati lopovi. Unatoč tome što sam bila naumila ove noći zakratko postati njihovom kolegicom, moj instinkt detektiva i moja utreniranost od prije dvadeset godina, kad sam se odlučila napustiti policiju i postati samostalnom, zategli su svaki živac i svako mišićno tkivo. Ta moj je posao zaustaviti ovakve u njihovim drskim naporima da omalovaže vrijedni trud i pregalaštvo. Računala sam da će se uskoro pojaviti Maza i Herkul, te da ćemo zajedno nekako stati u kraj odvratnim tipovima. Pritajila sam se i čekala, a onda sam začula razgovor:
– E, da imam prigušivač, lako bih ja sa psima – jadikovao je viši.
Dakle, naoružani su, pomislih i otkopčah spremnik za pištolj ispod lijevog pazuha.
– Budalo, što bi s prigušivačem kad nemaš pištolj – podsmijehnuo mu se niži.
Dakle, nisu naoružani, nego su idioti. Požalih da nisam ponijela i bokser s kojim sam bila prilično spretna, pa potražih upaljač u džepu. Ako kanite upotrijebiti pesnicu, nije loše da je oko nečega stisnete. Drška dijamanta za rezanje stakla takođe bi mogla poslužiti dođe li do makljaže. K vragu, a čime ću ih svezati, sine mi. A onda se udobrovoljih jer sam se dosjetila gumenih pauka za pričvršćivanje tereta na krovni gepek, što sam ih uvijek imala u autu. Ovog puta namjeravala sam njima vezati sadnice palmi i ginka. Nije kome je rečeno, nego kome je suđeno, govorila je moja baka. I bogami je bila u pravu.
– Daj salamu – zapovjedi niži dok je cvikcangama prosijecao ogradu.
Idioti su smjerali nahraniti pse salamom! Salama nije nešto čime treba hraniti životinje. Dakako ni ljude, ali sad je bila riječ o životinjama koje su mi bile draže od ove dvojice. Sol i aditivi u salami otrovni su. Najradije bih ovu dvojicu našopala tom salamom, pa neka podriguju i smrde da ih nikad više ni jedna djevojka ne pogleda.
Viši je petljao po nekakvom ruksaku.
– Je li otrov dobro uguran u te komade? Kako si spretan, mogli bi ga nanjušiti i ne progutati – zagrinta opet niži.
Sledila sam se. Kanili su mi otrovati Mazu! Bila sam na nekih desetak metara od njih, a vremena za gubljenje nije bilo. Brzo pronađoh kamen i bacih ga iza razbojnika. Kad je pao, prouzročio je nešto zvuka pa se oni okrenuše na tu stranu. Hitro se šuljajući priđoh im bliže i bacih još jedan kamen ovog puta smjerajući da preleti preko njihovih glava na njihovu desnu stranu, dok sam im što sam tiše mogla prilazila s lijeva. No, nisam bila precizna, pa kamen bubne višeg u glavu. On zajauče, ali još nije bio ustvrdio što mu se dogodilo i odakle je udarac došao. Prilazeći nižemu s leđa, svom snagom udarih ga kundakom pištolja u vratnu tetivu pa se uredno stropoštao. Viši se okrene ka meni, no nisam ga bila dobro ocijenila – bio je toliko viši da mu nisam mogla lako dohvatiti čeljust. Nezgodna situacija za čovjeka koji je niži. A i za ženu. No nisam oklijevala da mu priđem sasvim blizu, računajući da ću popiti udarac. Podigla sam ruke u gard i blagosiljala ludu mesarku kod koje pazarim na Zemunskoj pijaci, a koja me je nagovorila da zajedno krenemo na časove kick boxinga. Tako sam donekle zaštitila glavu, mada me je ipak dobrano zahvatio udarcem. Fizička bol me uvijek razjari. To je zbog adrenalina o kojem sam ovisna, objasnio mi je jednom Mića Prevarant. Dok mi ga je nadbubrežna žlijezda brizgala u obilatim količinama, koljenom sam odmah zapela koliko god je bilo snage u meni i pogodila najslabiju točku na muškarčevu tijelu. Smjesta se povio naprijed te mu laktove zabih u lice, a onda i njega zviznuh kundakom kako priliči. Odskočila sam unazad i repetirala pištolj, no za tim nije bilo prave potrebe – obojica su ležali kao snoplje te osjetih radost. Okrenuh se ka automobilu da donesem pauke, ali tad nastade krkljanac. Maza i Herkul dotrčavali su lajući, provukli su se kroz rupu u ogradi i, na žalost, prepoznali me. Kažem na žalost jer da im nisam bila draga, pozabavili bi se mnome, a ovako su se stali umiljavati, a onda su nanjušili salamu. Dakako, nisu mogli znati da ih odande vreba smrt. Bacih se tijelom na ranac sprečavajući ih da se otruju. Dok su me svojski gurali njuškama, zaslijepila me je svjetlost jake baterijske lampe.
– Za ime božje, što radiš ovdje, pjesnikinjo?! – začuh zaprepašteni Marinkovićev glas. Vratio se s književnog susreta, gdje mene, na sreću, nisu bili pozvali. Svako zlo za neko dobro, govorila je moja baka.
– Ah, što da ti kažem – uzdahnuh ustajući. – Neki pisci imaju takav day job da ga rade i noću – pokušah biti vickasta dok sam opipavala arkadu koja nije samo bridjela, nego je i krvarila. Još jedan ožiljak koji će nekad biti razlogom da me jednom netko voli i više nego da ožiljaka i nemam.
Kad je policija odvezla lopove, kad smo otrovnu salamu bacili u zahodsku školjku, kad je Marinkovićeva žena završila obradu moje rane, kad se dogodilo sve što se moralo dogoditi, ulila sam si još jednu domaću višnjevaču od brusnice, one for the road, kad se Marinković pojavio sa zlatnom magnolijom.
– Zamolit ću te samo da mi napišeš nešto o biljci – skromno je izrekao.
Njegova se supruga pojavila sa kovertom koju mi je pružila. Pogledala sam u svotu – tisuću eura. Taman da platim stanarinu. No, znajući sve što sam znala, bilo me je sram. Odbih.
– Molim vas! – izrekla je molbu glasom koji nije trpio pogovora, bila je to zapravo naredba. – Nama to što ste učinili vrijedi i više, pa primite barem ovoliko.
Primih.
I eno mi sad zlatna magnolija mahnita sred blagovaonice, očito ne mareći za to da ne bi smjela izrasti na više od dva metra. A što bih o njoj točno pisala, doista ne znam. A deadline mi je knap. Onaj dio mene koji je želio biti dijelom literata koji dobivaju poklone i uzvraćaju pričama, stoji pokunjen, a oni dijelovi mene koji bi radije u akciju nego za računalo najradije bi se fizički obračunali s nepromišljenim, sujetnim spisateljskim dijelom. Ličnost mi se opet razišla, nigdje ni znaka uroti. Natočila sam već treći viski, ponestaje mi leda, ali ništa zato – više od napasnika, lopova i kriminalaca mrzim bijeli ekran u wordu. Zato polako ponovo ulazim u urotu sa sobom, završiti ću tekst koji sam započela, a onda ću se smijati. Može se pisati unatoč pijanstvu, no mora se trijezan redigirati, tako mi je rekla mesarka s kojom treniram kik-boks. Ta žena svašta zna. Bit će jednom nekomu dobra baka.
***
“A u stvarnosti, kako je bilo u izistinskoj stvarnosti, različitoj od fikcije? Da li je moguće da vas to još zanima?”, obatila se autorka direktno imanentnim čitaocima. “Dobro, dobro, reći ću i to. Jednom od onih prilika kad smo se sreli, Tomislav Marinković je zaista razgovarao sa piscima i kritičarima o svom naumu da ih sve složi u knjigu priča s povodom. A ja, pošto u stvarnosti nisam ćutljiva detektivka, nego lajava ja, zapretila sam da ću izmisliti priču jer, neka ga neka pravog, samo ja nemam povod. Toma je odmah ponudio biljku, ali, nažalost, u mom životu i posedu više ne postoji ni pedalj zemlje u koji nisam već nešto zasadila, pa sam morala da ga odbijem. Međutim, u narednim susretima u kojima sam pričala o svemu i svačemu, Toma je čuo i zapamtio da još uvek nemam limun. Pretpostavljam da sam pričala o kuvanju i mešenju i kako bih volela limun koji će rađati zdrave, neprskane plodove, tako da koru mogu da rendam u testa za pite i štrudle. I, prošli su meseci dovoljni da i sama zaboravim šta želim, a onda je jednog dana zazvonio telefon:
– Sutra ti stiže limun! Jesi li kod kuće? – pitao je Toma.
U životu u kojem nema puno pažljivih ljudi, a još je manje onih koji pamte moje želje bolje nego ja sama, bio je ovo delikatni gest koji nateruje suze dirnutosti. Oduševila sam se, a ko ne bi. I limun je stigao. I raste. Čak je i procvetao na veliku radost svih ukućana.
– Ovaj mali vrlo ambiciozno miriše – prokomentarisala je kćerka.
I zametnuo se i mali plod na malom stablu. No, pre nego što sam saznala da ne treba da dozvolim da se plod razvije dok stablo ne ojača, naš delinkvenciji sklon mačor odgrizao je plod i tako izvršio pravilnu rezdibu. Svako zlo za neko dobro, što bi rekla kći moje majke i baka mojih unuka u budućnosti.
Trenutno, limun raste, mačor spava pod stonom lampom na mom pisaćem stolu, a ja, evo, konačno, završavam tekst.”
_______________________________________________________________________________
čovjek-časopis 