Sunce se odavno izdiglo iznad gustih hrastovih krošnji, a on je još uvijek trljao svoje krupne sanjive oči. Snažan miris znoja odnekud je dolazio i punio male nozdrve koje su sitno igrale, spremajući se da kihnu. Kroz maglu nerazbuđenih očiju osjeti nečiji bodljikav, suv poljubac i snažan tresak vrata koji ga razbudi. U malenu sobu uđe jedna žena, zgrabi ga, i kroz zube i kroz isprekidan dah prozbori tiho:
– Ajmo sine, ajmo djeco.
Gledao je buljuk ljudi ispred sebe, kako se užurbano kreće prema glavnom putu, koji je vodio van sela, i već rasanjen pomisli na oca. Noć je bila sve bliža. Pred sobom vidio je brdo, prekriveno šumom.
Već su uveliko grmjeli topovi i graktale puške, kada stigoše dno Kozare. I pored silne halabuke, osjeti se pospan. U trenutku kada je tonuo u san, bezbrižan, dječiji, snažne ruke ga uzeše i skloniše iza velikog kamena. Njegove oči bijahu ponovo sanjive i pune magle, te nije mogao vidjeti lice čovjeka koji ga je sklonio. Sve brže tonuo je u san. Na svom licu osjeti nešto toplo i mokro. Poznat miris iz sobe. Zaspao je. Niz gustu zamračenu livadu polako je iščezavao krupan, gologlav čovjek. Pucalo je i grmjelo sa svih strana. Naglo se probudio i počeo da trči unezvjereno, ali ubrzo, saple se i pade preko unakaženog tijela. Mali dlanovi bijahu umrljani toplom sukrvicom. Mršave hladne ruke zgrabiše ga i ponesoše nekud. San je opet počeo da ga savladava. Razdanjivalo se. Ispred sebe vidio je stočne vagone.
Jutro se širilo duž obala tihe Save, u kojoj se ogledalo nebo poklanjajući joj vlastitu boju. Čuo se muk krava iz velike štale. Mršuljavi dječak muzao je kravu, na samom ćošku štale. Mlazevi vrućeg mlijeka udarali su u metalnu kantu. Cijelo dvorište mirisalo je na toplo mlijeko.
– Gazdarice! Gotovo je!
– Zar već Spasek? Ajde sine, pij koliko možeš. Ajde dijete.
On ne rekavši ništa, zgrabi kantu i napi se toplog, pjenušavog mlijeka.
– Tak, tak. Odsiječe kratko gazdarica, a potom se okrenu i pođe prema kući.
Septembar 1995.
Kroz gustu jesenju noć provijavali su pucnji. Preko prozora seoske kuće bijahu poredani bagremovi balvani. Dječak je sjedio u djedovom krilu pored majušne peći, u polutami porodične kuće. Ćutali su. Dim djedove lule kovitlao se iznad peći privučen toplinom.
– Đede, kad će tata doći? Upita dječak uznemireno, kao da je dugo, dugo u sebi oklijevao da svoju misao pretoči u pitanje.
– Ne znam sine, ne znam djeco.
Februar 2019.
Pred sobom vidio je brdo, prekriveno kućama. Sivi automobil zaustavio se pred ogromnom metalnom kapijom staračkog doma. Dva nešto niža muškarca polako su ga uveli unutra, obećavajući mu da će doći odmah sutra. Teško se mirio s tom mišlju da će tu morati da prenoći, možda još samo večeras, a možda ko zna, koliko još noći. Sjeo je u ćošak velikog zajedničkog boravka i spustio štap pored sebe. Kuvala se cicvara. Cijeli boravak mirisao je na toplo mlijeko.
Sutradan, dva muškarca koja su ga juče dopratila, zatekoše ga u postelji, u sobi koja je pripadala samo njemu. Mlađi od te dvojice uđe unutra. Maglovitim očima, starac nije jasno vidio lice, ali prepozna glas koji ga pozdravi.
– Daško?
– Kako si đede? Ja došao… Donio sam ti kapu…
– Ka-pu…
– Da… Onu, Jéftinu. Znaš da si mi pričao da si ga upamtio po mirisu znoja sa njegove kape.
– Da… odgovori starac prigušeno.
– Znaš, đede ja… odlučio sam da neću ići u Njemačku. Ostaću ovdje…izgovori nesigurno i zubima snažno stegnu donju usnu, neskidajući pogled sa mršavog starca.
Pogledao je u mladića ukočeno. Krenuo je dizati i širiti koštunjave ruke, koje su se neprestano treskale.
– Voliki… voli-ki kamen…skinuo si mi…sa sr-ca.
Mladić se osmijehnu.
– Neka, drago mi je ako je tako.
U magli svojih očiju više nije raspoznavao starčevo lice, jer je znao da su se sreli posljednji put. Čuo je glas spolja.
– Ajmo sine.
Nekoliko dana kasnije, zazvonio je telefon u porodičnoj kući. Onaj stariji odlučio je da naruče hrastov sanduk.
______________________________________
DALIBOR MIROSAV rođen je 1992. u Bosanskoj Dubici. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Kozarskoj Dubici. Na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci diplomirao je na odsjeku za srpski jezik i književnost, a zatim i magistrirao. Piše poeziju i prozu. Živi u Ševarlijama, selu pokraj Kozarske Dubice. Radi kao bibliotekar.
Kad mi je Marlis, dobra krapinska duhica, javila, gotovo tajno, da odlazi na Island, bila sam sretno zapanjena. Zemlja o kojoj sanjarim, putujem njome snovima, razmišljam o njoj danima. Čeznuće za Tulom! Kao da bih tamo našla više dio sebe, no daleku zemlju. Istodobno očekivano i neočekivano, njezin sam poziv smatrala i uobičajenim i sasvim fantastičnim.
Moj mačak Athos gnijezdio se po nepospremljenom krevetu, nakratko se umirio i zasjeo na najzgužvaniji dio poput ptice što grije jaja. A onda bi oblijetao oko mojih kofera, mijauckao, umiljavao se. Uvjeravala sam ga kako ću se vratiti. Povjerovao bi mi pa ponovno posumnjao. Dok smo spuštali veliki kofer iz potkrovlja, kradom je istrčao. Čekao me u vrtu. Provlačio se cvjetovima vrjesova, maćuhica i mirisnih trava. Sličio je na uplašenog zeca. Uzela sam ga u naručje i vratila u kuću. Još jednom sam se osvrnula na mamin cvjetnjak – i, sa zadovoljstvom, ostavila te krepke proljetne boje i snažne mirise u Zagrebu.
U zrakoplovu promatram krupne i lijepe stjuardese, nekako jednostavne, ne stroge, bez namještenih osmijeha i uobičajene zračne koreografije. Prolazeći uskim prolazom u zrakoplovu dok nude piće, zauzimale su cijeli prostor svojom snažnom tjelesnošću i svojim oblinama. Na rejkjavičkoj zračnoj luci (bivšoj američkoj bazi) toga travanjskog dana kišovito je, a ja s koferom i torbama ne želim i ne mogu otvarati kišobran. Sumračno je, uspijevam se utrpati u bus do kolodvora u Reykjaviku. Prozori prekriveni kapljicama kiše. I gledaju me prozori i krajolik bez zanimanja, ravnine obrasle mahovinom, žuta uvela trava snažnih vlati, kamenje s bijelim pjegama, busenje tamno crvenog raslinja. Kada su se u tu jednoličnu razigranost, upleli mali oceanski zaljevi – pojačavši ju svojim modrikastim sivilom, bijele su pjege s kamenja poletjele. I činilo se da vidim galebove koji su uskoro nestali na crnim površinama rasutog vulkanskog pijeska rasprostranjenog poput nemarno ostavljenih gradilišta razmrvljenog asfalta. Poznati miris iz djetinjstva pojačao je neizvjesnost, uzbuđenje i strah – kao kad sam kao djevojčica gledala kako frcaju crni komadići katrana ispod kotača spidvej vozača na zagrebačkom Hipodromu.
Mjesto susreta s Marlis u Reykjaviku se mijenjalo, i moja se prisutnost gubila kao krajolici koji su prolazili kroz mene: crne boje ugašenih vulkana, prozirne boje leda koji se topi i šumeće boje vrela koja ne prestaju teći. I tako sam se našla pred kućom u Reykyaviku na točnoj adresi, shvativši da sam u međuvremenu izgubila mobitel. Otvorili su mi vrata i vlasnik, visok i zgodan, i Gianluka, sustanar dobre duhice Marlis. Nakon što sam ostavila prtljagu, spustila sam se u hotel u kojoj se feštalo. Marlis je cvrkutala na engleskom i kajkavskom i uspješno organizirala potragu za mojim mobitelom. Ostao je u taksiju kojim sam putovala od autobusnog kolodvora do stana.
Iz skromnosti rejkjavičkih kuća ponegdje nikne neka obojena crveno, žuto ili tirkizno. Ponegdje se ulazi ljušte, što zbog vremenskih (ne)prilika, što zbog izostanka potrebe za uljepšavanjem. Kao da je njihov smisao za lijepo posve usklađen s krajolikom u kojem su se našli kao prvi naseljenici. Gradski su stupići ostavljeni neisklesani, hrapave i neravne površine, a u mnogim gradskim vrtovima i parkovima samonikle su stijene i kamenje. Na ulazu u kuću u Öldugati (staroj ruskoj ambasadi) gdje sam smještena u društvu Dobre Duhice, kemičara Gianluce i glasnog Finca, na zidu stubišta izloženi su veliki oblutci. Ujutro mirišu novine za gazdu, a ključ se ostavlja iza tegle s cvijećem.
Gradsku je vijećnicu teško izdvojiti od ostalih zgrada uz jezero. Dok se izmjenjuju kiša i sunce, a vjetar zastane pa se ponovno pojavi, kuće se bijele poput ledenjaka. Neke se crne poput vulkanskog pijeska, a na njihovim crnim krovovima rastu gusti busenovi trave. Islandski crno-bijeli kontrast našla sam na slici koju je postavila umjetnica na ulazu u svoj izložbeni prostor na jednom od starih javnih zahoda tik do rezidencije predsjednice države uz poziv da joj se pridružimo u mračnom podzemlju i opasku kako nećemo biti oteti. Kontrast se u grubim i hrapavim potezima sklupčao u veliki crno-bijeli raščupani cvijet.
No, onda se te napetosti smire u ljupkim upozorenjima. U skloništu za pušače u rejkjavičkoj luci ispred Slippbarinna piše: Ovdje možete biti zajedno s našim gejzirima u zadimljenim oblicima koji će zagrijati vaše srce. Samo otpatke ostavite u pripremljenim smećnjacima. Na upozorenju kako treba paziti na djecu, pri ulasku u jedno gejzirsko jezerce na jugu Islanda domaćini „prijete“ kako će u suprotnome trolovi oteti djecu, a oni će zatražiti otkupninu. Pri ulasku u mnoge kuće kulture ili muzejske prostore pri izlasku je molba kako bi bilo lijepo, ako nam se svidjela izložba, doći – i zadovoljstvo podijeliti s domaćinima. I razveselila sam domaćina u rejkjavičkoj Kući kulture pohvalivši radove suvremene islandske autorica Harpe Arnadóttir koja tako sliče slikama Bijelo na bijelo Eugena Fellera, najmlađeg člana zagrebačke Gorgone i veliku crnu zrnatu kompoziciju sačinjenu od vulkanskog pijeska poznate islandske autorice Ragne Robertsdóttir koja u svojim djelima koristi djeliće islandskog krajolika: oceansku sol, školjke i kamenje. Klasik Torarinn B. Torláksson pak prikazuje divne realistične islandske krajolike: u mahovinastom i stjenovitom zaljevu odmaraju se čovjek i njegov mali konj. Zagledani u planinu umireni, nimalo osamljeni – dio su krajolika.
Prvo buđenje. Nakon što je Marlis bešumno ustala i otišla na posao, tišina se činila vječnom u prozoru obraslom bršljanom koji se nikad posve ne otvara. Trebalo je svladati male starinske mehanizme za njegovo pritvaranje i zatvaranje. Zidovi na kući su tanki, ali ne čuju se ni sustanari, ni vlasnici. Iznenada je tišina pukla, zamjauknuo je jedan od gradskih mačaka i pozvao me na ustajanje. Mijaukurikao je. Sinoć je jedan crno-bijeli spavao zavaljen u fotelju u izlogu prodavaonice prekrasnih starih stvari: torbi, bundi, kapa i različite odjeće. Jednog sam narančastog srela na putu prema gradskom groblju, uznemireno je – ali i nezainteresirano prolazio pored svojih lijepih sugrađanki, ostalih gradskih mačaka, koje kao kućni ljubimci s raznobojnim ogrlicama slobodno i bezbrižno šeću gradom. Mala je bijela mačka sa zvončićem oko vrata nepomično, poput statue, sjedila na grobljanskom zidu. Na jednom od gradskih murala suvremeni je grb grada s dva mačja lika, a na jednoj od muzejskih razglednica likovi mačaka dimenzionirani su u veličini gradskih kuća. Čak su i više, njihove divovske glave bdiju nad gradskim kućama i njihovim stanovnicima.
Groblje je poput velikog gradskog dvorišta ili vrta prepušteno vremenu. Kao da ga se ne želi spasiti od smrti. Buja mahovina, a kvrgava stabla rastu slobodno. Nakrivljeni spomenici prkose jednako životu i smrti. Stabla koja ne privlače svojom ljepotom, već natkriljenošću nad nekom tajnom, spomenici su napuštenom raju u kojem više nema ljudi. Umjesto križa na jednom je grobu postavljena skulptura debla odrezanih grana u obliku raspela s imenima pokojnika. I osjećam se spokojno – ni ja ne želim spašavati život od smrti – mnogi su moji prijatelji otišli, ali ostavili su mi svoju radost, svoju mudrost i svoje znanje. I tugu. I spokoj koji se širi upravo ovdje na rejkjavičkom groblju. Razvitak svijeta, razvitak raspadanja, neprekidna procesija umornih i umorenih iluzija. Nešto dosljedno i sveobuhvatno tjerano radom tuge. Ona je taj perpetuum mobile koji sam sebe hrani i obnavlja.
Vedutom grada dominira Hallgrimskirkja pred kojom sam se našla na Uskrs kada je turistima bio zabranjen ulaz. Samo vjernicima kako se ne bi remetilo bogoslužje. Tako sam obiteljsku tradiciju odlaska na misu u rano Uskrsno jutro nastavila i ovdje. Pri tome mi je bilo svejedno na kojem ću jeziku slušati misu ili kojeg će biti obreda, protestantskog ili katoličkog. U sličnom stilu izgrađena je i katolička Katedrala, od bijelog betona koji nije zazoran, svojom se neobojenošću i svrsishodnošću uklapa u jednoličnost, surovost i oskudicu islandskih krajolika.
Hallgrimskirkja je posvećena Hallgrimuru Péterssonu, islandskom pjesniku i pastoru, a izgradio ju je, kao i katoličku Katedralu, u neogotičkom stilu prvi islandski arhitekt. Na učestale kritike u tijeku njezine pedesetogodišnje gradnje, graditelj je ponavljao kako je nadahnuće pronašao upravo u islandskim stijenama, planinama i ledenjacima. Toranj Hallgrimskirkje istodobno je i opservatorij – i vidikovac za promatranje krajolika. Poduprt stupovima u obliku orgulja – i moderan je i sakralan. Glazba koja odlazi na nebo i raketa koja je lansirana u svemir.
Ispred crkve je skulptura Leifa Ericssona s vikinškim rekvizitarijem: kacigom i sjekirom, sina Erika Crvenoga i oca Torgils i Torkella te supruga (što je u predaji vrlo važno) Thorgunne, prema islandskim sagama prvog Europljanina koji je doplovio na američke obale. Spomenik su podigli Amerikanci u povodu obilježavanja američko-islandskog prijateljstva.
Slične izvedbe u volumenu i pozi je i spomenik prvom naseljeniku Rejkyavika Ingólfuru Arnarsonu, no sa više simbola i stilizacije koje je zanimljivo razgledati i otkrivati. Tek sam kasnije, posjetivši Muzej Einara Jónssona, prvog i vrlo plodnog islandskog kipara, otkrila da je to njegov rad u simbolici u kojoj su nesmetano živjeli poganski i kršćanski duhovi, ne ukidajući se, u svojim usporednim svjetovima. Viking koji je dao ime gradu sada stoji nepomično iznad svog Dimnog Zaljeva uz zmajevu glavu i boga Odina te dva gavrana Huginom i Muninom na stablu svijeta Yggdrasilu. Muzej sa stanom njegova autora i njegove supruge nalazi se na najvišem gradskom brežuljku uz Hallgrimskirkju i izgrađen je prema kiparevim zamislima, nakon što je svoja djela darovao islandskom narodu. Okružen je parkom šumarkom ispod čije se uvele trave upravo sprema niknuti nova. I u kvrgavim granama niskih stabala obilje je listića koje, šećući gradom i okolicom promatram, strpljivije i s pažnjom kao nigdje drugdje.
Jónssonove su skulpture i reprezentativne, i mistične, i intimne istodobno. Mnoge su kompozicije od statua i reljefa i pripovijedaju nam o nekom čovjeku ili događaju. Na granici stvarnog i nestvarnog svijeta, njegovi likovi kao da se bude iz teškog kamenog sna odvodeći nas u drugi jednako stvarni svijet. Arhitektonski modeli crkvi, hramova i kapela univerzalni su, jednako kršćanski, antički i egipatski. Alegoričan prikaz vremena, svjetla, bitka, dana, proljeća, jeseni, ljubavi i kraja svijeta. Zaštita prikazana u liku majke koja zakriljuje svoje dijete učestalo se pojavljuje i u Jónssonovu kiparskom i slikarskom djelu. U prostoriji u kojoj je izložena kompozicija posvećena islandskom pjesniku i pastoru Hallgrímuru Péterssonu, zastaneš kao da si se našao na kazališnoj sceni pa se dalje oprezno krećeš – od, na podu postavljenog cvijeta spletenog od crvene i ružičaste vune pa zavojitim puteljcima koji su ograđeni gipsanim figurama falusa, do izlaza – i ponovno se vratiš u šumarak u kojem sipi kišica. Ne treba ti kišobran i nastaviš dalje.
Kako je Reykyavik malen i intiman grad, sve su crkve negdje na dohvatu koraka i oka. Katolička katedrala je nekoliko ulica poviše, a niže je označeno zemljište na kojem će se graditi pravoslavna crkva. Na šetalištu uz ocean do svjetionika Grotta, iznad novije četvrti bijeli se moderna protestantska crkva čvrsto urasla u brežuljak poput stijene, ali i dinamičnih oblika poput napuhanih jedara. S Perlana, velikog opservatorija iznad grada, promatrajući okolicu, zapažamo još jednu crkvu vrlo modernu. Ona objedinjuje sve vjere, a Teuta kaže kako je jednom prisustvovala obredu. U njoj se ne govori, šutnja je propisana. Pa naravno, kažem: Čim progovoriš, nastaje razlika!
Ispred Katedrale Krista Kralja postavljeno je staro zvono s lancem na kojem je čekić. Prije no što se čekićem udari o zvono, treba izustiti napisanu molitvu za sve ljude, za dobar život i dobru smrt. Na Uskrsno jutro stigla sam do zvona i ušla u Katedralu u kojoj je misa služena na poljskom. Zanimljivo je kako je i katolička tradicija prisutna u islandskim sagama. U Muzeju saga u Reykjaviku lik posljednjeg islandskog biskupa Jona Arasona zauzima značajno mjesto. Svojevrsni mučenik, pjesnik, tiskar i vrlo sposoban poduzetnik prikazan je u trenutku kada je pogubljen sa svoja dva sina nakon što su protestanti osvojili Island. U nacionalnom muzeju u Reykjaviku pronalazim podatke kako je prvi samostan na Islandu osnovan 1030. u Borgarfjoduru, a posljednji u Fljotsdaluru 1493. O njima svjedoči samo nekolicina sačuvanih kamenih ulomaka i jedna čudovišna romanička glava.
Nakon nekoliko dana u kojem su se izmjenjivala različita godišnja doba, Uskrsni ponedjeljak osvanuo je sunčan. Rastvorile su se šumarice u vrtovima kuća u našem kvartu. Krenula sam stazom koja je od oceana odvojena složenim gromadama raznobojnog kamenja do udaljenog rta na kojem je stari svjetionik Grotta. Gradski svjetionici na šetalištu uz ocean vrlo su moderni i vrlo žuti, no njihova žutost ne uznemirava, kao da se svojom statičnošću komplementira s plavilom snažne i pokretljive oceanske pozadine. Zaplavilo se i nebo i ocean pa se u toj svježini nazirala planina Esjan pokazavši se pitomijom no što mi se činila prvih dana. Tajanstvena i prijeteća činila se domom duhova, vilenjaka, trolova i divova, a sada sam zagledana u njezino otkriveno lice razabirala njezine crte, padine i udolinice sa snjegovima različitih oblika: mrlja, ploha i vitica. Uto sam se, ugledavši na tlu šetališta njezinu topografsku kartu iscrtanu bijelom kredom, nasmiješila: visoka je kao i naša Medvednica. Uz put su postavljene fotografije islandske faune pa zastanem kod gavrana, pliskavica, orlova i kitova. Njihova ih imena oživljuju – kao da su im se priroda i ime stopili u jedno. Glas h koji huči iznad ostalih islandskih glasova, ostavio ih je prirodi ne želeći gospodariti njima. Hrafn je gavran, haförn je orao štekavac, hnufubakur je kit grbavac, a pliskavica je hnisa. Kad bismo njihova imena napisali velikim početnim slovom, otkrili bismo njihove duhove u ljudskom obličju u usporednim svjetovima.
Grotta je starinski bijeli svjetionik s kućom za stanovanje na najistaknutijem rejkjavičkom rtu. Plima je – i nedostupan je prilaz od kojeg izviruju samo vrškovi kamenih gromada. Na obali je nasukana mahovina i uvela trava. U plavoj podlozi ovoga dana pojačane su mrlje oblaka, vonj riba, govor ptica i tragovi vodene pjene – i dim malog gejzira iza jedne od skromnih nastambi. Planina Esjan može biti i ženskoga roda pa mi je pri povratku bilo drago razmišljati o njoj kao o ženskoj planini ili možda o snažnim ženama, prvim islandskim naseljenicama. Jedna od saga govori o prvoj koja se zvala Esja – kao i ova, čas bliska, čas tajnovita, planina.
Kult žene posvuda je prisutan pa često zastanem kod spomenika ili spomen-bilješke nekoj Islanđanki. U našem kvartu na ukrašenoj drvenoj ploči s reljefom pauna (u starom djelu Reykjavika na mnogim su kućama takve ploče ukrašene reljefima životinja, najčešće ptica) na adresi Grjótagata 12, pored koje svakodnevno prolazim, spomen-bilješka je Laufey Jakobsdóttir, baki ovoga kvarta. U skromnoj kući ograđenoj kamenom ogradom obraslom mahovinom i procvalom žutim lišajevima stanovala je zaštitnica djece, mladih i žena, islandske kulturne baštine, novinarka i pjesnikinja, rođena na imanju na istočnoj obali, a umrla ovdje u Reykyaviku 2007. Zanimljivo je kako u islandskim prezimenima ostaje očevo ime u prezimenu i sinova i kćeri pa su oni Ragnarsson i Ragnardottir, stoga ne čudi da su odabir imena svoje djece ograničili samo na izvorna imena.
Uz jezero Tjörnin veliki je park sa skulpturama, odmor od čudesne antitetičke poveznice praktičnog i bajkovitog, banalnog i mitološkog, mali dobrodošao odmak od kulta mačke i gavrana, susjedstva jedinog trgovačkog centra i Muzeja saga u rejkjavičkoj marini, neukroćene i veličanstvene prirode i uljudnih i skromnih stanovnika. Vlasnica kuće u kojoj stanujem je slikarica Tora i njezin suprug povjesničar umjetnosti, istodobno i čudesni i vrlo praktični. Kad smo prekršili vrijeme određeno za goste, a ja izazvala, svojim stalnim jutarnjim izlascima u mali park na svoju jutarnju kavu incident neviđen za ove prilike, objavila je Dobroj Duhici kako smo prekršili dogovor. No, tada su se pojavili novi dobri duhovi, Mario i Lidija, islandski Hrvati pa su me premjestili u novu kuću u istom kvartu. Marlis je, gotovo kriomice dostavila moje kofere u novu kuću u koju sam smještena zahvaljujući Mariu koji je otputovao na daleki sjever ostavivši plaćenu stanarinu u maloj bijeloj kući u istom kvartu u kojoj se ne zaključavaju vrata.
Dani u Reykjaviku sve su zanimljiviji, skupljam prekrasne gradske murale (jednako su vrijedni pozornosti smežurano lice starice i svježina poljubaca) i jedinstvene gradske kontraste. U Art muzeju u središtu grada čije jednostavno bijelo pročelje naliči stranici knjige na kojoj su uvećana i nepravilno raspoređena slova, ostajem dugo na izložbi koja pokazuje različite moderne dizajnerske radove autora iz Norveške, Finske, Švedske, Danske i Islanda. Pokazuje kako su obilježja pojedinih identiteta i dalje vidljiva u globalnoj kulturi i kako je zajednički pojam nordijski dizajn kao jedinstveni izraz čiste forme, jednostavne svrsishodnosti i korištenja prirodnih materijala – stereotip. I to vrlo uspješno u originalnim izvedbama praktičnih predmeta: stolica, lampi, boca i ogledala. Kontrast takvom umjetničkom diskursu opus je suvremenog islandskog pop autora Erróa i njegovih pretrpanih krajolika hrane, automobila, zrakoplova, riba, ptica i ljubavnih parova. Ponovno poziv na reciklažu, krajolici od stvari, životinja i ljudi posve su napučili prostore slika, jedino je u krajoliku ptica ostao djelić neba pa ptice slobodno lete iznad njegova Fishscapea.
Jedan sam dan posvetila hodočašću do Asmundarsafna, fantastično zamišljenoga i ostvarenoga art studija kipara Asmundura Sveinssona (1893. – 1982.) desetak kilometara udaljenog od središta Reykjavika. Prekrasnu građevinu od bijelih geometrijskih cjelina osmislio je sam autor i u njoj radio i živio. Okružena je malim borikom i njegovim skulpturama, masivnim realističnim figurama iz prvog razdoblja stvaralaštva i kasnijim apstraktnim kompozicijama. Unutrašnjost je također jednako fantastična i praktična. Posjet izložbi započinje dobrodošlicom na dolasku, a završava razgovorom uz kavu i čašu svježe vode u prostoriji namijenjenoj posjetiteljima. Ugodno je podijeliti oduševljenje s radovima Brynhidur Thorgeirsdottir, suvremene autorice, koji su izloženi u njihovoj galeriji. Njezine apstraktne skulpture od kamena i stakla jedinstvene su u snazi, ne samo osobnog, i ne samo nordijskog identiteta – već upravo islandskog. Vegetacijski motiv pupoljka u skulpturi od crnog zrnastog kamena sa svijetlim tučkovima i plavim staklenim laticama koje se još nisu otvorile, okamenjeni je treptaj islandskog krajolika. I fantastično i stvarno kao i zemlja u kojoj se rodila. Mnoge su njezine kompozicije trajno izložene u krajoliku. I savršeno mu pristaju, upravo kako je rekla autorica: Nature and objects say: I belong with you and you belong with me.
Sasvim neobičnu izložbu mogla sam razgledati u maloj bijeloj kući u koju sam se premjestila nakon što je zagrebački Islanđanin Mario, njezin autor i stanar, otputovao na sjever. Kad sam ušla, na ruksak mi je prikvačio mali crni vulkanski kameni privjesak. I skinula sam ruksak s ramena i mali kamenčić sa srca i gledala posvuda po stanu divno crno kamenje, na zidu, na stolu u blagovaonici, maleni na ogrlici kao ukras, ogromni s lancem oko vrta za samoubojice. Neki su složeni u zdjeli za voće, a neki su postolje četki za pranje prljavog suđa. I tako je ugodno gledati ih jer šute – nijemi svjedoci krajeva i početaka svjetova. Kada sam se premjestila u stan i ostala sama s kamenjem, pročitala sam kratke priče svoga domaćina i ostavila poruku obrativši mu se njegovim pseudonimom: Dobro je, Budisavljeviću, nastavi pisati! Hvala na ručku i smještaju.
Radost i divljenje koje sam dijelila s ljudima, krajolicima i duhovima ovog otoka pri pogledu na ovo prekrasno crno kamenje različitih oblika i namjena činilo se tako nestalnim – ako ih ne zapišem. Ali moj literarni suputnik Francis Ponge davno prije zapisao je kako je kamen jedina (s)tvar u prirodi koja se ne obnavlja, već se smanjuje od gromade, oblutka, zrnca do besplodne blistave prašine. Moja se (ne)moć sklanjala u mogućnost pisanja: Pohvala prolaznosti i riječi koja ju nadživljuje kako sam naslovila tekst o postojanju kao umjetničkom djelu u Pongeovoj poetici nakon povratka u Zagreb.
I posljednje dane u Reykjaviku provela sam nezaključna i sama, razmišljajući o tome koliko je moguće da se u staroj kući nakon mojih učestalih izlazaka i ulazaka pojavio „provalnik“ koji nam je ostavio u predsoblju svoju jaknu. I divnoj neslužbenoj gužvi u kojoj su dolazili i odlazili prijatelji, partneri troje stanara. Prijateljica Gianluce, kćer Dobre Duhice i njezin dečko. Kemičar Gianluca je isprobao pekmez moje mame i pizzu na hrvatski Dobre Duhice i razgovarali smo o poljskoj književnosti, o Gombrowiczu i slavenskim jezicima, o sličnosti ukrajinskog i hrvatskog jezika. I povremeno bismo se našli u kuhinji, iako sam nastojala biti nevidljivom, ići u kupaonicu kad nikoga nema i poštivati stroga i dobrodošla pravila koje je postavila Dobra Duhica, ali zaribala sam ostavivši pastu za zube otvorenom i svoj donji veš u kuhinji na čekanju. Uzbudljivo je priključiti se alternativcima koji spašavaju hranu tako da navečer izlaze pred jedini rejkjavički trgovački centar pred spremnike otpisane hrane kojoj je istekao, dan prije, rok uporabe ili im je oštećena etiketa. I vaditi hranu iz spremnika za voće i za konzerve i dijeliti ju s prisutnima i odnijeti ju kući i pripremiti je. Tako smo se nekoliko dana prehranili bez odlaska u kupovinu. Bilo je banana, soka od rajčice, sušija i konzerviranih čudesa osuđenih na otpad.
Spustivši se u naš stan, kućna se mačka ponaša arogantno i ne zazire od toga što je se Teuta boji. No, kad se uvali na moje papire na stolu u zajedničkom predsoblju, privuče Teutu i njezinog partnera dizajnera Vedrana pa ju fotografiraju, a njoj godi i zabacuje glavu.
I ne guglajte vremensku prognozu, kažu nam Islanđani koji ne vole planirati. Ovdje je prozorsko vrijeme, ušavši u kuću za sunčana vremena, pogledaj kroz prozor, već pada kiša! U tome smo tonu krenuli na putovanje na jug Islanda. Zastali u smo u Selfossu, mjestu u kojem smo kupili hranu za put – jer uskoro neće biti trgovina, ni restorana. Samo put, mahovina, stijene, gejziri, vodopadi, rječice, potoci i lokve. Nestvarno, umirujuće, ugašeno od potrebe da se vlada prirodom, a ona se mudra i skromna prikriva kako ne bi izazivala ljudsku prirodu, pa se pokaže kao prava i legitimna gospodarica ovog otoka. Njezini pak stanovnici, noseći to iskustvo u svojim srcima, poštuju je i pitomu i divlju. I takav mi krajolik godi, njegova ga melankolija nadilazi pa se u meni odražava kao divna meditativna misao, kao molitva. I mogu bosa hodati hladnom rječicom i ući u špiljicu kroz koju prolazi – i odustati od penjanja do jednog od većih vodoskoka na putu prema Viku.
Iz Reykjavika smo krenuli ispod dviju duga, obasjani svjetlom, koje se neprimjetno gubilo. Postajalo je sve tamnije uz kišicu koja je stalno sipila. Posve uronjena u krajolik začarano sam gledala u planine i njezine gromade koje su zaustavljene na padinama svjedočile o trenutku stvaranja, a svojim vrhovima u obliku pagoda o svetosti postojanja. Vjetar se pojačavao i kiša je počela padati snažnije.
Kad smo se zaustavili na obali, jedva sam otvorila vrata automobila kako bih izašla i zavirila iza stijene u zapjenjeni bijeli ocean. Uzbuđenje je tako strašno, ali i divno kao da gledam u početak svijeta ili kao da idem na sastanak s čovjekom kojega ljubim najviše na svijetu. Nastavljamo dalje do crne plaže nedaleko Vika. Marlis je nevjesta vjetra i s mirnim ushićenjem govori kako su ceste često zatvorene zbog vjetra i djeca ne idu u školu i kako nitko ne odgovara za zaleđene ulice u Rejkyaviku pa hodaš na svoju odgovornost. Ispod stijena s kojih se spuštaju uznemireni pramenovi vodopada ponegdje je selo od dvije-tri kuće sa spremištima poput kućica za trolove, obraslih mahovinom i travama i poduprtim kamenim gromadama.
Dolazimo na crnu plažu i hodamo po mokrom vulkanskom pijesku. Njegovu tajanstvenu crninu kiša čini nekako blistavom i svježom, a crne vitke stijene koje izviruju iz oceana, nestvarnim, a tako čvrstim. Vjetar ih zaobilazi pa se okrećući i vrteći se podiže snažne valove. Tada se čini da vitke stijene neobičnih obrisa izviruju iz bijelog grotla oceanskih valova i pjene. Odsustvo boje ovaj prizor čini nadnaravnim i odjednom je protekla povijest svijeta i kao da prisustvujemo danu prije no što je Stvoritelj završio njegovo stvaranje.
Ovdje je veliko upozorenje o opasnosti valova zbog kojih su mnogi posjetitelji smrtno stradali. Oprezno prilazim obali pazeći na njihov ritam. No, iznenadi njihova snaga i nepredvidljivost tako da me uhvate za nogu do gležnja i smoče donji dio tijela. Kao da te vrebaju, želeći te odvući sa sobom. Ispred mene, bliže oceanu zahvatili su čovjeka i oborili ga zajedno s foto-aparatom s postoljem. No, ostao je sabran, skupio rasute dijelove svojega fotografskog postolja i posve se mokar povukao na sigurniju udaljenost. I ja sam fotografirala svojim običnim aparatom u boji, no sve fotografije koje sam snimila bile su – crno-bijele.
Vik je mjesto od tristotinjak stanovnika ispod aktivnog vulkana Katla, sklupčano ispod blagog brežuljka na kojem je bijela crkvica crvenoga krova. Kad smo se smjestili u hotel, izašla sam u mjestašce, gubeći se u uličicama koje su završavale u nečijem dvorištu bez ograda. Sve je uspavano i mirno kao da nitko ovdje ne živi. Na putu prema crkvici na brijegu nisam nikoga srela. Osvijetljena je i sklonivši se u njezin skut promatram udaljenu crnu plažu i njezine čudovišne stijene koje izviruju iz oceana. I čini mi se kao jedno veliko Stvoriteljevo gradilište na koje nije zaboravio. Kao da ga je želio spasiti od ljudi i ostaviti u svojoj nedovršenoj ljepoti, shvativši u posljednjem trenutku kako je ljudima darovao previše dovršivši svijet u njegovoj raznolikoj savršenosti. Kao prebrižni roditelj koji unaprijed daruje, a djeca stanu rasipati i trošiti.
Putujući posve sam zagledana u krajolike, gledam se u njima, a oni prolaze kroz mene, ne mimo mene i blâže nesporazume koje mogu izazvati riječi. Beskrajna polja kamenja obrasla svježe zelenom mahovinom, razlivene vode (lokve, jezerca, potoci, rijeke), dimovi oblaka i gejzira, delte razvedene crnim sprudovima, tamne planine sa snjegovima, polja humaka kao bezbrojna zaobljena poprsja, uspravna s vrhovima poput bradavica božica plodnosti, tanki put na kojem se teško mimoilaze dva vozila, neugledni željezni mostići. I islandski mi jezik grgolji kao izvorska i čista voda (ovdje je ima u izobilju i nudi se posvuda, čak se ne preporučuje kupovanje vode u bočicama). I huči kao vjetar koji suši svu tu razlivenost, namreškan i mahovinast, neposlušan i snažan − kao i zvukovi riječi koje je imenovao.
Laufskalavarđa je polje između rijeka Holmse i Skalme na kraju vulkanskoga hrpta s mnoštvom hrpica ili gomilica složenoga kamenja, gologa ili obrasloga mahovinom. Privlači svojom nesamoniklošću i uređenošću te navodi na pomisao: Čemu služe te gomilice? Nakon rasprave, ne znamo pravi odgovor. U spomen na seosko imanje koje je posve stradalo nakon jedne od erupcija Katle? Ili poziv putnicima da zastanu, poprave ili dodaju kamen na jednu od gomilica za dobar put? Glas đ u nazivu je mjesta odzvanjao stabilno i razmišljala sam koliko je učestao u islandskim riječima. U riječi stormbođinn, kako je naslovljena slika Einara Jónssona, pojačavao je svečano i neumoljivo značenje islandske riječi složenice, koja iako je suprotnica našoj riječi blagovijest, ne zvuči nimalo strašno. Prekrasno platno Stormbođinn (Navješćenje oluje) prikazuje personifikaciju oluje u liku bijele figure jahačice i bijelog konja u trku nošene krilima koji rastu iz konjske glave.
Sasvim luckastu izložbu na otvorenom, u posve osamljenom krajoliku zapazila je Marlis pa smo zastali da i mi ostavimo svoj prilog. Na dugom štriku vijorili su se grudnjaci i gaćice različitih boja i veličina. Prinos goloj Majci plodnosti. Ovdje tjelesnost nije tabuizirana, česti su razvodi, ali bivši partneri ostaju prijatelji i zajednički odgajaju djecu. U nekim je prirodnim parkovima uobičajen znak zabrane za kakanje sa sličicom.
U parku Gejzir u kojem se svakih dvadesetak minuta čeka erupcija gejzira iz malenog svjetlo plavog jezera, nakon korisnih upozorenja o opasnosti pojave, ležeran je zaključak: Jer je najbliža bolnica udaljena 62 km. No, njihovo slobodoumlje ne znači kako je sve dozvoljeno i kako je sve „slobodno“ od dužnosti i odgovornosti, čuvanja baštine i domoljublja. Jedan je Talijan, slobodni umjetnik, jedne godine upravo ovdje gdje te prirodni slap, iako ga iščekuješ, iznenadi svojom silinom i visinom, svojim skokom iz nepomućena bistra jezerca i poškropi te svojim toplim kapljicama, izveo predstavu bacivši umjetnu boju u jezero i obojivši prirodni vodoskok. Pravdao se kako je to pitanje slobode umjetnosti, no bezuspješno, kažnjen je kao prijestupnik, ali i kao loš umjetnik.
Istinita priča o veličanstvenom vodopadu Gullfosu, njegovu vlasniku i njegovoj kćeri Sigridur, samo je odjek islandskih obiteljskih saga u kojima su obitelj i priroda i svi njezini stanovnici, vidljivi i nevidljivi, skladna cjelina. Ne prodajem svoga prijatelja (a prijatelj mu je bio tako moćan da je mogao za njega dobiti silno bogatstvo) rekao je Tomas Tomasson iz Bratthola na čijem posjedu je bio Gullfoss, kada su Englezi htjeli na njemu izgraditi hidrocentralu. Njegova kći Sigridur Tomasdottir (1871. – 1957.), jedna od trinaestero njegove djece uspjela je zaštititi vodopad i potaknuti izgradnju prilaza kako bismo mogli i danas gledati s poštovanjem u njegovu izvornu snagu i ljepotu. Široka rijeka, zapjenjena, ori se tisućama šumova, strašna i divna, dok pada u hrapavi uski kanjon i umirena i krotka mrmljajući odlazi dalje. Gullfos znači zlatni vodopad i učestalo ga prikazuju s nadvijenom dugom koja se ogleda u njegovim vodama. Pri izlasku iz dubokog kanjona, pogledala sam nebo i zagledala se u još jedan pad. Kroz pukotine oblaka svjetlost se u krupnim snopovima slijevala na zemlju.
Voda u svim oblicima posvuda je. Opijenost krajolikom drži me između jave i sna pa se probudim kad me prene hladna ljepota ledenjačkog jezera i brijega pred kojim smo se zaustavili. Jezerom plutaju modrikasti i prozirni kristali leda različitih oblika. Ovaj je ledeni krajolik samo naizgled spokojan, ispod njega teče užarena lava, a laguna podno ogromna ledenjaka nastala je prije stotinjak godina. A mnoga su jezera, ledenjačke rijeke i potoci mlađi od nje. Glacijolozi tvrde kako je moguće u vodama koje nastaju zbog otapanja ledenjaka pratiti ubrzanu evoluciju pa je tako u mlađim lagunama tek začetak života, a u starijima se već razvijaju složeniji oblici. Na natopljenu zemlju vjetar donosi sjemenke i niču biljke i stabalca. Događaju se i ledenjačke poplave pa stanovnici grade brane kako bi usmjerili vodu, a prema morenama može se odrediti – kao prema godovima u deblima – koliko se brzo povlači ledenjak. U takvoj razlivenosti mogu niknuti i mala kvrgava stabalca breza koja sam promatrala u šumama Reykjavika na putu prema Perlanu. Naličila su trolicama u usporedbi s europskim brezama vilenjakinjama.
U jednoličnoj ljepoti, u bjelini i hladnoći, u oskudici boja nevidljivo je gnijezdo zmajeva iz čijih će se jaja lijegati dobre i zle sile koje će čovjek jednoga dana morati umilostiviti i prihvatiti. Prvi su se naseljenici oprezno penjali opasnim stijenama kako bi ubrali pokoje tupikovo jaje da bi se prehranili, a ne da bi se prejeli. Čarobnjak Hrejdmar imao je sina Ottera koji je bio vješti ribolovac, danju je bio čovjek, a noću vidra. Kad ga je u liku vidre ubio Loki u pratnji Odina i zatražio prenoćište kod Hrejdmara ne znajući da mu je to otac, lukavi je Hrejdmar tražio otkupninu u zlatu koliko stane u kožu njegova sina. Pohlepa ga je upropastila – jer je zlato oteto od patuljka, iz utrobe zemlje, donosilo nesreću, a ne blagostanje. Vikinzi su vjerovali burnici, najmanjoj morskoj ptici tegobna života u mrklom mraku pećina – jer im je donosila vijest o opasnosti i dolasku oluje. U drevnoj kuli iz željeznog doba na jednom od Šetlandskih otoka gdje su se gnijezdile burnice našli su sklonište, nakon brodoloma, dvoje ljubavnika bježeći na Island. O ženi tuljanici, njezinoj ljudskoj zaljubljivosti i odanosti moru govore mnoge sjevernjačke legende. Kako i ne bi, pomislim gledajući ju u otvorenom vrtu za životinje poprilično udaljenom od središta Reykjavika. Kad izroni glavom kako bi udahnula, pokaže prekrasno lice i oči željne zemaljskoga svijeta, a onda nestane kao božja aerodinamična podmornica oboružana perajama, repom i nogama.
I stapam se sa svojom (Čo)vječnom Djevojčicom jer ne trebam živjeti svoj stvarni život, pojačava se osamljenost kao radost. Moji suputnici prihvaćaju moju odsutnost kao zanesenost zemljom kojom zajedno putujemo. U daljini planine lebde između neba i zemlje. U dimu, u sitnoj kišici s nakupinama bora, crnim stazama, rasutim lokvama, razlivenim potočićima i slapovima, pokojom kućom s travnatim i mahovinastim krovom. A ipak tik do nas stada konja slobodno pasu i piju vodu. Manji su od europskih, više snažni, no elegantni. Islandski tovari kojima je podignut i spomenik u središtu Reykjavika. Spuštamo se prema vodopadima Vjetar i kiša su sve snažniji oko nas, sa zemaljskog vrtloga nazire se daljina i dubina. Kao da padamo u nebo.
Marlis je aktivistica i ima s(pas) od prekomjerne mašte pa pristajem na njezine sjajne organizacije. No, toga dana kad smo se vratili s opuštajućeg kupanja u gejzirskom jezeru u posve neuglednom selu na jugu i skupno otišli na večernju predstavu u jedan od rejkjavičkih pubova, standby komičari činili su mi se dekadentni do tragičnosti. Sljedeća epizoda govori o izostanku lijepe oskudice i obilju psovki, pića i nasilnoga smijeha – i izostanku dobrih duhova. Spremni da budu upotrjebljeni, rezervni i drukčiji iskakali su na pozornicu na poziv voditelja. Na engleskom govore shizofrenici, heteroseksualci, lijepa žena s tikovima toliko snažnim da nestaje granica između stvarnosti i glume koju ukida na kraju svog nastupa, zadigavši suknju i vadeći dokumente iz donjeg dijela korzeta. U gledalištu koje je pokretno od šanka do pozornice i stuba na kojima sjedim i stalno se pomičem gledateljima s kriglama piva u rukama. Najveći odjek izaziva Amerikanac svojim fakofiranjem – psovkama čija mučna prezasićenost potiče komunikaciju s jednim pijanim gledateljem. Čuje se nervozni ženski smijeh i silno glasan muški. Odahnula sam dočekavši kraj, a kada je dignut konopac za izlaz, udahnula sam svježi noćni zrak na mirnoj ulici. Izašavši, pijana skupina nastavila je raspravu koja je završila svađom i tučom. Tragični teatar nastavio se na ulici. Moji su suputnici ostali u gledalištu, a ja sam se uputila mirnim rejkjavičkim ulicama u naš stan.
Draži su mi svakako svakodnevni boravci u kafiću u glavnoj ulici gdje mogu predahnuti od traganja i lutanja, ponešto zabilježiti i planirati ostatak dana. Ležerno je, stolovi su drveni s vrčevima svježe vode i staklenim čašama, gosti različitih jezika i statusa – od šljakera s juga koji galame na poznatim jezicima, krupnih crvenokosih skitnica, umjetnika s mapama i lijepim crtežima do uglađene gospode s novinama i elektroničkom opremom. Utočište od snoviđenja. Rumpl iz kojeg ponovno krećem u potragu za viškom stvarnosti koji je posvuda oko mene.
Vrativši se, nisam znala pronaći ključeve svoje kuće. Sljedeće jutro već sam bila u razredu. Luka me ponovno razveselio jednom od svojih čudesnih ilustracija. Šimunovićeva Srna, Brunhilda, jedinica Janka i Emilije Serdar, izgledala je kao razigrane djevojčica koje sam promatrala u vrtu male bijele kuće u Rejkyaviku. Ispod raznobojnih kapa i zarumenjelih lica bijele puti vijorila im je kosa boje ugašenog zlata. I djevojčica, moja baka Marta, oživi u srcu ove razlivene bajke. U Lukinu viđenju Brunhilde, koja je prošla u čamcu ispod duge – i ostala djevojčica – vidjela sam ih ponovno sretne i slobodne.
Na povratku u kuću razdvajala sam se u dva različita svijeta, (Čo)vječna Djevojčica ponovno je išla svojim putem, istina uvijek spremna za razgovor, a ja sam se zagledala u crno-bijelo mekano, dlakavo i sjajno klupko svog mačka Athosa koje je poput dalekog otoka s kojeg sam se vratila, i bliskog i dalekog, čuvalo tajnu ispod mačjeg lica prekrivenog maskom šutnje. Kasnije sam pišući o poetici Francisa Pongea, svoga literarnog suputnika na islandskom putovanju, pronalazila utjehu. Ljepota je u središtu, nikad dosegnuta, uokrug nje sve je sređeno – ona netaknuta.
Proljeće, 2019.
________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ, pjesnikinja, putopiskinja, esejistica i kritičarka. Objavila je pet zbirki pjesama Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu. (2004.), Može i bez naslova (2008.), Tihe koja se ne dvoumi (2015.) i Poštovani gospodine Abélard (2023.), slikovnicu Ružna Toja (2009.), knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015.), Karpatski listići (2020.) i Šarm oskudice (2025.) te knjige eseja i kritika Lusteri i knjige (2017.) i Čitanje udvoje (2021.). Suautorica je Antologije hrvatske antiratne poezije Cvrčci u trubi (2023.). Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu i književnim portalima. Pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva, a osvrti na njezino stvaralaštvo u mnoge kritičarske izbore. Recepcija njezinog stvaralaštva je poticajna, održava književne večeri i predavanja, sudjeluje na književnim susretima, znanstvenim skupovima i kolokvijima. Uredila je i nekoliko zbornika i monografija te priredila izbore iz stvaralaštva hrvatskih književnika. Dobitnica je nagrada za kratku priču, esej i putopise. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Tihi, krupan sneg napolju kroz mrak veje. Na radiju su rekli sneg će biti sveopšti preko čitave visoravni. Ali ja mislim da će do jutra sve preći u susnežicu, do podneva u kišu, onda u blato… Tako mi se čini. Ovde više nema snegova takvih.
Malopre sam sanjao da su mi ruke šuplje, i da sneg kroz njih pada, i uhvatio me strah zbog nečeg zbog svog života a da nisam znao zbog čega. Kao da onda ništa od života neću imati. Kada sam otvorio oči, na prozoru spolja, baštenska mačka sedi i doziva, i za njom vidim sneg za koji do tad siguran sam nisam ni znao da veje. A zašto ga onda ni iz čega sanjam tako? A ja nju, mačku, toliko ni ne čujem, koliko se sve od snega nekako stišalo. Samo je znam da mjauče tamo, jer znam nju kakva je. Onda opet priklopim oči, pokušam da zaspim, jer osećam da moram spavati, i ne želim ni da vidim koliko je sati. I sve mi pada na pamet tako, da li je vatra u peći dogorela, a jeste; kako ću morati sav taj sneg čistiti, i više od svega – da li ću biti odmoran sutra da mi Ljubica po prvi put dođe.
Ne znam kud ću ja sav ovakav.
Kako se budim, tako mi je u kostima sve zgrčeno nešto. Ohladnelo je jarko tokom noći, kao da sam zimu progutao i sad je u sebi nosim. Možda sam i oboleo. Odmah tamo u sobu odem gde otac spava, da mu založim vatru, da tu posedim dok se ne ugrejem. Nije to ni soba, koliko je prostorija samo, u kojoj smo tokom zime jer se u njoj najlakše grejemo. On zimi iz nje ne mrda. Čak ni do toaleta da ode, nego sve u kofu tamo piša. A kad je nešto drugo, stavim mu grejalicu u kupatilu da mu prvo sve ogreje. Jer drugačije neće. A i ja se umivam tamo samo, operem zube, pa se što pre u toplo sklonim.
Sa prozora na prozor, kud ja idem ide ona mačka, sve me spolja gleda. A napolju – sneg.
Odem kod njega tamo u sobu, gde pomalo još od toplote ima, ali i to malo jedva, jenjava. On na leđima leži umotan u ćebad, nekuda u snu ide, pomera glavom tamo-vamo, kao da se s nekim ubeđuje. Sto je godina gotovo star, najstariji u selu, i svi mi kažu neće on nikuda, a onda zato neću ni ja. Već sedamnaest godina tako, od kad mu se sve olakšalo nešto pa je onomad u bašti pao, pa su rekli ima nekakve lezije po mozgu. A on, da ga pitaš – k’o nov. Sve zna, od a do š. Ni doktori ne znaju kako, pa se čude. Jedino što slabije čuje, i pritisak ga muči, ali muči i mene, a meni će sedamdeset za koje leto, a njemu je sto, i sve me kao mladog zove, kao da ni ne zna za godine.
Gledam kroz prozore koliko je napadalo, da se beli napolju pa sja, pa se čini da je utoliko u kući mračnije. Palo po kotlarnici i po šupi, zatrpalo stazu što ću morati da čistim. Palo po ogradi i sve je zamutilo da oblika nema. Palo je po žbunju ispred kuće i dalo mu krošnju nakon što se svo olinjalo. I po putu palo, da ga ni nema više, da napolju nikog i ničega nema, a da je jutro, da se nikuda ne ide. Palo je i još pada, sve ga je i više i više.
Tri je dana do Božića.
Obuvam čizme, jaknu, kapu, stavljam rukavice pa iz peći ono s pepelom izvučem, da prospem tu napolju ispred kuće. Kako otvorim vrata tako se ono mače oko nogu mota, sapliće a ja ga od sebe šutiram da se ne spotaknem. Ono ni ne zna šta je to zima. Odmah je tu i ova starija, i vidim mačje otiske svugde po snegu. Onda vidim i da je ono pseto s ulice u dvorište ušlo i tu se negde motalo i ostavilo tragove, sneg zapišalo. A sneg je sveprisutan da se svačiji trag vidi. Čak su i vrane tu izgleda bile, i svo se granje od snega nakrivilo kao da će pasti. Zaledilo i vodu u burićima, da puknu. Odem iza kuće da posipam pepeo, pa tek onda, kad se okrenem, tek kad pogledam niz dvorište kroz svu tu belinu, vidim nadstrešnica nad kolima pred kapijom, što se nakrivila zatrpana pod golemim snegom, na auto se spustila, urušila i pala, blokirala kapiju.
Odmah me bes obuzme. Nemam ni na šta biti besan jer mi niko nije kriv. Samo jesam. Još mi gore što je tako. Idem okolo u krug i psujem. Zagledam štetu što je napravilo. Nadstrešnica se samo nakrivila i spustila i na auto pod njom oslonila, nije skroz sasvim pala. Inače bi još gore bilo. Kako je dvorište na kosini, ona se s kosinom nagnula. Ne znam kud ću pre, jer ne mogu ni auto mrdnuti od svog tog snega, niti mu mogu sasvim prići a da ne budem gola voda jer snega niz padinu ima koliko hoćeš. Pa se vratim u kuću da onu fioku nazad u peć vratim, da založim, da makar tu bude topline. Uzmem iz kofe sinoćnja drva, novina i pruća, pa klečim pred peći, palim vatru. Mislim se i psujem. Za sve to vreme otac u krevetu glasno spava.
Svud sam ostavio vode po pločicama pred vratima, gde sam čizmama zagazio. Sneg se sa njih otopio, napravio nered. U sobi sam raspirivao vatru, pa onda sedeo pred njom da se ne ugasi, mislio šta ću dalje. Još je rano u danu bilo. Onda sam se obukao i obuo, probio se do šupe a potom tu gde sam išao počeo da pravim stazu, da očistim sneg. Makar je od šupe pa do kućnih vrata bilo iskopane staze, da sam mogao po drva ići, i sa obe strane po pola i više metra snega. Pa sam uzeo kofe i iz šupe napunio bukovim drvima i pred vratima ih ostavio. Onda sam isto išao do kapije, i tu gde sam prošao, vraćao se s lopatom unazad, čistio sneg, da mogu prići autu. Tek sam onda, kad sam stazu raščistio, zastao i zagledao šta je s autom bilo. Tamo gde se greda o njega oslonila, ostalo je ulubljeno u laku i farbi, ali nije veći krš napravilo. Još je gore moglo biti. Ali nisam mogao nikuda dok ne očistim snega da spustim auto na čistinu, pa sam otvorio kapije i pred njima dugo i dugo čistio do puta, da ako treba mogu autom izaći, iako nisam imao kuda, niti sam i mogao po ovakvom vremenu. A strahovao sam i da to auto drži nadstrešnicu da ne padne, pa sam neko vreme stajao i zagledao, znao da moram da ga pomerim a istovremeno razmišljao da li da ga mrdam ili ne.
Za svo to vreme i nevreme, nikud nikoga da vidim, da neko prođe, nego se sve pomalo čulo, kad su komšije otvorile prozore, ili kad je neko negde lopatao, pa sve do onda kad se mali auto pošte iz daljine putem provlačio, zastajao od dvorišta do dvorišta, pa onda poštar iz auta izašao pa stao sa mnom i o nadstrešnici govorio. Onda je i komšija, Miljenko, izašao na ulicu i prišao, i zapalili smo po cigaretu i sva trojica stajali i grede i krov i sneg na krovu odmeravali.
Poštar reče valjalo bi sneg s krova očistiti, da malo olakša, ali komšija se, a ni ja, nismo s tim složili. Sva smo trojica na kraju rekli da se prvo auto pomeri. Za sve to vreme žuto auto pošte je na putu dimilo, da je ostao trag izduvnih gasova na snegu mnogo posle nakon što je poštar otišao. Kad je poštar ušao da pođe, morali smo ga pogurati da se od strane puta odvoji od dubljeg snega.
„Nemoj ti ni stajati sa strane, ko će ti sad putem ići!”
A onda pođe dalje, da se ni put ni nebo ni zemlja za njim ne vidi. Neke crne ptice su samo nebom bile, a komšija, Miljenko, koji je još pušio, ugasi cigaretu u snegu, pa reče da pokucam kad mi bude trebao, pa i on kući pođe.
Stajao sam s lopatom pred kapijom i gledao našu kuću, kako je u stvari lepa, lepša od svih. Oštrih krovova, krupnog dimnjaka od cigle, sva sa svojim ćoškovima i sitnicama. A kako ju je ovaj srušen krov naružio. A uveče će Ljubica doći, i ništa do tada neće biti rešeno, nego će ostati tako kako je. Onda osetim znoj što mora da sam se već dugo znojio, ali tek me sad obuze pri pomisli na Ljubicu.
Nakon što sam auto niz kapiju spustio, i ostavio ga kraj ivice puta, uzeo sam i pozvao Milančeta, što mi je nadstrešnicu pravio, pitao ga šta ću sada. On reče – za sada ništa. Snega je napadalo i ne valja ništa raditi, i da će me pozvati kada malo otopli i sneg u blato prođe, pa da sve rasklopimo i do proleća odložimo, kada će mi novu podići.
Ja kažem: „Koliko će me to izaći?”
Kaže: „Šta da te izađe, ja tebi treba da platim što se urušilo. Ajd’.”
Pošto sam video Ranka kako po prilazu so posipa, otišao sam u kuću i svud gde sam stazu prokopao polio sam soli. Sledeće što ću je da se popnem gore, da uredim sprat, gde se otac ne može popeti, da večeras imamo mesta za sebe. Hvata me malo strah od kamina koji nikada nije goreo – a mora se nekako sprat zagrejati.
A one me mačke svugde po dvorištu prate, pa na kraju ih ostavim, i njih i lopatu i uđem u kuću. Kanim se da je pozovem, Ljubicu, da sve raščistimo za večeras. Trebam je upozoriti na sneg i nadstrešnicu, i mislim se da li je moglo to iole sačekati nego je baš danas sve moralo da se sruči. Ali prvo stavim u kujni kafu, sa dovratka gledam je li on i dalje spava, guram još drva u vatru. Kada ona dođe moraću silaziti i peć hraniti drvima, da ne izgori. Moraću i njega iole srediti, obrijati ga ako hoće, ili makar sobu počistiti pa nek’ u krevetu leži, da je upozna, pa ćemo mi svojim putem gore. Imam šezdeset i sedam godina sada, i sramota me, i više od svega – čini se oduvek od drugog mi život zavisi.
Sedam za sto i ispijam kafu. Zapalim pa uzmem telefon da je pozovem. Ona se tek tada budi.
Njen je muž umro proletos, zatekla ga u svinjcu s glavom u blatu i sve se svinje u ćošak sabile, nisu znale kud će sa njim – a ni ona nije znala, nego je mislila da se šali. Kaže s njim je i sve to u njoj umrlo, šta god to bilo zbog čega čovek želi bolje za sebe. I bilo mi je jasno to, iako sam ja samo razveden. Život je dovoljan, ali je neodrživo takav. Uvek se još nečemu nadamo. I evo od jesenas mi razgovaramo a da se čitavu deceniju s posla znamo, a da smo jedva par reči pre toga progovorili. Ja nju zaista nikada nisam tako gledao, kao što je sada gledam. Ona još ne želi da se išta zna naokolo, pa mi kaže da ne govorim ikome, a mog oca dedom zove, pa kaže samo njega mogu upozoriti, da zna makar da ne dovodim neku kurvu tamo. Pa se smeje.
Pita me kako sam spavao a ja joj kažem loše i da sam loše i oca i sneg sanjao. Pita šta, ja kažem da su mi ruke onemoćale da ne mogu ništa u njih držati, a da otac tamo sedi i da sneg pada – a da ne sme po podu da padne. Ona pita što ne sme a ja kažem da ne znam. Da možda samo nema ko da čisti, a ona ne zna šta bi s time.
Kažem joj pala je nadstrešnica, zakačila kola, pa tek onda kažem da sam kola pomerio i da nije puno loše bilo, kako je moglo biti. Pita jel sad da ne dolazi i da ako želim može ostati kod kuće, a ja kažem nipošto. Čekaću je na stanici kažem, da je dovedem. Ona živi tri seoske stanice daleko, a na selu, to i po kilometrima bude. Kažem: „Srediću nam sve večeras. Taman i njega da upoznaš.”
Još malo pričamo, o tome kada će večeras doći, pa je pustim da se budi, jer je još u krevetu i tek pije kafu, pa mi dugo i lepo spušta.
Kad spustim slušalicu, duboko udahnem.
Moram u prodavnicu ići. Treba mi nešto pića ili nekog vina, grickalice neke da je nečim ponudim, i uopšte hrane mi treba za nas dvojicuza sledeće dane, da ne idem kojekuda po tolikom snegu. I više od toga, već neko vreme mislim se da joj nešto kupim, iako sam joj knjigu prethodno uzeo, al’ sad se premišljam oko toga i želim joj nešto drugo za praznike pokloniti.
Otac se probudio.
Stavio sam mu viljuške u provrelu vodu, da se ugreju, jer takav je čovek kome smetaju hladne viljuške, pa sam mu od te vode i čaj napravio. Stavio mu grejalicu u kupatilu da greje, a on prvo što je uradio je pridigao se i kraj kreveta u kofu pišao. Otac piša kao što mačka piša, gusto i da se oseti, pa zbog toga poklopcem pokriva kofu. Onda je nazad seo i dugo ispred sebe gledao. Zagledao se kroz prozor gde je snega do po’ prozora, pa je omračilo unutra, a napolju, da se pridigao, sijalo bi sve crno i belo. A on gleda kao snega ni nema. Kako je u trenerci i majici i džemperu spavao, tako je ostao tu da sedi, i nije se kao uvek odmah još oblačio, već je tako bio zamišljen.
„Šta je ćale?”
Čekam ga da ustane da jede, da mogu da pospremim i pođem. On da li je usnuo, il’ se još nije razbudio, sve radi zbrkano nešto, dok se ne doseti i ne sabere:
„Da mi izmeriš pritisak?”
Niz ulicu, kod Ljupka, obesio se o ogradu i laje njegov pas Žuti. Ljupkova žena Slavka je potom mahnula sa vrha avlije, gde je čistila sneg ispred kuće, a pas je dužinom ograde za mnom jurio, pa onda ostao bez avlije i lajao za ogradom pa pojurio kroz sneg kao da uranja u talase, uz brdo.
Prestao je sneg da pada i svi su izgledi da će na neko vreme makar nebo suvo biti. Tako obično sa zimama ovde biva. I ono od jutarnje magle što je bilo se do popodneva razvuklo i jedan kratak deo vremena sinulo je sunce što su ga potom oblaci zatrpali kao listovi papira, i sada dal je nebo il’ je zemlja, sve mu dođe isto.
Otac kaže baš ga to vreme muči i ima nečeg poetičnog u tome. Čitao sam jutros malo iz Ljubičine knjige želeći možda da pronađem nešto od čega bi joj posvetu pisao, i dalje nesiguran da li ću joj je dati ili ne. A daću joj, ako ne za Božić, onda neki drugi put. Ispričao sam i ocu sve. Ili, nisam mu sve rekao, samo da dolazi koleginica sa posla i da ćemo mi gore biti. On me gledao kroz ono vlažno od jutra, kao da ne vidi šta mu to kažem, pita gde gore, jer gore je zima jer se ne greje, a više od toga – jer skoro dvadeset godina kako sam se razveo sedim u samoći. A ne znači to njemu ništa pa ništa više nisam ni govorio, osim što se on za sebe pita, gde će on u svemu tome, kako će na njega uticati. Pita mora li onda da održava vatru, i kako će da spava i šta da jede.
U prodavnici popa zatičem što pune kese sa sobom nosi. Niko ovde puno ne kupuje jer ni nema šta puno toga da se kupi. Kaže biće snega, ovo je tek počelo, a ja kažem da ne vidim to, nema to ovaj sneg u sebi. Nisu ovo oni snegovi od naše mladosti kažem, jer smo i ja i popa generacija, iako smo svako na svoju stranu pošli. A kad god ga vidim on za oca pita, jer celo je selo radoznalo još dokle će.I meni se nekad čini dugo, nekad ne, ali sve do Ljubice bilo mi je samo bitno šta će s ocem biti – a sad već imam i u sebe da gledam, i u sledeće godine il’ dve. Kao pred ciljem, naglo izmoren.
Do radnje i nazad sve sam čarape natopio, okačio ih na peći da se suše pa se preobuo, a otac u sve one barice od snega što se s čizama topio u njih ugazio pa raznosio po kući, pa sam morao i njega da preobuvam i za njim da idem i čistim. A mene uhvati nešto pa krenem da ga psujem, pa ako ne kaže ništa nastavim a ako kaže odustanem i poćutim, pa psujem za sebe. Hvata me nervoza od svega. Već je vreme ručku a još nisam ni na sprat otišao. Sve sam u sebi zamislio šta ću, samo me je oko kamina stislo, ne znam dal će dimiti il’ će goreti vatra. Bez toga nemam kuda, niti imam gde sa Ljubicom. Za sve to vreme idem oko njega, hranim mu drvima vatru, pa kad pregreje odškrinem prozore da malo provetri, na šta se on onda žali. Stalno zanoveta, te hoće jedno te nešto drugo, te pita ko je ta što mi dolazi i šta će on da radi kada dođe.
„Ne znam ćale pusti me samo. Ajde.”
Dabome da je opet počelo da pada, a da sam ja po spratu čistio i sve tako tiho padalo da nisam ni primetio sve dok prozore nisam otvorio. Staze opet prekrio sneg. S vrbe se jedna mačka popela pa kroz prozor u kuću zašla, a ovo manje je odozdo gledalo i skamukalo u snegu. Zamislio sam se nad goblenima što je majka pravila, što oca nisam hteo pitati da ih sklonim, iako on za to ni ne bi znao jer uz stepenice ne ide. Onda sam pozatvarao prozore i otišao dole i uneo i tu mačku, pa su sad obe išle okolo po spratu i zagledale. Nikada, osim onomad letos kad se ušunjala a da nismo znali, nije neko mače tu u kući bilo – a sad evo, ni ne znam da kažem zašto.
Htedoh nekako da saznam kad će doći, a da je ipak ne pozovem. Zagledao još malo nadstrešnicu da vidim hoće li se do kraja urušiti, ili će ovako polustojeća do topljenja snega opstati. Pade mi na pamet da je probam sam srušiti dok tu stojim, ali šta ću onda sa svim tim kršem oko kapije. Neko je krzneno pseto prišlo pa stoji za mnom i gleda, al’ ne prilazi. Mislim se, to je onaj što je noćas po dvorištu išao, možda za mačkama a možda sam.Samo stoji dole kod kapije i gleda. A ja opet lopatam sveži sneg oko prilaza kapiji, da ako zamoram, mogu kolima nekud otići. To ja sve zbog oca radim, kao što sam oduvek radio, da nas nešto ne zatekne. On gore u kući leži i valjda od tih njegovih bubrega ne može da izdrži nego da spava. A onda, dok se mučim s upaljačem da zapalim, vidim preko polja gde su stogovi sena, gde je sneg po njima napadao i orumeneo od kraja dana što se primiče, i preko polja iz neba negde leti odnekuda prvo neka bela, a potom vidim ne bilo kakva ptica, već galeb, pravi pravcati leti nekuda, ovde usred sela, daleko od bilo kakvih reka, bez ikakve vode na vidiku. U snežnoj tišini čujem mu krila, pređe iznad mene i dvorišta i preko kuće pređe i padine, i u njega dugo gledam, i potom kako odlazi i nestaje.
I ne znam zašto me uhvati nostalgija neka, i ujedno mir i ujedno nemir.
Popeo sam se na kraju gore, otvorio kamin i u njega s lampom zagledavao. Uzeo pruća i poređao ga oko grudve novina, i sve to položio i zapalio i potom dodavao i okružio bukovim drvima. Stajao sam nad plamenom i gledao kako razgoreva, naguravao sve bliže i bliže vatri, dok se nije uhvatilo drveta, iščekivao ugasiće se a da se nije gasila, i sve sa one dve mačke što su poluotvorenih očiju u vatru gledale, klečao sam u svemu zimskom i čekao. Potom je i dimnjak lepo povukao i primila se vatra. Bdio sam nad njom i strepeo, ali je gorelo i gorelo je. Posle sam joj još drva bacio.
Napokon i sa time završio.
Baš jako sam se na njega izdrao. Sve dok to radim muči me, ali ja sam sve od majke preuzeo sa čim se ona decenijama nosila. A mrak je pao, podgrejao mu ranu večeru pa mi rekao i juče je grašak jeo. Kada me onda vidi kaže nije ni bitno ješće, ali već je kasno do tada. Posle idem po kući i kinjim sebe što to dozvoljavam sebi, da se na njega tako derem. Ali to je sebičluk koji nema kraja ako ja do kraja ne dođem. Sve je on navikao da mu se ugodi. A rekao sam mu: „Ti si evo do sto dogurao a šta ću ja? Moram i ja nekad da živim. Imam i ja dušu.” Posle je seo tamo u krevetu, gledao u televizor iz kog ništa nije čuo, niti se išta čulo jer nisam voleo da televizor slušam, pa je ili zaspao, ili samo nekud odlutao, ali u njega više nisam gledao.
Malo je i jeo, sve je kao meni ostavio, a ja nisam hteo, da me posle stomak ne muči. Osim ono malo doručka jutros, što sam ponajviše zbog lekova pojeo, ništa nisam jeo jer posle ume da me potera, pa ne znam kud ću takav. Na radiju je kažu opet protest u Beogradu. Neko je nekog u radnji danas o tome pitao, pa se ovaj raspričao, kao da to njega naročito kinji, što oni blokiraju saobraćaj tamo. A ne kinji ga ovaj sneg ovde, što ga i po putu ima, što ne čiste. Sve to u sebi ja proživljavam, i ćutim i živim u tišini, ali s ocem tako ne mogu. Sa njim se sve iz mene prospe.
Onda se pridigne pa pogleda u mene: „Jel ima onaj toplomer”, kaže. „Uhvati’ me nešto.”
Ja se dignem iz fotelje, pa stojim nasred sobe pred njim – u njega gledam.
Ništa mu nije. To i njemu kažem. Sve se mislim uhvatilo ga jer se meni konačno dešava nešto, pa mi stvara nemir. Kao što je onda stvarao kada sam trebao ići u Vrnjačku Banju na dva dana, a on te noći u Domu zdravlja završio, pa mu rekli nagurao je on dosta i da mu otkazuju bubrezi. Još se tada po nekoliko puta tokom noći budio i pišao, pa je na kraju tražio da mu tu kraj kreveta kofu stavim, nakon što par puta nije stigao na vreme.
U televizor gledamo.
Kažem: „Hoćeš u Dom zdravlja da te vodim?”
Kaže: „Ma kakvi!”
„Nemoj ma kakvi, il’ ti jeste nešto ili nije. Pritisak si izmerio, temperaturu si izmerio – žališ se nešto ti fali a ne fali ti ništa. Reci ako hoćeš kod lekara pa da idemo.”
On cokće.
Ja ne bih da ga teram jer niti želim ikud da ga vodim sada, niti želim da ode tamo pa da nešto i pokupi, pa da još o tome mislim.
„Onda dobro.”
Sve je cakum-pakum gore. Vatru sam sledećih sat vremena drvima pojio, stavio sam više drva u nju no što za ceo dan zime stavim u onu peć dole. Ali dobro, vredi. I njemu sam rekao da sam palio kamin gore a njemu se oči cakle, hteo je da vidi. Rekoh gde će sada uz stepenice da ide, jedva i leži, a on je znao to i hteo je da ide a da nije otišao. Želeo je da vidi vatru. Jer vatra gore nije gorela sve od onda kad je brat neko društvo s fakulteta doveo, za neki rođendan, pa ga otac silno nagrdio što je gore sve zadimio i tolika drva istrošio. Prošle su decenije od te vatre. I mi smo prošli i sad smo opet mi tu gde jesmo.
Ali gori.
A u meni se gotovo ugasilo nakon što sam sišao, pitao šta da jede, a on poćutao malo i vidim muči ga nešto, pa zapinjao da izgovori, pa mi na kraju rekao:
„A da pozoveš ti ipak iz Doma zdravlja, da dođe neko?”
„Šta je ćale?”
„Ne znam.”
„Pa šta ti je?”
„Teško mi je samo nešto. Ovo vreme ili šta je, kao da, sve mi se zgustilo u meni, zgadilo mi se sve, otkud znam koji mi je đavo.”
„Pa šta osećaš?”
„Ma ne znam.”
„Pa moraš da znaš da njima tamo kažeš ako odemo, nema teško je, teško je i meni svaki dan, matori smo, niko te neće lečiti za to.”
„A gde da idemo?”
„Kako gde, pa u bolnicu.”
„Ma neću da idem, nek’ dođu oni ovde.”
„Neće ti niko doći, vidiš šta je snega napadalo. Ako ti je loše, pakuj se iidemo.”
„Ma ne onda…”
„Jel nećeš?”
„Neću.”
Cvokće još jednom.
„Nemoj posle da bude nešto.”
Posedeo sam još minut a onda otišao gore. I to je bilo kada sam odlučio da ću da pozovem Ljubicu.
Ona mi je ona vatra gore, što sam je upalio. Popeo sam se i u njoj da se ogrejem, seo u fotelju, dugo s njom govorio, sav se kao dete rastopio. Rekao joj kako stoje stvari a ona se prva ponudila da ne dođe. Biće kaže boljih dana. Nije nam se dalo kaže, nit’ zbog snega, nit’ zbog dede kako ga je i dalje zvala, nit’ je znala dal će i autobusi ići jer kaže tu gde je niko sneg ne čisti i nijedan auto nije dugo prošao. Ne znam zašto ali nikad joj bliži nisam bio nego što sam sada. Kad sam shvatio da neće doći, priznao joj da me uhvatila prpa neka, nešto, stegao se sav, sve sam joj ispričao. Rekao joj i za knjigu, da su neke pesme jer dalje nisam znao, da će ona o tome više znati i da sam od jutra sedeo i posvetu smišljao a da ništa na kraju nisam zapisao. Pričala mi posle i o tome kako ćemo provoditi dane nakon Božića i ovih praznika što stižu. Pomenula je onu ćerku što na Islandu radi, da joj šalje razglednice i kako joj nekad dođu ture iz Beograda i koliko je snega tamo napadalo i koliko će ga tek biti. Dugo je o Islandu i govorila. Ispričala joj ćerka koliko god da snega tamo padne, čim dotakne tlo oni čiste, a kako se mi podavismo ovde, čim malo padne ne mrdamo nikuda. I kako želi da vidi one šarene kućice njihove na snežnoj obali – kaže oduvek je želela otići na Island.
„Mislim da je prekasno za nas i Island Ljubice. Pa kako što, matori smo. Dobro ja jesam, ti još nisi. Ti kakva si nikad nećeš ni biti matora. Ma kakav crni Island, vidiš da iz kuće ne izlazim zbog njega. Ne mogu ni na sprat za praznike sa tobom da se popnem, nego moram njega da pazim. Ma biće, nije mu ništa, znam ja kakav je on. Uhvati ga tako nešto pa ne zna gde će sa sobom. Naročito sad kad je napadalo snega pa samo leži. Ma ni u dvorište ne izlazi, šta da mi padne negde, posle šta ću s njim. Starost… Da doguram ja vala do sedamdeset pa ću onda o tome da mislim. Pih, kako što… Ne znam… Videćemo se naravno. Pa naravno. Hoćemo.”
I sve razgovaramo tako milo i umiljato, da tek kad završimo i kada spustim moram da vratim sebe. I tek me onda, kad zapne tišina, dok pucketaju poslednja drva što će izgoreti i neće novih biti jer ni nje nema, uhvati me, da li samoća, da li neka žal zbog sebe il’ nje, ne znam, nešto tiho, nemo. Sve ono o čemu se ne govori.
Onda izađem i poteram mačke napolje i pogasim svetla. A one ostanu pa grebu po vratima spolja.
Znajući njega izašao sam po mraku i ipak nanovo čistio sneg. A počelo da veje, baš mećava, da sneg duva postrance, da se ništa ne vidi. Ono kuče što se naokolo motalo za nekim autom prolajalo, iako je ovaj po snegu klizio još sporije od njega. Napadalo da se čulo utapanje koraka po snegu kad je Miljenko izašao ispred da u mraku puši, da ga ne vide. Onda se negde čulo kako neko na nekoga viče, a kako neko lopata, gde je sneg u noći čistio. Ja sam ostavio auto da radi, da ne zamrzne, i sve vreme dok sam oko njega čistio on je još radio i silno se iz auspuha po hladnoći nadimilo. A u mraku, i u belini snega u mraku, dvorište nam izgledalo napušteno zbog ove nadstrešnice što kod kapije ovako krivo polustoji. Kao da unutra ne živi niko, u visokoj kući, gde gore svetla. Pomislim i da pogledam vatru gore, da ne zaboravim. Da je opet nema. I kako će to malo toplote olako isteći, kao malo vode na dlanu, a da ničeg nije bilo da se u njoj ogreje. Nije mi ni do čišćenja, ni do knjige i posvete i hrane – samo mi do te toplote protraćene. A u stvari, do svega mi je malo, pomalo, a najviše mi do sebe samog. Ali niko me ni ne pita, ni nemam kome da se žalim, ni zašto.
Pa siđem dole sa njim da budem. Malo-malo gledam ga da vidim dešava li se nešto ili spava li. Sedim za foteljom ispred televizora, gledam vesti u pola osam, a ona jedna mačka se na prozor popela. Hoće unutra, u svetlo. Za njom, ispred kuće, gde gori svetlo iznad vrata, gori i tačkasti sneg što pada. Kažu snega će biti preko čitave visoravni. Ostaće ga na brdima, i spustiće se u nizije, zamršće kapije s jutra da ne otvore, i biće ga tvrdog kad se spusti još niže ispod nule, da se u njega ne propadne, kao što sada noga propada. Napadaće još više tokom noći i celoga jutra i tokom dana će padati. Padaće dok ništa osim snega ne ostane.
A onda će posle opet otopliti.
„Šta je bilo ćale? Jesi budan? Šta, šta me gledaš?”
Govori prvo licem pa rukama. Sve zamuckuje, sve izlomljeno, a ja se dižem i palim svetla.
„Šta ti je?”
Bdim nad njim i hvatam mu ruku da se pridigne, pa on seda za krevet, namešta kosu.
„Jel ti čuješ mene?” Okrećem se, hvatam se za glavu.
Desetak minuta stoji u mestu. Kad potom prođe, malo po malo dođe do reči, progovori.
„Ćale ja ne mogu da gledam u pasulj je li tebi dobro ili nije. Ako nije, daj da idemo i gotovo. Kako je dobro pa malopre nisi umeo da pričaš nego sve zamuckuješ.”
„Ima li snega po putu?”
„Pa ima, kako nema.”
„A oni, neće da dođu, ako pozovemo?”
„Neće niko sad da ti dođe. Ako ćemo da idemo moramo sami.”
„Pa kako?”
„Ama šta kako?”
„A šta ću ako me potera?”
„Aman! Šta da te potera, staćemo ako treba negde, je li to najbitnije, ajde, oblači se.”
On još sedi, namešta kosu na jednu stranu pa na drugu, muči sebe, razmišlja, traži u meni šta će.
„Ajde”, zapinjem.
„Pa ajde…”
Projurim kroz kuću da sve zatvorim. Zatrpam i prodžaram gore vatru, ili žar, ili ono što je od žara od mene i Ljubice ostalo. On u kupatilu piša ili šta li radi, tek čujem teče neka voda. Pravi lom. Ne plaši se onol’ko koliko sam mislio da će da se plaši. A ja idem i u torbu mu pakujem sve što znam da će mu trebati, a o čemu niko normalan ne misli. Pa dok je još unutra izađem ispred, pa odem i uključim auto da zagreje. Gore mu farovi kao da se dime u mraku i u snegu. Kao na litici da stojim. Ispadne mi i cigara u sneg i u snegu se ugasi, da je mokra i da više ne gori. Tresu mi se ruke. Dal’ od zime il’ hladnoće… Mačka iz mraka iskoči i obmota se oko mene, a dim je dim i jak i rastaje se sa svim svetlom. Čak se vidi i zvezda ili dve, ili je samo sneg što iz mraka pada.
Eno ga, čujem zalupa vratima. Bubrezi mu odumiru brže nego ostatak njega, i srce mu je umorno od toga.
PAVLE ALEKSIĆ rođen je 1993. u Beogradu, gdje je i završio srednju školu i započeo studije. S devetnaest godina odlazi u Ameriku, gdje i danas živi bez stalne adrese i radi u barovima, od mjesta do mjesta, većinom na Aljasci. Laureat je nagrade „Đura Đukanov“ sa zbirkom „Tamo je more“; izabrane priče iz te zbirke objavio je u knjizi „Hartvorm“ (2021.). Godine 2022. osvojio je prvu nagradu na natječaju 21. Festivala europske kratke priče u Zagrebu, a 2024. godine treću nagradu na natječaju Lapis Histriae.
Otac je pokušao preplivati Sanu. Ne znam da li me poveo iz pretjerane vjere u svoju snagu, da li ga je prevario alkohol koji mu je strujao krvotokom i šaptao da on to može, da treba, šta, to je samo par zamaha, gledaju te ljudi, sad nema više nazad, sad plivaj, samo plivaj, zamahuj rukama koliko možeš, kako god znaš. Ne znam. Znam da sam se držao rukama oko njegovog vrata. Grlio sam ga. Nisam razmišljao o silini kojom se voda ustremila da skrši sve prepreke što su joj stajale na putu kući. Voda ne teče bez namjere i smisla. Voda se neprestano, nezaustavljivo pokušava vratiti tamo odakle potiče. Šuferin šibice, plastična kesa, mršave noge dječaka, lelujave kao trake od krep papira na zmajevom repu, nosi ih sve ne kao teret, nego kao usput prikupljene uspomene, neke nijeme i svjetlucave, neke natopljene prekinutim krikovima i krkljanjem. Voda sve pamti.
Ja pamtim da smo sjedili oko stola, da je kuću gutao plamen, da je Džemal urlao kako se radije družim s Kinezima nego s njegovim sinom, da sam sramota što ne idem u džamiju, da je znao nikad me ne bi doveo u Auckland, da mu je dosta i Vlaha i njihovog otpada. A ja sam samo gledao u njega, preklinjao u sebi da digne glavu, da objasni zašto svako jutro izađe iz kuće i ostavi nas dvoje same, sjedi po cijeli dan u toj Džemalovoj kući u Clendon Avenue, zašto nas ostavlja same u ovoj ljepljivoj tišini. On je šutio, gledao u svoje teške ruke na stolu, bezglasno škrgutao zubima, i ja sam šutio, samo Džemalovo urlanje, samo materin plač, i moje nijemo preklinjanje da nešto kaže. Preklinjao sam ga u sebi da me ne da tom plamenu, da me zagrli.
Pamtim da sam ga grlio sve jače dok nas je Sana nosila ka šljunkarama s njihovim lavirintom od dubokih jama i podmuklih virova. Sve smo češće ponirali u zapjenjeni brzak. Zlokobni huk vode mijenjala bi potmula tišina kad bi nas rijeka povukla dublje. Očevi zamasi bivali su sve rjeđi, razdaljine koje smo velikom brzinom prelazili nizvodno, plutajući prepušteni snažnoj matici, sve veće.
Kad bih sa prozora verande vidio da nane dolazi, da se sporim, gegavim koracima penje uz stepenice, skočio bih da sjednem na njeno omiljeno mjesto na staroj fotelji i teško bi me natjerali da odatle ustanem. Zamišljenom testerom sam kao rezao ćošak stola na koji je stavljala pepeljaru i otresala cigaru utaknutu u dugački, izrezbareni cigarluk. Isprva su se i ona i otac smijali skečevima dvogodišnjeg plavušana, dok oboje nisu shvatili da to nije predstava, da iz mene govori bol djeteta kojem nane na plač da je gladno poda oguljenu glavicu luka da je uz hrskanje i suze pojede sa komadom kruha. Bilo je novembarsko predvečerje, sunce je već bilo zašlo za Nenadovu kuću kad sam ugledao njenu šamiju na stepenicama. Skočio sam ka fotelji uz usklik da eto nane, da ću ja sad… Njegov šamar me uhvatio u letu. Snaga, prasak, šok, strava. Nikad prije nije digao ruku na mene. Od straha sam zaspao bez suza, istog trenutka. Probudila me mati umivajući me vodom, uplakana. Otac je šutio, nane je već bila otišla. Otac je šutio mjesecima. Dok jedne kasne noći nije izbasao nakon višednevnog izbivanja, sa mrazom na željezničarskom šinjelu, sjajnih očiju, probudio me i pružio mi kesu u kojoj je bilo nešto toplo. Onako bunovan sam prvo pomislio da je neka hrana. U kesi su bila dva mala zečića, sivobijela, zgrljapljena jedno uz drugo. Najljepši, najvažniji poklon u mom životu. Skočio sam i objesio mu se oko vrata, i dugo ostao uronjen u njegov zagrljaj.
Učinilo mi se da mi prsti klize s njegovog vrata, rijeka me je stezala i vukla sebi, hoće li mati uopšte znati da me odveo na Sanu kad se vrati s posla, kad se ne odazovem na njeno Refiku, sine, gdje si ti, evo ja došla, nije nikoga od komšija ni bilo kad se ukazao pripit na svom zelenom “poniju”, stavio me na paksic i dao mi dva peškira, nemoj da ti slučajno ispadne koji, neće, tata, stišćem mirisni frotir kao da mi od toga zavisi život. Nisam ni pitao kuda ćemo, nije mi ni palo na pamet u toj silnoj sreći.
Kad bi se vratio iz džamije na Bajram pravio je velike gozbe, spuštao kapiju tvrđave iza čijih su zidova živjela njegova osjećanja, spuštao gard sa kojim muškarci u našoj porodici žive i mru i pokazivao najbližima, ili barem nekima od nas, da ih voli, šalio se i smijao kao da nadoknađuje radost koju je propustio da iskaže sav svoj život. Prevodio je molitve s arapskog da nam svima pokaže ljepotu svoga vjerovanja. Posebno je pazio djecu, kupovao im čokolade s lješnjacima i grožđicama i dijelio krupne novčanice, nosao i igrao se, činio sve da ih razveseli.
Probao sam da vratim ruku gdje je bila, da ga stegnem oko vrata, potonuli smo, grozničavo je mlatarao pod vodom, rukama, nogama, nekoordinisano, panično, učinilo mi se da treba da pustim, da će mu možda tako biti lakše, zatvorio sam oči, huk vode, vratio se ton, osjetio sam da se damar njegovih kretnji promijenio, da su očvrsnule, promijenio im se pravac i intenzitet, dodirnuo je tlo, u naletu nove snage počeo tražiti čvršći oslonac pod nogama, zgrabio me za ruku, jako, bolilo me, povukao za sobom ka blatu obale u kojem je pokušavao ostvariti ravnotežu. Dok me vukao za sobom, oko mi je na trenutak uhvatilo sunce u smiraju i zacakljenu površinu rijeke negdje u daljini, iza šljunkara, gdje se korito raširi a voda umori i smiri, i sporo dišući hvata dah za ostatak puta ka Crnom moru.
Na jednom bajramskom slavlju, sopstveno mu je tijelo nagovijestilo kobnu izdaju. Počelo mu se mantati, nikako nije mogao da učestvuje u razgovoru, jezik mu se čudno zapetljavao, nije nalazio načina da se sjeti nekih prostih stvari, imena, i smrknut je s velikim naporom pokušavao da uhvati nit priče u kojoj je do maločas i sam učestvovao. Pokušavao se snaći i izoštriti fokus, ali mu nije išlo. Iza roštilja na drugom kraju dvorišta sam upratio kad se neprimjetno povukao iz društva i otišao u kuću. Našao sam ga kako sjedi na svom krevetu, s rukama u krilu. Morao je napustiti graju okupljene porodice i potražiti mir u tišini svoje sobe. Iako se očajnički naprezao da zatomi strah i zbunjenost, bilo je i meni i njemu jasno da ovo nije tek umor ili prehlada. Nije mogao shvatiti ni objasniti šta mu se događa, samo je odmahnuo rukom u mom pravcu.
Osjetio sam i ja blato pod nogama, ljigavo i toplo. Hvatao je zrak dubokim udisajima, halapljivo, a ja sam iskašljavao vodu iz pluća dok smo se penjali kroz strnjiku i kupine koje su ostavljale dugačke fuknice po butinama, stomaku. Dugo smo u tišini hodali cestom do mosta, da pređemo na drugu obalu i dođemo do svojih peškira i njegovih drugova koji su ga dočekali zakocenjeni od smijeha, s otvorenom pivom. Šutio je dugo, potezao iz flaše, desna noga mu se tresla kao meni kad trebam predati zadaću a znam da ne valja. Nije ni pogledao na mene.
Hajde ti, biću ja dobro, samo da malo odmorim, ne daj nikome da ide, sad ću ja. Ipak, gosti su se ubrzo razišli, osjetivši da nešto debelo nije kako treba. Kasnije će se ispostaviti da su to bili prvi znaci nezaustavljivog napredovanja tumora na mozgu.
Kasnije je često pričao u društvu kako smo se zamalo ugušili, kako bi on lako preplivao da ga ja nisam davio i vukao pod vodu, da je te godine Sana uzela troje a mi smo mogli navući na petoro, da smo se jedva spasili. Ja se ničega od toga o čemu je on pričao nisam tako sjećao. Meni je u nekoj od brazdi temporalnog režnja ostala pohranjena samo radost što ga grlim, grlim jako, kao nikad prije ili poslije, dok oko nas huči voda, sretna što se vraća svojoj kući.
___________________________________
REFIK HODŽIĆ je pisac, novinar i aktivista iz Prijedora. Na početku svoje novinarske karijere, izvještavao je u štampi, na radiju i televiziji, fokusirajući se uglavnom na naslijeđe ratnih zločina počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Karijeru je počeo 1996. kao novinar, a potom i glavni urednik „Slobodnog radija Prijedor“. Jedan je od osnivača nezavisnog magazina „Novo ogledalo“. Izvještavao je i za Radio i Televiziju Bosne i Herecgovine i pisao za nezavisni magazin „BH Dani“. Od 2000. do 2010. godine radio je u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prvo kao šef njegovog outreach ureda u Bosni i Hercegovini, a potom i kao portparol Suda. Bio je član tima koji je osnovao Odjel za ratne zločine BiH pri Sudu Bosne i Hercegovine i njegov prvi šef Odjeljenja za javno informisanje i odnose sa javnošću. Bio je direktor komunikacija ICTJ-a od 2011. do 2017. godine. Prije toga, radio je u različitim svojstvima kao stručnjak za strateške komunikacije u procesima tranzicijske pravde u bivšoj Jugoslaviji, Šri Lanki, Libanu, Kolumbiji, Tunisu i Istočnom Timoru te u Keniji, Gvatemali, Siriji, Kanadi, Ugandi i Nepalu. Godine 2004. suosnovao je XY Films, nezavisnu filmsku i televizijsku produkcijsku kuću koja proizvodi dokumentarne filmove koji se bave nasljeđem ratnih zločina počinjenih tokom 1990-ih. Sa XY Films je autor nagrađivanih dokumentarnih filmova i televizijskih serija. Objavljivao je u međunarodnim medijima i akademskim publikacijama o pravima žrtava i odnosu medija i tranzicijske pravde. Idejni je tvorac i jedan od pokretača “Dana bijelih traka”, globalno priznate kampanje za prava porodica žrtava u Prijedoru. Bio je počasni svjedok Komisije za istinu i pomirenje Kanade i nagrađen je nagradom za građansku hrabrost Univerziteta Fontbonne u Sent Louisu. 2023. godine objavio je knjigu proze “Polaroid kauboj”.
Kad je okrugli, proćelavi čovječuljak Gordon Gurmanstein u monolitnom tamnosivom odijelu ugegao u restoran s prijateljicom koja je bila njegova sušta suprotnost, cijeli je svijet ostao zatečen. Barem prisutni svijet. Noževi i vilice u rukama uvaženih gostiju ostali su sljubljeni svojim vršcima usred paranja sočnog komada mesa. Žlice u rukama gošći potonule su u juhu, na dno tanjura. Muškarci su stisnuli šake u suzdržanoj ljutnji što će ulaskom alfa gosta kod osoblja nepovratno izgubiti primat, a gospođe su pozelenjele od zavisti – prije nego što će posivjeti od razočaranja – što moćni primat koji odlučuje o životu ili smrti otmjenih restorana nije njihov partner.
Svaki put kad bi se proćelava glava Gordona Gurmansteina ukazala na vratima restorana, sve bi osoblje zanijemjelo, sve bi se zaustavilo u trenutku nabijenom kozmičkom energijom opipljiva, nimalo pretjerana straha – kuhari bi prestali kutlačama od plemenitih metala miješati krvavocrvene juhe, barmen bi prestao brisati vitke čaše, konobari bi problijedjeli poput ubrusa prebačenih preko njihovih ruku.
Kriva grimasa Gordona Gurmansteina i letio bi konobar.
Krivi pogled Gordona Gurmansteina i letio bi šef sale.
Kriva riječ i letio bi restoran.
Čim je izabrao stol u samom središtu restorana i sjeo, svi su konobari okružili Gurmansteina, dajući sve od sebe da mu se dodvore. Svi osim jednog.
Gurmanstein je dograbio jelovnik i raširio ga kao paun repno perje.
– File bublonske strizibuhe 1u čakši–umaku od himalajske mahovine 2, – zapovjedio je zboru konobara i drugog osoblja te pribio sveznajući pogled prijateljici posred čela – toliko će ti se svidjeti da ćeš mi polizati prste! Bučnim je sklapanjem jelovnika Gurmanstein zakucao točku na narudžbu. Bio je to signal da počinje grozničavo odbrojavanje.
Svi su se konobari rastrčali kako bi što prije udovoljili prohtjevima bogomdanog gurua gurmanluka. Osim Bareta Bartende, konobara kojemu su svi gosti bili isti. I onaj težak 120 kilograma, i onaj težak 120 milijuna, pa čak i onaj težak koji nikad neće imati priliku kročiti u sličan restoran. Slučajni gost i stalni gost. Konobara koji se jednako odnosi prema gostu iz galaksije i gostu iz susjedstva. Nastavio je, pun vedrine i s poštovanjem prema ispečenom zanatu, usluživati besmrtni par koji je slavio tko zna koju godišnjicu braka.
Gordon Gurmanstein imao je, osim širokog polja okusnih pupoljaka kojima se ponosio, još jedan poseban dar kojim se razmetao – u hipu primijetiti da ga neki bezvrijedni pojedinac ne štuje kao božanstvo. Kad je Bare krenuo prema kuhinji, pogled Gordona Gurmansteina već je derao kožu s njegovih leđa.
Bijesan kao divlje svinjče kojem su dirnuli u mladunče, zgrabio je pratiteljicu za ruku te svoje teško tijelo privukao njenom tananom struku, a još teži dah približio njenom ušiljenom, elfegantnom uhu.
– Sad će me vidjeti, – prvo je šapnuo, a onda i graknuo poput uzrujane ptičurine – konobar! Konobar!
Bare se okrenuo i u trenu se stavio Gurmansteinu na raspolaganje.
– I još ćemo homeropatsku ledenu juhu 3– rekao je hladno Gordon pridajući Baretu jedva minimum pažnje.
– I… Samo malo! Želim da nam ih osobno donesete – izričit je bio Gurmanstein.
Bare se najljubaznije naklonio i pohitao izvršiti svoj uobičajeni zadatak. S vrata kuhinje doviknuo je najbližem kuharu sa širokim, srdačnim osmijehom.
– I dvije homeropatske za kraljevski stol!
– Ide! – odgovorio je kratko gologlavi kuhar.
Pedeset i devet sekundi kasnije, glavni je kuhar zvonko uskliknuo:
– Homeropatske!
Bare je preuzeo juhe, napravio savršenu piruetu te izašao iz kuhinje lakim korakom paradnog konja.
– Dvije juhe za dvije predivne duše – izrecitirao je Bare iskreno dok je virtuozno, s nepodnošljivom lakoćom, vrtio tanjure na dugim spretnim prstima, polako ih spuštajući pred gospodina Gurmansteina i njegovu pratiteljicu.
S okolnih se stolova, nakon salve uzdaha, prolomio buran pljesak, no Gurmanstein je akrobaciju doživio kao još jednu pljusku.
Nije Bare stigao odmaknuti ni metar od stola kad ga je sustiglo mukanje razjarenog bika.
– Konobar!
Okrenuo se lepršavo, graciozno, samouvjereno, poput toreadora, i začas ponovo stajao Gordonu Gurmansteinu na usluzi.
– Gospodine?
– U tanjuru pliva odvratna muha! – sasuo je Gurmanstein pet litara uzavrele žuči Baretu u lice.
Udario je šakom po stolu baš kad je juha trebala propjevati i uništio čaroliju. Bare je prišao na idealnu udaljenost, lagano se nagnuo i pod propisanim kutom od 47 stupnjeva dobro promotrio juhu od ruba do ruba tanjura.
Juha je bila vidno uplašena i krajnje tiha, ali sasvim bistra, besprijekorna, točno onakva kakva treba biti.
– Ispričavam se, gospodine, ali vaša juha nema Ahilovu petu, kamoli spomenuti objekt smutnje – biranim je rječnikom Bare opisivao stanje u tanjuru.
Gurmansteinu se lice smežuralo u spužvastu masu iz koje su se cijedili gnjev i nevjerica. Kmet koji se usuđuje proturječiti gospodaru? Neviđeno svetogrđe natjeralo ga je da ustane.
– Wo ist Suppenfuhrer Fegeleinbrenn?! Bringen Sie mir Fegeleinbrenn! Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn, Fegeleinbrenn! – divljao je i udarao šakama kao da mu se bliži konačni pad šećera.
Poput duha iz svjetiljke, kraj stola se nacrtao Suppenfuhrer Fegeleinbrenn. Bio je blijed kao krpa na dnu mora izbjeljivača.
– Ova užegla hrpa mljevenog mesa koju nazivate konobarom usuđuje se tvrditi da u mom tanjuru nije muha! A ja sad vidim čak i dvije!
Fegeleinbrennova ličnost podijelila se poput papučice. Osoba koja je skr(u)šena stajala pred velikom bijesnom psinom bila je tiha poput ribice, dok je osoba uz laki plijen, Bareta Bartendu, bila spremna napasti poput kita ubojice. Fegeleinbrenn je na jedvite jade uspio postići ispravan kut nad tanjurom. Okrenuo se u mjestu, lupio petama i sasuo svu svoju uzburkanu želučanu kiselinu Bartendi u lice.
– U gospodarovom tanjuru pliva roj odvratnih muha! To je nečuveno, to se još nikada nije dogodilo! Stoga nema spora da ste za nemili događaj odgovorni isključivo vi!
Fegeleinbrenn je zatim na zlaćanom pladnju predao Gurmansteinu i zadnji djelić svoje usitnjene duše, bezbojan i beskrvan poput limenog pijevca na krovu koji se okreće kako velika zvjerka frkće i puše.
– Gospodine Gurmanstein, primite najiskrenije isprike u ime cijelog restorana. Svojim vam životom jamčim da se ovako nešto više nikada neće ponoviti, a krivac će vam – naglo je zabacio glavu i pogledom oštrim poput katane sasjekao mogućnost Baretu da se brani – na koljenima donijeti naš tajni specijalitet, najbolje jušno jelo koje ste ikada kušali. Na račun kuće, podrazumijeva se, kao i sve drugo što će vam biti posluženo!
Nastao je tajac kad je Gurmanstein napokon sjeo, nakrenuo glavu i podigao palac. Neizvjesnost je bila neizdrživa.
Hoće li se palac Gordona Gurmansteina podići još koji centimetar bliže nebu ili će se sunovratiti u provaliju u koju će za sobom povući kompletno osoblje, pa i cijeli restoran?
Nakon kratkog palčevog leta u vis i dugog, zbornog uzdaha olakšanja koji je pratio ovaj nesvakidašnji, neočekivani čin milosrđa, Grodon Gurmanstein deaktivirao je svoje razorno oružje, a tustu šaku sigurno prizemljio na stol.
Kao da udara pečat na sklopljeni ugovor.
– Neka bude… Ovaj put. Još jedna ovakva greška i nećete biti ni pivnica češka.
Fegeleinbrenn se uvijao i savijao pred Gurmansteinom kao da je od gume. Očvrsnuo je tek kad se opet okrenuo Baretu. Osokoljen, izvukao je crnu kožnu kuhaču i njome ga nekoliko puta ošinuo po obrazu.
– Što se čeka, Bartenda, što se čeka? Idite vratiti svoju slobodu i čast, ne žaleći da u toj čorbi date i svoj život!
Bare je teškom mukom gutao ovo sranje s muhama i kaskao prema kuhinji. U njemu je kipjelo. Koja čast? Nepravda je boljela i pekla jače od kuhače. Još jedna škola života. U osnovnoj, razmaženi sinčići imućnih snobova razderali su torbu Pertle Paštete, povučenog i sramežljivog jadnička iz zadnje klupe. A onda uprli prstom u Bareta. Riječ pet pristojnih odlikaša protiv zamuckivanja čupavog klipana. Uslijedili su beskrajni razgovori s pedagogom, direktoricom, psihologom, ribanje, pranje pa ribanje i pranje… I ukor pred isključenje. Jednog dana, dok su zlatni dječaci u vrijeme velikog odmora maltretirali nekog kržljavog novajliju, Bare je ostao sam u učionici.
Nahvatao je tucet muha što su se poput kamikaza obrušavale na prozorska stakla i u udžbenike petorice budućih uvaženih liječnika, pravnika i ekonomista, između stranica, ubacio po par beživotnih tjelešaca letećih beštijica. Pažljivo je sklopio udžbenike pa se popeo se na klupu i dobrano ih izgazio. Zbog ovih je neizbrisivih mrlja u učeničkom dosjeu, prije nego što su ga zauvijek prekrižili u osnovnoj školi koja se dičila nultom stopom tolerancije na nasilje, iznova prošao kroz špalir pedagoga i psihologa. Direktorica je ovoga puta samo stavila točku na i – izbačen je iz škole poput zadnje protuhe. Dobio je i ozbiljne batine od roditelja. Nije boljelo. Ništa ga nije boljelo. Ništa ne boli kao nepravda.
Bare je razgrnuo dvokrilna kuhinjska vrata i prepriječio put glavnom kuharu, jedinoj osobi u restoranu kojoj je znao pravo ime.
– Biberislave… Imamo li muha? – pitao je Bare, a glas mu je bio hladan poput predjela.
Glavni je kuhar buljio u Bareta kao templar u krivovjernika.
– Jesi li ti pri sebi? Što misliš čemu služe rešetke pod naponom na prozorima?! Nisi ti sasvim svoj, nisi… Nemam ja vremena za tvoje mušice. – rekao je kuhar vrteći glavom i pokušao ga zaobići, ali Bare se nije dao.
Zgrabio ga je za ovratnik. Munjevitim je pokretom iščupao dlačicu iz kuharove lijeve obrve. Biberislav nije dospio niti osjetiti peckanje.
– Neće ići, neće ići… Vidiš ovu dlačicu? Završit će u nečijem tanjuru, a onda… Kad izrade DNA profil i usporede ga s tvojim… Nećeš iz kuhinje izaći s tanjurom nego na njemu.
Glavni se kuhar pretvorio u bešamel. Problijedio je, a i omekšao toliko da je pao na koljena. Vršcima prstiju dodirivao je Baretove razgažene, ali besprijekorno čiste crne cipele.
– Hej, nisam te tražio da me tretiraš kao kraljicu, samo hoću te proklete muhe! – podviknuo je Bare, pomalo zatečen ovakvim igrokazom.
– Đubre jedno, što si umišljaš, – slinio je ucijenjeni Biberislav – hoću da makneš te cipeletine. Stojiš na pločici ispod koje…
Bare je instinktivno raširio noge. Biberislav je oprezno, bacakajući kratke poglede oko sebe, izvadio pločicu koja je skrivala plitku udubinu. Dodirnuta svjetlošću, u tajnom je skrovištu bljesnula staklenka. Biberislav ju je dograbio i, skrivajući je pred pogledima drugih, pružio Baretu.
– To nam je za podmetanje konkurenciji… – rekao je skrušeno, kao da ispovijeda grijehe.
Bare je malu staklenku s tustim, dobro ugojenim muhama, nagurao u svoj džep. Biberislav ga više nije zanimao, ali mu je još jednom zavrtio dlačicu pred nosom kao upozorenje da ga ima u šaci. Potražio je pogledom najbliže lonce iz kojih se pušilo. Virnuo je u svaki i naposljetku ocijenio kako je lonac u kojem se krčkala gusta zelenkasta smjesa dobar izbor. Spretno je odvrnuo poklopčić i istresao sadržaj staklenke u lonac. Mrtve su zunzare zaplivale juhom. Nije sačekao niti da se skuhaju. Dograbio je najbližu zaimaču i napunio zlatni tanjur tekućinom koja je mirisala na oskrnavljeni gurmanluk.
Iz kuhinje je izašao na koljenima. S lakoćom je mogao vrtjeti tanjur na srednjaku bez da prospe kap, tehniku je imao u malom prstu, no suzdržao se od nepotrebnih ekshibicija. Gurmanstein ga je najprije gledao podozrivo, škiljeći, ispod oka, ali ubrzo ga je preplavio ushit dok je pogledom pratio Bareta kako se gega poput pingvina. Bare se trudio istaknuti svaku svoju nezgrapnu kretnju, svaki trzaj lica koji je nalikovao na patnju ili muku, poniženje ili poniznost. Glumatanjem je samo pojačavao dojam da mjestu na kojem je stolovao uvaženi gost ne prilazi vjerni sluga nego dvorska luda, ali zaslijepljen likovanjem Gurmanstein je jednostavno propustio uočiti detalje.
– Vaše Visočanstvo, – recitirao je Bare kao pjesmu – naši su najveći zadovoljstvo i čast servirati vam savršenstvo u kakvom još niste uživali, jantarnu čorbu kralja Muharema.
– Hm, – namrštio se Gurmanstein promatrajući gusti sirup koji je polagano gutao krilata stvorenja poput živog pijeska – ne sjećam se da sam… A i ne izgleda baš kraljevski.
– Iznenadit ćete se, – govorio je Bare – čorba je prava bajka za nepce i jezik. Rasputin je ovu čorbu pripremao Romanovima. Ubili su ga Slobodni kuhari ne bi li se domogli muha u jantaru, sve drugo su priče. Njena je tajna što se praktički sprema sama, ljudska ruka nikada nije i ne smije dodirnuti niti jedan njen sastojak. Magična svojstva jantara ožive svakog drugog proljeća jedinog mužjaka, gospodara muha, i njegov harem od dvadeset ženki. Sve što potom treba učiniti je u pravom trenutku ugasiti svjetlo na sedam dana. Nitko ne zna tajnu, ali nakon točno tjedan dana nastane ovo remek–jelo bogova…
Gledao je Bare netremice kako Gurmansteinovo lice tone u sivi oblak nevjerice. Njegova je mašta bila na izmaku snaga, a ishitreni plan pred kolapsom.
– …u količinama jedva dostatnim za dva tanjura – blebnuo je mireći se sa sudbinom.
Gurmansteinovo se lice na trenutak skamenilo. U Baretu je niknulo sjeme nade. Posljednji mamac natjerao je razmaženog i nadmenog vladara trpeza da proguta udicu.
– Što? Kako? Ništavni i bezvrijedni stvore, pred sobom vidim samo jedan tanjur! – uvrijeđeno je primijetio Gurmanstein. Bare je jedva obuzdao mišiće lica da zamijese grimasu zluradosti. Gurmanstein se zalijepio za traktat.
– Vaše Velevisočanstvo, drugi tanjur čorbe odmah je eliminiran. Ničiji okusni pupoljčići osim vaših neće doživjeti ekstazu jantarne čorbe kralja Muharema iz 2022. godine, prvi puta u povijesti njena spravljanja!
– To je najmanje što sam želio čuti. Sad se vrati u rupu iz koje si ispuzao kako bih mogao uživati – rekao je Gurmanstein i nekoliko puta odmahnuo rukom.
Bare je htio ustati i duboko se nakloniti prije nego što krene prema kuhinji, ali Gordon ne bi bio Gurmanstein da žrtvi ne zada neočekivani, posljednji udarac.
– Mislim da sam rekao »ispuzao«! Pa puži! – graknuo je i zaradio nesputan osmijeh vjerne pratiteljice, kao da je ispričao masan vic.
Bare se okrenuo na koljenima i otpuzao prema kuhinji. Svoj osmijeh širine Otranskih vrata više nije prikrivao. Pred kuhinjom je usporio, ne želeći propustiti trenutak.
Žlica u ruci Gordona Gurmansteina kružila je čorbom poput gladnog morskog psa. Kada je naposljetku ugrabila plijen, bio je to, ni manje ni više, gurmanski zalogaj. Prinio je punu žlicu ustima i visoko podignuta nosa omirisao čorbu. Zastao je kao da je nanjušio podvalu. Čelo mu se nabralo, a obrve sljubile. Prolazile su sekunde. A onda je proradila oholost. Častohleplje ga je svladalo i žlica je završila u njegovim ustima. Donja vilica Gordona Gurmansteina napravila je jedan puni krug, a onda stala poput stroja kojem je iskočio zupčanik.
Okus je bio grozan. Bilo je hrskavo, bljutavo. Nejestivo. Tjeralo je na povraćanje. Boja čorbe izlila se u lice Gordona Gurmansteina. Cijeli je zalogaj ispljunuo natrag u tanjur. Zadržavajući dah, iz džepa je izvukao knjižicu s detaljnim opisima 70 svjetskih čuda od jela, »Ja, Gurmanstein, car i bog kulinarskog univerzuma«, i prelistao 200 njenih stranica s fotografijama u boji za nepune dvije sekunde. Nakon toga, bio je još zeleniji. Pa sve žući. Pa sve crveniji. Najljući.
Bare je bio na samom pragu kuhinje kad se iz Gurmansteina izlio bijes. Val raspamećenog gnjeva pomeo je i njega i još tri užasnuta konobara te ih nosio sve dok nisu udarili u golemi kuhinjski stol za kojim je stajao proslavljeni MMA borac i tukao meso kako bi postiglo idealnu mekoću.
Kuhinjska su se vrata zatvorila. Bare više nije vidio što se događa, razmjere pustošenja koje za sobom ostavlja aktivirana bomba, ali je znao.
Gurmanstein je odgurnuo stol kao da je od papira i ustao, grubo povukao pratiteljicu za ruku i napravio onu grimasu od koje je strepio svaki vlasnik restorana. Njegovi iskrivljeni, oštri pogledi i rječnik natopljen krvlju žarili su i palili restoranom. Let je bio neminovan, neizbježan. Bareta nije bilo briga više niti za Gurmansteina niti za restoran pa niti za sebe. Bio je svjestan da nikada više neće odjenuti odoru u kojoj se osjećao vrijednim i korisnim. Mogao je zaboraviti pristojna primanja. Znao je da su dani zlatnih napojnica odbrojeni. Znao je da je proklet do kraja života. Priča za njega savršena, ovime je završena. Iako je ležao na podu, znao je da već leti.
Svemu usprkos, njegovo ozareno lice, puno srce i mirna duša, pjevali su neku drugu pjesmu. Letio je Bare, letio… Ali s guštom.
1 Za hvatanje bublonske strizibuhe, jedne od najrjeđih i najvećih vrsta kukaca na Zemlji, potrebno je najmanje šest posebno istreniranih lovaca i deset paranormalnih tragača, najbolje bivših pripadnika paravojnih postrojbi, a lov može potrajati i dva tjedna. Meso strizibuhe otrovno je za čovjeka ako najmanje tri tenora ne pjevaju najmanje sat vremena dnevno kroz mjesec dana dok se ono namače u marinadi čiju tajnu spravljanja zna jedino devedesetdvogodišnji Čeftor Klempvuh, čovjek s tri srčane premosnice i posljednji živući pripadnik plemena Svesmobuhevarilisvarili.
2 Himalajska mahovina uspijeva samo u Alpama, na točno 1643,3 metra nadmorske visine, a bjeličaste plodove miligramske mase izbacuje jednom godišnje (što je fantastičan prizor pa se i on naplaćuje turistima), i to ne dulje od petnaestak sekundi. Za standardnu porciju umaka potrebno je najmanje 12 tona plodova himalajske mahovine u prahu, no preprodavači je vrlo često miješaju s najčišćim kokainom (imaju sličan učinak, samo što je kokain daleko jeftiniji) kako bi povećali zaradu.
3Homeropatska ledena juha – priprema se od pet i pol hektolitara bistre vode u kojoj se unutar Faradayevog kaveza 33 sekunde natapaju kosti grčkog ratnika koje ne smiju biti mlađe od 3000 godina kako bi se vodi osvježilo pamćenje na Trojanski rat. Ukoliko je pripremljena na odgovarajući način, juha će prilikom serviranja otpjevati Ilijadu i Odiseju na bilo koju melodiju Novih fosila.
______________________________________________
DENIS GILJEVIĆ drugorazredni je prvoloptaš, agresivna vrsta koja se hrani prizemnim šalama, narušava prirodnu ravnotežu dobrog ukusa te ugrožava autohtonu foru i fazon. U prijevodu s besmislengleskog, omatorjeli je kvazinovinar, parakopirajter, pseudodizajner, olfoperformer, nazovipisac i foromontažer, osnivač društva za proizvodnju i promicanje krekreativnih sprdARTčina D-žaba the fART te zadrti uzaludistički papazjantimaterijalist – unatoč diplomi PMF-a, sve je samo nije inženjer biologije. Njegovu krekreativnu ba(ru)štinu čini stotinjak kolumni, stotinjak i kusur originalnih majica, tri slučajna ukoričenja (Prodane dušice, 2007., Translator; ISKRivljENA priČELJAD, 2024. Nova POETIKA; Švorcvaldski siromaharadža, 2025., Durieux), performans Majičin dan (najveće suđenje majicama kratkih rukava u povijesti) u zagrebačkoj Booksi i sedam samoubilačkih, sarkozmičkih, literaterorističko-estradnih projekata – Jajamajčanski zekonik (2013., Booksa), Zvižduk s Fejsbukovca (2015., Booksa), Pričvjesci (2017.), SVE, ALI NIŠTA I i II (2022., Bookara, Projekt Ilica Q’ART) i Večeras sam vaš(ar) (2023., Kulturni centar Multimedija).
Pričuljci mu životare u zbirkama Lift, Pišem ti priču, Petrinjske staze, zbirkama Istrakonskih natječaja (2004. – 2010., jednom je pobijedio, a drugom je zgodom bio druga rupa na pobjedničkoj svirali!)… 2021. godine s pričom „Ništa posebno (jednom nogom u gungulagu)“ našao je malo mista na stranicama Split Minda, časopisa za književnost i kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu, a svoje su misto 2024. pronašli još i pričuljak „Mjesto nesreće“ te pjesmuljak „Inteligentni optimizam“. Nekoliko pričuljeza zbrisalo je i u regiju, a skrasili su se u zbirkama „Ljudi bez osobina“, „Hod po muzici“, „Al’ baš najkraća“… „Priča o brokeru i njegovih sedamsto malih dolarčića“ zaradila je posebnu pohvalu na natječaju „Sloboda“ stranice Blacksheep.rs. S kratkim se pričvajzima dotaljigao do šireg izbora konkursa za kratku priču 357 (2020.) i „505 sa crtom“ (2021.) te velikih finala natječaja Slavko Kolar (2017., 2022. i 2023.), Zvona i nari (2017.) te finala Međunarodnog natječaja za priču do 1000 riječi časopisa Kvaka (2019.). S pričom „Odluka“ 2022. godine upada u zbornik priča književne fantastike „Iza uma II“ a 2023. godine s pričama „Ljubav… je(bo) rat“ i „Samoća“ u zbornik „Iza uma III“. 2024. godine jedan masni pričvarak dobiva posebnu pohvalu na natječaju za najbolju humorističnu priču klUPKO smijeha. Neuspjeha je, dakako, bilo daleko više.
Najslađi dodaci ovoj literaturšiji su 3. nagrada za priču „Bog uzima, bogat daje“ na Konkursu za najbolju satiričnu priču Nušićijade (2022.), 1. nagrada za priču „Roni Suzić u petlji prevrtljivosti“ na Natječaju za najbolju dječju priču Gradske knjižnice Solin (2023.), 2. nagrada za priču „To će biti taj dan“ na Natječaju za kratku priču „Zlatko Tomičić“ u Karlovcu (2024.), 3. mjesto za priču „Evolucija“ na natječaju ‘Zagrli Zemlju pričom’ Narodne biblioteke Petar Preradović u Bjelovaru (2024.) te 2. mjesto na natječaju za najbolju jednominutnu priču Gradske knjižnice Požega (2025.).
Na svojoj internetskoj stran(put)ici Giljotina.com neredovito objavljuje prvu sezonu garažnog jutjubserijala „46 razloga zašto ne baciti zbirku priča Denisa Giljevića“.
Od danas do sutra živi i od jutra do sutra radi (budalaštine) u Zagrebu.
Ulazim u ugrijani tramvaj. Nema slobodnih sjedala, stojim. Teška mi se torba urezuje u rame, vrećica iz samoposluge zaustavlja mi cirkulaciju na prstima, grudnjak me steže, noge me bole od neudobnih cipela. Školarci trče s jednog kraja vozila na drugi, naganjaju se. U prednjem dijelu vagona neka žena telefonira na zvučnik. S mobitela stare gospođe na sjedalu kraj mene trešti reklama o kremi protiv proširenih vena, pojačana do kraja. Iz slušalica studentice glazba se čuje do pola vagona. Šofer psuje neodgovorne pješake jer prelaze cestu na crveno. Kontrolorka se svađa s mladićem koji nema kartu, kaže joj da na sljedećoj izlazi.
Oči mi se umaraju, teške su, uvlače se pod kapke. Čujem vodu kako vri, krv kako glasno odzvanja u mojim ušima, tiho slinavo šljapkanje očnih jabučica što se okreću i migolje i zavlače duboko u glavu. Ruke me bole, teške su, jedva ih držim uspravno, jedva držim dršku da ne padnem, da ne poletim kroz prozor kada šofer naglo zakoči, kada ponovno počne psovati. Osjećam kako bride – prsti – kako se tresu ruke, iskrice sijevaju ispod noktiju, vršci prstiju peckaju, peku, bole. Svrbe, škakljaju, trnu. Čujem cvrčanje: para se koža ispod noktiju. Poput oštrica žileta vrele ruke režu metal drške, svi čuju, nešto pišti, svi se okreću, nešto se tali, svi gledaju, nešto smrdi: metalna drška savija se u moj rukav. Već znam, već osjećam da do jutra ću se ponovno skupljati po gradu.
Želim zaustaviti, ali ne mogu: na prste mi navire ono mekano, istječe, cijedi se niz nokte viskozno po prstenima, pada po rukavu, kaplje u plastičnu vrećicu, zapinje za staklene kristale, za bisere, maže mi narukvice, moči mi kaput. Izlazi meso iz tijela, istiskuje se kroz uske raspore na prstima, polako, bolno, ostaje visjeti poput svježih kobasica u pušnici, poput iznutrica zaklanih svinja u mesnici.
Ostaje trag na dršci u tramvaju, udubina, zalogaj velike životinje, ugriz umornog čovjeka. Izgrizeno željezo crvene boje prijeti da sada mene izgrize: mičem ruku jer se bojim hrđe. Peče na dodir, vrelo je. Ljudi okreću glave, okreću očima, žale se, gunđaju, otvaraju prozore: cijeli tramvaj smrdi na rastaljeno željezo i pečeno meso.
Stišćem zatim šaku, iznervirana, posramljena, stišćem šaku da ga ponovno vratim, da ponovno uguram pod nokte teško meso, u utrnule prste. Saginjem se, skupljam ga po podu, prosulo se, leži oko mene poput još toplog kadavera, poput raskošne haljine, ljudi gledaju, ljute se, zanovijetaju. Brzo se vraćaju svome poslu. Nitko mi ne pomaže. Žurim se, sramim se, dok tramvaj me njiše, iz ruku mi ispada tijelo koje svakom je sekundom sve duže, sve gušće, sve veće, sve ga je više, sve se brže cijedi. Nitko mi ne oslobađa sjedalo.
„Što ova žena radi na koljenima?“
No preteško je, ne uspijeva mi. Odustajem. Zatim ustajem. Približava se moja stanica. Oči brzo kolaju, čujem sluzavo rominjanje ispod kapaka: vratile su se u očne duplje.
Dok silazim, vučem meso za sobom kao vjenčani veo. Ljudi se spotiču o masu, psuju, deru se, kenjkaju, zvocaju, pjene se, dure se, prigovaraju, cendraju. Prljaju hlače, zakrvljuju nogavice, po gradu dalje živčano, nesvjesno cipelama ostavljaju crvene tragove.
Sve sam ih dotakla.
***
U kadu guram meso, prašnjavo je od tramvaja, od grada, od ceste, od ulica. Prljavo. Dugačko, rastegnuto, istegnuto, poput žvakaće gume lijepi se po pločicama. Mučim se, jedva ga podižem, teže je od mene. Poput slojeva teške svile skupljam ga, čujem deset noktiju kako kuckaju o keramiku: deset otkucaja kao crkvena zvona u deset sati. Kada završim, znam, morat ću ih tražiti. Od trenja su, dok sam ih vukla po hrapavom asfaltu, nokti otpali s prstiju.
Želim oprati meso, raznježiti ga, ugrijati. Izljubiti, izgrliti majčinski. Šaputati mu, umilno pjevati. Da zaspi, da se povuče, da se stisne, da se spremi pod moje srce u moju utrobu. Sutra opet moram raditi. Nemam vremena za ovo.
Jedva ga podižem, mučim se, čujem pljuskanje burne vode o keramičke stijene: to znoj mi kaplje s čela na pod.
Mijenjam taktiku: ulazim prva. Viseći preko ruba kade, gola, s mesa na podu u prazan dlan skupljam kamenčiće, šljunak, dlake, opuške, plastične omote, papiriće, stiropor i čičkove što zalijepili su se, zapetljali u tkivo mojih iznutrica. Umatam ih u toaletni papir, kasnije ću ih staviti u ladicu. Ondje skupljam talismane koje moje mi meso donese sa svojih putovanja.
Ležim zatim, crvena, iscrpljena, čekam vrelu vodu da ispuni kadu. Slušam žuborenje, kap po kap, vodu kako teče, svaku kap razaznajem, osluškujem jeku među stijenkama kade. Kap po kap, promatram kako razina vode raste. Oči sada miruju, šute. Zažmirim. Osjećam pluća kako se šire, zatim stežu, osluškujem vlastiti dah – polagan, ravnomjeran, usporen, sparan. Osluškujem meškoljenje, jedva čujni šapat mokre mase, osjećam: meso se, oklijevajući, ustručavajući se, pažljivo šulja k meni u kadu. Podiže mi noge, podiže mi ruke, podiže mi glavu, grli me. Spokojna, smirena, crvena ležim omotana svojim tijelom. Pod vrelom ga vodom grijem i mazim i štitim. Ljubim. Sva se voda u kadi njiše u ritmu moga bila. Pravilno. Usporeno. Gotovo zaspim, oči mi nestaju u tkivu, a meso se, polagano, ponovno zavlači pod moju kožu.
ESTELLA VERONICA GRUBAČ rođena je 2004. godine u Zagrebu. Živi u Ivancu, gradiću u blizini Varaždina, gdje je pohađala osnovnu školu i opću gimnaziju. Danas studira germanistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prozu i poeziju piše od svoje desete godine, ostvarila je rezultate na raznim natječajima (LiDraNo, Poezitiva, Tipka) i svojim radom doprinijela časopisima Libromanija (Srednja škola Ivanec) i Germanist (Odsjek za germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo liti išli na more. Išlo bi se na plažu tako da se iza ručka, kad mame i tate odu učinit pižolet, iskrademo po najjačemu suncu i trčeći, samo sa šugamanon priko ramena, dotrčimo do plaže, bacimo šugaman i uskočimo u more. Spreman se ja za na plažu sad kad san velika. Velika torba za plažu, normalno. Cvike za plažu. A moran ponit i para jer ću nakon plaže na kavu. Pa mobitel. Ključevi, cili snop ključeva, ko će sad skidat one prstene s njih, pa malo orahovog ulja da mi hidratizira kožu, papirnate maramice zbog puvanja nosa, nemoš u šugaman jer više nisi dica, vajalo bi i kakvo lagano štivo ponit za prikratit ono po ure sunčanja – znači knjiga. Uf, bit ću sigurno žedna, triba mi i boca vode, pa noktarica, nikad ne znaš kad ti noktarica more zatribat, uvik je dobro imat uza se. Kad san već metila i noktaricu, ubacin i turpiju pa ću lipo na žalu malo turpijat nokte. E, da, pa triba mi još jedan šugaman za obrisat se, ovaj drugi mi je samo za ležat., pa dupli kostim za prisvuč se. To samo kad si dite možeš ostat u mokrome kostimu dok se ne osuši na tebi. Sad više nisan dica, sad znan da se triba prisvuč dočin izađeš iz mora, dakle dupli kupaći. Hm, gledan nektarine, to je jedna milina kad izađeš iz mora, pa smažeš jednu nektarinu, istovremeno utažiš i glad i žeđ. Metin dvi u torbu, dupla milina, šta bi se patila samo s jednon. Ajme lipoga grožđa i njega ću malo. Uf, triba mi i vlažna maramica jer moran obrisat ruke od puste gozbe, ne mogu sa suvon, zalipit će mi se sve, pa sudoku jer ako mi se ne bude dalo čitat knjigu, nek mi se nađe pri ruci nešto razbibrižnije. I tako, 15 kila u torbi a nisan se još ni uputila, ko zna šta ću još metit u torbu za plažu do 18 sati. Jer više nismo dica, sad se na plažu ide kad malo zađe sunce, nije zdravo ić po zvizdanu jer zvizdan točno zna koliko ti je godina i udara na one 40+. Jedva čekan ić na posal, još kad bi uveli i popodnevnu smjenu pa da ne moran ić na more.
***
NEOVISNOST
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo bili neovisni. Išli smo sami pješke u školu, vraćali se isto tako. Ćaća je zna di je zgrada od škole jer su u Makarskoj bile dvi škole – srednja i osnovna. Nije ima pojma koja san smjena, koji san razred, koje iman ocjene…u školu je iša jedino kad bi rodile masline da in reče da će njegova dic doć kad oberu masline. Mater je znala kad je roditeljski pa bi par dana prije samo pitala seku – boje mi reci doma nago da se doli sramotin, znaš da ću ti vidit ocjene. Seke bi, normalno, ka i sva dica, rekla da nema jedinica i mater bi se, normalno, ka i sve matere u ta doba, osramotila jer ali dica imaju ikakav drugi posal nego učit. Mater i ćaća nikad nisu znali šta imamo za domaći, nisu ni pitali jer smo mi dica bili neovisni od roditeljskog pomaganja pisanja domaćeg. Na spomen da neki roditelji dici čitaju lektiru, samo se slatko nasmijen zamišljajući Jozu Bukala da čita Čiču Goriota pa mi ga prepričava. U našoj familiji se znalo da se mene ne triba pitat ocjene, a da bi nas seke mogla osramotit jer sramota je u ono doba bilo imat jedinice, a ne četvorke. Neovisni smo bili i po pitanju slobodnog vrimena. U slobodno vrime mi dica nismo imali vanškolskih aktivnosti niti smo išli na engleske i njemačke jezike, balete, plivanja, kineski, kreativna crtanja i to…ali smo išli na Glavicu i na Bunker u pećinu i znali smo na Barinoj livadi svaku travku jer kad provedeš negdi svaki dan 2-3 ure, onda znaš da ćeš mravinjak kojega si danas ostavio, nać i sutra na istome mistu. Neovisno smo se igrali, jedino je pravilo bilo da kad sunce iđe u vodu, dica iđu u kuću. Sad smo već veliki. Sad, umisto 365 dana, imamo jedan Dan neovisnosti. Na današnji datum 1991. godine, Hrvatski sabor je donio Ustavnu odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, koja odluka predstavlja ustavnopravni temelj samostalnosti i nezavisnosti hrvatske države (kaže wikipedija). Ja nešto ne osjećan onu neovisnost ka šta san je osjećala dok san bila dica. Ne sićan se kad san čula da dica sami pišu domaći, matere znaju raspored bolje od dice, auti ih voze do škole, vanškolske aktivnosti su ka andol – bar 3 dnevno jer kako će dite uspit u životu ako ne zna engleski ka materinji, kako će se pričestit ako ne ide i na župni vjeronauk mimo izbornog kojeg je baš htio i izabrao, kako će bit šta od tog diteta ako se ne bavi baremko jednin sporton…sve se to mora, inače će dite bit ovisno. Kad smo seke i ja bile dica, nije tribalo čestitat dan neovisnosti, bilo je normalno bit neovisan svaki dan.
***
BUDUĆNOST
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo živili u sadašnjosti. Budućnost smo planirali od danas za sutra, smišljali bi danas planove šta ćemo se sve sutra igrat. Po potribi, znali bi zagrabit u daleku prošlost ako bi se sitili prošlog lita ili nekog drugog prošlo-svršenog godišnjeg doba. Sve se svodilo na gušt, igru, landranje po komšiluku i selu Makru, malo škole, liti kupanja…to je bio život! Ne znan točno kad dite dobije jasniji pojam o vrimenu, mislin tamo negdi sa 8-10 godina. Morebit san ja bila zaostala pa san tek u toj dobi svatila šta znače riči dogodine, idući misec, pretprošli tjedan…naučila san to na teži način. U prvome osnovne san mami rekla da mi kupi knjige o Tomu Sojeru i Haklberi Finu, a ona mi je rekla da će mi ih kupit na proliće. Tada mi je došlo do pameti da je proliće neka tamo predaleka budućnost koju triba čekat 100 godina, ali lako ti je čekat kad znaš da ćeš na proliće bit najsritniji na svitu. Nama je razmišljanje o budućnosti bilo ko iz filmova, mislili smo da će auti letit nebon i da će po gradu vozit i odat roboti koji će nan pomagat u svakodnevnon životu. Mislili smo da ćemo uvik držat kokoši, ni na pamet mi nije palo da neće bit kokoša u nas u Makru i u Bepa isprid kuće, ko je to moga iti sanjat. Mislili smo da ćemo se teleportirat i učas se stvorit u Londonu i Parizu, da ćemo pričat mislima i znat čitat tuđe misli. Mislili smo da je pojam bogatstva kad imaš svaki dan friški kruv jer je baba nama davala i oni od jučer pa san mislila da smo siromašni. Mislili smo da je srića kad te niko ne prikida u igri i kad moš doć doma i nakon šta sunce padne za Brač. Mislili smo da si zdrav kad ti ne curi nos, za ostale boljke nismo ni znali. Danas živin onu budućnost i mogu van reć da san ka dite živila u teškoj zabludi. Kokoša nema kilometrima uokolo, auta lete samo po cesti, roboti tek na par mista glume konobare, od teleportiranja ništa. Friški kruv je boje ne kupovat i još boje ne ist, a ako ti je jedina boljka da ti nos curi – sritan si. Ali, bez obzira šta nisan ovako zamišljala budućnost, lipa mi je. Mogu se igrat a da me niko ne prikida i doć doma kad sunce padne za Brač. To je već mnogo i mene čini sritnon.
***
POŠTOVANJE
Kad smo seke i ja bile dica, mi dica smo poštivali starije. To se podrazumijevalo jer nije tribalo zaslužit poštovanje, smatralo se da moraš poštovat starije od tebe. Poštivala san tete u dućanima i njihove brkate muške poslovođe, tete s pregačama u kioscima, prodavačice u Mercesa, Juru Kikirikija isprid kina, konobarice s proširenin venama u borosanama, onoga šta je iša rivon i vika – poooopravjamo kišobraneee, mog poštara, barba Niku jer se uvik s nama dicon igra skrivača. Liti bi se najviše divila jednome malome koji bi oda plažon i prodava kokice. Ima je mrižu priko ruke, a u mriži jedno 50 kesica kokica, vika bi – koooookice friške. Mali je ima manje kila nego ta mriža s kokicama i meni bi bilo ža kad bi ga vidila da je tek doša, a drago kad bi ga vidila s polupraznon ili praznon mrižon. Da je unda postoja plavi telefon, ja bi prijavila njegove roditelje da ga izrabljuju i ne daju mu ist, ima je možda desetak godina i brat bratu dvaest kila. S plaže mi je osta u sjećanju i fotograf koji bi voda magarca po plaži pa bi nudio gostima da se fotografiraju. Uslika bi tako gosta sa svojin magarcen kako oba stoje usrid plaže, i reka mu da budu sutra na istome mistu, da ga može nać i prodat mu sliku. Koji je to biznis bija! Zamisli da danas vodiš magare cili dan da šeta između šugamana i koncesionarskih ležaljki, slikavaš maloljetnu dicu oskudno odjevenu i magarca, odeš razvit film u mračnu komoru, napraviš slike i tražiš ljude sutradan s magarcen po plaži. Digla bi se općina, komunalno, centar za socijalnu skrb, društvo za zaštitu životinja, društvo za zaštitu dice, udruga ne damo magare, pravobranitelji, udruga stop nasilju nad životinjama, udruga zaštite pomorskog dobra, ne bi opalio dvi slike, već bi platija buletu i bija sritan da ne odeš u zatvor, a magarac bi završija u kakvon prihvatilištu iskorištavanih životinja. Poštovala san i goste koji pričaju strani jezik, blago in se. Proputovali svita, došli u nas na more i još govore jezikon koji ne razumin, to mi je bila čista magija. Sad kad gledan, stvarno san poštovala i šta je tribalo i šta nije tribalo. Bilo je i par ljudi koje nisan poštovala, npr. gospođa Iva koja je radila u samoposluzi u kvartu. Ona bi dva puta dnevno prošla isprid moje kuće i ja bi je pozdravila, kako i dolikuje nama dici. Ona ne bi ni beknila, prošla bi kraj mene ka kraj turskog groblja. Nakon šta san prošla sve faze od zbunjenosti, upitnika, čuđenja, ljutnje, mrštenja i beljenja kad je vidin, naučila san da odrasli mogu zaslužit nepoštovanje. Nisan poštovala ni Miju iz školske knjižnice jer mi nije tio dat Toma Sojera kad san išla prvi razred, nego mi je reka da ću to dobit kad buden išla u četvrti razred. Ka da san ja bila bilo koji prvašić i ka da je četvrti razred sutra!!! Ja bi knjigu mazila i pazila dok gutan stranice i ilustracije jednakon brzinon. On biće mislio da ne znan još ni čitat, a ja od seke već sve naučila godinu ranije. Koda je u ona doba bilo interneta pa si moga čitat Toma Sojera di i kad te voja, mora si se izborit za posudit knjigu u knjižnici i majn kampf je bila dobit knjigu prije vrimena, odnosno kad je mene voja a ne kad Mijo izračuna u koji razred iden. Zasluženo nepoštivanje spram njegove okrutne odluke. Nisan još poštovala jednu zubaricu, zaboravila san joj prezime. Sićan se da mi nije tila dat inekciju i da mi je bušila, svrdlala i rovarila po zubu i da mi je to slalo direktnu bol u mozak. Normalno da san plakala, ka i svako normalno dite u zubara, a ona je nešto gunđala da nije to tako strašno, da šta se deren i da to ne boli. A bilo je prestrašno i prebolno i preokrutno, zaslužila je ne samo nepoštovanje, nego i zabranu pristupa maloj dici. To su sve ljudi koji su mi se osobno zamirili pa se zato moje usađeno poštovanje spram njih srozalo na najniže grane. Neki odrasli misle da ne tribaju poštovat dicu jer umisle sebi da su važni, veliki i jaki. Velik si onoliko koliko poštuješ dicu, jak onoliko koliko ih razumiš, a važan onoliko koliko te dica razume. Inače nema magije.
__________________________________
ANITA BATINIĆ rođena 17. 4. 1976. u Makarskoj. Po struci je ekonomistica, a od 2008. radi kao zapisničar na Općinskom sudu u Makarskoj. Članica je udruge Hrvatska Mensa u kojoj volontira od 2013. do 2017 na mjestu Voditelja odbora za testiranja. Predsjednica je Udruge Bookalove, te u posljednjih nekoliko godina redoviti izlagač knjiga na Mediteranskom festivalu knjige u Splitu. Skuplja dječju literaturu, a uz čitanje, hobiji su joj kvizovi i putovanja. Ova knjiga je njezin prvi pokušaj pisanja, a više priča možete naći na njenoj Facebook stranici Anita Bukalova.
Prvi maj, Osmi mart, Dan republike i Nova godina slovili su kao važni praznici, kojima smo se veselili danima unaprijed. Zajedničko im je bilo to, da ako je sam praznički dan pao na četvrtak, petak ili ponedjeljak, obavezno je spojen s vikendom, pa smo tako dobili nekoliko neradnih dana, slobodni i od posla i od škole. Svaki od praznika imao je svoje posebnosti i obilježavao se na drugačiji način. Za Osmi mart žene su, od nastavnica do liječnica i službenica na šalterima, majki, tetaka, susjeda i radnica u tvornicama, redom dobivale cvijeće i male, simbolične darove. U školama su organizirane priredbe, a u poduzećima i raznim ustanovama, na taj se dan više slavilo nego što se radilo. Dan republike, ili 29. Novembar, padao je u vrijeme prvih velikih hladnoća, koje je često pratio snijeg, pa je bio idealan za odlazak na selo u svinjokolju, koja je tih godina bila masovna praksa i dio folklora.
Prvi maj su ljudi koristili za sindikalne izlete, ponekad i za šoping u Trstu, a uobičajenu šprancu prvomajskih običaja činili su izleti na vikendice ili u prirodu, gdje su se ljudi sve do prvog mraka družili uz roštilj, janjetinu s ražnja, kolače i hladno pivo. Ako je bilo lijepo vrijeme i prethodno nisu padale kiše, cijeli se dan mogao provesti u izležavanju na livadi nekog izletišta. Djeca su se slobodno igrala, odrasli su jeli, kartali, netko bi ponio harmoniku pa se i zapjevalo. I mladi su se okupljali na prvomajskim izletima koji su u svojoj scenografiji bili slični izletima starijih, osim što je harmoniku zamijenila gitara. I ovdje je roštilj bio obavezan, pri čemu se uvijek netko napio, a netko posvađao, dok bi se parovi nakon šetnje obližnjim šumarkom ostatku društava priključili raščupani i zeleni od mlade trave. Tko nije imao društvo za izlet, uvijek mu je preostao Maksimir gdje su se već od jutra okupljali ljudi, i tijekom prijepodneva, šuma je bila prepuna svijeta. Dijelili su crvene karanfile, a Nadica i ja dolazile smo zbog koncerata koji su organizirani na velikoj livadi, a bili su privlačni jer je svake godine svirala neka druga atraktivna rock grupa.
Omiljeni Praznik rada bio je neradan dan svima osim zaposlenima u javnom gradskom saobraćaju, bolnicama, i službama koje su morale dežurati da bi život u gradu nesmetano funkcionirao. Tvornice su na Prvi maj bile zatvorene, dok su u ostale dane u godini radile u dvije, a neke i u tri smjene. U kućama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla u prozorima palila su se već oko pola pet ujutro. Vojska montera, ložača, krojačica, kuharica, vozača i radnika u različitim industrijskim postrojenjima budila se i pripremala za posao. Do hala i pogona odvest će ih tramvaji i autobusi koji su u to doba dana bili prepuni, a na stanicama je vladala gužva veća nego u podne.
Kod nas je budilica svakog jutra zvonila u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je, u najvećem dijelu godine, vani još duboki mrak. Baba i ja zvonjavu nismo čule, jer ju je mama istog trena utišavala, zatim na malom električnom kuhalu kuhala kavu, pijuckala je onako vrelu dok se oblačila, i u tišini izlazila iz kuće. Nikad je nisam čula da se žali, borila se za preživljavanje strpljivo i dostojanstveno, s puno optimizma, sretna jer ima posao u suhom, toplom i čistom pogonu. Nakon što smo u jesen 1984. godine preselile u lijepu, svjetlu sobu u Meršićevoj ulici, koja se nalazila u neposrednoj blizini tvornice, mama je mogla spavati pola sata duže i više nije morala trčati na tramvaj. Sad je bilo dovoljno prijeći Zagorsku, mali park, veliku livadu i već je stigla do tvorničke porte.
U zimu prve godine mog studija i našeg novog života na Trešnjevci, zaglavila sam na jednom tulumu. Bio je radni dan, sredina tjedna, a društvo se okupilo u stanu jednog kipara koji je bio dečko prijateljice s klase. Sati su odmicali, raspoloženje je bilo odlično; uz sendviče, vino, kolače, gitaru, viceve i umjetničke priče, izgubila sam pojam o vremenu, a kad sam napokon pogledala na sat, pokazalo se da je prekasno. Zadnji tramvaj je otišao, društvo se i dalje zabavljalo i nitko nije ni pomišljao na razlaz. Mi doma još uvijek nismo imale telefon pa se nisam mogla javiti, i nije preostalo nego primijeniti pravilo za krizne situacije: “Ako se negdje zadržiš, ne kreći kući sama. Ako ikako možeš, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.
Tako se dogodilo da sam se, mamurna i drhtava od zime i nespavanja, našla na Trgu republike nešto poslije pet sati ujutro. Tramvajani na vidiku, a kad je napokon naišla prepuna dvanaestica jedva sam uspjela ući, i na Mažurancu presjesti u autobus za Voltino. On je bio poluprazan, i začas smo prešli tri kratke stanice, a nadomak same kuće, na raskršću Zagorske i Selske, zaustavio se na semaforu, kao što se često događalo. Dok smo u tišini čekali da se upali zeleno, odjednom sam, onako omamljena i teške glave, ugledala kako iz mračnog prolaza Meršićeve, iza drvarnica izranja poznata prilika. Zamotana do nosa, mama je išla na posao. Sva se skupila od zime dok je s obje ruke pridržavala kapu i šal, i brzim koracima prelazila ulicu. U sljedećem trenutku, zamakla je u park, i već je nije bilo.
Kad sam nekoliko minuta kasnije, sasvim rastriježnjena, ušla u toplu sobu, na stoliću me čekala šalica s vrućom mirisnom kavom. Malo sam odspavala, oko devet ležerno odšetala na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, čim je ušla u sobu, utrčala sam joj u zagrljaj.
„Šta je to sad, Seko? Da mi možda danas nije imendan? Ili Osmi mart?“, nasmijala se, pitajući čemu može pripisati nenadani izljev moje hirovite nježnosti. „Nije ništa, mogu te valjda nekad zagrliti i bez povoda”, progunđala sam. “Možeš, ali… smrdi ti kosa po cigaretama! Fuj, nisi valjda noćas pušila?” “Ma nisam, znaš da nisam”, glatko sam slagala, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.” “Čekaj da se presvučem, i stavim ručak da se grije, a ti pričaj kako je bilo.”
I ja sam pričala o ovome i onome; kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila finu paštetu od tunjevine, kako je veselo i lijepo bilo, i kako smo se Jasna i ja smrzle dok smo na Trgu čekale tramvaj. I kakva je grozna gužva bila, jer sam baš potrefila vrijeme kad svi idu na posao! (“Ah, vi umjetnici, dok drugi idu na posao, vi se vraćate kući”, rekla je kroz smijeh.) Sve sam joj ispričala, samo nisam rekla da sam vidjela kako do nosa zamotana žuri u Teslu, pazeći da se ne oklizne o ostatke zaleđenog snijega. Nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, a to, naravno, nije dolazilo u obzir. Tako je ta sličica ostala samo moja, a mama ni tad, ni kasnije nije saznala da su me još desetljećima pekle oči uvijek kad bih pomislila na taj prizor, utisnut poput sudbine koja čovjeka određuju, prizor živ i stvaran u svakoj pojedinosti, sve dok me bude.
U međuvremenu, mame već dugo nema. A nestale su i slike vremena, jutarnji tramvaji voze uobičajeno, i u njima nema gužve. Nema više ni goleme plave vojske sačinjene od tisuća bezimenih, koji su svakog jutra u cik zore žurili prema Gredelju, Šavriću, Badelu, Chromosu,Prvomajskoj, Nadi Dimić i drugim zagrebačkim tvornicama. Da obuku kute, kombinezone i radna odijela i točno u šest zauzmu svoja mjesta u pogonima u kojima će zaraditi za kruh i školovanje svoje djece, budućih liječnika, inženjera, profesora, umjetnika i intelektualaca, sanjajući za njih neke drugačije živote; bolje, lakše, pravednije i ljepše od onih kojima su sami živjeli.
______________________________________________
EDIT GLAVURTIĆ rođena je 1965. u Splitu, a u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i Školu primijenjene umjetnosti, Odjel zidnih slikarskih tehnika kod prof. Francine Doleneca, živi od 1970. godine. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za slikarstvo, diplomirala je 1988. godine u klasi prof. Đure Sedera. Dvije godine bila je zaposlena u Zagreb filmu, na odjelu scenografije kao asistent scenografa, i oslikavala pozadine za crtanu seriju „Mali leteći medvjedići“. Od 1990. do 2003. godine živjela je u Beču, gdje se bavila likovnim radom i 1995. na „Schule für Angewandte Kunst“ stekla titulu magistra umjetnosti. Od 2003. godine živi u Zagrebu kao samostalna likovna umjetnica. Ovo je njezina druga knjiga priča.
“Svi sretni psi su sretni ako su njihovi vlasnici sretni.” To kažem ja, pas Leo. Moje stvarno putovanje, odnosno razumijevanje, sebe, svijeta i njih počelo je onda kad sam osjetio tugu svog vlasnika, gospodina Adama Zahirovića. Gospodin Adam Zahirović, njegova žena Larisa i ja živjeli smo na kraju ulice u jednom malom gradiću, čije ime ne želim sada spomenuti. Adam je postao moj vlasnik kad me je, vraćajući se s posla, ugledao ostavljenog pored kontejnera. Bio sam tada kuče, bio sam izgubljen, ali ne i uplašeniji od ove silne tuge koju sada Adam osjeća. U trenutku kad sam došao u njihovu kuću bio sam savršena terapija za svu brigu kamo ovaj prokleti svijet ide, gospođe Larise, koja je u to vrijeme, kao nezaposlena prosvjetna radnica, vrijeme provodila plačući zbog izginuća nevine djece i žena negdje u svijetu. Sve žene imaju beskonačno tijelo. Drugi ljudi ih razvlače poput tuđih zastava, od obala Nila, do Urala, pa i do nas ovdje. Larisino tijelo bilo je nježno i svilenkasto, sve je na njemu odavalo miru. Nikad nisam razumio šta je to rat, samo sam znao da je to nešto teško i surovo po jednog čovjeka. – U psećim ratovima nema toliko uništenja, zar ne – upitala me je ničim izazvana, gladeći moju sivu čupavu dlaku. Pomislio sam da jedna tako osjetljiva osoba razumije i mene kao psa. Naši životi bili su nalik na pravolinijsku kretnju u kojoj se protezalo vrijeme i činilo se kao da ćemo nekad osjetiti da se u toj kretnji više njihova ljudska koža ne može širiti, a moje dlake više neće moći dodirnuti nijednu materiju, nego će radije biti u nekom bestežinskom stanju dok jednostavno više ne budu postojale. Adam i Larisa su odlazili na posao: on je radio na recepciji hotela, ona je bila nastavnica historije na povremenom radu. Dešavalo se da bi iznenada prestajala raditi iz nemogućnosti da objektivno pristupi materiji, a onda bi se nakon perioda tugovanja ponovo vraćala u učionice i neko vrijeme ostajala. Ona je smatrala da nije etično stajati kraj spomenika mrtvih ljudi stradalih u nekom od ratova, i da u tom trenutku ne postoji pri ča koju bi ona mogla ispričati, da je svi razumiju, a da istovremeno ne vide suze i očaj na njezinu licu. Čekao sam ih kod kuće, radovao se njihovu dolasku, trčao sam im u susret, oblizivao njihova lica i skakutao iz sve snage, uprkos tome što su se godine skupljale u mom krvotoku. Nisu primjećivali da starim, čini mi se da sam bio tu kao neko ko nije ni u jednom trenutku mogao nestati ili umrijeti. Najdraža mi je bila nedjelja, tada smo išli na planinu, vozili smo se u plavoj vektri koju je Adam kupio nakon spora s bankom u kojoj je podigao kredit za našu kuću. Larisi nikad nije bila jasna Adamova želja i volja da izađe na kraj s birokratijom. – Šta si ti kao pojedinac pred tom ludom mašinerijom? Ponašaš se kao Don Kihot. – Neće mene niko praviti budalom – govorio je Adam i tjerao po svome. Nedjeljom bi Larisa pravila sendviče od puretine i tunjevine, stavljala ih zajedno sa sokovima ili čajevima u rozi ruksak na kojem je visio privjesak nekoliko sitnih, ali spojenih zvjezdica. Ja bih jeo krekere. Mrzio sam jesti krekere, ali sam ih jeo da bi uvijek mislili da sam dobar pas, njihov dobri pas Leo. U trenutku kad sam hvatao krekere u zraku, samo bi me zabljesnule misli poput onih šta ako ti ljudi više ne budu postojali, šta ako im se iznenada nešto loše dogodi i ostanem bez svog sigurnog doma? Uši su mi se tada sljepljivale za kožu, vrijeme bi zastalo i ništa do mene ne bi moglo doprijeti. Zamahnuo bih dlakama lijevo-desno i te bi misli nestale, ali bi se sasvim neočekivano vraćale i izjedale me iznutra. Adam i Larisa nisu željeli imati djecu, Larisa je nakon detaljnih analiza stravičnih zločina koji su počinjeni u povijesti, odlučila da neće roditi, jer ne zna kako bi podnijela činjenicu da njezina djeca gledaju i podnose svakodnevne užase. – Bolje je što imamo psa. On barem nije svjestan – često je to govorila prijateljima koji bi nas posjećivali. Svi su govorili da vole jesti Larisina egzotična jela. Meni je sve to izgledalo kao ostaci uginulih sitnih životinjica u zelenoj salati. Sve sam vrijeme njušio da niko od njih nije oduševljen i da je to još jedan na čin da ljudi iskažu svoju zahvalnost, da lažu. Tada bih dolazio do nje. Ona bi me pomilovala po njušci, a ja bih se pitao kako uspijeva podnositi toliku težinu svijeta. Larisa je izbacila i televizor iz kuće. Adam je imao jedan crno-bijeli u podrumu. Ponekad smo nas dvojica odlazili u podrum, kad je Larisa ostajala s učenicima na dopunskoj nastavi ili bi bila na kafi s prijateljicama. Adam bi palio televizor i hvatao neke lokalne programe. Sjedio je i pretvarao se u čovjeka biljku. Uživao je biti čovjek biljka. Mnogo puta sam se pitao šta li misli dok to radi. Nekad sam ostajao ispred vrata na ulazu u podrum. Adam bi mi rekao: – Ne, Leo, ti ostani tu! Pitao sam se šta li to radi kad mi ne dopušta da uđem u podrum. Jednom sam njuškom uspio proviriti, Adam je držao ruku u hlačama, buljio u plafon i pravio neke čudne grimase sve dok me nije ugledao. Pobjegao sam i osjetio da sam razočarao Adama. Taj dan, Adam me nije nijednom pomilovao. Kad je Larisa došla, Adam je pripremio lazanje i sve vrijeme pokušavao iskazati koliko mu je ona nedostajala. Na tren mi se učinio sasvim drugačijim čovjekom, ali to sam pripisao svojoj psećoj imaginaciji.
***
Patnja Adama Zahirovića počinje u petak dvadesetog jula prije dvije ljudske godine, kad je sunce svirepo grijalo sve što je oku vidljivo. Ja sam plazio jezik na terasi naše kuće i gledao kako ptičica Zuzu (tako sam je nazvao, jer mi je Larisa često čitala bajke pred spavanje, u jednoj od njih bila je ptičica imena Zuzu – obično je završavala s poljupcem u moju njušku: – Mili moj kad bi ti išta od ovoga razumio, svijet bi bio ljepše mjesto – znala je često šapatom izustiti) pijucka vodu iz sive zdjelice u svojoj kućici na drvetu. Čekao sam da se Adam vrati. Kad sam ga napokon ugledao, potrčao sam iz sve snage. Osjetio sam blagu vrtoglavicu, ali to me nije omelo u nastojanju da mu pokažem koliko me njegov lik obradovao. Adam je bio visok čovjek, koščatog, pomalo pogurenog tijela. Larisa je bila sitna žena, Adam bi često govorio da je si ćušna poput kapljice na dlanu. Ovaj put, otvorivši vrata na kapiji, bio je savijen do poda poput psa koji nema više kud. Činilo mi se da će se svaki tren prepoloviti na dva dijela, on i njegova sjenka. Adam je, ugledavši me, dodirnuo koljenima travu. Dotrčao sam mu u naručje. Jecao je kao kad psi jecaju pred smrt. Uvlačio je glavu u prsa kao što psi uvlače rep bliže srcu. – Ona umire Leo, umire. Zajecao je na sav glas, dok i sam, smušen njegovim riječima, nisam uspio išta artikulirati, pa ga ni dodirnuti šapom po licu. Zašto nisam Zuzu, pomislio sam. Zuzu ne primjećuje da već duže vrijeme Larisa jedva ustaje iz kreveta. – Sve je to od prekomjernog razmišljanja – govorio bi Adam. Ko bi naslutio metastaze na kičmi i onu riječ tumor, koju bi Larisa izgovorila nevoljno, a onda se pomjerila s mjesta, da se isto to njoj ne bi desilo. – Zar vjeruješ da će te pomjeranje s mjesta zaštiti od sudbine? – Sudbina, šta je to? Svi imamo samo jednu sudbinu i njezine različite oblike.
***
– Imaš samo trideset godina – govorio je Adam Larisi. – Pronaći ćemo neko rješenje. – Nema rješenja – govorila je Larisa okrenuta Suncu. – Umirem. – Bojiš li se smrti – upitao bi je Adam. – Ne bojim, svega sam se nagledala. Dosta sam naučila o svijetu i čovjeku. Bojim se da ne umrem živa, zarobljena u životu u kojem ne znam ni kako se zovem. Onda bi počela naglas govoriti o svim ljudskim nedaćama, o traumama rata, o silovanjima, o zatvorima, mučenjima, ubijanju djece, vađenju beba iz utroba majki. Adam bi se pretvarao ponovo u čovjeka biljku i pažljivo bi je slušao kao kad sluša na televiziji šta se to loše dešava na drugom kraju svijeta. – Vidiš, ovo nije najgore što se moglo desiti – Adam bi je onda zaustavio. – Bojiš li se ti, Adame, smrti – upitala bi. Adam je na ovo pitanje dugo šutio, a onda je čvrsto držao za ruku i negdje u mislima šaputao da se boji života bez nje. Kako je vrijeme odmicalo, stisak je bio sve mekši, a tragovi njezine boli strujali su njegovim kostima. U početku je plakala, onda je postajala sve tiša. Adam je mrzio Sunce, pitao se zašto se stalno okreće ka njemu kad je može svojim zrakama spržiti. Adam je zamišljao tumor kao okrugle kroz tijelo plutajuće nakupine koje je grizu. Mnogo je volio njezine grudi, bile su sićušne, ali jezgrovite. Sad su nalikovale na modru udubinu u kojoj se rađaju čestice smrti. Čestice smrti polahko bi se širile tijelom. Iz dana u dan, rane su bile stravične. Kroz tanku blijedu kožu vidjelo se crno tlo. To je crni mladež pustio svoje krake, a tako je bio opčaran njime. Imao je toliko posebnosti i bitnosti u njihovom intimnom životu. Sunce bi trebalo da sprži, da sagori modrilo, da u nedostatku života, život u čini dostatnim u njezinim očima. Navlačio bi zastore u njihovoj sobi, da bi zaustavio njezin pogled ka Suncu, da je zadrži koliko god može duže. To više nije bila soba, to je bilo mučilište u kojem se Adam podsvjesno molio za njihovo spasenje. Zatvarao se u podrum i ridao na sav glas. Ostajao sam ispred vrata, zamišljen i uplašen. Potom sam otrčavao do Larise i razvlačio plave zastore. Sunce bi bljesnulo, a ona bi u daljini vidjela nešto što moje oči nisu vidjele. Razmišljao sam o tome da je bolje da Larisa više ne postoji pa da se barem Adam spasi. Mislio sam da Larisa i ja nemamo tijela, ona čovjekoliko a ja pasoliko, mi bismo negdje drugdje bili sasvim isti. Ne možemo biti slobodni ako imamo tijelo.
***
Adam i ja smo, nakon što se razboljela, samo jednom otišli zajedno u trgovinu da kupimo nov pokrivač za Larisu. Izabrao je rupičasti bejbi rozi. Najmekši koji smo pronašli. Roza je za nju bila boja iluzije. – Znaš da ne volim ni boje ni pisce koji nam žele reći da na kraju svakog tunela ima svjetlosti, da je svijet u nekim oblicima ipak ružičast!? Adam bi joj odgovarao da je previše opterećena negativnim licima ovoga svijeta, svim zlima koje je čovjek u stanju učiniti ili svime onim što se nevinom čovjeku, ako takav uopće postoji, može desiti. – Previše gledaš mračnu stranu svijeta. – A koja je svijetla strana svijeta? Razmnožavanje? Produbljivanje ljudske agonije, kraja? Očekivane smrti? – Ja sam tvoja svijetla strana svijeta – poljubio bi je, a ona bi samo skliznula na njegove grudi. Nešto se u meni pitalo je li zaboravio da ona ne voli rozu boju. Po koracima se dalo naslutiti da to više nije isti Adam. U jednom trenutku sam se izgubio u masi. Namirisao sam njezinu krv na njegovim rukama, jod, hipermangan, sterilne gaze i sve ostalo čime ju je njegovao. Stajao je buljeći u svoje ruke. Iz njih su crni i crveni kraci izbijali na površinu. Nevjerovatna je bila njegova koža koja se zbunjujuće stanjila. Lajao sam ispred njega, grebao ga po nogama, pokušao skočiti na njegova ramena, ali on nije bio tu. Jedan čovjek je upitao: – Gospodine, je li to vaš pas? – Dugo me je gledao prije nego što je odgovorio. – Jeste, idemo kući Leo – Vozeći se u vektri gledao sam u izloge okolnih marketa, trgovina, butika. Novembar je mirisao na vlagu i očaj izgubljenih sjenki, kao da smo bili u nekom košmaru. Na vratima zatvorenog i napuštenog kafića Desetka, stajao je plakat za horor film. Na njemu je naslikana žena velikih dojki čije ruke i noge sežu u prostor. Imala je crne oči, duguljasto i mračno lice. Tijelo je bilo tamnozelene boje koja je u pojedinim segmentima prelazila u crnu. Iza nje je bila nepregledna šuma. Pomislio sam da je to Larisa u Adamovim očima. Sve što sam vidio imalo je drugačiju dimenziju. Pitao sam se šta je onda ovo prokleto pseće vrijeme između mene i onoga što trebam da doživim. Ubijala me je neizvjesnost. Prokleto nisam želio da ovako živim. Između njih dvoje, između njihovih smrti. Ljudi često kažu “ovo je pseće vrijeme”. Kad bih barem bio Adam, kad bih mogao imenovati svoju patnju, razumjeti je, naći joj uzrok i smisao. Pokrio sam uši šapama i cvilio. Adam je vozio i ništa od mog jecanja nije čuo. – Da sam bar ti – rekao je gledajući me u retrovizoru na stražnjem sjedištu. – Ja sam ti.
***
Bio je petak – dan kad je Larisina duša izašla kroz prozor i nastanila se u bezbrižnim predjelima postojanja. To je divan dan za umiranje, pomislio sam. Dan u kojem se rodilo Sunce, dan u kojem je stvoreno ljudsko. I zaista petak je bio izrazito neobičan za jednu običnu zimu. Sunce se poput gramzive utvare popelo na prozor, pozvalo je da krene i ona je krenula u jednom dahu. Ja sam lajao koliko god sam mogao, iz petnih žila sam vikao: – Stani Larisina dušo, ne želimo da odeš – a onda sam postajao sve tiši kako je i moj gospodin Adam Zahirević postajao tiši. Imali smo sasvim isti lik. Naše cviljenje bilo je pripijeno za pod, oborenih njuški mirisali smo bolno i raspadnuto Larisino tijelo. Trebala je to biti univerzalna bol da smo nas dvojica u nekom smislu mogli biti istost. To više nije Larisa, to je sad samo materija, govorio sam podu koji je također bio materija, govorio sam bijelim plahtama izgužvanim stiskovima umirućeg bolesnika koje su također bile samo materija, govorio sam ružičastom rupičastom prekrivaču u kojem se nataložilo sve neizrečeno između nas. Govorio sam bilo kome ili bilo čemu što je moglo čuti moj glas. Čak i plastičnim orhidejama koje su bile osuđene na vječno cvjetanje. Sjećam se da je jednom Adam iš čupao plastičnu orhideju iz saksije, a zatim je ugurao u pravu zemlju. Nisam siguran zašto je to uradio. Pa ni to što je nakon nekog vremena odlučio zasaditi košpe avokada u istu saksiju. Larisa nikad nije uočila njegov pokušaj da unese život u ovu sobu. Možda me u konačnici sve te stvari nisu prepoznale, jer to nisam bio ja, nego sad već neko drugi. Da sam im se nekad obratio prije ovoga, možda bi me prepoznale. Ako se i moje postojanje svede na materijalnost, hoćemo li se bolje razumjeti? Nije li možda Larisa napokon odgonetnula ljepotu ljudskog postojanja?
***
Larisin pepeo prosuli smo tri dana kasnije na planini. Sivi ostaci njezina postojanja lagano su prekrili bijeli pokrivač. – Gdje je ona sada – upitao me je. Nisam znao šta da kažem, i sām sam bio zbunjen. Bojao sam se da ga ne izgubim. Bio je to trenutak kad sam pomislio da će moj gospodin Adam Zahirević namjerno svoje tijelo nagnuti previše preko litice ili će ga neki zalutali vjetar odgurnuti, stoga sam ga povukao za plave skijaške hlače. On me udario i rekao da sam ludi pas i da ne zna koji vrag nije u redu sa mnom. Zacvilio sam. Više nisam bio Leo, bio sam pas. Dugo me je boljela pomisao da on misli da mu želim nešto loše, pomisao da bi me udario ili bi odlučio da me se riješi sasvim iznenada. Pomislio sam da će me ostaviti ovdje samoga i otići nazad u kafanu. Da, Adam je počeo mrziti ku ću u kojoj smo živjeli. Odlazio bi u kafanu kod Pere. Sjedio sam kraj njega i brojao svaku koju popije. Prvi put sam vidio šta je to kafana. Postojale su dvije vrste ljudi koje sam uočavao. Jedni su naizgled šutljivo sjedili i pili, drugi bi se razmahivali tijelima, grlili, padali po podu. Adam je bio prvi tip. Birao je da sjedi sam, nikoga osim mene nije bilo u njegovu društvu. Nakon pete gledao bi me u oči i pričao svoju ljubav prema Larisi. Znao sam svaki detalj njihova života, od toga da je Larisi oduzeo nevinost na maturi, u šipražju, da ju je tu ostavio i da se zbog toga kajao cijeli život, da od zbunjenosti nije znao upotrijebiti neku stvar koja se zove kondom, da je bilo suviše mekano, opipljivo, da ga je bilo stid pa je odlučio pobjeći prije jutra. Da je osjećao da gnječi tijelo mrtve preplašene životinje. Adam kaže da te stvari mirišu na voće i da ih noć brzo uništi, brže nego što se tromi oblaci raziđu po mrtvim nebesima. Adam usljed svoje zbunjenosti nikad nije znao je li dovoljno usrećio Larisu, naročito kad je ostala u drugom stanju i tako se lahko odlučila riješiti djeteta. – A ja! Jesam li imao pravo izbora? Tu sam noć sanjao đavola. Đavo je rekao da to spriječim. – Ti si ubica – rekao je đavo. – Kako? – odgovorio sam. – Izgubit ću je. – Tako svi kažete. Možeš, ali nećeš – rekao je đavo. – Jesi li ti đavo? Pogledaj koliki su ti rogovi – upitao me pijan. Umirao je od smijeha. Pomislio sam da se Adam šali kad od mojih ušiju vidi dva roga. Ko je to stvorenje s rogovima, upitao sam se. Sjedio sam preko puta njega i osjećao sam se kao da sam više čovjek, a manje pas, ponekad da sam i taj đavo. Nakon stanke, Adam bi nastavljao pričati. – Naša je ljubav vječna – samo tren poslije smijao se na to “vječna ljubav”. – Mi smo preživjeli sve, ali nismo smrt. Vidiš, ti (razmišljao sam šta zna či to ti ), Leo, žao mi je što sam radio ono u podrumu. Osjećam kao da sam je izdao. – Možda ona to nikad nije doznala – rekao sam mu. – Šta ako jeste? Zašto nikad nisam uspio o tome pričati? Znaš, Leo, sad u tome ne vidim nikakvo zadovoljstvo. Mrzim ići kući. Mrzim biti sam. Ne želim u podrum. On je mračan i ima jak stisak. – Ja sam tu. – Da, ti si tu – rekao je Adam.
***
– Zašto sam odlučio da je Larisa žena moga života? Kako čarobno i zastrašujuće zvuči ovo što sam izgovorio. Odlučio sam da je spasim života. Odlučio sam da je zarobim u svoj svijet da je zaštitim, a onda sam u jednom trenutku pomislio da se gubim u njezinu mraku. A, ko bi mogao naslutiti sve krajeve tog mraka, zar su to one iste široke traperice, teksas jakna, bijela majica ispod koje je izvirivao nakrivljen pupak. Bio je to moj centar svijeta, taj njezin pupak. Iz njega su izlazili putevi, ceste koje smo planirali preći, otići na Madagaskar, živjeti u Irskoj, pobjeći u neki kutak svijeta gdje vlada samo mir, da ona bude sretna, a pogledaj Leo, sreća, šta god ona bila, nje nema – tako je Adam govorio dok ga umor i alkohol nisu savladali u potpunosti. Potom bi zašutio i zaspao za stolom kod Pere. Pero bi ga iznosio na leđima ispred kafane, tamo bismo ostajali pola dana. Poslije samo mjesec, Adam je bio sasvim drugi čovjek, više nalik na psa, nego na čovjeka. Nisam znao kako da ga spasim osim da slušam priče o njemu i Larisi. S vremenom, priče su se počele ponavljati: Larisin prvi skok u more, kupovina zavjesa, njezina omiljena hrana, njezine dogodovštine s učenicima, naši zajednički izleti na planine, pohađanje kursa za šivenje, art terapija, opsjednutost pravilnim držanjem tijela, savršenim poznavanjem pravopisnih pravila, štikle koje ne prelaze deset centimetara, decentan stil oblačenja i tako ukrug. S vremenom je sve izgledalo kao da Adam govori o nekoj drugoj ženi, stvarnoj Larisi koja će svaki tren ući. Konobar bi često rekao da će pričati dok ne zaboravi. A, šta onda, pitao sam se. Je li zaborav jednak umiranju? A onda je Adam prodao i kuću, rješio se svih Larisinih stvari poklonivši ih humanitarnim organizacijama. Nerijetko bi znao potrčati prema nekoj gospođi i reći: – To je Larisin šal. Mislio sam da je to besmisleno i naivno! Zar iz svih njezinih stvari ona nije jednostavno nestala!? On bi pomirisao šal i znao je da to više ne pripada njoj. Stajao sam sa strane posmatrajući ga. Više nisam lajao da ga spasim, a on je sve manje pričao. Kad je Adam bio trijezan, odlazili bismo u obližnji park. Ležao je na klupi i buljio u okrugli mjesec koji samo što nije pao s neba. Dizao bi ruke, okretao ih i gledao kroz njih. To više nisu bile ruke. Kad bi od svojih ruku ugledao neko nepoznato stvorenje, ili možda Larisine ruke, vrisnuo bi. Povikao bi: – Leo! I ja bih došao, preplašen da je to njegov posljednji krik. Onda bi Adam ponovo počeo pričati o Larisi, smirio bi se i ja bih se smirio, zaspao bi i ja bih zaspao. Na svaki njegov trzaj, budio bih se u strahu da ga ne izgubim.
***
Jednu noć sanjao sam da sam došao u čarobnu zemlju pasa. Ko nikada nije čuo za nju, a razumijem i zašto, to je zemlja u obliku labirinta. Mi, psi, prepoznajemo se po mirisima. Rijetko neko od nas ima ime, osim ako nam ga neko od ljudi dadne. Moje je ime, Leo, i ja sada trčim u labirintu. Svjestan sam da negdje na kraju ove svete zemlje ima neka kost od koje moj vlasnik Adam Zahirević neće moći umrijeti. Zaboravljam da sam gladan i ne osvrćem se na ismijavanje dugih sjenki pasa koji osjete zašto sam baš ovamo došao. Na prvom ćošku zatekao sam sjenku jednog duguljastog psa. – Sjenko nepoznatog psa, šta ti tu radiš – upitao sam. – Ne znam zašto sam ovdje. Dugo sam ovdje. Ne znam koliko dugo. Mučno je – potom je stavila šapu u usta – povedi me sa sobom. – Tražim čarobnu kost. Znaš li gdje je čarobna kost? – Čarobna kost! Ona je na izlazu, ali izlaza nema. Sjenka se okrenula, izdužila i imao sam osjećaj da će me progutati. – Želim trčati. Ja sam pas koji trči, ali svaki put kad dostignem vrhunac, dođem do nekog zida. Onda se uplašim i vratim u ovaj ćošak. Osjetio sam potrebu da moram pobjeći. Njezin bi me glas mogao progutati. Počeo sam trčati iz sve snage, kakav je ovo grad, pomislio sam, ovdje ne žive čarobni psi za koje neki kažu da su besmrtni, ovdje žive mrtve sjenke. Šta ako sam mrtav ili je i ovo mjesto na kojem smo svi isti. Možda smo samo sjenke? Možda je ovdje i Larisina sjenka. Trčao sam toliko brzo da mi se činilo da ću izaći iz sebe. Sjenka se zaustavila kad sam skrenuo, pa sam opet skrenuo i tako sam unedogled kružio. Bio sam uplašen i usamljen. Zastao sam. Barem sam uspio pobjeći. Ogromno nebo iznad mene bilo je prazno i nedorečeno. Mjesec nije bio okrugao, izgledao je kao sjajna kost. Tako si daleko, pomislio sam. Oborio sam pogled prema zemlji. Moja mi se sjenka smijala. – Trči, Leo, beskonačno trči, ali nikad nećeš stići. Ne možeš mi pobjeći. Nikad nisi bio slobodan. To je bila sjenka koju sam vidio na početku labirinta. Ponovo sam počeo trčati, izlazeći iz sebe, iz labirinta, idući nikamo, bez tijela, kuće, bez Adama.
***
Probudio sam se u hrpi sitnih kostiju. Tijelo mi se treslo, da li od zime ili od straha, ne znam. Bila je skoro zora. Njuška mi je bila krvava. Na kraju ulice pored kontejnera neko je bacio nepotrebne kosti. Sve je užasno smrdjelo. Na pamet su mi pali krekeri. Glad me izjedala iznutra. Adam je zaboravio da sam živ, da sam gladan. Gdje je on, pitao sam se hodeći uporedo s Mjesecom. Hoće li preživjeti kad se probudi a mene ne bude bilo kraj njega, kome će pričati o Larisi? U parku ga nije bilo. Dugo sam ga tražio, mirisao njegove stvari, njegov crni remen nosio sam u zubima. Poslije sam čuo od drugih pasa da je bio jedan čovjek koji je tražio čarobnog psa Lea da bi mu pričao priče. Ali, nije ga našao.
_____________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici. Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja” (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025). Članica je P.E.N. Centra BiH.
Lažeš često. Toliko si se izvještila da se više ne prepoznaju sitni znakovi koji bi te razotkrili. Zatrepćeš i onda gornju usnu navučeš nad donju kao da time možeš zadržati riječi. A ipak ih izgovaraš.
Danas si u lice lagala svome liječniku. Najprije si telefonom dogovorila bolovanje, rekla da imaš temperaturu, bol u grlu i nemoć. No, temperatura ne može biti alibi više od tjedan dana. Bilo je jasno da je bonus iskorišten pa si se jutros obukla i uz puno muke pojavila u ambulanti. Svaki je korak napor. Bol nepodnošljiva. I stalno se premješta tijelom. Nema djelića tebe koji ne boli, ponekad tupo i podmuklo, ponekad kao da je u tebe zaboden šrafciger i onda se zavrće. U trbuhu, pod ključnim kostima, među lopaticama, u jajnicima ili iznenadno u boku. A onda kao iglom probada u bubregu ili pod rebrima. Jedino te glava ne boli. Liječniku si se osmjehnula i rekla da si puno bolje i da te još muči samo vrtoglavica. Time si opravdala svoju usporenost. „To će biti od ležanja“ rekao je, „ostanite ipak doma do kraja tjedna da se sasvim oporavite.“ Ne pada ti na pamet govoriti mu o toj boli koja se po tebi bez prestanka premješta, omamljuje te i satire. On to ne bi shvatio. Snaći ćeš se već nekako. Uzet ćeš nakon svega nekoliko dana ferija, a onda se opet, recimo, ukočiti. To se ne mora dokazivati fizičkim dolaskom.
Lažeš o svemu. U uredu si lagala o ljetovanju. Intenzivno si se sunčala na terasi, lovila sunce od tri do šest, samo kako bi dodala uvjerljivost pričama o Korčuli, partijanju i nezaboravnoj zabavi. Dva tjedna nisi izlazila iz stana da ti neki slučajan susret ne bi oduzeo vjerodostojnost. Hranila se sokovima i vježbala, smišljala detalje.
Lažeš o tome kakav ti je bio dan. Izmišljaš anegdote koje bi voljela da se dogode, ali život nije bogat kao u knjigama. Zato mu dodaješ sadržaja. Zabavljaš mamu i njenu susjedu dok im prepričavaš izmaštane scene. Jučer su se u nevjerici smijale tvome šefu koji je, inače škrt, opet izgubio opkladu pa morao počastiti pizzom trideset ljudi. „Već treći put ovaj mjesec“, tako si rekla. I glasno srknula još vruću kavu. Opekla si jezik.
Laž koju najčešće izgovaraš je: „Super sam! Nikad bolje!“ Uz obligatan osmijeh. Nakon toga nitko te više ništa ne pita. Nego oni tebe uvlače u svoje priče. Pričaju ti o tome kako loše spavaju, žale se na pun mjesec, na žgaravicu ili glavobolju; lamentiraju kako ih je život svladao i kako im je dosta svega. Iako ne znaju što točno trebaju, čuješ njihov nespokoj. Neki se pred tobom toliko otvore da ti pričaju o najintimnijim strahovima. Slušaš ih. Sve si bolja u slušanju.
A ti si konačno usamljenija od svih njih. Sve što više pokazuješ slabost, dublja će biti povreda. Zato se ne oslanjaš ni na koga. Očekivanja nisu ništa drugo do maligne izrasline među ljudima.
Iako si otpočetka znala u što ulaziš, sjela si za njegov stol i dopustila sebi gozbu. Svaka je veza na početku gusta od želje pa si ostala. Iako si znala da ste osuđeni na skrivanje, prepustila si se vrtlogu. Trajalo je više nego si očekivala pa si se ponadala, ni sama ne znaš čemu.
Dopustila si da zna sve o tebi. Koliko ti je potreban dodir, kako si gladna ljubavi i kako se stravično bojiš napuštanja. Pričala si mu i zašto je tako. Ono što si najmanje jela u svojoj kući, najviše tražiš u svijetu. Ipak je dopustio, u tišini, da umireš od gladi.
Ukradeni zajednički odmori činili su ti dobro. U takvim prilikama usklađivali ste mirise i pokrete. Noću bi lovila ritam njegovih udaha, disala s njim. To ti je dolijevalo pripadnost. Nekad si utvarala da ga nježnost može zadržati. Odricala si se svoje rutine, dragih ljudi i odnosa. Njegove navike prihvatila kao svoje. Pretvorila si se u čekanje njegovih dolazaka, a pri svakom rastanku osjećala fizičku bol kao da sav neophodan zrak odnosi sa sobom. Čak si mu jednom šapnula: „Dala bih ti bubreg, mili! Toliko te volim.“ I bubreg te je čuo.
Nisi znala da su riječi žive. Nitko ti nije rekao da treba paziti što govoriš jer mozak ne poznaje razliku. Za njega je sve stvarnost. Kad te je bubreg napustio, bila si prestravljena. Tvoje tijelo doista te osluškuje. Poznaje svaku tvoju misao. Shvaća te ozbiljno. U svakom slučaju ozbiljnije nego ti samu sebe. Pa si počela lagati.
Noću ne spavaš. Dohvate te sjećanja. Izvrćeš ih, dodaješ i oduzimaš riječi, kreiraš nove razgovore. Proganjaš sebe detaljnom istragom pogrešaka. Prebrojavaš ih. Svaka bukne i bolno grune u tebe. A onda se pojavi bol i započinje šetnju.
Nakon svega, jasno ti je gdje si pogriješila. Nije dobro kad te netko drži na dlanu. Lako se zaigra, kao s plastelinom. Zavarao te privid da ste otvoreni i da je to uzajamno. A opet, uživala si u toj novootkrivenoj sebi, besramno gladnoj. I baš zato ulaziš u laži kao u ljetno blato. Ugodno je. Nitko te doista ne vidi. Plivaš i utvaraš da voliš baš tako.
Ipak, tvoje te misli stalno progone. Strahovi zasikću i podignu glavu. Svjesna si preostalih godina. Da, tako ih zoveš. Zato ispisuješ liste svega što bi još htjela iskusiti. Vidjela si to u nekom filmu pa ti se učinilo zgodnim.
Imaš i popis onoga od čega si odustala. Dok ga čitaš, napinje te prkosom. Obećaješ sebi promjenu. Možeš i dalje biti druga, ali ćeš odsad ti uzimati. Nećeš čekati. Nego živjeti.
Znaš da te nitko ne može povrijediti kao ti sama sebe, zato zagletaj pukotine i kreni! Drži se načela koje si davno naučila – isto se liječi istim. Visoko na tvojoj listi želja je Tinder. Pronađi spoj. Ulog su samo dvije fotografije. Ne moraju ni biti tvoje.
________________________________________________
SNJEŽANA RADETIĆ (1964.) profesorica hrvatskog jezika i književnosti s dugim stažom u srednjoj školi. Posljednjih godina piše poeziju i kratku prozu kojima promišlja (ne)ljubav, odnose i kušnje. Vjeruje da je znatiželja početak svega, nježnost nužna, a sebi govoriti istinu prijeko potrebno. Krajem 2022. godine promovirala je svoju prvu zbirku pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb. Bila je rezidentica Književne rezidencije Kamov 2024. Trenutno dovršava rukopis druge zbirke pjesama i svoju prvu zbirku kratkih priča radnog naslova Možda je hrčak sretan. Živi i radi u Poreču.
čovjek-časopis 