Category: proza

KRATKA PRIČA DRAGANA DROBNJAKA: MAJ U BRAUNŠVAJGU

proza

Posle dvadesetak godina samostalnog života, na pragu četrdesete, vratio sam se da živim kod roditelja. Bez novca, bez posla. Mučno. Tesno. Da sve bude gore, roditelji su se penzionisali i preselili iz Boke u bestragiju udaljenu trideset i šest kilometara od najbližeg grada-kasabe na severu Crne Gore, gde sam šest godina ranije, pre seobe za Bijeljinu, proveo kraće vreme kao novinar na lokalnoj televiziji.
Sažvakao sam dva Ksalola i izašao napolje. Popeo sam se na brdo iznad kuće. Bio je lep kasnoaprilski dan i jasno sam mogao da vidim vrhove prekrasnih planina pod snegom. Bjelasica levo, Durmitor pravo. Uvek sam više voleo da posmatram vrhove, nego da se penjem, da ih osvajam. Verovatno mi je zato i život prolazio u posmatranju visina, neusuđujući da se popnem na njih.
U dnevnoj sobi, otac je gledao vesti. Legao sam na kauč, okrenuo se ka zidu i ćutao. Rojile su mi se slike iz prošlih života. I lepe i ružne. Ove druge su dominirale. Bio sam sveže razveden i teško sam to podnosio. Nije mi bilo posebno stalo do bivše žene. Tu je tikva već odavno bila pukla. Teško sam podnosio nedostatak porodice i sina. Mislio sam da je moj život vagabunda zauvek nestao, da sam se iščupao iz mulja u kome sam bio zaglavljen godinama. Imao sam posao u Bijeljini na televiziji, pokrenuo sa par entuzijasta književni časopis. Sad sam se našao na goloj ledini.
Vreme sam provodio u krevetu ili na društvenim mrežama, besomučno slušao neku patetičnu muziku i zurio u plafon. Roditelji me nisu posebno gnjavili. Bojali su se da mi se ne vrate suicidne misli. Svašta su prošli sa mnom.
Na televiziji su javljali da je oko tri hiljade ljudi, mahom muslimana, iz Crne Gore emigriralo u Nemačku, uprkos saopštenjima iz nemačke ambasade. Odmah sam poželeo da budem emigrant. Jedino me mučilo kako da stignem do tamo.
Čeprkao sam nešto po Fejsbuku i ugledao Lecovu fotografiju kako pozira ispred nekog saraja na ulazu u Mađarsku. Iznad slike je pisalo: „Na putu za Hanover“. Leco je bio napušteno dete, odraslo u domu za nezbrinutu decu u Bijeloj u Boki Kotorskoj. Moj otac mu je bio glavni vaspitač i često ga je dovodio kod nas u stan. Bio je dosta mlađi od mene i tretirao sam ga kao usvojenog člana porodice.
„Kako si dospeo tamo? Ko ti je veza?“, pitao sam ga porukom.
„Ne treba ti veza. Samo se javi Kasumoviću u Bijelo Polje. Poslaću ti broj“.
Odmah sam pozvao dati broj.
Taj Kasumović mi je objasnio da se izbeglički kamp nalazi u Braunšvajgu. Njegov autobus će prebaciti grupu do Novog Pazara, a odatle kreće prevoz za Bremen. Dalje ćemo se lako prebaciti na odredište.
„Pametan si čovjek, fakultetski obrazovan, snaći ćeš se“, podilazio mi je lukavo. „Nisi sam, biće pun autobus. Tamo te čeka smještaj, hrana, džeparac, odjeća. Ništa ne brini, samo probaj da prošvercuješ što više cigara ili duvana, jer je to tamo u krv skupo“.
Trebalo je da rešim i pitanje terapije. Naime, bolujem od bipolarnog poremećaja i znam da me ova euforija neće još dugo držati. Imao sam nešto antidepresiva i litijuma. Ali mi je trebala dodatna količina Ksalola. Nije da ga nisam imao, ali se trebalo obezbediti. Nikad se ne zna.
Od doktorice sam iskamčio još tableta. Nije bilo lako, ali sam je ubedio.
Bio je početak maja i nisam poneo mnogo odeće. Spakovao sam u torbu, osim lekova, i par gaća, čarapa, nekoliko majica i lap top. Još nisam bio nabavio android telefon i trebalo je održavati komunikaciju sa sinom. Imao sam i nameru da pišem neke priče, dnevnik ili šta već.
Pozajmio sam par stotina evra od oca, tek toliko da stignem do tamo i da imam u početku za duvan.
Dva dana kasnije, rano ujutru, čekam autobus za Bremen. Čitave porodice i par pojedinaca idu u nepoznato.
Sedim sa Nijazom u autobusu. Dan, noć i još jedan dan putujemo. Toliko priče – kao za godinu dana poznanstva. Bio je u Kanadi dugo vremena. Neznano kako, vratio se sa gomilom para. Kupovao je zemlju u rodnom selu. U gradu, u garaži ima parkiranog žutog Maseratija. Zašto sada ide u emigraciju, kao i gde su nestale pare – o tome ne govori.
Poneko pomene napušteni rudnik u kojem će nas sve zaposliti. Drugi stidljivo pričaju o političkom azilu i nacionalnoj ugroženosti. Ostali putnici uglavnom ćute. Ja nemam pojma šta ću da radim, ni šta me čeka. Avantura.
Nagutao sam se tableta još u Dolini jorgovana i prespavao sve ravno što u Srbiji ima. Od svoje devetnaeste godine putovao sam na relaciji Herceg Novi – Priština i Herceg Novi – Niš, tako da sam iz dna duše mrzeo putovanja autobusom.
Na Horgošu čekanje od sedam sati. Izlazio sam mamuran i pušio cigarete, vraćao se u autobus, dremao i tako u krug.
Vozači su nam rekli da smislimo dobar razlog za putovanje u Evropsku Uniju mađarskoj policiji.
„Dobar dan“, reče mi policajac na čistom srpskom.
„Dobar dan“.
„Gde putujete?“
„U Bremerhafen“, rekoh i sam se iznenadih kako mi pade na pamet taj mali lučki gradić na Severnom moru.
„Razlog?“
„Upoznao sam jednu devojku preko Fejsbuka i idem u posetu“.
„Srećno“, reče, namignu mi i vrati pečatiran pasoš.
Kad su svi putnici obavili formalnosti, krenuli smo dalje. Ubrzo smo stali da odmorimo u onaj isti saraj, gde sam video Leca na slici.
Po povratku u autobus, opet sam se nagutao Ksalola i zakovao. Kao kroz maglu se sećam neke benzinske pumpe u Austriji i to da sam popio kafu.
Pred zoru stižemo u Frankfurt. Stajemo ispred birtije koju drže „naši“ ljudi. Neljubazna gospođa iz Kozarske Dubice, daje mi prilično grozan espreso. Sad mogu da pričam da sam bio u Frankfurtu na Majni. Tamo gde popijem piće, računam da sam overio to mesto.
Više nisam mogao da spavam ni uz pomoć tableta. Ćaskao sam sa Nijazom i slušao njegove priče o tome kako je postao veliki zemljoposednik u rodnom selu. Dok sam ja spavao, već se upoznao sa gotovo celim autobusom. Reče za jednog Rožajca da je prodao sedamnaest krava i sa ženom i decom krenuo u azil. Ko li sve te ljude tako nagovori da krenu u avanturu? Bilo je mladih, spremnih da rade, ali najviše porodica sa sitnom decom. Šta li su očekivali, kad je jasno ambasadorka Nemačke izjavila na jednoj TV stanici sa nacionalnom frekvencijom, da za migrante nema posla. Da će biti zaposleni samo oni sa radnom dozvolom. Razni „kasumovići“ su ove ljude žestoko navukli.
U kasno popodne dolazimo u Bremen. Uz pomoć vozača kupujemo karte za Hanover, a odatle hvatamo voz za Braunšvajg.
Overio sam i Bremen. Tu sam, za promenu, popio pivo. Konobarica, buckasta plavuša obučena u bavarsku nošnju. Čemu bavarska nošnja na severu Nemačke, pitao sam se. Bila je pričljiva.
„Jeste li iz Italije?“, upitala me je, verovatno zbog moje tamnije puti.
„Ne, Crna Gora. Wilde beauty“.
Nasmejala se i rekla da bi rado došla u tu egzotičnu zemlju. Složio sam joj priču kako putujem Evropom. Večeras krećem za Kopenhagen kod prijatelja, zatim Malme… Eh, puste moje želje.
U vozu za Braunšvajg, upoznajem Frica. Objašnjava mi da je u muzičkoj školi, devedesetih, upoznao nekog Hrvata, izbeglicu iz Bosne. Fric mrzi Srbe.
„Tschetniks“, kaže.
Odgovaram mu da sam i ja Srbin, samo iz Crne Gore. Malo je pocrveneo, ali smo nastavili komunikaciju. Kaže da zna jednu jugoslovensku pesmu i počinje da peva:
„Sidro koje lađu čuva, da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom, jer je ono dio nje.“
U Braunšvajgu nas čekaju neki Rožajci i vode nas gradskim autobusom na kraj grada do izbegličkog kampa, bivše kasarne.
Oduzimaju nam psoše i smeštaju u neku čekaonicu. Pošto je bilo kasno i nisu imali prevodioce, upitaše:
„Schprechen sie Deutsch?“
Natucam nemački, ali sam prećutao. Ne moram da se baš uvek pravim pametan. I ostali su ćutali.
„Englisch?“
Ćutali smo.
„Russisch?“
Nisam mogao da izdržim. U osnovnoj, srednjoj školi i na fakultetu pet semestara, učio sam ruski. Moja majka je nastavnica ruskog u penziji, bivša žena je profesorica ruskog, živio sam sa jednom Ruskinjom pola godine, davao časove srpskog Rusima po Herceg Novom, čitao Peljevina i Sorokina u originalu. Došlo je mojih pet minuta da zablistam.
„Ja govorim ruski!“, uzviknuh.
Nisu tražili previše objašnjenja. Odmah su shvatili da smo iz Crne Gore i da smo došli da tražimo azil. Dali su mi neke upitnike koje sam podelio ljudima i grupisao ih po tome ko je pošao sam, a ko sa celom porodicom.
Zatim su nas odveli u jednu ogromnu vojničku sobu u kasarni i sve nas smestili tu.
„U sobi je zabranjeno pušenje. Napolju možete i celu noć, ako hoćete. Gute Nacht!“, rekoše i odoše.
Ujutru su nas vodili po kancelarijama. Popunili smo desetine formulara i dobili izbegličke legitimacije. Pasoše su zadržali.
Zatim su usledili lekarski pregledi. Prozivali su nas jedno po jedno i ulazili smo u ordinaciju. Kad sam ušao, prevoditeljka me je ljubazo zamolila da se skinem u gaćice. Bilo me stid jer se nisam kupao tri dana. Izvadili su mi krv, zatim sam legao na krevet i prepipali su mi svaki deo tela. Potom je usledio ultrazvuk. Zadovoljno su klimnuli glavom.
Prevoditeljka je pogledala moju legitimaciju i rekla:
„Pa mi smo imenjaci! Ja sam Petra“.
„Drago mi je. Lepše bi bilo da smo se upoznali u nekim srećnijim okolnostima“, ogovorih, stojeći polugo. „Odakle ste?“
„Iz Bijeljine“, reče.
„I ja sam bio stanovnik tog grada četiri godine. Sad mi tamo živi sin“, počeh da se ispovedam, ali na vreme shvatih da nije pogodan trenutak.
Vratili su nas u zgradu sa kancelarijama i dali po dvesta evra mesečne socijalne pomoći.
„Menza i smeštaj su besplatni“, govore nam uz Petrinu pomoć.
Osoblje nas raspoređuje u sobe i kontejnere. Imam sreće i dobijam jednokrevetnu sobu, verovatno nekadašnju kancelariju NATO oficira.
Posle ručka šetam sam po kasarni. Zaključujem da je rasno-etnička struktura izbeglica raspoređena prilično ravnomerno na četiri dela. Crnci, Arapi, kosovski Albanci i crnogorski muslimani. Ostatak ne prelazi pet procenata.
Pitam se, odakle sam ja? Iz Doboja, Turije, Boke, Niša, Bijeljine… Odlučujem se da postanem Nišlija. Pri tom se uopšte ne osećam kao da lažem. Niš u srcu!
Po povratku sa doručka, seo sam na klupu ispred paviljona i ćutao. Neki momak mi prilazi i na engleskom traži cigaretu. Upoznajemo se. Zove se Baškim i iz Prištine je. Ovo bi moglo da bude zanimljivo, pomislih i pozvah ga na kafu. Sedimo u mojoj skučenoj sobici i pričamo. Kaže da je student prava i živi baš u naselju Sunčani Breg gde sam, polovinom devedesetih, par meseci stanovao kao student, dok nisam dobio smeštaj u domu.
Pričali smo, naravno i o ratu na Kosovu. Stari sam ja provokator. Pričao je o pokolju dece od strane srpskih snaga bezbednosti. Objasnio sam mu da sam ratovao malo kao pripadnik regularne Voske Jugoslavije i da mi definitivno nismo klali decu. Borio smo se protiv UČK-a u rejonu Đakovice. Gledao sam srpske leševe kako isplivavaju iz Radonjičkog jezera. Nisam negirao zločine, ali to sigurno nije radila regularna vojska. Kosovom su harale razne formacije i ko zna šta su sve radili.
Nismo se svađali. Bio je razuman dečko i shvatao je obostranu mržnju između Srba i Albanaca. Pričali smo i o lepšim temama.
„Postoji li još uvek besa kod Albanaca?“
„Iskreno, ne. To su stari naši poštovali“, reče slegnuvši ramenima.
„Moja baba je bila Albanka iz Rugove“, rekoh, mada je to bilo samo delimično tačno. Neka dalja pretkinja po maminoj strani je stvarno bila Rugovka, ali na mom siromašnom engleskom nisam mogao da mu to tačno objasnim.
„Rugovci su najpošteniji Albanci na Kosovu. E, tamo još uvek važi besa“.
Vidim da je popustila zategnutost kod njega. Shvatio je da ne priča sa zlim srpskim vojnikom iz Niša, koji je poreklom iz Crne Gore, već sa čovekom koji ima malo i albanske krvi.
Prešli smo na fudbal. Oduševljen je što navijam za Partizan.
„Tamo je igrao Fadilj Vokri!“, uzviknu.
Bio je suviše mlad i neupućen da bi znao da su za moj klub igrali i Fahrudin Jusufi, Dževad Prekazi, Isa Sadriju…

***

Počeo sam da dobijam napade anksioznosti i tremor ruku. Popio sam par dodatnih Ksalola iz moje prepune kese. Anksioznost je prošla, ali tremor nije. Odlučio sam da se promuvam po zgradi.
Na mom spratu su uglavnom Arapi. Lako stupam sa njima u komunikaciju. Jedna od njih, Patricija, nabada engleski kao i ja, i prevodi nam. Kažu da su iz Alžira.
„Karim Benzema, Zinedin Zidan“, počeh da nabrajam.
Koliko sam shvatio iz njihove priče, Benzema je bio iz njihove regije, grada ili nešto slično.
„Jesi li ti hrišćanin?“, pitaju me.
„Jesam, odakle vam to?“
„Jednostavno, ličiš na hrišćanina“.
A i glupo mi je bilo pitanje. Zovem se Petar, tipično hrišćanski.
Njen brat Mumu i muž Abas grle me i nešto pričaju. Udaraju se rukom u grudi. Shvatam da mi objašnjavaju da sam pod njihovom zaštitom. Interesuju se odakle sam.
„Niš, Serbia“.
Abas poče da uzvikuje Banja Koviljača. Znao sam da je tu jedan od sabirnih centara za migrante. Izgleda da su tu proveli neko vreme. Ko zna koliko su novca potrošili i u kojim su sve zemljama zadržavani, kako su prelazili granice dok nisu stigli dovde?
„Padinska Skela“, reče Mumu i pokaza prekrštene šake.
Objasni mi da je tamo odležao petnaest dana zbog tuče.
U sobi se puši marihuana. Jedan od njih je toliko beo, da mi je sumnjiv.
„Odakle si?“, pitam ga na engleskom.
„Bosnia“, odgovara tvrdim akcentom.
„Ooo, jarane, đe iz Bosne?“, krećem na našem.
„Zvornik“.
Tako sam upoznao Mersidina, koji će mi biti vodič u ovom svetu. Mlađi je od mene nekoliko godina, pričljiv. Tu je već dva i po meseca. Poznaje čitav grad i svaki ćošak ove kasarne… Postajemo sumnjivi Arapima pričajući na njima nepoznatom jeziku, pa odlučujemo da malo prošetamo.
„Ajmo na pivu“, reče.
Seli smo na ivičnjak ispred marketa u blizini kasarne, pili odlično lokalno pivo za trideset centi i pričali. Objašnjava mi kako stoje stvari što se tiče azila.
„Ovdje si dok ti ne daju transfer, a to ti je prebacivanje u stanove, gdje ti daju šesto eura i plaćene režijske troškove. Tu boraviš dok ne riješe tvoj status. To može potrajati maksimalno devet mjeseci. U međuvremenu će te zvati na razgovor i tu im moraš složiti dobru priču da bi te zadržali. Ja sam već bio na razgovoru. Tu su ti inspektori, psiholozi, sve se snima“.
„Koliko se čeka na taj transfer?“
„Uglavnom, mjesec dana. Što mene drže ’vol’ko, ne znam. Išao sam nekoliko puta do socijalne radnice, rekla mi je da ne brinem. Imaju nekih administrativnih problema. A i Petra me pita što mi se tol’ko žuri? Imam šta jest, imam đe spavat, to malo socijale se potrošim na pivu, ne pušim sva sreća. Imam sestru i zeta u Hanoveru. Dolaze često da me vide i ostave mi nešto novaca“.
Svratili smo u market i kupili još piva. Odlučio mi je da me odvede do veštačkog jezerceta u parku prirode. Usput smo viđali oboreno drveće koje je ostavljeno da samo truli.
„Kod nas bi ovo išegali na trupce i prodali“, reče.
„Misliš da bi u Crnoj Gori bilo drugačije?“, upitah ga i počesmo da se smejemo.
Seli smo na klupicu pored jezera, otvorili po pivo i ćutali dok je on motao džoint.
„Odakle ti? Mumu?“, upitah ga.
„Ma kakav Mumu, taj bi i rođenu majku preprod’o. U paviljonu U 1, soba 203, neki crnci valjaju za pet eura paketić. Od njih svi nabavljaju i preprodaju dalje po kasarni za deset, petnaest, pa čak i dvadeset eura. A dobra je trava, vid’ćeš. Inače, u toj sobi se izmijenjala već treća ekipa otkad sam ja tu, a trgovina i dalje funkcioniše“.
Povukoh dva dima i sve mi leže na svoje mesto. Nelagoda u trbuhu se ugasi, ruke se smiriše. Nazdravismo za naše poznanstvo
„Otkud ti ovdje?“, upita me.
„Veruj da ni sam ne znam. Video sam da svi bjelopoljski muslimani idu, pa pođoh i ja. Računam, ne mogu se mnogo zajebati“.
„To su ih naložili prevoznici da će dobiti posao ovdje, samo da uzmu pare. Prije dva i po mjeseca, kad sam došao, nisam čuo ni riječ našeg. Sada će i šatore da postave, kolika je navala. Sva sreća, maj je mjesec, ide ljeto, pa će moći izdržat. Požurili su sa dolaskom. Sljedeće godine Njemačka otvara vrata za radnike sa Zapadnog Balkana i biće posla.“
Potegao je dva dobra gutljaja i nastavio.
„Mene su ti, ba, presrele vehabije p’janog. Ubili su Boga u meni. Poslije nekoliko dana su zvali moju mater i pitali za mene. Tad sam shvatio da moram bježat. Spakovao sam torbu i pravac – Berlin. Tamo sam se prijavio, dali mi izbjegličku, novce za put i uputili u Braunšvajg. Ni sam ne znam kako sam stigao dovde“.
Sutradan smo napunili rance pivom i travom, i pošli na jezero. Puno je riba. Popili smo po nekoliko komada i onda je on iz ranca izvadio kalem laksa i udicu.
„Večeras ne idemo u menzu. Ima tamo ovdje jedan kutak, koji se uopšte se ne vidi s puta. Tu su grane skroz nadvijene nad vodom. Snimio sam ga još u martu, kad nije bilo olistalo. Ti čuvaj stražu. Svaki Nijemac je policajac“.
Pijem pivo i razmišljam. Šesto evra za hranu i duvan, a kutija cigareta šest evra? Nemoguće. Odoh ja odavde prvom prilikom, pogotovo ako Mersidin dobije transfer.
„Tri komada, sve linjaci. Daj pivu“, reče zadovoljno po povratku.
Uz pivo i ribu, ćaskali smo do kasno u noć.
Tek što sam legao i lagano tonuo u san, neko je pokucao na vrata. Baš me briga, pomislio sam i okrenuo se ka zidu. Međutim, taj neko je bio uporan. Lupanje je postajalo sve glasnije. Zatim je prešlo u udaranje nogom u vrata. Iznervirao sam se i krenuo ka vratima. Rešio sam da ga naučim pameti, ko god da je.
Otvorio sam vrata i ugledao Mumua i njegovog brata.
„Koji vam je kurac, mother fucker!!!“, galamio sam pokazujući na zglob leve ruke, objašnjavajući im koliko je sati. „Mamicu vam jebem bezobraznu! @@#%$7&#:<%!!!“
„Sigarets?“
„Sigarets!? Jebale vas cigare! &%&/()=))(/&%$$##“!“##$$%$%&%&&///&%#%&“, psovao sam i urlao na svim jezicima sveta.
„Sigarets?“, ponoviše i počeše da se smeju.
Šta da im radim? Da i dalje vičem i psujem? Da se bijem sa njima i da nas sve zajedno deportuju? Gledam ih dok se smeju bezobrazno, istovremeno i nevino. Odlučujem da se vratim u sobu i iznesem kutiju Marlbora. Počeli su da me grle i ljube. Praktično su me odneli do njihove sobe.
Abas i Patricija su me ponudili pivom i travom, dok je Mumu čeprkao po ormaru. Izvadio je nenošene Najke i pokazao mi da probam. Taman su. Zatim mi je njegov brat pružio cipele. Bio sam blago šokiran…
„Toliko ste dobri, da sam odlučio da postanem Arapin“, rekoh i povikoh jedan dobar dim.
Tek tad su počeli da me grle i ljube. Svi osim našeg prevodioca Patricije. Valjda joj vera nije dozvoljavala, ali joj se na licu videla radost.
„Sutra ujutru da se istuširaš i idemo kod imama u džamiju“, reče Mumu.
„Aaa, da nećete možda i da me sunetite?“
„Naravno!“
„Čekajte, ja sam rekao da ću da postanem Arapin, a ne musliman“, rekoh.
„To ide jedno sa drugim“.
„Možda u Alžiru, ali pouzdano znam da u, recimo, Libanu žive i Arapi hrišćani. Mislim, nemam ja ništa protiv ni da me proglasite i muslimanom. Biću isti kao i do sada. Neću ići u bogomolje, neću se moliti, piću alkohol, juriću tuđe žene, ali nemojte, molim vas da me sunetite“.
Oduševljenje je malo splasnulo, mada ne vidim šta sam pogrešno rekao. I oni piju pivo, puše travu, nisam primetio da klanjaju.
„Ali moraš da uzmeš naše ime“, reče Abas.
„Važi“.
„Zvaćeš se Abas, kao i ja!“, reče svečano i skinu sa sebe sveže šanirani dres Borusije Dortmund i pruži mi ga.
Već je počelo da sviće, a i nestalo nam je cigareta, pa smo krenuli da se razilazimo. Abas i Patricija u njihovu sobu, a ja novopečeni Arapin Abas u svoju.

***

Došao je i taj dan kada je Mersidin dobio obaveštenje o transferu. Trebalo je da se javi socijalnoj radnici da mu saopšti detalje. To je bio znak da posetim frau Dudu, inspektoricu za strance. Objasnio sam joj da ne mogu da izdržim u stranoj zemlji, da me puca nostalgija.
„Plašiš li se letenja?“, upita me preko prevodioca.
„Ne“.
„Imaš let iz Hanovera dvadeset devetog maja popodne. Odgovara?“
„Naravno“.
Po izlasku iz kancelarije, ugledah Mersidina kako sedi na stolici, sa malim crncem u krilu.
„Vid’ mi sina? K’o da ga je UNPROFOR pravio, hahaha!“, smejao se.
Saznajem da polazimo istog dana. Ja kući, a on za Volfsburg.

***

U šest ujutru, zakazanog datuma ustajem da ga ispratim. Razmenili smo brojeve na viberu i obećali da ćemo kad tad ponoviti druženje iz Braunšvajga, nadamo se u srećnijim okolnostima. Želeo sam da uspe. Da slobodno pije svoje pivo, bez straha od vehabija. Meni je još preostalo da sačekam popodne i da me „ausporteri“ odvezu na aerodrom.

– prvonagrađena priča na konkursu “Andra Gavrilović” u Svilajncu 2025. –

_____________________________________

DRAGAN DROBNJAK (Драган Дробњак) rođen je 11. oktobra 1976. godine u Doboju.
Objavio je romane Ovo, ono i božuri (2001) i Zero (2022) i zbirku poezije Maska (2023). Poeziju i prozu objevljuje u novinama, zbornicima i časopisima.
Radio je kao urednik, lektor, novinar, TV novinar, nastavnik, knjižar, pekar, konobar, fizikalac u brodogradilištu, prodavac krofni na plaži.
Diplomirao je na Departmanu za Srpski jezik i književnost, na Filozofskom fakultetu u Nišu.
Živi na relaciji Pavino Polje – Boka kotorska – Vršac.

PET PROZNIH ZAPISA IRENE MATIJAŠEVIĆ IZ ZBIRKE “ZAPISI RIBLJEG REPA”, V.B.Z, 2024.

proza

SKOK

Ispod maske hladne žene gori sunce, i ti si ga vidio, kao i to da zaklapam oči prije poljupca. Sve u vezi sa mnom ti je smiješno, a ja se oslobađam kad osjetim da me netko ne doživljava ozbiljno. Gledamo u klizalište ispred nas, spremno za koncert, u ljeto, ti me miluješ.
Žudim za tvojom rukom na svojoj nozi, na svojem licu i kosi, da mi se čini da ću se raspasti. Kuham još jednu kavu, u proljetno jutro, i ne mogu ne prisjećati se. Ti si bio sunce, a ja zemlja koja je zamalo umrla bez dodira. Tvoji su me prsti dodirivali. Kao da sam ti obećavala same plodove, ali, prije toga, ipak jedan salto mortale. Iza klizališta je bazen, tu se može skočiti. Može se, s druge strane, namirisati vodu, iscjeljujuću, poput turske kupelji.
Šutimo na toj terasi i ništa drugo nije važno, osim da se ponovno uspostavlja odnos kakav smo nekoć imali. Ja tebi figura majke, ti meni figura oca. Tebe nije mazila majka, mene nije mazio otac. Kad pišeš o crnom majčinstvu, znam, vjeruj mi, o čemu govoriš. Ono je crno zbog patrijarhata, u kojem majke ne smiju ljubiti i grliti mušku djecu, a očevi žensku. Kakav li je onda zgoditak naš dodir! Iako je u blizini bila skakaonica, tako savršena u svojoj geometriji. I luk koji napravi tijelo kad se prelomi u kičmi, i usmjeri prema vodi.

***

DRAGI

Dok se vozimo u novom autu, polako glavinjajući zagrebačkim ulicama netom prije okupanim ožujskom kišom, na prijelazu između noći i dana – jer upaljena su već sva svjetla, ali dan još nije otišao, nije se još predao, nego se bori s noći ili se sljubljuje s njom, ovisno o tome kako na to gledamo – prijateljica me pita o tebi. Odgovaram i njoj i sebi da nakon tebe mogu biti s bilo kim. Ne znam bi li mi netko novi mogao donijeti nešto novo, ali u bitnom smislu, jer ja sam doživjela svoj zenit. S tobom sam otkrila sve što sam mogla o sebi, i tek sad mi je jasno da mi taj osjećaj punine, kažem joj, više nitko ne može uzeti. Možda se tako osjeća strijelac kad postigne savršen pogodak i nakon toga može živjeti miran. Prava lopta, pravilno naciljana. Nakon niza dodavanja u njegovim je nogama i on zabija. Ti si jedini od kojega sam cijela, ne raskomadana. Ne nesretna. Taj osjećaj da si me ucjelovio. Da sam sad spremna, ako treba, dalje ići sama.

***

DOSTOJANSTVO

Voljela sam ovu zimu. A posebno Božić, jer si se javio, nakon dvije godine. Sjedila sam lijepo odjevena, za ukrašenim blagdanskim stolom. Ostali članovi obitelji rasporedili su se po sobama, a ja sam pila Coca-Colu iz kristalne čaše i vjerojatno sam bila u malo povišenom stanju. Baš kao da se rodilo dijete Isus u što nisam, međutim, sigurna. Sigurna sam samo u Boga Stvoritelja i u to da je riječ bila u početku svega. Isusa nikad nisam mogla shvatiti. Nije mi nikada bio blizak, kao što su mi, primjerice, sveta Faustina i još neke svetice. One koje su pisale. Blizu je Uskrs, kad jedemo šunku i svi smo lijepo odjeveni. I stol je blagdanski ukrašen. Ja ću opet piti Coca-Colu iz kristalne čaše i osjećat ću svečanost života koji je najljepši kad je dostojanstven. Mislim da sam se u tu tvoju osobinu najviše zaljubila. Ti poštuješ život, iako si jednom rekao da je smrt naša jedina izvjesnost. Kažeš da si bio spreman umrijeti. Sve to pamtim još od ovog Božića i te mi riječi ne izlaze iz glave, kao ni to što si proživio. I samo te jedno želim pitati: jesi li ostao isti?

***

MISLI

Misliti znači vrednovati nešto što ne pripada ni građanskom ni malograđanskom ni ruralnom poretku. Jedan se upire oko slike, drugi se iscrpljuje referencama na pogledano i pročitano, treći živi i radi u polju, budi se s izlaskom Sunca i odlazi spavati sa zalaskom. Mišljenje je najsličnije seljačkom načinu života, samo što njiva i oranica nisu stvarni.
Postoji još jedan poredak. Anarhistički. Ovaj svijet ni u jednom aspektu ne odgovara slici o njemu kakvu smo imali kao djeca i mladi ljudi. Plivali smo dugo. I jednog dana izronili, sretni što više nismo u tom zagađenom bazenu. Punom mrtvih riba. Stavljamo klor misli da se ne zarazimo.
Kažem sinu da pišem, on kaže: „Odlično.“ Ali ne prati me, u tome sam uvijek iskonski sama.
Svatko mora kontrolirati svoj unos bakterija. I elektrolita. Oni su važni, gotovo koliko i klor.
Ne smijem dijeliti ništa od ovoga ni s kim. Jednom kad to priopćiš nekome, to više nije tako ohrabrujuće.
Česticu se ne može izolirati. Ona prebiva negdje, ali prestanemo li je promatrati, ona iščezne. Tako kažu neki filozofi, koji možda ne razumiju sasvim fiziku. Ne razumijem je ni ja. Bacam se u tekst, on me razumije.
U bazenu je tako trulo, plivaju samo leševi. I fosili. Moram izbiti do rijeke, do tek rođenog izvora. Volim šetati, ali ne previše. Kad šećem, kažem si: dobro je što šećeš. Kad kuham, kažem si: baš kuhaš ukusan obrok. I kad prođe taj dan, dolazi svetinja noći. Krenem samo misliti. Noć utiša aktivnosti, kojih se inače sve više bojimo. Bojimo se katastra, bojimo se cijena u supermarketima, sveg tog svijeta pribojavamo se jer luduje i ne želi nam dobro. Ali noć je mekoća tijela koje se više ničemu ne opire. Odlazi lagano u san, gdje se, međutim, svašta zbiva. Pišem prije spavanja, da spriječim teške snove.
Zapis možda mora biti spaljen. Gitaru treba razbiti tijekom nastupa. Ali moraš opravdati sebi vrijeme koje si potrošila. Zato si sačuvala zapise.
Skinuli smo danas božićne ukrase. Svijetleće lampice nismo imali na jelki, nego na velikom drvu života. Kuglice, adventski vijenac, sve je to nestalo. I ja sam opet u svojoj kuhinji, u kojoj gori veliko svjetlo nasuprot meni, kao Sunce, i jedna manja, ali ipak pozamašna, noćna svjetiljka, koja glumi Mjesec.

***

OČI

Noge je stavila na stol, leđa su oslonjena o naslon. Čita tekst na ekranu, ali mozak ne može postići kruto stanje. Sve se razlijeva. Njezino tijelo lagano klizi niz naslon. Spušta noge sa stola i uspravlja se na stolici. Ali klizanje se nastavlja. Klizi prema podu, prema vodoravnom stanju. Zamišlja da ulazi u vodu. Tamo se njezino tijelo konačno opušta. Glava se približava trupu, noge nestaju i postaju također dio trupa, a ruke postaju peraje. Umjesto pluća, dobiva šarene balone, poput onih dječjih, ispunjenih helijem. Umjesto stopala, rep. Tanja osjeća riblje tijelo najviše u glavi. Tamo su smještene te oči, nijeme, uvijek ulovljene. Oči koje inače ne vidimo, osim kad su mrtve.
Vrijeme je za odlazak, kaže sama sebi. Plivati daleko, do točke u kojoj je ispred tebe samo plavetnilo. Odlazak od svega, privremen, ali iscjeljujući. Odlazak bez kojeg bi riba uginula. Prvo bi joj se sasušile kosti. Zatim bismo otopili njezine oči. I naposljetku rep. Njega bismo otrgnuli. Na samom kraju, ribe bi nestalo. To je, dakle, to. Zov nestajanja. Naličje želje za životom. Žudnja za stapanjem ipak ima i svoje duboko podrijetlo. Jer kruži oko najveće dubine, oko naše smrti.
Naglo se uspravlja u stolcu. Zvoni mobitel. Javlja se i smije. Želim ti predivno proljeće! kaže svojem prijatelju. I dalje je nasmijana. Šarene pruge povlače se s kože. I plivaća kožica između prstiju. I te oči, konačno, postaju ljudske.

___________________________________

IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1990. godine komparativnu književnost i engleski jezik i književnost.
Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva.
Pjesme su joj prevođene na engleski, njemački, slovački, švedski i poljski jezik.
Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Objavila:
Naizgled (AGM, 2007.), zbirka pjesama
Južne životinje (AGM, 2010.), zbirka pjesama
Danska H2O (AGM, 2012.), poetska drama
Crno pismo (Algoritam, 2015.), roman
Kao kiša (Hena. com, 2017.), roman
Igra istine (Hena.com, 2019.), roman
Početak zrelosti (V.B.Z., 2020.), zbirka pjesama
Cesta za tar (Meandarmedia, 2022.), zbirka pjesama
Zapisi ribljeg repa (V.B.Z, 2024.), prozni zapisi

ROMAN LUCIJE ŠVALJEK “USPAVANKA ZA ELIZU”, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Biblioteka Zvonko, 2024; ulomak

proza

Jednog jesenskog jutra Mirko Poriluk usporenim je koracima hodao seoskom cestom pušeći cigaretu. Seoske žene isprsile su se na plotove kad je prolazio selom i dovikivale razne prostote. Glavna za takve budalaštine bila je Jagica, a kasnije joj se pridružila i Anka.
– Mirkec, kaj pa ti se med nogami skriva?! Je i dolje neki klobuk? – upitala je Anka.
Jagica je uzimala vodu iz bunara kad se Poriluk zaustavio ispred njene kuće. Odložila je teške kante na pod i zagledala se u Poriluka.
– Kaj hočeš, črvljivec gerdi?! Mekni se od moje ljese, od moje hiže! E si me čul?! Te cigaretljin bum ti h gubec narevala… Verni se gore h Černu hustu! – vikala je Jagica.
Poriluk nije ništa odgovorio. Popravio je veliki klobuk, a plavo odijelo zaplesalo je na njemu kad je malčice zapuhao vjetar. Bacio je opušak cigarete, stao na njega čizmom i posegnuo u džep za rupčićem. Obrisao je smežurano čelo koje se skrivalo ispod klobuka i polagano spremio rupčić natrag.
– Znam vse, Jagica. Znam kak ste pesa od pucice hbili. Bokca ste zatukli z lopatu i iza štale na gnjoj zakopali – mirno je progovorio.
– Kaj si ponorel, si se ludih gljivi najel?! Mekni se od moje ljese! Impa vsi h selu znaju po kmice z huste ide van, do pesima čavle zabija h mozak i tira ljude da se h štale obesiju!
– Jagica, sramota vas budi. Gde vam je hnučica? Ste joj morti rekli gde je njezin pes?
– Prvi gerdomu vragu! Eto ti gde je! Zdej me pusti na miru i nek te vrak nosi, črvljivec prokleti!
Eliza se skrivala ispod odškrinutog kuhinjskog prozora i čula cijeli razgovor svoje bake i Mirka Poriluka. Bila je spremna oprostiti baki što nije poštedjela njezinu najdražu kokoš jer je znala kakva sudbina čeka kokoši u selu. Nije mogla vjerovati da bi baka ubila psa koji je do nedavno bio štene. Mali Lav joj nije napravio ništa nažao. Eliza je bila prestravljena. Sumnjala je u baku jer je znala da ne voli kad se igra sa psom. Bojala se što bi joj baka mogla napraviti ako je neće slušati. Skutrila se ispod prozora i položila glavu na koljena. Srce joj je počelo ubrzano lupati, a ruke su joj se tresle. Mogla je čuti zvukove Porilukovih radničkih čizama koji su polako jenjavali.

***

Te večeri Eliza nikako nije mogla zaspati. Nije ju smirila ni melodija balerine na navijanje. Cijelu noć nije prestala kašljati. Probudila se tužna i izmučena, no pod svaku cijenu željela je saznati je li Jagica zaista toliko zla da je ubila njezina psa. Najviše od svega željela je da joj Poriluk vrati majku, ako je uopće živa. Svaki trenutak u kući za nju je bio ispunjen sumnjom i strahom. Kašalj joj se pogoršao otkako je ostala bez ljubimca, a dane je provodila u samoći. Više nije imala nikoga na svijetu.
Počela se sve više bojati bake. Više se nije usudila pitati smije li ići kod mosta na igranje. Bila je uvjerena da bi joj baka mogla nauditi ako zakasni kući. Sve više ju je tištila pomisao da je Jagica zla poput maćehe iz priče o Snjeguljici.
Dani su prolazili, a osjećaj gađenja prema baki postao je nepodnošljiv. U mislima su joj se vrtjeli prizori mrtvog Malog Lava, a noću je čula njegove jecaje u snovima. Strah i sumnja postali su joj prevelik teret i znala da je mora nešto poduzeti. Skovala je plan. Svaki je korak detaljno prolazila u mislima, čekajući trenutak kad će baku omamiti san. Nikad ne smije saznati da se iskrala. Odlučila je saznati istinu, čak i ako to znači suočiti se s Porilukom u Crnoj šumi. Naumila je ponuditi baku i oca u zamjenu za majku i nadala se da će pristati. Znala je da, jednom kad zakorači u Crnu šumu, možda za nju više nema povratka.
Eliza se iskrala iz kuće točno u ponoć. Osjećala se kao prava Pepeljuga, samo što je umjesto staklenih cipelica obula iznošene tenisice. Uzela je stari fenjer iz podruma. Pažljivo je otvorila prozor i stala na donji okvir, čvrsto se pridržavajući za rub. Prozor nije bio visok i noge su joj gotovo dodirivale tlo. Otpustila je stisak i tiho se spustila na tlo. Magla je te večeri bila neobično gusta. Bez fenjera bi se sigurno putem izgubila. Dok se spretno penjala na brijeg prema Crnoj šumi, njezina pidžama s medvjedićima nije ju previše grijala. Stigla je do najdubljeg mraka. Začula je dubok glas, a fenjer joj je skliznuo iz ruke.

H megli ja živim…
Vrganj sam h husti!
Zapamti!
Ničeg se ne bojim…

– Pucka, luda pucka… Kam te vrak nosi?!
– Mirko? Mirko Poriluk? – oprezno je izustila.
– Ja sem. Gdo bi drugi bil. Nema nikuga drugoga h Černoj husti. Nemaš se čega bojati, pucica! – rekao je Poriluk, a Eliza se stresla od straha kad je zakoračio prema njoj.
– Znam ja jake dobre kaj o meni govoriju. Da sam hbil tvoju mater, da pijem ljudima mozak i hičem ih k bijesnim ljesicami… Same bedastoče! Pak mi je sega toga dosta! Rajši se z ljesicami spominam nek z ljudi. Ljepe mi je tople pod mahovinu i nigdar nisam lačen!
Eliza je uzdahnula od olakšanja jer je uspjela pronaći svoj fenjer. Stvor ispred nje bio je velik poput čovjeka.
– Čula sam kaj ste se ti i moja baka spominali… Zdej mi reči, gde mi je mama? Je živa? Kaj si joj napravil? – tužno je upitala Eliza i oprezno se udaljila od Poriluka. I dalje je čvrsto držala fenjer u rukama i nije mu se približavala.
– Dete drago, nemaš se čega bojati. Mater ti nije h Černoj husti, sele poveda gluposti i nebuš ju tuj nigdar našla. Babica je hbila tvojega pesa, ali bum ga oživel! Buš se z njim igrala h mojoj husti! – rekao je Poriluk, a Eliza ga je znatiželjno pogledala. Zamislila je kako bi bilo lijepo da je Mali Lav ponovo živ.
– Oživel sam pese z sela! Pese koje su hbijeni iste kak i tvoj – dodao je ponosno. Eliza ga je sumnjičavo pogledala, još uvijek nedovoljno uvjerena.
– Dokaži! – rekla mu je, a on ju je pozvao do gnoja iza bakine staje.
Pažljivo ga je slijedila dok su hodali niz brijeg. Dok su se polagano spuštali, dim njegove cigarete stapao se s maglom. Eliza je fenjerom osvjetljavala put i ubrzo shvatila da su stigli do Jagičine staje. Provirila je u kokošinjac, iz kojeg se nije čuo niti jedan zvuk. Kokoši su spavale dubokim snom, a njihova tijela nadimala su se ispod gustoga perja.
Poriluk je ušao u gnoj i pružio Elizi ruku da se popne preko zidića. Svijetlila je fenjerom dugo i strpljivo sve dok je napokon ugledala beživotno tijelo Malog Lava. Svijetlosmeđe krzno izdvajalo se iz mora gnjilih rajčica, luka, krumpira i kokošjih glava. Dok je Poriluk podizao psa u naručje, Eliza mu se uspjela približiti. Silno je željela saznati zašto skriva lice i oprezno je posvijetlila fenjerom ispod njegovog klobuka. Lice mu je bilo prekriveno crvima koji su izlazili iz njegovih ušiju i očiju. Crvi su gmizali, ostavljajući za sobom tanke tragove sluzi. Neljudsko lice ispred nje izgledalo je kao prljava spužva za suđe. Ipak je istina sve ono što govore. On je ružni i opasni vrganj bez srca, šumska prikaza stvorena od sotone. Dok je u rukama držao izmrcvarenog psa, na pseće tijelo okomili su se ružni crvi s njegova lica. Eliza je vrisnula i htjela pobjeći natrag u kuću, ali Poriluk ju je čvrsto zgrabio za ruku.
– Pucica… Stani!! Nejdeš ti nikam!!

***

Inspektor je navukao svoje blijedožute hlače gotovo do prsa. U džepu hlača nosio je češljić. Često bi ga koristio da zaliže masnu kosu, uvijek u lijevu stranu. U selu je zbog frizure bio poznat kao onaj kojeg je polizala krava. Njegove velike pepeljarke bile su vječito zamrljane jer ih je brisao istim rupčićem u koji je puhao nos. Istraživao je tko je iz sela otrovao mačke, čiji je pas pojeo susjedovu kokoš i bavio se raspodjelom njiva.
Inspektor je osobito volio seoske spletke i bio je na svakom sprovodu isključivo zbog hrane. Svaku situaciju u kojoj bi se našao pokušavao je okrenuti u svoju korist. Bio je isto tako lijen i proždrljiv kao i njegova žena. Njih dvoje prigodom svake svađe jedno su drugome prijetili nožem, a hranili su se kod inspektorove sestre Jagice. Jagičina je kuća bila udaljena od njihove samo nekoliko koraka.
Inspektor je pokucao na Jagičina vrata i usput se češkao po nosu. Običavao je nosom proizvoditi svakojake zvukove i glasno je gutao slinu. Kad se bojao i kad je bio udubljen u posao, nos mu je fijukao dok je kroz njega uvlačio zrak.
– Seeekica, dej otpri vrata! – odgovora nije bilo, pa je počeo jače vikati.
– Jaaaagaaa, dej otpri vrata, megla mi smeta za očale… Jagica, prosim te! Ja sem, Jaaagica!!
Odlučio je pričekati nekoliko minuta. Jagica je otvorila kuhinjski prozor.
– Po kaj si došel, prasec? Si lačen morti?! Pusti me da se naspim, neču videti nikuga z ovuga prokletuga sela… Več nigdar! Jesi me čul?! Nigdar!!
– Kaj se dogodile, sekica?! Zakaj si huda?
– Zakaj sam huda?! Zakaj sam huda me pitaš, lakotnjak jeden?! Pa morti zate kaj mi je hnučicu Poriluk zel i mozak joj spil!! Morti ju zdej dok se spominame med mahovinu zakapa i hiče njezine ruke k ljesicami… Zate sam huda! Mešter bu me hbil jer ju nisam dobre pazila!
– Otpri mi vrata, lačen sam! Jesi me čula?! Moraš mi vse povedati, moja Jagica…
Jagica je duboko uzdahnula, a njezini žuti zubi ljeskali su se u inspektorovim naočalama. Ispričala je bratu kako je spavala kao zaklana dok je nije probudio jak vrisak. Uzela je malu lampu iz ladice i brzo otišla na dvorište. Kad se spustila na seosku cestu, vidjela je Poriluka kako odvodi Elizu u Crnu šumu.
– Poriluk i Eliza su bili na bregu! Eliza je kričala kak da ju vragi mučiju! Ščampil ju je za ruku i h hustu je pobegel! Nisam nič mogla napraviti! Zel ju gerdi črvljivec! Mešter bu me hbil, htergnul bu mi saku kost!
– Poriluk je Elizu h Černu hustu otpeljal?! Prokleti grdilnjak!
– Još nisam Meštru povedala! Furt mu govorim da se igra pri mostu…
– Nebu dobre, moja Jagica! Poriluk je prokleti! Prokleta je i megla! Nek me rajši vrak h koruzu zeme nek da idem h Černu hustu!
– Furt si bil slepi kak miš! Najdi pucicu kak god znaš ili nebum več nakuhavala! Meštar bu me hbil, je ti jasne?!
– Sekica, smiri se… Vse bu h redu – rekao je inspektor ne vjerujući svojim riječima.
Inspektor, koji nije planirao zakoračiti u Porilukovu šumu, polagano je krenuo natrag do svoje kuće.

_______________________________________

LUCIJA ŠVALJEK (Zabok, 1995.) odrasla je u Radoboju, mjestu blizu Krapine. Osvojila je prvu nagradu Gjalski za srednjoškolce 2013. godine. Sudjelovala je na nekoliko pjesničkih tribina (Učitavanje, Pamela, Govorimo glasnije). Objavljivala je poeziju (časopis Republika, portali ZgKult, Eckermann, Anna Lit, Čitaj mi) i prozu (portal Booksa i Kritična masa). Otvorila je Noć knjige u Zadru 2021. godine i predstavila kolumnu Kaj ti stara radi Zadar? Dobitnica je nagrade Zvonko 2024. godine za najbolji neobjavljeni rukopis romana za mlade Uspavanka za Elizu.
Živi i radi u Zagrebu.

književna premijera: ROMAN SNIJEŽANE MATEJČIĆ “KAD SAM PROČITALA PLAVU BILJEŽNICU”, Naklada Fragment, Split, 3/2025; ulomak

proza

Iznenadio me sitni sijedi sedamdesetogodišnjak – ni traga nekadašnjoj auri koja me je kao dijete držala podalje od mučaljivog, uvijek ozbiljnog „čika Bogojevića“, koji je krao naše moguće vrijeme s tatom. Neugodno mi je jer ga molim da se sjeti vremena koje bi vjerojatno radije zaboravio. Ali, srećom, dočekao me srdačno, spreman saslušati me. Teta Francika smjesti nas na ugodno zasjenjen trijem i povuče se. Čika Bogojević pogleda me očima iz kojih zrači naklonost i mekoća koju ne poznam od ranije. Dok se spušta na stolicu, uzdahne i čeka.

‒ Ne znam što bih s tatinim nedovršenom rukopisom. Pisao je dnevnik po sjećanju, ali tako detaljno da vidim slike dok čitam. Vi ste jedini s kojim mogu razgovarati koji je tamo bio s njim.

Namješta se na stolici, stavlja ruke na naslon i pogleda me.

‒ Znao sam da Vlado piše o Golom otoku. Rekao mi je. Dao mi je pročitati nekoliko stranica. Ja se ne sjećam toliko puno detalja. Ispričat ću ti koliko se sjećam.

Njegova dotad uspravna leđa povlače se na naslon stolice.

‒ Uhapsili su me 25. srpnja 1952. godine dok sam bio u vojsci, u školi rezervnih oficira u Požarevcu. Imao sam nepune 22 godine. Dopratili su me u UDB-u* u Požegu. Tada je šef bio Tunja Brkić. Paradoksalno, jer taj mi je čovjek 1941. godine bio učitelj u Poljanskoj, gdje sam išao u osnovnu školu. Jednom nas je sve poveo u crkvu u Stražeman, bez obzira koje smo vjere bili. Sjećam se dobro jer do tada nikada nisam bio ni u jednoj crkvi. Kada sam ušao, njena mi se unutrašnjost činila nevjerojatnom, pogotovo oni kipovi. Nikada prije nisam to vidio. Počeo sam okretati glavu i gledati okolo i uvis, prema podiju s kojega su pjevali. Brkić je vidio da sam nemiran i ošamario me. Kada su me 1952. godine dotjerali pod vojnom pratnjom u UDB-u, Tunja je navečer došao u njihovo sjedište i ponovno me ošamario. Nisam ga isprva prepoznao. Samo su mi rekli da je šef, a kasnije sam povezao 11 godina staru priču iz vremena NDH i ovu iz UDB-e.

Slušam ga pozorno, ali povremeno odlutam i u mislima prolistam tatin rukopis tražeći podudarnosti. Onda se brzo priberem; ne smijem to raditi jer primijetit će da mi misli lutaju i možda to protumačiti kao nepoštovanje, zbog čega će mi možda prešutjeti nešto što želim čuti. Uspravim se i čvršće stisnem olovku. Njegov glas ne odaje nikakve emocije. Zvuči kao da čita neki naučen tekst koji ga se ne tiče.

‒ Među prvima sam doveden u zatvor. Sljedećeg dana doveli su Vladu, Abrama i ostale. Još je živ jedan od onih koji su me ispitivali. Poslije je bio osuđen na četiri i pol godine kao kriminalac, istjerali su ga iz službe, pa je bio trgovac. Nije bitno ime. Živi u Požegi i slobodno hoda. Srećem ga svaki dan, ali ne gledam ga.

Zastaje s pričom kad teta Francika uđe na trijem s čašama soka od bazge. Razmijenimo tek dvije-tri riječi, pohvalim sok kojeg se sjećam iz djetinjstva. Čim ode, priča se nastavlja.

‒ Iz Požege su nas, povezane lisičinama, pod stražom prevezli u Zagreb. Sjećam se nekog Pere Baričevića koji je bio poslanik u Skupštini, član Hrvatske seljačke stranke. Ne znam je li se u vlaku našao slučajno, ali znam da nam je htio dati novaca, no pratitelji nisu dopustili. Vidio sam da mu je bilo žao. Sažalio se nad nama jer smo takoreći bili dječaci. U Zagrebu smo s grupom drugih zarobljenika nekoliko dana bili u jednoj prostoriji na Savskoj cesti. Poslije su nas spojili s drugom grupom. Jedan dan, mislim da je to bilo 20. rujna, kamionom su nas odvezli na željezničku stanicu. Vozio je preko željezničkih šina do jedne kompozicije, stao natraške uz vagon i tu smo samo prešli iz kamiona u vlak; ništa drugo nismo vidjeli. Samo smo čuli da je u vagonu još političkih zatvorenika koje je ondašnji režim Josipa Broza transportirao na Goli otok. Vlakom smo išli do Bakra, a iz njega su nas trčećim korakom tjerali na brod. U potpalublje su nas bacali naglavce. Nisam nikada do tada vidio brod. Među onima koji su nas na Golom tukli i maltretirali bilo je i Požežana. Neću im spominjati imena, jer njihova su djeca živa, i da se to obznani javno, sigurno bi ih psihički i emocionalno opteretilo.

Zastao je udahnuti, a ja, ne razmišljajući treba li mu stanka, nestrpljivo pitam:

‒ Zašto se i danas šuti o tom političkom logoru?

Nevjerojatan je, ne treba mu vremena kako bi mi odgovorio. A zašto bi mu i trebalo, kad je imao gotovo čitav odrasli život vremena razmišljati?

‒ Goli otok zvali su domom za preodgoj, to je bio službeni naziv. I tu smo bili pod prismotrom, a svaki od nas morao je ispovjediti grijehe koji su ga doveli na to mjesto. Neke od nas drugi su politički zatvorenici po naređenju tukli i maltretirali. Malo se detalja sjećam, jer nisam mogao shvatiti kako isti zatvorenici, kao što smo mi, tuku druge. S vremenom mi se razjasnilo kako su bili primorani, ucijenjeni. Vršili su pritisak na njihove obitelji, djecu. Nikada poslije nisam govorio o tome niti sam htio objelodaniti da sam bio tamo. Bilo je tu puno srama. Poslije 1985. godine često sam o tome razgovarao s Vladom, ali potiho, premda je tada već bilo manje opasno imati svoje mišljenje.

Primjećujem da se ponovno uspravio na stolici, kao da je spreman još jednom braniti pravo na vlastiti politički stav. Znam da bi ga moje sljedeće pitanje moglo obeshrabriti, ali ne odustajem:

‒ A jeste li o tome razgovarali sa svojom suprugom, djecom?

‒ O tome nisam nikome govorio jer bilo je zabranjeno ‒ odvrati, zastane kao da i sam pokušava razumjeti, pa nastavi: ‒ A pratili su me cinkeri koji su čak pokušavali provocirati. Bio sam tamo 18 mjeseci i još dva mjeseca u istražnom zatvoru u Požegi i Zagrebu. Vlado je dobio 20 mjeseci Golog otoka, valjda zato što je radio na kojem smo slušali Radio Moskvu bio njegov, ne znam. Nismo mi bili nikakvi rusofili, nego se nismo htjeli pokoriti pojedinim požeškim vlastodršcima, opirali smo se i zato smo tamo završili.

Gledam ga, oči mu ne odaju godine. Kao da je opet buntovni dvadesetogodišnjak. Riječi mu zvuče kao ispljunute.

‒ Bili smo protiv onoga što su pojedinci radili, vukli sebi na bazi raznih lutrija i sličnoga. Kad se takvima suprotstaviš, završiš na Golom otoku. Normalno da smo bili protiv takvog sistema i takvog ponašanja partije.

Njegova šutnja govori da je s tom temom gotovo.

‒ A kad ste se vratili? Kako je bilo živjeti s tim iskustvom?

‒ Dan prije isteka kazne rekli su mi da drugi dan idem kući, a na dan otpusta dobio sam i zaradu – hiljadu dinara za 15 i više sati rada dnevno u 18 mjeseci. Za polovicu toga novca kupio sam cigarete za poznanike koji su ostali iza mene. Bilo je to, doduše, opasno jer su te mogli vratiti. Za ostatak novca otputovao sam natrag u Požegu. Nakon godinu dana našao sam neki posao, jer imao sam završenu gimnaziju i veliku maturu, a šest godina poslije upisao sam i ekonomski fakultet, s kojeg sam prešao na višu ekonomsko-komercijalnu školu u Banjoj Luci, gdje sam diplomirao. Cijeli sam život imao problema s partijskim i UDB-inim strukturama jer nisam mogao šutke prijeći preko stvari koje sam vidio da se događaju. Svi oni sada su već pokojni. Znao sam da me prate, primijetio sam. Neki su me i upozorili da pazim, ali da ih ne odam. Pratili su sve koji su bili tamo. Svakoga tko je nekom partijcu bio sumnjiv mogli su staviti pod prismotru. A što se tiče naše grupe, nas Požežana koji smo otjerani na Goli otok, najviše sam se družio s Vladom. Abram je umro 15 – 20 godina poslije; rekli su da ga je žena ubila, ali i do tada smo se rijetko sretali. Milić je odselio, mislim negdje u Bosnu. On je bio slabić, bolestan, svašta je prošao, roditelje su mu poklali na Zvečevu 1941. godine i uspjeli su ga slomiti u UDB-i. Mislim da je Vlado poslije, kad je otvorio klesarski obrt, napravio spomenik njegovim roditeljima na cesti kraj Zvečeva. Nakon Golog otoka jedino sam s Vladom kontaktirao, a od nekih sam bježao jer znao sam kako su se tamo ponašali.

‒ Čitala sam da su neki bivši logoraši dobili obeštećenje.

Cinično se smješka i nastavlja priču s dozom gorčine u glasu:

‒ Kad je Tuđman objavio amnestiju, rekao sam Vladi: „Hajmo pisati. Dobit ću veću penziju“. On je rekao da neće. Ja sam se javio, ali predmete su rješavali kojekakvi nacionalisti, pa su me odbili. Žalio sam se Upravnom i Ustavnom sudu da me odbijaju zato što nisam Hrvat, ali i na Ustavnom je sudu to rješavala klapa nacionalista. Nisu mi priznali nikakvu odštetu, ni radni staž za vrijeme provedeno na Golom otoku. Ispada kao da tamo nisam ni bio, zato što sam po nacionalnosti Srbin. Znam da su nekim Hrvatima koji su bili dolje priznali staž, a udovica jednog požeškog robijaša dobila je njegov dodatak na mirovinu. Ali oni su bili Hrvati, to je sada takva politika. Znam da bih se mogao javiti na Europski sud za ljudska prava, ali neću. Teško onom čovjeku i narodu koji mora tražiti pravdu izvan svoje domovine.

Stisnute čeljusti glasno proguta slinu pa odvrati pogled. Znam da sam na skliskom tlu, da grebem po starim ožiljcima, ali moram postaviti još jedno pitanje.

‒ Koliko po Vama vrijede gotovo dvije godine života dvadeseto godišnjaka? Kakva bi naknada bila pravična?

Čini mi se da me na tren pogledao u nevjerici, ali pribrao se dubokim udahom i tek potom odgovorio:

‒ Radio sam do 1991. godine kada sam, što milom, što silom, morao u mirovinu. Žena i ja živimo od mirovine. Srećom smo u svojoj kući, a imam na selu malo zemlje, voćnjak jabuka i šljiva. Godinama sam pekao rakiju, ali neću više, jer ne mogu je prodati. Pokušat ću prodati šljive ove godine, ako netko bude htio. Imao sam i stado ovaca, ali nemam više snage brinuti o toliko stoke. Ostalo mi je pet, šest ovaca pa ih svaki drugi-treći dan obiđem. Imam o čemu voditi brigu, a tamo mi je mir, pa mogu razmišljati. Bio sam strastven lovac, kao i Vlado, ali ne idem više ni u lov. Devedeset i prve oduzeli su mi sve lovačke puške i nikada ih nisam dobio natrag, kao ni naknadu za njih. Žalio sam se, ali nije pomoglo.

Širi ruke u tišini. Nema se tu što više reći. Gledamo pred sebe. Posežem za sokom, otpijem i vraćam naš razgovor na ono zbog čega sam došla.

‒ Tata nije uspio završiti svoj dnevnik. Na zadnjoj stranici napisao je „opisati 101“, ali nije stigao. Znate li vi što je to?

On spremno odgovara:

‒ Žao mi je, ne znam. Možda bih trebao bolje razmisliti. Ali jesi li sigurna da negdje u kući nema još tih stranica njegovih sjećanja?Potraži dobro.

* * *

Vlado Bogojević odgovorio me od nauma da razgovaram s djecom nekadašnjih zatvorenika. Rekao je da od njih ništa ne bih saznala jer oni koji su prošli Goli otok o tome nisu ni s kim razgovarali. O tome se nije ni šaptalo. Ni tata o tome nije govorio pred nama. Svoja sjećanja zakopao je duboko, a kad je došlo vrijeme da ih otkopa, izašla su netaknuta. Koliko god pokušavala, ne mogu se sjetiti kako
sam uopće saznala da je bio na Golom otoku. A kad sam pročitala njegov rukopis, htjela sam saznati i ono što nije stigao napisati: kako se vratio s Golog otoka i kako je upornošću, tvrdoglavošću i voljom svoju kaznu pretvorio u zanat. Bio je suzdržan u pokazivanju osjećaja. Nakon svega što je doživio, teško da je mogao biti drugačiji. U moj i odgoj moje mlađe sestre Nataše unio je osjećaj za pravednost, odvažnost, odgovornost za vlastite odluke i izbore.

Istodobno intenzivno proživljavam tatinu i pokušavam iznjedriti svoju priču. Kako napisati nešto što će uz njegov dnevnik uopće imati smisla? Teta Đurđa, sestrica koju je tata jedinu pozdravio na odlasku na Goli otok, rekla mi je da se sjeća nekih stvari nakon njegova povratka. Vlado Bogojević rekao je rečenicu-dvije. Mislila sam da bi to moglo zadovoljiti moju znatiželju. Ali nije dalo odgovor na pitanje kako dovršiti priču, ispisati knjigu. Tata mi je rukopis ostavio s povjerenjem da ću znati što treba učiniti. Što god mu dodala, mora biti važno. I ne samo meni.

Znam kako većina onih koji danas usputno spominju Goli otok kao kaznu za ovo ili ono uopće ne znaju kakvo je to mjesto uistinu bilo. Ne znaju da su ljudi osuđeni na administrativne kazne na Golom otoku bili logoraši i ne znaju što su ondje trpjeli samo zato što su se usudili misliti. Zato ću napisati našu zajedničku, svoju i tatinu, priču političkog kažnjenika s Golog otoka. Vjerojatno neće biti najbolja, ali dodat će detalj kolektivnom sjećanju i pomoći da se politički kazamat ne zaboravi nebrigom ili pretvaranjem u turistički lunapark. Da ostane zapamćen kao mjesto gdje su kažnjavali one koji su mislili drugačije.

‒ Duga je ta priča o Golom otoku ‒ rekao je Bogojević.

Nisam tu njegovu rečenicu odmah razumjela. Sad znam da jest duga onoliko koliko je dug životni vijek bivših uznika, ali i njihove djece, jer i njih je obilježila. Možda i njihove unuke, koji o tome i ne slute. Moja priča mora pokazati kako pipci toga mjesta ulaze u DNK i na koji način oblikuju ljude. Ta „duga priča“ ožiljak je na tkivu društva, kao onaj na ljudskoj koži od kozica, čiji se virus začahuri u mišiću i nikad ne znaš kad će ponovno buknuti kao herpes.

Bit će to priča u priči. Sjećanja koja je nekadašnji politički zatvorenik oživio možda u potrazi za onim što mu je zatočeništvo učinilo i moja potraga za onim iz njegove uzničke baštine što je možda odgojem prenio na mene. Forme u kojima se manifestiraju naši životi neumitno se ponavljaju. Teško možemo izmisliti originalan način življenja. Sve je već viđeno. Jedino se po sadržaju možemo razlikovati, jer on govori tko smo i kakvi smo zapravo. Ovdje su dva sadržaja. Vrlo slična i potpuno različita. Jedan je nastao na izvorima drugoga. Kad sam počela živjeti s tatinim rukopisom, svako zavirivanje u ispisane redove izazivalo je tjeskobu, bol, suze. Otkad pišem svoju priču, čini mi se da zavirivanje u tatinu bilježnicu budi moje uspomene i donosi čitav raspon različitih osjećaja. Konačno je mogu otvoriti samo kako bih provjerila boli li još.

____________________________________

SNIJEŽANA MATEJČIĆ najveći dio profesionalnog života bila je dopisnica regionalnih novina Glas Istre. Posljednjih osam godina do umirovljenja bila je voditeljica projekata u Društvu „Naša djeca“ Poreč. Veliki dio života je feministkinja, mirovna aktivistkinja, angažirana na zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda. Nakon umirovljenja vratila se novinarstvu kroz autorski angažman u porečkoj elektroničkoj publikaciji parentium.com.

fotografija autorice: Ana Knežević

KRATKA PRIČA AIDE ŠEČIĆ NEZIREVIĆ: RABIJA ILI TA DJEVOJKA

proza

Rabija navuče štrample, navuče suknju, zakopča je i namjesti je u struku. Ode u kupatilo, u potkošulji i grudnjaku. Stane pred majušno, mrljama istačkano ogledalo. Provuče češalj kroz tamnu, prosijedu kosu, u šaku skupi dlake, baci ih u plastičnu žutu korpu za otpatke. Tek onda obuče bluzu, plavu, s malenom kragnom. Diše duboko i nemirno. Prije nego što se počela spremati, ogulila je krompir. Isjeckala ga na fine, ravnomjerne kockice. Potopila ga u šerpu s vodom, da ne potamni. Skuhala je rižu za sutliju i isjekla povrće za salatu. „Idem ja u čaršiju“, vikne. Zalupi vratima.

Na strmim stepenicama obuva cipele. Kremasto su bijele, takva je i tašna. Rabija je uvijek bila gospođa. Tako su govorili u Donjem Vakufu. Ljepotica. Takvu ju je i on vidio onog proljetnog dana u vozu. Rekao joj je. Da se njome nije oženio, nikad se ne bi oženio. Kasnije ju je trudnu gonio seoskim putem. Pala je u nesvijest, u debelu sivu prašinu. U naručju ju je nosio do kuće i plakao. Koljena su mu bila prljava od klečanja. Više neće piti. Onda je rodila. Pa je otišla sestri, ratnoj udovici, jer je lagao. Onda je plakao, neće više, stvarno. Pa mu se s djetetom vratila. Ženu raspuštenicu svako želi opipati, omirisati. Bolje je imati svog čovjeka, pa kakav je, da je. Bio je željezničar, vodio ju je u Italiju. Vijugavim su se stepeničicama penjali u sobu u Napulju. Sviđao joj se Napulj, njegove uske ulice i veliki plodovi naranči, blještava bjelina plahti na štrikovima. Djeca prljavih tabana što su šutirala krpenu loptu podsjetila su je na sestrića, ratno siroče. Zagledala se u krasno porculansko posuđe u izlozima i pod ruku uzela nekog Talijana. Kad je shvatila da to nije on, vrisnula je. Talijan se smijao. On se smijao. Slikali su se pored statue lava na trgu Signiora u Firenci. Nosila je bijelu haljinu sa crnim tufnama. Šantung svila. Držao ju je oko struka. Opet je rodila. Opet je lagao. Pamti miris podruma, pamti ga i Emina. O tome katkad progovori. Prigovori.

Spusti se niz stepenice. Glatke su i sive, svježe pometene, prestrme. Kuću su gradili na mjestu stare neke građevine. Uklopili se u postojeće zidove. On je uzeo kredit. Onda je umro od infarkta. Zaspao je na balkonu. Zvala ga je da ruča. Emina nije plakala. Ona jeste plakala. Kako neće za čovjekom svojim plakati? Nije naslijedila njegovu penziju. Imala je četrdeset tri godine. Emina se zaposlila prije diplome. 

Tijelo joj se, gojazno, ljulja dok prelazi preko popločanog dvorišta. Otvara kapiju, nisku i zeleno ofarbanu, farbala ju je minulog ljeta. Susjede sjede pred kućama, na drvenim klupicama, u raznobojnim vunenim puloverima. Stružu nanulama. Srču kafu, puše cigarete. „Merhaba. Dobar dan“. Požuri preko ceste. Prođe kroz Bijelu mahalu. Tu su se znojne kuće od ćerpiča savile do zemlje. Miševi se u tim grbavim nastambama kote, ljudi žive. „Merhaba. Dobar dan“. Kad prođe poštu, zamaći će u čaršiju. Bijes je nosi, hoda brže nego što bi inače. Dječija robna kuća. Katolička crkva. Biblioteka u koju nikad nije ušla. Emina je diplomirala književnost. Previše čita, oduvijek. Rabija ju je kao malenu plašila sljepilom. Emina joj se poslije rugala. Šta ima ona njoj da priča, četiri završila. Pita i grah najviši su joj domet.

Dođe do pijace. Prečanke donijele piliće, neko joj žustro maše. Evo svježih paprika, gospođo Rabija, evo krompira. Ne. Rabija danas ne vidi. Rabiju ne interesuje. Robna kuća stoji pred njom, krov su joj teške kamene kocke. Njezina je glava teška kamena kocka. Sinoć joj Emina rekla da prestane s rondanjem. Da pravljenje budale od sebe ne pomaže. Da joj je vrijeme da se suoči sa istinom.

Istina, istina. Valjda ona, kao majka, zna šta je istina.

U inkubatoru je bila dva mjeseca. Kući ju je donijela s kilogramom i dvjesto. Hrpa pruća presvučena kožom. Kržljavo mače što su ga jači gurali po dvorištu, po školi. Učiteljica je rano primijetila. Učiteljica je rekla. Glas joj je bio blag. U Sarajevu ima takva i takva škola.

„Pička li joj materina, nek svoju tamo pošalje!“

Emina ju je ubjeđivala. Nije to loše. Nešto će naučiti. Za nešto će je osposobiti. Svako je za nešto stvoren.

„I tebi pička materina!“

Ispred robne kuće je krug zasađen šarenim cvijećem. U krugu živi narodni heroj masivne sive glave. Kaže: Kako ste, gospođo Rabija? Unutra su pokretne stepenice, nepokretne su. Penje se jednu po jednu. Penjanje traje vječnost, Rabija ne žuri. Odjel tepiha. Plave, žute, šarene divovske rolne. Miris konfekcije. Za bijelim pultom ta djevojka. Kosa mišje siva, zaglađena u rep, male srebrene naušnice, čedan pogled. Glumi skromnost. Raspitala se, iz Ruholjića je. Planinsko selo, pravi pizdići. Jedva se konj gore uzvere, zna to dobro, jednom joj je jedna mlijeko i sir otamo donosila. Ni čudo onda nije što je ova rumenka potegla veze. Sve će seljančica za posao u gradu.

Djevojka vidi mušteriju, pa se uzvrpolji, osmjehnu, zagladi kosu. Ustade. Ruke su joj krupne, jake, sigurno je mnogo radila na njivi. Nokti su joj, rospiji, uredno nalakirani.

Rabija pomisli na svoju nesrećnicu, truntavu i lijenu. Ona svoje do krvi izgrize. Nađe ih Rabija po sećiji, po tepihu. Odvratne male polumjesece. Kad su je prije dvadeset dana zvali na razgovor, fino joj je rekla: „Ispravi se. Ne krivi prste. Ne cupkaj kad hodaš. Ne pljuckaj kad pričaš“. Fino ju je i obukla, u pleten crni džemper i crnu suknju. Kad se vratila, pitala ju je: „Kako je bilo? Šta su ti kazali? Hoćel te zvat?“ Mala je šuteći sjela na kauč. Gurnula je kažiprst desne u usta, savila jagodicu, nokat je krcnuo. Rabiji se okrenuo želudac, ali je nastavila. „Jel, bona? Jel? Progovori, mrtvu te, dabogda, ja okrenula prije dana današnjega. Jesil i njima tako šutila?“ Ništa. „Neš, znači, poso?“ Mala se dreknula da je pusti na miru, što je dosadna, posere joj se na posao. Onda je otišla u sobu i zalupila vratima. Staklo je zadrhtalo. Neko je zapjevao: Hej, otkad sam se rodio, sreće nisam imao …

Djevojka želi dobrodošlicu. Kako može pomoći? Rabija skupi snagu, ruke položi na pult. Nagnu se naprijed, unese djevojci u lice. Lice je to mlado i zbunjeno. Tanak sloj narančastog rumenila. Guste šiške iznad obrva. Pod obrvama krupne, uplašene oči. Zelene kao jezero. Lijepa je, pička joj materina. Neka je. Sad će ona njoj pokazati gdje joj je mjesto.

„Ti, seljančice, prodade kravu, pa se zaposli. A moja Amila ostade bez posla. Pička li vam svima materina!“

Rabija onda lupnu dlanovima po pultu, onda se okrenu na peti. Podiže bradu. Spusti se niz pokretne stepenice, u ritmu lupanja vlastitog srca. Tum-tum. Nasmiješi se sebi, bravo. Malu je kučku ostavila da jeca. Neka je. I treba joj. Neka se dobro izrida. Metnula rumenilo, stala za pult, pa misli da je neko i nešto. Izađe iz Robne kuće. Neko je pozdravi. Pita taj neko kako su joj kćeri. Ona se osmjehnu. „Mašallah, obje su dobro“. Prođe kraj cvjetnog kruga, kraj glavatog spomenika koji kaže: Zašto plačete, gospođo Rabija? Pored pijace prođe, pored biblioteke i crkve, kroz ubogu Bijelu mahalu.

Priđe svojoj kući. Zastane.

Pred očima joj slika. Mala sjedi u pidžami, bulji u televiziju, češka se po glavi. Oči su joj krmeljave, nos slinav, pogled tup. Ona, Rabija, kockicama krompira filuje jufku, mota je u rolnu, slaže je u tepsiju, gura u vreo šporet. Emina dolazi s posla. Emina zna. Viče Emina s vrata. Što je išla, što pravi budalu od sebe, je li poludjela ona, šta joj je ta djevojka kriva? Zar joj nije, pobogu, vrijeme da shvati, da prihvati?

Da, trebala bi prihvatiti. Otvoriti zeleno ofarbanu kapiju bi trebala. Popeti se uz stepenice, ući unutra, zatvoriti vrata. Ispeći pitu, razgrnuti veš, oprati suđe. Svašta bi ona trebala.

A i dalje, kao smrznuta, stoji pred kućom.

Strah ju je ući.

_______________________________________________

AIDA ŠEČIĆ NEZIREVIĆ (1978.), rođena je u Zenici, odrasla u Travniku. Piše poeziju, kratke priče, bajke i drame. Učestvovala na Književnom festivalu „Na pola puta“u Užicu, Srbija, Sarajevskim danima poezije i predstavljanju zbirke Biber u Ulcinju, pohađala književne radionice u Barceloni i Marseju, te dva puta učestvovala na Danima Marije Jurić Zagorke u Vrbovcu. Radovi su joj prevedeni na francuski, engleski, malteški, albanski i makedonski jezik.

Živi u Sarajevu, gdje radi kao lektorica.

Objavljene knjige:

 „Lutke“, zbirka poezije, nagrada za poetski prvijenac Zaklade „Fra Grgo Marić“ Kreševo, 2011,

„Vraćanja“, roman, nagrada Fondacije za izdavaštvo, Sarajevo, 2020,

„Kako se mame igraju žmurke“, zbirka poezije, posebno priznanje žirija IK „Presing“, Beograd /Mladenovac, 2024.

Nagrade:

Nagrada Sea of Words 2009. („Irfanova gitara“, priča)

Nagrada Foruma žena Mediterana 2010. („U dimu Sarajeva“, priča)

2. nagrada časopisa „Avlija („Fotografija“, priča)

Nagrada dr. Eso Sadiković 2012. („Čekajući da prestane kiša“, priča)

3. nagrada časopisa Avlija 2012. („Katarina Bosanska“, pjesma)

2. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2017. („Dvije Sare“, bajka)

1. nagrada časopisa Avlija 2019. („Gospođa ministrica“, pjesma)

3. nagrada na konkursu Queer Montenegro 2021. („Pakovanje kofera“, priča)

3. nagrada Udruženja nezavisnih književnika Srbije 2021. („Susret“, priča)

Nagrada Bugojanska vaza 2022. („Sead je odlučio umrijeti“, priča)

Nagrada za najbolji tekst monodrame na festivalu Inbox 2022. („Dva života Zehre Hadžibegović“)

2. nagrada na konkursu Marija Jurić Zagorka 2022. („Ispovijest jedne Majde“, priča)

2. nagrada na konkursu Skribonauta 2022. („Noć radosti“, priča)

3. nagrada Festivala dječije umjetnosti FEDU 2023. („Crvena haljina“, bajka)

1. nagrada na konkursu Marko Martinović Car 2023.(„Esin brat“, priča)

Nagrada poetskog festivala ZANA, Mitrovica 2023. („Kad umre majka“, „Šta sanja“, „Reading Jane Eyre“, poezija)

3. nagrada na konkursu „Musa Ćazim Ćatić“ 2024. („Tri dana mačka Garija“, pjesma)

Pohvaljena na konkursu Metafora 2023. („Poslastica od magle“, priča) i na konkursu Ulaznica, Zrenjanin 2024. („Popila je crnu kafu“, „Nakon“, „Abeceda prijateljstva“, priče). Finalistica je Zagorkinih književnih dana 2025.

Uvrštena u zbornike KC Grad, Pitchwise, Lapis Histrae 2019., Biber 3 i 5, ZANA 2023., Queer Montenegro 2021., Sea of Words 2009., Trenutak kad je meni počeo mir 2023, te u časopis Ulaznica 2024.

NATJEČAJ/KONKURS I ZBORNIK ANTIRATNE PROZE “BIBER 06” – KRATKA PRIČA VLADIMIRE BECIĆ: DJEČAK KOJI JE VOLIO ZVONA, prvonagrađena priča

proza

Tome nije bija ka druga dica.

Ni kad je tek doša u Kampo Kaštelo, a ni posli.

*

Prvo smo mislili da je to zato šta je doša otamo odakle je doša. Ipak, selo je selo, grad je grad.

Onda smo mislili da je to zato šta mu je ćaća bija to šta je bija. Naš čovik je naš čovik, nemoš od tog pobić.

Na kraju smo zaključili da je Tome taki kaki je. I da ga nije briga ni za što drugo već samo za to nesritno zvono o koje se vješa kad god mu fra Lovre da priliku. A prilika je bilo puno, pogotovo u to vrime. Svako malo neki sprovod, svako malo neka misa. Poginija ovaj, poginija onaj. Misa da ovaj ozdravi, misa da onog nađu. Mater je valjda sto rožarija istrošila moleći se tih godina.

Svako je molija za svakoga, moleći se da ne mora molit za nekog svoga. A Tome je zvonija za sve njih.

*

Nismo ni došli iz podruma, već se Tome da na posa. Nakon cile noći pod granatama zadnje šta ti triba u životu je dodatna buka.

„Oćel se on ikad skinit s tog zvona?“ Ćaća nikad nije bija dobre volje kad bi se vratija s terena. Za razliku od nas, on nije bija u podrumu. Di je bija, mater nikad nije pitala, a nisan ni ja. Samo bi se pojavija nakon i sija za stol ka da je cilo vrime bija tu.

„Oće kad ga neko skine.“ Od ujaka san prvog i čuja za Tominog ćaću. Ko je, šta je i zašto je Tome drukčiji od ostale dice.

„Isusa ti, Miro, nemoj tako! Pa nije dite krivo…“ Mater je stavila kavu na stol i čikaru tresnila pred brata joj. Kava se razlila, a ćaća skočija ka da je njega zasulo:

„Šta nije dite krivo? Krivo je šta je živo. Da mu je mater imala zrno pameti u glavi ne bi ga rodila.“

Za razliku od mene koji san se još uvik boja ćaće, mater je davno izgubila strah. Ako ga je ikad i imala. Nit je maću obrisala, nit je novu kavu nalila, već je prišla ćaći i tiho rekla:

„Znaš dobro da mu mater nije imala izbora.“ Makla se od njih ka da su šporki i dodala glasnije: „A vas dva kad prođete to isto, onda mi se javite. Ili ste već proši, ali s druge strane?“

Ćaći se taj tren lice zgrušalo ka korica na mliku. Otvorija san usta da pitam što to znači, ali cila kužina ka da se zamrzla. Skupa sa mnom i ujakom koji nikad ne bi propustija išta komentirat. Ujakom koji je sad šutija jednako ka i ćaća i ja. Mater nas je svu trojicu pogledala, kimnila glavom i rekla:

„Tako san i mislila.“

Bog me ubija ako san tad zna šta je tila reći.

*

Tome i mater mu su došli u Kampo čim je rat počeja. Masa je ljudi tad otišla iz Zadra, druga masa je došla. Ka neka smjena straže. Samo šta se ovdi nije baš zna neki red. Nit se znalo ko je ko. Nit ko je zašto doša. Bar mi dica nismo znali. Ne na početku. Kasnije, kad se počelo pričati, svako je donija od doma po pinkicu pameti.

„Oni šta su sad u barba Mire stanu su pobigli od četnika. Njima su pola familije zaklali.“ Markov je ćaća, ka i moj, otiša među prvima u gardu. Mater mu je dala otkaz kako bi se mogla brinit za dicu. Što je značilo da je cilo vrime bila po kavama i znala sve šta se u Kampu događalo. Ko je otiša, ko je doša, i ono što je nama dici bilo najbitnije: zašto.

„Oni šta imaju masu male dice su isto pobigli. Mater kaže da im je ćaća osta tamo negdi“, dodala je Mare.

„Tamo negdi ka poginija, tamo negdi ka osta svojon voljon ili tamo negdi ne zna se?“ pita je Vito. On je najbolje zna kako je jako bitno kako je neko osta negdi. Njegov je stariji brat osta negdi.

„Ne znaju“, Mare je slegla ramenima, ne gledajući Vitu u oči. Ni za njegovog se brata nije znalo. Sve dok ga nisu donili u komadima. Mater ga je pripoznala po ožiljku od bruha. Pripoznala i nikad više svoja nije bila. A ni Vito, ako ćemo ruku na srce.

„A ovi Tome mali, šta se baca ka blesav na zvona?“ Marko nije čeka da Viti misli krenu tamo di su svima krenile nakon Marinog „Ne znaju“. „Mater veli da nije naš“, doda je, pa sta.

„Ćaća mu je njihov“, Mare se ubacila.

„Pa šta nisu ostali tamo?“

„Zato šta mu je ćaća bija štraca od čovika i prije rata. Tako kaže moja mater“, uključija se Tonči koji je ritko kad ima neku provjerenu informaciju. Njegova je mater većinom sidila doma čak i kad su granate tukle. Njihov je stan bija u prizemlju tako da im je bilo svejedno. Ako grune, razniće ih bili metar niže ili više. Po kavama nije išla, ali je zato redovno bila barem na jednoj misi dnevno.

„Tvoja mater je za nekog rekla da je štraca?“ pita je Marko u ime svih nas. Tončova se mater valjda najviše razlikovala od svih naših matera i to se najbolje vidilo otkad je počeja rat. Jedino ona nije beštimala, niti proklinjala, niti išta grubo rekla protiv onih zbog kojih smo bili bez vode, bez struje, pod granatama i sa sprovodima koji su se redali ka ispiti na kraju godine.

„Ne tim ričima, ali da. Ćaća mu je oficir. Tomina ga mater nije tila. Ali je on tija nju. I tako…“ Tonči se zagleda u pod ka šta je i inače običava kad ne bi zna kako dalje.

„I tako što?“ pita je Marko kome, ka ni meni, nije bilo jasno zašto je to puno gore nego samo bit Srbin.

„I tako ju je silova“, pojasnila je Mare. Iako nije bila puno starija od nas, to šta je bila žensko ju je činilo nekako pametnijom po masu stvari koje su nama muškima u ekipi bile totalno neshvatljive. Kao recimo silovanje.

Materine riči ćaći i ujaku su mi taj tren proletile glavom. Pogotovo onaj dio ‒ „Ili ste već proši, ali s druge strane?“ ‒ iskreno sam se nada da su ćaća i ujak šutili jer je odgovor bija da nisu. Ni sa jedne strane. Pogotovo ne s druge.

Sa strane Tominog ćaće.

*

Dani su prolazili, noći isto. Granate su padale, ljudi su ginili, Tome je zvonija. Čovik bi pomislija da će se s vrimenom ljudi pomiriti s time ko je i šta je, znajući da nit je on kriv za to, niti njegova mater. Ali nisu.

Što je vrime prolazilo, što je više mrtvih bilo, to se više mrzilo. Ne bez razloga, daleko od toga. Ali nisu se mrzili samo četnici koji su nas tukli granatama, mrzilo se sve što je imalo veze s njima. Pa tako i Tome i njegova mater. I ne samo ona, nego i njezina rodica kod koje se sa Tomon sklonila. Prvo su to bile riči. Kad bi ko od njih prolazija ulicom. Uša u dućan. Izaša na prozor. Onda naguravanja. Ka slučajna. Ali nisu bila. Dvi žene i jedno dite – čudo jedno kako su svi jaki kad triba napast nekog takog. Niko ih nije branija, jer ako jest i on bi posta „njihov“.

Tomina mater je tila pobić iz Zadra, ali se nije moglo otić. Bili smo zatvoreni grad. Tu smo di smo, osuđeni jedni na druge.

Rodica se tila odselit, ali nije imala di. Od svih praznih kuća i stanova šta su Srbi ostavili, nijedan nije moga bit za njih troje. Ne da bi to puno značilo. Sumnja san tada, a sumnjam i sad da bi ljudi bilo di drugdi bili bolji prema njima.

Bili su to šta jesu, ne svojom krivicom. Ali ni nas se nije tuklo našom krivicom – i to nam je nekako davalo pravo da radimo šta oćemo.

Samo se Tome na sve to nije obazira. Kad bi mu neko nešto grubo reka, on ka da nije čuja. Kad bi ga neko gurnija, pa bi, diga se i nastavija svojim putem. Prema crkvi ili prema doma. Ka da sve ovo između za njega ne postoji.

Ka šta san već reka, Tome nije bija ka druga dica. Je li zato šta je bija to što je bija ili sam po sebi, nikad nisan sazna.

*

Niko ne zna što se točno dogodilo tog dana. A ako neko i zna, neće kaže. To je jedna od onih stvari šta se u ratu dogode i jednostavno se priko njih pređe. Jer ima drugih stvari o kojima se triba brinit.

Ono što znamo je da se tog dana Tome nije vratija s večernje mise. Odzvonija je svoje, padre ga je vidija da izlazi iz crkve i kreće doma. Ali doma nikad stiga nije. Kako je završija na rivi, dragi bog zna. Kako je pa s nje, to čak ni on ne zna. A ako i zna, onda šuti. I skriva one koje je vidija.

Tome nije bija ka mi ‒ nije zna plivati. Ako ga pad s rive nije ubija, more sigurno je. Nije da je iko provjerava. Samo su materi rekli: „Utopija se. Događa se.“ Niko nije zva policiju. Niko nije tražija da se vidi jel pa sam ili mu je neko pomoga.

Nije da bi ga to vratilo.

Al svejedno.

*

Na Tominom sprovodu je bila masa ljudi. Ka da su svi koji su ikad nešto grubo rekli ili učinili šta Tomi, šta njegovoj materi ili teti, tili dolaskom pokazat kako se kaju. Mi dica smo stajali sa strane, ka i uvik. I gledali.

Ritko koga si moga vidit da je pogleda u malu kapsu u kojoj je leža Tome, sklopljenih očiju, ali i dalje daleko od svih nas ka šta je bija i kad je bija živ. Njega ka da se i dalje ništa od ovoga svita nije ticalo: ni mater, ni ćaća, ni kako je nasta, ni zašto je to bija problem. Ni zašto je on bija problem.

Svima osim sebi samom.

Kad je tribalo počet zvonit, u crkvi je nastala tišina. U tom trenu su svi digli glave i pogledali u oltar di je padre staja miran ka kip, ka šta je staja svaki put kad bi diza hostiju, a Tome se baca po zvonu ka blesav.

Nikad nije tako dugo drža hostiju u zraku.

Nikad zvona nisu toliko dugo zvonila koliko je dugo trajala ova tišina.

___________________________________

VLADIMIRA BECIĆ rođena je 1971. godine u Zadru. Autorica brojnih kratkih priča i tri romana: „Orsia“ (2013.), „Kuća slomljenih lutaka“ (2019.) i „Početna nit“ (2019.) uz koji se nadovezuje i njena prva samostalna izložba „Nit po nit“. Dobitnica nagrada na natječaju „Simha Kabiljo“ koji organizira židovska kulturna scena „Bejahad“ (2009.) i na West Herzegowina Festu (2019.). Osim pisanja i slikanja, tradicionalno se bavi lovom na legende i brigom za svoje životinjske i biljne kućne ljubimce.

književna premijera: ROMAN TONIJA JURIČIĆA “PIJANI SVECI ZAVIJAJU NA MJESEC”, Mozaik knjiga, Biblioteka Bura, Zagreb, 2/2025; ulomak

proza

***

Na prvoj godini faksa napisao sam priču na koju sam bio posebno ponosan. Nitko je nije htio objaviti. Bio sam uvjeren kako domaća književna scena ima nešto osobno protiv mene. Nema veze. Preveo sam je na engleski i slao po raznim natječajima u inozemstvo, pa čak i u kultne Weird Tales.

Zašto Weird Tales?

Na jednoj fotografiji izgledam identično kao Lovecraft, bar su mi tako rekli na jednom internetskom forumu. Već sam vidio naslovnicu. Moje i Howardovo lice stapa se u jedno, a oko nas, pipci starog Boga služe kao okvir. Naslovnica bi imala jednu jedinu riječ na sebi – Reinkarnacija? Po mojoj priči ne bi snimili film, ali bi bila prva epizoda antologijske serije visoke produkcije HBO-a.

Slao sam je svugdje. Taman sam završio sve ispite na prvom roku. Nije da sam štreber, nego se po mojoj računici više isplatilo položiti ispite odmah na prvom roku i onda imati mjesec dana ferija do početka ljetnog semestra. Ali brate, kakve su to ferije u veljači, toj hladnoj, groznoj veljači. Nemaš ništa drugo za raditi osim ležati sam u krevetu i čekati vijest koja čestita na odličnoj priči. Automatski si nominiran i za Stokera.

Nije bilo odgovora. Nije bilo ni odbijenica. Samo tišina moje elektroničke pošte.  

Prošlo je pet godina od rođenja te priče. Nastavio sam s pisanjem žanrovske proze. Objavio priče u svim domaćim zbirkama spekulativne fikcije. Osvojio par nagrada koje mi, ruku na srce, nisu značile apsolutno ništa, osim da budu redak više u životopisu, da mi daju kakav-takav kredibilitet ako mislim objaviti nešto ozbiljno.

Napisao sam i roman. Modernistički horor okićen minimalizmom. Uvjeravao sam se kako je tih sedamdesetak tisuća riječi kulminacija moje žanrovske proze. Budio se ujutro i uređivao ga do prvih predavanja. Vratio bi se u stan i nastavio raditi na njemu. Roman je bio odraz mog tadašnjeg stanja u kući iskrivljenih ogledala. Distorzija užasa.  

U hladnim danima veljače, na jednoj od književnih večeri koje sam pohodio, vrag se pojavio na ramenu. Pojavilo se i pitanje – koji domaći pisac piše  uspješnu žanrovsku književnost? Pojavio se i savjet – prodaj žanrovsku dušu za drugorazrednu književnu slavu. Bolje išta nego ništa. Laži samom sebi kako je žanr isti vrag kao punk. Svi ga u jednom trenutku prerastu.  

To sam i napravio. Žrtvovao sam roman ritualnim bacanjem u smeće. Gnoj za budućnost. Prebacio sam se na kvaziautobiografske postmodernističke pizdarije s dozom self-help filozofije koje publika voli. Zašećeri svoja životna iskustva situacijama koje se nikad nisu dogodile.

Objavi prvi roman, pa drugi, pa treći. Postaješ koliko-toliko cijenjen pisac. Nisi Jergović, ali nisi ni za baciti. Pišeš i objavljuješ. Kad ti nestane inspiracije, kopaš po bilješkama u ispunjenim Moleskine bilježnicama, u potrazi za dvije tri riječi koje bi mogle pokrenuti novu priču.

Ispod crnih bilježnica pronalaziš rukopis zaboravljene priče. Nju si zaboravio baciti u smeće. Sakriješ je ispod liječničke dokumentacije koja te upozorava na povišenu razinu kolesterola. 8.5. Jebote. Pripazi se. Manje piva, čipsa i ostalih gluposti. Doduše, jedan članak na internetu tvrdi kako pivo ne stvara pivsku trbušinu te da ne postoji poveznica između nje i povećanog kolesterola. Mogao bih na dijetu. Prisilnu dijetu. Sakrij taj papir ispod priče. Ne treba ti takva negativa u životu. Urin je u redu. Barem nešto. Uvijek treba biti pozitivan.

Priča nije dala mira.  Izdajničko srce koje kuca u hladnim danima prijeteće zime. Uz sve priče koje sam napisao, jedino je ona ostala neobjavljena. Lažem. Ostala je još nekolicina, no one nisu vrijedne spomena. Porod od tmine. Njih nisam ni slao na natječaje. Izdajničko srce od priče je ležalo u ladici kao mrtvorođenče ispod čije krvave kože i dalje odjekuju otkucaji. Leži živo pokopana poput abortiranih ostataka svoje žanrovske braće, plače za bratom čije sam tijelo bezdušno bacio u smeće.

Pred pola godine, dobio sam mail od prijateljice, iste prijateljice koja je, uz razne urednike, jedina pročitala priču i pohvalila me kao novog Gaimana. Kaže da je gradska knjižnica tamo nekog gradića u Istri objavila natječaj za kratku priču uz posprdni komentar kako svaka prčija želi svoju dozu kulture. Pročitao sam propozicije natječaja. Maksimalno pet kartica teksta iliti 9000 znakova. Tema nije definirana. Nagrada je mjesečni boravak u uspavanom istarskom gradiću na istočnoj obali poluotoka.

Mjesec dana u kući za pisce? Može. Izvukao sam priču. Isprintao je. Kemijskom olovkom marke Pilot G-TEC-C4 izvršio operaciju. Odstranio sam slijepo crijevo te joj udahnuo nov život. Upakirao je u .rtf format te poslao na mail gradske knjižnice. Počastio sam se pivom tog dana. Nazdravio u ime uspješno obavljenog egzorcizma na samom sebi.

Priča više ne plače za svojim bratom. Ušutkao sam je. Pronašao sam joj dom. Nekoliko mjeseci kasnije, dobio sam odgovor. Čestitaju mi. Konačno. Lokalni glumac, jedini u gradu s glumačkom diplomom, pročitat će je javno u gradskoj knjižnici. On je naš ponos i dika, on je tvoj privremeni stanodavac. Raduju se mom boravku u kući. Za nekoliko dana dobijem novi mail, od Marka. Boravak u kući moguć je od četrnaestog siječnja do petnaestog veljače. Taman ću se poslije Valentinova istrgnuti iz ljubavnog zagrljaja Grada. Jeste li primijetili da dan prije Valentinova jednom u deset godina mora pasti na petak trinaesti? Nesretne li kombinacije. Jeste li primijetili da ove godine Valentinovo pada na čistu srijedu? Ljubav pomiješana s pepelom.

Sada sam ovdje. U Gradu. Prva noć.

Iz sna me izvlači vibracija mobitela. Uvijek se nađe budala koja usred noći šalje poruke, uvijek se nađe budala koja zaboravi isključiti i zvuk i vibraciju. Opipam mobitel na ormariću. Svjetlost ekrana me osljepljuje. Gledam mail kojeg sam poslao samom sebi. Ništa čudno. Znam to često raditi kao backup u slučaju da mi crkne laptop ili ako mi netko provali u sve one silne oblake.

Čudno je to što je tri ujutro. Razum opravdava zakašnjeli mail sporom internetskom vezom. Otvorim mail. Nema poruke. Nema informacija. Jedan privitak. Primjerak romana kojeg sam osudio na smeće. U naslovu maila stoji – evo me. Tekst poruke je prazan. Između praznine tog prostora iščitava se prijetnja. Imao je Bulgakov pravo, rukopisi ne gore. Posebno ne u ovo elektronsko doba. Vraćaju se kao duhovi, spremni na opsjedanje do kraja razuma.

Probudim se. Znojan. Prestrašen.

Treba mi dobrih petnaest sekundi da shvatim gdje se nalazim.

U krevetu, u zagrljaju mamurluka.

Slušam buru kako bijesno kuca o stare prozore. Smiri se, sutra ću ti otvoriti.

***

Na tepihu se nalaze organi mog tekstualnog čudovišta. Trup sastavljen od poglavlja Kirka iz Uliksa Jamesa Joycea i Krležinog dramskog teksta Kraljevo. Raznovrsnost istovremenosti. Kaotičnost pijanih umova. Halucinogeni doživljaji gdje se živi čine mrtvima, a mrtvi živima. Podvojena ličnost Leopolda Blooma koji je zapeo u kurvinskoj četvrti Dublina. Društvo mu radi Janez, jadnik slomljenog srca, koji se iz mrtvih vraća na sajamsko slavlje Kraljeva. Sve kako bi zaplesao mrtvački ples s Ankom, svojom propašću. Susreću se na pola puta, ta dva lika. Bloom zamjenjuje Janeza za svog mrtvog sina. Želi proživjeti s njim trenutke koje svaki otac želio proživjeti sa sinom kojeg mu je smrt prerano oduzela – otići na kurve i pomlatiti se s pandurima.

Otvorim pivo. Kao što se Markec pred koji dan pronašao između Leonea Glembaya i Macbetha, tako se moj tekst nalazi na razmeđi dva lika. Prelazi iz jednog života u drugi. Prelazi iz jedne civilizacije u drugu. Oko njih – karneval. Tamburaški zborovi i panoramske orgulje, pleše se kolo mrtvih i živih, kurvi i svetaca, siromaha i bogatuna. Oko njih, kolo vode demoni s ovčjim glavama. Pjesma je popraćena kakofonijom zvona koja se nalaze oko njihovih pojasa. Sudaraju se jedno o drugo kroz histerični smijeh što dopire iz grla humanoidnih ovaca. Vuna prošarana mrljama krvi i crvenog vina. U jednoj ruci sjekira, u drugoj boca. Opijaju protagonista. Vode demonsko kolo oko njega. Slavlju se pridružuje cijeli grad, gradonačelnik uz pomoć svećenika posvećuje nesvetu družbu, proglašava ih vlasnicima ovog grada – zvončarima svetog Justa. Otvorim drugo pivo. Snijeg. Pucanj petardi. Miris baruta. Božićni ukrasi lelujaju, protive se buri. Otvorim rakiju i zapjevam s protagonistima mog čudovišta.

Ave, victrix Eva!

Ave, victrix Eva!

Ave, victrix Eva!

Mi plešemo mrtvački ples,

Iz kolijevke pa u lijes.

Protagonist, u kojemu se sukobljavaju dva glasa, leti po trgu od kurve do djevice, od svećenika po oprost do vraga po savjet, od bijelog do crnog vina, od medice do travarice, od kobasa do fritula. Kakofonija smijeha, plesa i baruta. Oko protagonista stvara se krug u kojem      Janez i Bloom vode demonski zbor građana.

U ognju luđačkog gnjeva,

Goni nas ljubavni bijes!

O kraljice, kurvo, djeva!

Ave, victrix Eva!

Dižu ruke, dižu čaše i noževe. On je sin kraljice, kurve, djeve. Razlog zašto je Janeza žena napustila, razlog zašto je Bloomov sin mrtav. Razlog za svako zlo koje je zadesilo ova dva svijeta u zadnjih godinu dana. Zbor se okreće prema zvoniku. Upiru prste prema njemu. Znaju da je on ondje, njihov svetac, njihov zaštitnik. U jednom glasu, zahtijevaju suđenje. Glas sa zvonika odbija zahtjev. Linč je bolja solucija. Zbor usklikne od radosti. Konačno da se u ovoj zemlji, jednom za promjenu, svi slože oko nečega. Upere svoje noževe i razbijene čaše u protagonista  koji se šepuri njihovim trgom. Pjesma ne prestaje, ples ne posustaje.

Objese ga. Ubijen u ime grešnih noći.

Oko njega, građani slave novi početak. Otkuca petnaest do tri. Svjetina se povlači, ostavljajući za sobom prazne boce, razbijene čaše, ostatke ćevapa, kapule, lepinje i rastrgane janjetine. Vrane se gozbe na masakriranom tijelu mog protagonista. Prosjački banket. Omča popusti. Protagonist leži u snijegu. Anđeo s krvavom aureolom oko unakaženog lica. Prilazim mu. Njegov jezik još uvijek funkcionira, unatoč tome što mrtve oči gledaju prema mrklom mraku bez zvijezda. Njegov jezik, razbijena ploča koja ponavlja refren pjesme.

Uzmem nož. Odrežem mu jezik. Ubacim ga u rakiju od dunje. Napunim prvu čašicu, a odmah i drugu. Pijem dok u boci ne ostane papir natopljen alkoholom, unakažen izblijedjelom tintom.  

________________________________________

TONI JURIČIĆ rođen je 19.9.1990. Dolazi iz Labina, kojemu se vraća nakon završenog doktorskog studija u Velikoj Britaniji. Doktorirao je na temi groteske u (post-)jugoslavenskoj kinematografiji na Durham University kao stipendist Wolfson Postgraduate Scholarship in the Humanities. Diplomski studij Komparativne književnosti završio je u Zagrebu, a preddiplomski studij Kulturologije u Rijeci.
U svom umjetničkom stvaralaštvu sintetizira književnost, filmski jezik i teoriju. Objavljen je u književnim časopisima Fantom Slobode, UBIQ, Zarez te u zbirkama spekulativne fikcije Transreali, Sfumato i Futur Crni. S pričom Con Calma ulazi u uži izbor književne nagrade Kritična Masa. Za priču Isus z Becići nagrađen je s nagradom Slavko Kolar Hrvatskog Sabora Kulture za prozno stvaralaštvo mladih autora na dijalektu. Roman prvijenac Nokturni u D-molu (Fraktura) objavljen je u studenom 2022. godine. U veljači 2025. objavljuje svoj drugi roman, Pijani sveci zavijaju na mjesec (Mozaik knjiga). Dobitnik je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture i medija za roman Sveti Bortul FM.
S akademskog područja, svoje je radove objavio u časopisima JAT, Hrvatski filmski ljetopis i Studies in Eastern European Cinema. Za znanstveni rad The Last Serb on Parade: Co-producing the Political Satire in Post-Yugoslav Sphere nagrađen je godišnjom nagradom Roberto i Daniela Giannini. Juričićeva doktorska disertacija je trenutno u pripremi da se objavi kao monografija Karneval. Eksces. Zazor. – Anatomija groteske u hrvatskoj i (post-)jugoslavenskoj kinematografiji u nakladništvu Hrvatskog filmskog saveza.
Paralelno s književnošću i akademijom, djeluje i u sferi filmskog stvaralaštva. Scenarist je dokumentarnih filmova Labinska republika i Zemlja Ognja u produkciji Level 52 za HRT. U suradnji s Biancom Dagostin, režira Izvorni sjaj (čiji scenarij i potpisuje), kratkometražni film financiran od strane Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) i grada Rijeke. Pokretač i producent projekata [noir.am sessions] i [noir.am storytellers] čiji je cilj promoviranje nezavisne glazbene i književne scene. Redoviti je član Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela (SPID) od 2021. godine. S Biancom Dagostin osniva umjetničku organizaciju Lišera film za produkciju audiovizualnih djela. Trenutno radi na razvoju scenarija dokumentarnog filma La La Labin za kojeg je dobio poticaj od HAVC-a.

KRATKA PRIČA KRISTINE GAVRAN: ŠESTO EURA

proza


Ne volim književne natječaje. Dok sjedam za tipkovnicu i namještam jastučić kako bih umanjila bol u donjem dijelu leđa, pomislim kako u pisanju nema ništa romantično. Barem ne onako kako sam to zamišljala kao čitateljica. Prezirem književne natječaje, ali ipak ih ganjam kao kvočka piliće po vrtu. Koristim te seoske metafore kako bih odmah na početku odstranila ozbiljnost teme same priče, iako ništa ne znam o selu i ozbiljnim kućanskim poslovima. Kakva sam ja to? Već u uvodnom paragrafu razmišljam kakvu bih poziciju sveznajuće pripovjedačice trebala zauzeti. Jer nameće se to pisanje u prvom licu i ispovjedni ton. Ja sam lako prilagodljiva žena, mijenjam maske kao lisica, ovisno o situaciji. Žena treba iskoristiti sve karte koje joj je život dodijelio, a ako su joj karte u ruci loše, treba blefirati kao najžešći pokeraš. Ja često blefiram, iako o pokeru ne znam ništa. Mislim da bi me ljudi čudno gledali kad bih prekoračila prag kockarnice. Ponekad zaigram loto, no do sada nisam imala više uspjeha u osvajanju novca.

Doista mi treba tih šesto eura. Pa se sad prevrćem i predomišljam kako ih najbolje ubrati, osvojiti, dobiti. Tko sam ta ja koja piše ovu priču? Majka koja je upravo uspavala sedmero djece, pa sjeda za pisaći stol i vadi papir i tintu, a zacrnjene nokte skriva ispod bijelih damskih rukavica? Ili sam stara usidjelica-čangrizavica kako mi s prezirom šapuću iza leđa dok hodam hodnicima redakcije, a na mašini kuckam i brojim koliko riječi ima tekst, preračunavajući ga u kovanice kojima ću platiti stanarinu? Jesam li pjesnikinja-boemkinja koja skuplja sitne honorare usput samu sebe uvjeravajući da joj novac ne znači ništa? Ili sam ipak apsolventica komparativne književnosti koja je nadobudno poslala svoj prvi roman uredniku na čitanje, te se ushićena našla s njime na kavi kako bi zatim slušala o čemu žene danas trebaju pisati i što je posebno „in“ ove godine, potaknuto svjetskim trendovima. Ukalupiti se, ugurati, preoblikovati kako god je potrebno kako bi se zadovoljile tuđe potražnje.

Na kraju, izabirem sebi ulogu književnice-majke koja piše tekst s djetetom na lijevoj dojci, dok mu je glavica oslonjena na majčino lijevo koljeno, kako bi obje ruke bile slobodne za tipkovnicu. Dijete oštrim noktićima grebe jedan smećkasti madež koji se smjestio malo poviše bradavice. To je od sunčanja u toplesu, još dok su toplesi bili moderni, a kreme za sunčanje nikako ne. Možda bi za priču više odgovaralo da sam samohrana majka, izazvala bih tim odabirom više sažaljenja ili ušutkala ona logična pitanja „zašto otac ne nosi dijete dok majka piše za književni natječaj?“ No, tko bi se time još bavio.

Promeškoljila sam se u stolici, provjerila broj riječi kao da će se one magično umnožiti između dva otvaranja laptopa, jer žensko je pismo uvijek isprekidano, fragmentarno, ne zato što je to neki poseban stil, već zato što je sam proces isjeckan. Program na televiziji tiho šapuće u pozadini. Okrećem se dok zvjeram po prostoru u potrazi za nečim opipljivim, nečim za što se snažno mogu prihvatiti. Kao da čekam val koji treba uzjahati kako bih zaplovila u tekst. Televizijska kutija strateški je smještena iza mojih leđa, a ton utišan. Na ekranu krupni kadar – snažne muške ruke koje oštrim japanskim nožem usitnjavaju luk. Ipak, tako rijetko u pravom životu vidim muškarce kako plaču, bilo od luka ili nečeg sasvim trećeg. Okrećem se tekstu i ostavljam tu sliku da visi.

Sigurno se pitate zašto mi treba tih šesto eura nagrade, zašto sam spremna prodati vlastiti integritet, svoju predivnu ulogu „književnice“ ili „spisateljice“ (one koja raznosi spise od ureda do ureda?) za pišljivi naramak novčanica? Kao prosjakinja pred trgovinom, s uspavanim djetetom na rukama, šapućem riječi „za bebinu hranu, za pelene“, kao da je krivo reći „za cigarete koje palim jednu za drugom dok ispisujem ove retke“ ili pak „za fen frizuru, onu valovitu, hollywoodski mokri look kako bih pristojno otišla na promociju neke nove knjige“.

Izrezujem nekoliko odlomaka. Lijepim nove rečenice. Usput googlam život Ivane Brlić Mažuranić i provjeravam koliko je ono imala djece. Promatram lice Marije Jurić Zagorke i njene velike podočnjake. Zatim kritički skeniram vlastito lice u ogledalo i pomišljam kako bih šesto eura trebala potrošiti na neki skupi puder od kojega mi lice ne će izgledati kao da sam bacila kredu po čelu i obrazima. Tamna, ljubičasta boja podočnjaka slijeva se do mojih usana, kaplje mi na usnice i jezik. Osjećam gorčinu te tinte što navire na oči. Kao da plačem od ljubičastog luka.

Prava umjetnica ne bi trebala imati djecu, ne bi trebala tražiti novac za svoj posao, niti se gurati u nekakve književne natječaje (čak ni kad otvoreno propagiraju te marginalizirane, ženske grupe. Ah, što je ovo novo vrijeme donijelo!), niti bi trebala brinuti o izgledu svog tijela, ili ne daj bože haljinama i cipelama. Kad sam zadnji put kupila nove cipele? Prije četiri godine, kad mi je izišao posljednji roman. Bile su skupe, ali počastila sam se jer nemam novca da kupujem jeftino. Uvijek uložim u crne cipele jer njih se lako kombinira za večernje izlaske i podjednako za ležerne šetnje u prirodi. Umjetnica ne bi trebala znati kako se stapaju boje, ili čitati ženske časopise, a kamoli imati kolumnu u jednom od takvih! Ali ova se umjetnica prodala za novac. Kao kakva kurva koja prodaje svoje tijelo, ova umjetnica prodaje vještinu slaganja rečenica, kombiniranje fraza, metafora i sposobnost domišljanja jeftinih dosjetki. Takvu umjetnicu treba pljunuti, ili strpati u neku ladicu iz koje više nikada neće moći izići, kao smanjena Alisa u carstvu rasparenih čarapa i kućanskih poslova. Ako nešto mrzim, onda je to sparivati crne muške čarape.

Djetešce je poželjelo sisati iz druge dojke. Već sam gotovo zaboravila na nj, na taj sporedni lik (ako bi ga se uopće moglo nazvati likom, ili tek rekvizitom što se okačio na tijelo književnice i sad poput čička zabija svoje zubiće u bradavicu) jer kao što rekoh, žensko je pismo isprekidano. Žena nikada nije sama. Čak i kad je usamljena, ona nikada nije sama. I zato bi mi isto tih šesto eura pravilo dobro društvo. Manifestiram. Kao neke slavne žene što hodaju po pozornici s mikrofonom kao čarobnim štapićem u svojim rukama. Te vještice, čarobnice, što prodaju slatke riječi i ljepljive govore na koje se lijepe muhe zunzare i od govna prava bliješteći zeleni smaragd. Ah, svi znamo da je zelena boja zavisti. Jer to mora da je zavist, te žene manifestiraju milijune, a ja se upirem zbog stotinjak eurića kojima mogu kupiti tek šestomjesečnu zalihu mlijeka. „Bebi za mlijeko, za pelene“, čujem glas prosjakinje i pitam se drogira li ona to uspavano dijete, baš kao što ja tekst umrtvljujem tabletama. Ili je ona bolja majka, pa njeno dijete spava na poslu, dok moje šuti i pušta me da radim samo kad mu je bradavica u ustima?

Zazorno je sve to. Opet obrišem paragraf. Previše iskrenosti nije nikome pomoglo. Samo pisci muškarci mogu sebi zariti pod kožu i kopati, kopati, sve dok ne izvuku vlastitu utrobu na svjetlo dana. Moja utroba ionako nije samo moja, tuđe ruke posežu u nju i u njoj gnijezde svoje rečenice, ispisuju na mojoj koži kako im se prohtje. Mažem kožu svježim otrgnutim listom pelina i kremom od kopriva, tako me učila baka koja je jedva znala sva slova, ali zato je znala na stotine molitvi napamet recitirati. „Uči, uči, dušo. Ono što ti je u glavi, nitko ti ne može oteti.“

„Pisanje je poziv“, ponavljam u sebi dok ispisujem osobne podatke za natječaj s osjećajem samosažaljenja dok na ekranu titraju slova mog imena. Nisam mijenjala prezime nakon udaje, taj maleni oblik feminističkog otpora kao da je bilo zadnje što mi je ostalo. U svemu ostalome, ja sam promašila. „Pisanje je poziv“, mora da sam tu rečenicu čula u nekom intervjuu, rekao je to netko pametniji od mene. Poziv je nešto uzvišeno, kao na primjer biti redovnica ili medicinska sestra. Ona koja njeguje, liječi, moli, ozdravlja, nudi spas i nadu. Ona koja ništa ne traži za sebe, samo daje i daje, dijeli i dijeli dok ništa od nje ne ostane.

Pokeraši pobjeđuju jer znaju kako promiješati karte, pa podijele među igračima tako da su sami sretne ruke. Treba znati dijeliti tako da uvijek dobiješ. Ili usitniti luk a da ne zaplačeš.

Umjetnica koja moli novac, tek je prosjakinja. No, ne zavaravajte se, prosjačenje je jedan od najstarijih zanata, vještina prilagodbe, prodavanje priče, stavljanja maske. Kao lisica pod grozdom kiselog grožđa koja se pretvara da joj nije stalo.

  • priča je uvrštena u zbornik natječaja za kratku priču “Marija Jurić Zagorka” (Za najbolju gorku priču) Narodne knjižnice Vrbovec 2025. godine

_____________________________________

KRISTINA GAVRAN diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala na Sveučilištu Loughborogh u Velikoj Britaniji istražujući pripovijedanje istinitih priča.

Drame za djecu „Dječak koji je tražio zmaja“, „Koruptivitis u Mišogradu“ i „Sonata za kantu za smeće“ nagrađene su nagradom „Mali Marulić“, a drama za odrasle „Spremni“ dobila je nagradu „Marin Držić“ i postavljena je u ZKM-u. Drama na engleskom „Papar i med“ u produkciji Notnow Collective ostvarila je turneju po Velikoj Britaniji, a audio-pripovjedački projekt „BOSA“ predstavljen je u sklopu Birmingham Commonwealth Games. Kristina Gavran izabrana je kao jedna od istraživačica Creative Impact Research Centre Europe za projekt o pričama s poroda „Birth Stories: arts for health and wellbeing“.

U nakladi Disputa objavljena joj je zbirka kratkih priča „Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu“ (2016). Roman „Gitara od palisandra“ (2018) bio je u finalu nagrade Europske Unije za književnost, finalu nagrade T-portala, te je osvojio nagradu „Mirko Kovač“ za najbolje djelo mladog autora. Napisala je roman „Između“ (2022) koji tematizira migraciju, a nedavno je izišla njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče“ (2025).

književna pretpremijera: ROMAN LIDIJE DIMKOVSKE “JEDINSTVENI MATIČNI BROJ”, Fraktura, 2025; odlomak

proza

Dana 11. kolovoza 1996. emocije na tatinu licu nisu se mogle sakriti kada su na večernjim vijestima, a sutradan i na svim ostalima, prikazivali snimke incidenta koji se dogodio na Cipru. U znak protesta protiv okupacije mnoštvo motociklista krenulo je čak iz Berlina prema Famagusti, no u posljednjem trenu i pod velikim pritiskom, kako je rekao voditelj, Ciparska federacija motociklista otkazala je protest. Ipak, jedna skupina, u kojoj je bio i 24-godišnji Tasos Isak, nastavila se kretati prema okupiranom području, prema skupini ciparskih Turaka. Incident se nije mogao izbjeći, rekao je voditelj, Isaka Tasosa su turski i ciparski Turci, obični građani, no i policija tukli palicama i bacali na njega kamenje sve dok nije izdahnuo. Dvojica irskih mirotvoraca uzalud su ga pokušala spasiti iz ruku razjarene mase. Ostali mirotvorci stajali su po strani i nisu intervenirali.
Ništa od svega što sam gledala na televiziji nije mi bilo jasno, no osjećala sam da me se tiče. Srce mi je tuklo i nisam imala hrabrosti pogledati tatu, zatvorenog poput školjke na svom stolcu ispred televizora. Mama je iz kuhinje mrmljala: “Budale! Neka ih Turci nauče pameti! Oni će mene nazivati Grkinjom! Evo ti ga sad!” Tata je ustao i rekao: “Da je čovjeku pobjeći u neku zabit.” Nisam shvatila je li to rekao zbog mame ili Cipra.
Informaciju su uporno ponavljali na svim vijestima uz one o posljedicama rata u Bosni. Stefan je rekao: “Nema li nečeg pametnijeg na televiziji?”, nije želio slušati o bojištima, možda se bojao da se situacija ne prebaci k nama, pa da ga pokupe u vojsku. A mene je zanimalo sve i htjela sam čuti i vidjeti sve. Riječi su mi zastale u grlu. Ni lijepa riječ tada nije mogla željezna vrata otvoriti, a kamoli one koje su mi stiskale grlo, što su dolazile iz utrobe i komadale je. Tata je odlazio u toalet, u garažu, iznosio smeće, tražio osamu. Njegova je šutnja bila glasnija od treska, glasnija od njegova kašlja: “E, sada da si ondje, vidio bi ti svoga Boga, imao si sreće da sam te dovela ovamo! Sada bi se tamo mogao slikat!” mrmljala je mama sama za sebe čim bi on izašao. Nije Bog čuvao ni Bosnu ni Cipar, niti su pak mirotvorci čuvali narode, dojučerašnju braću, da se međusobno ne ubiju. I svi su se mogli slikati – za promjenu osobne iskaznice ili za nekrolog.
Tata nije imao nikakve dokaze o prošlom životu. S Cipra je otišao doslovno s novčanikom u jednom i putovnicom u drugom džepu te s pumpicom za disanje. Svi dokazi o njegovu postojanju imali su noviji datum, jugoslavenski i makedonski. Od mame je ostalo nekoliko fotografija iz mladosti sa seoskih zabava i đurđevdanskih, prvomajskih okupljanja, uvijek u društvu dviju sestara, nikad neke od prijateljica ili nekog momka. Kad bolje razmislim, pa nije bilo fotografije ni s tatom iz koje bi se zaključilo da su muž i žena, osim one s registracije u matičnom uredu na kojoj se ona potpisuje, a on stoji uz nju. Nema slike na kojoj se potpisuje on, a ona stoji. Možda je bila preskupa da bi i nju platili, mislila sam s knedlom u grlu. Uspomene uvijek koštaju.
Godinama će me koštati uspomene na ljubav koja me je pogodila kao munja u dobi od petnaest godina i koja je kao veza trajala samo šest mjeseci, ako vrijeme uopće ima cijenu. Ljubav je nema, burza ljubavi odveć je nestabilna da bih mogla na nju računati. Dogodilo se to maja-svibnja 1997., kada sam se zaljubila u Branka, dečka višeg od mene za dvije glave, svijetle kose, bademastih očiju i s madežom na bradi. Prvi put u životu voljela sam i bila voljena. Prvi put netko me je ljubio, milovao, stavljao mi kosu iza uha, grlio me i naslanjao mi glavu na prsa. Ni tata ni mama nikad me nisu nosili na rukama, bar ne u onoj dobi koje se čovjek može sjećati, nisu me ljubili za laku noć, nikada osim pri dolasku iz inozemstva i odlasku u inozemstvo, no ne i odlasku iz sela, no to je bilo mnogo poslije. Tristo kilometara premalo je za poljubac, a za zagrljaj je nedovoljan i međunarodni let. Možda sam i zbog onog mlakoga poljupca samo u jedan obraz poslije i otišla tako daleko? Cijenu ljubavi platila sam daljinom, uvjerena da ćemo se sigurno poljubiti kada se vidimo pri dolasku, a i odlasku, jer je takav red. Bili su to nespretni brzi poljupci, ovlašni, vrhom usana, više po zraku nego u obraz, uvijek samo u jedan, no ipak je postojao taj nagon za poljubac i za dodir makar u trajanju od nekoliko sekundi, nešto čega nisam bila svjesna sve dok se nisam odselila. Je li vrijedilo odseliti se u inozemstvo samo radi poljupca? Kamo li sam samo trebala otići radi zagrljaja?
Kada sam se prvi put poljubila s Brankom na šetalištu pokraj Vardara ispod jednog starog kestena, mislila sam da će sad svi znati jer su me u autobusu na povratku kući pekle usnice, obrazi mi gorjeli, a srce divljački lupalo. Branko i ja voljeli smo šetati pokraj rijeke sve do parka i jezerca. Taj dio nazivali smo Venecijom, navečer je ondje bilo mirno i tiho. On bi legao na klupu i stavio glavu na moje krilo, a ja sam ga milovala kao dijete voleći ga bezuvjetno, ne znajući da se bezuvjetno voli samo ono vlastito. Ali kako bih ja to znala? Moja me je mama voljela samo uvjetno, a njezine uvjete nikada nisam ispunjavala. Tata me je volio na način svojstven samo njemu, ni uvjetno ni bezuvjetno, a za treći način nisam ni znala da postoji. A Branko me je volio kao što se voli djevojka, zato me je lako i prestao voljeti. Ja nisam znala kako se prestaje voljeti. Najsretnija sam bila kod njega doma, u sobi s foteljom bez nogu, zapravo starim sjedalom automobila, u koju je prvo sjedao on, a zatim ja u njegovo krilo, tijelo uz tijelo, platonski, a strasno, u aristotelovskoj katarzi. Na stolu su bili otvoreni Orwellova 1984. i Danteov Pakao. S Brankom je prošlost bila u budućnosti, a budućnost u prošlosti. Knjige, razgovori, smijeh, suze, metalni prstenčić koji mi je stavio na prst mjesec dana nakon što smo prohodali, ne znajući da i ja imam za njega dar – naušnicu koju je poslije nosio na lijevom uhu. Moj prsten jednog je dana nestao iz kupaonice kad sam ga skinula da ne pocrni od vlage, a našla sam ga kada smo već prekinuli slomljenog u jednoj plastičnoj posudi u kupaoničkom ormariću. Ne vjerujući svojim očima, počela sam vikati, na što je mama samo dobacila: “Vrlo važno za jedan jeftini prsten, ima takvih po sajmištima koliko hoćeš! Probala sam ga i slomio se zato što je tako kvalitetan!” Uhvatio me je takav bijes da sam se htjela baciti na nju, no samo sam zanijemjela i stisnula šake. Nakon nekog vremena i prsten i plastična posuda nestali su iz kupaoničkog ormarića, kao da ih nikada nije ni bilo.
I Branko je nestao; na dan kada smo trebali proslaviti šest mjeseci svoje ljubavne priče, pustio mi je s kasetofona priljubljenog na telefonsku slušalicu refren pjesme Georgea Michaela: “I’m never gonna dance again”. Shvatila sam. Poslušala sam pjesmu do kraja i spustila slušalicu. Tek sam poslije doznala da je George Michael ciparskog podrijetla, što me je zaprepastilo. Nisam prihvatila kraj svoje prve ljubavi. Toliko su mi se lijepom činile naša veza i sve te šetnje pokraj Vardara i parkom dok smo pjevali pjesme iz nekog drugog vremena čvrsto isprepletenih dlanova, njegovi su prsti bili dugi, košćati, pijanistički, zbog njih sam više voljela da me drži za ruku nego da hodamo zagrljeni. Čitavo se moje biće selilo u njegov dlan, ništa drugo od mog tijela nije postojalo, samo moja ruka u njegovoj. Ostale buduće veze gradila sam na ovoj prvoj i godinama sam bila uvjerena da ćemo kad-tad Branko i ja ponovo biti zajedno. To mi se činilo kao nešto najnormalnije na svijetu, jer kako je jedna takva ljubav kao naša mogla završiti dok smo oboje još živi? Samo nisam znala kome da postavim to pitanje: Branku, Bogu ili svemiru?
Ljubav koja više nije postojala pokušala sam kompenzirati učenjem, čitanjem i, prije svega, tatinim “ciparskim” pitanjem. No posve je drugo pitanje koliko politika može nadomjestiti ljubav. Čini se da ljubav nema simulakrume. Ili je ljubav simulakrum same sebe?
Te sam jeseni nakon prekida s Brankom još dvaput pročitala Orwellovu 1984.. Možda zato što smo je Branko i ja čitali skupa zavaljeni u fotelji u njegovoj sobi, ja u njegovu krilu s knjigom u rukama čitajući naglas, a on grleći me oko struka i milujući mi grudi, oboje obuzeti platonskom senzualnošću bez izlaza iz same sebe seksualnim činom. Na početku naše veze u jednom sam mu razgovoru rekla da sam sigurna da ću nevinost izgubiti prve bračne noći, a on je odgovorio: “Ti si tako romantična.” Bila sam sigurna da će prva bračna noć ionako biti naša, pa kad dođe do toga, nevinost ću podariti njemu jer on je meni bio prvi za sve – za poljubac, zagrljaj, ljubav, pa, normalno bi bilo, i za prvi seks. Čitanje Orwella u ljubavnom zagrljaju poslije mi se činilo suludim, ali tada, to je bila najnormalnija stvar na svijetu. Nakon našeg raskida Orwell me je nezaustavljivo privlačio u svoj ludi, nezamislivi, neobični svijet, toliko sugestivan da jedino čitajući njegovu knjigu nisam mislila na Branka, iako sam je čitala upravo zato što je bila povezana s njime, jer je to bila naša zajednička knjiga. A sada mi je upravo ta 1984. omogućavala da posve zaboravim na njega jer sam u Orwellovu svijetu bila apsolutno sama, bez pupčane veze s bilo kim i bilo čim.
Ponekad sam mislila da me ni s mamom nikad nije povezivala pupčana vrpca, možda je bila prerezana još prije moga rođenja, jer nisam drugačije mogla objasniti maminu bezosjećajnost. Zamišljala sam da je pupčana vrpca bila uže života koje sam ja dala mami dok me je nosila u utrobi, a ne ona meni. Možda se mama pupčanom vrpcom igrala kao prvom igračkom, a ne ja? Možda je ona preko nje primala hranjive tvari i kisik od mene, a ne ja od nje? I budući da pupčana vrpca nema živaca, rez nije bio bolan za mamu, već za mene, nositeljicu pupčane vrpce. Ili, umjesto da se vrpca prereže, mama je tražila da joj daju šibice da je zapali jer nijedna pupčana vrpca na svijetu zapaljena i u pepelu nije nikad uskrsnula ni kao feniks ni kao Isus. Što je sigurno, sigurno je.
U pogovoru 1984. pisalo je da je Orwell najvjerojatnije bio inspiriran Zemjatinovim romanom Mi napisanim dvadeset godina prije 1984. Taj sam roman posudila u knjižnici na srpskom jeziku i kada sam ga pročitala, povukao me je prema Huxleyju i njegovu Vrlom novom svijetu. Te su me tri antiutopije spasile od ponora ljubavne patnje – da, patila sam, ali kada bih osjetila da više ne mogu, da više nemam snage za tugu za Brankom, jednostavno sam posezala za jednom od njih koje sam kupila u knjižari Tabernakul čekom dobivenim od tate. “Bez tih knjiga neću dobiti pet iz makedonskog”, rekla sam mami, koja je čula da od tate tražim novac za knjige, i grmnula: “Dosta više s tim knjigama, ima ih u knjižnici koliko hoćeš! Tko još kupuje knjige?!” “Shvati da ne mogu napisati školske zadaće ako te knjige nemam kod kuće!” povikala sam, na što mi je tata bez riječi potpisao ček drhtavom rukom. Sutradan sam otišla u knjižaru Tabernakul i kupila sve tri knjige. Sada sam se imala čime boriti protiv svoje prve ljubavne patnje, barem danju, kad sam bila u njih zadubljena, a noću mi se tuga vraćala kao bumerang budeći me iz lijepa sna ili zarobljavajući me u košmar. Noću je sve bilo bezizlazno. Noću nisam bila svjesna samo toga da me Branko više ne voli, nego i da me nitko ne voli i da me nitko više nikad neće zavoljeti. Zaključila sam: mama me ne voli od rođenja, tata me ne voli jer on nije odavde i jer ni njega više ne vole njegovi roditelji ni brat, i to zbog moje mame, pa kako bi u tim okolnostima on mogao voljeti nekoga? Stefan me nije volio jer sam mu smetala, bez mene bi se u sobi širio i radio što ga je volja, a ovako ju je morao dijeliti sa mnom.
Stefanu, koji se ujutro dizao rano jer je morao ići na posao u jednu prodavaonicu za instrumente na kraju grada, sve je više smetala moja lampa noću kada sam čitala neku od spomenute tri knjige prije spavanja jer nisam mogla zaspati bez antiutopijskih sedativa. Priče su bile toliko uznemirujuće, a istodobno toliko smirujuće jer je stvarnost koju su opisivale, odnosno nagovještavale poništavala moju vlastitu stvarnost, pa sam zaboravljala na svoje muke. A kada bi Stefan počeo vikati neka ugasim već jednom to svjetlo, da treba spavati jer rano ustaje, stvarno sam htjela znati tko to kupuje instrumente, ploče ili kajdanke već u 7.30 ujutro i ljutita gasila lampu. Nisam znala što raditi sa sobom, kako potonuti u san od bremena dana koji je stalno bio isti: ustajanje s grudom u srcu, odlazak u školu mijenjajući dva prepuna autobusa, dosadna nastava i samotni odmori, povratak kući, ručak nabrzinu prije dolaska mame i tate s posla. Kada bi se vratili doma, tata je obično bio namrgođen i svakako šutljiv, a mama iznervirana i svakako razgovorljiva. Zujala je po kući i ogovarala ovog ili onog, a tata je palio televizor. A na televiziji nije bilo nijedne dobre vijesti. Makedonija je bljuvala na putu tranzicije prepunom zavoja, u bivšoj Jugoslaviji nije bilo više ničeg jugoslavenskog, osim Makedonije, koja je i dalje bila Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, poslijeratno stanje bilo je zatrpano mržnjom, masovnim grobnicama, nestalim ljudima, raseljenim osobama i unutrašnjim i vanjskim izbjeglicama. Uskoro se fitilj zapalio na Kosovu, mržnja je izbijala poput vulkana bez razlike prema kome, pojedincu ili narodu, a prema Makedoniji su se ponovo slijevale rijeke izbjeglica.

s makedonskog prevela Borjana Prošev-Oliver

________________________________________________

LIDIJA DIMKOVSKA rođena je 1971. u Skopju, a živi u Ljubljani. Objavila je sedam pjesničkih zbirki, četiri romana, jedan američki dnevnik i zbirku kratkih priča. Uredila je i četiri antologije. Romani Skrivena kamera i Rezervni život dobili su nagradu Društva pisaca Makedonije za najbolje prozne knjige, a Rezervni život i Nagradu za književnost Europske unije. Njezin posljednji roman Jedinstveni matični broj dobio je nagradu „Roman godine” u Makedoniji 2023, a autorica je bila proglašena za autora godine na Sajmu knjiga u Skoplju. Roman je dobio i regionalno priznanje „Štefica Cvek” za 2024. Dobitnica je i njemačke nagrade za poeziju „Hubert Burda“, rumunjskih pjesničkih nagrada „Tudor Arghezi” i „Poesis”, Evropske nagrade za poeziju „Petru Kurdu” u Vršcu, slovenske nagrade „Čaša besmrtnosti – Velenjica”, albansko-makedonske nagrade „Naim Frasheri”, makedonske nagrade „Braća Miladinovci” za najbolju pjesničku knjigu godine… Bila je nominirana i za njemačku nagradu „Brücke Berlin”, dva puta za američku „The Best Translated Book Award”, za poljsku nagradu „Europski pjesnik slobode”, za slovenačku nagradu MIRA i za „Balkaniku”. Njezine knjige prevedene su na sedamnaest jezika.
Na hrvatskom su joj objavljeni romani Skrivena kamera, Rezervni život i Non-Oui, knjiga kratkih priča Kad smo napustili Karla Liebkenchta i knjiga izabranih pjesama Kako je to. Uskoro će u izdanju Frakture izaći njen posljednji roman Jedinstveni matični broj.

JANDRE DRMIĆ: AFORIZMI

proza

Smišljam priču o smrti. Već imam kostur.

***

Nije on papak. On je kompletna svinja.

***

Kada umrem, bit će to veliki gubitak za mene.

***

Monogamija? Put od strastvenog dijaloga do unutrašnjeg monologa.

***

Kada umre, kršćanin dobije plus.

***

Balkanski doprinos drami? Tragedija u kojoj pogibaju gledatelji.

***

Organizirani kriminal je samo za velike Hrvate. Mali kradu spontano.

***

Iza svakog uspješnog homoseksualca uvijek stoji jedan muškarac.

***

Razumljivo je da mafijaši čvrsto vjeruju u Boga, jer, tko ih ometa, Bog ga uzme.

***

Kako naći djetelinu sa četiri lista?! Stoka sve poždere.

***

Novi bogataši igraju golf. Čežnja za zavičajnim pašnjacima?

***

Knjige se znaju naći u smeću, ali i smeće u knjigama.

***

Svatko nosi svoj križ. Kardinala je dopao zlatni.

***

Što vrijedi da je život pjesma ako čovjek nema sluha.

***

Serijskim ubojicama se bavi policija, a vanserijskim povijest.

***

Dilema egocentrika: je li prije bilo jaje ili ja?

***

Kada žena svom dragom prvi put kaže konju, svinjo… to je onaj trenutak kada bajka prelazi u basnu.

***

Motorna pila je pribor za jelu.

***

Iz dijaloga alkoholičara: “A gdje si pio devedeset prve?”

***

Pošto vjera premješta brda, crkvene velikodostojnike bi trebalo angažirati u cestogradnji.

***

Kod nje ništa novo. Status skvo.

***

Svijet upada u krizu. E, tu ih mi čekamo.

***

U Hrvatskoj je podijeljeno toliko odličja da su ih dobili i oni sa minimalnim zaslugama za propast.

***

Tko glasa na militariste, stavlja si šljam na glavu.

***

Naše školstvo? Doba krede.

***

Satira je nemoćna nadmoć.

***

Lula mira? Hvala, ne pušimo.

***

Koji su narodi genocidni? Samo oni kojima se ukazala prilika.

***

Na generalovoj uniformi je toliko odličja da se ne vide mrlje.

***

I u avionu postoje klase. Kako na nebu, tako i na zemlji.

***

Sav je na iglama. Čeka dilera.

***

Hrvatska je toliko katolička da je i gospodarstvo na koljenima.

***

Ljudi su u pustinji stvarali gradove, ali i gradovi u ljudima pustinje.

***

Čitajte svete spise. Nećete se pokajati.

***

Nemaju kruha?! Neka jedu zastave.

***

Borba za prava invalida traži cijelog čovjeka.

***

Crkvi su vraćene zgrade, zemljišta, šume… Šume? Zar ne bi bilo u redu da one pripadnu partizanima.

***

Ona ima toliko muških hormona da joj se sve može reći u brk.

***

On piše nadugo, naširoko i nažalost.

***

Samo su prosjaci spremni čovjeku uvijek pružiti ruku.

***

Država i crkva nisu odvojene. One su odlijepile.

***

Naš narod nije zaslužio ovakav naš narod.

***

Crvenkapica je nosila hranu baki koja je bila gladna kao vuk.

***

Ako vjerujete u reinkarnaciju, želim vam sve najbolje u daljnjem životu.

__________________________________

JANDRE DRMIĆ rođen je 1955. u Vrilu, Tomislavgrad, BiH. Od sedme godine živi u Splitu, a od trideset sedme u Zagrebu. Objavljivao je u tiskanim medijima, najviše u Nedjeljnoj i Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je osam knjiga satiričkih aforizama, a piše i kraće esejčiće, crtice i pjesme. Zastupljen je u brojnim antologijama. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja od kojih je najzvučnija Radoje Domanović, nagrada Ekselencija satire Beogradskog aforističkog kruga za stranog autora. Živi u Zagrebu i u pripremi ima devetu knjigu.