Category: proza

Ispred Sava Centra čekam autobus iz Novog Pazara za Frankfurt. Izgledalo je kao dobra ideja da ne hvatam direktan prevoz, da ne bih ulazio odmah s ostalim putnicima, čim se motor autobusa zagrije i kondukter pregleda karte, nego da sačekam na nekoj od međustanica, da hvatam taj prolazni autobus kao obični putnik s propratnim, i tako bar ne od starta upečatljivim, prtljagom na plećima.

Nešto je posle jedanaest, bliži se ponoć, a tako i tajming za dolazak prevoza. Pored mene se raščistila sva gungula prosjaka i radnika s okolnih stanica i ostao je samo bračni par, barem mi tako izgledaju dok se usiljeno smješkaju i nešto se sitno dogovaraju, koliko mogu da čujem. Začudo, muškarac je taj koji džangriza i istu stvar više puta ponavlja. U dogovoreno vrijeme prilazi svijetlozelenkasti autobus, s povećim ptrljažnikom. Miris benzina i garež auspuha bezuspješno se rvu sa sudžucima i ko zna još kojim proizvodima, ali moraće da priznaju poraz. Uz simfoniju neuštimane hidraulike, otvaraju se vrata, na kojima se pojavljuje kondukter i kaže da su puni te da ne bi smjeli primiti više putnika. U isti glas, bračni par i ja govorimo da smo rezervisali karte, utrkujući se ko će prije u telefonu pronaći dokaz i izdiktirati brojeve pasoša te kondukteru osvježiti pamćenje. On ne mari za to, ponaša se kao da smo sami krivi što nismo autobus čekali bliže Novom Pazaru i tako se izborili za svoje mjesto. Oslovljavam ga imenom, služeći se bogznakakvim štosom, ali Tarik se ne da i zbunjen je što znam njegovo ime. Tako vjerujem, sve dok mi ne kaže da se ne zove on Tarik nego vozač, koji se u tom trenutku okreće, spušta telefon i, umalo se udavivši čačkalicom, kaže kondukteru da me pusti. S Tarikom sam imao određeni dogovor i prije rezervacije karte. Na pitanje o prtljagu odgovoram da imam samo ranac, koji još uvijek ne skidam s leđa, na šta me Tarik grdi, na opšteprisutnu začuđenost putnika, dok mi kondukter odobrava sa zahvalnim izrazom lica što sam ga poštedio deset koraka i naplaćivanja prtljažnog dinara.

Prije no što se autobus lansira put auto-puta, žena sa stanice izgrli se s, vjerovatno, suprugom, uđe u autobus, smjesti se na stepenice kod stražnjih vrata i glasno odahnu. Taj njen lokomotivski pisak naiđe na opšte oduševljenje putnica – kažem putnica jer putnici već gledaju osamdeset drugi nastavak Žikine dinastije na televizorčiću dva metra iznad glave ucveljene žene. Ona se, kao po komandi, potpuno otvara i priča sapatnicama da je jedva dočekala da krene i da će joj lakše pasti mijenjanje pelena cijeloj gerijatriji nego pranje njegovog veša, pri čemu se saputnice glasno narugaju jadniku, ali izbjegnu saučesništvo u ogovaranju muževa. Tek poneka prozbori kako je razumije i da ni njima čuvanje djece tetkinih tetaka isto tako ne pada teško.

Pauze su najgori dio putovanja. Taman pomislim da smo stigli do odredišta, a ispostavi se da smo kod još jedne puš i piš destinacije. Putnici baljezgaju, rasanjeni u nešto malo nakon ponoći, ja čekam priliku da se domuvam do Tarika i podsjetim ga na dogovor, koji je bio sve osim kretenskog ostavljanja mjesta u autobusu, a Tarik bi skoro pa sigurno moj broj blokirao i na stanici se pravio da me ne poznaje, što i ne bi bilo teško jer se i nismo lično poznavali.

Prolaze kilometri a autobusom se širi vonj tek priklanih ovaca i još neke stoke pride. Nije mi potrebna vještina prevejanog detektiva da zaključim da putnici muvaju nešto s prepakivanjem mesa, vidim kako leti kulen, sudžuk i još neke mesne izmišljotine sa sjedišta na sjedište, uz domunđavanje o gramaži dozvoljenoj da se unese u Evropsku uniju. O boksovima cigara da i ne govorim, čak jedan boks Marlbora završava u mom krilu. Iako se opirem, tvrdeći da kod sebe već imam tek načetu paklicu, putnik koji mi je robu doturio samo se nasmiješi i izdeklamova svoj proizvoljni član zakonika, prema kom ta moja paklica, još i načeta, ne ulazi u ukupan zbir onoga što namjeravam da prenesem. Minut ili dva me pecka paranoja da ću s dodatnim tovarom graničarima biti uočljiviji, ali me ubrzo utješi pomisao da možda i nije tako, i da ću u buljuku putnika s prtljazima na granici dopuštenih biti jedan od njih, dakle dio grupe. Biti u masi mi nije strano, dugo odugovlačim priznanje samom sebi da se u tim situacijama zapravo najbolje osjećam, ušuškan sa svih strana, kao da u toku noći ne mogu da se otkrijem i doživim prijatnu promrzlinu jer je tu uvijek još jedan pokrivač da me zaštiti, pa još jedan, i još jedan, sve dok se strane terena ne zamjene, a onda mi ćebad postanu omče i taman kad jednu skinem pojavi se još jedna, pa još jedna.

Zadatak koji moram samcijat da obavim jeste prilazak Tariku u nekoj od narednih pauza (a uvjerenja da će ih biti još nekoliko, iako smo nadomak granice, ne manjka mi), da ga podsjetim na naš dogovor preko telefona, tačnije, moje mucavo moljakanje da mi omogući da bez garantnog, pozivnog ili kog već pisma budem srećno isporučen preko granice. Sjećam se da se utom Tarik, na svako moje škakljivo pitanje oko nelegalnog prelaska, gušio u kašlju, što sam tumačio kao odobravanje, ali se sjećam i Tarikove predostrožnosti da u slučaju da nas neko prisluškuje grgutanje šlajma zvuči kao ometač jer pitaj boga čime se sve on, onako usput, bavi dok vozi sitne, bezbrižne švercere. Dok mu na narednom odmorištu prilazim, dođe mi na rasprertlavanje misao da je nesretnik samo puki asmatičar, da od kašlja i nije čuo sve to o čemu sam mu pričao, koja me naglo presječe. Nema nazad, čak i po cijenu da me zbunjeno pogleda, odmahne glavom i očinski preporuči da pređem na drugu stranu magistrale, stopiram kamiondžije i vratim se kući, i da svojim prilikama ne stvaram neprilike prepoštenom vozaču autobusa.

Nisam mu se ljudski ni približio, a Tarik već vadi papir iz pederuše i, kao srednjoškolka u leksikon, zapisuje sve moje podatke, zapitkuje me, i kada mu se, iz nekog razloga, ne dopada odgovor, tu rubriku u formularu preskače. U dahu mi govori da neće nikakav problem biti da sve po dogovoru odradimo, onomad sam mu rekao da idem u Beč, ali su morali da mi naplate kartu do Frankfurta da bih mogao da je izbacim pred graničare, i otklonim sumnju, i da posadu autobusa ne dovodim u problem jer im je vozna linija tranzitna te im je zabranjeno da bilo gdje nakon granice staju, pa su pauze česte da bi se putnici pripremili na dalji put bez stanke. Pruža mi formular i govori da ga graničarima samo stidljivo pokažem i to samo, ponavlja opet samo, ako budu baš insistirali, a on će me negdje u blizini Beča, gdje procijeni da je pogodno, izbaciti, uz dogovor da iskočim pri smanjenoj brzini, da se autobus ne bi zaustavljao, sve zbog pomenute klauzule o tranzitu. Gledam rubrike izgužvane hartije, koja liči na sve osim na tobože garantno pismo za ulazak u Evropsku uniju. Čak je i datum vidljiv, iako preškraban današnjim, u sramotno dalekoj prošlosti, našta Tarik reče da mu ovo nije prvi put. Priznajem da me više plaši njegovo nonšalantno ponašanje no što mi  ulijeva sigurnost, kao i to što ne priča u pletenicama već  bez ikakvog uvijanja kaže da će u slučaju bilo kakvog problema on podmazati Mađare na granici, a ja ću mu to kasnije refundirati, dok se s Austrijancima neće zajebavati i tu neka mi je bog na pomoći. Mada je, kako kaže, ta granica isto tako reda radi postavljena. Klimoglavom odobravam plan jer rezervni nemam, pružam mu, po dogovoru, sto evra, a on mi sklanja ruku i govori da mu to dam pri Beču. Čak se nađe i malo uvrijeđen, reče da se samo kurvama unaprijed plaća i da mu je u interesu da ovo isposlujemo pošteno pa da mu se javim, ako mi ovakvo nešto ili slično opet nekad bude bilo potrebno.

Na mađarskoj granici sve protiče regularno, graničari nikako da se upecaju na moj izgubljeni pogled i, znojem dlanskih vodopada natopljen, pasoš. Kada mi gospodin u kućici, na mješavini srpskog i mađarskog, kaže da prođem jer zadržavam red, mislim da je u pitanju skrivena kamera i da ću loše da završim. Ili ja ili more cigara, koje su mi putnici saborci natovarili, ili možda sudžuk, ili šta su mi već podvalili, sve je bilo na ili-ili, osim poslednjeg upozorenja graničara da će me lično skloniti s pulta ukoliko to sam ne učinim. Nikad mi udobnije prašnjavo sjedište nije bilo, želio bih da se izgrlim sa svakom grinjom i vaškom odvajkada tu nastanjenom, ne smeta mi ni da totalno utonem u flekavu jastučnicu i da kroz jutarnji vizir krmeljivog pogleda posmatram dosadna mađarska sela.

Budim se na pauzi i shvatam da sam jedini u autobusu, iza koga kulja dim. Prije no što stignem da opsujem Tarika i putnike sapatnike što me nisu probudili radi evakuacije, zatičem ih iza autobusa dok purnjaju po dvije cigare i pričaju kako su u Mađarskoj s granice ipak skinuli jednog putnika, koji je u foliju umašćenu lojem kobasica spakovao dva boksa cigara, pa su njegove zalihe iz kante za smeće, srećom nepretresane, odlučili da ispuše, jer bi smatrali grijehom da prodaju robu palog brata.

Po povratku nazad u autobus, svaki pokušaj spavanja prekida žamorisanje žena iza mene, dok verglaju riječi na njemačkom, ne sjećajući se riječi na njihovom, kao da iz žbunja žbun vade, pa govore riječi koje isto znače i na njemačkom i na njihovom – toliko sam potkovan u njemačkom, iz Otpisanih, da mogu da razaznam ima li smisla to što pričaju – i što smo bliže njemačkom govornom području njihov njemački je sve tečniji i grublji, kažem grublji jer je i akcenat skoro skinut u originalu, pa zvuče poput dvojice vojnika koji se svađaju oko toga čiji je red danas da stražari. Jedna od njih, može biti čak i ona žena s kojom sam čekao autobus, govori kako čeka priliku da se preuda negdje u Njemačkoj i da je nervira što starac koga dvori stalno skreće s teme kada pričaju o braku, iako naslednika nema, i da joj se čini da će stari gad radije svoju imovinu da ostavi državi Njemačkoj nego njoj, koja mu mijenja usrane pelene i duva u vruć pire–krompir. Koleginica iz sjedišta pokazuje uznemirenost, jer vjerovatno sličan plan ima i želi da se dokopa njemačke penzije, pa vijećaju i vijećaju, pretresaju sve mogućnosti, počevši od onih da njihove starkelje možda imaju mlađe služavke, naravno Njemice, koje ih služe dok su ove na odmoru, pa stižu i do toga da bi mogao biti razlog to što ne znaju dobro njemački jezik, pa ove lakše mogu da im se uvuku pod naboranu kožu. Začetnica razgovora, već sam skoro siguran da je to žena s kojom sam, i s njenim sada već nebitnim mužem, čekao autobus jer se primjećuje kako joj se žuri s udajom, a nikako s povratkom, kao da kod kuće ni kokošinjac nema, odbacuje mogućnost da je jezička barijera bilo kakva prepreka ostvarenju snova na krilima nasljedne penzije i stana matorog Švabe, jer ona njemački, kako kaže, parla odlično i nema nikakvih problema kada u njihovim prodavnicama kupuje hljeb; samo su joj jednom umjesto krastavaca podvalili tikvice ali ona nije bila kriva za to, radnici je nisu dobro čuli a ni matori Švabo se nije bunio, njemu je to sve isto.

Razmišljam koliko sam ipak na skali jadnosti daleko ispod svih njih na gomili. Oni su šampioni, spremni na sve, spremni da se ustroje svojim namjerama, da glume stroj umjesto osobe, čak nisu u stanju ni da glume osobu nego se po već nacrtanim šablonima ustrojavaju. Situacija koja je mene zadesila je sve samo ne obećavajuća, samim tim što sam morao da pobjegnem od sebe i od drugih u nepoznato. Uprkos tome, ne znam za splet okolnosti koji bi me naveo da se toliko ponižavam i glumim ljubav, a u trampi očekujem papire i nekakav bolji život. To razmišljanje bocnulo mi je injekciju samopouzdanja i vjeru da će na kraju ovog puta, za početak puta autobusom do okoline Beča, sve ispasti dobro. Tražim samo da uspješno pređem granicu pa da se nakon toga snalazim kako umijem. Čak i da se desi da se ne snađem, snalaziću se da dobijem priliku da se snalazim i sve tako kao hrčak u koturu sve dok se ne snađem. Skroman samo zato što nemam još uvijek priliku da se alavim.

Tarik mi se više ne obraća, čak ni pogledom, što mi i prija jer to može značiti samo da je sve pod kontrolom, iako do tančina iznova i iznova čitam papir koji mi je skrojio i na osnovu kog ni sam sebe ne bih pustio da uđem bilo gdje jer je čak i za kopiju suviše fušerski odrađen. Ali, mislim, zna šta radi, ovi ljudi oko mene znaju šta rade, totalno su raspištoljeni, iako su sa svojim pričama i njuškama dakako sumnjiviji od mene. Prilazimo austrijskoj granici, a stomak mi radi, uvija se u spirale i sluti baksuzluk. Prije toga mi rekoše da smo prolaskom kraj Mađara već sve obavili, te da ulazak u Austriju predstavlja puku formalnost, uz dodatnu olakšavajuću okolnost što smo u tranzitu, samo prolazimo kroz Austriju bez ikakvog zadržavanja te neće imati razloga da nas peglaju. Granica izgleda kao naplatna rampa, brz protok, a ni izdaleka ne vidim obrise policije, samo zelenkaste uniforme nalik onima iz gradskog zelenila, od kojih očekujem da se što prije stope s okolnim zelenišem. Automobili prolaze, a autobuse izdvajaju sa strane i, uz par minuta stanke, puštaju i njih. Kroz autobus se prolamaju tvrdnje da je to samo, i isključivo samo, zbog broja putnika, uz šalu pride da vozači autobusa ispred nas žickaju za vinjete od putnika iako bi to trebalo da je uračunato u kartu, kartu koju sam kao Sveto pismo stiskao uz sebe, sjetivši se da je Tarik nju spomenuo kao glavni argument u slučaju provjere, koje naravno neće biti, ali eto, u slučaju da do nje dođe. Alibi da mi na karti piše Frankfurt biće dovoljan austrijskim graničarima, naivnijim od mađarskih, koji slove za namćore.

Kako naš autobus prilazi, granica sve manje liči na naplatnu rampu, a ljudi oko nje sve manje na radnike gradskog zelenila. Presijavaju im se puške na ramenima, a grbovi na uniformama su uočljiviji. Slagaću ako kažem da mi polovina tijela već nije otpala i samovoljno krenula natrag, ka Mađarskoj, pa u pičku materinu odatle, na robiju ili šta god me čeka. Zakoni me nisu nikada zanimali, što je naivno jer ih često kršim, ali logično mi zvuči da će mi napakovati pokušaj nelegalnog ulaska u stranu državu pa me deportovati u matičnu državu, koja raširenih ruku čeka da mi uvali glavnicu kazne za djelo o kome još ne želim ni da govorim niti da razmišljam. Dođe mi da iskočim iz autobusa i da se blesavo šetam uz cestu, što mi, uzevši u obzir moju nevještost, ne bi bilo teško, i da izigravam izgubljenog hipi turistu oduševljenog asfaltom i serpentinama, da izvadim telefon kao da je vrhunski foto-aparat i njime fotografišiem travnjake okolo, da bi me policajci smatrali izgubljenim slučajem, a samim time i izgubljenom osobom, pa bih tako i bio tretiran. Nema nazad, skupljam muda u šaku, a žvrljotinu koja je trebalo da izigrava moje garantno, propusno ili kakvo već pismo, guram u stražnji džep, uz nadu da je džep bušan i da će papir doputovati skroz do članaka, iz čiste preventivne obzirnosti, da me pri eventualnom pretresu ne bi uzeli za totalnog idiota i na već postojeći prekršaj dopisali i vrijeđanje njihove inteligencije. Posmatram Tarika kao Mesiju. On se ne okreće, tek se ponekad uhvati za glavu objema rukama, pa ih brže–bolje spusti na volan da ne bismo, i doslovno, otputovali u kanal. Rulja oko mene se komeša, preostale zalihe cigara i mesnih prerađevina vraća u štekove, pošto su ih prethodno raspojasali, zatim vade svoje ausvajs hartije i, kao djeca pred kontrolni, preslišavaju se.

Grlica bi bila heroj naspram mene, vjerovatno bi imala nekakvu reakciju, makar fiziološku. Zaleđen i slijepljen uz sjedište, čekam egzekuciju, mada bi njihov zatvor djelovao kao banja naspram onog koji me čeka kod kuće. Tarik pokušava da otvori vrata, pa da nam dželat uđe, ali mu se kao za vraga dugme zaglavljuje te se on nonšalantno – jer se kvarom smatra samo ono što se ne može silom popraviti – laća šrafcigera i, poput prekaljenog obijača, razdvaja čeljusti mehanizma, a vrata se otvaraju bez prepoznatljivog piska. Na stepenicama autobusa pojavljuje se mladić, jedva da je punoljetan, obučen u, sada već jasno vojničku, uniformu. Čantra nešto na njemačkom, a Tarik mu na njemačkom jeziku, ali tarzanskom dijalektu, odgovara. Momak djeluje uplašenije od nas dok drhtavim prstićem šara po spisku putnika. Uzvikne: Frankfurt!, a mi kao po komandi svi podigosmo ruke. Ne znam da li mu je bilo sumnjivo to što pedesetak ljudi putuje baš samo u jedan grad. Iako pokušava, navodeći okolne gradove, mi se dostojanstveno držimo Frankfurta, kao šira rodbina iz pripizdine koja je krenula na svadbu daljeg rođaka u još dalju metropolu. Traži dodatnu dokumentaciju od Tarika, a meni prolazi kroz glavu da je bolje da mu izvadi i broj šasije i garanciju za brisače, sve sem mog pozivnog pisma. A moguće je da ni ostala pisma saboraca s kojima je u talu nisu uvjerljivija. Natežu se dobrih petnaest minuta dok Tarik kao keca iz rukava ne izvuče piruetu ka nama i, uzvikom koji liči na jauk, zamoli nas da izvadimo karte. To i radimo, ličimo na potplaćene poslanike i dižemo ono što se od nas traži, uz prijekorne poglede i psovke ka onima koji umjesto karte ponovo dižu praznu ruku. Vidjevši da se sad lomi, sad ili nikad, sad na gurku prolazimo ili se upravo sad pretvaramo u rikverc brigadu i jašemo ka svojim vukojebinama, halabučemo o tetkama koje nas na peronima čekaju, poslove koje u Frankfurtu imamo, novcu neophodnom za putovanje, koji nas tek na kraju puta čeka, a mladi vojničić izbezumljeno gleda, liči na janjca neophodnog ovim veselim svatovima, vraća Tariku papire i rukom pokazuje da krenemo.

Opštenarodno veselje je sačekalo stotinak metara, tek toliko da zamaknemo granici, a onda rijeke pršute i rakije zaploviše sjedištima. Preznojeni Tarik glumi hladnokrvnost, objašnjava da nije bilo razloga za strepnju te da je mladić običan šaran koga je lako preveslao, a pritom smo naletjeli baš na dan kada mladi vojnici mijenjaju graničare na nekoliko sati u vidu obavezne prakse. Da li je to zaključio iz razgovora s momkom ili izmislio, nikada nisam saznao.

Posada autobusa kao da je ringišpilska mafija koja je sklopila ugovor s lokalnom privatnom ortopedijom: ludačkom brzinom nas izbacuje na proširenjima auto-puta, ne gaseći motor, tek toliko se uspori da se jadničak zakašlje a putnik izlijeće i u doskoku hvata prtljag bačen iz ruku kvoterbeka konduktera, očigledno spremnog za ovakve situacije jer je sve iz gepeka i spoljašnjih džepova autobusa prebacio u svoj improvizovani bungalov za spavanje desno od Tarikovih nogu. Ne znam tačan redoslijed ispadanja te zrikim ka Tariku, a on mi klimoglavom poruči da se spremim. Putnici saborci mi objašnjavaju da smo na obodima Beča, u nekakvom spoljašnjem becirku, sjećam se da mu je dvocifreni broj u pitanju, možda nešto oko dvadeset, i da lako iz njega mogu da se dokopam jezgra grada. Kondukter mi prilazi, hvata ručerdom za rukav i signalizira Tariku da uspori, što dobri vozač i radi. Potpomognut guranjem, padam pokraj bankine, a ranac me prestiže te u oblaku iz auspuha gledam u autobus koji odlazi.

Ne mogu da objasnim zašto mi je ovo trebalo i da li bih na sve to pristao da sam znao, iako sam pred polazak bio spreman na sve, doslovno na sve. Izgleda da su granice u glavi rigoroznije od državnih i da ih nije toliko lako preći. Po prvi put u životu osjećam neizvjesnost u svoj njenoj krtini, misli mi se sudaraju i vraćaju na početnu poziciju, kao što bih i ja volio da se vratim u neizvjesnost čitanja presude koja bi me čekala da sam ostao. Ovako, izvjesno je jedino to da nemam plan pred sobom i da je ogromna glupost izrečena onda kada je neko skrojio ono da je u redu slušati sebe i prema tome djelovati jer je definitivna istina da sami sebe najbolje lažemo.

Tresem ranac, užurbano hodajući iza ograde auto-puta, prateći putanju kojom je autobus prošao, a sve po instrukcijama Tarika i konduktera. Automobili, iz kojih se tek neko osvrne i pogleda u mom pravcu, neprestano prolaze. Izbjegavam susretanje pogleda s putnicima, te stotinkice koju brzina druma dozvoljava, dajući im do znanja da odbijam svaku vrstu saradnje jer bi me ona mogla dovesti do neželjenog stopiranja i sjedišta nekakve dobre dušice, a takva bi se u nekom od stotina automobila sigurno mogla naći, držeći se još uvijek utabanih instrukcija.

Nailazim na proširenje za benzinsku pumpu, malu i za naše prilike, a iz autobusa su mi njihove pumpe izgledale  ogromne. Koračam ka stražnjoj strani, vodeći se pretpostavkom da je tu klozet, i usput se molim da je prazan kako bih utrčao u njega, ali ne iz nužde nego iz potrebe da se, ako ima u njemu ogledala, samom sebi nasmijem u facu i čestitam na naivnosti koja je pretekla glupost i dovela me u pizdu materinu. I pritom mi ispraznila džepove. Hoću da pogledam u odvod sa željom da u njemu nađem nešto što liči na Tarika, i da i njemu čestitam, onako srdačno, što me je zajebao, naplatio mi kartu do Frankfurta a ostavio me na pola puta, uzeo još novca da me sprovede do Beča i pričao kako je Beč pola Balkan a pola Turska i da ću se lako umuvati tamo.

Pored klozeta sjedi buckasta djevojka u crveno–žutom kombinezonu benzinske pumpe, pije kafu i cucla cigaru kao da joj je poslednja. Kada me ugleda na tren zamahnu da baci cigaretu ali je bumerangisa natrag i poče se smijati ispuhujući kolutove dima. Na srpskom mi se obrati, reče da sam poranio i da me je očekivala tek kroz nekih pola sata. Dok sam pokušavao da se zbunim njenim automatskim zaključivanjem, pogledah oko sebe, u rijetke automobile koji su kao u lijevak upadali na benzinsku pumpu. Tarikove instrukcije su se završavale prispjećem na pumpu, nije spominjao ništa više, pa sam pomislio da me samosnalaženje neće mimoići. Nije mi spomenuo nju, djevojku koja dočekuje putnike po njegovom nalogu. Zove se Milica, ta debeljuca s mačkastim naočarima. Priča kako je došla iz nekog gradića oko Niša i da joj je Tarik pomogao prije nekoliko godina, pa s njim redovno putuje kod svojih na ferije i vraća se u Beč na robiju. Smijulji se dok to izgovora, a meni se na pomen robije stvara kamenje u zadnjim džepovima i sve je teže pratim u krmećem kasu ka odjelu za točenje goriva, njenom radnom mjestu. Tipka po telefonu, nekoliko puta poziva dok joj se konačno ne javi neko, kome govori da požuri, ali i ne mora, da će čekati on, vjerovatno, ma sigurno, misleći na mene. Čekaću, nego šta ću, cijeli život nešto čekam, obično čekam da mi neko nešto završi, a sada to ona čini. Objašnjava mi da je ovo već uigrano, da će naići njen drugar za dvadesetak minuta, jebiga, sam sam kriv što sam poranio, drugar koji radi u gradskoj čistoći, upravo kreće u smjenu, pa ću s njim do grada. Drugih automobila, kao po kazni, nema i osuđen sam na blebetanje tih dvadesetak minuta.

Leksikoniše me Milica, a ja se otimam, izvirujem ka cesti, trudeći se da prepoznam auto koji nikada u životu nisam vidio. Ispituje me o namjerama, a ja joj, pun euforije, pričam o njima, kao da ih zaista imam, kao da imam išta, osim adrese na kojoj me ništa ne čeka niti mi je išta obećano, a obećanja volim, volim da se držim za nešto dok to nešto ne nestane pa se pojavi nešto drugo za šta ću da se držim. Slatka je bila Miličica, skoro kao krofne koje neminovno svakodnevno tamani, kurtoazno mi govori da joj se slobodno javim ako mi nešto zatreba, a ja to velikodušno prihvatam i obećavam, rijedak slučaj da obećavam jer rijetko kad sam i u prilici. Diktira broj, utiskujem cifre na pola metra od nje, bez prostora za manevar namjernog promašaja za jednu da bih smanjio mogućnost da je stvarno i pozovem. Zašto bih je i zvao, njeno nametljivo ponašanje otvaralo je mogućnosti jedino izvlačenja neke koristi od mene.

Automobil se pojavljuje i Milica maše vozaču, to je to, ostaje mi samo da se ukrcam i da zaplovimo. Pri prvom koraku ka nadolazećem autu Milica mi lupa rampu preko ramena, rukom masivnijom od moje, i izusti cifru – dvadeset evra. Za njenu uslugu prespajanja veze, valjda. Na moj zatečeni pogled nadovezuje se pitanjem da nisam njen dio već dao Tariku, našta automatski odrično odgovaram, još nesvjestan u kakvu sam mrežu upao, i namah se grizem za jezik jer sam nonšalantnim odgovorom da već jesam platio, mogao uštedjeti novac. A dok ona, ako posumnja, pozove Tarika, ja ću već biti ko zna gdje. Nije mi se tih dvadeset evra ostavljalo njoj, znajući da će mi svaki, i najsitniji, apoen kasnije značiti. Kasno je da povučem priznanje, ali pokušavam da se izvučem, govorim da imam samo krupne novčanice te da ću u gradu zamijeniti i dati njenom drugaru vozaču da joj proslijedi. Blijedo me gleda, a ja nastavljam i bacam poslednji adut, da joj mogu dati i kada se budemo vidjeli, naravno, nakon što je pozovem. Krofničavi obrazi se opustiše i ona pristade na ovu opciju. Drugar joj je, za divno čudo, bio ćutljiv, osjećao sam se kao u taksi vozilu, samo me je upitao gdje da me vozi. Dobija odgovor: 13. becirk, ispred kafea Prosa. Krećemo, Milici mahne rukom, ne odvajajući palac s volana. Pored nas prolaze oznake za 23, 21, 19. i sve tako niže do zbijenih 15, 14. i 13. becirka.

Vjerovatno smo se vozili duže nego što je moj mozak procesuirao, a iskren da budem, prijala bi mi i duža vožnja. Nekako sam se tu osjećao sigurnim, makar išli direktno u provaliju. Vidim ogromnu šolju za kafu i iznad nje natpis Prosa, pakujem pinkle, auto staje na proširenju i hvatam se za bravu. Miličin drug, čije ime ne da nisam zapamtio nego nisam ni čuo, skoro pa njenim glasom progovara lozinku, traži dvadeset evra, i tek škrto nadodaje da je tarifa inače skuplja ali bio sam mu usput jer radi u 12. becirku. Divan i obazriv mladić, pomislih. Sada već pripremljen, odgovaram da sam dao Milici pedeset, a ona nije imala da mi rasitni pa će mu ona dati njegov dio a desetkom ih častim, uz priču pride da su prije njega na pumpu svratila trojica i punila do čepa s krupnijim svotama što je Milicu, jelte, iznerviralo. Divio sam se sebi kako kitim priču i kako se stvari same lijepe jedna na drugu, uz zaključak da je bitno da se ljudi samo na prvu laž upecaju, sve ostalo ide kao podmazano. Čim je čuo za bakšiš obradova se i mi se bogzna kako pozdravismo. Kao što rekoše, Beč je pola Balkan a pola Turska, bitno je dobro istrgovati i još bolje zajebati, a to sam, da je bilo sreće, morao da naučim čim sam krenuo ovamo, a ne da me kojekakvi Tarici i Milice vaćare.

Mojoj sreći nema kraja, nema više šta loše da se dogodi, nema zatvora koji me je čekao u domovini, nema više besparice, dobro, nisam baš toliko glup da vjerujem u priče krezubih baba čiji se unuci gastarbajteri vraćaju kući samo za praznike i da poprave zube, u priče da tamo daleko, preko granice, postoji zelena grana s koje se beru zelembaći, evri ili dolari, nisam izbirljiv, ma brao bih i bobice tamo po šumama, u koje ne zalaze, osim u vrijeme piknika – nedjeljom od 14 do 15 – kada su slobodni, brao bih toalet papir koji im se omakne i padne sa strane, samo da živim i preživim.

Nema više strepnje, nema ničega što već nisam okusio, nema patnje u kojoj nisam ogrezao niti okrajka koji nisam zagrizao, ma šta zagrizao, oglabao kao pas batak od prekjuče. Zakletve služe samo da bi se prekršile a ja ću svoju, ovu koju upravo dajem, da održim do poslednjeg slova. Zaklinjem se da ću biti dobar, makar i na svoju štetu, spavaću na klupi u parku jer vjerujem da će me jutro ugrijati, radiću svaki posao i biti zahvalan na bilo kojoj plati. Krenuo sam s mrtve nule i ne postoji sila, niti zakon, dovoljno čvrst da me zaustavi.

___________________________________________

MILOŠ PETROVIĆ, rođen 1996. u Loznici, odrastao u Zvorniku (BiH), živi u Bijeljini. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost i jezik Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gdje je i odbranio master rad sa temom Tematizacija istorije u romanima Mamac, Pijavice i Svetski putnik Davida Albaharija. Objavljivao prozne tekstove u Letopisu Matice srpske, časopisu Koraci iz Kragujevca, onlajn časopisu Kult i ostalim književnim časopisima. Pobijedio na konkursu Doma kulture Studentski grad u Beogradu za najbolju knjigu priča. Knjiga priča Ljepota lapota bila je u širem izboru za nagradu Biljana Jovanović. Naredne godine objavio roman pod nazivom Četvrt.

Balkanski gonič je njegov drugi roman.