Category: proza

književna pretpremijera: ROMAN DANIJELE REPMAN “STOLICA BEZ NASLONA”, Treći trg, 6/2024; odlomak

proza

*

Sećanja iz detinjstva u mojoj glavi nekada naprave veliku buku, kao zarđala limena kutija u kojoj je baba čuvala pribor za šivenje. Ne možeš da je otvoriš, a da glasno ne zazveči.

Strahovi zbog kojih sam se kao dete noću budila na mokrom čaršavu, vremenom nisu postali manji. Još uvek se jednako snažno preslikaju na sadašnjost. Jasni su kao otisak mastiljave tetovaže iz žvake koja ostaje preko slane polizane kože. Godine su samo ovlaš promenile neke slike i oblike. Ukus kože i znoja još uvek je isti. I osećaj bespomoćnosti i stida. Ni on se nije promenio.

*

Dan je neko vreme bio gladak i sedefast kao unutrašnjost prazne školjke. Ali više nije. Prvi ovogodišnji sladoled na koji sam čekala nekoliko nedelja, nisam uspela da zadržim u ruci. Pao je. Đačka knjižica i pohvalnica su par trenutaka kasnije poletele visoko u vazduh, silovitije od jata preplašenih golubova, a potom završile ležeći na debeloj ravničarskoj prašini.

Kada sam dobila poslednji udarac u glavu, Josipino lice je postalo nalik odrazu u barici koju je zarozao vetar. Ipak, u blizini nema nijedne barice. Tlo je žedni suvi sunđer. Ležim na leđima na vreloj stazi ugrejanoj zracima junskog sunca. Koža mi gori kao da su preko mene bacili zapaljeno ćebe. Ćutim i čekam. Pretvaram se da sam mrtva pregažena životinja ostavljena nasred puta. Ako se pomerim, Josipa će mi đonom svojih novih sandala napraviti još koji plavi pečat na leđima. Glavu sam pokrila rukama, nadlaktice čvrsto priljubila uz uši. Pritajila sam se kao noćna buba. Skupila celo telo. Dišem plitko, skoro neprimetno. Do nosa mi mili miris otopljenog sladoleda.

Josipa je niža od mene za glavu, ima široka ramena kao moj otac i stamenost fabričkog dimnjaka. Dok sam padala na tlo, instiktivno sam pokušala da se uhvatim za nju. Ipak, to mi nije pomoglo da ostanem na nogama. Pala sam ravno. Pravo na zemlju. Kao metla naslonjena na zid za koju je neko nehotice zapeo. Usput sam Josipi počupala pramen kose. Ona je kratko jauknula, izgleda nije shvatila šta se desilo, i čim je videla da ležim na zemlji, zaboravila je na bol i počela da se ceri.

Znam da ne umem da padnem spretno i lepo (uvek me je zgražavala činjenica da i padovi imaju svoju estetiku), ali bar nikada ne plačem kao ostale devojčice. Kada padam, padam bez drame. Dostojanstveno i ćutke. Naučila sam kako da čvrsto stisnutih usana, onako kako ih namestim dok lakiram nokte svojoj lutki, podnesem bol koji se nekoliko sekundi kasnije razlije duž celog tela.

Josipa me pipa vrhom štapa koji je pronašla pored puta. Proverava da li sam živa. Dok me gleda, imam osećaj da iščupani pramen njene kose poput dlakave gusenice mili ispod mog lakta. Ako ga i ona primeti, neću stići ni da ispljunem komadić slomljenog zuba koji držim pod jezikom. Biću načisto gotova. To će je naljutiti i nastaviće da me udara. Možda će me udarati do smrti, dok ne prestanem da dišem.

Pogled kroz trepavice je sličan rendgenskom snimku povređene ruke ili noge: neki delovi su beličasto magloviti, neki prepuni nepravilnih crnih mrlja. Ipak, mogu da razaznam kako Josipa sa obe ruke povlači svoje kesaste pantalone ka struku i snažnim pljeskom ubija leptira koji je sleteo na list čička. Srebrnasti prah sa njegovih krila razmazuje po poleđini moje pohvalnice.

„Glupačo, ne pravi se važna!“, dovikuje. Šutne me još jednom u leđa, ovaj put nešto slabije, i odlazi.

Strpljivo čekam. Ustaću tek kada budem potpuno sigurna da je otišla.

Dok ležim, razmišljam. Dobro je što je Eja pre par dana otputovala svojoj kući. Ona bi odmah primetila da imam modrice pa bih morala da joj ispričam šta se desilo. Majka i otac ih sigurno neće primetiti.

Ustala sam polako. Sačekala da osetim da li je bol podnošljiv. Jeste, kao i uvek. Jedino me jako peče oderana koža na ramenu. Ulepila se u nju prašina, a na površini se lagano pojavljuju prozirne kapljice limfe. Pljunula sam delić zuba u šaku. Napipala vrhom jezika onaj okrnjeni, donju jedinicu sa leve strane. Josipin pramen kose sam snažno izgazila nogom. Pljunula iz usta gustu pljuvačku metalnog ukusa. Ruke lepljive od sladoleda i prljave od prašine obrisala o svetlu letnju haljinu. Zategnula kaiš na sandali. Podigla pohvalnicu i školsku knjižicu i vratila ih pod mišku. Uputila se kući, praveći se da se ništa nije dogodilo.

Ipak, osetila sam da se unutar mojih grudi širi prašnjava stara prostirka. Njene froncle me guše i ostaju u grlu. Bol ne zna kako da izađe.

*

Najčešće subotom, majka me probudi pre svitanja. Oblačimo se u polumraku sobe i šapućemo. Čujemo oca kako glasno hrče. Kada je dobre volje, majka oponaša pokrete testerisanja drveta pa se obe prigušeno kikoćemo. Moramo biti tihe da ne probudimo Bogdana.

Uskoro krećemo. Laka jutarnja svetlost trči za našim koracima. Majka se plaši da ćemo zakasniti na voz. Nekada stignemo mnogo ranije, nekada u poslednjem trenutku. Nikada ne zakasnimo.

Čim kondukter pregleda karte, ona se nasloni preko ruke na staklo prozora. Čini se kao da putuje sama jer samo gleda kroz prozor i ćuti. Ako je neko od putnika nešto upita, odmahne odsutno glavom i oči ponovo uposli poljima pšenice i kukuruza ili rasutih seoskih kuća. Ja ne gledam kroz prozor. Stavim njenu drugu ruku na svoje krilo i pomno gledam crveni kamenčić na njenom prstenu. Najčešće ga vrtim levo-desno ili ga skidam i vraćam na njen prst. Nekad ga stavim u usta i guram kroz njega vrh jezika. Majka to nikada ne primećuje.

Na pola našeg višesatnog putovanja, ona iz torbe izvadi sendvič i stavi mi ga u ruke. Ništa ne govori. Nastavi da gleda kroz prozor. Ako je toplo, izuje cipele i napravi stopalima par kružnih pokreta u vazduhu.

Zagrizem sendvič par puta, a potom ga dugo gledam. Onda se opet nateram da uzmem zalogaj-dva. Nikada ne mogu da ga pojedem do kraja. Između dva debela parčeta hleba uvija se tanki list parizera i širi svoj ružni aromatični miris.

To je miris mojih putovanja iz detinjstva. I miris tople želudačne kiseline koja se poput živog stvora mreška u tankoj najlon kesici. Nakon povraćanja je strpljivo držim ispred sebe, sve dok se majka ne seti da je u nekom trenutku izbaci kroz prozor voza. Kao da je završila neki važan posao, ona nakon toga otrese dlanove i zapali novu cigaretu.

*

Dok pešačimo sa jednog kraja velikog grada na drugi i žurimo da stignemo na vreme na svoje odredište (posete su uvek od tri popodne), dok sedimo na starim klupama u bolničkom parku ispod krošnje drveta čijeg imena majka nikada nije uspela da se seti, dok gledamo u dno presušene fontane i čekamo da dođe vreme za posetu, dok se vraćamo kući udišući iznova gusti zagušljivi vazduh voza – majka me drži za ruku.

Jedini dodir koji ona ume da mi pruži. On je zamena za poljubac u bolno mesto nakon udarca, koji nikada nisam dobila. I sprej za dezinfekciju rana. I nežna priča pred spavanje koju nema snage da mi ispriča. I upletene pletenice za prvi dan škole. Tim dodirom pokušava da nadomesti sve ono što ne može da mi da, sve ono što ne može da iskaže kroz druge nežne dodire.

U majčinoj šaci smeštena je jedna nezgrapna i hroma ljubav kojom me vuče kroz svoj tužni, zastrašujući svet, pokušavajući da tim neveštim dodirom obuzda i svoj i moj strah.

*

Kad god bi me uzela za ruku, ja bih, poput radosnog psa, polizala delić njene slankaste kože na dlanu da bih joj pokazala koliko je volim. Tad je bila samo moja. Mogla sam da joj se približim koliko god sam htela. Da osetim njenu kosu koja je mirisala na sveže voće. Mogla sam da je osetim toplu i isceljujuću. Upijala sam je svakim udahom. Puštala me je u sebe i ja sam dodirivala njenu lepotu. Bila je prozračna. Moja majka vila. Moja majka oblak. Nepregledna. Široka. Nasmejana. Mlada i lakomislena. Majka bez ijedne sede vlasi. Laka i treperava kao vetar. Moćna kao jutarnja svetlost.

Onakva kakva je bila pre nego što smo Bogdan i ja došli na ovaj svet.

*

Danas se čini da ta majka iz prošlosti uopšte nije ni postojala. Da sam je sama izmislila jer je bila želja. I glad. Majka nežnost. Majka zagrljaj. Sitna i mila majka Palčica koja se tek nakratko obistinila u ljusci oraha, a potom se zauvek izgubila.

Jer ova, čije svelo lice već godinama gledam, moja stvarna majka, samo je ostarelo telo i tiha patnja. Žena spuštene glave u psihijatrijskoj ambulanti koja ne ume da odgovori na najjednostavnija pitanja.

_________________________________________________

DANIJELA REPMAN rođena je 1976. godine u Somboru. Piše poeziju, prozu, eseje i književnu kritiku.

Osnovne studije završila je na Pedagoškom fakultetu u Somboru, a master studije za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Objavila je knjige poezije: Cikličnosti (1997), Mesto za savršen beg (2015), Šećer, led i varikina (2021) kao i dve knjige proze, roman Tragom rasutih trenutaka (2014) i zbirku kratkih priča Kvadratno disanje (2018).

Knjiga kratkih priča Kvadratno disanje nagrađena je na konkursu Trećeg Trga i Beogradskog festivala za poeziju i prozu 2018, koja je u Mađarskoj prevedena i objavljena 2022. godine. Nagrađivana je na regionalnim konkursima za poeziju i kratku priču. Bila je finalista na 14. Festivalu europske kratke priče, Zagreb-Rijeka 2015. i Vranac – najbolja kratka priča 2016. Priča Mrtva priroda je 2024. godine na 4. regionalnom konkursu Marija Jurić Zagorka proglašena za najbolju gorku priču.

Roman Stolica bez naslona izlazi u izdavačkoj kući Treći Trg i Srebrno drvo.

Članica je Srpskog književnog društva.

Radi u Somboru. Živi i piše na pustom ostrvu bez mora.

književna premijera: ZBIRKA KRATKIH PRIČA VALENTINE MAVRETIĆ “LJULJAČKA”, OceanMore, Zagreb, 5/2024; jedna priča

proza

PORTA KARDO

Dok je sjedio usred prazna gradilišta, Rikardu se učini da je potpuno sam na svijetu. Njegov je stolac bio malčice neudoban, ali Rikardu to nimalo nije smetalo. U svojih dvadeset godina nije imao kada uživati ili bezbrižno sjediti. Odmorit ću se kad umrem, govorila je njegova majka, a isto je tako počeo i sam razmišljati. Odmorit ću se, dakle, za nekih tridesetak godina, pomislio bi Rikardo, jer nije imao u planu dugo biti na ovom svijetu. Pušio je od svoje devete godine, isprva se skrivao od roditelja, a kad je ušao u tinejdžerske godine, pušio bi s njima na terasi uz kavu ili uz čašu nečeg žestokog. Jedine tri minute koje je mogao posvetiti samome sebi. Uvijek je trebao brinuti i o mlađim i starijim sestrama i braći, jednako glasnim, znatiželjnim crnookim blizancima. Svi su bili jednako visoki, pa je tako najstariji brat bio jednako visok kao najmlađa sestra. Sveukupno ih je bilo sedam, on je bio treći po redu. Majka ih je rađala svake druge godine. Tišina koja ga je sad okruživala bila mu je neobična. Premda se gradilište nalazilo usred grada, uličice koje su ga okruživale bile su većinom slijepe, ulice koje nikuda ne vode osim ako ondje ne živiš. Prazne, neprijateljske ulice.

Jednom je tako navečer šetao kvartom i primijetio da ga s prozora promatra sijedi muškarac u invalidskim kolicima. Iza prozorske daske virile su mu samo sive oči i vrh biserne glave. Sigurno me promatraš zbog moje boje kože, pomislio je Rikardo na svome materinskom jeziku. Latino baby, pisale bi mu djevojke na Tinderu.

Kardo, tako ga je od milja zvala njegova tadašnja djevojka, Ana. Taj mu se nadimak sve više sviđao, pogotovo zbog načina na koji bi se ona poigravala izgovorom i naglaskom. Ana i Kardo proveli su zajedno godinu dana, a posljednji dan koji su proveli zajedno bio je dan prije novog posla, na novom gradilištu. Od samog početka veze Ana ga je pokušavala motivirati da upiše studij, ali njemu se problem jezika činio najboljim mogućim izgovorom.

Pronašao je posao u skladištu dućana s mješovitom robom i ondje naučio upravljati viličarom. Viličar me razumije, govorio bi Ani na engleskom jeziku. Taj mu je posao odgovarao: imao je svoj mir i što je najvažnije, nije morao razmišljati. Volio je imati rutinu i živjeti tako da zna što, kada, gdje i zašto.

Cigarete je uvijek imao pri ruci, točnije, pri struku. Oko pojasa nosio je zakopčanu torbicu u kojoj je držao cigarete s duhanom koje je sam svakog jutra motao. U torbici je svakog dana bilo oko pedeset cigareta, nikad mu ih nije nedostajalo. Ruke su mu poprimile miris duhana, ali uvijek se tješio činjenicom da njegove ruke ionako ne njuši nitko osim njega samog. Svoje je ruke Kardo često promatrao. Nokti su mu bili tanki kao filter-papir, a ploče nokta oble i zdepaste, šire nego što su bile duge. Svaki nokat kao bijele linije aviona na nebu presijecale su paralelne bijele crte. Nedostatak vitamina, govorila bi mu Ana, Kardo, poslušaj me i pojedi barem dvije kockice ananasa. Ananas iz konzerve za njega nije bio ni sjena pravog, osunčanog ananasa, ali nikad nije imao vremena pripremiti ga za jelo. Bilo mu je jednostavnije u vrećicu koja je nosila ime po dućanu u kojem je radio utrpati nekoliko konzervi ananasa, graha, slanutka i zveckajući otići doma.

A dom je za Rikarda predstavljao malenu sobu u stanu koji je dijelio s cimerom, Petrom, studentom građevinarstva. Petar je bio plahe naravi, uvijek se skrivao iza nekoga komada namještaja ili iza naočala, tih poput ribe u akvariju. On ne bi preživio jedan dan na gradilištu, pomislio je Kardo. Premda zahvalan cimeru što mu je našao ovaj posao, rad na gradilištu isprva mu je stvarao osjećaj kamenja u želudcu. To bi ga sjetilo na epizodu iz djetinjstva kada su iz njegove bake izvadili nekoliko kamenčića, a on je prestrašeno pomislio kako je baka pojela kamenje dok ga je čuvala tijekom igre u pješčaniku. Po svoj prilici, Rikardo je bio i ostao osoba koja sve doslovno shvaća. Zato je i na mobilnu kućicu na gradilištu napisao crnim sprejem Porta Kardo 091322444. Ako ga netko zatreba, neka nazove njega, čuvara i portira.

Nekoć je na tome mjestu, u devedesetima, bila tvornica cipela. Ploču s nazivom tvornice posljednju su uklonili bagerom. Prvo su uklonili beskućnike koji su provodili noći u toj nekadašnjoj tvornici. Dugo je trebalo da otjeraju jednog, rekao mu je Petar. Taj se nije htio olako odreći svoga komada razrušenog zida, popucalog betoniranog poda, grafita umjetnina na pročelju. Posljednje je noći šibicom podmetnuo požar koji su vatrogasci gasili cijeloga sljedećeg dana. Tako mu je pričao Petar.

Ponekad je Rikardo osjećao strah na gradilištu, pogotovo noću. Bojao se da će mu se iz mraka došuljati taj beskućnik i učiniti mu nešto nažao. Zato je pokraj noge od tankog plastičnog stolca držao komad kamena koji je s gornje strane bio zaobljen poput oblutaka u plićaku izlizanih morskom pjenom, a s donje strane oštar poput rakovih kliješta. To mu je ulijevalo barem neku sigurnost. Znao je satima razmišljati kako je pogriješio što je klimatizirani dućan zamijenio užarenim gradilištem, pitomi viličar s glasnim bagerom. Osim toga, vrijeme nije provodio čak ni u bageru. Nakon što su srušili zgradu, taj je nepregledni teren postao gradilište. Trenutačno ga je okruživala golema rupa, koja je postajala svakog dana sve dubljom i dubljom. Ta će rupa jednog dana biti podzemna garaža. Rikardo se užasavao te pomisli, nije podnosio zatvorene prostore.

Kad je radio u dućanu, do skladišta je išao protupožarnim stubama, nikad liftom. Ali jedna stvar koja je ovdje bila puno, puno bolja bila je glazba. Na mobitelu je imao najdraže pjesme, a duge bijele žice slušalica spuštale su se od ušiju do prednjeg džepa u tričetvrt hlačama isprane crne boje. Sjetio bi se tada svoje braće i sestara koji su uvijek željeli s njim slušati glazbu. Do selidbe je navikao imati samo jednu slušalicu u uhu, druga je uvijek bila rezervirana za nekog od njih. Znali su tako satima sjediti jedno pokraj drugog i slušati, slušati, slušati. Bio je uvjeren kako je na jedno uho postao nagluh.

Bez glazbe bi mu radni dan trajao mnogo duže od predviđenih deset sati. Biti čuvar gradilišta odgovoran je posao, psihički zamoran. Kardo nije volio ni u školi dugo sjediti, uvijek bi se vrpoljio. Jedna noga ispod stražnjice, druga lupka po uglancanome razrednom podu, sad se nagne unatrag, pa kvrcne vratom ulijevo da vidi što rade drugi razredne kolege. Kad bi podignuo ruku u zrak, profesorice i profesori bi zakolutali očima jer bi znali da mu je odlazak na toalet samo izlika za besciljno tumaranje školskom zgradom.

Na isti način sada ustane sa stolca, protegne preplanule ruke i noge i krene hodati po gradilištu. Vrijeme je subotnjeg ručka, nitko nije na ulici. Na asfaltu se prže kamenčići i otisak pseće šape. Rikardo ispod jednog drveta uz ogradu ugleda mrtvu vranu kako leži pandžama okrenutim prema nebu. Njegov je posao da na gradilištu nema smeća, pa tako ni leševa. Osvrne se oko sebe i pomisli kako bi bilo nehumano da je samo baci u kantu za smeće. Uostalom, smeće se izlijevalo preko kante poput vode. Približi se vrani i prisjeti se kako mu je ona ili netko iz njezina jata priuštio nezaboravno jutro.

Promatrao ju je kako prilazi cesti i pažljivo iz kljuna na cestu položi orah. Potom bi se odmaknula i čekala da projuri automobil. Vruće gume od oraha bi napravile ukusnu kašu za vranu. Rikardo je sve to snimao mobitelom, kako bi jednog dana kad se vrati kući mogao pokazati sestrama i braći. Ondje gdje oni žive vrane nisu uobičajen prizor, za razliku od papiga.

Kardo uzme vranu u ruku, bila je suha i teška kao vrećica oraha. Polako uđe u rupu i rukama otkopa još jednu, dublju. U nju položi vranu i zatrpa je pijeskom i kamenjem. Potom se vrati na svoj radni stolac i zadovoljno se zavali. Jednog dana, kad rupa postane podzemna garaža, vrana će biti okružena automobilima, baš kao nekoć dok je bila živa.

Srećom, zahvaljujući koronavirusu, ima osigurano besplatno sredstvo za dezinfekciju ruku, pa ga obilno poprska po rukama i nogama prašnjavima od pijeska. Ljepljivi ga gel ohladi iste sekunde, ali i prouzroči neugodno peckanje na sitnim ranama koje je dobio dok je kopao jamu rukama. Tako osvježen i čist, Rikardo pomisli kako je sada oprao ruke od svega. Vrana se odmara, a mogao bi malo i on zaklopiti oči, dok mu u ušima odzvanja nova pjesma Ariane Grande.

Probudio ga je poziv na mobitelu. Već je bila noć, prespavao je većinu radnog dana. Javio se promuklim glasom ocu koji ga je zamolio da pronađe posao i za najmlađeg brata, a i za sestru, ako uspije. Kardo mu je odgovorio da je jedva i sebi našao posao, a da ovakav težak fizički posao nije ni za jedno od njih.

Nakon što mu je poziv poremetio vremensku zonu, Kardo je odlučio da će ostati spavati na svome radnom mjestu. Ne isplati mu se ići na noćni autobus da bi došao u sobu skoro u istom trenutku kada bi trebao opet krenuti na posao.

Ujutro ga je dočekao nervozni starac u invalidskim kolicima, gledao je prema porti. Cijelo ovo vrijeme otkad Kardo radi na porti usred ničega, nitko nije došao postavljati pitanja. Tu i tamo poneki bi znatiželjni susjed zavirio prema ploči s opisom radova i potom produžio dalje niz ulicu.

,,Dobar dan! Dokad ti misliš ovdje čuvati ovo smeće?“ Obojica su pogledala prema velikoj rupi iz koje je već počelo rasti šipražje.

Rikardo je zastao, nije znao kako odgovoriti ovome neumjesnom starcu. Zapalio je cigaretu i tek mu onda odgovorio, uvijek je to radio kako bi si kupio više vremena za smišljanje odgovora i prevođenja na hrvatski.

,,Plan je do kraja iduće godine.“

,,TO isto ste rekli i PROŠLE godine. Već je sve trebalo biti GOTOVO. Tu nam dovode ovakve strance poput tebe u našu ulicu.“

Rikardo je samo gledao za njim dok je ovaj odlazio. Čulo se ,,krrrc“. Zatim još jedan ,,krrrc“ i malo kraći „KRC“. Starac je namjerno kolicima prelazio preko oraha kako bi ih zdrobio. Vrane su sretno doskakutale i jele plodove skrivene u tvrdim ljuskama. U znak zahvalnosti, jedna mu je sletjela na rame, a on ju je nervoznim pokretom ruke odgurnuo sa sebe.

Ako ništa, pomislio je Kardo, barem je ovaj zločesti, jezivi starac nahranio vrane. „Istina, možda je ovaj posao samo nečije pranje novaca, možda stvarno nikad neće sagraditi ništa ovdje, a ja ću svakog dana čuvati ovo prazno zemljište. Možda na ovome mjestu izraste šuma u koju će doletjeti na tisuće vrana željnih novih oraha, a ja ću živjeti u kućici usred ničega, okružen vranama i gore i dolje. Toliko sam se trudio da pobjegnem od papiga iz svoga rodnog grada, a na kraju su me dočekale njihove crne blizanke“, razmišljao je Kardo u sebi dok se svuda oko njega čulo „krc“.

________________________________________________________

VALENTINA MAVRETIĆ rođena je u Rijeci 1993. godine. Pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu završava preddiplomski i diplomski studij Dramaturgije. Dobitnica je poticaja za književno stvaralaštvo Ministarstva kulture za zbirku kratkih priča; raznih scenarističkih poticaja Hrvatskog audiovizualnog centra za filmske i TV projekte (“Uho”, “Mama je kriva za sve”, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”) i Nagrade „Marin Držić“ za dramski tekst “Kod Peregrinovih”. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela. Živi u Zagrebu s obitelji.
“Ljuljačka“ (Ocenamore, 2024.) njezina je prva zbirka kratkih priča.

PROZNI ZAPISI DARIJE ŽILIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “TORBE ZA KRATKA PUTOVANJA”

proza

PLOVDIVSKE TREŠNJE I JAGODE SA SOFIJSKOG BAZARA

Trešnje, razgrnute na stolu u središnjoj plovdivskoj ulici. Kupujemo.
Srpski prodavači bacaju koštice slavenstva na pločnik, da ih pokupimo kao bisere, i odemo u dan s mirisom bugarskih ruža.
I crvenim plodovima koji u hotelskim sobama se rasprostiru pokraj velikih kreveta s brokatom. I nakon jutarnjih šetnji, pjesnikinje ptice zoblju svoju hranu. Da se obnove.
Jagode s bazara u glavnom gradu, meke i mirisne, za nova putovanja, pranja u čekaonicama zrakoplovnih pisti, nakon životnih turbulencija.
Nekad sam pisala o divovskoj jagodi pjesmu, i zamišljala da se u noći te iste jagode pretapaju u sok. I da je ljeto vječnost.
Dok danas jedem mnoštvo jagoda i malina i pišem o Galešnjaku, arhipelagu zaljubljenih, svježina crvenog voća prolazi kroz moje prste i dišem mirno, sa sjećanjem na bugarski svagdan.

***

SAPUNI

Malo mjesto Golyazi, na poluotoku nedaleko Burse, gdje je bila kuća za pisce, tijekom tjedna bivalo je pusto. Ulicom iz koje se od kuće do glavnog gradskog trga moglo doći za svega desetak minuta, prolazili smo svaki dan. Tijekom tjedna mjesto je imalo svoje uobičajene rutine. Cestom bi prolazili psi, stanovnici, poneki auto ili bus koji bi svaki sat vozio za Izmir ili Bursu. Na štandovima su starije žene prodavale jaja, poljoprivredne proizvode svih vrsta, neke bi na velikim zamašćenim kotlovima pekle pite nalik uštipcima. Neke su trgovine bile zatvorene, no ona s drangulijama nikad. Magnetići, torbice, šalice. Šetali smo svaki dan tom cestom, čak i kada bi išli do Burse, i to cestom bez pločnika za pješake. No nije on niti bio nužan, jer promet nije bio gust, auti su povremeno prolazili, a vozači su pazili na pse i djecu. No već u petak, a posebno vikendom, to se mjesto mijenjalo. Odjednom bi došli turisti iz grada na vožnju jezerom, na objed uz jezero, da vide crkvu s početka dvadesetog stoljeća, zaštićeni spomenik kulture, stoljetno drvo, ili ostatke antičkih tvrđava i teatar. Tada bi se na glavnoj ulici pojavili brojni štandovi s voćem, bile su tu murve, trešnje, šljive, obrtnički proizvodi, predmeti od tkanina, kamp prikolica sa sredstvima za čišćenje. Otvorili bi se tijekom tjedna zatvoreni dućani, ponekad bi zvuk trube ili žive muzke čuo se uz našu kuću koja se nalazila blizu grkokatoličke crkve, raritetnog kulturnog blaga. Jedne subote tako sam, očarana mirisima i bojama, kupila više većih sapuna od žene koja ih je izložila. Nisu bili skupi, kao što je uostalom sve jeftinije u Turskoj. Birala sam ih po bojama, od manga, do kokosa, ruža, samo sam izbjegla lavandu. Prodavačica je bila sretna, poklonila mi je i mali, lijep magnet kao suvenir. Kad je prošao vikend, nestale bi te kulise, i taj štand sa sapunima, a ostao je tek jedan s trešnjama na putu prema Bursi. Za putnike namjernike. I sve se činilo kao filmska čarolija.

***

MLIN

Mlin u Golyaziju, pravi donkihotovski. Stoji sam, dvjestotinjak metara cestom je jezero. Mlin kao da je podsjetnik na neki vlastiti oblik borbe protiv vjetrenjača, koji zauvijek ostaje u srcu… Kao minuli aktivizam. Jezerom plove opet brodići, sve do šaša, preko 400 000 vodenih ptica živi tu. Da, dobro ste pročitali. I sav taj divlji svijet, jezero s najviše lopoča… Limunada i  priče o novim prijevodima, o ljepoti rukotvorina, o miru i povoljnom životu u Turskoj…

***

IZRAELSKI DORUČAK

Malo sira i rajčica, paprika i kruh, ili samo mrvice. Na balkonu su ptice i pogled na dvorište. A u sobi blagujemo, ispred nas papiri s pjesmama i velike sunčane lopte koje ulaze kroz prozor. Na stropu zaustavila se kabala u najširem smislu, svako biće dobiva svoj znak. Ja te promatram sa zahvalnošću. Fokus, fokus i eto, sad mirno jedemo sir i zamišljamo kako će se te pjesme sabrati  u zbirku i prebrisati godine gorčine i buđenja. Sjećam se: netko je opsovao Boga u sinagogi i zaspao. Biblijske žene tu su sa nama, mi ih pozivamo za stol, da ostanu sa nama i do podne sanjaju. Pa se onda sve skupa prepuštamo danu koji pršti iz obližnje fontane.

***

ZVUKOVI

Zvuk alarma dok prolazim kroz radar na aerodromu.
Grudnjak je okidač. Treba ga maknuti, govori mi žena dok rukama prelazi po mom tijelu. Trebala bih hodati samo u košulji, pustiti grudi da vise kao velike naranče, dok još nisu napustile jedrost svadbenih kolača.
Zvuk molitve ujutro, ezan uvečer, kraj jezera na kojem žene odjevene odlaze u vodu, hoće li ih tkanina potopiti na dno? Ili će isplivati kao pamučne krpe ispale s palube kruzera? Zvuk tijela koje se baca u Crni Drim u središtu grada, moguće je doplivati do periferije, slijedeći ribe koje plivaju brzinom svjetlosti.
Zvukovi jezika koji se miješaju dok se ista pjesma čita u više prijevoda, kao rukavci rijeke, ulazi poezija u širinu jeguljinih gnijezda, i potom pliva pliva, sve do oceana, do Tel Aviva, ili američkih daljina, Filipina. Naočigled.

***

JEZERO

Pet žena s pokrivenim glavama, sjelo je u kafe blizu jezera. Smijale su se, pričale. Kasnije smo ih vidjeli na pramcu izletničkog broda. Kičasto zlatni, s ornamentima, fingirajući kraljevski brod, plovio je sa tim ženama prema drugom otoku. Naš brodić klizi prema šašu i lopočima, patkicama, i vraća se potom na mjesto s kojeg smo isplovili. Iz daljine, vide se ruševine još iz starogrčkog vremena, kuće sagrađene od kamenja koje je ostalo od tih rastvorenih bivših kula. Jezera su mirna, idealna za lakističku, romantičnu poeziju, za inspiraciju koja dolazi odmah. I te ribe koje je prodavač izvukao na kamen, duge i šiljate, i ti šareni dućani puni svega, šećerne džamije, svuda stvaraju dojam bajke, davnog vremena iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Jezero je voda koja okružuje otok koji je povezan mostom s kopnom, a život teče u obliku hoda visoke čaplje, uspavanih pasa i lemonate, odličnog pića uz tursku kavu. Mlijeko kao dodatak ne postoji. Ali prisutno je u mitu o Hadrijanu, Apolonu, jer kažu, ovo je njegova prapostojbina, i svim božanstvima, zemaljskim i onim nadnaravnim koja nose iskonsku transcendenciju, kao početak života…

***

WHERE THE BLACK ROSES GROW

Prije nepunih mjesec dana, jezero Halfeti. Potopljene kuće. Odvjetak rijeke Eufrat. Početak civilizacije. Ili njezin kraj, u blizini je sirijsko turska granica. Na jezeru brod na kojem trešti folklorna muzika i miriše prženo meso. Začas može biti potopljen. Kao kuće koje su nekad stajale čvrsto na tlu. A sad su dio vodenog, neljudskog svijeta. Na vrhu jedne od njih, obnažujem se do pasa, i gledam planine koje me okružuju. Nijeme svjedoke ženskog počela i ne tako davne povijesti…

***

JESENSKO LIŠĆE

Plitvice su najljepše ujesen, rekao je brat. Crveno, zeleno, žuto lišće. Onda je zavrnuo rukave i u podrumu popravio prespori bicikl. Sad će opet letjeti preko ulica. Sve do zime i leda, tad će kotači postati spore pahulje. Od jesenjeg lišća djeca stvaraju kolaže, lijepe list po list, nastaje kompozicija. I takva slika s umetnutim tkivom na papiru, može nastaviti život u stvarnosti.Jesen boji lišće crvenom. Ta boja se uz zelenu i žutu čini kao ugasli plamen. Kao nikad dovršena revolucija. Jesenji pločnici imaju podove od lišća koje je već u ljeto počelo otpadati s grana. Ljetos, suho lišće prekrilo je zelene livade i činilo se da je rujan blizu, čak i u lipnju. Lišće će letjeti ponekad, ležati, spavati, u kapilarama će se širiti tmaste boje, kao one na vunenoj kapi koju je isplela baka. Tamna trešnja oko vrata. I početak crne melankolije. Od koje srca više neće stradavati.

***

ANYTHING GOES

U gepeku kabrioleta sakrile su se crvene čizme, zlatne potkove i šal nalik onom od kojeg je stradala Isadora Duncan. Šaren i svilen. I vetar je puhao. I zvuci najnovijeg folka su se razlijegali ulicom, onog melosa koji je spandžan s kompjutorskom sferom, pa se širi Svemirom nalik virusu koji ne prestaje. Kič i krunica, davna barunica, dvorac Castelli i sve to se vrti ukrug oko nas. Anything goes. Možeš saviti kičmu i baciti rukavice pumama, svi će odlepršati u noći na krov novog vala da čekaju dah prošlog vremena. Jer na reveru revolucije još stoje pjesme i himne o svijetu bez pjega, o zidu i sumraku, o potoku koji teče usred nove civilizacije. Je li u tome spas?!

***

DOBRO I ZLO (PARABOLA O PISANJU)

Jutros je gomila ljudi sjedila na tratini blizu šume. Na tlu je bio veliki nož.
Sveta nedjelja. Pred mnoštvom jedan jedini covjek. Sjede oko njega u krugu oni koji trebaju donijeti odluku: je li on Dobar ili Zao? U maloj rijeci pršte odrazi umornih ljudi. Bacaju se i praćakaju sitni identiteti, kao ribice. Ako uhvatiš jednu, poznaješ krucijalnu razliku. Je li čovjek Zao? Je li poezija nadrasla tjelesnu hrestomatiju? Na poljani ostaci novina, pokidane strane i olovna slova. Sadrže li istinu? Ili su samo mokri papiri bez ikakve spoznaje? Sjedi gomila, na roštilju peče se mlado meso. Nož koji treba rasjeci Dobro od Zla, malo se zaoštrio, pa onda upao u vodu. Bačen zrakom Sunca, apolonijskom sjetom, prepolovio se napola. I ostao na dnu zatečen. Čovjek je bio slobodan. Kao umjetnost, onkraj Dobra i Zla.

_______________________________________________

DARIJA ŽILIĆ rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (povijest/komparativna književnost).

Objavila je:

– Grudi i jagode, pjesme, AGM, Zagreb 2005.
– Pisati mlijekom, ogledi, Altagama, Zagreb 2008.
– Grudi i jagode, pjesme, AGM, 2009.
– Pleši, Modesty, pleši; poezija; Algoritam, Zagreb, 2010.
– knjiga je 2020. prevedena na makedonski
– Muza izvan geta; ogledi o suvremenoj književnosti; Biakova, Zagreb, 2010.
– Paralelni vrtovi; intervjui sa piscima, znanstvenicima i aktivistima
iz Hrvatske i regije; Shura publikacije, Opatija 2011.
– Nomadi i hibridi, ogledi o književnosti i filmu, Biakova, Zagreb, 2011.
– Tropizmi, ogledi, Meandarmedia, Zagreb, 2011.
– Omara, kratka proza; Biakova, Zagreb, 2012.
– Tropizmi 2, ogledi o poeziji i prozi, Litteris, Zagreb, 2013.
– Klavžar- kratka proza, Biakova, Zagreb, 2013.
– Tropizmi 3 – kritike i eseji, Litteris, Zagreb, 2017.
– Svanuće, poezija Biakova, Zagreb 2019.
– Sarajevski fragmenti, proza, Buybook, Sarajevo, 2020.
– S rubova ekrana, poetska proza, Štajergraf, Zagreb, 2021.
– Prsti i prerije, pjesme, Litteris, Zagreb, 2021., prevedena na makedonski jezik 2022.
Tropizmi 4, kritike i ogledi, Biakova, Zagreb, 2021.
– Sol zaborava, Štajergraf, Zagreb, 2023.

Nagrade:

– Nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini)
– Nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011.
(za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”)
– nagrada Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Plovdivu

Piše poeziju, kritiku i esejistiku, bila je dugogodišnja je voditeljica programa „Mama čita“ u Multimedijalnom institutu u Zagrebu (u kojemu su sudjelovali brojni pisci i aktivisti iz tzv. regije).
Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue, bila je stalna suradnica na Trećem programu Hrvatskog radija, u emisijama Riječi, riječi, Lica okolice i u Bibliovizoru, voditeljica književnih tribina, urednica brojnih knjiga, urednica u časopisu Riječi.
Sudjelovala na književnim festivalima i susretima u Francuskoj, Poljskoj, Slovačkoj, SAD-u, Bugarskoj, Turskoj, Iranu, te u zemljama tzv. regije. Dobitnica novinarske stipendije NRW Kultursekretariata iz Wuppertala i jednomjesečne stipendije „Absolute modern“u Skopju. Organizatori su bili Goten Publishing i Traduki mreža, te nagrade Društva slovenskih pisatelja (jednomjesečna stipedija u Ljubljani) i PEN-ove nagrade jedomjesečna stipendija za boravak u Sarajevu. Dobitnica priznanja HTUP-a za hrvatsko-tursku suradnju.

Prijevodi suvremene američke, slovenske, turske, britanske i arapske poezije objavljeni su joj na Trećem programu Hrvatskog radija, te u časopisima Tema, Književna republika i Riječi. Prevela s engleskog knjige Orhana Kemala, Tozana Alkana, Leyle Karachi, te uredila i prevela „Izbor suvremenog arapskog ženskog pjesništva“, u izdanju Shura Publikacija

Pjesme su joj prevođene na talijanski, slovenski, slovački, makedonski, turski, njemački, albanski, slovački i engleski jezik. Objavljene u časopisu Consuequence i Sententia u SAD-u, u knjizi „Voci di donne della ex Jugoslavia“ (prijevod Bojane Bratić), Catania, 2010., te u zborniku „ 2010 L annuario mondiale della poesia“(uredio Fausto Ciompi). Zastupljena je prilogom o ženskoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj u „A megaphone: editors Juliane Spahr i Stephanie Young), Chainlinks, SAD, 2011., te u antologiji hrvatskog pjesništva „Surfacing“, u izdanju Harbor Mountain Pressa.

KRATKA PRIČA MILANA ŽIVANOVIĆA: RELJINA SOBA

proza

Bilo je to pre skoro šest godina – 31. avgusta 1989. godine. Sećam se jer je baka baš tog dana punila sedamdeset godina. Sedela je na fotelji u dnevnoj sobi – siva kao mrlja od buđi. „Stanko!“ – tako joj se zvao pokojni brat – vikala je sve dok ne ostane bez glasa „Vodi me kući, Stanko!“ Niko više nije ni pokušavao da joj objasni da je već kod kuće i da tu živi od 1962.

„Uvek traže majku, brata, sestru“, rekao je lekar kad je poslednji put došao, „Ništa valjda nije sigurno kao detinjstvo. Pa se vraćaju tamo, sve dok se ne zaglave u uspomenama. Posle nema nazad“. Nakon toga sam često razmišljao o tome u koji bih se dan ja vratio. Nikad nisam uspeo da smislim. Znam u koji ne bih.

Relja je tog dana došao na ručak kao da je to najnormalnija stvar na svetu. U stvari došao je u vreme kad ručamo, nisam siguran da se tu našao zbog hrane. Ne znam kad je otvorio vrata. Majka je babu hranila supom, otac je bučno srkao dok su mu valjuškasti rezanci visili s brade kao da je džungla. Mršava prilika je došla do stola, izvukla tešku stolicu i sela. Niko tu nije smeo da sedi. Osim njega, to je bilo njegovo mesto – sad je visio nad stolom, kao krpa kojom čistimo špajz.

Na slepoočnice mu se nahvatala plesan – jedna veća tačka i više sitnih, crnih kao katran. Osim toga je izgledao isto, bar mi se tako učinilo. Onda sam ga pogledao u oči. Pre mu je u uglu desnog oka uvek titralo nešto veselo, sad je bilo prazno. Osim zenice koja je poput crne rupe gutala sve u šta je gledao, i tamnozelenog irisa, ništa. Isto tako i levo – kao da gleda ka unutra, u neki drugi svet u kojem nema razloga za veselje.

Kad je seo, majka se trznula. Ipak je nastavila da pomera kašiku, dok je baba zevala kao gladni ptić. Pošto je završila s hranjenjem, ustala je i otišla u Reljinu sobu. Prvo je iznela kutije koje su se tu vremenom nakupile, onda se čulo šuštanje čaršafa. Potom je došla do Relje i spustila mu ruku na rame. Ustao je kao po naredbi. Kroz otškrinuta vrata sam video kako mu svlači nogavice s mršavih nogu. Izašla je, zatvorila vrata i dvaput okrenula ključ.

Sutradan sam bio naročito ponosan na novostečenu veštinu čitanja. Išao sam po kući kao uzbuđena muva i čitao sve što mi padne pod ruku – recept za kolač svekrvine oči, TV program, poruku koju je otac ostavio kad je krenuo na posao (Ne diraj auto!), novine. Pažnju mi je privukao pasus uokviren crvenom olovkom:

Relja nije mogao da zna kako će ljudi dočekati njegovu bolnu iskrenost. Verovatno nije ni naslućivao da bi mogao da postane „društvo za izbegavanje“. Jer, imati HIV za mnoge je značilo samo jedno – sklanjaj se da se ne zaraziš. Relja se hrabro uhvatio u koštac sa predrasudama i neznanjem koje je vladalo kada je reč o opakom virusu. Rešio je da se bori. Lavovski.

Majka mi je prišla s leđa, nisam je ni osetio. Besno je zgrabila novine, tako da su na trenutak zaličile na zaklanu kokoš – video sam jednom kako se bez glave batrga po dvorištu i maše krilima. „Gubi se!“, rekla je odsečno. Baba je sedela u fotelji i ljuljala ćebe zamotano u valjak, Relja je ječao kao sirena za uzbunu.

Dani su prolazili, niko nam nije dolazio. Roditelji su se ponašali kao da Relja ne postoji – prvo su zelene patike s rupama u kojima je došao bacili u smeće – video sam kako leže na gomili ljusaka od krompira, pomirene sa svojom sudbinom. Onda su sklonili sve fotografije. Potom su još češće zaključavali vrata od njegove sobe.

„Ovo je Dunja“, rekla je majka kad je jednog jutra u dnevnu sobu ušla visoka devojka plave kose, „Došla je da pomogne“. Kad sam joj zatražio čašu mleka rekla je „beži, bre, mali“ i otišla u Reljinu sobu. Kasnije sam čuo kako mu nešto govori, posle i kako plače. Jedva da je izlazila odatle – samo da uzme nešto iz frižidera i da se istušira. Otac i majka nisu s njom razgovarali, bar ih ja nikad nisam čuo.

„Dobro je što ništa ne pamti“, čuo sam oca jedno jutro, „Da je drugačije opet bi morala da se rveš s njim. Ovako će u toj svojoj izmaglici da sačeka čamac za preko“.

„Nije baš da ništa…“, rekla je kad ju je prekinuo.

„To neću ni da čujem!“, zalupio je vrata za sobom.

Nigde nisu išli, iako ih za Relju odavno niko nije pitao. Samo je teča jednom rekao „meni je to bolesno“. Izgovarali su se da ne mogu da me ostave samog s babom, jer može da joj dođe ono njeno. Ruku na srce, nikad joj nije ni odlazilo, bila je mirna – kao zbunjeni oblak iznad pustinje.

„Možda ne bi bilo loše da izađete malo“, rekla je Dunja majci jedno popodne.

„Ma gde…“

„Verujte mi, biće vam bolje“.

Nije joj trebalo mnogo da nagovori oca, jedva je čekao da ode negde gde dan ne počinje sa potrošenim mozgovima. Tako ih je zvao. Spremili su se brzo, za njima je ostao oblak duvanskog dima pomešan s kiselkastim vonjem kolonjske vode.

Čim su izašli, Dunja se uzvrpoljila. Vrtela se oko prozora, onda je otišla do vrata. Priljubio sam se uza zid između moje sobe i predsoblja tako da me ne vidi.

„Ajde“, šapnula je i u kuću je ušla krupna senka.

Kad je stao pored lampe, video sam da mu je lice neprirodno belo. Kosa mu je zbog toga izgledala još tamnija, kao ilustracija iz neke knjige o duhovima. Otišao je za Dunjom u Reljinu sobu. Polagano sam prišao vratima koja su ostala odškrinuta.

„Sami smo?“, pitao je posle kratke pauze.

„Mali je tu. I baba – ali ona ko da nije. Slobodno…“

Stranac je kleknuo kraj Reljinog kreveta. Video sam kako mu dlanovima obuhvata šaku i prinosi je svom licu. Relju nisam video, ali sam po ječanju koje se promenilo shvatio da ga poznaje. Muškarac je počeo da plače. Isprva tiho, onda sve glasnije. Učinilo mi se da neka sila nadire od njih, kao topao vetar od kojeg može da se poludi.

Kad sam osetio bol u stomaku, otišao sam u dnevnu sobu. U video rekorder sam ugurao traku Nindža kornjače 13. Na ekranu se pojavila metalna, loptasta skalamerija, a potom i ružičasti mozak. Uzeo sam daljinski, pritisnuo dugme sa oznakom plus i pustio da linija na televizoru ode do kraja. Krang je pretio svojim piskavim glasom. Iz dubine kuće je dolazilo nešto teško, masno, prigušeni urlik koji ništa nije moglo da nadjača.

__________________________________________________________

MILAN ŽIVANOVIĆ rođen je 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. do januara 2024. u XXZ magazinu gde je uređivao književnu i LGBTIQ+ rubriku. U Optimist magazinu radi već tri godine.

KRATKA PRIČA ALEKSANDRA PETROVIĆA: JUTARNJA KAFA

proza

Gospođa Vedrana je još uvek u postelji, iako je letnje jutro već odavno osvojilo njen neveliki stan. U poslednje vreme imala je sve manje volje da ustane. Vrućine i vlažan vazduh oduzimali su joj i onu mrvicu snage preostalu posle loše prospavanih noći.

Zurila je neko vreme u tapete uvijene po ivicama, izbledele od sunca i kuhinjskih isparavanja. Na zidu je visilo trideset šest kalendara. Centralni deo zauzimao je onaj za tekuću godinu s fotografijama mačaka. Ostali su okačeni hronološki. Pored trodelnih kancelarijskih, sa crvenim obeleživačem, ima i manjih, sa cvetnim motivima, reprodukcijama slika, pejzažima, fotografijama gradova. Datumi su precrtani crnim flomasterom.

Kapljice znoja klize niz krivudave linije staričinog lica, slivajući joj se ka vratu. Okreće se ka ventilatoru koji je sinoć uključila. Na trenutak se zatalasa Vedranin svileni kombinezon i paperjasta kosa sedefastog preliva. Ona zatvara oči i uživa u naletu hladnog vazduha.

Starica se konačno uspravlja, oslanjajući se rukom o jastuk. Bosa odlazi do kuhinje i s radnog dela uzima papirni ubrus. Briše njime čelo, a zatim ga blago tapka po obrazima. Baca papir u kantu za đubre i seda za trpezarijski sto.

Na suprotnom kraju stola otvoren je registrator u koji se slažu providne fascikle, popunjen do polovine. Pored njega naslagane su istrgnute stranice sa čituljama iz dnevnih novina. Vedrana uzima prvu s gomile. Reckavim makazama seče veliku umrlicu. Duboko udahne i tužno izdahne. Na crno-beloj fotografiji je portret mladića: blago iskošene glave, oštrih crta lica, razdeljak s desne strane.

Prisetila se njegovog zbunjenog pogleda dok je prekjuče razgovarala s njim.

I posle trideset šest godina naporne službe uvek joj je teško padalo kada je otpusnicu morala da napiše nekome ko je tek počeo zaista da živi. Tešila se time da je tu osobu poštedela muka kojima još niko nije zaista pronašao smisao. Uostalom, nije ona određivala pravila. Profili za obradu s datumom krajnjeg izvršenja stizali su direktno iz Centrale. Uvodila ih je u evidenciju, proučavala i određivala najpogodnije mesto i vreme susreta. Nakon što bi stupila u kontakt s kandidatom pokazivala bi mu mrlju razlivenog mastila na papiru, pitala na šta ga podseća i zapisivala ono što bi rekao. Dugo je iz radoznalosti pokušavala da poveže sliku i odgovor koji su davali pozitivan ishod, ali bez uspeha. Svaki slučaj bio je jedinstven.

Kovertiranu dokumentaciju slala bi u pisarnicu Udruženja. Narednih nekoliko dana proveravala je osmrtnice. Nekada je obrađivala i deset slučajeva dnevno, sada jedva da je mogla da postigne dva. Zato je i podnela molbu za razrešenje. Po Pravilniku, odgovor je trebalo da dobije za sedam dana. Prošla su tri. 

U sve ovo, ušla je potpuno neplanirano, jednostavno se desilo. Mada, kada malo bolje razmisli, možda to i nije bilo tako slučajno. Dan pre nego što će postati udovica, na ručku im je bio Razvigorov kolega Dobrivoje. Kada su se rukovali na rastanku, primetila je da duže zadržao levu ruku na desnom ramenu njenog muža koji se, jedva primetno, stresao. Tek kasnije saznala je da je to bilo tradicionalno obeležavanje subjekta. Posle nesreće, dok su se lekari još borili za Razvigora, Dobrivoje je bio prvi koji je došao u bolnicu. Tada nije razmišljala o tome kako je saznao gde treba da se pojavi kada nikoga još nije obavestila, jedino joj je bilo važno da ne bude sama. On ju je i ubedio da, kada bude spremna, nastavi Razvigorov posao u njihovoj Organizaciji. Biće materijalno obezbeđena, a imaće i čime da skrene pažnju sa setnih misli.

Vedrana do tada, zapravo, nije tačno ni znala čime se njen muž bavio. Na prvom sastanku Opštinskog odbora dobila je plastificiranu karticu sa imenom i fotografijom kao iz lične karte. Na trenutak se začudila odakle im baš ta slika, ali nije imala snage da se dalje bavi time. Ljubazne mlade pomoćnice dale su joj i nekoliko priručnika koji su je uputili u strukturu, program, obaveze i pravila članova Organizacije. Posrednici, kako su sebe nazivali, bili su deo međunarodnog Udruženja. Osnovani su još u doba prvih plemena. Tada su, doduše, imali drugačiju, manje razvijenu strukturu. Jedini preduslov za prijem u članstvo bilo je da je osoba izgubila nekog bliskog i da kao zalog poverenja prizna svoj najveći strah. Zbog osetljive prirode posla kojim su se bavili obavezivali su se da će biti posvećeni ciljevima društva sve do sopstvenog biološkog kraja. S preletačima koji su, zavedeni lažnim sjajem večnosti ili ispravljanjem grešaka u ponavljanim životima, odlučili da istupe i pridruže se drugoj strani, surovo su se obračunavali. Toga nije bilo u knjigama, Vedrana je glasine čula tokom sastanaka povodom mesečnog pregleda učinka.

Pogledala je na sat. Tri minuta do osam. Uskoro će doći kurir da joj donese današnji spisak. Datum na pečatu kurirske službe morao je da se poklapa sa onim u izveštaju. Nadala se da će ovoga puta biti neko bliži njenim godinama. Bilo je manje neobično kada bi s njima stupala u razgovor. U prvo vreme, kao pripravnica, bila je stidljiva, ali vremenom se oslobodila. Bilo joj je važno da bude dobra u tome što radi. Kada je uspešno prošla probni period odlučila je da zadrži status koji je imala. Nije postala punopravni član sa svim prednostima i mogućnošću da je izaberu u glavni Odbor. Nju je zanimala druga vrsta moći. Ako nekome može da pomogne da za neko vreme odloži sopstveni kraj, onda će to i uraditi. Znala je da je njen uspeh relativan i da je to značilo da će radi zadovoljavanja neumoljivih brojki neko od kolega morati da štiklira više ljudi na svojoj listi, što mnogima od njih nije predstavljalo problem.

Otišla je do spavaće sobe. Spustila je bretele negližea i izmigoljila se iz njega. Iz ormana je uzela haljinu boje peska i navukla ju je preko glave. Vratila se do stola, zatvorila registre, uredno ih poslagala u plastičnu kutiju koja je stajala pored stolice. Opet je bila sva mokra.

Dobrivoje joj je, pre nego što je postao koordinator Zapadnog regiona, pričao kako je Razvigor, kao i on uostalom, bio vrlo slavoljubiv. Obrazovan, uporan i snalažljiv brzo je napredovao. Svi su se divili njegovoj posvećenosti i neverovatnoj energiji. Još kao početnik zalagao se za radikalan pristup. Svako odlaganje neizbežnog smatrao je produženjem agonije koja nikome nije bila od koristi. Zalagao se za ukidanje Odlagača i unosnije povezivanje pogrebnika i Udruženja. Pred odlazak na novi položaj, Dobrivoje joj je u poverenju rekao da je Razvigorov prerani kraj bio posledica anonimne dojave jer je prilikom prijave slagao koji mu je najveći strah. Nalog je došao neposredno od osnivačice. Bila je ćudljiva, tašta, ponekad nemilosrdna i potkupljiva, ali nije trpela neistinu u svojim redovima.

Vedrana se pitala zašto ju je onda Razvigor pozvao da mu se pridruži u vožnji ako je znao da će možda biti kobna? Ubrzo je shvatila da zapravo ne želi da zna odgovor.

Ponovo je pogledala na sat. Osam i četrdeset osam. Kurir nikada nije ovoliko kasnio.

Dok je stavljala džezvu na ringlu pitala se koji li će joj od kolega doći u posetu, i da li pije slađu ili gorču kafu.

_____________________________________________

ALEKSANDAR PETROVIĆ. Beograđanin. Pisac, učitelj kreativnog pisanja i putnik kroz vreme.

Objavljeni romani Zamak, Beogradska knjiga mrtvih i Kolaž za dvoje

Dramska minijatura Voz za Edenvil (po motivima iz romana „Zamak“) osvojila je prvu nagradu na konkursu Radio televizije Srbije za 2017/2018

Član Udruženja književnika Srbije.

Predavač na Kursu kreativnog pisanja A+ i individualni mentor kreativnog pisanja.

Predavač na radionici kreativnog pisanja (Koja je tvoja priča?) u Share Square-u. (avgust i septembar 2018)

Predavač na kursu pisanja kriminalističkog romana (februar-mart 2017) u okviru udruženja Baza Crna Ovca

Pohađao kurseve kreativnog pisanja kod prof. Zorana Živkovića, prof. Miomira Petrovića i Marije Ivanić. 

Završio kurseve Start Writing Fiction na The Open University, How to Read a Novel na The University of Edinburgh, Literature and Mental Health na The University of Warwick, Life Coaching Certification na New Skills Academy kao i Masterklas kurseve Margaret Atvud, Džejmsa Patersona, Džojs Kerol Outs, Nila Gejmana i Džudi Blum.

Ako nešto ne znam, izmislim pa zapišem.

Ljubitelj teorija provere i tajnih spisa.

Pobornik luksuza popodnevnog spavanja.

Obožavam britanski humor i mediteransku hranu.

Želja mi je da se okušam kao DJ na pustom ostrvu.

U stalnoj potrazi za savršenim bedekerom koji ću jednom i napisati.

Priča “Semafor” osvojila je drugo mesto na konkursu “Tragom Nastasijevića 2022” u Gornjem MIlanovcu

Priča “Mehurovi od sapunice” objavljena u zborniku priča “Zavrti točak V” (maj 2022)

Priča “Na pravom mestu, u pravo vreme” objavljena je u zborniku priča fantastike “Iza uma” (januar 2022)

Priča Katanac objavljena u zborniku Priče iz izolacije (januar 2021)

Priča Školjka objavljena u književnom časopisu Koraci (januar 2021)

Pesma Večiti objavljena u zbirci Tragovi pjesme Balkanske pjesničke unije 2020

Pesma Ko zna zašto je to dobro objavljena u zborniku Kiprijanov kladenac 2020

Priča Vanila objavjena u zborniku Crtice i reze 10 u okviru konkursa za nagradu Andra Gavrilović

Priča Lišće objavljena su u onlajn književnom časopisu “LIbartes” (decembar 2019)

Priča Vanila objavljena u zborniku Najbolja kratka priča Pirota 2019

Priče Jedinica i Bouvi objavljene u književnom časopisu Libartes (decembar 2018)

Priča Jedinica uvrštena u književni deo programa festivala Dev9t (jun 2018)

Priča Jezik uvrštena u zbornik Najkraće priče 2017

Priča Lutke uvrštena je u zbornik priča fantastike Svetovi u nama Udruženja nezavisnih pisaca

Tri kratke priče na engleskom jeziku Ecounter, Foreigners i The Smile uvrštene su u zbornik takmičenja Once upon the Balkans udruženja The Balkan Writers Project, a priča The Smile je ušla u finale i po njoj je urađen kratki film.

Priča Jutarnja kafa uvrštena u zbornik Festivala kratke forme Potpis u organizaciji Kulturnog centra iz Apatina (septembar 2017)

Priča Klikeri uvrštena u zbornik Putovanja nakraj noći udruženja Oksimoron

Priča Kiša uvrštena u WH Fanzin kratke priče na West Herzegovina festivalu No 15

Priča Oil rig objavljena na engleskom u okviru projekta The Balkan Writers Project

Priča “Potonuće” uvrštena u zbirku priča “Rečna kraljica, River Queen” u izdanju Narodne biblioteke “Ilija M. Petrović” iz Požarevca (2016)

Priča Koverat uvrštena u zbornik udruženja Oksimoron inspiran Kamijevim Strancem, 2015

Priča Bušotina objavljena u 16 broju časopisa za fantastiku UBIQ, 2015,  priča Jutarnja kafa u broju 17 (mart 2016)

Esej Preobražaj uvršten u zbornik radova Preobražaji udruženja Oksimoron 2014

Pohvala žirija za priču Kada pomislim na smeh na XXIII svetosavskom književnom konkursu, Knjaževac 2014

Objavljene priče u antologijama Najkraće priče 2002; U priči i okolo, Najkraće priče 2003 i Najkraće priče 2004, u časopisu Akt 2007. god.

Pisao kolumne za portal Black Sheep i Wannabe Magazin

KRATKA PRIČA GROZDANE POLJAK: MANISTRA

proza

Svaki radnik bi me dočekao istim pitanjem: “Ko je tebe rodio, lipoto?“ prilikom dolaska po alat koji se nalazio iza mojih leđa.

“Ja sam tatina”, odgovarala sam s strpljenjem, nepromijenjenim riječima, sramežljivo sjedeći na stražnjem dijelu kamiončića na kojem su prevozili šljunak za nasipanje cesta po otoku.

“Da, tatina!”, smijeh se prosipao između zvukova strojeva i nabijanja šljunka. Prekriveni oblakom sitnih čestica i natopljeni znojem, radnici su štitili svoje glave od vrućih sunčevih zraka šiltericama koje su nosile oznaku poduzeća u kojem su radili. Promatrala sam njihovu užurbanost do određenog stadija, a kako su odmicali dalje, moj interes je jenjavao. Žvačući dio sendviča, lupkala sam nogama po vozilu, i čekala da se sve već jednom završi.

Nakon vožnje koja je isprekidano prolazila, udisanja zraka natopljenog prašinom i otiranja vlažnih ruku, ubrzali smo ritam. Odvezli smo se po vrećicu rogača, pokušavajući dosegnuti izgubljeno vrijeme.

Rogači su bili neizostavni dio obroka, zamjena za slatko ili kolače koji su ionako rijetko bili na trpezi.

Dan je ubrzano odmicao, kao i mi. Pejzaž se razlijevao na staklu, more je nestajalo u daljini, a pjesma cvrčaka se gubila među kamenčićima ispod kotača.

Na povišenom dijelu imanja, kućica u zagrljaju par trsova vinove loze pružala nam je daleki pogled na nekoliko starih maslinika. Ugodni vjetrić njihao je prostrti stolnjak s uzorkom trešnje.

Sjedeći vani uz čašu soka, jedva sam se suzdržavala da ne povičem “ajmo već jednom ća”, slušajući beskonačne jadikovke dosadnih priča.

Nisam mogla smiriti noge, pa sam udarajući u nogare stola i samu sebe iritirala. Međutim, to nije ometalo domaćine da još s većim žarom nastave:

“Iz mista su judi uvik hodili ća, zošto svit grie iz mista? Školovanje, posol, iz vega ili nega rozloga odlučili skupiti kufere. Naši nounoti su bili težoki, imali su jednostavan život. Kad rodiš naporno, ko času oni rodili, onda i živeš jedon, možda ne lagan, ali iskren život. A če lipje od tega? Diguod i ne primijetiš koliko su lipi bili dobri stori doni dokli ne pasodu. Jo mislin da je već dovoljno vrimena pasalo, triboš imat niki plon, a čaćeš. “

Nakon što su secirali svaki detalj lokalnih priča nekoliko puta, počeli su pokazivati interes za mene.

“Vo lito ostani s nama, nimamo dice, ni fameje, sve ćemo ti ostavit.”

Protegnula sam ruke prema tatinim nogama, potežući ga za nogavice. Nimalo nisam željela ostati s tim starijim ljudima, koji su vjerojatno bili mlađi od mene sada.

“Juhuuu!”, uzviknula sam, kad smo napokon ponovno sjeli u auto. Najradije bih, kao indijanci iz western stripa, poslala dimni signal s tog brijega: “Mi smo krenuli. Puf (jedan kratki oblačić) i Za-gor-te-nay već bi bio spreman na jednom drvetu u dubini Darkwooda.“

Kasno smo stigli do imanja u središtu mjesta.

Unatoč još uvijek nesnosnoj vrućini, ispod svodova samostana širila se svježina, ne narušavajući mir i tišinu.

Otac me je pogladio po glavi i rekao: “Vidimo se, Elizabeta.” E na kraju izgovora se rastegnulo kao i dan koji je bio na izmaku.

Ugurao mi je u ruke morskog konjića i još jednom mahnuo svima. Stajala sam između časnih sestara zatvorenih šaka.

Ranim jutrom, dok su se prve zrake svjetlosti izvlačile iz mraka, teta je češljala kosu sjedeći na krevetu do mog. Pospanim pogledom, raščupanih pramenova od okretanja, pratila sam njene pokrete. Uhvatila bi moj pogled i smijala se kao da padaju kišne kapi zvončića, a onda bi se ti zvončići razbili o zidove i rasuli poput sočne lubenice.

“I časne sestre imaju kosu “, rekla je, skrivajući debeli sloj ispod redovničkog vela.

Još topla od sna, obavijala sam joj ruke oko vrata.

Dok su one tiho izgovarale molitve u maloj kapelici do samostana, visoka vrata cvilila su u ritmu pucketanja starog drvenog poda pod mojim sitnim stopalima. U polumračnoj sobi naguravala sam tanke, sitne latice hostija u usta. Birala sam one nepravilnih oblika ili ostatke od rezanja. Topile su se kao pahulje snijega, bez ikakva okusa. Samo bih cmoknula jezikom, i nestajale bi u dubini ždrijela.

“Eta ga vraže”, bunila bi se časna koja je tog dana brinula o meni. Moje opetovane vratolomije – preskakanje, valjanje i puzanja po oblim stepenicama Gospe od Karmela – zadavale su joj brige, iako se nije ljutila. Nakon završetka mise, vodila bi me u kamene kuće gdje bismo čistile prašinu sa školjaka nanizanih u lančiće. Klokotale su i zvonile poput laganih valova vjetra s mora.

Hodajući ulicama mjesta, pričala mi je zanimljive priče, sasvim drugačije od priča onih staraca kod kojih smo bili tata i ja.

Kad bismo se umorile od vrućine i hodanja, zaposjele bismo mali traktor, kojim su se služile za poslove na imanju. Oko nas, širom raširenih krila, trčale su kokoši uplašene od štektanja stroja. Djeca iz obližnje kuće gledala su nas s zavišću.

Ponekad, koračajući prema blagavaonici, susretala sam sijede ljude izgubljenih pogleda – neki u kolicima, a drugi već umorni od života čekajući obrok u svojim sobama. Miris jela iz blagovaonice dopirao je i do najudaljenije sobe. Prostorija je bila prostrana, s dugim drvenim stolom smještenim u sredini. Police na zidovima krasile su tegle začinskog bilja i nešto pribora za jelo okačenog na kukice.

Ljeto bi bilo savršeno da tog popodneva nije bila na meniju manistra.

Farfalle, možda mafalde, začinjene umakom i školjkama.

Na verandi, nakon svakog obroka, odvijalo se neobično, gotovo kazališno, božanstveno druženje.

U sjenci, zavaljene u naslone stolica, slušale su bujice riječi koje su izvirale iz mene, ubacujući se između njih šalama. Ponekad nam se pridružio i župnik, no nisam ga smatrala zanimljivim; jednostavno je bio osoba koja voli lagodan život, ispijajući vino na oltaru i uživajući u plodovima njihova rada.

Tog popodneva, prije nego što je otac stigao, mlada časna me je razveseljavala škakljanjem, trbuh me bolio od previše smijeha. Klizeći sa stolice do poda, uvijala sam se kao riba na dnu kaića. Hvatala me za ruke i vrtjela kao da sam na ringišpilu, i moj svijet je eksplodirao, rastegnuo se, lomio pod nogama, uvinuta pašta prijetila je da izleti iz tijela.

“Ajme, bila je ka sir, pusti je sada. Duša će joj isplivati vanka”, upozoravale su je ostale podižući se iz naslonjača.

Savinuta tjestenina mi je dolazila do grla i vraćala se natrag, praveći sićušne tamne grudice u glavi.

Mučnina me gušila poput mračne sjene, bljedilo je odvajalo od stvarnosti, a slabost je prožimala svaki dio mog bića. Znoj je klizio niz tijelo, stvarajući hladne kapi na koži. Osjećaj propadanja vukao me prema bezdanu, kao da tonem u tminu iz koje nema povratka. Svaka misao o netom pojedenoj hrani izazivala je gađenje, a mučnina se vraćala s još snažnijom silom, kao val koji nemilosrdno ruši obalu.

Moje posljednje sjećanje, tamna točka na kraju ljeta.

U sobu, svjetlost prodire kroz gusto zatvorene škure, stvarajući titrave sjene koje se umnožavaju i rasprostiru po plafonu i zidovima.

Pratim ih dok se polako budim i dugo ostajem u krevetu.

Budućnost još nije stigla: Elizabeta nije ostala nijema i zauvijek okačena ispod njegovih sklopljenih kapaka bez snova. Morski konjić nije postao pepeo u dubini našeg doma.

Moja soba je tiha oda reda i urednosti.

U njoj se osjećam dobro, bez crnila ili gustih sjena koje bi me povlačila prema dnu. Misli su mi uredne, posložene poput zraka svjetlosti na bjelini lancuna. Miris iz blagovaonice poziva me na marendanje, molitva je već odavno završena.

Veselim se ponovnom proživljavanju događaja iz mojih otočkih boravaka, iako me još i danas uhvati mučnina pri pomisli na paštu leptirastih oblika. Mozak je trajno pohranio simbiozu manistre i školjaka.

__________________________________________

GROZDANA POLJAK rođena je 1970. u Sinju. Nakon završene škole u Splitu seli se u Zagreb gdje i sad živi i radi. Poezija i proza su joj relaksacija i uglavnom ih piše za sebe, kako neki događaji iz njenog života ne bi bili zaboravljeni.

KRATKA PRIČA HANADI SMAJIĆ: THE MISSING POEM

proza

Ljeto je već bilo na izmaku – osjetila sam bila kako polako meandriram iz onog psećeg tijela koje blesavo jurca, zaljubljeno u cijeli svijet, u kutove misli koji se hrane sjećanjima, minulim vremenom i krivicom. Nismo imale neki plan, a ni puno para. Rekla bih da smo imale jedna drugu, ali upravo će senzacija jula učiniti da se potrošim na svaki cvijet, pomirišem svako ćoše Zemlje i zaboravim da pripadam nekome. Otići ćemo negdje, mislila sam, svađe onih koje se vole u stanju su pomiriti sve distance svijeta. Sunce će polako da dobija zube, mi ćemo mu se ceriti u lice. Smijat ćemo se i živjeti od zaborava.
Ideja je stvarno i poprimila odraze, prvo odlučnosti, i same akcije naposljetku, pa sam cijeli august oponašajući Hello Kitty, u debeloj maskoti u jednoj dječijoj igranonici i na kraju mjeseca imala toliko da se otisnemo u zaborav. Imale smo po stotinjak eura, i ja još dva zlatna prstena. Otkad je baba umrla, mama je od njene staklene Gospe načinila stalak za nakit, pa sam spremajući ruksak, obesprstenila Gospu. Oprostit će mi Gospa, to su svakako njena posla – ukazati se pa nestati kao da te nikad nije ni bilo.
Sjele smo na noćni autobus za Beograd. Ona me gledala – pojma nismo imale na šta ovo treba da liči, ali smo obje znale da se želimo kotrljati što duže, ovako male ispod zvijezda, pa sam njen prijedlog da kupimo karte do Pala i prešutno nastavimo do Beograda, oduševljeno prihvatila. Tih pet-deset minuta koliko je bus stajao na Palama iskrcavajući torbe i njihove putnike, postalo mi je jasno da ovim putovanjem ne pokušavam ispeglati brazde, pomiriti daljine i ovu mučku tišinu bar iz mola u dur prebaciti. Opet sam bježala pred zakonom, u njemu tražila rupe, izmišljala svakojake svjetove samo da iz svoje glave pobjegnem pa i ovaj put kad me, kao da dopire izdaleka, a sjedila je do mene na sećiji autobusa, prenu njen glas koji mi sa oduševljenjem dobaci da je bus krenuo i da nam je, izgleda, plan uspio. Stvarno jeste, osvanule smo u Beogradu. Smijale smo se. I bilo je od srca.
U Beogradu smo se već prvu noć našljokale spizdivši većinu para, pa je logično bilo da planiramo kako nazad. Sjećanja su lažna, dosadna su kao julske ljepljive mušice, moja pogotovo, osjenčena crnim rupama od alkohola, ali u tim rupama, to je bila istina, stvarno je moglo lijepo da se zeza. Jedna misao, ipak, nije bila poput ljeta varljiva, ona mi je kristalno jasno pohranjena u vrijeme memorije. Mislila sam o S. Plath – nešto u meni je htjelo više. Ona je samo jedan trenutak oklijevala – već u drugom smo se našle u vozu koji je milio prema Budimpešti. Satak smo provele hodajući gore-dole, istražile svaki ćošak i wc voza mimoilazeći se s kondukterima i, kad nam se učinilo da su napokon pretresli sve karte iz džepova i novčanika putnika, skrasile smo se u jedan od kupea. Jedan Novosađanin, mislim da se zvao Miloš, sjedio je sam u kupeu i rukom je dao znak da upadamo unutra. “Ulazite, moraju i oni malo odmoriti!” Skapirao je da se šveramo; nije to bilo tako ni teško, sam bog zna koliko smo puta hodnikom duž voza prošle. Ona i Miloš su se odmah prepoznali – već sljedećeg trenutka su igrali šah, a ja sam iskoristila trenutak da se prepustim vrtlogu svojih misli. Sa njom bi to ponekad bilo teško; obožavala sam stvari i lica viđena njenim očima, njen osjećaj za lijepo, a i jebiga – znala je da voli. Međutim, jednom kad se nađeš u gejziru te energije kakvu je imala, tu, brate moj, nije bilo hladovine. Bila je jedna od onih žena s kojima možeš ludo da se zabaviš u petak navečer, a već u subotu da te spremi u hodnike zaborava ili u hladnjaču ako baš zasereš. Ja sam, sa druge strane, ne mogu tačno reći kad se to desilo, melanholiju u sebe kao hostiju primila i, kasnije će se ispostaviti – zaljubila u nju. Misli su ronile duboko ka djetinjstvu. Zarobljena u tom klinču uspomena, sjećala sam se kako bih, kad sam bila mala, u nemogućnosti da djelujem, ne znajući kako da se izrazim, zamišljala da sam voz, da hučim, ostavljam samo paru i prašinu za sobom, pamteći, pritom, sva ljudska lica i tuge iza njih. Život se u kratkim intervalima odvija, ljeto se uvijek čini daleko. Sačekaj, sačekaj proljeće, Bandini. Melanholija je jača i od zalutale frekvencije na radiju. Vozovi pamte. Mogla sam tako mislima da žongliram do beskonačnosti. I otišla bih bila tiho u tu blagu noć, puno je nasilja trebalo da se do nježnosti koju sam tada osjećala dođe, da se iz šutnje oplemeni tišina, verglala bih ja još dugo, ko zna koliko, da nisam ugledala na vratima kupea dvojicu konduktera. Miloš je pokazao svoju kartu, oni su ćutke klimnuli glavom u znak odobravanja i čekali da mi nađemo svoje. Nismo ih imale. Nismo imale ništa u tom trenutku osim jedna drugu. I smijale smo se. Pustila sam nju da se igra sa kondukterima i ostavila si ljepotu promatranja. Već godinama mi je tijelo bilo u konstantnom stanju samoodbrane koja će me, danas to znam bolje nego tad – kasnije dovesti u stanje potpunog samouništenja: od igre sa alkoholom, kasnije supstancama preko sve češćih paničnih napada do konačnog primirja sa slikom koju sam o sebi stvorila. Potrajalo je to naguravanje sa kondukterima neko vrijeme, bili su nesalomljivi u svom naumu da nas izbace iz voza. Ona se nije dala, imala je taj ciganski dar u sebi da ti čudo u treptaju oka proizvede, da učini da povjeruješ u razrješenja čudom, žednog da te preko vode prevede, ali ovu dvojicu kao da je neko protiv uroka krstio – mrka kapa. Tad je nastupio Miloš; pogledao je, prvo kroz prozor, pa na sat, pa nam blago, skoro ispod svakog tona reče: “Cure, sljedeća stanica je tek dvadesetak minuta udaljena od centra Budimpešte, rade gradski autobusi, radije izađite, vidite da neće popustiti.” Bojim se da smo iz voza morale izaći baš na toj stanici svakako, jer, kako rekoh, ona dvojica su zaista bili istrajni u namjeri da nas izbace, ali eto, bilo je lijepo znati da nećeš baš hop iz voza na neki peron tame, u neku mađarsku pustopoljinu, sličnu onim vukojebinama iz kojih, čini se, ne možeš ni naprijed više, ni nazad. Pozdravile smo Miloša, ona ga je izgrlila, zahvalila na dobroj partiji šaha i pod pratnjom konduktera, da se uvjere da im se nećemo provući, kao što dovdje, pak jesmo, kao što se izvlačim čitav život, kao što pokušavam izvući vezu ovim putovanjem, izašle iz voza.
Istina je bila, za nepunih pola sata bile smo na gradskom trgu. Jedno nismo znale – da će ta stanica na kojoj smo izašle, neposredno prije grada, odrediti cijeli dio naše mađarske putešestvije. Tumarale smo gradom bezglavo, lučem pokušavale naći domaćina na couchsurfingu – bezuspješno. Para za hostel smo možda i imale, ali trebalo se vratiti kući. Dobro sad, nismo samo ni tumarale, svaki smo second hand u Budimpešti obišle. Sjećam se svog oduševljenja kad sam u jednoj od radnjih našla za nekih 400 forinti Starry night, pa kao da nisam već dovoljno natovarena, odlučila cijelim putem kući vukljati još jednu kutiju sentiša koja će, godinama kasnije, šećeriti moju melanholiju.
Protavorile smo nekako dan, ali noć se nije dala. Sitni sati, duboka noć, imamo desetine kilometara u nogama, po flašu vina u svakoj i jedno njeno pitanje:
“Hanadi, jebote, šta ćemo sad?”
“Znaš li ti da je Van Gogh jeo žutu boju vjerujući da će mu donijeti sreću?”
“Daj, ne seri sad s tim, ozbiljno te pitam!?”
Sve se manje smijala.
“Što šta ćemo sad, kao da smo prije imale plan, pa je tek sad postalo upitno – bilo mi je smiješno. Ne znam, jesi li bila kad u Pragu?”
“Nisam, ne misliš valjda, Hanadi…”
“Baš to mislim. Dočekamo svitanje i pićimo. Stopirat ćemo, malo za promjenu.”
“Može!”
Na cesti smo bile čim se na obzoru prikazalo svjetlo. Čini mi se, nisam stigla ni dići ruku, već sam čula kako kočnice paraju cestu. Ispred nas staje kamion, upadam prvo ja u sredinu, upada za mnom ona. Vozač kamiona je Turčin, osim turskog, priča samo njemački, pa je sva naša konverzacija, kako smo u njemačkom i ona, a i ja, k’o u gostima, svedena na nemušto oduševljenje – moje i njeno, a i njegovo zatim. Bio je to istinski joy, ne sreća, baš joy jebote, da nije ni čudo da je poput vaške bilo prelazno. Prevozio je “textil fur Damen”, i mi smo s njim prešle dobar dio puta. Izašli smo već bili iz Slovačke kad nam je saopštio da po zakonu ubrzo mora parkirati kamion i odmoriti nekoliko sati prije nego nastavi dalje. Izbor je bio na nama – odmoriti sa njim u kamionu ili nastaviti same dalje. Mene je umor već dobro bio savladao, ali ona nije dala čuti da čekamo s njim tih nekoliko sati.
“Daj Hanadi, neću, ko zna gdje ćemo završiti, idemo dalje!”
“Ajde, makar nas može obući poslije. Kad se nisam rodila k’o dama, evo – nisam damom ni postala, makar da umrem!”
H. se nasmijala: ”Može te jebati samo. Poselamimo se i idemo dalje.”
Tako je i bilo. Bar sam je nasmijala opet.
Promijenile smo još dva auta do Praga. Posljednji nas je čak doveo tačno do adrese hosta kojeg smo u međuvremenu za čas posla našle. Tu noć sam zaspala k’o klada. Sutra smo prostrujale gradom, osvajao nas je Prag obje, mangupski je to bio klik, kao sa pravo dobrim haverom. Šmekerski te omađija pa brojiš tom starom poznaniku na ulici nešto od posljednjih eura za dva ekstazija. Nije nas bilo briga; kući nam se ili ovako ili onako vratiti, a te
pare svakako nisu dovoljne, a sad smo tu, i kad ako sad ne, mislile smo. U klubu će se vrlo brzo ispostaviti da smo umjesto boba dobile brašno, a mene je, umjesto dobrile i orgazmičnog lupanja srca, proradila moja poznata hostija melanholije, opet. Htjela sam da plačem, a ona nije zatvarala usta vrteći se u pirueti čas tamo – čas ovamo, u rikošetu mojih vrtoglavica koje su me u času progutale. Na jednom od spratova kluba, prpošno su se kretale plesačice obavijene u raskošno perje; sjećam se da mi je na trenutak došlo da se ispod tog perja jedne djevojke sakrijem i isplačem kao dijete.
Više se nismo smijale.
Sutradan smo krenule kući. Stopirale smo do Beča, a kako sam u Beču samo mjesec prije bile, znala sam red vožnje svih autobusa koji su saobraćali za Sarajevo. I jedan od njih je baš tada, za koji sat, trebao da krene. Ušle smo u autobus, svaka sa svojim talentom.
Ona sa onim svojim ciganskim na koji, za razliku od mađarskih konduktera, bosanski vozači nisu bili imuni; uspjela je uvjeriti vozače da smo prepuštene na milost i nemilost. Moj nam je talent omogućio da spavamo mirno – sadomazohizam koji sam godinama u sebi zalijevala je prepoznao isti kod šofera koji se otimao, suprostovaljao, prijetio da ćemo morati već u Grazu van. Zapravo, sviđalo mu se što je ta milost, odnosno nemilost kojoj smo bile prepuštene u njegovim rukama, pa je našao tu prostor i da se zeza. A vjerujem i da ga je njen performans zabavljao – bila je čista poezija gledati je kako istinski vjeruje da je vidjela sve rubove očaja.
Rekla sam joj – neće nas dirati, i zaspala snom pravednika. Probudila se tek na granici.
Ponekad se tako probudiš u Bosanskom Brodu. Onda se probudiš u Sarajevu. Prstenje vratiš odmah na Gospu, jer su čuda moguća. A onda, poslije nekoliko godina nađeš onaj sentiš od 400 forinti. Puzle su bile polovne. Složila sam Zvjezdanu noć, falila je jedna puzla. Nismo pomirile sve distance svijeta, nismo uspjele ni naše. Zalijepila sam složene puzle na jedan od zidova sobe i ispod njih naškrabala:
The missing poem is the poem.
Melanholija je bila jača i od zalutale frekvencije na radiju. A život se nastavio odvijati.

_________________________________________________

HANADI SMAJIĆ, Sarajevo, 1994.

ROMAN MILOŠA PETRIKA “ELEKTRIČNI ORGANIZAM”, Rende, Beograd, 2023; odlomci

proza

ŽABLJI HOR

Aleksić je krenuo niz uzani hodnik TOC-a. Pošla je za njim dok je Miljan naprosto jezdio niz hodnik kao da ga ništa ne zanima. Umeo je da se tako vešto pretvara da nikoga ne primećuje, dok su svi oko njega mislili kako on sve zapaža.
Miljan Aleksić je, pored toga što je bio viđen za princa žapca MUP-a, zapravo bio jedna od Veoma Interesantnih Persona: od onih koje su se motale po celoj zemlji i izdavale naloge koje su svi bez pogovora izvršavali. Sanji nikada nije bilo sasvim jasno šta te tačno čini Veoma Interesantnom Personom, ali nije joj bilo drago što neko takav zna za nju.
Jedna Bezlična Osoba otvorila je, nasumice, jedna od bočnih vrata.
− Trebaće nam ova soba − tiho je rekao Aleksić, i dvoje službenika brzo je iz nje izašlo. Jedan je u prolazu uputio Sanji napola sažaljiv, a napola uplašen pogled.
− Možemo ovde − okrenuo se Aleksić Sanji i propustio je.
Bezlične Osobe su namestile fotelje jednu naspram druge.
− Sedite − rekao je Aleksić, pa je seo i sam. Ovo dvoje stali su levo i desno od njega. Osećao se miris duvana i osušenog kafenog taloga sa dna plastičnih čaša.
− Kako ste, Sanja? − Aleksić je konačno progovorio.
Sanja je jedno dve sekunde preispitivala moguće odgovore .
− Dobro?
− Zašto tako nesigurno?
Slegla je ramenima. Pretpostavljala je da je najbolje da odrobija ovu situaciju uz što je moguće manje ličnog učešća.
− Kako vam je na novom rasporedu? Nemate problema u… Majke Jevrosime?
Aleksić je pravio pauze na ključnim mestima kao da je čekao da mu se došapnu bitni podaci.
− Nikakvih problema − odgovorila je.
− Čujem da ste viđeni, u petak, na protestu.
− Raspoređena sam u pratnju službenog lica Lutrije. Protest je i dalje trajao kada se emitovanje završilo.
− I zato ste tamo bili − zaključio je Aleksić. Donji kapci na njegovim vlažnim očima blago su se podigli. Nastavio je: − Zgrada Televizije ima tri izlaza. Jedan na Abardarevu, jedan prema Crkvi Svetog Marka, i onaj na koji ste vi izašli. A ima i restoran, gore, na… šestom spratu. Jeste li bili tamo? Zgodno je da se tamo sačeka ako je napolju gužva.
− Može da se popije kafa − dopunila je jedna Bezlična Osoba. Sanja se trgla; skoro je zaboravila da su prisutne.
− Ili čaj − dodala je Druga.
− Je li to preporuka za sledeći put? − upitala je Sanja.
− Kako vam leži novi zadatak? Pratnja nije previše zahtevna?
− Pa i nije − rekla je Sanja. Osetila je grč u donjoj vilici i sa užasom konstatovala da se osmehuje.
− E, pa, drago mi je da je tako. − I Aleksić je razvukao usne i pokazao zube. Zubi su mu bili bleštavobeli i pravilni. Sanji su se činili neskladnim sa njegovom vodozemačkom fizionomijom. − Veliki je MUP i ima posla za razne ljude.
− I žene − oglasila se Bezlična Osoba.
− I konje − dodala je Druga dok su je Aleksić i Prva presecali oštrim pogledom.
− Ne znam koliko nam je Sanja za konjicu, uglavnom, drago mi je da ste se uklopili. Imali smo prilično problema sa vama, sećate se?
Sanja se sećala. Otkako je rasformirana Jedinica za posebne istrage, svi njeni preživeli pripadnici bili su sklonjeni uz otpremnine u nadi da će im to izazvati amneziju u vezi sa istragama koje su vodili. Sanja je, koliko joj je bilo poznato, jedina ostala u službi.
− Sećam se.
− Dobro. Drago mi je da sve ide kako treba. Neka tako i ostane.
Sanja nije imala komentar.
− Dobro − ponovio je Aleksić.
− Dobro − rekla je Bezlična Osoba.
− Dobro − dodala je Druga.
− Dobro − složila se i Sanja.
− Slobodni ste − rekao je Aleksić.
Konačno slobodna, Sanja je izašla bez pozdrava i zaputila se ka kući.

***

PRELOM

− Super − rekao je − samo ne znam šta hoćeš od mene.
Siniša Veličković zagrizao je sa izvesnom setom komad prasetine i masnim prstima prošao kroz ostatke svoje sede kose.
− Pa, kako ne znaš! − izričita je bila Stefana. − Hoću da znam pravi broj. Znam da je ovo što pričaju glupost.
Veličković je još jednom na tabletu pogledao fotografiju.
− Samo na osnovu ove fotografije rekao bih da je bilo mnogo više ljudi nego što je zvanično objavljeno.
− Odlično! − uskliknula je Stefana. − Dakle, visoko pozicionirani izvor iz policije tvrdi da je procena broja učesnika protesta koju je iznela ministarka potpuno nerealna i da je na protestu bilo mnogo više ljudi. Može?
− Teško da sam ja visoko pozicionirana ličnost. Ja sam samo penzioner − odgovorio je Veličković, pogledom pretražujući ostatke Stefanine slavske trpeze. Posle kraćeg razmišljanja prstima je svukao sa poslužavnika samosu sa krompirom i graškom na tanjir.
− Okej. Je l‘ može onda dobro obavešten izvor?
− Kako hoćeš. − Veličković je žvaknuo punjeno testo i slegao ramenima.
− Odlično! − Stefana je nakratko ostavila Sinišu i vratila se pisanju članka.
− Evo, ovako će izgledati na sajtu. Kako ti se dopada? − oglasila se Stefana posle nekoliko minuta i okrenula tablet ka njemu.
Siniša je naočare svečano stavio na nos, ali je čak i s njima mogao samo da se pravi da čita. Slova su mu bila kao mravi.
Crveno, belo i sivo zaglavlje Uličnih novina zauzimalo je gornju četvrtinu ekrana, odmah ispod bio je bombastičan naslov: SVE NAS JE VIŠE, dok je desno bila fotografija kolone demonstranata. Ispod naslova bio je Stefanin prvi samostalni tekst.
− A, bre, ćero. Nekako mi je, ova fotografija, onako, znaš, amaterska. Ni moj šahovski klub ne bi je u mesečnom biltenu objavio.
− Morali smo da improvizujemo. Trebalo je da Kristina fotografiše protest, ali se ne javlja, ima već nekoliko dana.
− Slušaj, znam zašto si me zvala. − Veličković je otresao mrvice sa košulje. Stefana je zaustila da uzvrati, ali on ju je prekinuo podignutom rukom. − Znam. Brineš se, pošto je baba umrla, da ću da se obesim o neku voćku. Ne brini. Mlade su još, samo bih im grane polomio s ovolikom guzicom. I ne gledaj me tako. Kažem ti, uzalud se brineš. Imam ja šahovski klub, imam lov na fazane…
− Budi bog s nama, deda, pa zar ti nije bilo dosta oružja!
− Ništa oružje. Samo dron.
− Kakav sad dron?
− Pa ja zapravo ne lovim. Kupio sam neki vijetnamski dron sa kamericom, i tako njime preletim preko polja, a sve to gledam na mobilnom, pa kada ugledam fazana, ja opalim.
− I šta onda?
− Onda fotografije okačim na Fejsbuk; a vidim da ne pratiš dedu, ne pratiš, dobro; dok ja sa drugarima pijem pivo. Dobro me podseti − rekao je, dok je ustajao s mukom − imam sastanak lovačkog udruženja. Đurica Mišković, sećaš se Đurice, on je imao onaj meksički restoran, kupio novi dron, idemo da ga malo podignemo.
− Hajde, deda, lepo se provedi, i svrati. I hvala ti na doprinosu u borbi za slobodu i demokratiju.
− Doprinos, do mojega. Sve smo mogli to i preko telefona da završimo.
− Deda…
− ‘Ajde, dete, da me ispratiš − rekao je, gurajući teglicu ruske salate u džep.
Siniša je, dok se vozio liftom, počeo da se smejulji Stefaninim dobronamernim pokušajima da ga uvuče u nekakav društveni život, ali već je negde oko prizemlja shvatio da mu je unuka, možda, u pravu. Sastanci šahovskog kluba održavali su se mahom u njegovoj glavi, jer se igra ostarelih članova, sve manje voljnih da napuštaju svoje domove, preselila u najvećoj meri na internet. Lovce je počeo da eskivira kada je uslikao sto osamdeset prvog fazana i bez iznenađenja shvatio da se tek neznatno razlikuje od sto osamdesetog i da su njegovi sulovci triput iscrpili skroman repertoar viceva koje su razmenjivali. Otišao je na slavu kod unuke a ne kod njenog oca, koga nije voleo da gleda i sluša bez preke potrebe, otišao je zbog prasetine. Počeo je da primećuje kako se učauruje u dedastosti. A iz dedaste čaure neće se izleći leptir.
Izašao je na oštar zimski vazduh i osetio vibraciju pod levom miškom. Okej, dakle, infarkt, pomislio je, a onda se setio da mu je u džepu mobilni. Zvala ga je Stefana.
− Alo, deda, a je l‘ možeš da nam pozajmiš možda taj tvoj dron? Video si kakve su nam fotografije loše ispale.
Sinišin pogled pao je na kontejner za smeće pored Stefaninog ulaza. Neko je na njemu ljubičastim sprejom napisao − Gledaj u svoj tanjir.
− Dron? Mogu dron… A je l‘ vam treba operater?

____________________________________________________

MILOŠ PETRIK je pravnik iz Beograda koji je napustio glamurozan posao u advokaturi zarad glamuroznog posla u medijima, a glamurozni posao u medijima zarad glamuroznog posla u proizvodnji kompjuterskih igara, koji je napustio zbog glamuroznog posla u marketingu, a trenutno se ponovo bavi strukom, uz koji posao prevodi i piše.
Objavio je zbirku natprirodnih policijskijh priča „Siva hronika“ 2016. godine i zbirku tužnih kratkih priča humorističkog karaktera „Mlad si da se proslaviš“ 2019. godine. 2023. godine objavio je svoj prvi roman „Električni organizam“. Sarađivao je sa Radiom Beograd 202 i više puta učestvovao na Međunarodnom salonu stripa u Beogradu.
Književnost prevodi od 2016. godine. Preveo je romane Naomi Alderman, Sandre Njuman, Endži Tomas i Dejvida Mičela, kao i strip Snowpiercer.
Udat je i živi u Beogradu sa suprugom i decom.

fotografija autora: Andrej Bjelaković

ROMAN ESME BANDIĆ-SOFTIĆ “NEŠTO JE PUKLO U TITOVOJ”, Planjax komerc, Tešanj, 2023; odlomci

proza

Koliko se krvi prosulo, to niko ne može izmjeriti a niti izvagati, teško je vagati krv iako neki vagaju. Bezveze je raditi nešto što se ne može. Kao da trčiš uz planinu i usput glumiš Crvenkapicu koja bere šumske jagode. Sve crveno i zeleno, nosi ona baki i saplete se i prospe, naiđe vuk pa joj, brate, pomogne, a već je prije toga pomogao baki. Stara narodna priča, prava bajka, o neminovnoj pobjedi dobra nad zlom, onog dobra u nama i onog zla u nama. Znao je narod predstaviti zlo kao vuka, naivnost i stranputicu kao čednu djevojčicu, a svijest kao lovca. Znao je narod unijeti mudrost u bajke, i znat će narod pričati o prošlim vremenima. Eh, kako je nekad bilo, pa se trgne i sjeti se da je u tom nekad bilo i vukova. Tako je tog dana u Titovoj bilo nejasno odakle je ispaljena granata koja je pokosila narod, pa su čak i preživjeli ostali pokošeni. Doduše, prvo se nije znalo kakva je to eksplozija. Veliki, strašni lančani sudar širih razmjera za čije raščiščavanje treba više godine? Narod se potresao pa mu je naumpalo da je zemljotres kakav se ne pamti u ovoj regiji. Tektonske zemljane ploče neočekivano su se pomakle, jedna nalegla na drugu bez ikakvih razloga, samo onako, sudbinskim pomjeranjem planetarnih zbivanja. Pa i planeta ima svoj život i svoju sudbinu, zar nije tako? Astrolozi su održali brzi simpozij da ustanove poremećaj zvijezda koji je doveo do iznenadnog preokreta mira u nemir; uzet je u obzir i Mjesec sa njegovim sumnjivim privlačenjem morske vode i novim mrljama koje su sateliti snimili na zemljanom pratiocu. Ili pratitelju.

Uglavnom, teško je bilo išta shvatiti. Čak se pojavila teorija o pobuni životinja. Dosta im je bilo gospodstva i vladavine ljudi, sad malo oni da preuzmu ulogu namjesnika na Zemlji. Novinari su na ovu teoriju vrtjeli glavom, sablažnjavali se i izvještavali ipak o katastrofi širih razmjera. Čak je jedan novinar podlegao pred kamerom, tako što ga je zalutali geler pogodio. Tako ti je kad hoćeš da budeš prvi u svemu, pa i na licu mjesta.

Također teška teorija na koju su svi reagirali odbojno bila je o prokletstvu i upotrebi crne magije. Neko je nekad napravio tvrdi, jezivi čvor i zakovao ga u nekoj dasci, sve je to mirovalo dok se daska nije otvorila zbog truhljenja, a onda su izašli demoni starih neprijateljstava i ušli u ljude.

Ipak, najteža teorija raširila se brzinom munje, a to je, Bože sačuvaj, da povremeno dođu ratovi. Bože nas spasi od tog belaja, od te utvare, strahote i katastrofe koja se zove rat.

Narod je zanijemio od straha.

***

Jedino nisu bili nijemi oni koji su ležali u svojoj i tuđoj krvi u Titovoj. Vodili su monologe a, bogami, počeše i dijaloge. Šta ćeš kad su bili jedno na drugom, oko uz oko, usta na usta, uho na uho. Čak su se i grlili, pravo ko kad tješi insan insana. Najteže im je bilo kad su ih počeli razdvajati i grupisati po krvi, neke su čak htjeli, Bože nas sačuvaj, dio po dio u različite grupe, jer se nisu mogli dogovoriti kojoj krvi pripadaju. Bože zakloni, rek’o bi narod. Titova je doživjela masakr. Izlozi su popucali, pa i onaj najljepši i najjači, izlog starih ljubavi i uspomena, izlog prijateljstava i matura, izlog susjeda iliti komšija, izlog avlija i dvorišta, izlog saraja. Dugo su ga morali popravljati, baš dugo. Nikad ne znaš jesu li ga dobro popravili, iako ima dobrih radnika, sve daju od sebe ne bi li vratili sjaj najpoznatijem izlogu u Titovoj. Opet šetači oprezno stanu, gledaju knjige, slike, tašne, razglednice, suvenire, ali izviruju hoće li ih odnekle šta pogoditi, pa brže bolje bjež. Čak ne smiju kao nekad da se slikaju pred tim izlogom, samo najhrabriji. Jer, ruže ih, kažu im: Šta ćeš, bogati, tu? Nisi odan ideji. Kojoj ideji? Ideji patriotizma! E, tu nastane problem, došlo se do puno raznih patriotizama, jer, čovječe, svaki pojedinačni narod na planeti ima svoj patriotizam. Ispadneš ko od šale izdajnik svog naroda ako nisi drugonarodamrzac. Ne d’o ti Bog da si kosmopolita, ti su najgori. Najbolji su oni koji mrze komšije ili susjede; ako mrziš tamo neke daleke na drugom kontinentu, to se ne pika, nisi dovoljno dobar patriota.

A, najgori od svih su umjetnici, oni su pravi umetnici, koji su se umetnuli i krše pravila razgraničenja, čiste krvi i nadrasa. Oni su najveći problem, zato je u nekim sredinama počela hajka na umetnike. Treba izbaciti strane i sumnjive elemente iz jednog naroda. Pa, valjda je jasno, narod mora biti čiste narodne krvi. Izmišljen je i aparat, skener za čistoću krvi od drugih primjesa. S obzirom da se mnogi boje stati pred taj aparat, dozvoljeno je i da se napiše izjava. Pod moralnom i krivičnom odgovornošću. O čistom pripadanju od davnina. Dok, u zadnje vrijeme, malo se popustilo pa se dopustilo nošenje oznaka, grbova, bedževa, simbola sa zastava, čak i religioznih obilježja. Iako se zna da religija i narod nisu isto, progledalo se kroz prste, pa, eto, vrijeme donosi promjene i olakšice, šta ćeš.

***

Duhovi su zaista hodali okolo, ispred izlogā, ispred Vječne, u Ferhadiji, po Baščašiji, oko Skenderije, Pošte… a najviše ih je bilo u Titovoj. Duhovi umjetnika i onih koji su ih voljeli i podržavali, duhovi glumaca, statista, naturščika, gostiju, turista, stranaca, duhovi građana i seljaka, provincijalaca i uvaženih glavnograđana… ipak, ruku na srce, najviše je bilo duhova naroda. Kao kad se svira ili pjeva himna. Narod i ima najviše duhova, neke krije, neke ne taji, neke skrije pa otkrije, a najopasniji su duhovi neprijateljstava iz davnih, zaboravljenih vremena. Kad oni uskrsnu, treba vojska i vojska da ih vrati gdje im je mjesto, u prošlost. Treba vrijeme, ono isto ljekovito koje služi za zarastanje rana. Dođete u ljekarnu, a  može i apoteku i obratite se finoj, uljudnoj, odgojenoj i vaspitanoj, obrazovanoj i naobraženoj farmaceutkinji (uglavnom su one), pozdravite se na jednom od mnogih svjetskih pozdrava i kažete:

„Ja bih malo vremena od kojeg zarastaju rane. Imate li?“

„Svakako, gospođo/gospodine, toga imamo redovno u ponudi. Koja Vam doza treba?“

„Pa, šta Vi mislite? Koliko Vam izgledam bolesna/ bolestan?“

„Izgledate manje nego drugi, čim ste došli po lijek. Da samo znate kako bolesni hodaju ulicama, no, ja nisam doktorica/doktor, pa ne bih o tome. Prednost je što se ovaj lijek može nabaviti bez recepta. Nije ni skup, vjerujte, u odnosu na sve drugo što imamo tog tipa.“

„Poslušat ću Vašu preporuku i reći ćete mi cijenu.“

„Po mom prosuđivanju, treba Vam 20, 30 godina. Izvolite, imamo veeeliko pakovanje, jedna tableta mjesečno. Za rok se ne brinite, nadmašuje ljudske živote.“

„Uh… A cijena?“

„Nije skupo, morate se odreći dva-tri bliska rođaka, pet-šest daljih, morate promijeniti komšiluk, grad i proglasit će Vas izrodom. To će trajati jedno vrijeme pa će doći na svoje. Ali ćete se izliječiti, znam iz povratnih informacija drugih pacijenata.“

„Kako ću to platiti?“

„Samo se ovdje potpišite, molim, ništa više.“

„Pa to je pristupnica nekom udruženju, stranci ili čemu već. Stvarno neočekivano.“

„Svako se tako iznenadio, niste prvi. Je l’ de jednostavno?“

„Malo sam zbunjena/zbunjen…“

„Pa neko mora predstavljati narod i tako nuditi vrijeme koje liječi rane. Slažete li se sa mnom?“

„Ne znam ni šta sam očekivala/očekivao… Neke tablete, kapsule… sirup… nešto kao flaster… šta već…“

„Sve je to praćeno placebo efektom, zar ne, gospođo/gospodine?“

„Eh, to mi već liči na plačego… ili plače ego… ili povećanje plaće. Od tog bi svi ozdravili. Dajte to jedno pakovanje, vrijedi probati.“

„Potpišite ovdje, molim.“

Čim izađete iz ljekarne, desi se da sretnete rođaka koji je pratio vaše korake.

„Izrode! Kako si mogao?“

„Dobro je, djeluje…“, i nastavite plačući.

***

Pisac je bježao od samog sebe, od duhova, od izloga, od inata i od ponosa. Trčao je koliko su ga noge nosile. Trčao je prema Titovoj. Iako su ga zaustavljali, policija, barikade, narod, nisu ga mogli spriječiti da sazna od čega je odjek, šta je puklo, kakva je to eksplozija, granata, teški sudar, zemljotres jednog područja… Od čega je eho proizveo eho u narodu? Začepio je uši da spasi bubne opne, stavio je tamne naočale da spasi vid, otvorio je usta jako i trčao prema dugoj sarajevskoj ulici. On je inače imao kondiciju, nije mu bilo prvi put da tako trči, već je iznio više maratona za narod, za grad, za domovinu, za zavičaj, bio je poznat kao trkač na duge staze.

Najduža staza koju je pretrčao bila je tunel ispod piste i pista iznad tunela. Toliko je bila duga da je mislio da se neće nikad završiti, da će sustati, da će se srušiti i da tako neće donijeti najvažniju poruku koju je ikad nosio. Poruka je bila o miru. Od naroda potpisana. Tražio se mir, tražio se hljeb, tražila se svjetlost, tražila se voda, struja, komunikacija, suživot i tolerancija. Tražila se Evropa i renesansa, preporod ljudskog uma. Tražila se demokratija i demokracija. Razumijevanje i ljubav. Tražio se Raj i Džennet. Tražio se razum i um. Racio i misao. Kultura i umjetnost. Hoćemo mir! Vrištalo je u njemu dok je trčao. Hoćemo da čujete glas naroda! Kojeg naroda?, nasrtali su duhovi dok je bježao.

Maratonac se napio vode kad je krenuo sa Baščaršije. Ne namjerno da bi se vratio nego namjerno. Iz inata. Takav je bio Irfan. I trčao je iz inata. Maraton se i ne može iznijeti s drugim ciljem, šta god vam neko rekao. Inat je najjači poriv. Onaj fini, istančani, onaj što liči na leptira, na pticu, na jato ptica, na proljeće, na preporod, na prirodu koja uvijek iznova pokaže svoje ukrase i život, život, život iznova. I ponovo i ponovno. Again. Afresh. Anew. Opet.

„Vidi ga, bogati, on opet trči.“

„Pa taj je neuništiv!“

„Kô naš Irfan. Bravo, Irfane, bravo, samo naprijed! Stigni prvi, pobijedi! Pokaži im ko si!“

„Recite nam, molim Vas, otkud Vam ideja da se upustite u ovu utrku, ovo je, maraton, čovječe!“

„Jeste li opet ono Vi koji kažete svakom ti?“, osmjehnu se Irfan i obrisa znoj sa čela. „Sklonite se da vidim od čega je odjek. Sklonite se da udahnem sad kad sam donio poruku. Ljudi, sklonite se.“

I pustili su ga. Napravili su mu prolaz. Svečani, pobjednički, zasluženi. Ne znajući da je trčao ne bi li saznao ko je pobijedio.

Ili šta je pobijedilo?

Glas, svijest, razum, ponos, inat?

Jesu li pobijedili oni koji su nadživjeli eksploziju ili oni koji su poginuli?

***

„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite. Tolstoj, Dostojevski, i čitava svita pisaca ne mogu opisati čoveka. Krleža, Andrić… Pa Vi mislite, profesorko, da sa tih razglednica možete videti kako izgleda ljudsko srce… Varate se… Vi ne znate da se tu krije nešto opako… zver… Zver, draga moja…“, pričao je direktor Pošte dok je širokim dlanovima okretao volan svog starog mercedesa. „Ne morate mi verovati, ali bih voleo kada biste me poslušali.“

„Malo me prepadate. Nije to lako slušati, ipak… Opet ću sutra doći na posao, sve je normalno i mirno, muž mi je u Sarajevu, otišao je na ispit… Sve je isto, a Vi pričate o nekom ratu.“

„Mislite da rat ne postoji?“, okrenu se čudni sugovornik prema Dunji.

„Postojao je.“

„E baš ste naivni i smešni ako gurate ratove u prošlost. Rat je sadašnjost, već kuca na vrata i razvaljuje bravu.“

„Nemoguće“, pobuni se Dunja, ali sa strahom u glasu.

„Moguće, draga profesorko. Tako ste… neobično blagi… Vaše lice je retko. Ne mogu da dopustim da Vam se nešto dogodi. Molim Vas, napustite Zvornik što pre. Danas!“

„Ne razumijem“, uzdahnu Dunja.

„Ovde se nema šta da razume. Ko je ikad rat razumeo!? Možda tek jedan deo kada uđe u istoriju, ali dok je tu, to je samo haos.“

„Vi baš mislite da će biti rata“, Dunja se poče znojiti.

„Ne da će biti, već je tu, samo Vi ne vidite. A biće kasno kad ga ugledate.“

Auto je stao pored mosta. Dunja je još sjedjela, blijeda i uplašena. Znala je ona da je radi nečega trebala pristati da se poveze sa direktorom Pošte, ali ovako nešto… Nije mogla pokrenuti noge.

„Strah me“, jedva izusti.

„To je dobar znak, uspeo sam… Molim Vas, profesorko, imate možda vremena još samo koliko ovu noć. Bežite! Decu za ruke i pređite most, idite linijom kroz Srbiju, samo ne ostajte tamo“, glavom pokaza prema bosanskoj strani.

Dunja je polahko i nesigurno izlazila iz starog mercedesa.

„Dozvolite“, vozač uze nježno njenu ruku i poljubi je u nadlanicu. „Nadam se da ćemo se nekad opet sresti. Sretno, profesorka.“

„I Vama…“, gledala je za čudnim čovekom i dok je prelazila most, sjeti se njegovih riječi:

„Svet je, draga Dunja, puno teži nego Vi mislite.“

______________________________________________________________

ESMA BANDIĆ-SOFTIĆ rođena 1961. na obali mora u Posedarju, pored Zadra, no obogatila se i obalom Drine, u Zvorniku. Dva zavičaja isprepletena sa trećom trakom u pletenici sudbine, putovanjem i premještanjem iz grada u grad. Studirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, stekavši zvanje profesora historije književnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti i srpskohrvatskog/ hrvatskosrpskog jezika, diplomirala na komparativnom prikazu romana Meše Selimovića. Radila u Zvorniku, Malom Zvorniku, Splitu (Eksteritorijalna škola za izbjeglice iz BiH pod pokroviteljstvom Ambasade), u ratnom i poslijeratnom Sarajevu, u Novom Travniku, sada živi u Travniku, gdje radi kao profesorica.

Članica Društva pisaca BiH.

Dobitnica nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.

Pobjednica na konkursu za kratku priču „Fra Ivan Frano Jukić“, Banja Luka, 2021.

Prvonagrađena na konkursu za Međunarodnu književnu nagradu „Marko Martinović Car“, Vitez 2021.

Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.

Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.

Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.

Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.

Do sada objavila sljedeća djela:

„Razgovori sa Šejhom“, zbirka duhovne poezije, Connectum, Sarajevo, 2013.

Zbirka ušla u najuži krug za nagradu Hasan Kaimija 2014. i najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.

„Tajna (samo za predodređene)“, roman, Presing Izdavaštvo, Mladenovac, 2014.

Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2014.

3. „Potomcima dah za voljenja“, zbirka pripovijesti

4. „Simfonija historije“, roman

5. „Dragulji uz Dragulje mudrosti“, reminiscencije na Ibn Arebija

6. „Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“, zbirka poezije

„Kap uhvaćena u Pehar Ljubavi“ zajedno sa „Razgovorima sa Šejhom“ ušla u najuži izbor za nagradu Aleksa Šantić 2018.

7. Misterija, roman

Roman ušao u uži krug za nagradu Fra Martin Nedić, Tera Tolisa, 2015.

Naslovi pod rednim brojevima 3,4,5,6,7 objavljeni skupno kao Petoknjižje „Ilham“ u izdanju Presing Izdavaštva, Mladenovac, 2014. godine.

8. „Oko Ognja“, roman, Književna zaklada/fondacija Fra Grgo Martić, 2015.

Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Fra Grgo Martić 2015.

9. „Sultanov ferman“, roman, Izdavačka kuća Arte, Beograd 2015.

Prva nagrada za najbolji neobjavljeni roman Izdavačke kuće Arte, Beograd 2015.

Drugo mjesto Fra Grgo Martić, na istom natječaju na kojem je roman Oko Ognja dobio prvu nagradu.

Treće mjesto Fra Martin Nedić, 2016. i plaketa za izuzetnu umjetničku vrijednost romana.

10. „Tražim objašnjenje“ (Roman jedne konvertitkinje), Zavičajni muzej, Travnik, 2016.

11. „Nadnaravna sufijska riječ“, duhovna proza, Udruženje građana „Vizionari“, Travnik, 2017.

12. „Mevludski šapat“, zbirka priča, BZK „Preporod“, Travnik, 2022.

13. „Nešto je puklo u Titovoj“, roman, Izdavačko-štamparska kuća PLANJAX KOMERC d.o.o. Tešanj, 2023.

Roman je  kao rukopis dobitnik nagrade Fondacije za izdavaštvo Sarajevo na konkursu za oblast nova djela domaćih autora za 2023.

Brojne promocije u gradovima BiH (Tuzla, Jajce, Zenica, Žepče, Travnik, Sarajevo, Vitez, Zvornik, učestvovanje na brojnim manifestacijama, npr. otvaranje Dana Abdulvehaba Ilhamije Žepčaka u Žepču, Dani Ilhamije u Travniku, Andrićevi dani u Travniku, Dani Hasana Kaimije u Zvorniku, Festival duhovne poezije i muzike u Jajcu, Dani Nikole Šopa u Jajcu itd.), u Republici Hrvatskoj u Sinju u okviru 500. obljetnice Sinjske alke, u Turskoj (na Međunarodnoj manifestaciji u Bayburtu predstavljala BiH), u Beogradu na Međunarodnom sajmu knjiga.

Bavila se i lekturom (“Riznica mudrosti”, “Odnosi velikana“ itd.) Prisutna u zbornicima „Antologija balkanske poezije“, Međunarodni književni susreti KNS“, „Sebiljska riječ“, „Eho poezije“, „Dozivanje stihova“ itd.

književna premijera: ROMAN MARINE VUJČIĆ “SIGURNA KUĆA”, Fraktura, 4/2024; ulomak

proza

* * *

Nasuprot zatvorskog kompleksa veliki je tržni centar koji se vidi s prozora vaše spavaonice. To bi vam doslovce bio prozor u svijet, kad biste smjele uz te prozore stajati i gledati druge kako normalno žive. Ali to je zabranjeno. Građanke i građane vani uznemiruje kad ih kažnjenice promatraju. To su ti tvoje cimerice objasnile čim si došla.

ʺNe smijemo stajati uz prozor.ʺ

One su već bile svladale male trikove lovljenja kratkih prizora vanjskog života od kojih u glavi sastavljaju dulji. To je svojevrsni reality show po vlastitom konceptu, hrana za snove o budućnosti izvan požeških zidina.

Recimo, žena stiže svojim automobilom, ne mora biti nikakav noviji ni skuplji auto, bitno je da je dovoljno neovisna da vozi i da sama ide u kupnju. Parkira, gasi svjetla, gasi motor, uzima sa suvozačkog mjesta torbicu i mobitel, izlazi, pritisne onaj gumbić na ključu za centralno zaključavanje, na visokim potpeticama ležerno korača prema ulazu u tržni centar, pred ulazom uzima kolica jer će nakupovati svega – i to nešto znači u cijelom prizoru jer ne radi se o ženi koja kupuje s košaricom, koja zbraja svaki novčić i uzima proizvode na akciji. Pola sata kasnije puna će kolica odgurati do svog auta, otvoriti prtljažnik, premjestiti stvari unutra, zaklopiti vrata prtljažnika, odgurati kolica na mjesto za odlaganje, otvoriti vrata na suvozačkoj strani samo da ubaci tamo torbicu, a onda će sjesti za volan, okrenuti ključ, možda čak i zapaliti cigaretu prije polaska, staviti u rikverc pa u prvu pa drugu pa treću, i odvesti se s tog parkirališta u svoj dom u kojem će frižider i ostavu napuniti stvarima koje je kupila.

Vlasta stalno gravitira prema prozorima. Prolazi cijelom dužinom tog zida virkajući ovlaš, kao da je zapravo ne zanima što se događa na parkiralištu nego baš tim putem mora do svog kreveta. Ponekad ima monologe u kojima slikovito, do zadnjeg detalja, opisuje što je tamo vani vidjela ili nije, što je posudila za prizor iz vaše budućnosti: ʺZamislite cure, sjednete u auto, vozite, parkirate pred trgovinom, izlazite u haljini i čizmama s visokom petom, hodate, hodate, lepršate na krilima slobode, stavljate kovanicu u bravicu kolica, ulazite u trgovinu, zadržite se prvo na odjelu voća i povrća, važete pa stavljate u kolica sve ono čega ovdje nema: borovnice, dinje, grejp, avokado, batat; gurate dalje, tamo su sve one tjestenine u boji: crna od sipe, narančasta od mrkve, zelena od špinata, ona miješana šarena, s više boja u kutiji… ali jebeš tjestenine, idemo do police s vinima… ma šta police, to je cijeli red – bijelo, crno, rose… ne možete se odlučiti pa ćete uzeti od svega po malo, od svega po puno… a onda svakako i koju bocu žestice, možda džin, votku, viski… zaslužile smo, treba se prisjetiti tih okusa, treba nazdraviti slobodi…ʺ

Dok ona tako govori, dok tijelom oponaša guranje kolica između polica, sve druge u mislima pune svoja kolica proizvodima koje su nekad kupovale, novima koji su se u međuvremenu pojavili na tržištu, onima koje si nekad nisu mogle priuštiti ali kad izađu hoće, stvarima bez kojih se ne može, ali i onima bez kojih se itekako može, trpaju i trpaju i trpaju dok se kolica ne prepune jer takva je njihova poželjna budućnost, sloboda o kojoj se sanja, neograničena mogućnost izbora, futur u kojem će nadoknaditi i prošlost i sadašnjost koju nisu zaslužile.

Ti razmišljaš o tome kako svi oni ljudi vani vjerojatno imaju krivu predodžbu o tome o čemu zatvorenice sanjaju iza ovih zidina. Vide li vas na prozoru kako stojite i buljite prema njima, doživjet će to kao prijetnju, a ne kao skupljanje materijala za velike snove o maloj, najobičnijoj kupovini koja je vama sada nedostupna kao i toliko drugih stvari koje oni uzimaju zdravo za gotovo.

Ti, recimo, nikad nisi vozila sama. Baš si namjeravala na kredit kupiti svoj prvi auto kad si upoznala njega, a kako si već dva tjedna kasnije počela živjeti s njim, više nije bilo potrebe. On ti je objasnio da nema potrebe. Dva auta u domaćinstvu su nepotreban luksuz ako imaš partnera koji će ti biti šofer kad god zatreba, ili će ti prepustiti svoj auto koji sad možeš smatrati zajedničkim. U početku te zbilja svaki dan vozio na posao, a često i nakon posla dolazio po tebe, no već nakon nekoliko mjeseci počeli su se pojavljivati razlozi zbog kojih ne može. Ili je prekasno legao da bi se tako rano budio, ili baš u to vrijeme ima obaveze na fakultetu koje prije nije imao, ili bi se posvađao s tobom oko bilo čega baš kad biste trebali krenuti. Što god je bilo, auto treba njemu, a i da mu ne treba, ne bi ga se usudio povjeriti neiskusnoj vozačici. Nisi se ni okrenula, a već si završila u javnom prijevozu. Dolazio bi po tebe samo ponekad, nenajavljeno i neočekivano, vjerojatno ne bi li te ulovio u nečemu, a onda svaki taj iznenadni prijevoz pretvarao ili u veliku uslugu ili u romantičnu gestu – ovisno o tome što si taj dan zaslužila.

Zato si i ti danas u snovima jedna od onih žena iz Vlastinog monologa, samo što si ti o tome kako sama ideš autom u kupovinu sanjala i prije zatvora. Imaš trideset i šest godina, a nešto tako benigno i normalno nisi nikad iskusila.

* * *

Od onog utorka nisam izgovorila tvoje ime. Ni sebi, ni tebi u prazno, ni policiji, ni odvjetnici, ni ženama u spavaonici. Ti si meni ON. Ti si mi ʺubila sam GAʺ. Zamjenica, kao da te je moguće zamijeniti.

Ime još mogu prešućivati, ali tvoje prezime i dalje nosim. Ono zbog kojeg nismo razgovarali danima prije vjenčanja pa sam na kraju zbog mira u kući popustila i odrekla se svoga.

Mir u kući. Kako naivno.

Koliko sam samo mira u kući mislila da proizvodim. Ako ti posvetim vremena koliko očekuješ. Ako se ne šminkam. Ako nosim hlače umjesto haljina. Ako se ne nalazim s prijateljicama. Ako ti se smiješim i kad te se bojim. Ako nemam nikakvih želja mimo tebe. Ako dam otkaz. Ako se ne tuširam prije izlaska iz kuće. Ako namirnice naručujem online. Ako izbjegavam roditelje i sestru.

A taj nezajamčeni ʺmir u kućiʺ dogodio se tek nakon što sam te ubila, kad u toj kući više nikoga od nas nije bilo.

* * *

Dok Vlasta naglas puni ona kolica, ti svoja prazniš. Sve one fine butelje koje je donosio kući sad vraćaš na police u trgovačkom centru kako ih on u vašem zajedničkom životu ne bi popio. I fine butelje i sve one druge boce sa žestokim pićima iz kojih je sadržaj nestajao da bi onda jednako misteriozno kako su se praznile osvanule pune u vašem ormariću s pićima. To si primijetila tek kad si počela pratiti, kad si njegova stanja i raspoloženja povezala s alkoholom. Trebalo je vremena da shvatiš da uz onaj jedan aperitiv koji će popiti pred tobom još nekoliko popije potajno, ili vjerujući da nisi primijetila da je viskija ili travarice maloprije bilo tek pri dnu čaše, a onda je odjednom opet popunjena dopola.

Nisi imala pojma kakve su sve taktike prikrivanja alkoholizma u stanju razviti ljudi koji piju. Strateški raspoređene boce u raznim dijelovima stana, na primjer – tako da se piće može dotočiti bez svjedoka. Skrivanje praznih boca u ostavi za alat, na primjer – da bi ih se iznijelo u pogodnom trenutku. Zato je iznošenje smeća bio jedini kućanski posao koji je na vlastitu inicijativu obavljao. Na nekoliko praznih vinskih boca koje ste odvajali za povrat ambalaže uvijek je bilo barem još toliko bačenih u kontejner, ali u početku nisi toga bila svjesna jer bi se uvijek pobrinuo da ona butelja iz koje toči djeluje kao jedina otvorena.

U prvim mjesecima ta čaša u njegovoj ruci činila ga je tako muževnim. Bio je tvoj sommelier, tvoj svjetski čovjek koji se razumije u vina i u žestice, koji ima odgovarajuću čašu za svaku vrstu alkohola, koji barata sljubljivanjem hrane s raznolikim bukeima bijelog i crnog, opola, rosea, suhog i polusuhog, barikiranog, likerskog, desertnog, pjenušavog, aromatiziranog, stolnog, vrhunskog i kvalitetnog s kontroliranim zemljopisnim podrijetlom, arhivskog, pa i vina za koje prije njega nisi znala da postoji – predikatnog. Zlo ti je kad danas pomisliš koliko ti je to bilo privlačno, koliko je bilo erotično da ti tvoj muškarac otkriva da postoji vino koje se zove predikatno, koji ti strpljivo objašnjava da to vino postiže posebnu kakvoću u dobrim godinama i prikladnim uvjetima dozrijevanja grožđa na trsu, ovisno o postignutom stupnju prezrelosti grožđa te vremenu berbe i prerade.

Ako si prije njega i bila seljančica unatoč tome što si odrasla u gradu – seljančica po neznanju u području biranog hedonizma više klase – eto njega da te obrazuje i kultivira, da te nauči kako se drži čaša, kako se vino kuša, kako se uparuje s hranom i atmosferom – a onda i kako to isto vino budi zvijer u čovjeku, kako se s njim pretjeruje, kako ga se loče, kako predikatno od romantičnog postaje dramatično, kako taj pridjev postaje prijeteći glagol, predikat u svim rečenicama u kojima ćeš ti biti objekt neželjenih događaja.

_________________________________________________________________

MARINA VUJČIĆ na književnoj se sceni pojavila 2010. godine s romanom Tuđi život. Od tada je objavila još šest romana: A onda je Božo krenuo ispočetka (2014.), Mogla sam to biti ja (2015.), Susjed (2015.), Otpusno pismo (u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem, 2016.), Pitanje anatomije (2017.) i Pedeset cigareta za Elenu (2019.). Knjiga dnevničkih zapisa Stolareva kći izlazi 2021. godine. Dobitnica je V. B. Z. književne nagrade za najbolji neobjavljeni roman za roman Susjed, te višestruka dobitnica Nagrade Marin Držić za drame, od kojih su neke postavljene u hrvatskim kazalištima. Članica je Hrvatskog društva pisaca od 2015. godine.

fotografija autorice: Valentino Bilić Prcić