Trebalo je zaklati kokošku. Otac je uzeo sekiru, majka i baba su stale uz panj. Kokoška je prhnula i razletela se po dvorištu. Otac se sledio. Žene su pojurile unezverenu kokoš. Lepet, krv i kreštanje. Između gladi i ručka isprečilo se mučenje nedužnog stvora. Žene su izbegavale da im se pogledi sretnu. Zar nisi mogla da nađeš nekog ko zna da zakolje živinu, govorilo je babino ćutanje. Mahala je rukama, kao da nekog plaši. Zar sam mogla da znam, majka se pravdala u sebi. Upinjala se da pre babe uhvati izbezumljenu kokošku. Nedoklano stvorenje zaletelo se pravo u ponor babinih ruku. Baba je dohvatila okrvavljenu sekiru, muški posao dovršila je u uvređenom ćutanju. Zatim i ženski. Poparila je kokoš i očerupala je, očistila i osmudila, ispekla je i isekla. Majka je postavila sto. Gledala je u svoje ruke kao u tuđe. Otac je sedeo na pragu i gledao u brda.
– iz zbirke kratkih priča “POGLED POD SUKNJU SVETA”, Agora, Novi Sad, 2023.
_____________________________________________
TATJANA JANKOVIĆ objavila je zbirke kratkih priča “Priča Babinog sina” (2008), “Danas sam bila u našoj kući” (2016), “Pogled pod suknju sveta” (2023) i putopisnu prozu “Prisvajanje Venecije” (2018). Priredila je knjige “Bolnica Stobart” (2018), “Govoriti o Njujorku” Katarine Bogdanović (2021) i “Pređa” Selene Dukić (2022). Bila je član redakcije časopisa “Koraci” od 2013. do 2021, na mestu glavnog urednika od 2017. do 2021. Radi kao bibliotekar u Narodnoj biblioteci “Vuk Karadžić” Kragujevac, u Fondu za staru i retku knjigu. Živi u Kragujevcu.
Rodila se u mestu kojem je bog rekao laku noć. Davno rekao, a ona iz pomračine otišla. U kući je održavala ognjište iako je bila najmlađa. – Nije mene majka rodila da joj sluškinja budem! – prezubila je kad joj je dosadilo da džara vatru, pa se spakovala i pošla ne znajući kud. – Za koru hleba ću imati – rekla je ispravljajući uši na đačkim svedočanstvima i trpajući ih u oskudan prtljag. Niko joj to nije osporio, niti je pokušao da je zaustavi. Tamnokosa i svetle puti, zadevojčila se u doba kad žene još uvek ne otklanjaju malje ispod pazuha, a nausnice u najgorem slučaju izbeljuju nekom nagrizajućom pastom. Nosi cvetne suknje, jednobojne bluze, broševe i crveni lak na noktima, od kojeg već sutradan ne ostaje ništa osim iskrzane mrlje. Na glavi joj bujna pečurka, šiške sklanja sa čela, jer nema nijednu boru za sakriti, niti su joj obrve svenule. Osmeh joj je upadljiviji od nagorelih nausnica, kad ne zna šta bi, ona se nasmeje i tako maskira začuđeni pogled. Nekoliko godina unazad ima tuđe zube i pristaju joj dobro. S nevidljive strane su srebrni. Tetka joj ih je poklonila. Neka neiživljena mlada zubarka čekićem je ispitivala tvrdoću njenih zuba, iz čiste obesti skršila joj zdravu jedinicu. Ni izvinila se nije. – Neizbežno bi se to desilo, kad-tad – samo je rekla i sela da evidentira kvar u otvorenom kartonu. – Ruke joj se do laktova sasušile, čekić progutala dabogda! – tetka je klela i tešila. – Ne plači, zlato, platiće tebi tetka nove zube, od onih što se ne kvare, pa neka košta šta košta! – Tetka je imala zlatne trojke, najbolje ih je nosila uz plave haljine. Zna da boli kad se zubi bruse i na njih navlače novi, al’ još više boli kad ih nema. – Deset godina si mirna, onda dođi ponovo – rekao je zubar, a ona nije odgovorila ništa, samo je klimnula glavom, kao da ne ume da govori s tuđim zubima u vilici, boji se da će joj poispadati ako ih ošine jezikom. – Za deset godina – misli – imaću trideset dve, to je već starost. Za razliku od mesta u kojem je rođena, u gradu u koji je došla može da bude dokona. Može da baza ulicama, da isprobava pokretne stepenice u robnim kućama, da premerava obalu jezera. Hoda i nada se da će nekoga sresti. Nekoga ko je kao i ona odnekud otišao bez želje da se vrati, iako mu ni ovde ne valja. Sanja o muškarcu u kome će naći sebe i zaista početi da živi. Sanja vatru koja će nastati trenjem njihovih tela, pa će ih taj plamen progutati i stopiti u jedno. Veruje da je bez njega nedovršena, da živi u polovičnom telu bez istinskog zadovoljstva, mada nasmejana. Ponekad mu piše pisma, zamišlja da se već dugo znaju, da čeka da joj se vrati iz vojske. Pisma prepisuje u beležnicu u kožnom povezu, zajedno sa stihovima kafanskih pesama, isečcima ljubavnih romana, receptima za sjajnu kosu i bujne grudi, tetkinim savetima, adresama prijateljica iz detinjstva. Beležnicu krije pod krevetom, u iznajmljenom sobičku u Palmotićevoj 8. O Juniju Palmotiću ne zna ništa, Dubrovnik ne postoji na njenoj mapi sveta, plemstvo smatra poganom greškom čovečanstva, a pobožnost najprimitivnijim oblikom ponašanja. Naziv ulice u kojoj živi podseća je na posleratnog tvorca masti za bebe. Da bi zapamtila Junijevo prezime, morala je da izmisli da se Pavlovićeva mast pravi od palminog ulja. Broj osam je lak za pamćenje, lakši od dve četvorke. Ona se dobro snalazi s brojevima, oduvek je tako. Još je puzala pod stolom kad je njen otac podučavao stariju decu računu. – Koliko je dva više dva? Tajac. Dvojke se penju jedna drugoj na glavu i prave zbrku. Ne bi u tom neznanju bilo ničeg kažnjivog da ona nije izvirila ispod stola i rekla: – Cetli! – A dva kraj dva? – Dvaes dva. Brže je počela da računa nego što je progovorila. Otac je šibom rasterao starije đake, a nju je posadio u krilo: – S takvom glavom, daleko ćeš dogurati! Održao je reč i poslao je u ekonomsku školu čim je stasala. Iz školske klupe kroz prozor svakodnevno gleda službenice u strogim kostimima kako važnim korakom izlaze na pauzu za kafu. Zavidi im. – To je život kakav želim – misli i ništa je ne podstiče na učenje koliko ideja o kostimu i kafi.
***
Radi od sedam do tri. Pauza za kafu je u deset i trideset. Žene pričaju jezicima koje ne razume. Smeška im se. Sinoć je stanjila obrve, proverava ih pred ogledalom, nanosi svež sloj rumenila na lice, podiže kosu, premerava bokove, sve je na mestu. Srešće ga u tri i četrdeset pet. U Palmotićevu se vraća u šest i petnaest. Zaboravlja kako su započeli razgovor, da li ih je neko upoznao ili su se sudarili u prolazu pa zastali da se izvinjavaju, zaboravlja gde su sedeli i čemu su se smejali, ime mesta iz kojeg je on došao, da li ju je dopratio do kuće ili su se poljubili na ćošku pre. Sve zaboravlja, pamti samo užarene kuglice kako plutaju njenim telom, golicaju je iz stomaka, peckaju po usnama, prave vatrene osmice između grudi. Ne shvatam govor svojih čula – zapisala je u beležnici – ni tebe koji ne postojiš i postojiš. Zaspala je obučena. Kad bi znala da njegovo ime znači kamen, proglasila bi ga za smaragd. Njih dvoje ne govore mnogo, dovoljno je da hodaju držeći se za ruke, pa da se omraženi budžak pretvori u sveto mesto. Piju sokove, izuzev na proslavama, kada je njoj dozvoljen džin-tonik. Izlaze sa društvom, ako ostaju sami, po pravilu je to na javnom mestu. Celih sedam meseci. Za Osmi mart poklanja joj crvenu knjigu punu Nerudinih stihova. Uči ih napamet i pretvara se da razume šta deklamuje. Njeno interesovanje za pesmu ipak ne napušta kafanski sto. Za praznike on odlazi svojima, šalje joj pisma ispisana kitnjastim rukopisom, zaklinje je da ga čeka, pa se vrati brže nego što joj pismo stigne. Kad je prvi put završila u njegovoj sobi, ništa se nije dogodilo. Skuvao im je supu iz kesice, pa su zaspali slušajući radio. Drugi put je izneo džin-tonik. – Šta slavimo? – pita ga. – Nas! – kaže svečano, pa stane da je ljubi gde dotad nije. Pola sata kasnije iznosi debele peškire i stavlja ih pod nju. Ona se ne opire, niti pristaje. Užarene kuglice se sudaraju i prave male eksplozije duboko pod njenom kožom. Tutnji joj između ušiju. Ne zna da li bi ga odgurnula od sebe, zabada prste u njegova gola ramena, zatvara oči, sve je dobro, ponavlja nemo. Njegov jezik čini joj se krut kao dleto, zariva ga svud po njoj. Mrsi joj malje pod pazuhom, niže je ne dira, naleže na nju i sve se odvija bez njenog učešća. Dahće joj na grudi, usamljena kovrdža iznikla iz njene bradavice zatreperi. U pupak joj se uliva njegov znoj i još nešto lepljivo i vrelo. Izvlači peškire ispod nje, zagleda ih, pa pokupi tekućine s njenog stomaka. – Pre bih poverovao da voda gori, nego da ti nije prvi put – kaže joj. Ona ne odgovara, pita se ima li u njegovom glasu zluradosti, tuge ili olakšanja, ili od svega pomalo. Sutradan je sretna što peškir laže. – Neka ga, nek ne umišlja da nisam imala života pre njega. To samo ja znam! Dvadeset dana kasnije pobožno čeka, na svaki sat zadiže suknju u kupatilu, svlači hulahopke i proverava. Povuče vodu iz navike. – Da se nisi prehladila? – Dobro sam – laže i smeška se. Prvi put preispituje postojanje boga. – Ako te ima, pomozi da prokrvarim! – moli mu se iz beležnice, ne zna kome bi se drugom obratila. I njen muškarac najbolje ju je razumeo dok se još nisu sreli, u pismima na koja nije odgovarao, dok ga je zamišljala i čekala. Sad zamišlja boga, sedi namrgođen pod oblakom i nadzire njenu beležnicu. Munje iz očiju baca joj u međunožje, raskrvari je dvadeset osmog dana. Nijednoj se kazni silinije obradovala ne bi. Noću sanja kako iz nje iskaču deca kao zečevi, razbeže se svud po Palmotićevoj, automobili trube, ljudi uzmiču, zagledaju ih, ogovaraju na tuđem jeziku. Odnekud se stvori njena tetka, uhvati jedno za uši, pa ga ponese njemu pred vrata. – Je l’ ovo tvoje? – pita ga, a zlatan zub preteći joj se zacakli pod zverskim kezom. – Moje? Otkud moje, to si s ulice pokupila! – on se brani, a tetka preti. – Nakotilo ih se ko zečeva, sva su tvoja, priznaj, dozovi se pameti! – Nemam ja ništa s tim! – Imaćeš, imaćeš, samo kad te pritegnemo! Kad si sejati znao, ima i da žanješ! Probudila se od tetkine galame. Zadiže spavaćicu, stomak joj je i dalje ravan, između nogu ni kapi. Vadi beležnicu ispod kreveta i prevrće je dok u njoj ne nađe tetkine recepte: kolač bez jaja; beskvasni hleb; pita s jabukama bez kora; šta skuvati kad nema mesa; kako ga svezati. Za hleb, jabuke, meso i jaja umela je da zaradi. Za vezivanje joj treba dodatno uputstvo.
***
Mrak mrači, stra strači, put puca, kamen frca, gora ječi, voda huči! Niti mrak mrači, niti stra strači, nit put puca, kamen frca, mog dragog srce puca! Crko, puko, dok meni ne došo, mene mladu ne našo! Sve su mu cure udovice, livnom opasate, blatom namazate, sve sem mene! Izgovara to nad njegovom slikom, gledajući ga u oči, makazama mu probada srce. Kad završi, oseti sevanje u krstima i zna da će izjutra prokrvariti. Krv joj je zrela i sveža, cela soba miriše kao gvozdena kapija. S ruke skida prsten. Zlatan je, s purpurnim kamenom. Dobila ga je od oca, tim su prstenom overili njena đačka svedočanstva iz ekonomske škole. Nijednom ga nije skinula s ruke. Sad ga potapa u mesečnu krv. Kad se on pojavi pred vratima Palmotićeve 8, pogledaće ga kroz taj prsten kao kroz špijunku. Došao je izmučen kao dete koje su svu noć jahale morije. Gleda je zamućenim pogledom, vrat mu je otekao, korak težak kao da mu je ime sišlo u stopala. – Je l’ sve u redu? – pita ga vraćajući prsten na ruku. – Loše sam spavao – kaže joj. – Hoćemo na kafu? – Uđi – poziva ga u sobu i radost joj zaigra pod trbuhom. – I ja sam ružno sanjala. – Ispričaj mi, da se ne obistini. – Ma glupost, sanjala sam da te jure zečevi. Kako napraviš korak, tako se namnože iz zemlje, pa ujedaju. Od tog su dana nerazdvojni, svuda je prati. Zajedno obilaze robne kuće, pridržava joj tašnu dok ona u kabini isprobava sedmu suknju zaredom. Divi se njenoj figuri i dosađuje se istovremeno. Sedi s njenim prijateljicama koje su izdaleka došle da je posete. Ispijaju kafe, prevrću šolje, on gleda u svaku i proriče bele zečeve. Svima je zabavno sem njemu. Hodaju pored jezera, čvrsto je drži za ruku i želi da bude negde drugde, što dalje od vode pod kojom mu se priviđaju zloslutna raspevana jata. Crne ribe i crvenooki zečevi, svuda je progonjen. Prati je na posao, dočekuje tačno u tri, spreman na svaku zapovest. Kupuje joj karanfile i mimoze, piše pisma, seje ljubavne ceduljice svud po sobi, stavlja joj čokoladne praline pod jastuk, ljubi za slatke snove. Gadi se samom sebi. Noću je želi, diše kroz njenu kožu dok oboje ne ostanu bez daha. Opštio bi sa spavaćicom koju je svukla, ali krv kao da natraške teče njegovim žilama, ne napaja mu snagu, žudnje mu ostaju jalove, telo suvo kao u groznici. Kad se ponovilo više od pet puta, otišao je lekaru, ali ga je stid vratio kući pre nego što su ga pozvali da uđe u ordinaciju. Kad nije s njom, ruše ga vrtoglavice i nevidljiva sečiva zarivaju mu se u prepone. Sanja bolest koja će po njemu dobiti ime, sanja svoju sliku u medicinskim enciklopedijama i rendgenske snimke svojih presahlih organa. Ta bolest ima žensko lice, ispija mu tekućine iz tela i ostavlja ga da skapa od neutoljene žeđi. Kad ga dokrajči, prisloni mu zadnjicu na lice, pa mu zečjim repom zatvori oči. Nežno ih zatvori. Kad se probudi, još dugo oseća krznenu lopticu na kapcima i trlja oči dok mu se beonjače ne zakrvave. Obnevideo, žuri da joj se vrati. Odlaze u posetu njenoj tetki, vidi je prvi put, ali odnekud mu je poznata. Možda u njoj vidi stariju verziju svoje drage. Zagleda se u tetkine nabrekle čukljeve, pozamašna bedra, grudi koje joj landaraju oko struka, zlatne zube, ispitivački osmeh, paučinastu kosu natapiranu u punđu. Onda pogleda lice žene koja ga opčinjava, pa proguta zlokobnu misao: – I ti ćeš takva biti! – Dok tetka iznosi goveđi gulaš, on zamišlja njihovu zajedničku starost. Vidi svoje kosti obučene u prugastu pidžamu, bezuba usta koja srču jutarnju kafu u sobi po kojoj se razleću njene raskalašne grudi. Čas ih prebaci preko ramena, čas ga njima nehotično ošine. Lice joj je kao u kornjače, usne zadebljane jarkim karminom, pokreti žustri. Pretura lončiće po kuhinji, kad nađe odgovarajući, baca ga na šporet, pa oberučke muze iz sebe mleko. – Jedi! – viče tetka i trpa mu gulaš u tanjir. – Naši smo, nemaš se čega sramiti! Ispričava se, ustaje od stola da opere ruke, u kupatilu povraća belu tekućinu. – Dobrog si izabrala – tetka zadovoljno klima i žvaće. – Malo je slabunjav, treba da ga uhraniš. Kad kilogram soli zajedno potrošite, tad ćeš znati paše li ti. – Držala sam se tvog recepta, sad mi sve paše. – Šta si mu kuvala po mome? – Svezala sam ga. – Onda je tvoj do smrti – tetka dosoli gulaš u tanjiru – al’ neće ti takav dugo poživeti. – Dok decu ne izvedemo na put, pa dosta. – Ti znaš da sam ja petoricu sahranila, do dece ni s jednim ne stigoh. Slaba sorta! Al’ ne žalim, ti si tetkino dete. – Izvrstan ti je gulaš. Daćeš mi recept.
MARIJANA ČANAK (1982, Subotica) završila je studije književnosti u Novom Sadu. Piše prozu. Dvostruka je dobitnica književne nagrade „Laza K. Lazarević“ za najbolju neobjavljenu savremenu pripovetku. Objavila je knjigu proze „Ulični prodavci ulica“ (2002), zbirku priča „Pramatere“ (2019, 2023) i roman „Klara, Klarisa“ (2022), koji se našao u finalu NIN-ove i Vitalove nagrade. „Put od crvene cigle“ je njena druga zbirka priča.
Neobične tapete su oblagale gipsane pregrade između kojih ću provesti nekoliko dana, kako bih izvidala šavove od još jedne popucale ljubavi. Odmoriću se od izluđujućih seksi šopova i odahnuću od izbornih kampanja u kojima više ne mogu da kampujem. Sa sobom sam dovukla kofere s ručkama za vuču i plastične krčage, uvek napunjene kod istog proizvođača negazirane vode. Tapete koje sam počela pronicljivo da posmatram sa gostinjskog kanabeta, rasipale su prijatan utisak. Podsećale su me na dugo opisivane tapete u Balzakovim romanima, koje mi je majka rado iščitavala pred spavanje. Volela sam da me majčin umilni glas uspavljuje čitanjem elektronskih bajki ali majka mi je bila nepokolebljivo pobožna. – Ili Balzak! Ili ćeš se uspavljivati sama! – čujem majku kako mi preti i klepeće patofnama. Divno je i poučno ovo podsećanje na detinjstvo. Na tapete koje su se slične, baš sad, našle pred mojim jedva držećim očima. Zataškavam suze! Pratim linije koje se vrzmaju po sobi i pretvaraju u opipljive konture koje samo ja mogu da prepoznam. Nepravilne šare na zidu se talasaju u boji produženog espresa. Stapaju se s mlečno belim mrljicama, rastapaju i nestaju na plafonu. Osveženi tamnim nijansama slonovih kostiju, ti mitski motivi, kao da se uzdižu do neba i vraćaju u prizemlje hotela. Dok sam lutala, bolje rečeno tumarala po tapetama, najednom me je prestrašio nenajavljeni drhtaj. Mrak se prikradao umesto senki, razigravajući uspomene iz mojih bezbrojnih života, u kojima sam menjala epohe kako sam htela. Slike su sada iskakale bez preciznog vremenskog rasporeda i promenljivih društvenih lestvica po kojima sam nestašno skakutala. Uzdrhtala sam! Kao da me je probo, bože me prosti, čokoladni kolac. Kolac od lomljenih lešnika i izmrvljene mente. Misaono probodena, razvukla sam heklanu zavesu preko krilatih prozora i otvorila prašnjavi kofer. Kalendar koji sam izvadila i stavila na stočić, kao i kalendari koje ću precrtati u budućnosti, gutao je peščana zrna. Jer, vreme ističe, otiče i kaplje. Vreme je lopov, sakriven u kitnjastim tapetama da ga anđeli ne vide.
NESTAŠNO DETINJSTVO
Kanabe na kome sam zaspala bilo je presvučeno meblom od kudeljinih vlakana. Posteljina i prekrivač od kudeljinog platna, jastuk napunjen kudeljicom a na meni dugačka košulja, podarili su mi dobar san i još bolju cirkulaciju. Jeste, imala sam utisak da me nešto grebe i gamiže po nogama. Ali, to me je podsetilo na seosku kolevku, u koju sam se preselila direktno iz maminog stomaka. U njoj sam se ljuljuškala i spavala skoro dvadeset godina. Nestašna kakva sam, rodila sam se u zapuštenom zamku. Tako je izgledao samo spolja. Iznutra je bio skoro netaknut vremenom. Drveće na imanju je pevalo. Skoro svi meštani naseljeni po kolibama pisali su pesme na hartiji od kučine. U vreme praznika i slavlja, veselo su se hvatali za ruke i razvlačili u naizmenično kolo. Moje detinjstvo je bilo veoma opojno i usklađeno s prirodom. Talente koje sam nasledila niko nije osporavao. Imala sam lepe okice i gustu loknastu kosu. Nisam morala da lupkam po dirkama. Nisam morala da nosim balske haljine protkane glavama bizona, niti da zadivljujem goste kako bi roditelji bili ponosni. U svečanoj povorci, mojim venama je tekla plava krv, zbog nulte negativne grupe koja se tu krila. Možda sam zato volela guslice koje mi je deda poklonio. S njima sam se penjala na krošnje i sedeći na najudobnijoj grani posmatrala sam i opevavala svet. Svet koji nestaje kada se postave dodiri tako da se ne dodiruju. Svet koji se urušava, kada se postave prsti tako da se između njih magnetna polja razbeže. Zbog toga sam ostavila dovoljno prostora u sebi, da u budućnosti isprobam sve pravce i stranputice u koje zapada nemir. Pri pomisli na gusle, grudi su mi se naglo promeškoljile. Poželela sam da s tapeta uzmem espreso i nekoliko kapljica mleka, kada je zazvonio kalendar, prenuvši me od te luckaste ideje. Naručiću šolju produžene kafe da mi se misli razmrse i povežu u globalnu mrežu. Napraviću studiju izvodljivosti mog opstanka na obroncima sobe. Sreća bez povratka ne postoji. Energija menja samo oblik i tako daje potomstvo.
BARONOVA MAGLA
– Kuc-kuc! Kuc-kuc! – detlić me opominje da je vreme za uranak. Uranak je jedinstvena prilika da se prošetam i pokušam da prebolim raskid u trinaest bučnih koraka. Ako ustanem, silna će borba da bude. – Dobro jutro, Markizo! – probudile su se i tapete. – Juče sam pobegla od voljenog Barona! – rekla sam umesto pozdrava. – Zašto? – Zato što je sistem mog erotskog strpljenja eksplodirao! – Ko je zapalio fitilj? – Baron! – Kako? – Prestao je da se penje na drveće! – Više ne dišete zajedno? – Njegov dah se zgušnjava i zapušava mi nozdrve. – Kao plemenita magla? – Kao Baronova magla! – Zbog toga si pobegla? Ili… – Uhvatila sam ga kako kradom pegla lice, žar-pticom. Novonastali tajac je usmerio moju pažnju na telo. Prvo ću da uradim rastezanje u postelji. Za razbibrigu, vežbaću jogu ispod jorgana. Ako razgibana odem u šetnju i načinim trinaest koraka, biće to veoma brz rastanak. Ipak, kada sam pažljivo prebrojala unutrašnje glasove, odlučila sam da za sada ne izlazim iz sobe. Otvoriću prozore, slušaću lepet paraglajdera i dah Drine iskrivljene od bolova. Razvlačiću se po sobi. I sve dok mi kalendar ne zakuca na vrata, splavariću po detinjstvu. Isključila sam prepametne telefone. Onaj najpametniji sam ostavila da svetluca, puštajući poruke recepciji da me niko od gostiju ne uznemirava. Ili Baron, daleko bilo, ako je iznajmio službu za praćenje.
IZMEĐU ČETIRI VATRE
Kafom, koja čula omamljuje srkanjem da bi se gutljaji pretvorili u mantru, lagano sam prešla u stanje visokog spokoja i potpunog odsustva patnje. Šolja je bila cvetna i vitka. Nisam je ispuštala iz ruke. Tanjirić je uzaludno zveckao, predajući se usamljenosti koju predmeti najbolje poznaju. Tapete su me sa svih strana grlile, izazivajući slatku sigurnost. Jedan srk je bio dovoljan da osetim kako umilna toplota proklizava kroz bedra i širi se ka pupku. Zato su hoteli najčešća mesta u kojima se seku nevidljivi svetovi. Kada uđeš u hotel, ušao si u mašinu za razgrtanje ljubavi! – Nije život jedan Baron! – iskakale su iskrice iz tapeta okrenutih ka severu. – Još uvek žudim za njim! – ubeđivala sam zidove i zidove krvnih sudova. – Markizo, ne budi oksimoron! – mi ćemo te izlečiti. Slike koje su me spopale, ponovo su navlačile mrenu. Još jednim halapljivim srkom produžila sam sećanje na detinjstvo, koristeći legitimno pravo da budem nestašno lepa. Ekspresno sam razbudila čitalačku strast! Kada zidovi imaju velike uši, tapete postaju izdajice s pocepanim usnama.
SAGA O MARKIZINOM POSTANKU
Iz čega se rasplamsava život i kako? Da li sam plamen ili samo plemkinja, s viškom isprepletenih hromozama? Zašto me je od prvog dečjeg plača majka učila da sama delim svoja jedra, na jednake časti? Bezbroj puta sam pitala Boga: – Da li može klon da se množi i oboži? – U ime koga? – sevnuo bi. – U ime oca! – odgovorila bih i počupala sve utikače. – Može! – zagrmeo bi. – To je apsolutno nemoguće! – zanemela bih od čuda. Davno sam shvatila da kosmos ima dugačak rep, napravljen od nevaljalih ljudskih ruku. Rep bi mlatnuo po vazduhu, očekujući da se pokajem. Na pedeset metara od zemlje izlomio bi munju i ponovo me naterao da hrabro postanem ništa, jer nisam bila sve. – Ne! Ne mogu više da čekam i čeprkam po kudelji… – stala sam na kanabe i jasno izgovorila. – Ako je Bibliju napisao Bog u čoveku, zašto Drina ne može da se ispravi? – nastavila sam dijalog s tapetama. – Kako nastaju Markize? – priljubila sam obraz. – Kako sam opstala? – Nestala? – Moje drage, najdraže tapete – tepala sam. Dok sam čekala kakav-takav odgovor, uzvratila sam im zagrljaj, strahujući da se od vlage ne odlepe.
BOG SE JAVI I ODJAVI
Bezbroj je načina koje Bog koristi da nam nešto važno saopšti. Sozercavala sam i čekala. Bila sam i neverni Toma, ali ovaj hotel mi je pospešio nadu da je uvek sve moguće, kada je odgovor svemoguć i kada zidovi progovore: – U vreme ili nevreme pre postanka, alhemija, teozofija i kvantna fizika su napredovale. Tvoja majka se kupala u kadi. – I? – Čula je lepet krila, od rode koja se vratila na stari, napušten odžak. – A otac? – usudila sam se da prekinem bajku. – Otac je iz vrta doneo glavicu kupusa i pre nego što je pao prvi mrak, rodila im se kći, sa spiritualnim vrlinama kakve dolikuju detetu koje će u svim inkarnacijama težiti ka savršenstvu. – Začeta sam u kupusu? – Ne! Začeta iz strasti, ti Nestašna Markizo, nosiš znak istinoljubivog i skoro uvek pravdoljubivog Erosa. – Onog što odapinje otrovne sterele? – Onog što odapinje sterele direktno u psihu, naravno. – Nije važno iz čega nastaje život? – bilo je sve što sam mogla da pitam. – Nije! – složila su se sva četiri zida. – Dakle, tapete? – Razmisli, Markizo… – Važno je koliko proboda strelom, dušica može da preživi! – kazalo mi se samo.
MARKIZA NA DRVETU
Čudom stvorena, slučajno rođena, pre nekoliko dana od Barona odbačena, bila sam plodno tle za kafu isceđenu iz najukusnijih zrna. Dok me je lagano uvodila u trans metafizika se smeškala, jer sam sve zaborave želela s tapetama da podelim. Iz svetih tajni iznikla, čim sam izašla iz kolevke očarala su me visoka stabla i raspupele krošnje. Nisam imala potrebu da se opirem tadašnjem ustrojstvu. Nisam bila potkivana u detinjstvu. S političkim potkivanjem počela sam nekoliko vekova kasnije. Kalendari su ionako izbaždareni da se prilagođavaju zakukuljenim ljudskim potrebama i istorijski zamumuljenim činjenicama. S junačkih grana posmatrala sam predele okrugle kao lopte za pilates. – Ko bi branio Zemlju da nema krvi? – jecalo je gudalo. – Zemlju! Jedinu ženu koja sa svima spava! – siktale su guslice, dok sam teškom mukom uspevala da ih uhvatim za tercu. Deda je voleo da sluša moje nevešto pojanje. Vidim ga dok zurim u tapete. Vidim bezbojna porodična stabla kako čeznu da budu samo obično drveće na koja sleću ptice da pevaju o sreći. Ako nije vreme za uranak, možda je kucnuo čas da se pročistim na ćelijskom nivou. Još jedna naručena šoljica će me podići u stvarnost i obogatiti je mojim budnim prisustvom: – Zvrrr… – Ako želite da naručite specijalitete iz naše kuhinje pritisnite taster jedan. Ako želite da zakažete vožnju splavom pritisnite taster dva… – Donesite mi najveću šolju. Ne! Donesite mi džezvu kafe i rahat lokum s orasima – zatražila sam od osobe na recepciji zadužene za odnose s javnošću. – Ako ste naručili sve, pritisnite taster broj četiri… – učinilo mi se da čujem vanzemaljski šapat. Vidno iscrpljena prethodnom seansom s tapetama, tek sada sam primetila na ogledalu nacrtanu duvankesu kako se dimi. Zgrabila sam duvan! Puć, puć… život dobija božanski smisao. Tri zadovoljstva za jedno nestašno grlo bila su mi na dohvatu drhtavih ruku.
SVEMIRSKI NESTAŠLUK
Po svojoj strukturi tapete su najsličnije drveću. Drže zidove da se iz nehata ne obruše na putnike. Skeniraju priče izgovorene u bunilu. – Ćiribu-ćiriba! – bajala sam. Neka ova mala hotelska soba sada postane prašuma i ja ću se pentrati kao majmunče. Kada se popnem između prošlog i budućeg vremena, raskrinkaću sadašnji trenutak. Napraviću gnezdo. Tapete će pevati o Balzaku, ptice će pevati o ljubavi. Raskorak između poda i tavanice premostiće cvrkut, a ja čovekolika opet ću pasti s grane. Ovog puta pašću stisnutih palčeva. Novi doček na noge završiće se bez ijednog naprsnuća kičme. Nastaviću potanko da pripovedam. Ko pripoveda ne propada, sve dok se drži za reči. Ne znam da li će kafa, ratluk i cigarete biti dovoljni da mi promene nepoželjne mentalne slike u očekivane sklopke? Da li će mi tapete pomoći da otkrijem poreklo svoje odbegle vrste i da udovoljim svemiru, kao što ljubavnici bez portfelja udovoljavaju jedno drugom? Bez obzira na to što sam gajila prijateljski odnos prema sebi, želim da prelistam sve što je bivalo i bivaće. Sve kalendare koji su uticali da se od majmunčeta formiram u Markizu koja fijuče bičem dok leti na pocepanoj čergi. Želim da se setim mudrosti zapisane na kamenim pločama i svih povampirenih duhova koji su isterani u virtuelni svet…
***
O PIKARSKOM ROMANU
„Nestašna Markiza“ je sažet ljubavni roman sastavljen od devet epizoda. Svaka epizoda je sastavljena od više fragmenata. Glavna junakinja luta različitim epohama, kroz vreme i nevreme. Trrnutno je na obali Drine gde pokušava da preboli raskid s Baronom. U sobici hotela posmatra tapete koje je podsećaju na tapete iz Balzakovih romana i razgovara s njima: o strasti, bolu, cimetu, srodnim dušama, penjanju na drveće. Iz letećeg balona, Markiza će baciti burmuticu, izazivajući Barona na dvoboj. – Jasmina Malešević
O „NESTAŠNОЈ MARKIZI“
Knjiga neiscrpnih iznenađenja, čudesna i jedinstvena. Zanimljiva, hrabra i neobična. Duhovita, najčešće na račun junakinje. Bez forsiranja, bez odugovlačenja. Vedrog i neposrednog tona, lepo osmišljene završnice. Neuporediva sa bilo čim što sam čitala do sada. – Tatjana Janković
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 18. oktobra 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Član je Udruženja književnika Srbije. Autor je knjiga: Skarabeg (Beograd: Sfairos, 1992) – poetska proza; Jadi mladog anđela (Beograd: Asocijacija Ars et Norma, 2010) – poezija; Dnevnik urbane sirene (Beograd: Draslar partner, 2013) – poetski roman; Čarna šuma (Beograd: Print 2 Print, 2014) – poetska proza; Mačkaste priče (Beograd: Print 2 Print, 2015) – knjiga za decu; Legenda o majci (Podgorica: Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019) – poezija; Isusove sandale (Novo Miloševo: Banatski kulturni centar, 2021) – svitak kratkih priča. U koautorstvu sa Vojislavom Brkovićem objavila knjigu Rođeni iz iste smrti (Beograd: Sfairos, 1990) – poetski dijalog o ljubavi, a sa Aleksandrom Slađanom Milošević knjigu proze Adame ne ljuti se (Beograd: Draslar partner, 2001). Pesme i priče su joj objavljene u preko dve stotine zajedničkih knjiga, zbornika, almanaha, antologija i književnih časopisa. Dobitnik je književnih nagrada: „Milan Lalić„ za knjigu Skarabeg (1992); Nagrada publike, Smederevska pesnička jesen (Smederevo 2012); Nagrada „Andra Gavrilović 2018“, za pripovetku „Balzakove tapete” (Resavska biblioteka, Svilajnac, 2019); Nagrada za najbolji pesnički rukopis „Legenda o majci” (Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, 2019.); Plaketa Udruženja književnika Srbije sa likom „Sime Matavulja” za celokupan književni opus (Beograd, 2022). Živi i radi u Beogradu.
Koliko ste puta sebi rekli dragi slušaoci, neću njega ili nju više da zovem, ili neću da jedem slatko pred spavanje jer se lepi za stomak, pa se ipak najedete i pošaljete tu poruku. Reći ću vam jednu tajnu dok gitara svira – niste krivi. Ovo je veče kada ne morate da se menjate. Otvorite tu Nutelu, pozovite bivšeg, pomenite mu familiju. Jedite, molite, volite. Ovo je vaš safe space. Udarite sebe najniže ako vam je to potrebno. Sutra ćete se menjati, a večeras ćemo po starom. Sledi duet Goce Tržan i Zlatka Vujića “Još jedan krug”.
***
Noć je blaga dragi slušaoci, častite sebe čašom dobrog vina, zaslužili ste to na kraju ovog dana. Ne razmišljajte o inflaciji i stambenom kreditu, geopolitičkim zatezanjima ni ko vam je čuknuo auto ispred Maksija, ovo je veče za romantiku. Setite se svoje neostvarene srednjoškolske ljubavi, romantizujte taj životni period pun nesigurnosti i promašaja, to vam je večeras potrebno. Radio Čemer je tu samo za vas. Sledi numera Đorđa Davida “Ti samo budi dovoljno daleko”.
***
Nedelja je veče dragi slušaoci, polako vas sustiže saznanje da je vikend proleteo kao mladost koju takođe niste stigli da proživite, a niste ni na vreme vodili računa o kilaži, ili niste još uvek položili vožnju ili diplomirali, niti ste kreditno sposobni, odaberite uostalom sami svoju poledicu za večeras. Možda ste tokom dana nešto i stigli, ali evo tu je već veče, i možete samo još da se okupate, stavite papilotne i krastavac na čelo dok sedite u kuhinji i slušate radio najavu sumornog voditelja. Pomislite u jednom trenutku da možda to nije sve, možda se još nešto sprema iza brega, ali brzo shvatite da je bolje da se ne ložite jer će vam to samo razbiti san pa će sutrašnji dan biti patnja. Zato pokušajmo sa autosugestijom. Dišite duboko i polako ponavljajte za mnom: “Umor je duboko u meni…riba u vodi…podrum u kući”. Sledi numera Ekatarine Velike “Umorna”, a Radio Čemer vam želi blagu i ugodnu noć.
***
Dobro veče dragi slušaoci, bliži nam se zimsko računanje vremena kada ćemo predvečernje šetnje parkom zameniti sudaranjem među rafovima Nju Jorkera, svi ti crni petkovi, bljuzgavice, na pola ostavljene table vitamina D, naposletku i prednovogodišnji dekorativni asortiman kao flaster na napuklom buretu inflacije koje preliva i preliva. Treba biti vešt pa sve to ipak prigrliti, uhvatiti se za prvi saobraćajni znak kad voda iz zapušenih odvoda ponese ulicu, reći ovo nema nigde, ovo je moje, ovaj narod zna da se veseli. Vikendi su privremena ostrva, kao ono parče zemlje u Podzemlju što ga trube u transu otrgnu od matice, ali vraćamo se istoj kontinentalnoj teskobi nakon 48 sati. Treba biti vešt pa sve to prigrliti, ne slušati previše ruski post-pank kad mrak u pola 5 pritisne blokove, a ni zavaravati se lakim sitkomima jer znamo kako prođe drvo koje se nimalo ne povije. Sledi numera grupe Molchat Doma “Volny”, a vi ostanite do ponoći uz vaš Radio Čemer.
***
Vikend je došao dragi slušaoci, čekaju vas svi ti porodični ručkovi, okupljanje sa ekipom iz kraja, iz srednje, sa faksa, kafe u komšiluku, dečji rođendani i bračni odlazak na nastup Nevernih Beba na trgu vaše varošice. Svakom ste se makar malo obećali i sada ta subota, tako sunčana i nevina, koju ste danima opevavali na dnu kopa kapitalističkog rudnika, dočekala vas je kao dupla smena. Čujte, otkriću vam jednu tajnu – ne morate ništa. Zamislite Armagedon veličine Jovanjice kako juri iz sedme galaksije pravo ka Zemlji i prepoloviće je pre nego što vežete kravatu za tu svečanost na koju ste se uputili. Šta mislite, da li će svi ti ljudi koji vas očekuju zaista se naljutiti. Pozovite ih, recite im, znate došao bih zaista, ali evo samo što nije zviznulo, i nije meni u suštini ni problem, ali verujem da biste vi ovih poslednjih pola sata voleli drugačije da provedete. Videćete da će vam reći kako je sasvim u redu da ne dođete. Ogrnite zato svoj bade-mantil, uvalite se u fotelju i ostanite do kraja dana uz Radio Čemer. Sledi numera Riblje Čorbe “Nemoj srećo, nemoj danas”.
***
Dobro jutro nenaspavani svete, svi vi koji ste jutros poslednji gutljaj kafe ispili sa talogom. Dan je sunčan sa umerenom klimom i gužvom u saobraćaju, tako da danas posebno nemojte očekivati razumevanje jutarnjih tipova. Budite jaki i podnesite ovaj poraz dostojanstveno. Današnje izdanje emisije “Kafa-čemernica sa Zlajom od 8:00” započinjemo stihovima pesme “Jutarnja idila” Vladislava Petkovića Disa…
***
Dobro veče dragi slušaoci, svi vi ponoćni derviši, generacije nenaspavanih što živite ružno doba – još uvek mladi i sa potrebom da spavate osam sati, a suviše stari i napeti da biste to ostvarili. Opet ste sinoć sami sebi zakinuli sat sna jer tokom dana ništa niste stigli da pročitate, ili ste odgledali neki treš sitkom na Netflixu da vas malo anestezira pred spavanje, ili ste prosto sedeli u mraku u kuhinji, pušili i gledali kroz prozor kako se oblak smoga spušta na komšijski kvart i polako ga guta, prozor po prozor. Ceo dan ste kaskali za tih sat vremena, ali osećate ipak da ste iz ovog dana izašli kao pobednici. Niste pristali da budete tek još jedan šraf kapitalističke mašinerije koji disciplinovano leže i ustaje na vreme kako bi bio odmoran i spreman za posao, i ni za šta više. Možda vam ta pomisao danas čini život lakšim, možda i ne, ali evo tu je već petak veče, taj praznik dokolice, vredniji i od dva slobodna dana koji će uslediti. Zato večeras samo nežno prema sebi, zaronite malo dublje kašikom u kanticu krema nego inače, pa nek je i kriza. Ne osećajte krivicu, pobedili ste još jednu radnu nedelju. Sledi duet Severine i Borisa Novkovića “Zar je važno ko je kriv”, a Radio Čemer vam želi prijatan predstojeći vikend.
***
Dobro jutro nenaspavani svete, na ovoj radio stanici vam niko neće poželeti da se dobro naspavate, jer znamo se dobro, nismo ni naivni ni zluradi da se tako ložimo. Ne podležimo individualističkom self-helpu ni toksičnom optizmu današnjice, poželimo jedni drugima da budemo taman-nenaspavani, toliko da u nedrima uvek, makar malo, nosimo jednu finu jesenju tugu, onu koja će nas držati pribranim kad pravi jad u novembru nagrne. Radio Čemer vam želi da budete jaki tek koliko možete. Sledi numera Edina Dervišhalidovića “Smijehom strah pokrijem”.
***
Dobro veče dragi slušaoci, svi vi koji ste istrčali napolje minut posle posla, skrenuli u ulicu kojom se inače ne vraćate i ubrzali korak ne znajući da li od nečeg bežite ili ka nečemu jurite. Stavili ste slušalice u uši i neuspešno dva puta pokušali da pustite omiljenu pesmu koju je prekinula limitirana verzija Jutjuba jer niste hteli da platite da biste izbegli reklamni teror proizvoda koji vas uopšte ne interesuju. Dok prolazite zadimljenim kvartom shvatate da nije više u pitanju ni lokalna deponija koja neprestano gori, taj dim izvire iz prozora, iz oluka, iz onih malih džepova u džepovima farmerki, izvire i kaže da sve ovo jesmo mi, i da to nećemo, ali smo negde usput zaboravili i šta bismo. Radio Čemer vam želi da manje brinete o penzionom fondu jer pitanje je da li će za koju deceniju i svi kontinenti biti na broju, a više o ovo malo duše koje dimi i dimi. Sledi numera grupe Goribor “Jureći ljubav”, a vi ostanite na istim talasima do kraja noći.
______________________________________________
ZLATKO STEVANOVIĆ rođen je 1989. godine u Užicu, srednju školu završio je u Požegi. Osnovne i master studije završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu na katedri za srpsku književnost sa južnoslovenskim književnostima. Jedan je od osnivača književnog društva „Orfisti” sa kojima organizuje skupove analitičkog čitanja autorske književnosti. Poeziju je objavljivao u književnim časopisima i zbornicima (Eckerman, Astonaut.ba, Libartes, Stagiornale, Hiperboreja, Čovjek-časopis, Bludni stih, Poeziju na štrikove, Portal Strane, Dezintegrisano, Nigdine, Disovo proleće, Trag, Vesna, Afirmator, Pesme iz magle). Uživa u muzici i svira bas gitaru. Živi u Pančevu. Njegova prva zbirka pesama zove se „Dnevnik u osam” (Darma books, 2019).
Toliko puta sam osjećala da ništa ne može biti gore od slomljenog srca, ali može: prijelom podlaktice, napuklo rebro, potres mozga, komplikacije pri vađenju krajnika, kolonoskopija… Tijelo bi se uvijek stisnulo oko nove i velike boli, kao dijete uz božićni poklon, a emocije bi se poslije lako riješile. Dosad sam fizički malo popucala, ali srce je još čitavo. Za sprovod sam se odlučila na korzet i 12 centimetara visoke potpetice. Rebra su škripala, noge su drhtale, a glava je dosegla zen. Pritisak je pojačao i moj tata, koji inače zna satima gmizati ulicom i štapom kačiti prolaznike, ali na groblju uvijek živne. Dok sam prelazila stepenicu po stepenicu, on me čekao na dnu i vrtio štapom. “Požuri, još moramo po cvijeće!” Došli smo do cvjećarne kojom su se ljudi vrzmali kao žohari. Stali smo i duboko udahnuli, ali nismo bili spremni. Vjerojatno nikad ne bismo ni ušli da nam nije došla cvjećarka, fina gospođa. “Mogu li vam pomoći?” “Trebamo cvijeće za sprovod!” “Želite li buket ili vijenac?” “Koja je razlika?” “Buket cvijeća je buket,” ljubazno je objasnila gospođa, “a vijenac je vijenac.” Htjela sam se umiješati, ali onda me za rame uhvatio cvjećarkin proćelavi šegrt. “Što želite, maćuhice?” “Ne želimo maćuhice.” “Nisam rekao da želite maćuhice nego da vi jeste maćuhica,” šapnuo je šegrt, “jer ste nježni i delikatni, ali ljupki.” “Mama ti je nježna i delikatna, ” odbrusila sam, ali “ljupka.” Cvjećarka je izniknula iz zemlje, odgurnula šegrta, primila tatu i mene za ruku, odvukla nas unutra i posjela na visoke barske stolice uz blagajnu, a onda je otišla posluživati druge ljude. “Što sad točno čekamo?” zapitala sam se. “Pričekajmo pa ćemo saznati!” odgovorio je tata. “Ove stolice su neudobne.” “Naviknut ćeš se.” “Teško mi je gledati sve ove tužne ljude.” “Ma molim te!” tata je protresao štapom. “Skoro nitko ovdje nije tužan, a pola njih je došlo samo zato što uživaju u sprovodima.” “Daj, tata…” “Druškane!” zaustavio je naočitog plavog muškarca koji je držao buket petunija. “Jesi ti jedan od onih što voli obilaziti sprovode?” Čovjek se ukočio, bacio brz pogled prema izlazu pa se opet okrenuo tati. “Jeste vi iz policije?” “Zašto? Nije zabranjeno smucati se po groblju.” “Pa nije.” “Bježi da te moje oči ne vide!” Odjurio je i za sobom ostavio trag ljubičastih latica. “Ljudi su čudni”, rekla sam. “Pervertiti!” složio se tata. “Emocionalni vampiri!” Cvjećarka se vratila s golemim šarenim grmom. “Evo, samo za vas,” šušnula je. “Tu imamo begonije, surfinije, pelargonije… Krasan buket za duboku tugu!” “Nisam sigurna da je ovaj buket prigodan…” “Tko je preminula osoba?” “Majka mog prijatelja.” “Prijatelja?” “Prijatelja… Dobro, bivšeg dečka.” “Strašno!” šapnula je i primila me za ruku. Fiksirala me pogledom. “Je li bila dobra osoba?” “Pa… Kako to mislite?” “Je li intervenirala u vaš odnos s partnerom?” “Kakvo je to pitanje?” “Jeste li dijelom sretni što je više nema?” “Znate što?” rekla sam. “Dajte mi taj buket.” Platila sam tristo kuna, uzela grm i izmigoljila van. Kad smo izašli, tata me zakrilio kaputom, a ja sam ukrala nekoliko izloženih bijelih ruža i ostavila grm pred ulazom. Jedan stariji gospodin je očarano gledao u šareno cvijeće. Niz obraz mu je kliznula suza. “Požuri!” viknuo je tata. Krenuli smo prema sali za izraz sućuti, ali primijetila sam da nam na putu stoji Markova ekipa. Napokon nisam morala stajati s njima, slušati njihove snobovske razgovore o glazbi i razmišljati kako mi život polako protječe u nepovrat. Mogla sam samo proći kraj njih i kimnuti. Ali odlučila sam se za plan B. “Tata, ti odi, a ja moram prvo nešto provjeriti. Nađemo se tamo!” Pokušao se pobuniti, ali već sam se otisnula i odlučnim sitnim koracima, kao ljuti robot, krenula na stranu. Čula sam da netko dovikuje moje ime, ali znala sam da ne smijem stati, nego samo nastaviti trčkarati. Kad sam došla do šikare iza dvorane za misu, s olakšanjem sam shvatila da mogu odmoriti. “Hvaljen Isus i Marija!” “Jebote!” viknula sam i ugrizla se za usnu. Iza grmlja je stajao dečkić u crkvenoj halji. “Zlato, što ti radiš tu?” “Ja sam svećenik”, momčić je rekao uvrijeđenim, piskavim glasom. Tko zna što se tu dogodilo? Možda je ubio starog perverznjaka i ukrao mu mantiju? “Mogu vam pokazati i dokumente”, rekao je nesigurno. “Ne, u redu, vjerujem ti, valjda. Zašto se skrivaš?” “Moram držati govor za sprovod pa ovdje vježbam. Hoćete čuti što sam pripremio?” “Ajde, zašto ne?” Izvadio je savijeni list papira i počeo izražajno čitati. “Šta radiš?” prekinula sam ga. “Ne smiješ čitati govor, moraš ga držati bez papira, iz srca.” “Ne mogu to”, pobunio se. “Možda za nekoliko godina, ali sad se previše bojim. Moram čitati.” “Dobro, nek ti bude.” Krenuo je recitirati psalme. Opet sam ga prekinula. “Jel možeš skratiti taj dio iz Biblije? To ti nikog ne zanima.” “To mora biti dio ceremonije! Gospođo, idete li vi uopće u crkvu?” “Naravno da ne idem! Čekaj, jel’ ti želiš da slušam taj tvoj govor ili ne? Čitaj dalje!” Napokon je došao do dijela o pokojnici. Tiho je mrmljao da je bila dobra majka i pobožna žena. “Šta si se tako stisnuo? Nitko te neće čuti!” “Bojim se da ću reći nešto krivo.” “Sve si dobro rekao, to je skroz korektno, samo bi bilo dobro dodati i neki osobni detalj. Jesi je poznavao?” “Viđao sam je u crkvi, ali nisam nikad pričao s njom. A vi?” “Da, bila je majka mog prijatelja.” “Da?” “Dobro, bivšeg dečka!” “Aha…” “Ne znam… Recimo, obožavala je pse. Imala je labradora Bobija i pekinezera Butcha. Spomeni te pse, svi će se raspekmeziti.” “Odlično! Bobi, Butch… Kako se to piše?” “Zašto je to bitno?” “Nema veze. Kad da to spomenem u govoru?” “To ćeš sam skužiti. Moram ići!” Došla sam natrag upravo kad je tata bio na redu da uđe u salu. Nije me ni pogledao, samo je nastavio mrko piljiti preda se. Ispred nas je bio veliki ćelavi čovjek kojem se potiljak snažno tresao. Mislila sam da plače, ali tresao se toliko dugo i pravilno da mi se učinilo da bi to mogao biti neki kronični problem. Izvukla sam mobitel i krenula guglati, ali tata mi ga je uzeo iz ruke. “Koncentriraj se!” Dok smo čekali red za sućut, mogla sam vidjeti cijelu Markovu familiju. Stari mu je izgledao dosta loše, kao da bi mogao ubrzo za njom. Sestra mu se vratila iz Kanade, sreli smo se par puta u životu, nismo se baš zavoljele, ali nismo se stigle zamrziti. Djelovala je potreseno, bilo mi ju je žao. On je imao podočnjake, ozbiljan i miran izraz lica. Tuga mu je lijepo stajala. Nasred prostorije bio je i lijes, naravno. Bila sam uvjerena da ta baba nikad neće umrijeti. Nitko se ne zna nositi sa životom, svi samo čekamo kad će završiti to nespretno mučenje, ali ona mi je djelovala kao da je ovladala tajnom života i da će pokopati barem deset generacija prije nego sama odluči umrijeti, i to pod svojim uvjetima. Nisam mogla vjerovati da se pristala smiriti i leći u tanki drveni sanduk. Shvatila sam da u toj nevjerici nisam sama. Svi su sa skepsom buljili u lijes. Bio je zatvoren, ali čudan, nepravilno građen, kao da je bio pritvoren na jednom rubu. Neki gospodin pažljivo je primio lijes, probao ga malo podići, a onda ga je primio s obje ruke i lako dignuo. Otvorili su lijes, bio je prazan. Nakon par sekundi tišine Markova je sestra počela vrištati, oca su primili da ne padne, a Marko je izgubio svako dostojanstvo. Primio je prvog tipa do sebe za ovratnik i počeo ga tresti. “Gdje je mama? Je li umrla ili ne?” Jadni čovjek pokušavao se osloboditi stiska, ali Marko nije puštao. “Ako mama nije ovdje, je li živa ili mrtva?” Korzet mi je počeo popuštati, nije mogao izdržati navalu u prsima. Počela sam se raspadati. Tata me u čudu gledao. “Curi ti krv iz nosa. Jako ti curi!” Krenula sam prstima prema nosu, ali ruka mi je ostala visiti niz bok. Nisam više osjećala ni noge, ni glavu, ništa. Tijelo je odbilo prihvatiti novu bol, organi su se pobunili, bacili su duh s palube i preuzeli vlast. Lelujala sam u zraku i nemoćno promatrala kako mi tijelo uzima maramicu, briše nos, hoda prema Marku, grli ga i nešto mu govori. Marko se prepustio zagrljaju i zaplakao. Kad sam vidjela da se stvari dobro razvijaju, prestala sam paničariti. Zakačila sam se za tatin štap, prepustila se blagom povjetarcu kao umorna zastava i ostala čekati dok me hladno tijelo ne odluči primiti nazad.
LUKA OSTOJIĆ rođen je 1987. u Šibeniku, odrastao u Zagrebu. Sociolog i književni komparatist. Radio je kao novinar, urednik, filmski i književni kritičar, voditelj kulturnih programa i pedagog. Bio je glavni urednik portala za književnost Booksa.hr i izvršni urednik dvotjednika za kulturu Zarez. Autor je publicističko-beletrističke knjige „Upomoć, pročitali smo knjigu! Klinički pojmovnik kritičkog čitanja” (Kulturtreger i Kurziv, 2018.) koja je ušla u uži izbor HDP-ove Nagrade Kamov za najbolju knjigu godine. Kao urednik samostalno ili u suradnji potpisuje pet knjiga. Član je Hrvatskog društva filmskih kritičara. Trenutno je zaposlen kao doktorand na znanstvenom projektu „Pamćenje (o) književnosti u svakodnevici” na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Na zelenom valu bilo je sve zeleno osim beskrajnog crvenog svjetla i plavog rukava suvozačeve desne ruke koja je živahno plesala zrakom u autu s moje lijeve strane. U jednom je trenu, a kako drukčije, zapuhnuo vjetar i nagovijestio događaje koji će uslijediti, iako se u tom trenutku doimao kako sasvim običan vjetar koji puše kako mu puhne, bez nekakve posebne nakane. Pomiješali su se dani, gradovi i ljudi, godišnja doba zamijenila su mjesta, blizu je postalo daleko, a sve nisko otišlo je visoko. Bila sam na dnu, ili možda na vrhu, na pučini ili na padini ispod morskih oblaka što su se lijeno valjali prema meni uz onu odbjeglu zraku sunca koja me ubola u lijevo oko skrenuvši mi pogled na sasušene, prašinom urešene, kapljice neodlučne kiše na prednjem staklu mog auta ili možda broda, a moguće i amfibije, teško mi je sada reći. Kako mi je oko bilo jako otvoreno, otvorenije nego inače, ona ruka u plavom rukavu, divno plavom, plavom za uroniti, za nestati, za ne roditi se, onostrano plavom, rezala je moje vidno polje, orala po njemu sijući u duboke brazde svu važnost priče koju više nije mogla držati u šaci. Petak je – pomislila sam kad mi je plava oštrica zarezala zjenicu – došao tako brzo da ga nisam ni stigla poželjeti, a kamoli zapitati se kad će taj petak da ga opet vidim vidim ja. Petak je, složila se ruka u plavom rukavu, i još se brže i silovitije, još važnije i hitnije – jer zeleno svjetlo samo što se nije upalilo, a petak samo što nije istekao iako je tek počeo – otela kontroli proletjevši kroz sekurit staklo koje je samo još dodatno naglasilo nesigurnost današnjeg svijeta. Otela se tako snažno da se doslovce vinula pod oblake vrtložeći se kroz kišu sićušnih staklenih krhotina što su veličanstveno zablistale u onoj jednoj jedinoj zraci sunca danas. Zrakom se prolomio krik nevjerice, jer bol će uslijediti tek kasnije i perfidno fantomski svrdlati do smrti, dok je ruka u plavom rukavu i dalje žustro vitlala kao da se radi o najvažnijoj stvari na svijetu. S obzirom na moje iznimno otvoreno oko, uspjela sam uhvatiti trenutak kad se neka velika ptica, mogao bi biti sokol, strmoglavila prema ruci, ugrabila je u letu i nestala tamo gdje velike ptice nestaju sa svojim plijenom, daleko iznad dimnjaka gradske toplane na kojemu je, kao na bazenu, sjedila jedna žena. Taman kad sam htjela potrčati ne bih li bolje vidjela što se događa, upalilo se zeleno svjetlo i valjalo je krenuti dalje. Iza mene ostali su tek odjeci onog krika iznenađenja i truba bjesomučnica koje su svojim prodornim gnjevom zaglušile cijeli grad. Zeleniji nego ikad, zeleni val dignuo se i odnio me u drugu polovicu dana koji je srljao svome kraju. Prije nego što sam se snašla, ležala sam nasukana na prenapučenim obalama subote. Oko mene bili su porazbacani neki ljudi, vjerojatno poispadali iz kakve letjelice. Iz guste krošnje čulo se šuštanje lišća i lepet krila. Lijevim okom, još uvijek otvorenim, a kako stvari stoje, čini se da će tako ostati zauvijek, zakolutala sam prema izvoru zvuka. Velika ptica, mogao bi biti sokol, znatiželjno me pogledala, sletjela pored mene i zapjevala: – Kad će taj petak…
________________________________________________
ANDREA GRGIĆ (8. 9. 1968., Zagreb) – Nakon završene klasične gimnazije, diplomirala francuski jezik i književnost i povijest umjetnosti na FF u Zagrebu. Prevođenjem s francuskog jezika bavi se od 2000. godine. Piše pjesme i kratke priče. Na facebooku ima svoj blog „Gospođa“, a objavila je i knjigu istog naslova (u izdanju Factuma iz Beograda i Bookare iz Zagreba, 2020.). U biblioteci „<100“, u izdanju Galerije Kranjčar uskoro izlazi njezina druga zbirka kratkih priča Samoodrživa.
Noć. Marta trči niz dugi bolnički hodnik. Sve je uži i uži, pretvara se u tuljac, čini joj se kao da će je cijev usisati. Osjeća znoj, koji joj se cijedi niz leđa, probija kroz vlasište. Ruke joj trnu od težine onesviještenog djeteta. Na dnu hodnika, koji se Marti čini kao najdalja točka na obzoru, silueta medicinske sestre promiče iz sobe u sobu, ipak privuče je buka i krajičkom oka je ugleda. Sestra ustukne, hvata bolnički ležaj, odložen pred ambulantom, gura ga pred sobom i brzo trči prema Marti. U točki susreta Marta spušta svoje dijete. Obje trče do liječnika, Marta pomaže, gura, drži se grčevito za metalni okvir kreveta koji gotovo da leti preko bolničkog hodnika, obloženog linoleumom. Sestra joj pokretom rukom pokaže neka ostane čekati ispred ordinacije. Vrata se zatvaraju, a Marta se stropošta na tvrdu plastičnu sjedalicu. Pokušava izbrojati po koji je ovo put, ali ne zna. Nikako ne bi, ni pred streljačkim vodom, mogla ponoviti koliko se je već puta s dušom pozdravljala. Marta nema luksuz sad tu umrijeti, vrištati, lomiti bespomoćne ruke, tražiti i zazivati da joj netko pomogne. Nema nikoga tko bi je vidio i čuo. Sretni ljudi mirno spavaju u svojim toplim krevetima dok Marta, bez glasa, u sebi, neprestano ponavlja rečenicu: „Bože, pomozi, Bože, pomozi, Bože, pomozi….“
Do prije nekoliko godina, Martin je život bio božićna reklama. Krajem njezinih tridesetih, ona i suprug odlučili su se na drugo dijete. Željeli su ga i smatrali da si to mogu priuštiti. Oboje su radili, a prvo im je dijete pričinjavalo toliko sreće i radosti. Poremećaj s kojim je rođeno njihovo drugo dijete nije se uočio odmah. Prvih godina bila je to tek povremena slabost koja je dijete udaljavala od normalna odrastanja, s vremenom su epizode slabosti postajale sve češće. Nakon što je dijete u četvrtoj godini kolabiralo, upućeno je na hitne i opsežne pretrage. Dijagnoza je bila obeshrabrujuća. Gotovo se sa sigurnošću moglo reći da to dijete neće doživjeti mladost. Marta u to nije željela vjerovati. Budući da je više vremena provodila po bolnicama nego na radnom mjestu, namjestili su joj otkaz. Bila je očajna jer je voljela svoje radno mjesto kustosice. Ne bi li pokrili sve troškove života, a naročito bolesti, odlučili su da suprug ode van zemlje i nađe posao s kojim sve mogu financirati. Starije se dijete s mjesta trona obožavanog jedinog djeteta dvoje toplih, empatičnih i obrazovanih roditelja, našlo u tihoj sjeni bolesnog brata. Majka je postala vječno zabrinuta i prestrašena, a obožavani otac bio je sve dulje i dulje fizički odsutan iz kuće. Svi su u toj obitelji bili tužni, kao što i biva kad smrt kruži iznad doma.
Vrata ordinacije su se otvorila i dežurni je liječnik pozvao Martu. „Sve je sanirano. U redu je. Možete ga odvesti kući„, rekao joj je. Marta se zahvalila i podigla snenog petogodišnjeg sina na ruke. Položila ga je preko svojih prsa tako da je naslonio glavu na njezino rame, a nožicama obgrlio njezine bokove. Bila su dva sata u noći i Marta je zamolila medicinskog tehničara da pozove taksi. „Sačekat ću s vama pred bolnicom“, rekao je muškarac, uputivši taksistu. Grad je noću bio tih, dijete je spavalo na majci. Ušavši u stan, spustila je mališana u njegov krevet i sjela u naslonjač uz njega, provjeravajući medicinsku aparaturu koja se nalazila uz uzglavlje. Dijete je spavalo mirno zahvaljujući lijekovima koje su mu dali u bolnici. U sobu je, gledajući je snenim mirnim pogledom, ušla njezina jedanaestogodišnja kći, tanušna tijela u bijeloj pamučnoj spavačici s uzorkom plavih cvjetića. “Tu si“, promrmljala je djevojčica, „tražila sam te. Nije te bilo.„
Marta je znala da ne smije ostavljati djevojčicu samu u stanu, još k tome i po noći, no nije imala izbora. Jednostavno je morala. Svaka je noć na hitnoj bila noć u kojoj se, uz brigu za svoje bolesno dijete, Marta brinula i o svojem drugom usnulom djetetu, u nadi da se neće probuditi i tražiti je. Osim ako se izlasci na hitnu ne bi poklopili s muževljevom prisutnošću u stanu.
„Da, morala sam nakratko izaći s bratom. Sad je sve u redu. Dođi, odvesti ću te u krevet„, odgovorila je Marta, spriječivši kćer u namjeri da joj se uvuče u krilo i ondje nastavi spavati. Premišljala se trenutak oko toga hoće li je uzeti u naručje i tako odnijeti do kreveta, no sjetivši se svojih bolnih leđa, odustala je i lagano primila djevojčicu za ruku, rekavši joj nježno: „Dođi, idemo do tvog kreveta. Hajde, hodaj, idemo!“
Dijete je sneno krenulo, tapkajući bosim nogama za majkom. „Hoće li sada biti sve u redu?“ upitala je djevojčica, tonući u san. „Hoće, bit će sve u redu, ti sada mirno spavaj“, odgovorila je Marta, pomilovala dijete po kosi i vratila se u sinovljevu sobu. On je mirno spavao i Marta se ispružila na ležaj postavljen tik do njegova kreveta. Položila je svoju ruku na njegovu, dječak je u snu skupio prstiće oko njezina dlana. Tu je spavala već od njegovih prvih bolesničkih noći. Bračna soba preko puta dječjih služila je samo kad je suprug bio kod kuće. Nije to bilo onoliko koliko su željeli jer troškovi njihove obitelji bili su ogromni.
Društvo u kojem su živjeli niti im je pružilo medicinsku opremu niti omogućilo medicinsku sestru ili njegovateljicu, bilo što ne bi li im život postao lakši. Iako su ih svi saslušali i izgovorili prazne riječi sažaljenja, stvarna empatija nije postojala. Ono što su dobili od dežurnih službi bilo je tek pet posto onoga što je tako bolesnom djetetu trebalo. Da se suprug nije odrekao posla u poduzeću i otišao raditi vani ne bi li zaradio za skupocjenu medicinsku opremu, njihovo bi dijete odavno umrlo.
Iz sna ju je probudilo: “Mama, gladan sam.“ Otvorila je oči i ugledala osmijeh na licu svojeg sina. Divni maleni plavušan, toplih smeđih očiju kao u srndaća i sunčanog osmijeha. To je dijete od rođenja bilo sama nježnost, toplina i ljubav. Neobično mile naravi, nikada se nije, tijelom ili glasom, bunio na brojne medicinske neugodne tretmane, igle, ubode; kada bi imao napade bolova, gušenja i mučnine, tek bi mu suze kliznule niz obraščiće. Roditeljima se ponekad činilo da na njegovu krevetiću leži sam anđeo. Probudio se ranije nego inače, glad je bila posljedica lijekova koje je primio prije nekoliko sati. „Odmah ću“, bilo je prvo što mu je odgovorila, nakon što je uvježbanim pogledom provjerila sve oznake na medicinskoj aparaturi, prikopčanoj uz njegov krevet. Dan je krenuo uobičajenim tokom. Nahranila ga je, oprala i presvukla, pripremila doručak za kćer, koja je još spavala prije jutarnje školske smjene, u međuvremenu otišla u kupatilo, oprala zube, umila se i preodjenula u čistu trenerku, stavila oprati onu sinoćnju, po kojoj je dijete povraćalo na putu do bolnice. Tuširat ću se dok on bude spavao, pomislila je, pregledavajući namirnice u hladnjaku. Stan su organizirali tako da joj je sin neprestano na oku. Bolesnički je krevet bio tako postavljen da je čak i iz kade mogla pratiti njegovo ponašanje. Probudilo se njezino zdravo dijete i cvrkućući odradilo sve što treba prije nego ode u školu. Marta ju je slušala koliko je mogla, malo i hineći interes za sve što joj je djevojčica od rana jutra željela ispričati. Na koga li je ovako razgovorljiva, pomislila je. Kći je bila uzbuđena zbog pisanog ispita iz matematike, u kojoj je žarko željela briljirati, iako joj nije išla najbolje. Ustvari joj je išla manje i od osrednjeg. Djevojčica je bila bistra, umjetnički orijentirana, senzibilna sa snažnom potrebom da roditeljima donese radost zbog svojih uspjeha. Djetetu se činilo da će mama i tata biti sretni ako ona dobije tu nedosanjanu i nedoživljenu četvorku iz matematike. Bilo je lakše dok je tata bio kući i redovno pomagao s razlomcima koji su mučili učenicu četvrtog razreda osnovne škole. Otkad je tata otišao raditi van zemlje, ocjena iz matematike srozala se na mršavu trojku. Marta je djevojčici objašnjavala da uopće nema potrebe iz svega biti odlična, ali u njezinu glavicu to nije ulazilo. Gledajući svoje stalno tužne, zabrinute i prenapregnute roditelje, i sama je postala takva. Dok su njezini roditelji strepili nad bratovim životom, ona je zdvajala nad strogom učiteljicom, kojoj su brojke, kako je na svakom satu naglašavala ‘ono što čini odličnog učenika, a odličan je učenik onaj koji će u životu uspjeti’. Kad je djevojčica prvi put ponovila tu učiteljičinu rečenicu kod kuće, prepričavajući mami i tati svoj školski dan, oni su se zapanjili.
„Dobro, vježbat ćemo matematiku, ne brini“, rekao je tada otac, tako umirivši djevojčicu. Kad su ostali sami, rekao je Marti: “Ne sviđa mi se pritisak kojem je izložena. Rijetka su djeca kojoj sve ide. Nadarena je za balet, koji voli i u kojem uživa. Ostale ocjene su joj jako dobre, sigurno bi se manje uzrujavala kada bi ta učiteljica imala bolji pristup. Misliš li da trebam ići u školu i razgovarati s njom?“ upitao je.
„Ne znam, možemo prije razgovora pokušati s pojačanim vježbanjem. To mi se čini pametnijim. Znaš i sam kakvi su kad im se prigovori. Uostalom, za svega godinu će u peti pa joj više neće predavati.“
U stanu je bio mir, sin je spavao, a Marta je završavala malo bolji ručak nego inače. Danas je suprug trebao doći, a za njega se uvijek potrudila skuhati nešto posebnije, ono što voli. Čula je otvaranje ulaznih vrata stana i srce joj je poskočilo od sreće. U stan su zajedno ušli otac i kći, kojoj je završila jutarnja smjena. Marta im je krenula u susret, no umjesto osmijeha na muževljevu licu ugledala je zabrinutost. Kći koja se stisnula uz njega bila je sva u suzama. „Sreli smo se na ulici. Ja iz autobusa, a ona preko ceste“, rekao je. Marta se sagnula, rukom uhvatila kći za bradu i podigla joj lice: “Što je bilo? Reci mami“, upitala je. Djevojčica je teško uzdahnula, ništa ne govoreći. „Matematika“, čula je muževljeve riječi. „Riješit ćemo to“, rekla je Marta i dodala, „idemo prvo ručati, nešto jako, jako fino sam nam skuhala.“ Kći je otišla u svoju sobu, suprug raspremiti se, a Marta se vratila u kuhinju.
Nakon ručka, sestra se igrala s bratom. Sjedila je uz njegovo uzglavlje i pokazivala mu svoju knjigu o životinjama. Dječak je pomno pratio sestrin prst, kojim je prelazila preko fotografija, i uživao u njezinu glasu. Sestra mu je bila jako bliska. Osjećao ju je kao malu mamu, brinula se za njega, a opet znala se igrati kako mama nije.
Marta je slagala upravo izglačane pamučne gaze koje je njihov sin, već iziritirane kože, nosio umjesto kupovnih pelena. Završivši sa slaganjem odjeće, sjela je na stolac za kuhinjskim stolom, preko puta svojeg muža. Zagledala se u njega dok je nagnute glave proučavao crvenim flomasterom ispravljenu kontrolnu zadaćnicu svoje kćeri. Sinoć je došao s puta i bio je vidno iscrpljen. Marti se stisnulo srce kada je uočila koliko je propao za ovo kratko vrijeme od kada je radio van zemlje. Tako bih voljela da ga mogu opet vidjeti nasmijanog i vedrog, pomislila je. Od vitkog mladog muškarca, prezadovoljnog svojim poslovnim usponom u poduzeću, gdje su ga zaposlili kao perspektivnog inženjera, pretvorio se u čovjeka koji je provodio po nekoliko tjedana uzastopno na naftnoj platformi, šiban hladnim oceanskim valovima i usamljen zbog odvojenosti od obitelji. Posao u poduzeću nije donosio veliki novac i sve dok nije bilo potrebe za medicinskom opremom, i sve dok je Marta radila, bio im je sasvim dovoljan za ono što su oni smatrali normalnim životom. Bili su skromni i posvećeni svojim zanimanjima i obitelji. Kad su dobili dijagnozu i popis svega što njihovom sinu treba ne bi li mu se produžio život, a još pogotovo kad je Marta zbog čestih izbivanja dobila otkaz, prelomio je. Nije bio tip osobe od pustolovina, avantura i teških fizičkih poslova. Ali je postao. Nekad vitki mladić, koji je svojoj dražesnoj mladoj ženici recitirao Byrona, bez oklijevanja je shvatio svoj zadatak. Odabrao je onaj posao koji se najviše plaćao i bilo mu je jasno da tamo odlaze samo oni koji moraju. Kad su ga prvi put iskrcali na ogromnu čeličnu platformu, bio je dan i činilo mu se da je oko njega samo ocean. Osjetio je veliki strah, ali ga je suspregnuo. Tješio se da je novac koji će dobiti vrijedan njegova odricanja. Sve je svoje težnje zamijenio za samo jedan san — svojoj obitelji priskrbiti ono što joj treba. Bio je to pretežak zadatak za jednog mladog muškarca. Više je tjedana bio na moru nego kod kuće i obitelj mu je jako nedostajala. I supruga, i kći, i sin. Bio je kućni tip, obiteljski čovjek, kojeg je potreba bacila na kraj svijeta.
Marta je pružila ruku i poklopila njegov dlan. Bila ga je željna. „Ne brini se, sutra je roditeljski. Prošli put nisam mogla otići jer tebe nije bilo. Sutra ti budi kući s njim, a ja ću otići i zamoliti za razgovor radi matematike“, rekla mu je nježno.
„I sama znaš koliko si meka. Samo ćeš se povlačiti. Možda bi bilo bolje da ja odem“, odgovorio joj je.
„Nemoj, budi s njima. Molim te. Svi smo te se poželjeli“, rekla je.
„Dobro, možda si u pravu. Bolje je provesti s njima svaki trenutak koji mogu. Ionako sam malo kod kuće. Ali budi odlučna, nemoj uzmicati“.
„Dat ću sve od sebe“, odgovorila je.
Marta je sjedila u zadnjem redu učionice. Učiteljica je ušla u razred. Bila je to mlada, visoka, koštunjava žena, lijepog lica i naglašeno skupog odijevanja. Roditelji su utihnuli kao djeca. Imala je moć nad ocjenama, a one su bile važne. Marta se ogledala oko sebe promatrajući druge mame i tate. Bili su to manje-više mlađi ljudi i izgledali su joj neopterećeni brigama. Naročito četiri mame koje je poznavala iz viđenja, a koje su se, poput svoje djece superodlikaša, smjestile u prve dvije klupe srednjeg reda. Njih četiri družile su se i van škole. Sve su bile jako usmjerene na izgled i uspjeh. Marta se jednom, na samom početku školovanja njihove djece, još dok nije znala za ozbiljnost bolesti svojega sina, našla u njihovu društvu. Otišle su na kavu nakon jednog od prvih roditeljskih sastanaka. Tada im je Marta izgledala privlačnom kao članica čopora. Imala je sve karakteristike koje su cijenile. Obrazovanje, izgled, uspješnog supruga… To je druženje bilo jedino na koje je Marta ikada otišla. Čitavo vrijeme one nisu razgovarale, one su se nadmetale. Koja je bolja, koja je uspješnija i čije je dijete dobilo više pohvala i petica. Nokti, frizure, obrve, šminka, kozmetika, nakit, odjeća, potpetice, parfemi — uređivale su se za taj roditeljski kao za iznimnu prigodu. Ili su takve bile stalno, pitala se Marta gledajući na sat i misleći je li njen mališan podnio jutarnju dozu lijekova dobro ili ne. Otkad joj se dijete razboljelo, Marta ne samo da nije imala interesa za tjeranje mode, već je i svaku kunu koju su imali usmjeravala za bolest i osnovne potrebe. Osjetila je žalac ljubomore, ne zbog njihova izgleda već zbog njihove bezbrižnosti. Bilo je očito da ih život mazi.
Službeni dio roditeljskog je završio, nakon čega je bilo uobičajeno da učiteljica roditeljima pokaže ocjene. Jedan po jedan prilazili su stolu i gledali u otvoren list dnevnika, na vrhu kojeg je bilo ime i prezime njihova djeteta. Nakon što bi pogledali, izašli bi iz razreda. Marta je čekala, željela je ostati zadnja, nasamo s učiteljicom. Dočekavši taj trenutak, prišla je s bojažljivim osmjehom, na koji joj je učiteljica uzvratila strogoćom u vidu visoko uzdignute brade. Uz dvojku iz kontrolnog, u rubrici ocjena iz matematike kočile su se čak tri jedinice iz zalaganja na satu. „Što je ovo?“ upitala je Marta, pokazujući na ocjene iz zalaganja.
„Znate, često se služim blic-ispitivanjem. Postavim neki zadatak na samom satu i brzo ih ispreskačem“, odgovorila je učiteljica uz samodopadan smijeh.
Marti se stisnulo grlo. Ni sama nije bila neka matematičarka i mogla je točno zamisliti kako se osjećaju djeca, kojoj taj predmet ne ide za vrijeme takvog rešetanja. Bilo joj je jasno da stoji pred pedagoškim monstrumom, kao i da će svaka njezina molba naići na armirani beton.
„Ali ta blic-ispitivanja dovela su do čak tri jedinice, inače bi ocjena bila dovoljan“, rekla je majka, shvaćajući da se njezino dijete našlo u problemu. Nije ni čudo, što se onako trese kad ima matematiku, zaključila je majka.
„Blic-ispitivanja su jednaka za sve učenike. Ne bi bilo pošteno prema drugima kada bih izostavila one kojima matematika ne ide, zar ne?“ upitala je Martu.
„Prema drugima…“, ponovila je majka.
„Ne mogu joj popustiti, to ne bi bilo dobro ni za nju ni za ostale. Znate, djeca vam sve vide, iako se nama čini da to nije tako. Ako djeca ispričaju svojima kod kuće da vašoj maloj popuštam, ti roditelji mogu me prijaviti inspekciji“, nastavila je o pravdi i poštenju učiteljica i dodala:
„Ona zaista ima problema s matematičkom logikom, a možda se čak radi i o nekom obliku diskalkulije. Predlažem da je pošaljemo na ispitivanja, a potom, ako se pokaže točnim ovo što naslućujem, dobra bi bila primjena posebnog programa s individualiziranim postupkom za vrijeme satova matematike. Nije vam to ništa strašno, tek prilagođena nastava za učenike koji imaju poteškoća. Ne možete očekivati popuštanje samo zbog vaše situacije. Ona treba zadovoljiti kriterije iz svih predmeta. I sami znate koliko je matematika važna, petice iz ostalih predmeta nemaju tu težinu…“, govorila je učiteljica glasom, u kojem je Marta čula presudu o eliminaciji nesavršenih.
„Predlažete stručne službe?“ upitala je Marta.
„Obavezno! Za njezino dobro. Znate, što joj se ranije omogući produženo pitanje ili lakši zadaci, kakve već dajemo učenicima smanjenih sposobnosti, to bolje za nju. Moja je zadaća svakome pristupiti individualno. Naravno, to ne mogu bez procjene stručnih službi“, bila je odlučna učiteljica.
„Ali ona ima petice iz većine ostalih predmeta. Uostalom, kako to nije ranije uočeno i predloženo nego tek sada, kad je već u četvrtom razredu? Možda biste mogli naći način za nju, možda prilagoditi pristup? Je li to uistinu nužno?“ upitala je Marta uzrujano.
„Ako želite da prođe ovaj i sve ostale razrede, onda je ovo za nju najbolje. Kako mislite da joj ja ili kasnije ostali nastavnici možemo poklanjati dovoljan iz matematike? Do kada bi vi da joj mi popuštamo zbog vaše obiteljske situacije. Ne želite valjda da padne razred zbog matematike! Inače, kako je kod vas? Kako je suprug, kako vaš sin? Ide li to na bolje?“ siktala je učiteljica.
Čitavim putem od kuće do stana Marta je primjenjivala meditativnu vježbu disanja ne bi li bila što smirenija kad dođe kući. Učiteljica ju je svojom grubošću i neosjetljivošću strašno uzrujala. Na sve muke još i ovo, razmišljala je putem. ‘Učenici s poteškoćama’, odzvanjalo je u Martinoj glavi poput afričkog bubnja, u kojeg udara bubnjar u ekstatičnom transu. Marti nije bilo jasno što se događa, njezina je kći imala pohvalnice iz hrvatskog i engleskog jezika, odlične ocjene iz svih odgoja, išla joj je priroda i društvo, bila je vrijedna i marljiva. Ta matematika nije joj išla od samog početka, ali nikada nije imala nedovoljan, odakle sad ovo, grozničavo je razmišljala.
Kad je došla kući, pažljivo je suprugu izložila učiteljičin prijedlog. „Nemamo izbora, dakle, moramo je poslati na procjenu. Jesam li te dobro shvatio?“ upitao ju je suprug.
„Pa jesi“, tiho mu je odgovorila s osjećajem mučnine u želucu.
„Prvo ću proučiti tu diskalkuliju“, rekao je i otvorio računalo. „Piše ovako“, naglas je čitao Marti. „Diskalkulija je skup specifičnih teškoća u učenju matematike te obavljanju matematičkih zadataka usprkos urednom intelektualnom razvoju.“ Otac se zamislio jer malena uistinu nije shvaćala tu matematiku i sve joj je bilo lakše od toga. Razmišljao je neko vrijeme, a onda rekao: “Dobro, potrudit ćemo se više. Učinit ćemo ono, što traže od nas. Pokušajmo razmišljati da je ta žena, ma koliko neugodna u komunikaciji, ujedno i stručna. Doduše, malo je nelogično da to traži sada na pola četvrtog razreda. Ako je tome tako, kako to nije uočila odmah na početku ili makar tijekom prvog razreda? Treba proći razred, ma što ja mislio o tome. Ustvari smo prisiljeni to učiniti, ne možemo je sada seliti u drugi razred ili školu“, rekao je. Bio je bijesan kao ris nakon što mu je supruga ispričala o blic-ispitivanju, na temelju, kojeg je malena dobila tri dodatne jedinice.
Marta ga je pogledala, u očima su mu bile suze. Njegovo dijete imalo je problem koji bi on svakodnevnim radom s njom ublažio, ali njega nije bilo dovoljno kući. Bio je to manji problem od onog koji im je bio dominantan, što je uostalom zločesta učiteljica u odnosu na smrt, ali koliko god bio malen legao je kao perce viška koje ruši teško izgrađenu kulu od nade.
Malo se smirivši, rekao je supruzi: “Ja ću sutra s njom u školu do stručnih službi. Prije toga ćemo razgovarati s njom.“
Bilo im je veoma složeno i teško organizirati dodatne odlaske stručnim službama, psiholozima, logopedima, ravnatelju, učiteljici… sve se to vrtjelo u iscrpljujućem krugu ne bi li učenica za nekoliko mučnih tjedana dobila konačnu procjenu svojih matematičkih sposobnosti. Otac je u međuvremenu još jednom otišao raditi. Nekako je ishodio trotjednu smjenu jer je svakako želio biti prisutan u vrijeme kad su službe obećale kraj procesa. Marta je angažirala jednu mladu medicinsku sestru, koja je tek završila školovanje, u prilikama kad je morala ići na razgovor sa službama. Ta je mlada sestra ostajala uz teško bolesno dijete ne bi li kontrolirala rad aparata. Marta je bila sva sluđena jer nije imala posebna povjerenja ni u mladu djevojku ni u njezino znanje. Najteže je bilo objasniti kćeri zašto mora to sve prolaziti. Dijete je venulo i povlačilo se u sebe, naočigled svih. U učiteljici koja je nastojala na ‘poštenju, pravdi i jednakosti’, bilo je nešto što su roditelji sebi teško mogli objasniti. Ali sustav je tako funkcionirao. Mljeo ih je, a oni nisu mogli ništa doli čekati zaustavljanje mlinca, nadajući se da će šteta biti popravljiva. Nadali su se da će završetkom tog četvrtog osnovne proći uvjetovanost dotične učiteljice. No ako su željeli da njihova kći sa što manje problema, buke i poniženja prođe blic. ispitivanja’, morali su dobiti potvrdu da ona kao manje sposobna, bude isključena iz njih. Potvrdu je mogla dati jedino stručna procjena.
Napetost u njihovu malom domu dosegla je vrhunac onog dana kad je Martin suprug, upravo se vrativši s još jedne trotjedne smjene, ušao u stan, na brzinu se presvukao jer nije bilo vremena za jelo i s kćeri otišao do škole. Ovog je puta bio psihofizički iscrpljen, nakon deset dana izloženosti oluji, valovima, hladnoći i strahu kakve pedagoginja u uredu, kod koje su upravo imali dogovoreni sastanak, nije mogla ni zamisliti. Na razgovoru su prvo bili zajedno. Za to je vrijeme otac strpljivo slušao procjenu koja je odredila kako je ‘učenica u nekim područjima iznimno nadarena, a u području matematike nižih prosječnih sposobnosti te da je, na izričit zahtjev učiteljice, preporuka poseban pristup u rješavanju matematičkih zadataka’.
„Je li to nešto što učiteljica može i sama odraditi na satu ili ju je potrebno izlagati protokolu?“ upitao je otac ženu, koja je sjedila za svojim radnim stolom. Bila je to žena od trideset i devet godina. Tog je dana bila odjevena u svijetlo-plavi damski kostim, na jednoj je ruci imala široku zlatnu narukvicu. Njezina je kosa bila znalački dotjerana u blage valove. Vitka ga je plavuša gledala očima više službenice, koja suvereno vlada svojim radnim zadacima. Njezino lice, njezini pokreti, mimika, način na koji je držala ruke na stolu, odavali su dugogodišnju sigurnost dobrog radnog mjesta. Na njegovo je pitanje odgovorila snishodljivim glasom: „Mogla bi, ali valjda učiteljica zna zbog čega to traži.“.
Otac je kćer, koja je do tada skrušeno sjedila na stolcu do njega, slušajući što stručnjaci imaju reći o njoj i njezinim intelektualnim sposobnostima, zamolio da ga pričeka vani. Kada je izašla, otac je izvadio fascikl i stao vaditi jedan po jedan papir pred pedagoginju s riječima: „Ovo je natjecanje iz hrvatskog jezika, ovo su uvjerenja iz škole stranih jezika, ovo je nagrada na baletnom takmičenju, ove su ocjene, kao što vidite, odličan uspjeh iz prva tri razreda, ovo su svi matematički ispiti iz prva tri razreda… i vi meni želite reći da to dijete ne može, tek tako, odjednom svladati osnovno gradivo iz matematike za četvrti razred osnovne škole bez polaganja po posebnom programu, za djecu slabijih intelektualnih mogućnosti?“
Sve je te papire uredno posložio pred pedagoginju, upitavši je: “Znate li vi u kakvim emotivnim uvjetima to dijete živi posljednjih godinu dana? Ne mislite li da je možda problem u učiteljici, a ne u učenici?“
Pedagoginja je gledala u papire, pa u oca, pa ponovno u papire, pa u oca. Dvama je prstima jedne ruke uzela jedan od uredno složenih dokumenata, koje su roditelji brižno čuvali, a drugom se rukom nalaktila, nagnula se preko stola, pogledala ga pogledom poput kakva gmaza i rekla, mašući papirom po zraku: „Gospodine, ovo je samo celofan. mi znamo što je unutra.“.
Otac je na te riječi pokupio dokumente sa stola i bez riječi izašao iz ureda. Uzeo je djevojčicu za ruku i otišao do ureda ravnatelja. Djevojčica je ostala čekati oca pred vratima, a otac je pokucao. Osjećao se kao gladijator pred gladnim lavom. Sabrano je pozdravio ravnatelja i progovorio glasom čovjeka kojem su pluća ispunjenja bijesom i strahom. „Pedagoginja ove škole upravo mi je rekla kako je sav dosadašnji trud mog djeteta ‘celofan a mi znamo što je unutra’, pa ja vas, gospodine ravnatelju, pitam, što je unutra? Je li to izreka koja je u narodu poznata kao ‘govno u celofanu’?! Je li ona upravo rekla da je moje dijete ‘govno u celofanu’?“ Ravnatelj je bio zatečen, no brzo se snašao ispričavajući se do neba. „Molim vas, smirite se. Znam kako vam je. Sjednite, polako. Sve ćemo srediti. Kako je vaš sin? Kako je supruga? Tako mi je žao što sve to prolazite s vašim malenim.“.
Kći je sutradan krenula u novi razred kod učitelja koji se nije služio blic-ispitivanjima i kojem nije bio cilj uloviti učenike u njihovim slabostima. Djevojčica se preporodila za tjedan dana. U školi, službama i kod stare učiteljice sve je zabašureno, skriveno i posuto prašinom zaborava. Pedagoginja je nastavila raditi, noseći i dalje zlato na ruci, plave meke uvojke, modne kostimiće nježnih pastelnih tonova, a sve joj je služilo kao celofan za ono što je sama uistinu bila.
On nikada supruzi nije ispričao da je školska pedagoginja za njihovo dijete rekla da je…’govno u celofanu’.
*
Iza malog bijelog lijesa išli su njih troje, držeći se za ruke. Marta nije odvajala pogleda od nježnih ružičastih ruža, pričvršćenih za mrtvački vijenac poput kakve ukosnice. Otac je hodao skamenjena lica. Između njih je išla njihova kći, plačući. Premalena da shvati, prevelika da ne osjeti.
Bio je prvi tjedan petog razreda, a Marta je stajala pred školom, čekajući svoju kćer. Odlučile su zajedno otići u kupovinu nove odjeće za djevojčicu. Marta ju je čekala nekih stotinjak metara od glavnog ulaza, sjedeći na zidiću. Ljeto se opraštalo, a sunce je ugodno grijalo. Škola je bila okružena velikom livadom, prepunom tratinčica koje kao da su se natjecale koja će bjeličastije pružiti latice. Marta se sjetila da je njezin dječak volio to cvijeće i kako je, tek prohodavši, padao ničice u njega, smijući se. Znala je da će takvih sjećanja biti puno i da će stalno dolaziti. Liječnica joj je rekla da se im se samo prepusti kada dođu, da prođe kroz tu bol i kroz to sjećanje. Već se navikla na suze u očima, stoga i nije uočila ženu koja joj je dolazila u susret. Tek kada je žena prišla bliže i zazvala je imenom, Marta je obrisala zamućene oči i vidjela da je to jedna od mama iz bivšeg razreda njezine kćeri. Jedna od one četiri mame, koje su je lobirale za druženja, jedna od onih, čija djeca od prvog udaha neprestano imaju ‘sve pet’, jedna od onih koje ni o čem drugom ne govore, nego samo nabrajaju svoje uspjehe, bilo da se radi o kolaču, trepavicama, ocjenama njihova podmlatka, novcu kojeg su zaradili njihovi muževi… ma bilo o čemu. Nikada se od njih nije čulo ništa, što ih nije veličalo.
„Dobar ti dan, Marta, čekaš malenu?“
„Da, idemo u kupnju, pa…“
„Primi moju iskrenu sućut. Nisam nazvala jer… znaš, kako je.“
„Znam, ne znaju ljudi što bi rekli. Shvaćam. U redu je“, rekla je Marta.
„A kako je… malena?“ upitala je žena, pokazujući na školu.
„Na što misliš?“ otresla se Marta.
„Pa na ono… znaš, matematika i to?“ bila je uporna žena.
„Dobro je, napreduje. Sve je u redu“, rekla je Marta.
„A što ćeš, draga moja, nije ti bilo lako, a i ne ide svoj djeci sve. Mojem, hvala Bogu, ide sve, a to se tako rodi, ne možemo birati. Ah, djeca su tako različita, a moram ti reći i da su neka jako zločesta. Ne znam tko ih tako odgaja. Kad sam neki dan ono vidjela, stvarno sam se iznenadila, nisam znala da djeca mogu biti tako okrutna. Divim se tvojoj smirenosti. Da se radi o mojem djetetu, ja bih se već zauzela. Ti to sve onako mirno“, nastavila je žena.
Marta ju je ispitivački pogledala: „Na što misliš? Ne znam o čemu govoriš“
„Pa na ono neki dan s Martom. Nije ti rekla?“
„Ne, nije“, odgovorila je Marta, „reci mi, što je bilo?“
„A ne znam baš jesam li ja osoba koja ti to treba ispričati, ali ‘ajde, bolje ja, kad me već pitaš. Došla sam po svojeg pred školu u petak. Već je bio mrak, šesti sat je bio gotov. Dođem ja po njega da ne ide po mraku, i iz auta, tu se parkiram, gledam i vidim ti kćer okruženu djecom, koja idu oko nje i pjevaju, ma to su ti one tri male, znaš ih, i pjevaju ‘Trala la la, umro ti je brat, a ni brojke ne znaš’, i sve tako ponavljaju, kao neke male vještice oko nje. Grozno je bilo za vidjeti. Meni je bilo užasno kad sam to čula. Mislila sam se što ću, kako ću joj pomoći, ali taman moj došao pa sam otišla. Nije ti kći to ispričala?“ upitala je žena.
„Nije“, rekla je Marta, osjećajući kako joj se želudac grči, propada do nogu i ona cijela kroz asfalt tone u utrobu zemlje.
„Ah, meni moj sve kaže“, rekla je žena i dodala, „sad bi se ti mogla malo i srediti, kad je sve prošlo.“ Podigla je ruku i s dva prsta uhvatila krajeve jednog pramena Martine kose i rekla: „Dobro bi ti došla nova frizura.“
Srećom, školsko je zvono zazvonilo i učenici su počeli izlaziti iz školske zgrade. Martina je kći dotrčala do svoje majke, koja ju je nježno zagrlila. Djevojčica je zagnjurila lice u majčino rame, toliko je već bila visoka, a Marta je na svojem trbuhu osjetila otkucaje njezinog srca. Ostale su tako nekih pola minute u međusobnu tješenju, a potom krenule u zajedničku kupovinu kojoj su se obje veselile.
*
Dvije godine poslije Marta i njezin suprug sjedili su u kazalištu. Dobili su dobre karte, bili su smješteni po sredini sedmog reda. Baletna pedagoginja njihove kćeri posebno se trudila oko roditelja svojih polaznika. Marta je bila divno dotjerana. Odjenula je novu bordo haljinu od šantunške svile, a suprug je imao novo modro odijelo s kobaltno plavom kravatom. Bili su jako uzbuđeni, a u trenutku kada je njihova kći uz nježne zvuke Sentimentalnog valcera Čajkovskog, istupila iz kruga ostalih balerina i po prvi put u životu otplesala svoju solo točku, uhvatili su se za ruke i osjetili ono što toliko dugo nisu. Mir. Djevojčica je plesala poput nekog lepršavog bijelog oblačića. Djevojački nježno i sigurna u svoju snagu. Lebdjela je kao vođena pogledom anđela.
– iz zbirke kratkih priča “OBIČNA ŽENA” (ciklus “Četrdesete; Marta”), Beletra, 2022, Hrvatska / Art Rabic, 2022, BIH –
HANA KONSA novinarka, spisateljica i dramatičarka (Split, 1963.). Pisanjem se bavi profesionalno tri i pol desetljeća, u novinarstvu i književnosti. Objavljuje priče na internetskim portalima, ljubavne romane i priče u ženskim časopisima, poeziju i kolumne, priču za djecu u dječjem časopisu i književne predgovore. U 2022.g. objavljuje zbirku pripovijetki „Obična žena“ u Hrvatskoj i u BiH. U 2023.g. Nagrada Marin Držić, treće mjesto, za dramu „Ostanak“. Živi i radi u Splitu.
Moja stanodavka je naprasno umrla dva dana nakon što je hospitalizovana. Obdukcijom je ustanovljena masivna tromboembolija plućne arterije. Tetka Nada je, otkako se penzionisala, od jutra do večeri sedela ispred televizora u fotelji prekrivenoj zelenom jambolijom i naizmenično pila pivo i lozovaču. Tri paklice najjeftinijih cigareta bilo je njeno dnevno „sledovanje“. Zaspala bi mrtva-pijana, ali bi po buđenju uvek bila, što se kaže, čila i vesela. Kiriju je odavno prestala da mi naplaćuje, ali zato sam morao da obavljam najrazličitije kućne poslove za nju. Nije mi teško padalo kuvanje, spremanje stana ili plaćanje komunalija u pošti. Jedino mi je bilo važno da što pre završim studije novinarstva i zaposlim se u nekoj od beogradskih redakcija, što se, na kraju krajeva, baš tim redom i obistinilo. Na sahranu, osim Ace, jurodivog komšije sa sprata, i mene, niko od rodbine ili njenih kolega iz Ineks Intereksporta nije došao. Kako je njen sin Ljubomir, koji je živeo u Čikagu, i pre ostavinske rasprave rešio da proda mamin stan na Banjici, morao sam preko noć da se iselim. Nije dolazilo u obzir da se vratim u Mokrin, a nisam imao kud. Kako to već biva, sasvim slučajno sam na ulici sreo svog druga s fakulteta i požalio mu se. Vasil je napustio studije ne položivši nijedan ispit, ali ostali smo prijatelji i povremeno se viđali. Saznanje da sam bio asistent poručniku Milanu, referentu intendantske službe bihaćke kasarne „27. juli“, učvrstilo je naše prijateljstvo, jer je i Vasil samo godinu dana ranije, bio posilni tom dežmekastom pozadinskom oficiru. Kad je čuo koje me muke tište, bez oklevanja mi je ponudio da se privremeno smestim kod njega. Živeo je sa Irenom, koju sam površno poznavao odranije, u trosobnom stanu u Bloku 23, ali nikada nije bio kod kuće jer je po ceo dan radio kao ulični prodavac knjiga ispred Filološkog fakulteta. Naravno da sam pristao. Predložio sam mu da plaćam režiju, ali on se, znajući da honorarišem u Dnevnom telegrafu, na to samo osmehnuo i blago me lupio po ramenu. U Blok 23 sam odlazio nekoliko puta do nekog generala koji je u diplomatskoj pošti prenosio dolare koje je Ljubomir slao iz Amerike tetka Nadi. Lako sam pronašao stan na sedmom spratu takozvane „petice“. Pozvonio sam. Vrata mi je otvorila Irena. „Dobro došao u naš ćumez.“ Između nogu joj se vrtela crno-bela mačka: „Saša, ovo je Tomi, prava vlasnica stana.“ Vasil nije bio kod kuće. Otišao je do neke babe koja je u oglasu napisala da prodaje knjige iz private biblioteke svog pokojnog muža. Irena me je odvela do sobe koja je služila kao magacin. Knjiga je bilo posvuda. Tomi je uletela pre mene i skočila na Enciklopediju Jugoslavije. Frktala je i režala kada smo Irena i ja započeli sa spremanjem sobe. Pratila je svaki naš pokret nakostrešenog repa. „Ovo je njena teritorija. Znaš, moraćeš da spavaš otvorenih vrata, inače si gotov“, upozorila me je Irena. Obazrivo je prišla uznemirenoj mački, pažljivo je podigla s kreveta i spustila na pod. Ubrzo smo krevet oslobodili knjiga i raširili novu posteljinu. Tog dana nisam morao na posao. Miroslav, urednik rubrike za kulturu, dao mi je slobodan dan. Imao sam sasvim dovoljno vremena da na miru složim ono malo stvari koje sam doneo u koferu, ali nisam to uradio. Irena je za ručak ispekla jaja i kobasice. Nakon ručka smo sedeli u dnevnoj sobi i pričali o svemu i svačemu. Tomi me je sve vreme nepoverljivo posmatrala sa svog jastuka od zelene jambolije. Od Irene sam saznao da je Tomi, zapravo, mačka njenog tate. Pronašao je poluslepo mače u grmlju ispred zgrade. Sažalio se. Ime koje mu je dao posledica je pogrešno utvrđenog pola mačeta. „Tomi je bila najbolja prijateljica mom ocu. Moj otac je bio najbolji prijatelj Vasilovom ocu. A Vasil i Tomi su moji jedini prijatelji“, rekla je i dodala kako su se Tone i Kiril, penzionisani inžinjerijski oficiri JNA, i njihove supruge Katja i Biljana zaputili jednog majskog poslepodneva u selo Čelopek u kumanovskoj oblasti u Makedoniji. Nažalost, nikada nisu stigli do svoje vikendice, jer se „volga“ koju su njih dvojica povoljno nabavili na licitaciji u Ambasadi Sovjetskog Saveza – deset minuta nakon ponoći – zakucala u šleper natovaren trupcima. U nesreći kod Begaljičkog brda poginuli su svi putnici iz „volge“, dok je vozač šlepera bugarskih tablica, koji je izgubio kontrolu nad teretnjakom usled otkazivanja kočnica, prošao samo s lakšim povredama. Tada je Irena s Tomi prešla iz Bloka 19a u Vasilov stan, a svoj je izdavala za astronomsku kiriju. Jednim potezom je preokrenula životnu tragediju u svoju korist. „Udes tako udesan“, sročio sam u sebi efektan naslov i odmah se donekle postideo. Vasil je smestio kutiju s knjigama u predsoblje i, umesto pozdrava, počeo da viče: „Da ne poveruješ, akademik se nije ni ohladio, a ona već počela da rasprodaje biblioteku. Nema hleba da jede! Idemo do ‘Šest kaplara’ da proslavimo tvoje useljenje i moju uspešnu kupovinu.“ Dok smo se oblačili, Tomi je njuškala kutiju koju je Vasil uneo u stan. Ubrzo smo već sedeli na klupi ispred marketa i pili pivo iz dvolitarske flaše. Vasil je spavao u dnevnoj sobi, Irena u sobi do moje, a Tomi gde je želela: u kutiji s knjigama, poluotvorenom ormanu ili u krevetu nekog od nas. Nismo zatvarali sobna vrata, čak ni ona od kupatila, što mi je u početku bilo vrlo nelagodno, ali sam se vremenom navikao. Posudice s vodom i hranom stajale su u kuhinji, a ona s peskom – na terasi. Noću bi i po sat-dva umela bezglavo da trči po stanu. Zavlačila bi se u svaki mračni kutak. Činilo se da tokom tog noćnog ludila traži nekog. Inače, nikome nije dozvoljavala ni da je pipne, a kamoli da je pomazi. Kad bi ko to nepromišljeno pokušao, završio bi izgreban po rukama ili licu. Kandže je oštrila o mebl ugaone garniture koja je bila sa svih strana iscepana. Vasil i ja smo priznali da je se malo plašimo. Irena je tvrdila da je njeno psihotično ponašanje samo reakcija na Tonetovo odustvo. Jednog jutra smo je zatekli kako polumrtva leži ispod Vasilovog sportskog desetobrzinca. Irena joj je bojažljivo prišla. Tomi nije otvarala oči. Podigla ju je. Ugledali smo na njenom stomaku izraslinu veli čine jabuke. Uplašili smo se najgoreg. Vasil je pozvao veterinarsku ambulantu. Tomi smo stavili u korpu od pruća i prekrili je kuhinjskom krpom. Do ordinacije na Bulevaru Revolucije morali smo da promenimo nekoliko linija gradskog prevoza. Tomi se za to vreme nije oglasila nijednom. Veterinar ju je pregledao i zaključio da ima tumor na jajnicima i da je operacija nužna. Odmah ju je operisao. Pozvao nas je da vidimo tumor koji je odstranio. Rekao je da je to česta pojava kod mačaka koje nisu nikada rađale. Sve troje smo skupili novac i platili operaciju. Tomi je dva dana spavala na ležaju ispod trkačkog bicikla. Potpuno se oporavila. Mačka se, na naše nemalo čuđenje, otad ponašala kao da joj je operacijom promenjen i karakter. Postala je vrlo umiljata, skakala bi nam čak i u krilo dok gledamo televiziju, što je donedavno bilo nezamislivo. Jedino što je počela duže da spava, ponekad i po dvadeset sati u toku dana i to isključivo u Ireninoj sobi koju je odabrala za svoje omiljeno mesto. To je doprinelo da Irena i Tomi razviju neki čudan odnos, gotovo zaverenički. Miroslav me je poslao na novinarski zadatak u Sava centar. Kako mi je to bilo blizu kuće, nisam se ni vraćao u redakciju. Odmah po ulasku u stan začuo sam šuštanje vode u kupatilu. Prišao sam i ugledao Irenu kako se tušira. Tomi je sedela na spuštenom poklopcu WC šolje. Irenino punačko telo bilo je predivno. Pena se u mlazovima slivala niz njenu mermerno belu kožu. Nisam mogao da se pomerim s mesta. Okrenula se licem prema meni i nasmejala se mom zbunjenom izrazu lica. Nije se iznenadila. Tačno je znala šta sam hteo. „Hajde, obriši me“, rekla je mazno. Zakoračio sam u kupatilo, dohvatio peškir sa čiviluka i prebacio ga preko njenih ramena. Mokrim rukama me je privukla k sebi i poljubila. Otišli smo pravo u njenu sobu. Irena je legla u krevet. Svlačio sam se hitro. Potom sam se munjevito uvukao pod čaršav i legao na nju. Odjednom smo začuli strašnu strku. Tomi je uletela u sobu, strgnula prekrivač i bacila se na mene. Kandže je zarila u moja gola leđa. Grizla me je. Irena se uspaničila i iskočila iz posteljine. Izbacila je Tomi u hodnik i zatvorila sobna vrata. Disala je brzo, teške grudi su joj poskakivale dok je žurno prilazila da ponovo legne kraj mene. Kikotali smo se kao dva ludaka. Zatim smo počeli da se ljubimo i mazimo kao da se ništa nije dogodilo. Utom smo začuli grebanje po simsu. Tomi je bezuspešno pokušavala da uđe u sobu. Verovatno je preko terase došla do Irenininog zatvorenog prozora. Videli smo kad se okliznula i pala sa sedmog sprata. Irena se prestravila. Rekla je da mora otići po nju, ali sam ja bio brži. Obukao sam se i spustio liftom do prizemlja. Istrčao sam na ulicu. Odmah sam ugledao Tomi kako leži u travi i ne mrda. Zurila je u mene ljutito. Nije bila ni najmanje ozleđena. Na vratima stana stajala je Irena. Bila je ogrnuta samo krevetskim čaršavom. Predao sam joj mačku, a ona meni moj ofucani kofer. „Znaš ko je vlasnica stana“, rekla je ozlojeđeno i zatvorila vrata. Stajao sam još neko vreme, lomeći se da li da pozvonim ili ne. Na kraju sam se okrenuo i otišao, sve vreme pitajući se u čemu sam pogrešio. Ispred zgrade sam naleteo na Vasila. Nosio je knjige u kutiji od banana. „Kud si pošao?“ gledao je u mene preneraženo. Spustio sam kofer na pločnik. Zagrlio sam ga i zaplakao. Činilo mi se da tako stojimo čitavu večnost. Potom smo se rukovali. „Šta se dogodilo?“ Ništa mu nisam odgovorio. Napokon sam pošao ka tramvajskoj stanici. Viknuo sam: „Ako su tako odlučile, neka bude tako.“ Zastao sam i uperio prst ka terasi na kojoj je stajala Irena ogrnuta čaršavom, s Tomi u naručju. Prošli su mi trnci niz kičmu. Vasil je podigao pogled ka sedmom spratu „petice“. I njemu je sve bilo jasno.
*
„Novom zbirkom pripovedaka Crna Anđelija Srđan Tešin je, još jednom, pokazao da se nalazi u samom vrhu pisaca kratke proze na ovom jeziku. Životinje su ona nit koja povezuje priče iz Tešinove nove proze, ali priča o životinjama uvek je, naravno, priča o ljudima. I ovoga puta Tešin svoje junake smešta u malo vojvođansko mesto – recimo da se zove Mokrin i recimo da se, za razliku od Markesovog Makonda, može pronaći na zemljopisnoj karti – koje, paradoksalno, postaje sve nestvarnije što ga Tešin više rabi u svojoj literaturi, iako ovaj pisac, za razliku od Borhesa ili Kortasara (koji mu, u ovom slučaju, služe kao neka vrsta uzora), gotovo nikada ne pribegava fantastičnim motivima. I ranije je u Tešinovoj prozi bilo životinja, ali ovoga puta njegov bestijarijum postaje svojevrsno ogledalo ljudskih bestijalnosti ili, naprosto, sudbina. U prosevima i nenametljivo, ali zbog toga i više nego upečatljivo, ređa pisac životinje i insekte koji, uglavnom, žive s ljudima ili pored njih, da bi ih ljudi postajali svesni tek kada upadaju u krize. Upravo se Tešinove priče i drže o (paukovoj) niti kriza i preloma kada se u ljudskom neredu, uglavnom neočekivano, pojavljuju i životinje kao tihi i, naravno, nemi saputnici nevolja. I tek tada, sa izoštrenom svešću o nama samima, budi se i svest o životinjama. Odjednom će junaci u pauku ili (prebijenom) psu da ugledaju ono što, do tada, do krize, nisu ni znali da postoji.“ – Ivan Milenković
_______________________________________
SRĐAN V. TEŠIN (Mokrin, 1971) studirao je filozofiju i komunikologiju u Beogradu. Diplomirao je na poetici kratke priče. Objavio je dvanaest knjiga. Važniji naslovi: Sjajan naslov za pantomimu (1997), Antologija najboljih naslova (2000, 2013), Kazimir i drugi naslovi (2003), Kroz pustinju i prašinu (2005, 2008), Kuvarove kletve i druge gadosti (2006, 2014, nagrada „Borislav Pekić“), Ispod crte (2010, nagrada Društva književnika Vojvodine za knjigu godine, najuži izbor za Andrićevu nagradu), Priče s Marsa (2015, najuži izbor za književnu nagradu „Zlatni suncokret“ i Andrićevu nagradu), Gori gori gori (2017) i Moje (2019, uži izbor za nagradu DKSG za najbolju knjigu nefikcijske književnosti). Objavio je knjigu priča za decu i razmažene roditelje Luka kaže (2020, Nagrada grada Niša „Maleni cvet“ za knjigu godine za decu i mlade). Priredio je sedam tematskih antologija, panorama i izbora kratkih priča. Roman Kuvarove kletve i druge gadosti preveden je na slovenački i na makedonski (dva izdanja), roman Kroz pustinju i prašinu na nemački, a zbirka priča Ispod crte na makedonski. Roman Gori gori gori je objavljen u Hrvatskoj. Po odlomcima iz romana Kuvarove kletve i druge gadosti mađarski umetnik Geza Ric (Ricz Géza) nacrtao je strip koji je objavljen u subotičkom časopisu Symposion (2009). Drugi program Radio Beograda je 2012. godine, u okviru serije Radio igra, premijerno emitovao radio dramu nastalu prema romanu Kroz pustinju i prašinu, u režiji Zorana Rangelova i u radijskoj dramatizaciji Ivana Velisavljevića. Proza mu je prevođena na desetak evropskih jezika. Zastupljen je u domaćim i inostranim antologijama i izborima iz srpske savremene književnosti. Njegova priča Where Is Grandma, Where Do You Think She Hides?, iz zbirke Priče s Marsa, uvrštena je u Antologiju najbolje evropske priče američkog izdavača Dalkey Archive Press. Dobitnik je Medalje kulture za multikulturalnost i interkulturalnost Zavoda za kulturu Vojvodine. Član je Srpskog PEN centra. Živi u Kikindi.
Prolazim pustom ulicom. Spazim crno klupko u kojem razaznam četiri prilike koje u tišini sjede, petljaju po ruksacima. Migranti. Predrasude me ukoče, usporim, scenariji prolaze glavom, nigdje nikog, gledajući ispred sebe polako s nekom knedlom nastavljam prema njima i računam koliko mi treba do osvijetljenog prostora. Spazi me jedan od njih. Ustane, mirno stane i kaže: selam. Nešto dirljivo i mekano u njegovom glasu me je razoružalo. Selam, odgovorim. Nasmiješim se. Uzvrati osmijehom. Krenem da pitam, gdje ste, šta ste, trebate li šta, ali nisam stigla progovoriti, čita on već iz očiju, naučilo ga, put, ljudi i opasnosti. Pokazuje rukom na obližnju džamiju i govori na engleskom, imamo gdje večeras, ne treba ništa, samo nisam htio da se bojiš, da nas se prepadneš. Selam Selam
***
iPED
Pramenovi guste smeđe dječakove kose letjeli su svaki za sebe, pa se opet sastavljali u cjelinu. Glava se trzala lijevo-desno, a vratne žile odskakale po metalnoj šipci na tramvajskom sjedištu. Svaki trzaj vozila ili kočenje donosili su novi udarac u vrat sedmogodišnjaka. Bilo je mučno gledati mali vrat koji struže po šipci sjedišta. Gospođa, koja je sjedila pored dječaka, instinktivno je podmetnula ruku pod njegovu glavu, pokušavajući amortizirati nekontrolisano kretanje glave. Glasan povik je zaledio ruku-jastuk: „NEEE, ne pomažite mu, ko je meni pomagao kad sam bio dijete. Ko??!? Reci te mi ko??? – grmio je dječakov otac koji je stojao. „Danas djecu odgajaju kao debile, mekane debile, ko je mene čuvao. Neka leti glava. Naučit će. A ovo sam mu kupio da se igra i da ne ispušta iz ruku“, pokazao je na bijeli pravougaoni papir koji je dječak držao čvrsto sa obje šake, položen u krilu. Na bijelom papiru crnim flosmasterom je napisan iPED. „Neka se igra s time, bit će pametniji“, nastavio je režećim glasom dječakov otac. Gospođa je zašutjela, pogledala kroz prozor, pa blago dodirnula dječaka i zamolila ga da se pomakne da izađe. On je otvorio oči, iznenađujuće brzo, bistre i budne oči, nimalo snene. Širom ih je otvorio i pogledao ženu u oči, nasmiješio se, pomjerio, a onda opet, čvrsto i grčevito sklopio kapke i pobjegao u lažirani san. Na njegovim koljenima je bio papir.
***
DŽONI
Početkom juna neko ga je ostavio ispred haustora. Malena crna loptica. Sve nas je kupio veselim okicama. Hranili smo ga i polako je jačao svakog ljetnjeg dana. Veselo maše repom kad stigneš s posla ili u povratku iz radnje, legne da ga maziš. Spava ispred haustora, tu je njegov svijet i dvorište. Dobio je glanc novu kućicu. I ogrlicu da se zna da je naš. Neko mu je skinuo ogrlicu i prvi put ima i strah u očima i ne prilazi odmah, nego oprezno, a onda je opet veseli razigrani, sad već veliki četvoromjesečni štenac. Našao mu se i dom, ide uskoro na sigurno. Nisam ga vidjela dva dana i nedostaje, pitam komšinicu: ‘Gdje nam je Džoni?’
Otrovali su ga. Našli su ga s pjenom na ustima nedaleko od zgrade.
***
KROMPIRUŠA
Kilogram sjecanog mirišljavog i toplog bureka bio mi je u jednoj ruci, a drugom sam uzimala kusur. Iza mene je bila mlada žena, Romkinja. Jednom rukom je čvrsto držala trogodišnjaka, a u drugoj je imala marku i po. Žena je pristojno, kad je došla na red, prišla pultu i rekla da želi krompiruše za marku i po. Prodavačica je grubo, glasno i nervozno odgovorila: ”Bježi, šta mi tu krčiš red, smetaš ljudima.” Žena je trznula glavom i spustila je prema podu kao da si je udario ciglom u potiljak, a ne riječima. Pogodio me do kosti taj njen pokret. S vrata sam se okrenula i procijedila buregdžijki: ”Nemojte se tako ponašati prema njoj.” Muk u prostoriji. Isisani zvuk iz buregdžinice cijepa prodavačica sad već pomalo kreštavim glasom: ”Šta, šta, jel’ meni govorite gospođo. PA JA NJU SVAKI DAN HRANIM.” ”Ako je i hranite, svaka vam čast, ali o dobrim djelima se ne priča, a nipošto vam ne daje za pravo da je ponižavate”, izgovorim u dahu, s knedlom u grlu, ali smireno kao da sam danima spremala odgovor. Žena se iznenađeno okrenula prema meni, pogledala me u oči i jedva čujno oblikovala usnama hvala i brzo se vratila u položaj s glavom prema dole ispred pulta. Čvrsto, još čvršće, kao da nikad ne želi da je ispusti, uhvatila je ručicu nasmiješenog dječaka.
***
RUSINKA
Ja sam i Rusinka. Baka i mama me nisu naučile rusinski jezik, ali slušajući njihove razgovore, nepogrešivo bih mogla prepoznati tih 56 glasova. Obično glasnih i žustrih, jer su se svađale na rusinskom. Uz dužno poštovanje, jer mama je persirala baku. A baka svoju mamu, moju prabaku. Takvi običaji. Ja nisam mami govorila Vi, strano mi je i daleko. Ostao mi je stolnjak u crveno-bijelom vezu, rusinska kapica, zbirka dječijih priča na rusinkom, a od nematerijalnih dobara, ljubav prema ravnici i pustim nizinama i suncu koje ih dotiče u sumraku, sklonost jakim nerazblaženim bojama, crvenoj, plavoj, žutoj, bijeloj. Rusina ima do milion i po raštrkanih u svijetu, u Sarajevu ih znam nekoliko. Ideja identiteta je ne kupuj gotove kolače za praznike, obrazuj se, doprinesi društvu ako možeš, ali, prije svega, samo živi s ljudima i poštuj ih.
***
CRNO-BIJELE BOJE
Kad je mama umrla, prestala sam da vidim svijet u bojama. Doslovno. Tuga je izazvala kratak spoj u mozgu. Svijet sam vidjela u nijansama sive. Sigurno postoji zvaničan medicinski naziv za to stanje. Nije me zanimalo, kao što me tada nije zanimalo ni ništa drugo. O svom crno-bijelom svijetu nisam nikom govorila, nisam mogla podnijeti ni pomisao o pretragama, analizama, stručnim mišljenjima i savjetima da moram, da trebam… Odgovarao mi je svijet bez boje.
Nakon dva mjeseca otišla sam s prijateljicom, njenim i mojim sinom na hamburgere. Sjeli smo na terasu, sunce je grijalo. Pričale smo, a dječaci su bili za drugim stolom, jeli su hamburgere, mljackali pomfri i smijali se. Smijali su se veselo, glasno, iskreno. U trenutku njhovog najglasnijeg kikota, slovo M je postalo žuto, podloga je bljesnula crvenom, fan shop je postao bordo. Tramvaj je bio zelen. Jedna po jedna boja iskakale su kao u reklami za internetsku igricu.
“Hej, jesi li me čula, gdje si bila”, dozivala me je prijateljica. “Izvini, tu sam, razmišljala sam da bi bilo dobro da i ti i ja uzmemo hamburger, s puno zelene salate, crvenog kečapa i žutog pomfrija”. Pogledala me je sumnjičavo, ali se nasmijala i rekla: “Može”.
____________________________________________
VESNA SMITAL rođena je u Brčkom 1972. godine, živi i radi u Sarajevu, a ponekad u mislima ode na Novi Zeland. Diplomirala je u Sarajevu na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda BiH i Visokoj školi novinarstva Media plan. Voli da piše o onom što je vidjela ili doživjela. Priča “Krompiruša” je prvonagrađena na konkursu Sloboda narodu.
Bila je zima, početkom 1993, onaj dan kad je Christian Amanpour uzela kratak intervju od mame. Vidjela ju je rodbina širom dijaspore na CNN-u. Tetka je danima plakala. To je bila skoro jedinstvena prilika da tetka i daidža saznaju da je još živa. Sad je opet zima, skoro ista. Samo, nema više ničeg zanimljivog za Christian Amanpour ovdje u Srebrenici, ali možda za tebe ima. Snijeg već danima pada, suh i prhak. Fino ga je gledati kroz prozor iz tople sobe, sve dok auto ne zatreba. Čempresi ispod ograde porasli su skoro dva metra. Lijepo je vidjeti to zimzeleno drveće kako se zeleni na pojedinim mjestima ispod naslaga snijega. Pitaš se zašto sam ovdje tako dugo. Prija mi. Ili me je snijeg odveć zatrpao. Sjetih se kako smo onomad, još kao klinci, napravili kućicu od snijega, a zatim poredali daske i legli unutra. Mogli smo se pogušiti da nas mama nije vidjela na vrijeme. Taj snijeg je bio težak i jugov, a mi navaljali ogromnu grudvu pa izbušili rupu u sredini i legli. Zapravo, došla sam po snagu. Ovo me mjesto uvijek iznova nadahne. Čini mi se da se stvari odavde bistrije vide. Jest, moj brate, daleka smo mi distanca, pa ipak, vjerujem da ova tačka ima vječitu vrijednost. Ispričat ću ti šta mi se dogodilo. Događanje će pratiti vremenski raspon od desetak godina. Nećeš ti imati strpljenja pratiti to. Međutim, ovih deset će se potpuno uklopiti u teoriju relativnosti koja ti nije strana. Neće trajati duže od deset minuta.
…
Kada smo se rastali na Mostu, krenula sam prema UN-ovoj bazi, zajedno sa svijetom koji je išao niz cestu tražeći spas u UN-ovoj bazi. Imale smo nešto malo hrane u ruksaku, dovoljno za to popodne. Čekale smo svoj red da uđemo u praznu i napuštenu halu fabrike. Bio je jasno ograđen put do hale. Nigdje se nije moglo skrenuti. Bili smo satjerivani na jedno mjesto. Ubrzo je hala postala pretrpana, jedna, druga, treća… Sutradan je svijet punio i vanjski krug fabrike, jedne, pa druge, pa onda pod otvorenim nebom, ali ja više nisam znala šta se događa napolju. Hrane je brzo nestalo. Kako se svijet stiskao, mama i ja smo zapale u jedan dio hale gdje je dugo stajala neka voda. Taj dio zgrade je prokišnjavao, a voda nikada nije isparila. Bilo je prilično tamno unutra. Svjetlost se teško probijala. Ta tama nije najgore šta smo osjećali unutra. Kada sam prvi put osjetila glad, pokušala sam se probiti do nekog od Plavaca, koji su dijelili visokokalorične pločice nečega što je ličilo na čokoladu za kuhanje. Jedna poznanica je imala traku od koje mi je napravila krst na desnoj nadlaktici, što je trebalo značiti da sam medicinska radnica. Tako sam uspjela dobiti četiri kockice čokolade. Donijela sam mami, a ona je rekla da trebam pojesti dvije, a dvije sačuvati za tebe. One dvije preostale kocke nestale su u dubini ruksaka. Čula sam jecaje i plač. Onda je neko rekao da ćemo ostati tu sve dok ne pristane neka od islamskih zemalja da nas primi, te da nas u tom trenutku ne želi nijedna. Vidjela sam biljeg smrti na licima staraca i slušala kako smiruju ljude koji se paničili. Čula sam kako žene vrište krijući improvizovane omče za vješanje onih koji su ugledali smrt prije nego im je ona najzad stigla. Vidjela sam mladu ženu, koju dva odrasla čovjeka pokušavaju svezati, jer se tresla i bacala od teškog sloma živaca, dok su je troje sitne djece u suzama dozivali da im se vrati, da ne ide nikuda. Treći dan boravka u hali, počeli su da nas izvode. Jasno omeđenim putem. Najprije su deportovali ljude koji su bili van hala, zbog toga smo mi ostali duže unutra. Kada sam izašla na svjetlost julskog dana, pomislila sam da sam oslijepila. Teško sam koračala. Tresla sam se od nemoći, straha, od prizora ljudskog sloma. Doveli su nas do jednog kamiona na kojem je zadnji dio bio nastavljan daskama, koje su produžavale stranice prikolice u visinu. Kako sam se približavala tom kamionu, a bio je to moj prvi direktni susret sa četničkom uniformom, vidjela sam da dolazi kraj i ovim mukama. Jedva sam vukla noge. Izdvojili su mog profesora matematike, Zikreta. Izdvojili su mnoge muškarace. Sve one koji su im se činili da trebaju biti izdvojeni. Moji su vršnjaci izdvajani, mlađi dječaci, također. Ne sjećam se kako sam se popela na kamion. Bilo je popodne, sudeći po položaju sunca. Taj dan se, prema njihovom planu, trebala završiti deportacija. Još nismo znali kuda će s odvojenim muškarcima. Mama me natrpala nekom odjećom da izgledam starije i jadnije, kao da već sama po sebi nisam bila dovoljno jadna. Znala je šta radi. Kamion je krenuo, a ja sam se naslonila na jednu njegovu stranicu, iznad koje je stajala daska za produžetak. Nakon nekoliko kilometara kamion se zaustavio, a onda su počeli da viču na nas i da nas tjeraju da dižemo tri prsta. Nikada nisam znala šta tačno znače ova tri prsta, osim da se tako krste u pravoslavnoj crkvi. Tog dana su se, s tri prsta, zaklinjali u nadmoć svoje nacije i vjere. Iz nekog razloga nisam digla tri prsta. A onda sam osjetila snažan udarac, a zatim i neobičnu toplinu pri vrhu leđa, skroz uz vrat. Neko mi je, s užitkom neslućene moći, iza leđa, opsovao tursku majku s pitanjem šta čekam? Posrnula sam, ali nije se imalo gdje pasti. Nečija tijela su me zaustavila. Sve je bilo u neprozirnoj magli. Nešto kasnije, kada mi se vid razbistrio, vidjela sam mnoštvo ljudi golih do pasa, i počela sam se tresti. Drhtala sam stalno. Svaki put kada bi zaustavili kamion da nas mrcvare, u narednih četiri-pet sati, tresla sam se. Tresla sam se i kada su nas u Tišči skinuli s kamiona i tjerali da idemo naprijed uz kanjon. Nekoliko puta sam izgubila mamu iz vida i opet je našla. Tako je to nekako išlo. Vukla sam se do tunela, gdje su nas prihvatali ljudi iz Armije BiH. Kasnije su slali autobuse po nas koji su nas odvozili na aerodrom Dubrave. Bili smo s onu stranu bola i patnje. Tamo smo, nešto prije zore, dobili šator, skupa s porodicom koju sam davno zaboravila. Nakratko sam bila zaspala, a nakon što sam se probudila vidjela sam mamu pored sebe i bilo mi je lakše. Dok smo još bili u Potočarima, u hali, neka poznanica nam je rekla da je vidjela tebe i oca kako ste već ušli u autobus i mahnuli joj, po čemu je zaključila da ste poslije vjerovatno došli na slobodnu teritoriju. Ova utješna i isto toliko nerazumna nada, osnažila je našu volju da se izborimo za život u narednim danima. Uvijek je dobro davati ljudima utjehu, raspirivati nadu, pa makar one bile i lažne, pogotovo ako se radi o tako teškim trenucima. Kada smo konačno stigle u Tuzlu, shvatile smo da se vaša putanja nije završila tu. Tražile smo vas… Dohvatila sam ruksak da vidim šta je ostalo od njegova sadržaja iz Potočara. Kada sam ga podigla i okrenula da istresem, na zemlju je pao rječnik s tvojim potpisom i dvije kockice crne čokolade. Tek tada sam počela plakati. Prvi put nakon dugo vremena. Mama me pokušavala smiriti, ali nisam mogla prestati. Poslije suza nastupilo je čudno olakšanje. Dobila sam snagu da ustanem. Mama je iznenada zapomagala: „Mirsade, jesi li to ti?“ Daidža nas je konačno našao, nakon što je izgubio nadu da će uspjeti da nas nađe. Daidžinica Amira nas je čekala s ručkom, posteljinom, toplim kupatilom. Nikada neću zaboraviti tu toplinu. Danima sam imala visoku temperaturu. Boljeli su me zubi, nisam spavala. Potom se mama razboljela. Do septembra nekako smo se oporavile i krenule dalje. Zaustavila sam se u Zagrebu, odakle sam ti se često javljala, a i ti si se meni izlazio na san tamo. Od te jeseni 1995. pa u narednoj deceniji do 2005. uspjela sam završiti srednju školu, fakultet i upisati postdiplomski studij. Mama je donijela odluku da se vrati u Srebrenicu. I vratila se u jesen 2002. Prije toga smo kupile garsonjeru od ušteđevine koju je donijela iz Njemačke i tu smo se, nakon nekolicine mučnih i ponižavajućih selidbi, napokon smjestile u Sarajevu. Dale smo sav novac koji smo imale, a ostatak isplatile u naredne tri godine u redovnim ratama. Trudile smo se da nikad ne kasnimo sa ratom. Upoznala sam momka u Sarajevu koji je imao isto prezime kao i mi. Zanimljivo. U martu 2002. udala sam se za njega. 2005. rodila sam sina koji je mami vratio volju za životom i dao joj dodatnu snagu da se bori i osjeća korisnom u društvu. Nekad s kraja jeseni 2004. javili su nam da su pronašli očevu glavu. Bila sam u osmom mjesecu trudnoće. Njegovo tijelo je nakon toga opet ekshumirano i kompletirano. Sinu smo dali njegovo ime. Već je nosio isto prezime. Vrijeme je relativan pojam. Danas moj sin uživa u kući koja mu je ostala od djeda, a koju je majka Fazila prilježno i uporno obnavljala u godinama povratka. Život se obnavlja koliko nam to god izgledalo nemoguće. Ispričat ću ti i jedan mali detalj koji je mamu rastužio, u jesen, kada se vratila u našu kuću u Potočarima. Sjećaš se udubljenja od zubića na jelovoj stolariji? Ne? Možda si zaboravio? Kada si bio mali gledao si mamu kako odlazi na posao. Čekao si je na prozoru, nervozno grickajući jelovu stolariju, dok je ne ugledaš pri povratku. Udubljenja, u koja su se mogli savršeno uklupiti jedino tvoji zubići iz djetinjstva, nisu dirana ni kada si odrastao. Novi stanari ih vjerovatno nisu ni primjećivali. Samo su naši roditelji bili sentimentalno vezani za ova, naizgled, bizarna oštećenja. Kada se mama vratila, prvo što je ugledala, bila su ta sićušna udubljenja na jelovom okviru.
***
36.
Draga sestro,
moram ti najprije ispričati svoj put od šume do baze. Da, vratio sam se. Htio sam da prevodim, da nas pokušam spasiti, oca, Ibrana, sebe, ili naći pametniji spas ili sam tek poslušao, ne znam. Vratio sam se, svojom voljom. Kada sam stigao dolje, u neposrednu blizinu fabrike akumulatora, razdvojili su nas. To mi je bio prvi put da se suočim s četnikom lice u lice. Drhtao sam. Strina me gledala zabrinuto. Amidža i strina su bili sa nama. Imao sam crvenu majicu na sebi i kupaće ispod trenerke, jer ko zna, možda se zagazi kroz vodu negdje, put je dalek… Uzeli su podatke od mene, a ja sam se ponadao da im to treba za registraciju kod Međunarodnog crvenog križa. Kada se onaj vojnik odmakao od mene, potražio sam djevojku, Medinu. Njeno me prisustvo smirivalo. Dok sam bio u njenom društvu, još jednom su dolazili po mene. I opet ista procedura. Treći put se nisam vratio. Ne znam kada je ona odvedena. Nas su ukrcali u kamion i odvezli negdje, u neku osnovnu školu. Tu smo boravili izvjesno vrijeme – gladni, žedni, iznemogli. Odvodili su grupice koje se više nisu vraćale. Čekao sam svoj red okružen stražom. U njihovim rukama blještalo je oružje. Moćno. Ne sjećam se kad su nas doveli u Dom kulture u Pilici. Nisam znao to mjesto, vidio sam da nas nekuda vode, ali Pilicu sam prvi put tada vidio. Ušli smo u salu, sličnu svakoj drugoj kinosali sa binom i sjedalima dolje. Bila je mala, skromna, ali se ispod stejdža moglo sakriti, ako zapucaju, pomislio sam. Ha – sakriti! Ma kakvo skrivanje, prije bih, čini se, ispod noža pobjegao nego iz ove sale, brzo se potopih. Mrak mi je pao na oči i pomislio sam da neće valjda tu, da će nas izvesti, pa napolju…, ali jok. Tu, baš tu, sestro. Pucali su kao sumanuti. Zatim pojačavali muziku i pucali. Ubrzo smo svi bili izranjavani i do koljena u vlastitoj krvi i utrobi. Ispod bine više nije bilo mjesta. Potom su ušli i dokrajčili ranjene.
***
Knjiga “Kopča” Nirhe Efendić je dokumentaristička, autobiografska proza sa elementima fikcije, koja se bavi nestankom oca i brata autorice u genocidu u Srebrenici. Ispričana je toplim i iskrenim glasom nekoga koga je ova tragedija obilježila doživotno. Ovo je jedna od onih knjiga koje su potrebne i žrtvama i preživjelima Srebrenice kao i nama koji to nismo doživjeli. Ona posjeduje prijeko potreban uvid u patnju ljudi u i oko ovog istočnobosanskog gradića tokom ratnih godina. Posjeduje spontanu blagost i mudrost, koja je naglašena citatima iz usmene književnosti. Cijela ova nevelika knjiga (jer knjige o ovako duboko ličnoj tragediji ni ne mogu biti obimne) obiluje pitominom i ljekovitošću kao priroda u maju. – Faruk Šehić
_____________________________________________
NIRHA EFENDIĆ (Zvornik, 1979) kustos je za usmenu poeziju Etnološkog odjeljenja Zemaljskog muzeja BiH. Diplomirala je na Odsjeku za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu a zatim i doktorirala iz oblasti književno-historijskih nauka. Autorica je više desetina stručnih i naučnih članaka u domaćim i međunarodnim časopisima, poglavlja o sevdalinci: “The Sevdalinka, as Traditional Bosnian Love Song” koje je priredila za Oxford Handbook of Slavic and East European Folklore, kao i dvije istraživačke studije: Bošnjačka usmena lirika – kulturnohistorijski okviri geneze i poetička obilježja i Sevdalinka – od prve vijesti do savremenih pjevača, te priređivačica zbirke usmenih lirskih i lirskonarativnih pjesama – Narodne umotvorine iz Dervente i okolice. Članica je nekoliko međunarodnih udruženja iz oblasti etnologije, antropologije, folkloristike, te etnomuzikologije. Radovi su joj objavljivani na bosanskom, engleskom, hrvatskom, poljskom i slovenskom jeziku.
čovjek-časopis 