Category: proza

ROMAN NENADA STIPANIĆA “ŽIVOT U TOPU KOJEG NEMA”, Sandorf, Zagreb, 2025; ulomci

proza

***
Senj, kolovoz 1986.

 Veselo sam skinuo majicu, kratke hlače i crne espadrile koje mi je tetka Višnja donijela iz Trsta, navukao plave kupaće gaće i nataknuo plave gumene sandale, izašao iz zgrade, pogledao vedro nebo i jarko ljetno sunce pa kroz ulicu Alej krenuo kao kroz gusti zeleni tunel, preko ulice Kolan spustio se do parka. Sunce me tuklo po ramenima i glavi, ali uživao sam u vrućini, svojim koracima i pogledu na osušeno bilje koje je proljetos lijepo mirisalo. Škola je još daleko i ljeto je moje najdraže doba. Ali, bio sam i oprezan. Djed me upozorio da ne smijem uzimati bombone niti razgovarati s Nijemcima na ulici. Baka bi vikala na njega:
– Ne benavi i ne straši ga s Nijemcima, pomunjesat će dite.
A meni bi rekla:
– Dite, niš se ne boj, neće tebe niki. Ti svi s kojima je deda ratoval, sad su samo u njegovoj glavi.

***
Senj, lipanj 1992.

Za ono što sam ja htio naučiti, a to je izaći iz ovoga svijeta i tijela, trebao sam učitelja. Pronaći čarobnjaka Yaqui Indijanca ili kako ga je Castaneda stručno zvao „brujo“, usred rata u Hrvatskoj, bilo je i možda i teže nego djedove vanzemaljce. Moj nagradni tjedan, za najbolji rezultat u vojarni u gađanju na sto metara kalašnjikovom je završio. Veselio sam se povratku, Puli i vojarni Muzil koje sam za razliku od većine kolega zavolio. Dobro sam jeo i više se nisam kupao u limenoj bačvi u kuhinji. U vojsci je postojala kupaonica, velika prostorija s desetak tuševa bez odjeljaka. Prvi put mi je bilo nelagodno kad sam vidio da se moram tuširati s još deset golih vojnika istovremeno i svega četrdesetak sekundi u hladnoj vodi i da se treba zaista brzo nasapunati da se čovjek stigne isprati prije nove rotacije. Časnici su nam objasnili da novca za toplu vodu nema. Ali bila je to prava kupaonica, za mene više luksuz i provod, nego tek mjesto za kupanje. Nakon što sam okusio kupaonicu u đačkom domu BIŠ-a u Rijeci navukao sam se za sva vremena.

***
Pula, Muzil, kolovoz 1992.
Beatu nije zanimao Castaneda; jednom je rekla da je to glupost, da je čitala o njemu, a nije je ni Isus zanimao. Činjenicu da sam nosio i krunicu oko vrata i „brijao“ na Castanedu smatrala je suludom. Nisam razumio zašto; meni se to sasvim dobro uklapalo u Božju svemoć da stvori različite svemire koji se ponekad pomiješaju. Kad sam joj to rekao, smijala se, hvatala za glavu i rekla da je bolje da se držimo seksa. Nisam htio kvariti idilu jer noći su bile kratke, a trebalo je i odspavati malo prije zore. Rekla mi je da njeni roditelji mrze vojnike, ali nije htjela reći zašto. Ta tri tjedna bila su mi neobična; kao da noću više nisam u vojsci, nego netko drugi, dio pulskoga svijeta. Seks nam je bio baš žestok. Juki je, kao seks-guru, govorio da seks mora biti toliko intenzivan da se čovjek znoji, ali ne kao ljudsko biće, nego kao kamen što se znoji kad se gradi suhozid, a pun ljubavne tehnike kao Kamasutra.

***
Berlin, studeni, 2021.
Od kad sam ih čuo, tražio sam Flawless Issues, Steintor Herrenchor, Edwina Rosena… Hladna i lijepa mehanika zvukova vraćala me u mladost kad sam slušao sličnu glazbu. Shvatim da stojim na vratima i da sam zablokirao ulaz. Eh, gubim nit, ili možda, tražim skrovište. Poželim si zagurati prst u čelo i otputovati odavde, ali otarasim se te misli, imam obitelj i puno toga što traži prisutnost u zbilji. Nikakva fantastika ni otkloni ne dolaze u obzir, jer ako mi i izrastu krila možda ću poletjeti, ali neću zaraditi za stanarinu, a ne možemo živjeti u gnijezdu ispod zabata krova. Kada posložimo život, onda si mogu gurnuti prst u čelo i opet malčice otputovati iz ozbiljna i sposobna svijeta iz kojeg izviru sva zla ovoga planeta.
Bar je bio šarena, slabo osvijetljena smjesa industrijskog uređenja i filmskih plakata po zidovima. Vidim repliku „Kabineta dr. Caligarija“. Nedavno sam ga se sjetio na Caligariplatzu. U kadrovima Kabineta prepoznavao sam iskrivljene zidove, čudne prozore i depresivne sjene noćnih mora vlastitog života. Eh, pomislim, čitavo vrijeme pokušavam obrnuti ovu noć na pozitivu, ali ne ide. Na stropu bara vrtjela se disko kugla kojoj je netko nakačio velike brkove i bradu. Bacala je psihodelične sjene po zidovima i oznojenim ljudima, kao da se posuta šljokicama vrti odrezana glava starog hipija i rasipa njegova sjećanja na posljednje trenutke nekog drugačijeg grada i svijeta.

*

“Neke autofikcije se ozbiljno primiču fikciji, kao što je to slučaj sa, smijemo reći bildungs romanom, Život u topu kojeg nema Nenada Stipanića. Život pripovjedača Neona obilježilo je senjsko odrastanje s djedom PTSP-ovcem iz Drugog svjetskog rata koji iščekuje vanzemaljce, bakom koja je glas razuma iako brine da će maštovitom unuku eksplodirati mozak i psom Sokolom. Nasuprot pomalo bizarnoj obitelji probleme protagonistu stvaraju institucije poput škole i vojske, a rat je malo kome pomogao. Ali nadareni Neon uvijek može gurnuti prst u glavu i otputovati daleko, putom uskoka, strip junaka ili Castanedinog Don Juana. Čak i kada se skrasi s obitelji u kozmopolitskom Berlinu.

Nekad tužan, češće komičan u sudaru sa zbiljom, s naturalističkim elementima i psihodeličnim izbojima, najčešće jednostavno dirljiv, ovaj roman je priča o djetinjstvu, o ljubavi i emigraciji, s epizodama Apokalipse sada za sirotinju i pokojim istinskim kukavičkim i herojskim činom.

(O)ponašanje glavnog junaka ne preporučamo ni u laboratorijskim uvjetima.” – Kruno Lokotar

______________________________________

NENAD STIPANIĆ rođen je 1973. u Senju, veći dio života proveo u Zagrebu.
Piše prozu, radiodrame, TV scenarije, novinske feljtone. Objavljivao u periodici, na internetskim portalima i radiju, u zemlji i inozemstvu. Nagrađivan i uvršten u domaće i strane preglede i antologije književnosti. S Vladom Bulićem napisao je scenarije za prvu i drugu sezonu kriminalističke dramske serije Mamutica. Objavljene su mu zbirke priča Sprinteri u labirintu (2005.) i Odlično je baviti se kriminalom (2008.), romani Izbacivači Majke Božje (2012.), Stvarno je odlično baviti se kriminalom (2015.) i Bogovi neona (2019.). Za roman Stvarno je odlično baviti se kriminalom dobio je nagradu Balkan Noir. Eksperimentalni roman Bogovi neona uvršten je u preglede najboljih hrvatskih knjiga 2019. godine, bio je u više polufinala za nacionalne književne nagrade i u finalu nagrade Europske unije za književnost.
Trenutno živi u Berlinu s obitelji.

KRATKA PRIČA ALME ZORNIĆ IZ ZBIRKE “NEKADA DAVNO U TAMNOJ NOĆI”, Off-Set, Tuzla, 2025.

proza

JUGOVINA

– Mater ti nije dobro. – očev glas budi me iz sna.

Još sam pripit od sinoćnjeg druženja sa ekipom pa nespretno iskačem iz kreveta. Saplićem se od stvari razbacane po stanu i u trku ulazim u kupatilo. Otupio od prethodne noći, vina, cigareta i sati provedenih u šupljoj priči prepuštam se vodenoj stihiji. Mlaz hladne vode šamara me po licu, šutira u jaja. Poturam leđa i vrat, trpim vodene udarce. Nakon pola sata provedenih pod tušem trijeznim se. Utrnuo, kože boje nagnječene šljive, go i mokar uputio sam se prema kuhinji. U hodu, brišem lice prljavom košuljom i oblačim prvo što mi je došlo pod ruku.

Ulazim u auto, palim radio.

– Bosnu je zahvatio toplotni talas – čujem glas spikera. – Crveni meteoalarm je na snazi.

Spustio sam prozore i pustio pustinjskom vjetru da me prži. Krvave oči i oteknute podočnjake zaštitio sam sa rejbankama, naočarima sam sakrio i užas na licu.

Njegov poziv sluti na zlo.

Stigao sam na staru adresu, zavalio se na sjedište i čekam.

I prije tri godine, bio je Bajram, stajao na na istom ovome mjestu, i gledao u neboder ispred sebe. Zurio u naš prozor moleći Boga da sve prođe kako treba.

Nije prošlo kako treba jer otac je stručnjak za uništavanje svih naših zajedničkih trenutaka. Tračak sreće u majčinim očima zatrovao bi riječima, uvredama i ponižavanjem. Pola dana sjedili smo za trpezarijskim stolom i slušali očev monolog. Meso je prepečeno, pita preslana, a baklava se mogla još malo peći. On je pričao, mi smo ga pokorno slušali dok je u nama tinjala mržnja. Želio sam što prije otići kući i zaboraviti tu lažnu sliku još jedne sretne obitelji.

 Ispušio sam petu cigaretu ne želeći ući u zgradu, i upravo sam palio i šestu, kad vjetar dodirnu lišće u lipovoj krošnji i zašušta:

– Idem zapaliti.

Bratove posljednje riječi bile su upravo te. Tog dana, moj brat je izašao na terasu, i nikada se nije vratio. Krvava mrlja na pločniku, samo je to ostalo od njega. Neko je posadio lipu tamo gdje je on pao. Možda sam to bio ja, ne sjećam se, jer mjesecima nakon Samirove smrti nisam  se trijeznio.

Haustor je u mraku, svjetlo ne radi. Iz podruma dopire mjaukanje. Lift vonja na pišaću, ljudski znoj i na mene. Volim te Selma, piše na ispljuvanom ogledalu. Volim te, i moje podbuhlo lice bez neke određene forme, lubenica sa nekoliko dlaka, nisu išle skupa. Mrzim ogledala, sebe – njega u meni.

Izlazim iz lifta.

Hodnik je zastrašujuće uzak. Zidovi me stežu. Dok koračam naprijed, koracima se povlačim unazad, u prošlost. Prislanjam uho na naša vrata. Muk. Hvatam za šteku. Otključano je. U polumračni hodnik sa balkonskog prozora probija se slaba svjetlost. Skidam cipele, udišem zrak koji sam udisao pune dvadeset i dvije godine. U nosnicama osjetim trulež, a stan u kojem sam odrastao smrdi na smrt.

Majka leži na leđima, sklopljenih očiju, spava. Bolest ju je poharala. Bolest, i on.

– Ti si? – otac sjedi na vrhu trpezarijskog stola, na svome mjestu, kao da ga je neko zalijepio za prokletu drvenu stolicu, kao da je ekserima zakovan, osuđen tu da sjedi.

 Pred njim flaša rakije.

– Ja sam! – odgovaram.

– Zvao sam doktora, Mira je otišla po uputnice. – Mira, naša komšinica sa trećeg.

Bio sam srednjoškolac kada sam ih vidio, oboje, na istoj toj stolici. Zadigla je plisirku suknju, raskopčala svilenu košulju boje kajsije. On je hrzao poput konja, a ona ga je jahala. Ječala i stenjala. Očevi prsti su nestajali u Mirinom bijelom dupetu. Urezivao je crvene tragove u te dvije rupičaste mjesečeve polutke. Podigao je šake i uhvatio je za ogromne sise. Bradavice su joj okrugle katranaste mrlje na zategnutoj koži. Stajao sam ukočeno i gledao ih iz hodnika. Mira se nabijala na očev kurac, miješala bokovima.

– Jebi me, jebi me! – dva guza bi se rastvorila a ja bih ugledao vlažno ružičasto meso.  A moj otac, čak i dok je jebao, zurio je ispred sebe ne mijenjajući svoj izraz lica.

Nije me vidio, niti čuo kada sam otvorio vrata i izašao iz stana. Strčao sam uplakan niz stepenice. Već sam ga mrzio, ali nakon ovoga, mrzio sam ga još i više.

– Samire, ti si? – vratio sam se u majčinu sobu. Budna je, oči joj se cakle. Zamjenila me je sa bratom.

– Ado je, majko! – razgrnuo sam zavjese i pustio sunce da uđe. Otvorio sam prozore da i trag smrti istjeram iz stana. Tek pod svjetlošću vidio sam koliko je ostarjela. Modrica na oku privuče mi pažnju. Sklonio sam joj pramen kose i jagodicama prešao preko ispupčenja.

– Ne znam šta mi je bilo, malo mi se zamantalo, i pala sam. – očima me mjerka, ispituje.

– Maja? Gdje je ona? – Maja me je napustila još prošle godine. Uradio sam njoj isto što je moj otac majci. Prevario sam je. Isti sam on.

– Želiš li jesti? Piti? Boli li te šta? – pitam je, a ona umorno odmahnu glavom.

– Postala je toliko nespretna da zapinje i na fugu od pločica! – otac dobacuje sa svoje kraljevske stolice

– Pala je! – rekao je i onda, kada sam je prvi put našao isprebijanu, svu u modricama.

Prije rata, moj otac radio je kao poslovođa u fabrici slatkiša, sarajevskoj Zori. Posao mu je bio da nadgleda druge kako rade, i da nama djeci donosi čokoladne poslastice. Nažalost, mir u kući i čokoladni period nije trajao dugo. Fabrika slatkiša u ratu je propala, a otac je nakon završetka rata pao u depresiju. Niti jedan posao nije bio dovoljno dobar za njega. Krivio je vlast, državu, majku, nas, ali nikada sebe.

Počeo je piti. Pio je puno i bez prestanka.

Majka je radila u Ključu, čarapari, ali je ranjena u ratu pa više nije mogla dugo sjediti za šivaćom mašinom. Zato je čuvala tuđu djecu, i čistila stanove.

A ja, čim sam postao punoljetan otišao sam od kuće. Ostavio sam majku i brata da se bore sa njim. Smucao sam se po gradu, radio sve i svašta. Volio sam, i znao pisati. Ponudili su mi posao stranog dopisnika. Sve što me morilo u duši izbacio sam na papir. Objavio sam dva romana, tri zbirke. Imam svoje knjige ali i prazne džepove.

Izbjegavao sam da im dolazim. Izbjegavao njega, majku i brata. Mislio sam da je Samir dobro, završio je mašinstvo, radi kao asistent. Udaljili smo se, ali majka nas je uvijek povezivala. Čelična nit njene ljubavi držala me je uz njega.

– Mira je dobila treće unuče! – majka pijucnu vodu, a ja se sjetih kraljevske stolice i naftnih bradavica što strše uvis. – Jebi me, jebi! – Mira ponavlja dok ih ja gledam.

– Sandra je dosta mlađa od tebe, a ima dvoje djece. –  zagrizao sam donju usnu do krvi.

Ne mogu vjerovati da jedino ja vidim sličnost između Sandre i oca. Granapče, kako su je zvali, imalo je očeve plavozelene oči, tanku svijetlu kosu i jedva vidljive obrve. Samir i ja ličimo na našu majku. A Zlatko i Marko, Mirina dva sina, pokupili su sve od Ranka, njenog muža, gusta kovrčava kosa i surletine umjesto noseva.

Taj sjaj u očevom oku kada bi Mira došla kod nas i dovela svoje Granapče, nisam mogao trpiti. On bi je posjeo na krilo, cupkao, a na odlasku bi joj darovao veliku čokoladu sa rižom. Mrzio sam oca, a još više njegovo lice na njenoj sićušnoj glavi.

– Imam nešto za tebe! – majka se pokušala pomjeriti sa kreveta. Mršavom šakom pokazala je na radni sto, na dvije pune kartonske kutije na kojima je pisalo Ado – moje ime.

– To je za tebe! – prišao sam kutijama. Bile su pune papira, naših starih fotografija, bratovih fascikli, rokovnika i sveski.

– Voljela bih da ti to imaš, znaš, u slučaju da ja… – Bila je umorna, a ja pomalo iznenađen.

– Doktor joj je savjetovao da nađe neku preokupaciju, nešto što će je ispuniti. Eto, našla je njegove stvari.  – Bratove. Otkako je umro, otac nije izgovorio njegovo ime. Zgrabio sam prvu kutiju i iznio je u hodnik. Krenuo sam po drugu.

– Ne znam koliko ću moći izdržati. Prostata me zeza. – iz novčanika sam izvukao novac koji inače uplaćujem preko banke, za medicinsku skrb koja se daje majci.

– Naći ću ženu koja će dolaziti. – izustih ali me on prekinu.

– Mira je tu, ona nam pomaže! – u hodniku ugledah nove ženske papuče, na čiviluku kućna haljina, jakna, prsluk. – zgrabio sam drugu kutiju, na vrhu je stajao žuti papirić. Tek nekoliko riječi, Samirov rukopis: Mama, oprosti mi, ali ja ne mogu više. Ado je tu.. Spustio sam kutiju na pod. Gledam u svog oca, a vidim Mirine guzove.

– Jebi me! – ponavlja bijes u meni.

– Jebi me! – mržnja je još glasnija.

Balkonska vrata se otvoriše sama. Pogledao sam u sivo pustinjsko nebo, u jato galebova – kruže poput strvinara poviše zgrade. Privlači ih užareno Sarajevo i ispijena Miljacka. Gradsko smeće. Možda ih privlači i moja umiruća majka.

– Idem zapaliti cigaretu. Hoš i ti? – otac me prati. Kraljevska stolica ostaje prazna.

Izvlačim cigaretu. I otac uzima jednu, pali je. Naslanja se na raspuklo korito za cvijeće.

– Baš ubi ova jugovina! –  briše znoj sa lica. Nadviruje se dole, gleda u onu lipu, skuplja usta. Pljuje.

Hvatam ga oko pasa, podižem i bacam preko ograde.

– Jebi me! – umjesto očevog vriska čujem Mirin glas.

Gledam oca kako pada. Primjećujem da su ciganske barake ofarbane u boju lavande. Ispred baraka stoji gumeni bazen, Azrina unučad se kupaju, prskaju, i smiju od sreće.

I iza moga oca, ostala je samo krvava mrlja na betonu.

_____________________________________________________

ALMA ZORNIĆ rođena je 1975. godine u Zvorniku. Pisanjem se bavi od 2016. godine. Do sada je objavila preko 60 priča, i dvije knjige: Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini i Nekada davno u tamnoj noći.

Knjiga Bašeskijini mrtvi – zbirka legendi i kratkih horor priča o Bosni i Hercegovini nagrađena je 2020. godine od strane Fondacije za izdavaštvo BiH, a priče iz zbirke obrađene su u kratke radio drame i emitirane su na BH radiju 1 i nlaze se u arhivi državnog radija. Druga knjiga, zbirka horor priča pod nazvom Nekada davno u tamnoj noći, mart 2025., podržana je od strane Fondacije za izdavaštvo BiH i  Općine Novi Grad Sarajevo.

Alma Zornić, autor je prve nagrađene knjige priča strave, horor žanra, i trenutno je jedina žena u BiH koja se bavi ovom vrstom fantastičnog stvaranja. Dobitnica je mnogih nagrada iz domene književnosti. Dobitnica je prvog mjesta Međunarodne književne nagrade “Marko Martinović Car” za 2024. godinu sa pričom Jugovina. 

Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, Bošnjačkog društva pisaca BiH, P.E.N. CENTRA u BiH, i književnog udruženja Littera Salinea.

Stvara, živi i radi u Sarajevu.

ROMAN GABRIJELE RUKELJ KRAŠKOVIČ “U KUĆI I U VRTU BILO JE MNOGO CVIJEĆA”, OceanMore, Zagreb, 2025; ulomci

proza

(iz arhive ili dok je život bio cvijeće)

NIKADA NIŠTA NIJE

Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima.
Kuće u kojima je bilo mnogo svakovrsna cvijeća.
Sobnog, svježe ubranog ili pak plastičnog.
Živog, mrtvog ili lažnog.
Jednako sam zazirala od besprijekorno uređenih vrtova, okućnica.
U tim kućama
Nikada
Ništa
Nije
Bilo u redu.

***

SKRETANJE

Dvadesetsedmog svibnja dvije tisuće dvadeset treće godine posjećujem svoju majku u kući s cvijećem.
Kuća se nalazi u ulici koja je dobila ime po palom borcu iz Narodnooslobodilačkog rata koji je poginuo 1943. u Moravču.
Postojala sam na ovoj adresi od 25. listopada 1982. do sredine 2003. godine.
Najavila sam svoj dolazak dan prije, prošli su dani od zadnjeg susreta. Vrijeme brzo prolazi, nekad ne.
U tuđu kuću ne dolazi se bez najave.
U tuđu kuću ne dolazi se praznih ruku.
Kupila sam skroman buket sastavljen od ružičastih turskih karanfila i penstemona na Britanskom trgu. Neposredno prije dolaska uputila sam joj kratak poziv. Samo kratka napomena: drukčije izgledam nakon bolesti. Mjere opreza. Da mi ne kaže nešto grubo.
Pričale smo satima i nismo rekle ništa.
Zamalo sve.
Dan je bio subota, subota je bila razmjerno vedra, bez vjetra, bez oborina.
Snimila sam svaki detalj kuće, dvorišta, vrta. Na kraju sam izbrisala preko tisuću fotografija. I sačuvala njih dvadesetak.
Sasvim dovoljno. Možda i previše.
Za srdžbu i sjećanje, kako piše Irena Vrkljan u Svila, škare.
Znam da sam zadnji put posjetila ovu adresu.

***

PLETIVO, MRAMOR

Do ulaznih vrata vodi petnaest stuba od brušenog crno-bijelog kulira, rukohvat je od svijetla drva. Na samom početku stubišta još uvijek stoji strugač od lijevana željeza.
Strugač za blato za struganje potplata, za potpuni učinak tu je i rešetkasti otirač za cipele.
Majka me dočekala sasvim srdačna, pristupačnija nego što je pamtim. Začudo nije komentirala kako izgledam, samo me temeljito odmjerila od glave do pete. Odmah je prigovorila zašto sam joj donijela cvijeće kad u njezinu vrtu toliko toga raste.
Veliki crveni lampaši bili su uredno izloženi na starom krojačkom stolu marke Bagat koji se nalazi odmah kod ulaznih vrata kuće s cvijećem. Krojački stol koristio se za sitne popravke, skraćivanje i sužavanje, mijenjanje podstave, zamjene zatvarača. Unutar krojačkog stola nalazili su se stari brojevi Burde, Svijeta.
Majka nikad nije svladala krojenje.
Majka je skuhala kavu i dopustila mi da zapalim cigaretu. U kući se inače nije pušilo.
“To se ne radi u pristojnim kućama”, tako je govorila.
Još uvijek ima iste šalice za kavu, posudu za šećer, pepeljaru, primjećujem. Na stolu je crvenozeleni božićni stolnjak iako je svibanj, a vaze su pune rezanih ruža, božura. Na kuhinjskim elementima nalaze se poslužavnici, posude za začine, plaćeni i neplaćeni računi, dominira velika staklena zelena zdjela s plastičnim voćem, pored nje je polegnuta knjiga Krunica izvor snage dr. Herberta Madingera.
U kuhinji moje majke ništa se nije promijenilo u zadnjih četrdesetak godina. Kuhinja je jarko narančaste boje, proizvođač Marles, varijanta Coctail, tamnosmeđe radne ploče su od laminata ružina drva.
Kuhinjske zidne pločice jednostavne su, bijele, ulaštene.
Sve je zapravo ostalo isto.
Ona nikada ništa ne baca.
Iznad sudopera još uvijek su pleteni podmetači za lonce koji su uspomena na B. T. Ona ih je plela kao djevojčica, i to iznenađujuće vješto. U kupaonici uz rub kade nalazi se njezin crveno-crni pleteni šeširić za toaletni papir. Moja majka povremeno ju je čuvala kad je bila mala.
Otac B. T. bio je taksist, a njezina majka radila je na tržnici kao prodavačica cvijeća, sadnica i rezanog.
B. T. se objesila na tavanu roditeljske kuće u svojoj osamnaestoj godini krajem sedamdesetih. Tako mi je pričala majka. Često mi je dok smo živjele zajedno pokazivala njezinu fotografiju snimljenu u nekom fotostudiju, bila je baš prekrasna djevojčica.
Njezini su roditelji bili uvjereni kako se odlučila na takav kraj pretpostavljajući da je trudna, inzistirali su na obdukciji. Nije im nikako bilo prihvatljivo da je omotala konop oko svog vrata jer je živjela s dvoje nasilnih pijanaca.
“Oduvijek je bila hirovita”, tako su opravdavali njezinu smrt.
Majka mi je pokazivala i fotografiju dvokatnice u kojoj je B. T. živjela, kakvo je to bilo zdanje!
Početkom devedesetih prikupljala sam stari papir po kućama, zgradama. Prvi put obišla sam ulicu u kojoj je živjela B. T., posjetila adresu njezinih roditelja, vrata mi je otvorila njezina majka. Bila je to stara, neugledna, polupijana žena, njezina kosa, odjeća posve neuredne, a dom blistav, uzoran, takav je bio i vrt.
Dvorišna ograda bila je visoka, od kovana željeza, do ulaznih vrata vodila je staza od mramornih ploča.
Grobnica B. T. je od mramora.
Nije sama, u njoj počivaju i njezini roditelji.
B. T. je živjela u lijepoj kući na periferiji u kojoj je bilo mnogo cvijeća.

***

TEPISI

U produžetku kuće nalazila se gospodarska zgrada u kojoj su bile smještene svinje, kokoši, zečevi. Majka i otac ustajali su u zoru kako bi napunili hranilice, promijenili vodu u pojilicama, očistili štagalj. Nedaleko od kuće s cvijećem, u Vrbini, nalazilo se poljoprivredno zemljište na kojem su sadili kukuruz, pšenicu, djetelinu kojom su hranili sve te životinje. Svinje su još jele ostatke sa stola i posije, a kokoši šrot. U ograđenu ćumezu uvijek je bila jedna sirota, gola, bez perja, koju su na zub uzele ostale kokoši. Jedno kratko vrijeme vlast nad kokošinjcem preuzeo je potpuno rastrojeni pijetao, bio je strah i trepet te pernate zajednice. Rastrojeni je jednom prilikom napao oca koji je završio u domu zdravlja, a ovaj pak u petolitarskom Zepter loncu.
Iza štaglja nalazili su se povrtnjak i kompostište. I drvo jabuke, šljive, vinova loza.
Kuća u kojoj sam odrasla bila je prepuna tepiha od zečeva; crnih, sivih, bijelih.
Moj otac klao ih je sporo, bez trunke sućuti, kao da obavlja neku posve običnu, svakodnevnu radnju.
Zečevi strašno plaču kada ih se kolje.
Onda bi otac razapeo to krzno i ono bi se sušilo jedno vrijeme.
Nakon što bi krzno bilo dovoljno suho, ukrasio bi kuću tim tepisima što bi razveselilo majku.
Inače, majku nije mnogo toga veselilo.
Osim tepiha, napravio bi i privjeske za ključeve od zečjeg repa koje bi poklonio susjedima.
Kao dijete sjedila bih na podu, gladila te tepihe i mrzila svog oca jer je mogao ubiti.

***

OSMRTNICA

Na kuhinjskom elementu još uvijek stoji očeva osmrtnica, baš kao i brzojavi sućuti te fotografija majke i oca u jednostavnom prozirnom plastičnom okviru. Majka je za potrebe snimanja obukla atraktivan crni kostim, a otac je u tamnoplavom odijelu, ispod ovratnika bijele košulje provučena je kravata u istom tonu. Roditelji sjede na dvosjedu u mojoj sobi, a ispred njih na dnevnom stoliću je gipsana skulptura obnažene žene prekriženih nogu koja se desnom rukom sasvim nehajno drži za glavu. Ta obnažena, koketna žena pravila mi je društvo cijelo djetinjstvo, a stigla je ravno iz Kaira.
Fotografija je snimljena Agfamaticom kasnih devedesetih, oboje su nasmiješeni.
Na osmrtnici mog oca istaknuto je da je bio dragi suprug, tetak, stric i gospodin.
Primjećujem sljedeće; svi su dragi na osmrtnicama.
Nekoliko je gramatičkih i pravopisnih pogrešaka na osmrtnici.
Nigdje nije istaknuto da je bio i otac.
Ožalošćena je supruga, omiljena nećakinja, nećaci i Gabi te ostala tugujuća rodbina i prijatelji.
Požalila sam se svojim prijateljima da su samo naveli moje ime.
Moj prijatelj S. B. rekao je kako bi tko mogao pomisliti da sam ožalošćeni pas ili mačka, kanarinac.

***

BILO, PROŠLO

Ne tako davnih dana korota je trajala godinu dana. Ožalošćeni ne bi uključivali televizor ni radio.
Danas se odmah pali televizor, sluša glazba u autu. (www.medjugorje-news.com)
Majka nije skinula crninu od očeve smrti iako su prošle godine.
Nije sigurna kad će to učiniti. Samo ponekad uključi televizor ili radio, zanimaju je novosti u zemlji i svijetu te emisija religijskog sadržaja Mir i dobro koju prati još od 1992. godine.
Na vratima bijeloga garderobnog ormara na sivim vješalicama vise crne košulje.
Jednostavna kroja, od satena, svile, košulje su to za žalovanje.
Na vješalicama su i crni vuneni prsluci, iako je svibanj.
Njezine ruke su hladne, ne izlazi iz kuće.
Samo povremeno obiđe vrt. Eliminira drač, korov.
U ormaru su skrivene njezine haljine šivane u lokalnome modnom salonu, haljine su to za posebne prigode.
Prigoda takvih više nema.
Modni salon zatvorio je svoja vrata, status “trajno zatvoreno”.
Uporno negira njegove grubosti.
Bilo pa prošlo, kaže.
Možda je zaslužila, tvrdi.
To je bila prava ljubav, tvrdi.

***

PLAN

Trebala bih kupiti album za fotografije. Nerabljen, iz osamdesetih.
Korice tamnozelene, može i tamnosmeđe.
Poželjna zaštitna folija.
Može i djelomice ispunjen. Netko je već započeo priču. Tako će biti lakše.
Zatim, trebalo bi pronaći fotografije stare četrdesetak godina, one u boji.
Na buvljacima se redovito prodaje djetinjstvo. Cijena je nerazumna, cjenkanje mi sasvim dobro ide.
Odlučujem: skupljat ću samo one vedre, nerežirane fotografije.
Neka davna prijateljstva. Nekih djevojčica, dječaka.
I njihove majke, očeve.
I svi će se pitati tko su oni.
I svi će se pitati kako su oni.
I svi će se pitati jesu li još oni.

*

Svaka temom, stilom, duhom ili ukupnim načinom apartna knjiga negdje ima svoga prauzora. Negdje postoji riječ, rečenica ili tekst na koju se ona nadovezuje. Prauzor romana “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” vjerojatno je u Ireni Vrkljan. Na nju autorica se na više mjesta i poziva. Ali upravo u tom mogućem prauzoru vidi se sva silina, moć i samoniklost Gabrijele Rukelj Kraškovič. Ona je nešto poput Irene Vrkljan nakon armagedona, emocionalnog, osobnog i nacionalnog. Preživljava u svijetu u kojem kao da ništa više nije preživjelo. Čak i ako ovo ostane jedina njezina knjiga – što, zapravo, nije nemoguće i nevjerojatno – stvorila je važno i jedinstveno književno djelo, sasvim mimo svijeta. – Miljenko Jergović (Ekran, Večernji list)

Gabrijela Rukelj Kraškovič nikada neće upreti prstom niti naterati čitaoca da nekog proglasi “krivcem”. Mada ironija povremeno talasa mirnu površinu pomirljivosti, a već odabir teme pokazuje da je distanca u stvari mehanizam odbrane, strategija suočavanja ili barem njen rezultat, ovo nije roman o “krivcima”. Ovo je priča o onome što je bilo, a to što je bilo, pa, nije bilo tako sjajno. To je iskustvo koje niko ne može odbaciti argumentom da je “trebalo ostati u četiri zida”, kako kaže autorkin zamišljeni kritičar. Mada taj argument nije prihvatljiv o kojoj god autofikciji da je reč, roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća” spada u malobrojne autofikcije čije “opravdanje” nije pre svega ili jedino “ljudsko”, odnosno društveno, nego – literarno. – Dunja Ilić (BestBook, Express)

Knjiga se pojavila kao samoniklo bilje. Pomiruje osobnu naraciju s tinjajućom pobunom. Ispušta snažan urlik protiv urušenog sistema socijalne zaštite napuštene djece, javnog zdravstva, nepostojeće kulturne politike prema vizualnim umjetnicima. Junakinja je posvojena djevojčica koja se nalazi pred fizičkim (pa i ontološkim) krajem. Autoričin povratak u kuću djetinjstva konstruiran je kao unutarnja arheologija. Roman je emotivno suzdržan, a gust. Adriana Cavarero u knjizi Relating Narratives ističe kako je narativnost ključni alat izgradnje ženskog subjekta kroz pripovijedanje vlastitog života. Junakinja romana Gabi piše i rekonstruira sebe kroz pripovijedanje, ne linearnim slijedom, već asocijativnim ispisivanjem trauma, objekata i mirisa. Jezik otkriva ono što je prešućeno, izgubljeno ili iskrivljeno.
Rak kao narativni okvir medicinska je činjenica, ali ima višestruko simboličko značenje. Tijelo načeto rakom poprište je društvenih, rodnih i obiteljskih napetosti. To je i granica s koje junakinja može promatrati svoj život bez ranijih iluzija zdrave osobe. Bolest otvara pukotine u svakodnevnom životu, a kroz njih se može nazrijeti istina o krhkosti veza, očekivanja i pripadnosti. Bolest oslobađa junakinju od potrebe da bude čitka, pozitivna i funkcionalna.
Roman Gabrijele Rukelj Kraškovič hommage je Ireni Vrkljan, a ima dodirne točke i s poetikom Herte Müller. Nije napisan kako bi se dopao nego kako bi bio istinit. – Ivica Buljan (Vijenac)

Autorica Gabrijela Rukelj Kraškovič je likovna umjetnica, a ovoj knjizi prethodi njena istoimena izložba u Memorijalnom stanu M. J. Zagorke gdje su izloženi njezini crteži s pripadajučim tekstovima.
Iako je riječ o autoričinoj prvoj knjizi, reakcije su odmah nakon objave više nego odlične. Roman donosi duboko proživljeno, autentično i potresno životno iskustvo.
Roman je fragmentaran, a u njemu se se autorica suočava s obiteljskim nasljeđem i bolešću. Pojavljuje se motiv cvijeća oko kuće koje je krinka za tajne i tugu unutar nje.
Stvara osjećaj duboke proživljenosti i jak emotivni naboj, a govori o sjećanju na djetinjstvo i suočavanju s prošlošću, koji ovdje nisu mjesto sigurnosti i ljubavi.
Posredno je jasan stav prema obitelji kao instituciji, kasnije i bolnici kao instituciji. Prisutno je mnoštvo referenci na pjesame, šlagere, rubrike iz novina, tv emisije, te fragmenti o nedostatku ljubavi.
Na više mjesta autorica se poziva na Irenu Vrkljan kao spisateljicu koja je važna njoj osobno, ali i utječe na njezino pisanje. – Jagna Pogačnik (Dobro jutro, Hrvatska)

Zasluge za tu literarnu gozbu svakako su u načinu na koji je autorica ispričala svoju priču. Roman je sastavljen od 120 manjih cjelina, možemo ih zvati i mini epizodama, ali bi bolji naziv možda bio stakalaca literarnog mozaika. U svakoj od tih cjelina (svaka ima svoj naslov) autorica oživljava jedan trenutak iz svoje prošlosti slažući tako svoj cvjetni mozaik. Pri tome je iznimno bitno da je na koncu sve ne samo uspješno složeno i usklađeno u jednu začudnu i gorko oporu cjelinu, već i svaki mali izvadak tog mozaika, čitamo li ga izdvojeno, ima određenu snagu, odnosno može stajati samostalno. Ali je ipak jači kad je u cjelini. Načini na koje su “izbrušeni” ti djelići mozaika su različiti. Pojedine su cjeline prave male lirske pjesme, neke su epizode pjesme u prozi, neke crtice, druge pripovijetke, treće opisi i refleksije, a neki, poput “Dvije rečenice” imaju samo četiri riječi (“Danas jesi, sutra nisi”), ili, kao “Sve bilo je muzika” ne nude ni jednu jedinu riječ ispod naslova.
Kad treba, autorica posegne i za hladnim administrativnim jezikom otpusnog pisma iz bolnice, a bliski su joj crni humor i ironija pa u “Zadovoljni klijenti” kaže: “Na web-stranici jedne pogrebne agencije postoji rubrika ‘riječi zadovoljnih klijenata’. I zaista, svi odreda su zadovoljni.” Rukelj Kraškovič zna citirati i web ocjene kafića, prenosi isječke dijaloga iz bolničke čekaonice, navodi popis svega što će joj trebati za bolnicu, prepisuje pjesmu koju je napisao njezin prijatelj, skida zapise s Facebooka… Dakle, stilski i izražajno Gabrijela Rukelj Kraškovič napravila je jednu začudnu i divnu kombinaciju tekstova koja svjedoči kako je, koliko god bila uspješna kao slikarica, izvrsna i iskonska književnica. – Marinko Krmpotić, (Glas Slavonije, Novi list)

Ljubav, njezin nedostatak, napuštanje i bolest teme su prvog romana slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič
Gabrijela Rukelj Kraškovič likovna je umjetnica, slikarica, koja je upravo objavila svoj prvi roman “U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća”, knjigu autobiografskih zapisa. Neki su je već proglasili književnom senzacijom.
Iako u svom prvijencu piše o nekim teškim temama, o odrastanju u udomiteljskoj kući u kojoj je bilo puno cvijeća (iz naslova), a nešto manje ljubavi, i o svojoj borbi s teškom bolešću, ovo nipošto nije mračna knjiga. Barem joj to nije bila namjera. Ima u njoj i dosta humora. – Romina Peritz Körbler (Jutarnji list)

__________________________________________

GABRIJELA RUKELJ KRAŠKOVIČ rođena je 1980. u Zagrebu. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i djeluje u Zagrebu.

PRIČA EMINE ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ: RUSKA

proza

Zvala se Ruska. Pola žena, pola muško.

̶  Bog te mazno je l’ ona uopće i bila čovjek! Svi se smijemo dok Timur  govori. Smijeh probija vrata pakla. Ne razmišljamo o božanskim vratima. Trebala sam dobro razmisliti čemu sam se smijala.

Neko je rekao da joj noću izbiju rogovi i krila pa da preleti selo. Ujutro ih sakrije ispod dušeka.  Nakon njene smrti nisu pod dušekom pronašli ni rogove ni krila.

–  Kurva je prodala dušu đavolu! –  (Razmišljam zašto ljudi prodaju duše đavolu. Ipak, u mojoj percepciji Faust je genijalan lik. Nikada neću biti Fausta. Bojim se nepotrebnih pitanja.)

***

Zvala se Ruska. Kažu da je ovaj mali grob – njen grob. Sitna žena –  sitan grob. Pomislila sam da ispod leži neko dijete. Drveni kolac narušenog izgleda. Jedva da možemo pročitati kako okomito pišu slova  R i A.

–  Kako znaš da ovdje leži Ruska?

– A šta će joj ime kad svi znamo ko je Ruska! Generacije vjeruju da ona ovdje spava.  

(Ime ne znači ništa, ruža bi mirisala bez obzira kako je zovemo) Ne smiješ tako naivno navoditi citate! Znaš! Naročito ako ti oni padnu na pamet kada rekonstruiraš i pišeš o jednom čedomorstvu. A šta je s vjerovanjem?

– Prije koliko je to bilo?

– Zar je bitno?

– Ubila je svoju dicu! Zadavila ih ko kokoške! To je zvir! To ne zaslužuje ni grob. Heeej, dvoje dice! Bili su lipi ko jabuke! Blizanci! –  ovo su bile Hazimove riječi.

– Ko pamti njenu djecu?

– Niko ne pamti. Svi pričaju.  

Priča je tu samo da bi bila ispričana. Užasno je pomisliti da su svi ovi ljudi dio te priče. Uvučeni, naivni. Ruskin grob odvojen je od ostalih uz samu ogradu. Groblje je zaraslo. Kroz groblje prođe poneka krava. Tu spava vječno Ruska. (Šapućem u sebi.)

– Jebo je svak! Ovo je uklet grob, hajmo! – dodaje Timur, nastavljamo dalje.

***

– Bio je rat.

– Nikom rat nije brat.

– Znaš li koji je rat bio? Zna li neko?

– Gluho bilo, baš ste debili!

– A tebi je, ko biva, žao Ruske?

Šta je žaljenje za drugom osobom? Možda žaljenje za sobom?

***

–  Priča se da je za sve kriv Ruker. On se ko zvijer naklatio na nju kad je išla po vodu. Snalazilo se. Partizanka je bila Ruska. Bila je oličenje dobrote, a onda oličenje zla. Bila je ko pravo muško. Poslije njega naklatilo ih se još deset  –

– Jesu li bili naši ili njihovi?

– Niko to ne zna.

Ko je tada bio naš, a ko njihov?

***

Timur, služi li tvoje viđenje ove situacije pravilnoj rekonstrukciji priče o Ruski? Ipak, to je samo priča. Ne postoji službeni zapis. Nigdje ne piše 1933., 1945., 1993.?  Nema uspomena, ne postoji niko Ruskin.

   – Postoji verzija da je prvo bila partizanka, da su je silovali u tom ratu. Onda je rodila blizance. Ubila ih je kad su imali negdje oko dvije godine. Kako ih je ubila, ne zna se. Pretpostavlja se da ih je zadavila. Gdje su im grobovi, ni to se ne zna. Svi su znali da ih je ubila, četničku gamad, tako ih je Ruska zvala. Mlada je tad bila, ni osamnaest nije imala. Mater bolesna, ćaća pogino u ratu od četničke ruke, brat umro mlad – govorio je Timur zagledan u daljinu.

Ustručavam se postaviti pitanje. Šutim. Moram znati kada da ušutim, kada bi se priča mogla završiti neočekivano.

***

Silovali su je gore pod onim brijegom. Ljudi ne idu gore. Kažu da to misto donosi nesriću. To je Ruskino misto. Silovali su je, jedva je ostala živa. Bilo je ljeto. Njih 11. Zna se samo ime jednoga. Ruker, već si sigurno čula. Kažu da se odmetnuo u četnike. Nikad Ruska nije htjela otići na to misto. Odveli su je ’93-e. Opet su je…

– Šta su je?

–  Pa to, silovali su je.

– Bila je hrabra ta Ruska. Ko pravo muško. Sve je izdržala. A i ime joj je ko u muška –  kaže Suada donoseći mi malo svježeg soka od mente i limuna  – Znala je posli ovog rata sama da ide u šumu i da nasiče drva, natovari na leđa pa uz brdo uznese, ispuši jednu, natovari na tačke pa doveze u svoju baraku, a onda se ljudi sažale pa kupe metar – dva .

***

Jedan pjesnik je napisao:

Četrdeset prva

Dovode Rusku na proplanak smrti

Ali je ne ubiju

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Iz nje se rađaju dvije rumene jabuke

Devedeset treća

Ruska opet na proplanku

Presahla, pogurena i ljuta na nebo

Pacovi joj naseljavalju utrobu

Smrt se rodila

–  Namjerno je pjesnik izostavio podatak da je Ruska ubila djecu. Mada, nismo ti rekli da postoji priča da ju je samo jedan silovao, a da je bila u romantičnoj vezi s njim. No, on nije htio priznati djecu. Ona ga je proganjala i na kraju uradila to što je uradila.

– Vjeruješ li, Timure, u to?

– Pa ne baš. Nekako mi je to strašno.

– Šta tačno?

– Da voljeni siluju… U to samo Admir i Zukan vjeruju. Oni kažu  da je bila lijepa i prokleta. Oni su najstariji u selu.

***

Ljeto  je. Smrt dolazi sasvim iznenada. Ne možeš da je shvatiš. A meni valja pisati. Ne znam šta baš da ponudim čitateljima da bi bili uzbuđeni  i ne baš suzdržani prilikom čitanja.  

***

–  Kako se neću nje sićat. Sićam se i matere joj Hajre. Išli smo na vodu zajedno. Bila je jaka Ruska. Ista mater, sitna i jaka. A i voljela se nasilu smijat. Nekad je to ko revanje magarca bilo. Kad se nasmije, svi smo znali da se Ruska smije. A mogla se pobit s bilo kim. Viruj da sa njom nisam tio ići ruku pod ruku. Prebila bi me. A da ti kažem nešt. Voljela je dizat halju. Kod nas ovdje ženska čeljad u onaj vakat morala su duge halje nosit. A ona nije tila. Čim ko iđe, ona suknju gore. Pa ti to ćeri kažem, za tog Rukera, zemlja mu kosti izbacila kad je pošo u četnike. Tribala je da ga ne izaziva. Tribala se sklonit vas su i ostala ženska čeljad. I štaš bilo je vruće, čuli smo svi, derala se gluho bilo, kad je nisu razapeli. Jednog je ozlijedila, bila je puno jaka. Onda su je još više napali. A preživila je i glavu je poginjala kad se vratila i nikom nije rič jednu kazala. A i njoj niko rič nije kazo. Ni rič. Pa rodi kopilad. I prevali sedam sela da dođe do Rukera. I Rukeru na vrata odnesi ih. A on samo mrš mater ti partizansku reko. Eto, pa ih ubi, Bog nju ubio. Nije ih mogla gledat više. Čim je prestala dojiti, odmah ih je ubila. Zadavila ih golim rukama. Nikad ih nismo našli nit je ko pito za njih. Samo smo vidili da ih nejma. Nismo smjeli pitat. Bojali smo se.

– Čega, deda Zukane?

– Ne znam ćeri, svi su govorili šuti, ne pitaj, ne tiče te se, o takvim se smrtima šuti.

***

– A i mater joj je patila. Udala se za konja od čovika. Gazio je ko vreću brašna. Od pogleda njegovog se tresla. Sreća pa umri, bomba ga raspolovi. Bog ga i tamo raspolovi, na onaj svit, amin. I Ruska je patila. Drugi put onako staru su je na isto mjesto odveli. Čuli za tu ženu što je ubila tako mlada djecu, pa da je kazne. Ne znamo ko je tada bio. Ma nije ni bitno. Njemu je to bilo drago. Svi smo mi to vidjeli ali nismo smjeli. Samo su je odveli. Jebali joj mater balijsku, kurvijsku. Preživjela je i to. Neki su je našli na tom brijegu, i bez gasuljenja je ukopali u rupu. Poslije se povampirila pa dolazila tražit nas, žive duše, da nam kaže da nam neće oprostiti.

– Grijeh je to! – rekao je Timur Zukanu.

– A štaš. Bojo se narod i njene i svoje sramote! Deder nek je više nema, tako je najbolje. Samo se sićam da je neki čovik reko da joj se glogov kolac zabode u grob tačno u podne ili u ponoć. I ne mogu ti reći ko to uradi, al neko hrabar jest.

– I je li vas više dozivala?

– Nije, samo se nekad čuje jecaj gore na brdu.

***

– Nemoj se prepasti kada budeš spavala večeras kod nas – rekao je Timur naslonjen na brezu. Tri noći si ovdje, zar ne?

Zar mi je trebao broj tri, pomislila sam. Nisam ništa odgovorila, bila sam zbunjena. Pokušala sam posložiti kockice, shvatiti tu ženu, sudbinu, ove ljude. Čak mi se i Timur učinio kao zao lik, i sve ovo kao jedan ružan san prije početka novog dana.

Zvučiš kao zlokobni pjesnik, rekla sam Timuru.

– Ne boj se, ujutro ćemo očistiti Ruskin grob i zasaditi neko cvijeće. Razmisli koje bismo mogli. Možda dragoljuba. Pun je života.

***

Možda da posadimo hortenziju, razmišljala sam. Ili jorgovan. Ali, sve bi se to hranilo ostacima njenog tijela. To je previše za moj želudac.

***

Kako napreduje priča o čedomorstvu?, tako je glasila viber poruka od glavnog urednika.

Nije bilo nikakvog čedomorstva. Vraćam se sutra, pa se vidimo – odgovorila sam misleći o cvijeću koje donosi spokoj. Bilo mi je žao Ruske i nikako nisam mogla razmišljati o djeci koju je ubila. Možda sam je podsvjesno pokušala opravdati? Ne znam da li je to etično. Odbijam da je predstavim i kao žrtvu i kao zločinca. Možda da šutim i pretvaram se da ona ne postoji. Mogu reći da je to samo priča lokalnog stanovništva koje voli izmišljati priče.

Pretraživala sam na googlu  zločine u II svjetskom ratu u ovom malom mjestu, a potom zločine devedesetih. Pronašla sam sliku koja je podsjećala na grčka božanstva. Uskomešana muška  uniformisana tijela. Žena drži mušku čizmu, između dvije noge viri krvava dojka, isječena bradavica. Jedan je drži za crnu kosu u koju se upleo trag sperme. Drveće je razotkrilo tajne i pustilo Medejinim zmijama da osvoje prostor i vrijeme. Zatvorila sam laptop i rekla da je to samo priča.

  – A čemu priča postoji osim da se ispriča?  – upita me neki glas.

– Zar zločini postoje samo da bi se ponovili? – upitah.

  • prvonagrađena priča na na književnom natječaju “Marko Martinović Car” u Vitezu 2025. –

___________________________________________________

EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ (Travnik, 1989), živi u Vitezu. Magistrirala je b/h/s jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zenici.

Objavila je sljedeća djela: zbirku poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016), zbirku kratkih priča “Izbrisani životi” (Dobra knjiga, 2021), zbirku poezije “Moj sin i ja”  (Planjax, 2021), ilustrovanu bajku za djecu „Tale about the boy Adi and computer“ (Stockholm projekat 2033, 2024), “Kratke priče o pokušajima izbavljenja” (Vrijeme, 2025), Zbirku priča za djecu pod nazivom “Pisac pred sudom i druge bajke” (Off-Set, Tuzla, 2025) Članica je P.E.N. Centra BiH. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

KRATKA PRIČA FANI FRKOVIĆ IZ ZBIRKE “AFTERTEJST”, Galerija Kranjčar, Zagreb, 2025.

proza

ISPOD TEPIHA

Dok sjedim i čekam početak termina, u glavi vrtim što sam sve prošli put rekla Ivanu. Bilo je to moje prvo iskustvo otvaranja duše jednom strancu, doduše profesionalcu.

Misli mi skreću na analizu prostora u kojem se nalazim. Predsoblje, uređeno s minimalno truda, ali svejedno sasvim ugodno. Četvora bijela vrata, sva ista, samo ih brojevi razlikuju. No nešto mi tu smeta. Faktor susreta svakog punog sata kad se izmjenjuju termini neizbježan je, ali meni i manje bitan, jer dok se bavim svojim brigama, ne zanima me tko još tu dolazi. Svi smo u istim govnima. Više me brine što se zvuk širi iz svake sobe kroz stara vrata, po cijelom predsoblju, bez cenzure. Trudim se ne prisluškivati glasove iako ih jasno čujem. Nadam se da i drugi poštuju tuđu intimu.

Iza vrata sobe broj dva kroz koja trebam ući za pet minuta, odjednom čujem dernjavu koja mi okupira pažnju. Sluh se vođen životinjskim instinktom izoštri da utvrdi postoji li opasnost u blizini. Čujem puno gorčine i okrivljavanja, uz povišeni ton koji u meni izaziva nelagodu, ali i znatiželju. Na koga se ljuti? Govori o ženskoj osobi. Mama, djevojka, žena?

Ivan otvara vrata, vidi me kako sjedim i čekam.

— Bok, Ana! — pozdravi me jednostavno i srdačno.

Iz sobe izlazi nepoznati muškarac uspravnog stava. Djeluje puno mirnije nego što je njegov ton nagovještavao. Snažna građa odaje dojam stabilnosti, ali osjetim i neku nježnost u njemu. Pogledi nam se sretnu tiho i suosjećajno.

Ivan u svom stolcu sjedi mirno, potpuno neopterećen dernjavom koja se maloprije zbila, a ja je još osjećam u sobi. Ostaci ljutnje poput munja sijevaju s kauča na kojem sjedim.

— Zašto tražiš utjehu? Od čega bježiš? — pita opušteno, s osmijehom na licu koji me malo obeshrabri. Osjećam se blesavo, iako znam da samo želi omekšati napetost koja se na meni jasno vidi.

— Ovaj život mi je previše, strah me da se ne mogu sama s njime nositi. Treba mi podrška — dramatiziram, jer sam se pripremila za ovakvo pitanje i unaprijed smislila upečatljiv odgovor.

— Aha. A što ti je tako teško u životu? Odakle dolazi taj strah?

— Pa… osjećam se sama, a izazovi su veliki. — Pripremljeni odgovori već su mi iscurili iz džepa. Ivan kima glavom i potiče me da nastavim pa improviziram. — Od zadnjeg prekida čini mi se da sam izgubila oslonac i potporu koju mi je dečko pružao. Prekinula sam s njim, a ja se osjećam ostavljeno. Čini mi se da se vrtim u krug, tražim utjehu u muškarcima, a nemam više snage za nova razočaranja. Uz to javlja se i strah da ću ostati sama.

— Gdje osjećaš taj strah? — Ivan nastavlja s kopanjem, a ja promatram tjelesne senzacije i ne mogu detektirati ništa posebno, samo nemir u rukama i nogama. — Probaj se prisjetiti neke situacije kad si bila mala i bilo te strah, vrati se u tijelo tada — mijenja pristup.

Osjećam kako dolazi bujica suza koja pred sobom odnosi moju sposobnost govora. Čekam da se suze preliju iz korita jer ih onda više ne moram skrivati. Posegnem za maramicama na stolu da dobijem još malo vremena.

Strpljivo čeka odgovor. Znam to. Iako sam pogled fiksirala na tepih. A ja manje strpljivo čekam da mi se vrati dar govora. Uz svu zbrku u glavi i tijelu, dodala sam si i pritisak da nešto ipak trebam izgovoriti.

— Nitko me nije zaštitio kad sam to trebala. Osjećam se ostavljeno i samo. Nemam s kime podijeliti što osjećam. Osjećam tugu, beskrajnu tugu. I ljutnju, ali me i strah. Htjela bih se naljutiti i usprotiviti, ali strah je velik, a ja malena — napokon izgovorim hvatajući dah između šmrcanja i riječi.

— Aha. A što ti je u tom trenutku trebalo, što mala Ana treba? — pita suosjećajno, čak s malim osmijehom na usnama koji ne može sakriti, zadovoljan jer smo nešto iskreno napipali.

Obrišem što se iscijedilo iz nosa i ostatke suza u kutevima očiju. Pogledam malu Anu kao da je stvarno tu s nama u prostoriji. Vidim da i ona plače, ali isto ima taj skriveni osmijeh na usnama. Gledajući u mene zna da sam tu da je zaštitim.

— Ona želi da je netko zagrli, utješi. Treba fizički kontakt i umirujuće otkucaje srca nekoga tko je voli — iznenadim i samu sebe odabirom riječi. Do kraja termina poistovjećujem se s ulogom njegovatelja male Ane, a kući nosim tek otisak boli. Kao gorčina prelivena čokoladom, ipak je malo ugodnija nego prije.

Dva tjedna prolaze uobičajeno brzo, uz svakodnevne obaveze i povremeno razmišljanje o prošlom terminu, suzama i maloj Ani kojoj treba utjeha. U mislima se javlja i onaj lik u terminu prije mojeg. Vidim ga kao zaštitnika i zamišljam se u njegovom zagrljaju. Tješi me dok sam malena i krhka. Uzima moje strahove i nesigurnosti i sprema ih pored svog srca. U maštanjima nema ni seksa, ni strasti, ništa životinjsko. Samo dva bića. Jedno je preslabo za ovaj svijet, a drugo daje snagu i utjehu, hrabro nosi sve svoje i moje.

Ne želim si priznati, ali veselim se što ću danas doći ranije i opet ga prisluškivati tih pet minuta, a onda i sresti njegova široka ramena. Možda da ovaj put dođem deset minuta ranije? Da stavim parfem i malo se sredim?

Dok sjedim u predsoblju, još uvijek u jakni, sluh usmjerim prema našoj sobi broj dva. Glasovi unutra zvuče veselo, brzo se izmjenjuju, smiju se, ali ne mogu točno razabrati o čemu razgovaraju. Kad se derao sve sam jasno čula, a sada se gubim u njihovom smijehu. Veseli ton daje naslutiti da se on uspješno oporavlja, što u meni budi nadu. Za mene. I za nas.

Trgnem se na zvuk otvaranja vrata.

— Vidimo se za dva tjedna, Lukas — pozdravlja ga Ivan, onako srdačno kako svakoga pozdravi i odmah baci pogled na mene: — Bok, Ana!

Nervozno ustajem i stavljam jaknu na vješalicu u predsoblju. I baš tada on poseže za svojom jaknom. On. Lukas. Zagledana u njegove oči, osjetim tanke usne kako se razdvajaju i govore sasvim nježno i toplo: — Bok.

Iz mojih usta čuju se samo dva spojena glasa — Bk — i iza mene zatvaraju se bijela vrata.

Sljedeći put morat ću biti smirenija. Za početak ne izostaviti samoglasnike u pozdravu, a možda malo i pročavrljati. Ništa prenapadno. Možda mrvicu zavodljivo i šarmantno.

Razmjenjujem prve rečenice s Ivanom, a misli su mi još uvijek pored vješalice. Lukas, kako lijepo ime. Zamišljam naš zagrljaj. Znam da je i on nesiguran, ima svoje crne rupe u kojima se skriva. Ali moja nježnost daje mu snagu. Osjeća se važno u toj ulozi zaštitnika. Svaka moja suza osnažuje ga za njegove borbe. I on voli osjećaj jedinstva, toplinu kože i slanoću suza. Uzajamno njegovanje bez riječi, bez hrane, bez seksa, samo prepuštanjem težine tijela i života. Upravo tako želim zaspati i buditi se svakog dana. Znajući da sve što jest, mogu s nekime podijeliti.

Ivan me vrlo brzo otrijezni i izbaci iz ugodnih maštarija.

— Gdje smo ono stali? Aha. Strah. Ljutnja. Osjećaj napuštenosti — kaže ozbiljno, ali i suosjećajno, a meni samo pojača nervozu jer znam da me čeka susret sa svime navedenim.

— Kako si sada? — iznenadi me sasvim jednostavnim pitanjem.

I na jednostavno pitanje ja se slomim. Jer nije potrebno ni pitati da sve izađe na vidjelo. Uostalom, prethodna dva tjedna bila su svjedoci mog raspada koji ne želim ni spominjati, lakše mi je praviti se da su brzo prošla. Blokada. Bujica upravo kreće. Oči zaokupljene šarenim nitima tepiha. Misli razbježane na sve strane. Pokušavam ih skupiti na hrpicu da mi pomognu nešto odgovoriti.

— Recite vi meni, koliko je toga pometeno pod ovaj tepih?

Sekunda stanke i tišine. Pitam se odakle je ovo došlo. On prasne u smijeh. Aha! Sad sam ja njega uhvatila nespremnog. Sramežljivi osmijeh na trenutak mi prekrije dio briga. Nervoza se otopi i osjećam da ipak neke konce držim u ruci, iako su tanki.

— Pa ovdje zapravo svi dolaze da maknu tepih i da zajedno dobro protresemo sve što su skrivali.

— I što se nalazi ispod tepiha?

— Najčešće traume koje dugo nosimo u sebi. One nas nesvjesno pogone svakog dana jer nismo u doticaju s vlastitim emocijama i tijelom. Osjećaje potiskujemo, kako ti kažeš, guramo ih ispod tepiha, misleći da ćemo se tako zaštiti od povreda, a zapravo nas emocije štite kad im damo prostora da se pojave i kad ih prihvatimo. Trebat će vremena, ali vidjet ćeš da će ti biti lakše kad shvatiš da smiješ biti ljutita i tužna, i da te može biti strah. Onda ti utjeha izvana više neće biti potrebna, jer imaš sve resurse da brineš o sebi i da TI možeš voljeti i malu i veliku Anu.

Slušam ga pažljivo iako ne znam razumijem li sve što govori. Dio mene ostao je u prošlosti, i dalekoj i bliskoj.

Dva tjedna kasnije oblačim trenirku i na brzinu se spremam. Žurim na novu rundu njegovanja otvorenih rana. Dolazim pet minuta ranije. Iz sobe broj dva izlazi meni nepoznata žena. Lukas je očito propustio svoj termin. Ne osjećam žal zbog toga. Maštarije o njemu su nestale, tiho kao što su i nastale. Ponosna sam na sebe jer se nisam zakačila za još jednog muškarca u prolazu kojem sam odmah dodijelila ulogu spasitelja.

Ulazim kod Ivana u sobu, pozdravljam vedro i smješkam se, zadovoljna sama sobom.

— Pričekaj me trenutak da uzmem čaj iz kuhinje — kaže ustajući iz svog stolca i doda: — Jesi i ti za čaj?

— Ne, hvala —  odgovaram kratko dok primjećujem kako se lijepo stapa meko pletivo nježno plave boje s čvrstom figurom zrelog muškarca.

— Kako si danas? — postavlja uobičajeno pitanje, sjedajući ponovno na svoje mjesto.

— Odlično! — odgovaram i razvlačim osmijeh još malo više prema rubovima usana.

— Baš mi je drago — kaže i pogleda me onako srdačno kako samo on zna, dok uzima gutljaj čaja. — Pričaj mi, što ima novo?

Gledam njegove snažne ruke i elegantne dlanove u kojima drži šalicu čaja. Primjećujem da nema prsten. Val topline ispuni mi obraze i pomislim: Zašto sam, kvragu, na terapiju došla u trenirci?

___________________________________________

FANI FRKOVIĆ rođena je 1986. godine u Zagrebu gdje je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu. Živi u Zagrebu i radi u struci. Nakon pohađanja radionice pisanja pod vodstvom Ksenije Kušec pri Centru za kulturu Trešnjevka, slobodno vrijeme posvećuje pisanju kratkih priča. U Galeriji Kranjčar sudjelovala je u javnom literarnom druženju „Rendes u Kranjčaru“. Na više literarnih natječaja njene priče su osvojile priznanja i nagrade. Priče su joj objavljene u časopisu Tema i zbornicima natječaja. Pohađala je individualnu radionicu Centra za kreativno pisanje gdje je pod mentorstvom Jagne Pogačnik radila na uređivanju rukopisa za svoju prvu zbirku kratkih priča. 2025. godine Galerija Kranjčar izdaje njen prvijenac Aftertejst.

KRATKA PRIČA STEFANA BASARIĆA: TRI PTICE VOLŠEBNICE

proza

Postoje izvesni događaji posle kojih se čovek trajno menja. Postoje događaji i njihove posledice koje preoblikuju, ponovo izgrađuju, perspektivu svakog pojedinca na sam život i njegov determinisani položaj u svetu koji ga okružuje. Međutim, čovek je tih događaja vrlo retko svestan u trenutku dok u njima učestvuje, dok mu se dešavaju. Obično se osvesti kasnije, a neretko svaka iluminacija i svest o revolucionarnom značaju tih događaja potpuno izostanu, pa tako čovek neretko i umre nesvestan kako ga je neki događaj iščašio iz dotadašnjih svatanja stvarnosti i promenio mu unutrašnje prelamanje rožnjača.

Doručak se obično služio između devet i pola deset u ogromnoj trpezariji na sredini objekta i za postavljenim izlizanim stolovima sedeli su pripadnici svih grupa, osim jaslica, oni su bili još nedorasli toj vrsti socijalnog rituala poput zajedničkog doručkovanja. Ponavljali smo bilingvalnu mantru Hvala lepo – Köszönöm szépen orkestarskom preciznošću, fanatičnom usklađenošću negujući podjednako međusobno poštovanje za sve koji su brigu za svoje odrastanje i slobodno vreme prepustili u ruke zaposlenih u predškolskoj ustanovi „Sanda Marjanović“, u sivom gradu uz severnu granicu naše zemlje. Posle doručka bismo spremili svoje limene tanjire i pribor i zaputili bismo se u dnevne prostorije. Na našim vratima bio je zalepljen malo deblji papir na kom je bilo prikazano savršeno nasmejano lice pajaca, sa dva velika crvena kruga na obrazima, pajac se smejao, i mi smo bili ponosno što nam je baš on patron, zaštitnik.

Gotovo svakodnevno smo imali razne aktivnosti kojima su nas vaspitačice motivisale da se upoznajemo, kako sa drugima, tako i sa sobom, i tada smo, u tom periodu posle doručka, a pre dremke i odlaska kućama, obično imali kreativne radionice ili smo bivali prepušteni na sopstvenu (ne)milost u meri u kojoj će nam to nezavisno vreme poslužiti da, tog dana, otkrijemo nešto što juče nismo znali. I dan-danas nisam potpuno razlučio prirodu svoje potrebe za stvaranjem, ali sa sigurnošću mogu da tvrdim da mi je boravak u obdaništu poslužio da svoju nagonsku kreativnost oblikujem, da joj stavim jaram kontrole i da je nazovem – crtanjem.

Opet, kao šestogodišnjak, malo čega svestan, težio sam, u obdaništu, kao i kod kuće, da stvaram neke svoje svetove, pored onih ispljunutih na beli papir iz čuvenog bloka broj pet. Mozak, čiji potencijal ljudsko biće nikada neće do kraja spoznati, a koji, sa druge strane, živi ispred vremena lobanje u koju je ukotvljen, ima bespregledan broj funkcija i zadataka koji se uvek iznova obnavljaju po obavljanju, jer ljudski um nikada ne spava, sem kad mu jednom vreme ne preseče redovan dotok kiseonika i krvi. Moj dečiji mozak, svestan abnormalnosti raširene po nitima, dotad neuzurpiranog, zdravog odrastanja, utkivao je savršenu formu samoodbrane čijim se praktikovanjem moja svest mogla odbraniti od onog neizbežnog – od pucanja bračne veze mojih roditelja i od činjenice da se kora mog detinjeg tla kruni i nestaje u tektonskim poremećajima i drmusanjima onog što sam verovao da će biti, da mora biti, konstantno, stabilno i dugotrajno, a to je odrastanje uz stalno prisustvo i majke i oca. Međutim, promene u njihovim životima su mogle da imaju koban uticaj na moj, tada mladi, život i da u moju sliku o samom sebi uklešu neke nesavladive traume od kojih se nikada ne bih oporavio, ali moj um, ukopan toliko duboko da ni sada vrlo često zapravo ne mogu da ga razlučim do kraja, u meni budi ideju da svoj svet, u ozbiljnoj truleži, počnem da menjam izmišljenim svetovima u kojima ja uopšte i ne bih učestvovao i u kojima bih bio siguran, na bedemima naslona svojevrsne rediteljske stolice. Dakle, počeo sam da sklapam priče od lego kockica, strogo izbegavajući igru radi igre; uvek je tu postojao neki dublji sloj smisla, potkrala bi se tajna funkcija u svemu tome, gradio sam neki tuđi svet, koji će, s nicanjem zgrada od kockica potpuno zaseniti moj – tako sam pravio svetove u kojima sam mogao da se smejem, bivajući neko drugi, jer je moj svet, (tada mi se činilo) u raspadanju, bio svet koji je od moje majke tražio da menja jastučnicu svakog drugog dana zbog prozirnih mrlja od očinje soli. Isto sam činio i četkicom, olovkom, flomasterom, bojicama, voštanim bojicama, temperama i tušem, i sve je, kao i kockice, imalo istu funkciju – da me zaštiti od neizbežne šizme među mojim tvorcima, onima koji nisu uspeli da se dogovore, da nađu rešenje, a verovao sam da su morali, ako ništa, barem zbog mene.

Sećam se da smo godinu ispisivali tako što smo pored usamljene jedinice pisali tri naopake šestice. A mesec je bio četvrti. U svojoj prvoj sedmici. Bilo je vreme za doručak. Hvala lepo – Köszönöm szépen. Zalupivši vrata krštena besprekornom crvenim krugovima na licu nasmejanog pajaca-zaštitinika, vaspitačica Karolina nam je dala slobodu da se opredelimo kako ćemo ispuniti vreme do odlaska na kratak počinak. Ja sam seo sa Vedranom da crtam. Uvek sam bio pomalo ljubomoran na njega, valjda jer sam verovao da crta bolje od mene, da ima oštrije poteze, da je kreativniji i da bolje kombinuje boje, ali sam ga istovremeno poštovao kao ravnopravnog takmaca od kog sam, i u porazu, mogao da naučim ili ukradem dobro slikarsko rešenje. Tog dana sam odlučio da crtam pticu. Veliku belu pticu sa golemim kljunom, neobičnog oblika, znao sam samo da takva ptica ne postoji u našim krajevima, mora da sam je uočio u nekoj enciklopediji ili slikovnici sa predstavnicima životinjskog carstva iz dalekih, meni nedostupnih, krajeva sveta.

Tačno vreme dešavanja o kojima pišem ne mogu da se setim jer je, za sve nas, vreme tada prokuvalo i iskipelo u jednu tačku u kojoj se njegov protok prosto zaustavljao u mirovanju, kao da se vreme zamrzlo i zbunilo. Prvo su se, kao himne neutešnih narikača, oglasile sirene za vazdušnu opasnost. Te sirene sam i tada, kao i sada, doživljavao kao sirene iz nordijskih priča koje su mamile slavne moreplovce u neko stradanje. Znao sam samo za sirene kao žene-ribe, i saznavši za sirene koje su značile opasnost, odlučio sam, bez puno razmišljanja, da ta dva pojma, te dve metafore, stopim u jedan pojam. Sirene za vazdušnu opasnost suštinski jesu kao te prve sirene, one su nas veći deo te godine, a i kasnije, kroz ceo život, ispresecan grčevitim sećanjem na taj zvuk iz pakla, pratile kao zloslutna pesma zbog koje bismo, u trenutku, mogli da zalutamo, da se izgubimo, da nam popucaju bubne opne, jer su te sirene pevale o smrti, koja bi mogla da dođe po nas, decu, mnogo pre nego što smrt treba i mora doći po nas, ako smo imali sreće, već izborane ostarele ljude.

Svi smo naprasno pogledali u vaspitačicu Karolinu, u uredno opeglanoj svetloljubičastoj pregači, i bez reči očekivali dalje komande, nekakvo čarobno rešenje, nešto, bilo šta, što bi nam pomoglo da prenebregnemo činjenicu da sirena vrišti svoju zloslutnu pesmu. U tom trenutku su tanka stakla na prozorima počela pomahnitalo da poigravaju, bojice su poskakivale po stolovima, sijalica se zanjihala u istrzanom ritmu. Vaspitačica Karolina je progovorila, savršeno smirenim tonom, vrlo jasno, imala je svet pod kontrolom, znala je dobro šta radi, bila je boginja iznad ovozemaljskih nedaća i strahova, iznad svega što može da poremeti harmoniju igre i stvaranja, rascvetale posle doručka u jednom obdaništu u Saveznoj Republici Jugoslaviji; vaspitačica Karolina je rekla Samo crtajte, deco, samo crtajte. Nebo iznad nas je zvučalo kao da će eksplodirati, kao da je bremenito i kao da treba da porodi nekakvu stravičnu tragediju u ovaj naš svet, buka je postajala sve glasnija, rasla nam je u ušima i oči nam je zaparao prizor tri snežnobela pramena koja su gasnula u daljini. Tri bombardera prozujala su tik iznad zgrade obdaništa. Tri leteća, tamnosiva, uska, spljoštena autobusa u kojima sede neki ljudi koji ne pričaju moj jezik i koji me ne poznaju, ne poznaju ni vaspitačicu Karolinu, ni Vedrana, ni moju mamu, ali su ti ljudi bili spremni da me obrišu iz istorije, iz svih svetova i sećanja, pritiskom na jedno, kako sam ga zamišljao, dugme. Tragovi koje su ostavljali za sobom vukli su se sve do Beograda.

Posle dvadeset i dve godine, kad god se setim perioda bezglavog prosipanja bombi po mojoj zemlji i po mom šestogodišnjem detinjstvu, setim se njenih reči, čiji eho i danas titra nečujno negde u mom srednjem uhu – Samo crtajte, deco, samo crtajte.

______________________________________

STEFAN BASARIĆ rođen je u Subotici 1993. godine.
Diplomirao i masterirao na katedri za Srpsku književnost i jezik u Novom Sadu.
Bavi se poezijom i kratkom prozom.
Radovi su mu objavljivani u zbornicima i na internet portalima kao što su: Noema, Vesna, Poenta, Kult, Časopis Rez, Novi Polis, Blacksheep, Noema, Balkanski književni glasnik, Filozofski magazin, Čovjek-Časopis, Fenomeni, Eckerman, Astronaut, a njegova je poezija zastupljena u pančevačkim Rukopisima, kao i u zborniku novije novosadske lirike Indeks 21.
Raštan Izdavaštvo (Beograd) mu štampa prvu zbirku poezije “Prazne senke” 2024. godine.

GORDANA SAMARDŽIJA: PRIVILEGIRANA, kratka priča

proza

Sanjam noću svoju djevojčicu. Dvije su joj godine. Na nogama joj crvene sandalice, u kosi vjenčić od tratinčica koje smo ubrale u vrtu iza naše kuće. Plete mi ruke oko vrata i prislanja vlažne usne na obraz. Mama, šapuće. Njene su riječi kocke šećera koje zasićuju moje zvukovode. Budim se omotana mokrom, zgužvanom plahtom prije negoli me zabljesnu neonska svjetla popraćena glasnim povicima na buđenje dežurne stražarice.

Privilegirano ubojstvo. Tako su ga okvalificirali. Šutnju kojom sam katatonično branila ono što se nikada ne smije braniti protumačili su kao preuranjenu postporođajnu depresiju u trenutku počinjenja djela. Nikad se nisam osjećala manje privilegiranom negoli pri izricanju presude.

Moji roditelji nisu imali dovoljno novca da unajme odvjetnika koji zna dominirati sudnicom i iznuditi oslobađajući pravorijek. Pravorijek. Zvuči dostojno i pravedno. Sud mi je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti. Od prvog susreta gledala me kao da će po plastičnom stolu koji nas je dijelio preda me prostrijeti sadržaj doručka koji je jutros pojela. Izmicala se mom pogledu i gadljivo promatrala podrhtavanje sala nakupljenog oko laktova i koljena. Nije mi pomogla. Nisam joj zamjerila.

Na neudobnoj stolici s naslonom nizali su se svjedoci. Profesori s fakulteta držali su se suzdržano.

„Inteligentna, ali neobična.“

„Unaprijed je učila lekcije.“

Liječnica opće prakse kojoj nikad nisam vjerovala bila je odrješitija.

„Dolazila je k meni bez znanja roditelja, tražila ispričnice. Bojala sam se da mi ne naudi.“

„Nije rijetkost da se depresija javi odmah nakon porođaja. Majka katkad ne razvije osjećaje za dijete, osobito ako je do začeća došlo pod prisilom.“ Psihijatrija je bolje od mene prepoznala prisilu.

„Šutjela je i kad smo je priveli. Nije pokazivala znakove kajanja.“

Cijela plejada likova nizala je rečenice kojima su iznosili svoje viđenje tko sam ja i zašto sam postala ubojica.

„Nismo je tako odgajali.“ Svijet mojih roditelja uvijek se vrtio samo oko njih dvoje. Ja sam bila slučajni zametak neodgovorne reprodukcije.

„Oko četiri ujutro probudilo me nešto što je zvučalo kao plač djeteta. Nedugo nakon toga čula sam je kako pušta vodu u tuš kabini. Kasnije sam je vidjela na predavanju. Bila je blijeda i zamišljena.“ Anu sam pronašla preko oglasnika. Tražila je cimericu, ne i prijateljicu. Jedino što smo dijelile bio je stambeni prostor, frižider u kojem mi je ustupila dvije gornje police i tuš kabina u kojoj je nemarno ostavljala pramenove izblajhane kose.

„Beba je bila zamotana u krvave plahte.“ Posljednji svjedok optužbe bila je žena koja je po kontejnerima tražeći hranu za svoje rođene nabasala na moje. Da mi je vrijeme bilo saveznik, zakopala bih je pod žalosno drvo.

Svjedočenja optužbe i obrane odslušala sam bez emocija na licu. Tako su pisali u dnevnim novinama. Ispod kože hranila sam hijene, zidala gnijezda stršljenovima i u muljevita dna taložila prazne puževe kućice. Mogli su mi bez anestezije ukloniti sve iskoristive organe i prodati ih na crnom tržištu.

Izbjegavam tučnjave i trudim se biti nevidljiva. Ja sam samo golemi komad mesa sklon samoozljeđivanju. Ispod toga sam ništa. Dopustila sam ženama da budu okrutne prema meni, da me pljuju sve one koje ni ne namjeravaju postati majke i one kojima je socijalna služba oduzela djecu radi grubog zanemarivanja i zlostavljanja, naizmjenično me gađaju izmetom i bodu vilicom u leđa dok zaobilaze stol za kojim jedem. Nisam nijednom digla ruku da zaštitim lice ni prignula glavu. Zaslužila sam da me gađaju otrovnim strijelama i mojim podatnim tijelom čiste usrane zahodske školjke. Ja sam ubojica. Ispod toga sam ništa.

Trenutno se mnome bave dvoje potrošenih psihijatara. Ne intrigira ih zašto se odlična studentica bez patologije u socijalnom statusu prometnula u ubojicu. Oni samo moraju napisati izvješće kako bi zaradili plaću.

Pri ulasku u zatvor, dok sam se odvajala od dijela svijeta koji me odbacio kao košticu iz jabuke, ogolili su me izvana i iznutra i rasvijetlili mi sve rupe. Pri pregledu nisu pronašli ni krivnju ni sram, pa sam ih nesmetano unijela u ćeliju. Oduzeli su mi odjeću u kojoj sam ušla, naslijeđene naušnice i jeftini lančić koji sam kupila na uličnom štandu zamišljajući da mi ga je poklonio dečko iz treće klupe do vrata. Oteto su spakirali u plastičnu vrećicu, a mene, otuširanu u mlakoj vodi, nastanili unutar četiri zida neispisana ljubavnim porukama i jednih vrata s prozorom ukrašenim rešetkom. Moj dom na tri godine. Samo tri godine. Jer sam privilegirano ubila dio sebe. Zbog toga me nagrađuju. Želju za osvetom koja je čest sustanar u uskim krevetima ostavila sam izvan zidova ove zgrade. Ovdje sam se mogla svetiti jedino sebi. Roditelji čijoj sam međusobnoj ljubavi bila smetnja i onaj koji me iz oklade zaveo i naveo da nakratko povjerujem u ljubav plutali su izvan mog dohvata.

Zamišljala sam ga kako sjedi ispred vrata sudnice i kida kožicu oko noktiju skupljajući hrabrost da progovori u moje ime. On je mogao biti ključni svjedok obrane da sam mu povjerila sve što me nije pitao. Bi li ikom priznao kako mi se skrivećki noću uvlačio kroz prozor da mu šapućem priče koje dotad nije čuo, bi li prokazao sebe i postao suučesnikom u igri koju nije želio igrati?

Na flekavom madracu iznad moga spava Roberta. Njene sitne ruke podsjećaju me na majčine, koža im poplavi pri najmekšem dodiru. Tim je rukama ubila nasilnog muža. „Probola sam ga na spavanju. Najduljim nožem koji sam pronašla u kuhinjskoj ladici. Negdje između rebara. Morala sam zaštititi svoje rođene, barem najmlađu.“ Njena joj djeca šalju crteže sretnih obitelji. Ona je već oslobođena.

Noću, u pauzama između snova, hladim svoja nezgrapna široka stopala na betonskom podu spavaonice. Očeva, istovjetna mojima, subotnjim su jutrima pri povratku s tržnice, škripala po razmaknutom parketu noseći u rukama pladanj s doručkom i u zubima ružičastu margaretu. Kraj moje bi sobe prošao bez zaustavljanja.

Ni on ni mama za nedjeljnim ručkom nisu željeli razgovarati o uvrtanju ruku na leđima i crtanju meta na čelo. Na postavljeno pitanje Kako je bilo u školi? odgovor Dobro! zadovoljio bi ih i ušutkao do sljedeće nedjelje.

Glasno je zaplakala pri prvom udahu. Kao da je znala da će na ovom svijetu trajati tek tren. Privinula sam je na grudi da je ušutkam. Nježno, ali čvrsto. Zaspale smo. Tijelo joj je bilo još meko i gipko kad sam se probudila. Tiho i plavičasto. Pokupila sam krvave plahte, umotala je u njih i položila u prvi otključani kontejner. Da mi grudi nisu otežale od nadolazećeg mlijeka, pokopala bih je. Trebala bi mi tek dva zamaha lopatom da je vratim zemlji.

Često provodim vrijeme u zatvorskoj knjižnici. Ostale žene radije puše, igraju odbojku ili uzgajaju mahunarke i krizanteme. Tako je bilo i u djetinjstvu. Dok su druga djeca pravila svirale od vrba, dičila se krastama po koljenima kao ordenjem i lutkama šišala plastičnu kosu i trepavice, ja sam češljala Bundaša i s bratcem Jaglencem tražila sestricu po Kitež planini. Kasnije sam se sudbinski zaljubila u Vronskog i dva puta ubila babu lihvaricu. Jesam li zbog nedostatka grizodušja utrla put ubojici u sebi? Dok čitam trivijalne ljubavne romane, putopise i Zagorkinu Gričku vješticu po treći put, voljela bih da se mogu ponovo zaljubiti u Vronskog.

Nisam joj željela smrt. Uspješno sam je devet mjeseci skrivala u mekim i toplim mesnim naborima, ušuškavala u san bezglasnim uspavankama. Buji, paji, rode, tvoj tata u lov ode, da ulovi krzno od zeke, za tvoje cipele meke. Pročitala sam svu dostupnu literaturu o porođaju, naučila kako presjeći pupčanu vrpcu. Vjerovala sam, naivno, kako ću je odnijeti na prag crkve u susjednoj ulici na kojem bi je, gladnu i promrzlu, pronašla teta čistilica. Nedugo poslije posvojila bi je žena koja bi nakon niza bezuspješnih umjetnih pokušaja mojoj djevojčici svaku večer nježno češljala kosu i čitala bajke u kojima nema zlih maćeha.

Nakon što se u 22 sata ugase neonska svjetla, san će doći po svoje. Njoj će opet biti dvije godine, nosit će crvene sandalice i vjenčić od tratinčica koje smo zajedno ubrale.

_____________________________________________

GORDANA SAMARDŽIJA rođena je 1974. u Slavonskom Brodu gdje i danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Pisanje priča i pohađanje radionica kreativnog pisanja njen su bijeg od suhoparnih zakonskih članaka i izleti u nestvarno i nepoznato. S pričom „Privilegirana“ pobijedila je 2025. na natječaju Književnog kruga Karlovac, a priče su joj objavljene i u zborniku samoborske knjižnice Pišem ti priču 2023. i u zborniku Susret riječi 2023.

SEDAM DANA ZBORNIKA “RUKOPISI 48” (4/7): EVA GRBIN, 2002, Beograd, Srbija

proza

DICA LITA

„Ajmo lagano rasplivavanje”. Rečenica koju svakog leta, pet puta nedeljno, prvu čujem nakon što se probudim u pola osam ujutru za trening. Uskačem u ledeni bazen, koji je u stvari morski bazen. Ne umem to da objasnim njima u Beogradu. Kao bazen, a u stvari je more, a zapravo je bazen ograđen u moru, s tim što postoji jedan drveni most ispod kojeg prolazi more. Eto, zvuči glupo i svima je uglavnom teško da ga zamisle.

Rasplivavanje je sve samo ne lagano. Kako, zaboga, može biti lagano, kada na silu skačeš u hladno more u kojem plivaš sat vremena? Trenerice, je li mogu vanka?”, kreću izgovori, „opalila san nogu.” Da sam bar u naprednijoj grupi, sa svojim društvom, a ne sa ovim… Njima je trening od devet, a meni od osam. Užas. U mojoj grupi su mlađa lokalna deca i ovi što „nisu iz o’de”, nego su došli, a to sam između ostalog i ja.

Kasnije, svi trče u mračnu svlačionicu da vrate rekvizite i da se istuširaju. Po njih troje se nabije na jedan tuš, a ja ne želim da se guram sa tom mlađom decom, pa ih čekam da završe. Oni kažu „Iden se režentat.” Uvek pomislim da pogrešno čujem, ali sada sam sigurna da baš to kažu, što valjda znači da idu da isperu slanu vodu sa sebe.
Telo mi je još uvek zgrčeno i hladno. Prostirem peškir na užarene betonske tribine i ležim na njemu dok me koža ne zapeče. Kremu za sunčanje mažem prvih dva-tri dana, nakon toga je držim u rancu i nosim svuda sa sobom, do sledećeg letovanja.
Sada počinje trening mojim drugaricama. Sačekaću ih da završe, taman dok ja odem da kupim kroasan koji posle jedem veoma sporo kako bih izgledala kao da „radim nešto” i da nisam usamljena.

„’Oće li kraj više?”, pitam se dok neprestano gledam na sat. Odmah uz plivalište nalazi se jedna picerija u kojoj skoro niko nikada ne sedi, osim jednog starijeg muškarca za kojeg pretpostavljam da je vlasnik. Čudan čovek, sedi tu sam svaki dan, puši i posmatra prolaznike. Meni bi to sigurno brzo dosadilo. Muzika je uvek ista, čini mi se da je to nekakav rok ili bluz, nemam pojma. Čak je i redosled pesama identičan. Mislim da moji roditelji slušaju nešto slično. Ima jedna dobra pesma, bez teksta, samo gitara. Svaki put kada je čujem pomalo se rastužim.

„A čoviče, dobro nas je pustila vanka”, izgovara Dora užurbano skidajući kapicu i naočare za plivanje. „Je l’ mi možeš posudit solde za krafnu, zaboravila san ih doma, donit ću ti popodne?”, upita me. „Sad ću vidit je l’ iman dovoljno”. Iz nekog razloga jedino ja u celoj porodici pričam dalmatinskim naglaskom sa društvom ovde. Ne znam zašto, nekako mi dolazi prirodno jer ga toliko slušam, a i zvuči kul. „Imam!”, uzvikujem vadeći pet kuna iz džepa. Ena obmotava peškir oko sebe, kako bi zamenila kupaći. „Gremo se kupat u Marka Pola”, reče. „Marko Polo” je hotel u blizini sa bazenom. Kupanje je zvanično dozvoljeno samo gostima hotela, ali mi svejedno idemo skoro svakog dana. Skidamo jednodelne kupaće kostime našeg kluba i oblačimo dvodelne, kako nas ne bi provalili radnici, iako mislim da odavno jesu.

Uzimamo rančeve i krećemo ka hotelu. Ćutimo dok hodamo. Sa drugaricama u Beogradu kao da stalno moram o nečemu da razgovaram, čim nastane tišina postaje neprijatno. Ovde nije tako. Prvo se penjemo na zidić, potom preskačemo ogradu i izlazimo na bazen. Ima ljudi, ali se retko ko kupa. Neke starije žene stoje u bazenu i rade akva aerobik, dok im jedna mlađa spolja pokazuje. Uskačemo u bazen i ponavljamo vežbe s njima. Krećemo da umiremo od smeha. Kako se bliži podne, sunce prži sve jače. Nemam pojma koliko je sati, ali pokušavam da odredim tako što zabadam kažiprst na dlan druge ruke, dok se okrećem ka severu, ili tako nešto. To me je tata učio, ali ga nisam skroz razumela.
„Je l’ dolazite popodne na trening?”, upituje nas Dora.
„Ja ću vidit, moran po’ u none”. „Ja isto ne znam, ali mislim da hoću”, odgovaram.

Sedamo na bicikle i razilazimo se. Tokom jutra, ispred plivališta se nalazi na desetine najrazličitijih bicikala, od onih sa pomoćnim točkićima do velikih, gradskih i sportskih, sa uskim ili širokim gumama. Jedna drugarica ima malog starog pony-ja koji nema ručne kočnice, već se koči kontrom. Oduvek sam želela da imam baš takav, ali oni se više ne proizvode. Ponekad, kada neko od nas nema bajs, vozimo se po dve na jednom, tako što ona koja vozi stoji i obrće pedale, dok druga sedi. Uvek pomislim kako ću da padnem, ali me drugarice ubeđuju da to ne može da se desi. Zaista, niko nijednom do sada nije pao.

Danas popodne idemo na škoje. To su okolna ostrvca, ima ih desetak. Za jedno od njih mi je drugarica iz Beograda rekla da je to njeno ostrvo, jer ga je njen deda kupio. Dosta dugo sam joj verovala, ali smo tada bile baš male. Samo jedan škoj je naseljen, onaj gde ima puno ježina, zbog čega ga ne volim. Mi skoro uvek idemo na onaj najveći. Tamo može lako da se pristane barkom. Ja sam zadužena za pramac i prednji kanap. Iako je sunce prilično jako, na barci mi gotovo nikad nije vruće zbog laganog vetra kroz koji plovimo.
Često zamišljam sebe u nekom muzičkom spotu. Mislim da leti mnogo lepše izgledam, jer mi je ten tamniji, a poneki pramen mi se zabeli. Na moju žalost, posle današnjeg izleta stižem na trening i to direktno s barke. Tešim se mislima da ću barem unaprediti plivanje. Možda dogodine budem u naprednijoj grupi. Kada dođe veče, stari grad zamiriše na pizzu i skupe parfeme. Turisti su svuda naokolo, nemaju pojma gde idu, verovatno ne žele ni da znaju. Mala deca se poređaju na starim kamenim stepenicama. Sa sobom nose kutije od cipela, na koje ređaju školjke i nalepnice sa cenama i jastuke, na kojima sede. I ja sam do pre nekoliko godina isto tako prodavala školjke, a i sada bih da nije glupo. Uveče nas bude puno u ekipi. Često se pojavi neko nov, najčešće nečiji rođak ili rođaka iz drugog grada. Tako sam upoznala neke prijatelje iz Beograda, Splita, Zagreba, ali i daljih delova sveta. Izlaz imamo do jedanaest, dovoljno da odemo do plivališta treći, ujedno i jedini put, kada ne plivamo, već samo ležimo kao sardine na betonu. U piceriji konačno sedi nekoliko ljudi i jedan muzičar koji sam svira gitaru i peva promuklim glasom. Ležimo, ćakulamo i gledamo zvezde. Evo je i jedna padalica.
„Jeste vidili?”, upita jedan dečak dok zamišljam želju.
„Do kada ti ono stojiš?”, upita me Dora. „Ne znam, do dvadesetog, tako nešto”, odgovaram gutajući poneku suzu.
„Prekratko”, reče.
Istina je da znam tačno do kada ostajem, ali neću još da kažem. Plaši me pomisao da će letu doći kraj, da ću se vratiti u Beograd i da nikome tamo neću moći dovoljno dobro da opišem kako sam provela raspust, a ionako ih ne bi zanimalo. Bitno je ono što se sada dešava, bar tako kažu. Sada, dok ležim ovde, proživljavam trenutke zbog kojih će mi grlo bezuspešno skrivati suze, kada sa trajekta budem posmatrala plivalište i sve. Ko još ume tačno da objasni šta oseća? S mislima je dosta lakše. Razmišljam o tome kako su, na karti sveta, ovo ostrvo i Beograd na gotovo istoj tački i to je dovoljno.

___________________________________

RUKOPISI 48 : zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / [glavna urednica Jasmina Topić] ; [urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija), Gorica Radmilović (Makedonija)] ; [prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović]. – Pančevo : Dom omladine, 2025.

KRATKA PRIČA LENE RUTH STEFANOVIĆ: KAO DA JE BAŠ SVE U REDU

proza

“… stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini… nikog odraslog, mislim… osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji, hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.”

– J. D. Salinger, Lovac u žitu

Ja sam sasvim mala, tek sam prohodala. U dovratku našeg kijevskog stana stežem lutku bez glave. Roditelji vrište.

Ja ne razumijem riječi, samo osjećam taj jezivi potmuli cik koji čini da mi se koža ježi, a utroba podrhtava.

Baka plače u drugoj sobi. Mene je strah.

To vrištanje se ponavlja iz dana u dan.

Sa četiri godine ću prvi put pokušati da izađem kroz prozor našeg stana na četvrtom spratu i tako pobegnem od sveg tog vrištanja. Otac me je uhvatio u zadnjem trenutku i prvi put sam dobila batine, što je još više pojačalo moju želju da jednog dana nesmetano izađem kroz prozor.

Nisam znala šta to tačno znači, ali osjećala sam da je u tome rješenje.

Kod kuće smo govorili ruski. Kada nisu vrištali, roditelji su mi čitali bajke o životinjama.

Živjeli smo blizu Zoološkog vrta. Prave životinje su smrdele i plakale po cijeli dan i noć.

Kada su nas posjećivali drugi ljudi,  posebno kada bi dolazili ljudi iz ambasade, nije smjelo da se vrišti. Tada su se i roditelji i baka osmjehivali. Ako bih zakmečala, otac bi me pogledao onim pogledom koji je slutio da će kasnije da vrišti.

Toga sam se bojala najviše.

Kako sam rasla, počela sam da predosjećam kada će početi vrištanje, kao i šta može da ga izazove.

Miris votke je neizostavno bio povezan sa vriskom. Prvo bi se cijeli  stan osjećao po votki, onda bi ga ispunio vrisak.

Ja sam mislila da je to svuda tako, i nisam pretpostavljala da može da bude drugačije dok nisam bila pozvana u goste kod Julije sa drugog sprata.

Kod Julije je bilo tiho, sve igračke su imale glave, a stan je mirisao na sutlijaš sa cimetom.

Mama i baka su pričale da Julijina porodica jede samo kaše, od pirinča, griza ili heljde.

Mi smo pak dva puta nedjeljno jeli meso, i vrlo često crni kavijar na ražanom hljebu. Osim toga, imali smo televizor, usisivač i veš mašinu. Moj otac je vozio Volgu, što je izazivalo ponos jer je ukazivalo na naročit status porodice.

Da je za to postojao način, ja bih mijenjala i Volgu i crni kavijar  za tišinu stana Julijine porodice.

Porodice su inače bile male, troje – četvoro članova, ne više. Često su porodicu činile baka, mama i dijete. Primjetila sam da iz stanova tih porodica nikad nije dopirala vriska. Vrištalo se tamo gdje je bilo muškaraca, i nigdje tako jako kao kod nas.

Nešto je bilo vezano za oca i za to što je on vozio Volgu, svi su se pravili da vrisku ne čuju. Kao da je baš sve u redu.

Vriska je međutim postajala sve strašnija.

Ja sam počinjala da ruzimijevam riječi. Nijesam znala tada da se zovu kletve, ali osjećala sam da nose sa sobom nešto strašno i jako ružno, nešto što biste po svaku cijenu željeli da izbjegnete.

Munja te osmudila! Strijela te pogodila! U prokletu uru si se rodila! Mrčila se ka si se!

Otac je urlao, kolutao očima i  pesnicama udarao vazduh. Izgledao je kao da nešto ušlo u njega, kao da se protisnulo izvana, nešto jako zlo i mračno.

Baka je tiho noću kraj prozora pričala sama sa sobom na jeziku koji nisam razumjela. Pritom je gledala u nebo.

Bila sam suviše mala da znam šta je to vjera i zašto je zabranjena, ali s vremenom ću shvatiti da je i to povezano sa Volgom, televizorom, veš mašinom i mesom dva puta sedmično.

Sve stvari u mom univerzumu su bile povezane, iako ja nisam shvatala uzročno-posledični odnos među većinom njih.

Kada smo se vratili u Beograd, razumjela sam mnogo više. U stvari, prvo nisam razumjela ništa jer sam govorila samo ruski. No ubrzo sam naučila jezik svog okruženja.

Rekli su mi da mi je otac prijek i da ga se ljudi boje. Naučila sam da se taj osjećaj sa kojim se budim svaki dan zove strah.

Za majku su govorili da je dobra i blaga, ali da, eto, ne smije ništa od njega.

Baku nisu spominjali, kao ni mene. Mislim da su nas žalili, iako su nam u neku ruku i zavidjeli. Otac je sad vozio Volvo, i dalje smo  jeli meso mnogo češće nego naše komšije. Subotom i nedjeljom smo odlazili u vikendicu, a ljeti na more. Mnogi bi trpjeli vrisku, u zamjenu za tako nešto. Tako su  bar govorili. Oni nisu  znali da vriska jede dušu i da vremenom oni koji su joj izloženi postanu tek ljušture koje samo spolja izgledaju kao obični ljudi.

U nevrijeme otvoren ili zatvoren prozor mogao je prouzrokovati vrisku.

Zamršene rese na tepihu.

Uključen ili isključen televizor.

Nešto što bi neko rekao. Bilo šta što bi bilo ko rekao. Nešto što bi neko prećutao.

Nešto što neko nikad nije rekao, ali mu je bilo pripisano.

Nešto što nisam uradila, ali za šta sam bila okrivljena.

Djevojčica od deset godina, koja je imala sve petice. Za manje od petice sam dobijala batine.

Ako bih imala više kilograma nego što je moj otac mislio da treba da imam.

Moj otac je odrastao u koncentracionom logoru i njegov odnos sa hranom je oduvijek bio poremećen.

Bilo mi ga je žao i mrzjela sam ga u isto vreme.

On je mene mučio glađu, kao oni njega nekada.

Na mjerenjima nikad nisam imala ni minimalnu kilažu preporečenu za moj uzrast.

Bila sam visoka i mršava kao leš. Na sistematskim pregledima ljekari bi me grdili što neću da jedem. Nisam smjela da kažem da mi ne daju.

Baka bi mi ponekad krišom donosila hranu, koju sam krila u kutiji sa igračkama. Njoj je bilo žao kad noću plačem od gladi.

Mama nije dobro čula, govorila je, a ja sam oduvijek mislila da je njena gluvoća bjekstvo.

Bjekstvo od mog plača i bjekstvo od vriske.

U Beogradu smo živjeli u prizemlju, te ni izlazak kroz prozor više nije bio rješenje.

Počela sam da zapisujem stvari.  Zapisavala sam stvari koje nijesam smjela izustiti, o mirisu votke, o lutki bez glave, o tišini stana Julijine porodice.

Čeznula sam za tišinom, vapila za njom. Bila mi je neophodna da bih opstala. No mjesta na kojima bih katkad uspjela da je nađem bila su rijetka.

Nastavila sam da pišem, jer više nisam imala kome da pričam. Sa bakinom smrću otišla je moja jedina utjeha u buri mog haotičnog odrastanja.

Jednom sam pitala nastavnicu biologije, našu razrednu,  može li vriska ostati u ušima zauvijek. Jer činilo mi se da je čujem stalno, da to sada neko u meni neprestano vrišti.

 Razredna je dugo je zadržala pogled na meni i ne odgovorivši ništa me poslala kod školskog psihologa. Psiholog me je pitao  otkada  čujem tu vrisku. Pažljivo me saslušao i pozvao na razgovor moje roditelje. Oni se, naravno,  nisu odazvali pozivu.

Otišla sam od kuće čim sam bila dovoljno stara da smijem da odem.  Bez riječi. Samo sam tiho zatvorila vrata sa sobom. Vriska u meni ubrzo je potpuno prestala.

_______________________________________

LENA RUTH STEFANOVIĆ piše poeziju i prozu.
Do sada je objavila: zbirku eseja “Arhetip čuda” [2006]; pjesme u prozi “Io triumpe” [2008]; zbirke pjesama “Đavo, jedna neautorizovana biografija” [2011],”Boja promene” [2013], “Izvinite, mislim da umirem” [2019], “Zovem se Ilan” [2022]; kao i romane: “Šćer onoga bez đece” [2017] i “Aimée” [2020]
Uključena je u brojne antologije i temate, između ostalog:
– “Antologija savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku”
[Edicija “Katedrala”, 2010];
– “Koret na asfaltu” – prva antologija crnogorske savremene ženske poezije [Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skener Studio, Zagreb, 2013];
– Američki izbor najbolje evropske proze: “Best European Fiction” , u prevodu Will Firth-a [Dalkey Archive Press, 2014];
– Antologija “Pjesnikinje Crne Gore 1970 – 2015” [J.Vukanović, izdanje JU Ratkovićevih večeri poezije, 2017];
– Antologija „Poetese Crne Gore“ [B. Rakočević, 2020];
– Mysterious Montenegro [TE17, Penn State, 2020].
– Balkan Bombshells: Contemporary Women’s Writing from Serbia and Montenegro [editor Will Firth, Publisher Istros Books, 2023]
– Antologija “Tela i jezici u pokretu : savremena ženska poezija u postjugoslovenskim pesničkim kulturama” priredila Dubravka Ðurić [(Re) konekcija, 2024]
“One Day When You Leave the Black Mountains”, Words Without Borders, translated by Will Firth [ 2025] – ova priča, koja je doživjela veliki uspjeh u anglosferi, premijerno je bila objavljena na portalu čovjek-časopis pod naslovom “Jednom kad odeš iz Crnih Planina”.
Prevođena je na albanski, azerbejdžanski, engleski, holandski, poljski, turski, slovenački i ukrajinski jezik.
Nastupala na više festivala, sajmova knjiga i kulturnih manifestacija u zemlji (Odakle zovem; Ratkovićeve večeri poezije; Grad teatar Budva – Trg pjesnika), regionu (Sarajevski sajam knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici Hrvatskoj; FEKT u Rahovcu) i šire (Poljska, Baltičke države), i na kraju, ali ne na zadnjem mjestu, na jednom od najpoznatijih evropskih poetskih festivala – Vilenica u Sloveniji.
Živi i radi u Podgorici.

KRATKA PRIČA ANICE MARCELIĆ: VELIKI POSAO U RODINOJ GRUDI

proza

Raskošan spektar boja ušao je u Bokijevo sivo osamljeno djetinjstvo kad je u njegovu ulicu doselila Zujina obitelj. Dopuhao ih je jedan od onih nesmiljenih vjetrova koji su kroz povijest u više ili manje pravilnim razmacima otpuhivali zatečenu postavu stanovnika Rodine Grude, da bi je nakon nekog vremena nadomještali novom. Boki je rođen za jednog od dužih predaha između dvaju ledenih zapuha, upavši s prvim plačem u prostor u kojem su stari susjedi već bili zaboravljeni, a novi se još nisu odlučivali na dolazak. Stoga se na njegova nejaka pleća svalila nezahvalna misija jedinog predstavnika svoje generacije u naselju. Okrutno ignoriran od starije djece, istovremeno nezainteresiran za društvo mlađih, živio je u vlastitom mjehuru od sapunice.
Kratko nakon doseljenja Zujo je trebao krenuti u školu. Ispostavilo se, međutim, kako roditelji nemaju valjane dokaze da je njihov sin završio prethodni razred. Put koji ih je sasvim slučajno doveo u Rodinu Grudu, bio je zasut raznim preprekama. Moglo se lako izgubiti glavu, a kamoli ne školsku svjedodžbu. Stoga ni sekunde nisu zdvajali nad gubitkom tako nevažnog lista papira od kojeg se ne bi mogao napraviti ni tuljac za malu porciju pečenih kestena.
– Odnijeli vihori papire, izgorjeli su u plamenu! – lakonski je rastumačio plećati obiteljski poglavica mjerodavnim strukturama.
Vremena nisu bila pogodna za administrativna sitničarenja pa je dječak upisan u školu prema godini rođenja. Tako je automatski udvostručeno brojno stanje Bokijeve generacije u razredu sklepanom od nekoliko uzastopnih naraštaja.
Ubrzo se pokazalo da Zujo raspolaže socijalnim vještinama dobro raspoređenim po najrazličitijim područjima. Uz to, ni učiti nije morao puno, jer je na pitanja iz školskog gradiva odgovarao zahvaćajući potpuno nevezane sadržaje i teme. Učitelju je bilo najjednostavnije dati kakvu-takvu ocjenu, samo da prekine govorne egzibicije koje su rijetko uvažavale suštinu pitanja.
Ovisno o situaciji, davao je novi učenik katkad i kratke odgovore. Tumačeći dosege tehnološkog napretka i važnost novih sredstava komunikacije, učitelj ga je na jednom satu upitao što misli o tome kako su nekadašnje generacije živjele bez radija, televizije, telefona.
– Pa nikako, učitelju! Svi su pomrli!
Odgovor je izazvao gromoglasan smijeh u klupama, a učitelja nagnao da se zagleda kroz prozor i pažljivo promotri stanje travnjaka u školskom dvorištu. Kad je završio s promatranjem, upisao je nešto u dnevnik, zaklopio ga i obznanio:
– Gotovi smo za danas!
Potaknut saznanjem da su rođeni u razmaku od samo dva dana, Zujo je Bokiju predložio bratimljenje. Spustili su se do potoka i komadom zahrđalog lima zarezali kožu na dlanovima. Obred su završili snažnim stiskom ruku nakon čega su se složno popišali po ranama, jer je to bio najefikasniji način sprječavanja infekcije. Kao sve dotadašnje Zujine teorije i ova se pokazala ispravnom jer su ozljede zacijelile bez ikakvih posljedica.
Postavši ovim činom braća, takoreći blizanci, počeli su usklađivati sve aktivnosti. Prilagodba je tekla uglavnom u jednom smjeru. Stoga je novi način ponašanja dotad usamljenog dječaka i besprijekornog učenika rezultirao ponekom nenapisanom zadaćom, nenaučenim gradivom i povremenim izostancima s nastave. Taj sitan danak pobratimstvu na drugoj mu je strani donosio puno novih saznanja i iskustava. Dok su lutali šumom ili pecali na potoku, Boki je upijao korisne savjete, naročito one o otupljivanju oštrice učiteljevih pitanja. Svaki trenutak proveden nad knjigom, za Zuju je značio bacanje vremena u vjetar.
Pri jednom od redovitih ponavljanja ranije obrađenog gradiva, Boki je odlučio iskušati novostečene govorničke vještine. Digao je ruku, nudeći slikovit odgovor na postavljeno pitanje:
– Basne su, učitelju, kratke priče u kojima razgovaraju dvije životinje, na primjer magarac i tele, kao vi i ja sada.
Učitelj se umalo zagrcnuo progutanom metaforičkom knedlom i bacio brz pogled kroz prozor. Ovaj put se nije upustio u duže proučavanja travnjaka. Glavom mu je proletjela misao kako se, tehnički gledano, datom objašnjenju nema što prigovoriti. Više od moguće smišljene ili nehotične uvrede i smijuljenja u razredu, frustrirala ga je činjenica da Boki prebrzo usvaja način izražavanja novog učenika. Bilo mu ga je žao, znao je da mu je otac prijeke naravi. Ipak je istrgnuo list iz notesa i nešto napisao. Presavijenu cedulju je dao dječaku, naredivši da je istog dana preda roditeljima jer želi da što prije dođu na razgovor u školu.
Nakon roditeljskog posjeta školi uslijedila je nimalo suptilna odgojna mjera, zapravo najžešća koju je Boki upamtio u cijelom svom životu. Višestruko ojačana djelovanjem očeva kožnog opasača, označila je kraj jedne etape njegova društvenog života, vrativši ga ekspresno u staru kolotečinu. I prije nego se susreo s latinskom poslovicom koja nas uči da ono što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu, stekao je jasnu spoznaju o njenoj surovoj istinitosti.
Kasnije se ta spoznaja potvrđivala na mnogim razinama. Kroz školovanje u Arganu, pa i poslije, pri potrazi za poslom, ulogu Jupitera uvijek bi igrali neki drugi, lukaviji i agresivniji, dok je on sam, zajedno sa svojim odlikama i pohvalama sveučilišnih tijela, redovito ostajao među volovima. Konačno je, umoran od udaranja čelom u mnoga vrata iza kojih za njega nije bilo posla, odlučio predahnuti u Rodinoj Grudi.
– Ništarijo! Ti zajedno sa svojom fil… filozof… kako li se već zove! Lijepo sam ti govorio da izučiš kakav pristojan zanat! Sad bi bio gospodin čovjek, svoj gazda, baš kao Zujo! – donekle očekivan, ali popraćen sasvim neutemeljenom tvrdnjom o savjetu za odabir profesije, očev gnjev se srušio na nesposobnog sina.
Ispostavilo se da je Zujo po kojekakvim brzopotezno sklepanim dopisnim školicama prikupio zavidan broj svjedodžbi i diploma prikladnih za nesmetano pokretanje raznih poslova.
Najprije je, tik uz potok na rubu šume, niknula gostionica s prenoćištem “Zujo’s Inn”. Nudila je sportske terene, šetnju malim zoološkim vrtom i vrhunski ambijent za obiteljske proslave. Jelovnik s lokalnim specijalitetima vikendom je imao dodatnu stavku “pastrve iz našeg potoka”, koja se pokazala kao pun pogodak.
– U ovom potoku nikad nije bilo pastrva – Bokijeva nepopravljivo naivna ćud iskazala se već pri prvom susretu s nekadašnjim razrednim kolegom i pobratimom.
– Pa nećemo im valjda propitivati krvna zrnca! Pastrva je pastrva a potok je potok, ma kuda tekao. Važno je da su gosti zadovoljni! – Zujina logika je bila i ostala nesalomljiva.
U centru Rodine Grude kočoperio se odlično posjećen i u zeleno oličen “Zujo’s Pub”, a odmah do njega “Zujo’s Shop”, prodavaonica mješovitom robom. Par stotina metara dalje, s druge strane ulice, smješkala ima se ružičasto obojena slastičarnica “Zujo’s Cakes”, smještena nadomak novootvorenog kozmetičko-frizerskog salona za dame i gospodu, glamuroznog naziva “Zujo’s Beauty Studio”.
– Počele su nas obilaziti grupe nepoznatih ljudi, raspitivati se za kupovinu nekretnina, za lokalne pogodnosti pri pokretanju biznisa. Nisam ih valjda trebao pustiti da nam okupiraju Rodinu Grudu! – objašnjavao je Zujo svoje brojne poslovne poduhvate.
Bolnu točku vlastitog poslovnog carstva predstavljala mu je samo brzopleto otvorena omanja tvornica odjeće. Uz sve napore nije se uspijevala odlijepiti od pozitivne nule u poslovanju. Smjestio ju je u Argan, računajući da će veliki grad osigurati potrebnu kvalificiranu radnu snagu i kupce za proizvedenu robu. Što dalje, bio je sve uvjereniji da joj je lošu karmu priskrbio glupavi domaći naziv “Visoka moda”, kao i nesposobno rukovodstvo sklono opstrukciji svakog inovativnog poslovnog prijedloga. Bokijevim dolaskom, sinulo mu je spasonosno rješenje.
– Likvidirat ću “Visoku modu” i osnovat ćemo novu tvrtku. Bit ćeš glavni direktor, s vremenom i ravnopravan partner. Uvijek si bio sklon novim idejama, u Arganu si takoreći doma, engleski ti je skoro k’o materinji jezik. Smislit ćeš neko zvučno ime za firmu i uvaliti se u direktorsku fotelju! – Zujino oduševljenje moglo se mjeriti samo s onim na početku poslovnog uspona, pri otvaranju “Zujo’s Inna”.
Boki je bez riječi izvrnuo džepove iz kojih je ispalo nekoliko kovanica.
– Ne brini za novce, prijatelju! Ti samo potpiši! Novac je moj udio u biznisu! – razgalio se Zujo.
Posao su s vremenom prebacili u Rodinu Grudu. U tvornicu “Zujo’s High Fashion” na dnevnoj bazi su dolazila dostavna vozila nakrcana repromaterijalom, a odvozila gotove proizvode u ekskluzivne prodavaonice diljem Argana i drugih značajnih destinacija. Zujo je, kao novi načelnik Rodine Grude, u potpunosti ostvario predizborno obećanje o oživljavanju društvenog života i povećanom zapošljavanju. U poslu je djelovao iz pozadine, ugovarajući nabavu i prodaju, dok je Boki kao isturena figura, direktor i glasnogovornik najperspektivnije firme u okolici, postao neizostavan inventar na važnim poslovnim događanjima na širem području. Kako se u tim krugovima nije štedjelo na hrani i piću, brzo su mu se mijenjale životne navike, ali i tjelesne proporcije. Stekao je reputaciju fanatičnog poklonika skupe brendirane odjeće, te prekaljenog degustatora egzotičnih zalogajčića i točenog piva u “Zujo’s Pubu”.
Postupno su ga mještani počeli doživljavati gotovo kao vlasnika tvornice. Dojmu je pridonio i luksuzan automobil parkiran pred kućom, kakav nikad ranije nije viđen u Rodinoj Grudi.
Nepomućena poslovna idila trajala je sve do malog, prividno beznačajnog događaja, ali jednog od onih kakvi pokreću presudna zbivanja.
Naime, u “Zujo’s High Fashion” stigla je televizijska ekipa. Privučeni vijestima o velikom poslovnom uspjehu u malom mjestu, poželjeli su napraviti opsežnu reportažu. Nakon podužeg razgovora s direktorom, šefovima pogona i voditeljima smjena, prebacili su se na zaposlenike. Simpatična mlada crnka, sva rumena od uzbuđenja što će se pojaviti na televiziji, počela je iznositi svoje viđenje uspjeha:
– Znate, radimo jako puno, ali ništa nam nije teško. Evo upravo jutros su stigle četiri velike kutije etiketa za odjeću najpoznatijih svjetskih marki. Čim ih ušijemo, roba se pakira i …
Tu je naglo uskočila voditeljica smjene, odgurnuvši nesmotrenu radnicu.
– Kolegica se zabunila. Jutros su stigle četiri kutije konca za ukrasne šavove na košuljama. Isporuka nam je kasnila zbog problema u transportu. Nema govora o nekakvim etiketama.
Ali, nazad se više nije moglo. Nakon emitiranja reportaže, u “Zujo’s High Fashion” su nahrupile horde inspektora nahuškanih od strane konkurentskih tvrtki. Počeli su češljati zalihe i dokumente od samog osnutka firme.
Potaknuti golemim interesom javnosti, događaji su krenuli ubrzanim tempom.
– Nemaš razloga za brigu, prijatelju. Inspektori su jeftina roba, a šačica etiketa je mačji kašalj dokle god u onoj zgradi imamo više nego efikasan vremenski stroj koji je neprekidno u stanju pripravnosti. Iz ovih stopa ću ga aktivirati da ukloni sve moguće kompromitirajuće dokumente od otvaranja tvornice do danas! – izgovarajući te riječi, Zujo je pokazao prema pročelju zgrade u Pelegrinskoj ulici u Arganu, na kojem je stajala samo tabla s podacima nekog odvjetničkog ureda. Boki se, ostavši sam na pločniku, ali ohrabren Zujinim riječima, zaputio prema sjedištu ustanove za istraživanje privrednog kriminala, u koju je, kao osoba odgovorna za poslovanje tvrtke, ljubazno pozvan na razgovor.
U glavi mu se još nisu uspjele do kraja posložiti misli uskomešane nenadanim pozivom, ali i produženim djelovanjem božanstvenog francuskog konjaka posluživanog na sinoćnjoj proslavi otvorenja salona igara na sreću “Zujo’s Lucky Star”, kad su ljubazna pitanja zamijenjena škljocajem lisica na rukama, a istražiteljski ured pritvorskom ćelijom.
– Ne moram brinuti. Zujo je rekao da u onoj zgradi postoji… da raspolaže tim vremeplovom koji… Kako to uopće funkcionira?
Bokija u datim okolnostima mašta nije služila pa je prigrlio Zujinu tvrdnju da će sve biti u redu, da će stroj uništiti škakljive dokumente. Istražitelji i inspektori će ostati praznih ruku.
Kad je nakon stečenih uvjeta Boki pušten da se brani sa slobode, Zujo mu je priredio iznenađenje odbivši prihvatiti ruku ispruženu na pozdrav. Čak je i najnoviju zaručnicu, aktualnu Kraljicu žetve, upozorio da ne komunicira sa zabludjelim bivšim direktorom.
Vlastiti otac mu je svečano obećao da će ga se odreći preko novina, a susjedi i poznanici su prelazili na drugu stranu ulice kad bi im dolazio ususret.
Kako su istražne radnje napredovale, Bokiju je bivalo sve jasnije da su netragom nestali ključni dokumenti sa Zujinim potpisom. Ostao je sam, označen kao ustrajni manipulator i falsifikator zaštićenih brendova.
Dok je potišteno čekao rasplet situacije, oko Bokija se u prostoru lišenom prisustva brojnih donedavnih prijatelja i poznanika, počela ubrzano zgušnjavati magla alkoholnih isparenja. Poput voštanice usred noći, među ljepljivim maglenim pramenovima žmirkala je misao kako bi možda mogao spasiti stvar ako se dočepa vremeplova koji je očigledno izbrisao samo Zujine mutne dionice iz povijesti poslovanja. Dugo je motrio zgradu u Pelegrinskoj ulici, prije nego se odlučio za akciju.
Zgranuti građani Rodine Grude danima su nakon tog pothvata u nevjerici komentirali sljedeći članak iz dnevnih novina:
“Posrnuli direktor donedavno uspješne tvornice, u rodnom mjestu oduvijek doživljavan kao uzoran mladić, tridesetdvogodišnji B.B. iz Rodine Grude, pod jakim utjecajem alkohola u kasnim noćnim satima je provalio u ured poznatog odvjetnika u Pelegrinskoj ulici u Arganu. Ujutro ga je, po dolasku na posao, pronašla spremačica A.J. (54 god), kako spava u akrobatskoj pozi zaglavljen u bogato ornamentiranom masivnom altdeutsch sekreteru, znatno oštećenom metalnom polugom koju je još stezao u ruci. Oporavivši se od prvotnog šoka, spremačica je pozvala policiju. Ustanovili su da je u uredu temeljito demolirana informatička oprema kao i priručni frižider, te iščupane i na hrpu nabacane sve postojeće ladice, zajedno s policama i raskupusanim spisima. Kad su ga probudili i teškom mukom izvukli iz ljušture prevrnutog i devastiranog sekretera, B.B. se počeo otimati i nesuvislo bulazniti, zahtijevajući da ga ostave u vremeplovu kako bi spriječio lopove da interveniraju na tvorničkom dokumentima.
Prije nastavka kriminalističke obrade, uz primjenu umjerenih sredstava prisile, B.B. je odveden na triježnjenje u odgovarajuću ustanovu.”

_________________________________

ANICA MARCELIĆ je prvu kratku priču objavila 1977. godine u tjedniku Arena, nakon čega nastavlja objavljivati u raznim časopisima. Nakon poduže stanke, priču šalje na natječaj “Lapis Histriae” 2018. god. gdje je odabrana za zbirku “Azil/ Asilo”. Zastupljena je i u trojezičnoj zbirci “Biber 05”, kao i “Decameronu 2020” koji je u Fiuggi, Italija, proglašen najboljom europskom internet publikacijom za 2021. godinu. Priče, uglavnom proizašle iz finala književnih natječaja, nalaze joj se u većem broju što papirnatih što internetskih zbornika, časopisa i novina. Dobitnica je 3. nagrade na natječaju “Priča se (p)o gradu VI” i prve nagrade za haiku u Mjesecu hrvatske knjige 2024. GK “Juraj Šižgorić” iz Šibenika. U skupnim zbirkama ima tridesetak objavljenih pjesama, a haiku piše i objavljuje i na engleskom jeziku na portalima širom svijeta, najčešće u Americi i Japanu. U posljednje vrijeme rado napiše prilog za internetski magazin Perkatonic.