Zastao sam, okrenuo se, čekao ga dok je silazio niz brdo – zasenjen naspram sutonskog neba, silazio je sa štapom niz tamnu stranu brda, a onda purpurni trag aviona iza njegovih leđa što se diže iz daleka, dok je on zalazio sve dublje pod senku a avion nastavljao da se diže, diže, diže u nebo.
Tog jutra ću da ustanem i ubiću psa – i pas me više neće voleti. Vratiću se i ići po dvorištu, pre nego što operem ruke popiću rakiju, tražiću upaljač po kuhinji pa ću šetati sa upaljačem bos po još mokroj jutarnjoj travi i setiću se da sam ostavio lopatu tamo gore na brdu – a onda ću da upalim cigaru što sve vreme žvaćem u ustima i sešću na stepenice zagledan u linije blata u linijama života u rukama – onda ću da odem i da operem ruke, i da bacim netaknutu cigaru u đubre, i žar će sagorevati kroz kesu – i sve to pre doručka: sada spremam doručak. Gledam vodu dok ne provri. I sa vrata njegove sobe – gledam ga dok još uvek spava. Pokriven do usta spava, kao usred zime, mrda ustima, a ja uđem i širim zavese po sobi, otvaram prozore, slažem mu šta će da obuče; on se budi, zakašlje: „Kol’ko je to sati? Kasnim…” „Ustaj ajde da jedemo.” Uzima naočare, gleda na sat. „Jel mi stiglo iz suda nešto, treba da mi stigne…” „Nema šta da ti stigne, ajde ustaj.” Ostavljam ga dok se polako pridiže. Odlazi u kupatilo i za to vreme postavljam mu sto u kuhinji. Onda sedim za stolom dok u kupatilu još voda teče, dok se on umiva i kašlje doručak mu ovde propada. Šetam oko stola, stojim kraj otvorenih vrata u dvorište i gledam kako vetar smenjuje vreme, sve dok se on ne pojavi, i na kraju mili do stola, seda za sto. „Jedi sad, propade ti sve dok se ti spremiš.” Stavljam mu džemper oko ramena, i opet vodu za čaj da provri, pre no što i kaže bilo šta. A onda uzimam i sebi i jedem sa nogu nad sudoperom. Između zalogaja, govori: „Zato te i boli stomak. Sedi lepo…” „Ajde ćale jedi samo molim te.” On žvaće sporo i neuredno i u pauzama govori. Skupljam sudove i perem i trljam jako da operem ruke i blato u tankim pukotinama u rukama što se tu nastanilo. Puštam vrelu vodu niz prste zamišljen nad tim jutrom, a on opet o pošti i o sudu, još ga uvek drži nešto, kao da je sanjao ili šta li je. „Ama šta da ti stigne, nije ništa stiglo – jedi samo.” Voda vri i nastavi da vri. Puštam ga da kaže nešto ali ne govori više ništa. Skuplja mrve oko tanjira salvetom. Vraćam mu nazad čaj za sto, on žvaće, gleda napolje. Kažem da ću da idem da kosim uskoro. Pitam šta da mu donesem iz prodavnice. Kažem da treba da se očisti boks i da držimo od sada drva u boksu. Onda stanem nad njim, gledam u njega, i zbog toga što stojim i gledam, on progovori. „Nemoj samo da rintaš puno.” Jede. I dok jede, kroz otvorena vrata u dvorište, gde zavesa oko vrata vuče i vijori napolje, i gde na stolu ispred u dvorištu, poluzatvorenih očiju sedi jedna siva mačka, sva u jutarnjem vetru i u ranom letnjem suncu; rep joj visi sa stola, sklapa oči sporo, oči gledaju ka nama. Uvije rep niz sto i svaki delić dlake njiše se sam za sebe, povija suncu, kako se i dugo nekošene travke povijaju u ogromnom polju za njom iz kojeg kao da je izašla a u koje ni ne gleda, samo u nas nedirnuto gleda; a preko polja prelaze spori, samalački oblaci, i travke povijaju od vetra, i kuća stoji u sredini polja i oblak stoji nad kućom i preko nje prelazi, a ja još uvek stojim nad njime sa krpom u rukama nakon što sam krenuo da obrišem sudoperu, a u stvari ne znam kuda sam krenuo tog jutra. Zakoračim, krenem, mačka raširi oči, ukruti, pa se s drugim korakom već baci sa stola i za vratima ode i nestane. Oblak se povlači preko kuće, i kao nemi talas preko polja, približava, preko trave i ograde i stola pred kućom – sunce obasja cveće tamo na terasi; neko otvori prozor na drugom spratu kuće, rastresa čaršave.
*
Oblaci, kao sante leda. U suvoj, visokoj travi, među šipražjem. Vodi staza. Zov insekata i nagli daleki lavež, i vezane krave u polju. Odlazim u prodavnicu preko polja i vraćam se znojav sa lubenicom. Sečem je da stane u frižider i pijem hladne vode i kutlaču kiselog mleka. Navire vrućina preko dana, izvire iz zemlje, kao da plavi niz brdo. Po životinjama i po ljudima. On u sobi, iza zatvorenih vrata, verovatno leži, verovatno spava. Posle doručka, i prodavnice, kosim donju polovinu dvorišta, da završim pre velike vrućine, oko prilaza i kanala i ispred ograde. Gledam samo pred sobom, i pred kosilicom, dok visi radio o njoj. Onda ga vidim u gaćama tamo gore, i u majici, stoji kraj stola u dvorištu bez mesta i ideje o mestu, saginje se koliko može i po žbunju traži nešto. Gasim kosilicu i jurim i čuje se muzika u podne dok jurim prema njemu. „Pa što si go sada šta radiš?!” Zove me Peđinim imenom, diže ruke gore. „Tražim…”, kaže: „Pantalone tražim. Gde si mi stavio pantalone?” Stoji u čarapama crnim što ih nosio uz odelo, na betonu je i na suncu i noge mu bele i pretanke, skoro preslabe kao na ledu. Vodim ga unutra, prostirem pantalone na patos, stavljam ga da sedne na krevet, dižem mu jednu po jednu nogu. Promukao dok ga oblačim, viče: „Pa šta jao bože, šta ja da radim!” „Čekaj, drži se za mene. Čekaj ćale, čekaj!” „Ne mogu samo da ležim po ceo božiji dan.” „Hoćeš napolje il’ ćeš unutra, odluči se?” Gleda po sobi kao da gleda u mraku. Gleda u stranu i u pod i kaže: „Ti se samo dereš. Kao da sam ja lud.”, kaže. „Ne derem se nego ne čuješ.” „Stalno si ljut nešto… Sve vreme. Šta ja da radim više?” „Ne ljutim se, pitam te – ako hoćeš napolje daj da te obučem i sedi u dvorištu.” Kažem: „Ima lubenice. Kupio sam ti lubenicu. Dođi sedi u dvorište, taman dok ja kosim da se o’ladi malo u frižideru. Ajde.” Oblačim mu košulju, uzimam ga za ruke da ustane. „Ajde, lepo je vreme, toplo je napolju.” Vodim ga za sto napolju gde seda i sledećih sat vremena sedi za stolom, čita novine, sklapa oči polako, diže oči u nebo. Sav u suncu, gleda niz dvorište u mene kako kosim. I gleda daleko, preko drveća i niz polje.
*
Ovo je kuća koju je izgradio. „Ovo je sve naše”, govori – kao da smo još u Sokobanji. Ali naša je zemlja samo uzani pojas na pola brda, nekoliko desetina ari. Među svom tom tuđom zemljom. Na tom je mestu pre četrdeset godina iznedrio letnju kuću u kojoj sada on i ja živimo, u proleće, i u leto, u jesen, i zimu. Tako od zimus. Kuća pod brdom i za brdom zaseok. U selu, govorio sam: „Tu sam sada”, kad okolo pitaju koliko ostajem. Posle podneva, šeta oko kuće po betonskoj stazi gde je još hladovina. Gledajući od kuće uz brdo, visoka trava – krzno na vetru. Sve što je u selu je na drugoj strani i svakoga jutra idem preko brda. Kasnije sedimo za stolom u dvorištu, iseckao mu lubenica uz krišku hleba – jede s’ hlebom kao što jede grožđe. „Šta ćeš da jedeš sutra?” Sleže ramenima. Iz dana u dan moram da izvlačim stvari iz njega. Srče sok, crveno mu niz bradu, među belim dlačicama što treba da mu obrijem – klima glavom. „Šta?” Sleću mu muve, rasterujem mu sa tanjira, on briše usta: „Šta god ima”, kaže. Sedimo i mirišem travu, tek pokošenu. Kad sam bio mali, kad je kosio, govorio je to trava zove upomoć. Rada mu govorila da ćuti, da ne priča takve stvari. I sad kaže to je poslednji trzaj žive biljke. Kao kad muva sleće na prste.
*
Penjem se na brdo po lopatu i kad se vratim pale latice ruža su pseći jezici u raskopanoj zemlji. Naprežem sebe da ne vidim. On unutra leži i u hladovini spava. Novine mu preko stomaka, gledam ga kroz prozor. Čitav dan da ne kaže, ne primeti ništa. Kasnije, dok grabuljam košenu travu na gomile, komšija prilazi putem, naginje se preko ograde, govori teško je to, selo nije prijalo psu, ovo je najbolje što sam mogao i da je šteta što je baš na mene palo tako nešto. Pita kako je sudija. Kada ode stavim kafu, sedim za stolom napolju, čitam novine. Vrućina jenjava, oseća se na letnji kraj. Na ulici jure deca, šutiraju loptu o ogradu, za njima jure psi – sa kapije baba viče da se sklone sa sunca. On se pojavljuje sav usnuo, u stranom, kao da je odnekud došao, stoji na dovratku još uvek bos, gleda napolje.. „Šta je ćale?” Drži se za stomak: „A gde je Rada?”, pita. Još čekam veče da zahladi, da uhvati vetar, da nakupim svu travu na gomilu. Da upalim vatru.
*
Osamdeset i šest godina ima. Do pre deset godina je mogao da radi, i je radio. Rada je šezdeset godina oko njega jurila. Na njegov imendan, pre šest godina, prešli su zauvek ovde, u praznu kuću, iz Beograda, da prožive svoju starost i ostare. Ostavili stan tamo Peđi, i njegovoj deci. Za mene to su bile poslednje godine Vankuvera. Nije mi bilo bitno onda šta će biti ovde. Stvari su tada još neko kratko vreme bile dovoljno dobre. Sada: psi laju pred kapijom, on stoji nad kapijom – zviždi: „Što ih gnjaviš, pusti ih.” Priđem s kolicima da izađem, da iznesem travu kraj kanala na gomilu – ali na jako kratko uhvati me sada strah pred tim psima s ulice, dovoljno da i sam sebe primetim, a on se naginje, smeje im se, psuje ih, oni laju uz kapiju, njih dvojica psa: „Ajde ćale, ajde da jedeš. Sad će ti i vesti.” Posle stojim ispred dvorišta uz kanal uz vatru, grabuljam travu u plamen, ne dam vatri da se prospe dalje. To uvek okupi decu što okruže i zapitkuju, sve su bliža vatri a ja im vičem da će izgoreti: „Beži, sklanjaj se odatle!”, vičem. Psi što su bili, i što su do malopre lajali, više nisu, i sad su u travi i leže kraj puta. Gledaju svu tu decu. Sa terase preko žena prostire, pa se nagne nad terasom i viče deci da se sklone od vatre, pa im viče da ulaze u kuću a deca dobaciju i sve to traje i na kraju za njima odu i psi niz ulicu. Par ptica preleti nisko nad ulicom i nestane dalje u šumu. Potom nestanu glasovi dece što izuvaju i ulaze u kuću. I lavež negde što je bio, jedva se drži, skoro da ga i nema. I što je skoro vetar, što huče dolinom kao reka, slabi. I na kraju, skoro, a onda skroz i odjednom – osećaj da je život u plamenu i grede života i sve okolo gori – a mi smo tako daleko od vode i nema nijednog vatrogasca na vidiku – potpuno smo, zaokruženo, sami. Sitni plamičci što se cepe od plamena i u vazduhu gase se i u travi nestaju – a on, u svojoj starosti, vidim ga kroz vatru sedi gore sa slamenim šeširom, kao brdo, kao dolina, kao poslednja stalna stvar koja to nije. Nekuda gleda, pa pogledam gde i on, preko ulice – oblaci kao rumeni obrazi nad ivicama doline u drveću, i nad dolinom tiho, tiho pada dan.
*
Predvečerje. Po gašenju vatre odem i pobacam sve cigare u đubre. Uzmem iz frižidera belo vino, kiselu vodu, sednem pored njega za stolom u dvorištu, govori kako su se očerupale ruže duž staze. Kako nije mogao da me odvoji od tih ruža kad sam bio mali, stalno sam kaže šutirao loptu u njih. „To je Peđa”, kažem, „Nisam to bio ja.” Spušta mi ruku na koleno pa je tu drži dok mljacka ustima kao da razmišlja. Pita gde je Rada. „Još je nema”, kaže. „Nema, sutra će ona.” „Šta će sutra, što sutra?” „Ne znam ćale, pusti me…” Vraća ruku, ja ćutim, da ne govorim, kao da će da zaboravi. Ali nedostajanje mu ne ide nikuda. „A Tanja, gde ti je ona?” Kroz vrućinu, pale se ulična svetla preko doline. Od daljine, posle tolike žege, trepere svetla kuća sa druge strane niz ogromnu padinu davno okrenutu od sunca, ocrtavaju placeve sa drvoredima i linije zemlje niz brdo. „Jel se ti sećaš kad ste bili mali kad smo vas dovodili preko leta, pa si video jagnje kod Miše, zaglavilo se u tarabi a ti je vučeš, ono skamuče, Miša viče pusti je, sad će slava za koji dan, a ti plačeš jadan, detence malo?” Meko otiče dan kao voda. Ponestaje mi šta da radim da ukrotim vreme, da mi bude dan. Spuštam laktove na kolena, glavu u ruke: sunce se spušta i spusti nisko, isuviše nisko da opet da stane na noge – udaram u zid negde u sebi, na nekom mestu gde davno nisam bio; gde se čovek ne zadržava i gde nema života, negde gde nije ostalo ničeg više za čoveka da se uhvati i pridigne – i nemam kuda sa tim. On žmirka u predvečerju, u tankom i sve debljem mraku, i zakopčava košulju, a talas raste, kao oblak, kao tišina, i raste brdo za kućom, na pogrešnoj strani od sunca – i diže se svežina, i diže vetar; i raste, raste ogromna udaljenost do sledećeg dana: „Imao sam baš lošu godinu ćale.”
– priča “Moj pas me više ne voli” trećenagrađena je na nagradnom konkursu/natječaju “Lapis Histriae 2024” (Forum Tomizza, Umag), u čijem je zborniku objavljena pod naslovom “I pas me više neće voleti” –
________________________________________
PAVLE ALEKSIĆ, rođen u Beogradu, živi i radi na Aljasci, bez stalne adrese.
Još kao deca, kada bismo s roditeljima išli na odmor, majka je mazala mene i brata nekim čudnim melemom koji je mirisao na ribu. Sećam se da smo oboje osećali gađenje od tog mirisa. Moj brat bi često posle mazanja znao da se sakrije u dvorištu vile gde smo bili smešteni i da toalet papirom obriše ceo sloj što mu je majka stavila na kožu. Jednom je čak i povratio u dvorištu pored masline. Od tada, majka je prestala da ga maže melemom. Nijedno od nas nije želelo da miriše na ribu. Brat se stideo mirisa i izbegavao je da izlazi u popodnevne šetnje. Znao je da će ga devojke tako ne samo izbegavati, već ga neće ni pogledati. Melem je bio delotvoran, i koliko god da nam se nije dopadao njegov miris, brzo je lečio rane, povrede od nepažjivih igara, ali najvažnije od svega, opekotine od sunca, od kojih je moja majka najviše strahovala. Kada smo već imali po 25-26 godina, primetila sam da moj brat tajno uzima melem sa sobom kada bi trebalo da ide na odmor sa prijateljima. Iako upakovan u nekoliko kesa, da bi se prikrio neprijatni miris, prepoznala sam pakovanje sa malom belom trakom na njemu. U jednom trenutku htela sam da ga zadirkujem za glasno povraćanje pored masline. Godinama kasnije, kada se brat oženio, prosvetlio je svoju ženu melemom. Holanđanka je bila oduševljena magičnim proizvodom i bez stida je mazala njihovu decu melemom kada bi izgorela od sunca ili povredila kolena. Njoj nije bilo važno da li će šetati okolo s mirisom ribe. Bila je zahvalna što je moj brat podelio lek s njom. Blizanci, kao i moj brat, nisu voleli miris. On opet, nije imao pravo da im se suprotstavi znajući vlastitu prošlost. Za razliku od brata, ja sam se manje bunila i nekako sam prihvatila miris ribe kao svoj. Tokom godina retko, skoro i uopšte, nismo koristili melem dok smo bili kod kuće, tako da sam njegov miris povezivala s bosim stopalima, vrućim peskom i kapima morske vode sa bikinija koje su mi se slivale po stomaku. Živela sam za letnje odmore, a leto sam čekala celu godinu jer sam ga doživljavala kao svoju slobodu. Tokom mladosti često sam odlazila na mesta gde ima morske vode. Ponekad, znala sam iskoristiti i vikende za boravak pored najbližeg prekograničnog mora, samo da sednem na obalu s brzom hranom kupljenom od lokalaca. To je bio moj dah novog života. Možda ne nov, ali poznat, miran, slobodan, svoj. Čak i u kući, u kojoj sam živela sa mužem, kupili smo akvarijum s ribama, čiji se broj tokom vremena prepolovio. Kada sam nastavila da idem na letnje odmore bez roditelja, nastavila sam da melem nosim na putovanjima i tako ga nesvesno nametnula svojim prijateljima, zatim partnerima koje sam imala u mladosti i na kraju mužu. Nažalost, jednog dana u apotekama su mi rekli da ga više neće uvoziti u našu državu. Jedna farmaceutkinja čak mi je rekla da će prestati da se proizvodi. Nisam verovala vlastitim ušima, pa sam zato na kraju leta spakovala torbu, napunila rezervoar i uputila se ka prekograničnom moru. „Mora da je ima u njihovim apotekama. Mi smo jedan veliki nered od države”, mislila sam, gunđajući. Ne znam zašto me toliko potresla ova vest. Nekoliko dana kasnije, proglasili su me nestalom. Lokalci i policija obavestili su Marka da su me poslednji put videli kod pristaništa kako uveče kupujem brzu hranu i pijem belo vino. Okolne kamere nisu uspele da snime moje kretanje. Moj brat, snaja i najbliži su savetovali Marka da uzme odmor od posla i da pokuša da se smiri dok ne dobiju informacije o mom nestanku. Poslušao ih je i dani su mu prolazili kod kuće. Redovno je otvarao društvene mreže, pratio vesti, telefonski komunicirao s našom, ali i inostranom policijom. Takav odmor mu nije prijao. „Nemamo nove informacije, čim saznamo nešto, javićemo vam se”, dobijao je kao odgovor. Jednog dana sedeo je na kauču i, sa dlanovima naslonjenim na kolena, nemo gledao u pod. Posle nekog vremena ugledao je praznu teglicu riblje masti, kojoj je prošao rok. Otvorio ju je i pomirisao. Naslonio se na trosed, gledajući u tavanicu. Stavio je mast pod nos i nasmejao se sa suzama u očima. Nije znao da sam tu i da ga posmatram s druge strane stakla akvarijuma koje me sprečavalo da plivam kroz vodu i snažno ga zagrlim dok je sedeo usamljen u dnevnoj sobi.
*
МОРСКА
Уште како деца, кога со моите родители одевме на одмор, мајка ми нè мачкаше мене и брат ми со некоја чудна маст што мирисаше на риба. Се сеќавам дека и на обајцата ни се гадеше од мирисиот. Брат ми честопати после мачкањето знаеше да се сокрие во дворот од вилата кадешто бевме сместени и со тоалетна хартија да го избрише сиот слој што му го имаше ставено мајка ми на кожата. Еднаш дури и поврати во дворот кај маслиновото дрво. Оттогаш натаму мајка ми престана да го мачка со кремата. Никој од нас не сакаше да мириса н рибешко. Брат ми се срамеше од мирисот и избегнуваше да излегува на попладневние прошетки. Знаеше дека така девојките не само што ќе го одбегнуваат, туку нема ни да го погледнат. Маста беше делотворна, и колку и да не ни се допаѓаше нејзиниот мирис, за брзо време ги лекуваше раните, повредите од несмасните игри, но најважно од сè, изгорениците од сонце, за кои мајка ми најмногу стравуваше. Кога веќе имавме по 25-26 години, забележав дека брат ми скришум ја зема маста со себе кога требаше да оди на одмор со пријателите. Иако завиткана во неколку кеси, за да се прикрие непријатниот мирис, го познав препознатливото паковање со мало бело рипче на неа. На момент сакав да го задевам за гласното повраќање кај маслиновото дрво. Години подоцна, кога брат ми се ожени, ја просветли жена му со маста. Холанѓанката беше воодушевена со магичниот производ и без срам ги мачкаше нивните деца со маста кога ќе изгореа од сонце или пак, ќе си ги повредеа колената. Неа не и беше гајле дали ќе се шетаат наоколу со мирис на рибешко. Беше благодарна што брат ми го сподели лекот со неа. Близначињата, исто како и брат ми, негодуваа за мирисот. Тој пак, немаше право да им се спротивстави знаејќи го сопственото минато. За разлика од брат ми, јас помалку негодував и некако мирисот на рибешко го прифатив како свој. Во текот на годината многу ретко, скоро и воопшто не ја користевме маста додека бевме дома, па затоа нејзиниот мирис си го поврзував со боси стопала, жежок песок и капки морска вода од бикините што ми се слеваат по стомакот. Живеев за летните одмори, а летото го чекав цела година зошто го доживував како своја слобода. Во текот на младоста се почесто одев на места кадешто имаше морска вода. Од време на време, знаев да ги искористам и викендите за престој до најблиското прекугранично море, само за да седам на крајбрежјето со брза храна купена од локалци. Тоа беше моето вдахнување нов живот. Можеби не нов, но познат, спокоен, мирен, слободен, свој. Дури во домот кадешто живеевме со сопругот купивме аквариум со риби, чиј број низ текот на времето се преполови. Кога престанав да одам на летни одмори без родителите, продолжив маста да ја носам на патувањата и така несвесно наметнувајќи им ја на моите пријатели, потоа на партнерите коишто ги имав во младоста и најпосле на сопругот. За жал, еден ден во аптеките ми рекоа дека нема да ја увезуваат повеќе во нашата држава. Една фармацевтка дури и ми рече дека ќе престане да се произведува. Не им верував на сопствените уши, па затоа кон крајот на летото спакував една торба, го наполнив резервоарот и се упатив кон прекуграничното море. „Мора да ја има во нивните аптеки. Ние сме една голема скапаница од држава“, си помислив, пцуејќи. Не знам зошто толку многу ме потресе оваа вест. Неколку дена подоцна ме прогласија за исчезната. Локалците и полицијата го известија Марк дека последно сум била видена кај пристаништето како вечерам брза храна и пијам бело вино. Околните камери не успеале да го снимат моето движење. Брат ми, снаа ми и најблиските го советуваа Марк да земе одмор од работа и да се обиде да мирува додека добијат информации околу моето исчезнување. Ги послуша и деновите ги поминуваше дома. Редовно ги отвораше социјалните мрежи, следеше вести, телефонски комуницирање со нашата, но и со странската полиција. Ваквиот одмор не му годеше. „Немаме нови информации, штом дознаеме нешто, ќе ви се јавиме“ добиваше како одговор. Еден ден седеше на каучот и со дланките потпрени на колената, немо гледаше во подот. По некое време го здогледа празното кутивче рибина маст, на која ѝ беше поминат рокот. Ја отвори и ја мирисна. Се потпре на троседот, гледајќи во таванот. Ја стави маста под носот и се насмевна со насолзени очи. Не знаеше дека сум тука и дека го гледам одпозади стаклото на аквариумот кое ме спречуваше да ја препливам водата и силно да го прегрнам додека седи осамен во дневната соба.
_________________________________________
RUKOPISI 47, zbornik poezije i kratke proze mladih sa prostora bivše Jugoslavije / glavna urednica: Jasmina Topić; urednici Srđan Gagić, Stefan Stanojević, Tanja Božić (Slovenija); prevele sa slovenačkog i makedonskog jezika Natalija Milovanović i Gorica Radmilović – Pančevo : Dom omladine 2024.
Lice mu se grčilo dok je posmatrao presjeke sive mase na svijetlećoj podlozi. Strano tijelo je preuzimalo i pritiskalo mali mozak, sad već ugrožavajući i centre za glad i centre za vid. Pacijent odavno nije čuo na jedno uvo i neće ni ovu prognozu čuti, da će, u najboljem slučaju, ako preživi operaciju, zračenjima umrtviti njegovog najvećeg neprijatelja. U najboljem slučaju. Nije vjerovao u sebe. Nije bio od onih koji izigravaju boga. Male su šanse, rekao je sebi u bradu prije nego je izašao pred nepoznate ljude da naglas izgovori ono što nakon tolikog puta i toliko novaca nijesu željeli da čuju. Sestra je virkala u telefon i nije registrovala tu silinu brige, niti da je tražio karton pacijenta kojeg su poslali kolege iz Podgorice. Imao ih je svako malo. Slučajeve koje otpisuju prije vremena pa s kreditnim zaduženjima ili jedva skrpljenim novcem, dolaze kod njega da ih iz sigurne smrti vrati nazad. Zbog pandemije korona virusa skoro cijelu godinu nije operisao nikoga s Balkana. I ovoga bi puta izbjegao pacijenta iz Crne Gore da kolega nije naprasno morao u izolaciju. Krenuo je prema bolesničkoj sobi. Gospođa je stajala iznad postelje. Plakalo je njeno izduženo lice nekako iznutra, bez suza i grimase. Bio je to sami nespokoj zaustavljen ispod očiju poput biljega, grč koji neće nestati ma kako se završilo sve ovo što ih je dovelo njemu. Pretpostavio je da je supruga, ali pored pacijenta koji jedva da je držao jedan kapak blago podignutim izgledala je kao da mu je kćerka. Pozdravio ih je oboje klimanjem glave. – Doktore, mi ne znamo njemački, a on se gubi, čekamo prevodioca – govorila je žena glasno, kao kroz razglas, odvajajući riječi da bi svakoj dala na značaju. Nije podizao pogled prema njoj, ali je stavio do znanja da je čuje. Pokušavao je da uhvati reakcije kod pacijenta, a u isto vrijeme tražio pogledom sestru koja je nosila sa sobom karton, i neka ga jeza protresla od poznatosti ne daha, nego gustine vazduha koji je dolazio iza zatvorenih vrata potisnute nelagode. Pacijent je otvorio jedino funkcionalno oko koje je imao. – Primabalerina, jesi li to ti? „Zvončicina pjesma“ je zasvirala u pozadini misli, rodila se iz violine i flaute diskretno poput blagog strujanja vazduha u zagušljivoj prostoriji. – Primabalerina? – ponovio je pacijent i spustio kapak. – A i bunca stalno – rekla je gospođa, nikome određeno, dok je gledala u vrata. Sestra je ušla naglo i predala istoriju bolesti ljekaru, još uvijek prespojenom na zvuk nimalo prijatne varijacije iz baleta „Petar Pan“. – Ne znam zašto prevodilac kasni – zagrmjela je supruga skoro pa očajnički pokušavajući da komunicira. – Ne morate vikati, doktor Karlo i ja govorimo hrvatski – smireno je rekla bolničarka pokušavajući da ignoriše duboka izvinjavanja. Objasnila je da je njihov ljekar morao hitno u izolaciju jer je bio u kontaktu sa zaraženim pacijentom. Za to vrijeme je doktoru Karlu Tkalecu pogled bio zamrznut nad imenom pacijenta. Perčobić, Nikola. Akustični neurom već dva puta operisan. Benigni tumor koji razara. Opet zaglavljen među kostima, zaustavljao je protok krvi sa svih strana. Predugo se čekalo, a srce teško da ima snage za takav zahvat. Dolazak u Hanover je posljednja stanica za čovjeka iz malog i konzervativnog crnogorskog grada. Razumio je zašto su ga otpisali. Jedni zbog nestručnosti, drugi zbog neznanja, treći vjerovatno zbog nedostatka sredstava. Perčobić. Nikola. Iz tog užasnog grada iz koga je otišao i u koji se nikad više nije vratio. Nije to bilo buncanje, to je bio dobar komad svijesti, iako nekontrolisan. Doktor je izašao iz bolesničkog apartmana ne obećavajući ništa nikome. Njegov težak korak kao da je pronašao način da se produži dovoljno da pobjegne od oboje. Za njim je ostao jecaj, prazan kao utjeha onoga ko nije svemoćan. Nikola. Kolja. Nervozna bačva testosterona koja se valjala po svemu i svakome, postavljala granice reagovanja i određivala sudbine ljudi kojima nije ni ime znala. Lovac na greške, lovac na lapsuse, na emocije, na slabosti. Muka koja uvijek iz prikrajka uhvati one koji ne umiju da se brane i one koje niko nema namjeru da štiti. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, materijalizovao se njegov glas u vremenu sadašnjem, jednako zlonamjeran kao onda kada ga je prvi put čuo. Mladi Karlo, onaj od prije 37 godina, bio je kao vreća za udaranje na centralnom gradskom trgu, jedini dječak u pokušaju baletske škole, Petar Pan koliko i Zvončica, nježan i osjetljiv. Rasplakao bi se na ulici u bilo kom trenutku. Plakao je na ulici dok je ispljuvavao sadržaj svoje vilice, zaboravljajući da li je grč od bolova ili su bolovi od grča. Neshvaćen, ali shvaćen, naivan iznad svega. Družio se s djevojčicama jer su njihove igre bile maštovitije, njima je za igru bio potreban i kostim, potrebni su im bili rekviziti i muzika, kreirale su svijet po svojoj mjeri dok su imitirale odrasle, njihove svađe nijesu bile nasilne i njihovi su dijalozi bili tako odrasli. S njima je učio da sanja, da pleše i da glumi. Prima–bale–rina, prima–bale–rina, vikali su za njim i drugi kad god bi ga vidjeli kako se kikoće s drugaricama na povratku iz improvizovane baletske škole gospođe Marije Makarenko. Pacijenta su pripremali dok je muzika Bendžamina Britna kroz Karlovu podsvijest skupljala komadiće sjećanja zgaženih teškom čizmom nekada zdravog i jakog Kolje Perčobića. Sanjao je mladi Karlo velike scene, grandiozne mjuzikle, sanjao je da svoju urođenu stidljivost prepusti izmaštanim likovima iz čuvenih baletskih predstava, da bude Zigfrid u Labudovom jezeru, da se sakrije pod plaštom talenta koji nikada nije uspio da pokaže. Sanjao onda, nedosanjao. Pod njegovim rukama, prepušten u potpunosti, ležao je čovjek koji je zgazio jednom davno njegovu potencijalnu karijeru samo tri dana pred prijemni ispit na Akademiji, u trenutku kad je znao da je nadohvat slobode da cijelog sebe pokloni kao nježno spakovanu besmrtnost umjetnosti za koju je trpio. Britn je sve jače svirao u njegovoj glavi dodvoravajući se mržnji, gladeći osvetu po musavoj bradi i želja da upravo sada, u slabosti odluči da li će prgavac koji ga je preusmjerio na medicinu ikada više otvoriti to jedno oko koje mu je ostalo. Kao što je on, siledžija iz Prvoborca, jednom odlučio da Karlo zadovoljava sredovječnog profesora muzičkog kad ostane poslije časova na dodatne lekcije iz istorije muzike i da mu zato treba polomiti noge u koljenima. Osveta nikad nije bila tako hladna i nikada se nije toliko sama ponudila na operacionom stolu čuvene njemačke klinike kao na blještavoj tacni iz babine kolekcije s vjenčanja. Nakon osmočasovne borbe sa samim sobom, nije želio ni da pokuša da spere sa sebe zle misli. Njegova je slabost postala hrabrost koje nije bio svjestan. Ušao je u stan i sudario se s izrežiranom polutamom toliko poznatom da joj se radovao poput razmaženog psa. Herman je sjedio kraj prozora, dajući mu znak da je kasna večera skoro pa gotova. Naslonio se na njega okupan znojem, pomalo smrdljiv i potpuno hladan. – Hey, ich wette es ist nicht so schlimm [Hej, kladim se da nije toliko loše.] – rekao je nježno, poput pravog zaštitnika. Poljubio ga je u čelo, a zatim u usta, vjerujući da ne postoji ništa na svijetu što njih dvojica ne mogu zajedno riješiti. – Ich hätte ihn heute fast umgebracht [Danas sam zamalo ubio čovjeka.] – priznao je. Htio je da mu ispriča sve u dahu, da ispovijedi cijelu svoju prošlost, onu od prije Medicinskog fakulteta na Sveučilištu u Zagrebu, da se rastereti poput čovjeka koji je odbacio klavir sa svojih leđa, i klavirovu majku i njenog pijanog muža penzionisanog klavira pomorca. Herman je uspio da ga zaustavi. – Du hast ihn nicht umgebracht, das ist das Wichtigste. Geh dich erst mal duschen, dann reden wir. [Nijesi ga ubio. To je važno. Istuširaj se, pa ćemo večerati, a onda ćemo razgovarati.] Karlo Tkalec je ustao kao po naređenju i pogledao u voljenog čovjeka, prvi put bez okova neispričane prošlosti i uvjeren da je cijeli njegov život bio put do ove i ovakve spoznaje, do ove i ovakve bliskosti. I nije mu bilo žao. Zakopao je Petra Pana. Zakopao je i Zvončicu s njim. Iz kupatila je kroz cviljenje protoka mlake vode čuo prve taktove Debisijeve „Violinske sonate“ i zaplakao od olakšanja.
_________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK, crnogorska književnica, književna kritičarka i prevoditeljka, rođena u je u Baru 1980. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Objavila je dvije zbirke poezije („Horizontala preko bola“ iz 1996. i „Vertikala bola“ iz 1998. godine), roman „Otvorena knjiga“ (2008) i zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023), kao i prevode monografije „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i knjige „Ženska mistika“ Beti Fridan. Zbirka priča „Ispod glasa“ objavljena je prošle sedmice u izdanju Fokalizatora. Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima, a književne prikaze je objavljivala u dnevnom listu „Pobjeda“ gdje je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji. Prevođena je na engleski i njemački jezik. Dobitnica je treće nagrade na konkursu za najbolju kvir priču u organizaciji NVO „Queer Montenegro“ 2021. i prve nagrade na regionalnom konkursu za priču inspirisanu Bihorom „Zavičajne staze“ 2022. godine. Kao rezidentkinja Nacionalnog centra za pisanje (National centre for writing) u Uneskovom gradu kulture, Noriču (Engleska) je u maju 2023. u okviru programa Kreativne Evrope prevodila knjigu „Unexausted time“ nagrađivane britanske pjesnikinje Emili Beri. Bila je selektorka je književnog programa 37. Barskog ljetopisa. Zapošljena je u Matici crnogorskoj.
U osnovnoj školi sam najviše volio sedmice kad sam bio redar. Zaduženje mi je bilo da kvasim spužvu i brišem tablu kada mi nastavnik naredi. Volio sam brisanje table i miris vlažne krede i suhe ruke nakon toga, ali najdraže mi je bilo napustiti učionicu kako bih isprao spužvu u WC-u. Hol bi bio prazan i tih, vonjao je na okupanu djecu i ulašteni pod. Uživao sam u škripi svojih đonova, u odjeku koraka koji se širi prazninom. Polako sam se kretao prema WC-u, usklađujući hod kako bih proizveo škriputavi ritam. Bio mi je uzbudljiv taj osjećaj slobode i samoće, dok su ostala djeca bila zatvorena u učionicama, prisiljena da sačekaju odmor kako bi izašli. Ispirao bih spužvu bez pretjerane žurbe, a zatim bih se polako uputio nazad, maksimalno odlažući trenutak povratka u učionicu. S vremena na vrijeme, zaustavio bih se pred vratima neke od učionica i prisluškivao šta se dešava unutra. Čuo bi se poslušni žamor djece i ujednačeni, ozbiljni glas nastavnika. A najbolje od svega je bilo to što niko nije znao da ja nesputano stojim pred vratima i slušam. Oni mene nisu mogli vidjeti, a ja sam ih sve čuo; oni su bili unutra, a ja sam bio napolju. “Šta je tu bilo toliko uzbudljivo?”, Alma upita i pogleda u ekran digitalne kamere, kao da provjerava jesam li još uvijek tu. “Nemam pojma. Osjećao sam se slobodnim”, rekao sam. “Tu sam, a nisam tu.” Rekla je da veoma cijeni moj rad i da, budući Bosanka, osjeća kao da se u svojim knjigama njoj direktno obraćam. Ona se meni direktno obratila putem moje web stranice i isprva nisam uopšte obraćao pažnju na njenu poruku, ali mi je onda poslala još jednu, ovaj put prijeteći svojim dubokim razočaranjem. Kako ne volim razočaravati ljude, odgovorio sam joj. Zvala se Alma B.; bila je student režije na njujorškom univerzitetu i Bosanka, te samim tim zainteresovana za pitanja “identiteta”; htjela je snimati filmove o “bosanskom iskustvu”. To nas je dovelo do pravog razloga zbog kojeg me je kontaktirala: za svoj diplomski htjela je napraviti film o meni, ispričati priču o mom životu i izmještenosti, o gubitku i preobražaju, o mojim komplikovanim identifikacijama. Svi moji identiteti stoje ti na raspolaganju, duhovito sam joj uzvratio. Nastavili smo se dopisivati, pitala me je brojna preteška pitanja. Obično bi mi trebalo nekoliko dana da joj odgovorim, dugim porukama, u kojima sam se često ponavljao, pišući o svemu što bi mi palo na pamet: o svojoj porodici i ratnim zločinima Bushovog režima; svojim pogledima na rokenrol i kvantnu fiziku; o svojim teorijama o fudbalu i poeziji; o epistemologiji Conrada, Rimbauda i sebe. Pričao sam joj priče iz svog života, tu i tamo bih štošta ukrasio ili bezočno izmislio zato što sam joj iskreno htio pomoći da napiše dobar scenarij i za svoj projekt dobije dosta para. Čak sam je nenametljivo ohrabrivao da razmisli o kratkom filmu u kojem bih ja igrao sam sebe u raznim situacijama iz svog života – to bi mogao biti jedan od onih dovitljivih postmodernističkih uradaka koje svi toliko vole zato što imaju neke veze s identitetom – ali je ona pristojno odbila ovu ideju. Naravno, pomalo sam i flertovao s njom jer, kao što svi znamo, posao pisca je da svoje čitaoce zavede. Iz nekog razloga, sačuvao sam cijelu našu prepisku. Kada su joj konačno odobrili prijedlog projekta, predložio sam da dođe kod mene u Chicago i da se upoznamo, ali je ona odlučila da mora raditi od samih početaka: htjela je prvo upoznati moje roditelje i o meni više saznati. Tako je jednog petka pristigla u Hamilton, Ontario. Moji roditelji su je prihvatili kao moju drugaricu, kao, takoreći, još jedno svoje dijete; po dolasku je odmah morala obećati da će ostati kod njih preko vikenda. Majka je posegnula duboko u svoj repertoar pita i kolača, jer je znala da pravu Bosanku ne možeš prevariti lošom kanadskom hranom; Otac je sazvao svu rodbinu, uključujući i rođaka s harmonikom, da joj pjevaju pjesme i piju u njeno zdravlje, i zdravlje njene porodice, pa onda opet u njeno zdravlje. A ona je cijeli događaj snimala: njihovo pijano zavijanje, Oca dok joj priča o filmu koji sam nekad davno režirao, Majku koja joj se povjerila o mom problematičnom pubertetu – bila je to sigurno totalna katastrofa. Nije mi bilo uopšte teško zamisliti svoju pijanu familiju kako opasno podriva moj imidž mudrog, svjetskog čovjeka otrgnutog od svog rodnog tla koji je spas našao u pisanju, imidž koji sam tako pažljivo i javno gradio. Alma se svega naslušala, priča za koje nisam vjerovao da ih se itko osim mene još sjeća: ispričali su joj kako me Otac uhvatio da kradem ratkape; ispričali su joj o našoj lijepoj mladoj komšinici koja me je za uho dovela roditeljima kako bih im priznao da sam je u mraku zaskočio i zgrabio jednu od njenih povelikih, savršeno okruglih sisa; o mojoj osveti vođi školskih jalijaša čije sam lice isjekao grlićem razbijene flaše. Nije se čak toliko radilo ni o šteti koju je to nanijelo mome imidžu, koliko o tome da sam ja bio jedini koji je imao pravo te priče pričati, ako ih je već trebalo pričati – ja sam bio jedini legitimni pripovjedač u našoj porodici. Pokušao sam od Majke saznati kako je Alma reagovala na njihove indiskrecije – nisam je htio razočarati prije nego što smo se uopšte upoznali – ali me je ona uvjerila da nema razloga za brigu. Čak i kad su prepričavali potencijalno kompromitujuće dogodovštine, moji roditelji su o meni pričali s ljubavlju i simpatijom; uvijek su bili (i još uvijek jesu) konvencionalni i razumni, uvijek spremni da odbace svaku demonstraciju moje zabrinjavajuće svojeglavosti kao “fazu”. Majka je također s Almom podijelila tople uspomene na naša idilična ljetovanja u Crikvenici, pričala joj je kako me puštala da sam otplivam u duboku vodu, znajući da ću doplivati nazad čim čujem zvuk pištaljke (sjećam se pištaljke: bila je crna, smrdila je na pljuvačku, a u njoj je klaparalo zbunjujuće zrno leblebije). Alma mi je pokazala snimak gdje se Majka rasplače prisjećajući se naših zimovanja, naše vikendice na Jahorini, u kojoj sam znao provesti ljeto, ponosno joj je saopštila, gutajući debele knjige i pišući pjesme i priče. Alma se mojoj mami jako dopala. Prava Bosanka, pomislila je, pravi anđeo; puna poštovanja prema starijim od sebe, ljubazna i fino vaspitana, Amerika je nije uspjela iskvariti. “Alma sa svakim može pričati”, Majka je rekla. “Ne misli ona da je specijalna.“ Samo što nije ponudila da je usvoji; štaviše, zabrinuta za moje potomstvo, bez imalo ustručavanja je izjavila da sad, eto, kad sam se razveo, Alma mi je savršena prilika. Kad sam nazvao roditelje nakon Almine posjete, u isti glas su počeli hvalospjev. “Sama samcata je došla u Ameriku. Tetka joj je živjela u New Yorku”, rekla je Majka. “Bilo joj je tek trinaest godina kad je stigla. Tako ti je pametna. Prepametna.“ “Gdje je baciš, tu se dočeka“, rekao je moj Otac. “Samo što joj u New Yorku nije živjela tetka, nego stariji brat. I bilo joj je šesnaest kad se doselila.” “Ma nije, bolan, rekla je da joj je brat umro od raka odmah poslije rata. Mati je imala infarkt, a oca joj je u Sarajevu ubio snajper“, rekla je Majka, s uzdahom. “Tvoj Otac nikad ne sluša šta mu se priča.” “Slušam ja”, rekao je Otac, ljutito. „Majku joj je ubio snajper, a Otac joj je umro nakon rata.“ “Eto ti. Nikad ništa ne sluša, ni mene niti koga drugog. Ovako ti ja cijeli život: pošaljem ga da kupi mlijeko, a on se vrati s dvije janjeće glavuše. Šta ću ja s glavušama. Ko još jede glavušu?”, rekla je Majka. “E, što mene snajper nije strefio.“ Naravno, kad je Alma došla u Chicago da me intervjuira, nisam se usudio tabiriti ko joj je u porodici umro od raka a koga je upucao snajper. Ona je, međutim, zračila spokojem nekoga ko je upoznao patnju, a koji nemaju – i vjerovatno ga ni ne primjećuju – oni koji nisu proživjeli gubitak i bol. Odmah mi je bilo jasno zašto se toliko dopala mojoj majci. Posmatrao sam je dok je u mojoj kancelariji na tronožac montirala svoju digitalnu kameru: kratka, asketska kosa i spretne, odlučne ruke; velika, srcolika glava na kojoj su dominirale krupne, dramatično crne oči; neprestano upereni pogled. Tijelo joj je odavalo unutarnju snagu, nepokolebljivu čvrstinu koju je nosila kao ožiljak na duši. Ali sam u njoj još uvijek nazirao malu Almu, kakva je bila kao djevojčica: u bijeloj košulji i plavoj suknji, s dokoljenicama i crvenim cipelama i dugom blistavom kosom koju joj je majka često češljala. “U redu, počinjemo”, rekla je, ne ostavljajući mi puno izbora. Predstavio sam se kameri, rekao joj kad sam rođen, opisao dio grada pored stare željezničke stanice. Ja sam toliko mator, rekao sam u šali, da se prisjećam parnih lokomotiva. Kao djeca smo se podvlačili pod vozove i povlačili polugu za ispuštanje pare. Na taj način sam si barem jedanput spržio cjevanice. Kino Arena je isto bilo blizu; krao bih pare iz maminog novčanika i povazdan išao u kino. Imao sam predivno socijalističko djetinjstvo, gdje za djecu nije bilo cenzure i mogli smo gledati šta smo htjeli: špageti vesterne, kung-fu filmove, njemačke meke porniće, komunističke ratne drame, kojekakva američka sranja – odrastao sam na uravnoteženoj dijeti seksa i nasilja, rekao sam, i vidi me sad, šta mi fali? Nimalo suptilno me je prekinula, pitajući o periodu kada sam se furao da sam američki komandos i pravio se da pričam engleski. Majka joj je rekla da sam imao pušku od koje se nisam odvajao; ispričala joj je kako sam u svojoj sobi planirao i izvodio vojne operacije, znao sam probuditi sestru u po noći, koja bi onda zauzvrat svojom vriskom probudila njih. “Sjećaš li se toga?”, pitala je. “Možeš li mi malo pričati o sebi kada si zamišljao da si Amerikanac?“ Čovjek svoj život gradi na dosljednosti, podupire ga uvjerenjem, ma koliko stvarnost drugačije govorila, da je uvijek bio to što je sada, da čak i u svojoj usranoj dalekoj prošlosti može prepoznati sjeme iz kojeg je ovaj ukleti cvijet procvjetao. Uopšte mi nije bilo lako shvatiti predanu temeljitost svojih dječačkih furki, mnogobrojne izvore moje bujne mašte – jedan dugi trenutak uopšte nisam mogao prizvati sebe kakav sam nekad bio. Kamera je, sasvim sigurno, uredno zabilježila ovaj moj trenutak nelagode, sjenu koja mi je prešla preko lica, moju sumnju i ranjivost. Ali jednom kad se nađeš ispred ispitivačkog objektiva, teško je skrenuti pogled; jednom kad počneš pričati svoju priču, užasno se teško zaustaviti. Da, kad sam imao desetak godina, želio sam biti američki komandos, priznao sam, ali moraš razumjeti i širi kontekst. Dobar dio svog djetinjstva sam proveo ratujući. Prvi rat bio je inspirisan serijom Quentin Dedward; podijelili bismo se u dvije grupe i onda bismo se mačevali štapovima. Kako se mladi Quentin sa svojim neprijateljima svadio oko lijepe djeve, a Marinu, našu jedinu kandidatkinju za ulogu lijepe djeve, mama nije baš često puštala da se s nama igra, rat je bio gotov za sedam dana, taman kad su nam štapovi počeli pucati po dužini. Onda je tu bio vječiti rat između Nijemaca i partizana. Inspiraciju za ovaj rat smo, dabome, crpili iz filmova o narodnooslobodilačkoj borbi i pobjedama Tita i naših antifašista. U narodnooslobodilačkom ratu štapovi su služili kao puške. Postavljali smo zasjede u žbunju: umjesto bombi i u samoubilačkim napadima na njemačke bunkere smo bacali kamenice; napadali smo nedužne automobile u prolazu, koji su zapravo bili neprijateljski konvoji koji su desetkovanoj Grupi armija D nosili prijeko potrebno gorivo i namirnice. Problem s ovim ratom je bilo to što nismo imali istinskog neprijatelja. Nitko nije htio biti Nijemac, zato što nitko nije htio biti negativac. Pucali smo ni na koga i bacali bombe u prazno, jer su napadi na automobile ipak bili malo preriskantni da bismo ih često poduzimali, posebno nakon što su jednom uhvatili Vampira i do krvi ga nalemali. Rat je nešto sasvim drugo ako ne možeš uživati dok tvoj mrski neprijatelj umire dugom, bolnom smrću. E onda je došao rat za prevlast nad parkom, koji je na nesreću bio smješten između dvije identične zgrade; moja raja je živjela u jednoj, a druga raja u drugoj. U parku smo imali ljuljačke i tobogan, ringišpil i pijesak, a svuda oko njega je bilo žbunje u kojem smo pohranjivali plijen i krili se kada je to situacija iziskivala – žbunje je bilo naša loga. Rat za park je bio nevjerovatno intenzivan i mnoge su se bitke upravo u njemu odvijale: desetine djece u protivničkim vojskama su se mlatile štapovima kao toljagama, što im je bila daleko najbolnija primjena. Pričajući ovo Almi, vidio sam sebe kako zamahujem djedovim štapom i probijam kartonski štit koji je drugi dječak postavio kao jadnu zaštitu. Izgubili smo, ipak, odlučujuću bitku i pravo na korištenje parka, nakon što su se, na putu u školu, dvojica iz osmog razreda pridružila neprijatelju kao pojačanje, i sa ubilačkim uživanjem počela vitlati svojim pretrpanim torbama, koseći sve odreda, dok smo se mi u totalnom rasulu povlačili. I tako smo morali prebaciti svoju logu – svoje zastave, svoje naoružanje, svoj ponos – u baštu iza naše zgrade. Bašta je bila poprilično velika i pripadala je starom bračnom paru koji je živio u kući skroz na drugom kraju. Kuća je bila oronula, velike fleke od vlage na fasadi ličile su na izmišljene okeane; svako malo bi poneki crijep s krova kliznuo i pao. Prije Rata za park tu smo rijetko zalazili, jer smo zazirali od staraca koji bi se svako malo ukazivali na svojim vratima, derući se kao ludi: baba je mlatarala rukama kao pokvarena vjetrenjača; stari je prijeteći mahao štapom kao da diriguje zamišljenim orkestrom. Znali smo da su bolesni: u sred ljeta nosili su debele prsluke i džempere, noge su im bile natečene kao panjevi; smrad truleži i smrti izbijao je kroz njihove prozore, u rijetkim trenucima kad su bili otvarani. Ali je zato bašta bila prostrana teritorija s lijehama krompira i kupusa, sa kolonijama pritki za grah i kukuruznih stabljika gdje smo se mogli sakrivati i obnavljati zalihe ratnih štapova. U jesen bi tu rasle tikve; u proljeće su posvuda štrčale perke mladog luka. Zimi bi se sve pretvaralo u blatnu kaljužu, koja je mogla usporiti svakog neprijatelja koji bi nas krenuo napasti; a ako je bilo snijega, mogli smo graditi neosvojivi snježni bunker. Čak smo imali i jabuku na koju smo mogli okačiti svoju zastavu. Bilo je prosto nevjerovatno da se nismo prije sjetili bašte kao loge. Tako smo mi ušli u baštu i okupirali je, ignorišući, čak izazivajući, babu i starog svaki put kad bi nas bezuspješno potjerali. Na kraju su prihvatili svoj poraz; bacili smo im kamen kroz prozor i ništa nam nisu mogli. Uskoro smo im čupali glavice kupusa i štapovima ih razbijali na komadiće; vježbajući bacanje kamenja, ubijali smo guštere; sipali smo benzin za upaljače puževima u kućice i onda ih spaljivali. Bašta je sad bila naša oslobođena, suverena teritorija, naš domaći teren. “A kakve to veze ima s tvojom fazom američkog komandosa?”, pitala je Alma, pomalo otresito. “Doći ću do toga”, rekao sam. “Strpljenje, mlada damo.” Nekoliko sedmica kasnije, grupa muškaraca u radnim odijelima počela je oko bašte podizati ogradu od iveričnih ploča. Nije im dugo trebalo da završe i ubrzo smo shvatili da više ne možemo tek tako ušetati da pokupimo svoje štapove ili žrtvene puževe. Kad smo se konačno ušuljali u baštu, vidjeli smo staru kuću kako zjapi bez krova; dvojica oznojenih radnika maljevima su rušili zid; iza njih je buldožer strpljivo čekao da sve pretvori u bezobličnu gomilu. Sljedeći dan su kompletirali ogradu i bašta nam je sada bila potpuno izvan dometa, s ogradom koja je bila visoka i začuđujuće čvrsta, bez ijedne rupe ili pukotine. Čuli smo rovokopače i grtalice i buku rušenja i izgradnje, ali nismo uopšte mogli vidjeti šta se unutra dešava. Odjednom smo se našli protjerani s naše rođene teritorije. Danima nismo znali šta se iza ograde dešava. Na kraju smo Vampira, koji je bio najmlađi i najmanji od nas, na lopovsku prebacili preko ograde i poslali u izvidnicu. Čekali smo ga na stepenicama ispred haustora, dodajući jedan drugome cigaretu i nekakav alkohol, razglabajući, kako smo povremeno imali običaj, drkanje i razne vrste smrti. Vratio se sa izvještajem koji nije bio ohrabrujući. Lijeha krompira više nije bilo, nestala je i jabuka, kuća je bila sravnjena, kukuruz i grah počupani; u zemlji su iskopali ogromnu rupetinu i rubove označili kolcima koje su povezali špagom na kojoj su visile žute zastavice. Đorđe je rekao da je to zato što su sve minirali. Ima i cijela brigada građevinskih mašina, pričao je dalje Vampir. A pored ulazne kapije su upravo dovršavali drvenu baraku sa vratima i prozorima koja je očigledno bila zamišljena kao budući štab. Ovi ne namjeravaju nikud ići, rekao je Vampir. Mi ćemo ih otjerati, rekao je Đorđe, i požalit će što su ikad došli. Po cijeloj smo zgradi pokačili letke koji su naglašavali ozbiljnost situacije i pozivali veterane svih naših prethodnih ratova, svu djecu koja su uživala u slobodarskoj bašti, da nam se pridruže na ratnom zasjedanju kako bismo odlučili šta valja činiti. Sastanak je bio u podrumskim prostorijama, u šupi pedera s petog sprata. Razvalili smo mu katanac i tu uspostavili privremeni krizni štab, jer smo znali da ovaj nikad u podrum ne silazi. Šupa je bila puna kofera punih starih časopisa sa fotografijama sunčanih morskih odmarališta i svijeta na plažama. Koferi su bili naslagani, tako da su mogli komotno poslužiti kao amfiteatar za svu djecu koja su trebala doći. Ali došlo nas je samo sedmero: Đorđe, Vampir, Boris, Edo, Mahir, ja, i na kraju, Marina. “Šta je s njima bilo?“, upita Alma. “Kada?” “U ratu?” “U kojem ratu?” “U ovom zadnjem ratu, u pravom ratu.“ “Ma nemam pojma. Ništa dobro, garant.“ Đorđe je predsjedavao; krajnje ozbiljnim tonom je izložio situaciju. Došljaci su preuzeli baštu i izgleda da na njenom mjestu nešto grade. Toliko puta smo do sada bili protjerani da nemamo kuda više ići. Ako izgubimo baštu, ništa više svoje nećemo imati. Ako im dozvolimo da izgrade šta god da grade, gubitak će biti nenadomjestiv i nepovratan. Moramo nešto odmah poduzeti, složili smo se. Rat se činio neizbježnim, ali nas je bilo samo sedmero. Predložio sam da prvo uputimo upozorenje Radnicima – kako smo od tog trenutka zvali našeg neprijatelja – i obavijestimo ih da su prisvojili našu zakonitu teritoriju, te da se smjesta trebaju povući. Prijedlog je dat na glasanje i bio je prihvaćen. Jedino je Đorđe bio protiv (posebno mi je bilo drago kad je Marina podigla svoju nježnu ručicu, imala je kao ugarak crnu kosu i još crnje oči). Mene je zapalo da sastavim pismo upozorenja. Uposlio sam sve svoje napredne književne moći i sastavio natprirodno rječitu poslanicu, koristeći fraze kao što su pravedni gnjev, krvlju natopljena sloboda i put pravednika. Potpisao sam nas sa Pobunjenici, očito inspirisan jugoslavenskom historijom, čije su brojne bratske nacionalnosti tradicionalno ginule, skupa ili pojedinačno, u raznovrsnim ustancima. Ime Pobunjenici sam smislio bez konsultacija i dozvole. Đorđu se nije sviđalo, kao ni Edi. Ali kako sam, radi dramatičnijeg efekta, pismo bio napisao krvavocrvenom tintom, na šta sam utrošio nekoliko mrljavih pokušaja, ponovno pisanje pisma bi mi oduzelo previše vremena. Osim toga, većina nas je smatrala da je ime koje je Đorđe predložio – Jebači majki – ekstremno, kao i način na koji je u svom nacrtu pisma formulirao naš bijes: Ako smjesta ne odete, jebat ćemo vam i majku i sestre i djecu. I tako je upozorenje ostalo neizmijenjen, s tim što smo se složili da bi sljedeće moglo i trebalo biti malo žešće. Opet smo na lopovsku preko ograde prebacili Vampira, koji je na poleđinu ultimatuma pljunuo i zalijepio ga na vrata barake. “E sad te moram pitati”, rekla je Alma, “na šta misliš kad kažeš da ste ga na lopovsku prebacili preko ograde?“ Ne volim kad me se prekida; volim pričati priče kako ja mislim da treba. Ali me je Alma pitala odlučnim tonom i, možda, kao neko nesvjesno upozorenje, bacila pogled u ekrančić kamere. Bilo mi je bitno da joj se dopadnem, da razumije moje iskustvo. “Lopovska je kad se dvoje uhvati za podlaktice (pokazao sam joj, lagano je hvatajući za tanke, nježne zglobove) i naprave kao platformu, na šta bi se Vampir popeo i onda bi ga mi zabacili prema ogradi. On je bio tako spretan i savitljiv da je mogao stajati na samoj ogradi, i tek bi onda skočio na drugu stranu. “A što ste ga zvali Vampir?” “Bio je pravo malen. Nigdje tijela. Bio je tako lagan da za njim uopšte nisu ostajale stope u snijegu.“ “Šta je s njim bilo?“ Zastao sam prije nego što ću joj odgovoriti, međutim, kad sam joj rekao da ga je 1992. ispred naše zgrade strovalio snajper, na licu joj se nisu ukazale nikakve emocije. Pitao sam se da li riječ snajper u njoj obavezno priziva ubistvo njene majke, ili oca, koga je već ubilo, te sam požurio da nastavim s pričom. Bilo kako bilo, Radnici nisu otišli. Sljedeće upozorenje je napisao Đorđe, koji im je zaprijetio grubim jebanjem matere, previdjevši činjenicu da jebanje i nije baš bilo najjače oružje dječaka koji ni do puberteta nisu dobacili. Dao im je rok od jedne sedmice i, kako bi pokazali koliko smo ozbiljni, Vampir je nakon što isporuči prijetnju trebao kamenom razbiti prozor barake. Međutim, kako je stajao preblizu, prozor je samo malo napukao, tako da su Radnici vjerovatno zaključili da se neki vrabac zabio u prozor i slomio vrat. To slanje prijetnji će se ispostaviti kao taktička greška jer, umjesto da nas shvate kao ozbiljnu prijetnju, Radnici su u rupu u bašti izlili beton, valjda praveći temelje za nekakvu ogromnu zgradu. Da stvar bude gora, dok smo mi čekali na njihov odgovor, i škola je završila, tako da smo izgubili Borisa, Edu i Marinu, koje su roditelji odmah otpremili kod rodbine ili na more. Sad kad nešto razmišljam, ne mogu se sjetiti zašto i mene moji nisu otpremili kod bake. “Zato što ti je mama bila na terapiji zbog raka štitnjače”, reče Alma. Ovo je za mene bila novost. Odmahnuo sam glavom, u nevjerici, a ona je klimnula, potvrđujući. “Otkud ti to znaš? Ja nikad nisam čuo da mi je mati imala rak štitnjače.“ “Ona mi je sama rekla.“ “Ona ti rekla? Moja mama? Rekla ti da je imala rak? Pa što meni nije rekla?“ “Vjerovatno nije htjela da se brineš.“ “Pa sad se brinem.” “Sad joj je dobro”, reče Alma. “Nemoj da se brineš.“ Da budem iskren, nisam siguran da bih se bio zabrinuo i da sam znao, onako opsjednut Ratom za Baštu i tim stvarima. Ali njen rak dosta toga objašnjava. Na primjer, objašnjava zašto su me, uprkos mom žestokom protivljenju, upisali na kurs engleskog jezika – mora da je htjela da me udalji iz kuće, a da sam joj ipak u blizini; vjerovatno nije htjela da znam, ali me nije mogla poslati kod bake i djeda koji su definitivno živjeli predaleko. Sad mi je jasno zašto sam toga ljeta mogao ostajati napolju do kasno, planirajući naše ratne pohode, i zašto mi je tada nakupovala igračaka koje joj čak nisam ni tražio, uključujući i pušku koju sam obožavao, imitaciju AK-47, uvjeren da se radi o američkom oružju. Željela me je zaokupiti drugim stvarima, i bio sam zaokupljen. Moglo bi se reći da sam zbog njezinog raka postao američki komandos. Eto ti sad. Uglavnom, mrzio sam časove engleskog. Morali smo sjediti u maloj, pretoploj učionici, sunce je tuklo u zelene roletne, a svuda oko nas su lebdjele cijele galaksije prašine. Bilo mi je daleko interesantnije posmatrati rotaciju i kretanje čestica prašine, nego slušati nastavnicu koja se sve vrijeme vidno dosađivala, osim kada smo pjevali pjesme na engleskom. Kao kreteni smo za njom ponavljali riječi dok je pjevala; ispostavit će se da je oduvijek sanjala da postane slavna pjevačica. Pjevali smo My Bonnie Is Over the Ocean, When Johnny Comes Marching Home, Amazing Grace, pjesme koje danas ne mogu ni pjevušiti, a da mi se ne zapovraća. Catch a Falling Star joj je ipak bila ponajdraža. Prevela nam je riječi i svaki put kada ju je pjevala, posegnula bi da dohvati imaginarnu zvijezdu i stavi je u džep. Užasno patetično; mi smo se samo gurkali i kikotali. Dakle, nabavio sam pušku kakvu sam želio, učio sam jezik koji sam samo ja znao pričati, kako god nevoljko, imao sam roditelje koji su me ostavljali na miru – šta god da je bio razlog – i samo mi je još trebao odgovarajući identitet da se sve to lijepo objedini. Otkrio sam ga u filmu u kojem grupica američkih komandosa uništava cijelu planinu koja je Nijemcima služila kao tajna fabrika oružja. Usporeni snimak apokaliptične eksplozije duboko me je impresionirao: planina je podrignula, i prije nego što će joj vrh nestati u kataklizmi, vatrena dekoracija nagrnula je iz crnog oblaka dima, nakon čega je zavladao mir apsolutnog uništenja, pepeo zaborava sipao je iz neba, potpuna tišina. I onda predivna scena u kojoj Nijemci muče američkog komandosa koji, umjesto da pukne pod pritiskom, umjesto da izda svoje suborce, pjeva She’ll Be Coming ‘Round the Mountain When She Comes. Film se zvao Ukleta planina, a nakon što sam ga pogledao dvaput u dva dana, počeo sam puzati po tepihu u sobi, zamišljajući da sam na mahovinom obraslim planinskim padinama; sakrivao sam se ispod kreveta, kao ispod kamiona; krijući se iza ormara, spremno sam čekao da otvorim vatru na Nijemca, koji nije ni slutio da ga iza ugla čeka smrt. Tako da je dužnost snajperiste bio očigledan i prirodan sljedeći korak. Dok sam s prozora budno pratio Radnika koji je gurao civare zamišljao sam kako mu metak probija glavu i izlazi na drugu stranu, a djelići mozga štrcaju. U neka doba počeo sam sa sobom pričati na jeziku za koji sam mislio da je američki. Bila je to neka udrobljena kombinacija zvukova koje sam pokupio gledajući filmove i pjevajući na kursu i koje sam izgovarao u skladu s pravilom koje je moj Otac jednom ustanovio: za razliku od britanskog engleskog, koji se izgovara kao da su ti usta puna vrućeg čaja, američki engleski iziskuje žvakanje zamišljene žvake. Fow dou sotion gemble, mrmljao sam sebi u njedra, s puškom uperenom u Radnika koji je šmrkom spirao gumene čizme. Fecking plotion, camman. Yeah, sure. Moj se preobražaj u američkog komandosa tačno poklopio sa eskalacijom našeg oružanog sukoba sa Radnicima. Naravno, ovi nikada nisu napustili baštu i, budući ozbiljno zadati u gradnju i zidanje, svuda su iz betona provirivale čelične šipke, a prvi sprat je bio skoro gotov. Kad je Đorđe rekao da je konačno došlo vrijeme da se nekom jebe mater, nitko se nije usprotivio, i tako je otpočeo rat. Đorđe je postao naš vrhovni zapovjednik, predani i nemilosrdni vođa. Vampir je bio Specijalni odred, špijun koji je obavljao tajne operacije: nije puno pričao, nosio je tamniju odjeću, i stekao je naviku da se svima prikrada iza leđa. Mahir je bio pješadija, hrabro izvršavajući naredbe, uvijek pouzdan u borbi. A ja sam bio američki komandos, ispomoć u borbi za slobodu u Baštenskom ratu: bio sam naoružan pravom puškom i tečno sam pričao žvakaći američki, iako sam ga svako malo morao prevoditi svojim saborcima. Prvi okršaj u Baštenskom ratu desio se jednog junskog predvečerja. Većina Radnika je bila otišla kući i samo ih je nekoliko ostalo da sjedi na stepenicama da sa Čuvarom piju pivo. Nisu ni slutili da im se sprema rat; nisu bili svjesni zveckanja neprijateljskog oružja na svega nekoliko metara od njih. U pripremi za svoj prvi napad, bili smo iskopali tunel ispod ograde i rupu pokrili daskama i kartonima. Cilj nam je bio zapaliti drvenu šupu u kojoj su Radnici držali alat i gumene čizme i radna odijela. Te večeri smo se provukli kroz tunel, sa školskim torbama punim starih novina i krpa i džepovima punim bočica sa benzinom za upaljače. Ja sam još nosio i pušku na leđima tako da sam se zaglavio provlačeći se ispod ograde, ali su me uspjeli izvući. Dok se Čuvar sa svojim jaranima opijao, mi smo zubima otkinuli vrhove s bočica, natopili zgužvane novine i krpe i nakamarali iz uz stražnji zid šupe. Dok smo mi palili vatru, oni su se u neznanju kliberili. Brzo smo se vratili do tunela i izvukli napolje. Iako mi je srce sviralo solo na bubnjevima, bio sam dovoljno priseban da ovaj put pušku uzmem u ruku. Kako smo se i dogovorili, odmah smo se razišli svojim kućama. Dok sam ja došao do prozora u svojoj sobi, jedan kraj šupe je već bio u plamenu, a Čuvar i njegovi glupi jarani su na vatru sipali pivo, dok se najtrezniji od njih nije dosjetio da razvuče šlauf i vodom ugasi požar. Oduvijek sam uživao u uništenju; prizori razaranja redovito su mi oduzimali dah. Bio sam sklon nanošenju štete: volio sam čekićem udarati po igračkama i bacati klikere s balkona, a onda gledati kako se rasprše na betonu. Znao sam, jednu po jednu, kidati stranice knjiga koje mi se nisu sviđale, sve dok od njih ne bi ostale samo prazne korice. Čak sam uživao i u brisanju table. Ali nikad nisam bio ni izbliza tako ushićen kao dok sam gledao kako radnička šupa plamti, dok nisam posvjedočio idiotskoj bespomoćnosti Čuvara koji pivom gasi vatru. Znali smo da je ovo bila samo priprema za rušenje nebodera, jednom kad ga naprave – u plamenu šupe vidio sam Ukletu zgradu kako se strovaljuje. Nije bilo bitno što je šupa zapravo bila poljski WC. Gledao sam Radnike kako s gađenjem okreću glavu i štipaju nos dok razvaljuju spaljene zidove šupe i tako impresivno brdo govana. Neko vrijeme nakon toga Radnici su, ponukani splačinama koje su im o ručku donosili u manjirkama, zaduživali zajedničku rolnu toalet papira i odlazili čučati iza kamare čeličnih greda. Mi smo se itekako imali čemu radovati: ćenifa je bila potpuno opravdana meta, pošto je otežavala logistiku gradilišta, a da ne spominjemo činjenicu da smo se uspjeli ušunjati u neprijateljsku pozadinu. Kad smo se par dana kasnije sastali, rekao sam: Fatch ah salling frow, sure yeah, fut ow gnore tocket, što sam ljubazno preveo kao: “Naš sljedeći cilj, drugovi, je baraka.” Za baraku nam je trebalo daleko više benzina za upaljače. Njegovo prikupljanje – govorimo o gumenim bočicama u obliku torpeda, veličine prsta – bi trajalo dovijeka i bilo bi preskupo. I ovako smo već krali previše para iz roditeljskih novčanika da bismo financirali Baštenski rat, a trafikant je već jednom pitao Mahira da li mu tata vozi auto na benzin za upaljače. Đorđe je procijenio da bi nam par flaša benzina ili neke druge zapaljive tekućine bilo sasvim dovoljno. Provalili smo i u preostale podrume u zgradi, nadajući se da ćemo možda nabasati na nešto zapaljivo, nešto šta je neko možda greškom spremio u podrum zajedno sa starim tepisima i jorganima. Nismo našli nikakvo gorivo, ali je zato bilo dostga kaputa, okvira za slike, pokvarenih usisivača, starih ploča i knjiga, namještaja u raspadu – krš beznačajnog postojanja. Nisam vjerovao da bi iko od njih primijetio ili žalio kad bi sve to izgorjelo. Dok sam ovo pričao, primijetio sam da Alma razmatra moju kancelariju; plastične čaše pune tupih olovaka; objektiv bez fotoaparata; zdjela prepuna stranih novčića, sabranih na mojim spisateljskim putovanjima; neuokvirene slike pribodene za plutanu ploču iznad radnog stola, već izblijedjele i iskrivljene. Ništa bez čega ne bih mogao. “Znaš, kada sam se poslije rata prvi put vratila u Sarajevo”, reče, “morala sam isprazniti naš stan da bih ga mogla prodati. I rasporedila sam sve u tri kamare: jedna za baciti, druga za podijeliti i treća za ponijeti sa sobom u New York. Njujorška kamara je stala u jedan kofer. Kad sam se vratila kući, odnijela sam kofer u skladište i nikad ga više nisam pogledala.“ Ali vidi, nama je rat bio nešto uzvišeno, sloboda ispisana razaranjem, apsolutna pravednost naše borbe – sve nam je to bilo sveto. Sve je izgledalo ljepše sa vrha Uklete planine. I taj život neprestane tajnosti i obmane, osjećaj da smo mi svjesni nečega čega niko drugi nije. Odjednom smo postali fini prema komšijama, slušali smo starije; redovno sam radio zadaću iz engleskog i još se na času javljao da pjevam. Znao sam da će mi pretvaranje i žrtvovanje pomoći da obavim svoj zadatak, da su laži esencijalni dio naše misije. U samoodricanju sam otkrio ponos i ljepotu, i konačno sam shvatio šta je Majka mislila kad mi je govorila: “Moraš nekad raditi i nešto što ti se ne sviđa.” A nakon naših šarada u kojima smo izgledali kao dobri dječaci, sastajali bismo se u podrumu i razrađivali Veliki napad. Đorđe je bio mišljenja da na Radnike moramo konstantno vršiti pritisak, ne smijemo ih pustiti ni da predahnu. I dok su naši roditelji mislili da se mi napolju igramo klikera ili u kinu gledamo Diznijev crtani, mi smo u vlažne novine umotavali pijesak i krhotine stakla. Ovo smo oružje zvali Granata; bio je to moj izum, pri čemu je ideja bila da će se mokri papir raspasti pri udaru i da će se pijesak pomiješan sa staklom zalijepiti za kožu i onda, kad ga Radnik pokuša otresti, porezat će se na staklo ili zguliti kožu. A ako ga pogodimo u oko, može i oslijepiti. Bacali smo Granate i kamenje na Radnike; posipali smo eksere na ulaz za kamione; gurali smo šibice u katance na baraci; palili smo bočice sa benzinom za upaljače i nasumično ih bacali preko ograde. I kako je zgrada napredovala tako se i naša taktika razvijala. Shvatili smo da napad na Radnike i nije baš najpametniji: bilo ih je previše, bili su daleko brojniji, a u ovoj fazi su većinu vremena provodili u zgradi, na višem spratu. Stoga smo se isključivo skoncentrisali na Čuvara. Dok su drugi radili, on se motao oko barake, otvarao i zatvarao kapiju za kamione – često nam je bio u dometu. Posmatrali smo ga. Imao je veliku bradavicu na lijevom obrazu, koja je štrčala i kad nije bio obrijan; na uskim ramenima mu je bila raštrkana perut. Nosio je tamnosmeđu uniformu i kapu sa obaveznom petokrakom, koja bi mu dala vojnički autoritet da nije bila tako prljava – vidjeli smo ga kako kapom briše znoj sa vrata. Navečer bi ostajao sam, osim ako mu ne bi pošlo za rukom da nagovori neke Radnike da ostanu na pivu, ali bi i ti Radnici u neka doba otišli kućama. On izgleda nije imao kuće; gledali smo ga kako bez žurbe obilazi gradilište; naciljao bih na njega svojom puškom dok je sjedio na stepenicama ispred barake, zagledan u daljinu – da sam imao pravo oružje, jedan hitac bi mi bio dovoljan. Nekad bi izvukao kuhinjsku krpu, razmotao je i izvadio komad hljeba i nekog mesa; žvakao je odsutno, bez apetita, kao da je cijela svrha žvakanja da mu žvaljama bude manje dosadno. Bog zna o čemu je on razmišljao; vjerovatno ni o čemu. Često bismo ga tako odsutnog napadali salvom kamenja i Granata, ali nismo imali puno direktnih pogodaka. Dugo nije uspijevao skontati šta ga je spopalo; takvi ljudi svoju muku prihvataju kao sastavni dio življenja. Uživali smo gledajući ga tako sluđenog. Radovala nas je činjenica što uopšte nije znao ko smo, šta smo, što je vjerovao da je to što se njemu dešava posljedica obične, sveprisutne ljudske zlobe. Jednom je, ne sumnjajući na nas, kupio časopis sa golim ženama od Đorđa koji ga je dozvao na kapiju; mi smo ga trebali u tom trenutku napasti, ali smo odlučili da će nam njegov novac ipak bolje doći. I takav priglup, Čuvar je na kraju ipak povezao događaje. Zapravo, skoro da je zarobio Vampira koji mu je na baraci pisao poruke koje su sadržavale jebanje, majke, sestre, i djece. Prišunjao mu se s leđa i počeo ga udarati, ali se, i tako zatečen, Vampir u sekundi uspio iskobeljati i preskočiti ogradu. Ubrzo nakon toga uslijedila je naša odmazda. Obasuli smo ga papirnim kesama prepunim šljunka – kasetnim bombama – i imali smo par dobrih direktnih pogodaka. Psovao je s otrovom i mržnjom i, nakon toga, bilo je jasno da će se ovaj rat voditi sve dok jedna strana ne doživi potpuni poraz. Otprilike smo u to vrijeme shvatili da smo još odavno digli ruke od oslobođenja Bašte. Ne bismo bili ništa sretniji ni da nam je nekim čudom, u tom trenutku, Bašta vraćena. Naprotiv, izgubili bismo svoju svrhu. Sve o čemu smo povazdan pričali je bilo kako zeznuti Radnike otjelotvorene u liku Čuvara; to nam je postao jedini cilj rata i više nismo bili u stanju misliti ni o čemu prije, pored, niti poslije rata. Osjećaj je bio isti kao kad se zaljubiš, samo što smo mi njega željeli ubiti. Razaranje nebodera je zauzelo drugo mjesto na našoj top listi želja, iza spaljivanja barake sa živim Čuvarem u njoj. A za to nam je trebalo goriva. Jednog nam se dana i posrećilo: radnja za uokvirivanje slika pored željezničke stanice je izgorjela. Vidjeli smo kako se diže dim i čuli zavijanje sirena. Uvijek raspoloženi za razaranje, odjurili smo do radnje i gledali vatrogasce kako kroz razbijeni izlog vodom plave radnju, dok su vlasnik i njegova žena zagrljeni ridali, odvraćajući poglede. Sutradan smo se vratili do spaljene radnje, hodali po mlakom, mljeckavom pepelu, tu i tamo gacali po blatu, udisali miris ugljenisanog drveta i sprženog maltera. Preturali smo po kršu njihovog života: ženska cipela s potpuno otopljenom petom; klimava stolica bez noge; uzorci okvira još uvijek na zidu, još uvijek simetrično poredani. U stražnjem dijelu naišli smo na ćošak do kojeg vatra nije dobacila: plavi isflekani mantil još uvijek je visio okačen; uokvirena slika mladenaca, okrenuta prema zidu i, pokraj zadnjih vrata, tri predivne konzerve razrjeđivača. Sengson clotion wicklup, rekoh. To je ono što nam treba. Dozvolite mi da u ovom trenutku priznam: bio sam savršeno svjestan da je bilo nečega neprikladnog, ma kako uzbudljivog, u količini zadovoljstva s kojim sam ovo Almi pričao. Dječaci su joj se vjerovatno činili totalno i tipično agresivni, nasilni i blentavi; možda ju je i povrijedila naša neskrivena krvožednost. Ona definitivno nije bila neko ko bi u ratovanju vidio ljepotu, ali nije pokazivala razočarenje – zapravo nije pokazivala nikakve emocije. Samo bi povremeno pogledala u ekrančić i namjestila kameru, jer sam se ja u međuvremenu bio izmjestio iz kadra. I dopuštam da sam – kako bih rekao? – neke detalje uveličavao, ne bih li iz nje izvukao neku reakciju, samo da vidim da li šta osjeća. Ali ona se držala stoički, baš kao i njena kamera. “Hoćeš li da napravimo pauzu?“, rekla je. “Pričaš već sat vremena.” “Ne, nema potrebe”, rekoh. “Volim pričati. To je jedino što ikad radim.” Jedne smo večeri prošvercovali kroz tunel konzerve razrjeđivača nakon cjelodnevne kiše, blato mi je isprljalo, možda čak i začepilo pušku. Pretrčali smo do skrovite tačke između barake i ograde. Plan je bio da zidove barake u kojoj je Čuvar spavao natopimo razrjeđivačem, da ispred vrata napravimo zapaljivu lokvu, kako bi mu presjekli put ako krene bježati, i onda sve to zapalimo. Trebala je to biti jednostavna misija, nije trebala trajati duže od par minuta, ali otupljeni od adrenalina, omamljeni opasnošću, umovi nam nisu bili baš najbistriji – niko od nas nije imao šibice. Poslali smo Mahira da donese kutiju šibica, dok smo mi ostali čekati u skrovištu, a hrabrost nas je ubrzano napuštala. U roku od par minuta Đorđe se uzvrpoljio i odlučio da potraži Mahira. Odmah mi je bilo jasno da se više neće vratiti, ali ništa nisam rekao. Vampir i ja smo ostali čučati u tišini, čekajući da prođe neko pristojno vrijeme pa da predložimo povlačenje. Ali onda zaškripaše vrata barake; izađe Čuvar i poče se protezati prema zalazećem suncu, zijevajući s urlikom. Čim se okrene ugledat će i nas i konzerve. Prije nego što sam ja i pomislio da nešto uradim, Vampir je šmugnuo pored njega i zapucao prema tunelu, a Čuvar se okrenuo prema meni, paralisanom, sa blatnjavom puškom u rukama. Šta ti radiš tu?, pitao me. Geffle creel debbing, rekao sam. Vau shetter bei doff. Cammon. Ne znam zašto sam mu odgovorio na žvakaćem američkom. Moguće da sam pomislio, u panici, da bih ga, ako se nastavim pretvarati da sam Amerikanac, možda uvjerio da sam stranac koji se tu našao greškom, te da sam samim time nevin. Ili sam možda u tom trenutku zaista bio američki komandos, i pomislio – ako je to pravi izraz – da, ako ostanem u svom identitetu, jaz između mene i stvarnosti bit će prevelik da bi me Čuvar mogao štosirati. Što je on ipak učinio, i to nekoliko puta zaredom. Puškom sam se branio od njegove šake, ali ju je uspio zaobići, dok sam ja vikao: Fetch a kalling star and pet it de packet, maike it for it meny dey. I nastavio sam ponavljati, sve dok nije ponovo zvučalo kao pjesma, a Čuvar je nepometeno sipao udarce po mojoj glavi. Ipak, pjevanje na mukama mi nije baš bilo od pomoći. Pao sam na zemlju i Čuvar me sad pokušavao šutati u glavu, dok sam se ja pokušavao zaštititi rukama. Uopšte ne sumnjam da bi me ubio da ga nije pomela pivska flaša koja je doletjela u njegovom pravcu. Kako je pridigao pogled, tako ga je druga sustigla i eksplodirala, pogodivši ga u čelo. Poprskala me je krv, a Čuvar je zateturao, samo što nije pao. “Tvoja mi mama to nije ispričala“, reče Alma. Da hoće prestati stalno gledati u ekran. Kao da nije bila sigurna da li da mi povjeruje. A moja je majka ta koja me je spasila. Čuvar je imao zjapeću posjekotinu na čelu. Izvukao je prljavu krpetinu iz džepa i pritisnuo je na ranu, proklinjući moju majku i pičku joj dlakavu, u bolu i bijesu kakav nikad do tada nisam čuo, niti ću ikada nakon toga. Taman se spremao da me ubije kada se moja majka umiješala, kao da su je njegove psovke dozvale. Ni dan danas ne znam kako je saznala da sam u nevolji, niti kako je uspjela otvoriti kapiju; znam samo da je bila kao jedna od onih mitskih majki koje jednom rukom podižu kamion da bi svoje dijete izvukle ispod točkova. Stala je između Čuvara i mene, kabasta bež tašna visila joj je na ruci, šal uredno zavezan oko vrata i – sad se sjećam – kosa joj je bila skroz kratka, moguće zbog hemoterapije. Psovao joj je sve po spisku, pokušavao doći do mene, ali mu ona nije dala. Obraćala mu se tiho, bez prekida, istim onim glasom kojim je meni čitala priče pred spavanje. I Čuvar je na kraju popustio i sjeo na stepenice, mrmljajući i svako malo pogledajući u krpu, kao da provjerava neće li štagod ispasti iz nje. I tada sam ja, Alma, shvatio da je svijet jedno užasno neugodno mjesto, uvijek spremno da mi u tijelo i dušu zabode svoje otrovne bodlje. Možda je mojoj mami zbog toga taj period ostao u toplom sjećanju – nakon toga sam jako puno vremena provodio uz nju, banjajući se u njenoj zaštitničkoj ljubavi. Krajem ljeta otišli smo na more i ja sam poslušno izvršavao komande famozne pištaljke. Kada je počela školska godina, majka me je svaki dan vodila u školu. Poslije škole sam bio kod kuće, čitajući bez prestanka – i tako sam postao knjiški moljac. Tako sam se poslije rata vratio kući. Dok je Alma provjeravala kameru, ja sam se prisjetio jednog dana kada sam otišao pokvasiti spužvu, a u praznom holu, naslonjena na zid sa slikama primjernih učenika, stajala je moja mama. Bila je došla na roditeljski. Izgledala je velika u poređenju sa malim ormarićima, sa uredno poredanim dječjim cipelama. Osmjehnula se kada me je ugledala, ponosna na svog sina koji nosi spužvu i izvršava dužnosti. Sjećam se njenog umornog osmijeha; rak mora da je tada bjesnio u njoj. U tom praznom holu nas dvoje smo bili skupa, mi smo sad bili unutra, a svi ostali– djeca u učionicama, nastavnici – svi su bili napolju. Poljubila me u čelo, vratio sam se u učionicu, a ona je ostala da sačeka nastavnicu. “I to je to”, rekoh Almi. “To je kraj priče. Sad se možemo malo odmoriti.” “Super. Dobro će mi doći”, rekla je, ne zvučeći uvjerljivo. “A možeš li samo još malo pričati na svom žvakaćem američkom? Da li se još uvijek sjećaš? Voljela bih da u filmu pričaš i američki i bosanski? Bi li ti se dalo?“ “Naravno”, rekao sam. “Floxon thay formtion. Camman, dey flai prectation. Gnow aut sol, lone. Yeah, sure. Gudbai.” “To je odlično”, reče Alma. “E hajde sad samo još jednom, da imam rezervu.“
– iz knige “LJUBAV I PREPREKE”, Buybook, Sarajevo, 2008; s engleskog prevela Irena Žlof –
__________________________________________
ALEKSANDAR HEMON istaknuti je bosansko-američki pisac. Objavio je zbirke priča Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke i Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija i Bejturan i ruža, te memoarske knjige Nije ovo tvoje i Moji roditelji. Dobitnik je brojnih nagrada. Predaje na Sveučilištu Princeton.
Nemoguć je Srpski jezik, nemoguć! A ja sam učinila maximum eforta. Maximum! Za sve je kriva tetka Desa, oću da ti se na nju zažalim. Svi priča kako tetka je još jedan majka, a moj tetka jedinica, Desa, na mene je ozbiljni terorista, što na mene pravi veliki strogoću i strah od vladu. Nije to samo od sad, kad ja sam na rehab, nego je i od kako sam bila mali ja, ona je na mene vikala uvek, nemoj tako, nego ovako, i stani, Dana, prava leđa, Dana. I na letnji praznik kad dođem, samo je baba Savka umela lepo mene da kaže, a tetka nije. Ja sam i sad pred nju kao neki lopov, a ona se na mene opunomoći. Ti znaš da se naša Joca odlučio za brza ženidba. Tetka je rekla da je tako odlično, i treba da se ženi pa posle nek vidi kako će. On se vratio iz Kovilj, gde njega su izbegnuli tetkini detectivi da ne bi otišo u zatvor, zbog nešto pogrešno što je radio. I još smo na pitanje: Gde je Joca, pred svet odgovarali: Joca je u Erasmus, na razmenu. E mlada je isto bila odsutna iz Beograd i isto je bila u Erasmus, samo ne znam tačno u koji. Mlada je Mila Stanimirović, tetka je rekla da odlično je što neka oće da se udari za Joca, a još je njen tata umnjak. Ima i potvrdu da je umnjak jer je Academic u Academia, pa je to mnogo bolje nego da je našao neka iz provinciske Srpske zemlje, a njih je pun grad što oće da se udare za Beograd. Ona neće da se meša u porodica, ali njoj je drago što prijatelj je umnjak. I da mu je tata bio Đeneral, ali ona neće da se meša. I da je prijateljka Janja teška na pare, pa zovu nju trtica Janja. Tetka misli, da i kad Janja ostane sa Academijsku pensiu, da neće deci ništa da daje, nego sve će opet tetka, ali njoj nije teško. I mlada objavljuje dizajne pod ime Grand Mal, al to Joca zna. Još je rekla da će da ide u Komercionalnu banku, da stavi uže na njen vrat, ali da svadba ima da bude na Kalemegdanska terasa, da svi vide kako nama je krenulo. Svi dobili smo raspored šta će ko da se zaduži, a ja sam dobila da održim nazdravicu sa stranu naši iz Chicago. Rekla je: „Ti da kažeš – Želim naši dragi mladenci dugo i uspešno bračni život. BEZ GREŠKU.“ Mene je prvo bilo žao što mi nije dala neki veći zadatak, što bi neki pravio greška u tako male reči. Ali, kako se primicalo svadba, mene je počela da uzima sumnja da bi ja mogla da sagrešim. Prvo nikako nisam mogla da kažem bračni nego samo mračni. A kad namestim usta na b i kažem bračni, to mi pređe na druga strana i onda kažem bludenci, bledunci, sve kako nije dobro. Čak sam išla i kod Maya, da me nauči, a ona me gleda i kaže: Labialni. Pa znam i ja da nije djoka nego da su slova, ali kako da ne sagrešim u m i b. Ona kaže, napiši i to sa ruku, nemoj u telephone. I ja pišem u svesku, pišem na ruku, grebem po zidi da naućim, a posle kad se to ćita, opet pola piše mračni, a pola bračni. Neće ni da se napiše! Ja sam se tako od to isteretila, da pred svadba nisam ni spavala, samo želela srećan bračni na naši bludenci i srećan mračni naši mladenci. I kad je došla Saborna crkva, ja sam bila srećna što pop ima onoliko dugačku popsku stvar da radi, pa neće skoro nazdravice, da mi se namesti b i m u pravi način, i posle dok smo se peli uz Terazisku visoravan, ja gledala sam ako ima neka šuma ili pustinja da se odnesem. Kad smo došli u fina kafana, mene je bilo isto drago što će da dođe i matićarski ofisir da i on nešto priča, da ne moram ja. Ispratili smo i njega, on je nešto lepo pričo da treba da se paze svaki dan i da budu na njihovu ljubav ljubomorni, pa mi se nešto zavrtele suze od tako divan ofisir što ume tako ljubavno da priča. To može da se nađe samo u Srpski, u America tako ne znaju, da ti ne pominjem Vegas. Tu je bila po čaša champagne svakome, a rakija I vino sami teće. Konobari počeli da unesu mezze I salate. Bilo je I proja I gorski sir I prošute razne I pite, a onda sam bila ja. Svi stojimo, chef od ritual pravi znak na mene, mene kucaju zubi. Sad tek ne znam ni m ni b. Lepo počnem: „Želim naše mlade četnici dugo I uspešno…“, tu stanem da namestim usta na b, ali dešava se nešto vrlo čudno. Svi se u mene zabulju u mrtva tišina kao da već znaju da ću da ugrešim. Došla je smrznutos. Ja nameštam usta na b, ali neće ništa da izađe. Ovaj pored mene što stoji uzeo zalogaj salatu, kupus dlake vise iz usta. Konobar što sipo je vino, napunio čašu I sipa I dalje, vino toči na cipele I na pod, ženi od preko put ispada viljuška na pod, ćuje se zvec, cameraman odlaže camera I zato više nema snimak, samo svi gleda u mene u velike oči I usta, sve dok se Mila Stanimirović, udato Janković ne uzburka u daljinu stola, izroni iz čipku I talasi, naduva se u jednu stranu, menja vetar u ramena da uvati zalet, pa opaljuje našu Jocu iz dubina beli nežnos: „Nisi tako pričo!“ Joca pada I izbacuje nešto belo, mislimo zub, ali to je bio slinac. Tu se prekida začaranos, sad počinje svi da viče I da se vata za glava, toliko je to bio dobar šamar. Mila skače I ide preko sala na vrata, prijateljka bode prijatelj u rebro, šišti: „Radi nešto, nešto čini.” Akademik tegli sako za lapele, da mu ne odleti, namesti debeli glas, sopti: „Neće moći!“ Kreće I on na vrata, u pratnju prijateljka. Tetka Desa gleda na koju će stranu, štikla bira nazadačke kosimičke, i pada kao svetinjak. A ja još ništa nisam zagrešila. Pritrčim kod tetka, podignemo nju I stavimo u stolica, a na drugu joj dignemo noge. Ona kaže: „Gotovo, gotovo, gotovo je. Pustite mene neka umirem. Dajte mi da skočim sa terasu.“ Mi joj ne damo da umre ni da skoči. Stanimirovići napuštaju kafana. Tetka gleda mene I krklja: „Što si rekla ćetnici?“ „Da bude bezgrešno! Nisam ništa rekla, samo sam pausovala. I što su sad problem ćetnici?“ „Stanimirovići su partisan“, viče Marica, dok stavlja na tetkina glava rakia salvetu. „Partisan? Nije naš narod? Rekli ste da mu je tata Đeneral.“ „Nije Đeneral, nego General!“ „To je isto.“ „Nije isto! Drugo je!“, viču I Marica I tetka u ropac. „Ali izgledaju normalno, isti su kao naš narod!“ „Propalo je, propalo, pustite me da skočim!“, viče tetka, otužna. Kako je mene tu bilo teško, Mama. To je samo jedno slovo, a razlika je u ceo svecki rat. Bilo mi je žao, da je sve tako propalo zbog slovo, iz moj maximum. „Kako su Stanimirovići partisan, kad su baš lepo se ponašali u crkva. Niko nije ubio pop, ni upalio crkva. Ja sam u šok.“ „Rekla sam ti da zovemo Božo Koprivica, da malo izjednačimo“, kaže Marica na tetku. „Jebo tebe Božo Koprivica“, kaže tetka I počne da se rasplače. Tetka rasplače! A nije znala! Mene je to bilo da ruši se grad! Ja onda uzmem njena ruka I počnem I jada rasplačem se, da joj pokažem. Shit, shit, shit, mislim. Otvorio se veliki abis I širi se, čim zazivaju hrabri vatrogasac što ga nema. A možda može da se ispravi, ako ja sam hrabri vatrogasac. „Šitina“, kažem I osetim da se mene vraća moj snaga. Odem kod muziku što ne zna da li da svira ili da ne svira. „Daj microphone.“ Oni daje I ja vičem testing, testing. To se čuje kao testis, testis, ali svi u mene gleda. „Uplatite vaša pažnja, molim ja vas. Mene jebe labialni, to je problem. Tela sam da kažem: Želim naše mlade četnici I partisan dugo I uspešno kolaboracia.“ Dobila sam aplaus I smejanje. Muzika svira tuš, ja se klanjam I svima šaljem poljupci. Doduše, u moje se iskrene reči umekšala magla što se dizala iz vruće braon prase što se upravo unelo na ramena obadva konobari. Za prasetom ide Joca I drži pod ruku Mila, a na obraz mu još zalepljen print u oblik crvena Europe. Muzika je odma svirala svadba, svadba, svadba, svadba, a ja sam u maglu od prase I svadba, svadba, opet osetila duhovnos. Kao da sam krenula da padam u onaj abis, I povukla iza sebe I sve druge, a onda sam se zaustavila, na ivicu terase, I sprečila se katastrofa. Odličan je taj osećaj, kad se iz veliki napetosti dođe u smirenje. Tetka je došla I rekla: „Deco!“ Opet je počela da rasplače, a nešto su joj porasle ruke, pre nisu bile ovolike, jer grlila je sav trojica nas, Joca, Mila I mene, do ugušenje. Njena suza je njoj rekla najlepša reč što je za mene mislila, ceo život, ali nije znala da je nađe, do sad. „Mila ćerko“, tako je mene šaputnula. Nikad nisam bila tako pofaljena. A onda se prijatelj akademik napio u najveću brzinu. Ispalo je tako, da on kad se napije, onda misli kako je Pukovnik. I onda sve pohorava, konobari, muzika, gosti, sve. On je pohorio muzika u pravu horsku liniju, da mu sviraju Od Vardara, pa do Triglava. To lepa je pesma, I prvo svi su s njim zapevali, a kad je došlo do rifrejna, Yugoslavio, Yugoslavio, on je u zelenu kiselu flašu stavio kašiku što je ostala od salate I udaro flašu o sto u ritam, a kašika je zvoncala o flašino grlo. Drugi put je opet tražio, I opet svi su pevali, ali već bilo dosta je. Treći put je već počelo oko njega da se prazni, a on da plače, kad je došlo Yugoslavio, Yugoslavio, jer se seća kakav je bio comunistički teror u Yugoslavia, dok trtica Janja iskoristila je servietu da obriše mu ćelavos I oči.
_________________________________________
IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999. Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“… Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021. Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023. Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac. Živi u Beogradu.
Ujutro nas Franka i Antonija sustižu i zajedno nastavljamo prema Zubiriju. Naš plan je bio prvih dana krenuti lagano, hodati 20 km dok se tijelo ne navikne, no planovi nam odmah padaju u vodu. Od hodočasnika u samostanu cure su saznale da u Zubiriju nigdje više nema slobodnog mjesta pa poučene jučerašnjim iskustvom u laganoj panici počinjemo zvati iduće hostele. Do prvog slobodnog kreveta morat ćemo hodati 15 km više od planiranog. Bit će to vatreno krštenje. Nakon prvih sat vremena hoda odlučujemo popiti kavu. U idućem selu nailazimo na bar i sretno sjedamo unutra. Cure uzimaju kavu i doručak, a ja samo čaj. Antibiotik koji sam morala popiti prije puta upropastio mi je probavu i sada mi paše topli čaj. Uz njega si otvaram konzervu tune s povrćem, no vlasnik kada me vidi brzo prilazi i izbacuje me van, bez obzira na to što smo ona tri doručka i taj moj čaj platile gotovo 40 eura. Tata je kupio baget u obližnjoj pekari i na vanjskom stolu vlažnom od kiše ga reže na komade kako bi mu stao u torbu, a vlasnik odjednom izjuri van pa tjera i njega iako je sve vlažno i vani nitko ne sjedi. Skrećemo s ceste na blatni puteljak, upoznajemo Slovenca s kojim neko vrijeme hodamo. Na mjestu velike blatne lokve ja krećem prva zaobići je s gornje strane, ali nepažljivo zapinjem za bodljikavu žicu koju nisam primijetila i padam. Srećom prolazim bez udarca, ali sada me prati tračak nesigurnosti. Na idućoj uzbrdici Danieli od napora toliko počinje lupati srce da ne može dalje. Moj tata joj uzima pretrpani ruksak i tegli ga uzbrdo, no ni to ne pomaže. Kada napokon izbijemo na cestu pokušavamo zaustaviti neki auto da je preveze do idućeg sela, no nitko nam ne staje, a zatim žena koja staje ne razumije ni riječi engleskog i u strahu je ne želi primiti u auto. Tek nakon nekoliko pokušaja uspijevamo je poslati nekim autom da nas čeka u idućem selu. Nastavljamo se penjati i uskoro u šumi ugledam grmove šimšira. Pomislim: nemoguće, pričinjava mi se, ali stvarno izgleda kao šimšir. Kao mala išla sam u školu u barokni dvorac ispred kojeg su rasli grmovi šimšira, pušteni u svojoj prirodnoj formi, i nakon dvjesto godina izgledali su upravo ovako. Uskoro, cijela je šuma puna šimšira, nisam nikada čula da postoje prirodne šume šimšira i sada sam očarana. Kasnije zovem prijateljicu koja je doktorirala na biljkama koje žive u zajednicama s bukovim šumama Pirineja i ona mi s veseljem objašnjava: da, to je stvarno šimšir, ni ja nisam mogla vjerovati kada sam ga vidjela. Nije mi jasno kako je preživio napad šimširovog moljca koji je pred desetak godina uništio većinu baroknih perivoja zapadne Europe, no evo ga, šimšir je ovdje živ i zdrav i slobodno raste svojim sporim životom. Na izlazu iz ove šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se sam diže, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj Puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje. Iz šume izlazimo na zaravan iznad Zubirija. Tu je veća grupa hodočasnika okupljena oko kamp kućice pretvorene u kafić. Odlučujemo popiti kavu i skinuti gojzerice. Stavljamo ruksake uz rub terase i uživamo u zračenju nogu kojima nakon dvadesetak prehodanih kilometara već lagano bride tabani. Odjednom idilu prekida radnik koji trimerom kosi travu oko nas. Ne mareći za naše stvari približava se ruksacima, za par trenutaka oni su već puni samljevene trave, a jedan od štapova leti okrznut sajlom. Skačemo i vičemo mu da stane, no on nas ignorira. Imamo osjećaj da gotovo pakosno uživa što nam kvari odmor. U panici hvatamo ruksake da ih ne rasiječe. Moj tata je posebno ljut, vidim mu na licu kako se naživcirao i viče na hrvatskom na tog čovjeka da prestane s tim, no ovaj ga i dalje potpuno ignorira, a svi preostali hodočasnici zure u neobičnu scenu. Neugodno mi je i pokušavam smiriti tatu da se samo maknemo, a on poslije, nakon par dubokih udisaja, objašnjava ostalima kako je kao profesor naučio govoriti djeci kada rade nešto krivo pa više ne zna drugačije, to je njegova profesionalna deformacija. Zanimljivo mi je kako tata, inače strpljiv i smiren, nakon što je čitav dan pomagao ostatku grupe, nosio po dva ruksaka da drugima bude lakše, strpljivo čekao i bodrio, sada eksplodira i ne može se suzdržati. Najviše me brine što tu njegovu osobinu vidim i kod sebe, zato mi i smeta. U Zubiriju sjedamo na kavu, ja naručujem coca-colu nadajući se da će mi ona smiriti proljev i grčeve u želucu. Odmah pokraj bara je i trgovinica pa mi tata dobronamjerno kupuje čašu jogurta nadajući se da će i on pomoći riješiti problem s probavom. Ponavlja se scena iz jutrošnjeg bara, dolazi konobar objašnjavajući da ovo nije mjesto za piknik i da mu moja čaša jogurta upropaštava posao. Cure su ljute, a ja si mislim na naše turiste koje s prezirom svi spominju kada gladnoj djeci na plaži namažu kruh s paštetom poslije kupanja, umjesto da im kupe nešto iz skupih kafića. Hodočasnici su ovdje dobrodošli ako troše. Ipak, dok sjedimo Jan mi javlja da je prošao težak kolokvij o kojem mu ovisi prolazak godine i to mi popravlja raspoloženje. Znam da mu je sada pao kamen sa srca i sretna sam, veselo čavrljamo o Baskiji. Jan je čitač poput mene i često kada mu s oduševljenjem pričam o nekoj knjizi i on je uzme i pročita. Tako smo nedavno oboje pročitali roman Patria Fernanda Aramburua na kojem se sada temelji naša slika o Baskima. Prepričavam mu detalje s kojima sam se srela, grb Euskarije u kući gdje smo spavali, natpise na euskeri, a poslije pomislim na njega kada vidim grafit: ovo nije ni Francuska ni Španjolska, dobro došli u Baskiju! Nakon Zubirija već smo umorni, a još je deset kilometara pred nama, Franka i Antonija se dogovaraju da će moliti, a i moj tata im se pridružuje. Ja se sklanjam na kraj kolone i slušam repetitivno mrmljanje koje dopire do mene. Nazirem riječi koje sam nekoć naizust znala, no više mi ništa ne znače. Ipak, ugodno mi ih je slušati, razmišljam kako različiti ljudi u različitim izvorima nalaze snagu za prevladavanje životnih izazova, a svaki od tih načina je dobar dok čovjeka u teškim trenucima drži iznad površine. Moj izvor snage su priroda i hodanje, nakon dana u planini tijelo mi se smiri, a misli raščiste i ponovo sam spremna za svakodnevni stres. One objašnjavaju svoje zavjete, Franka priča za koga danas hoda, a ja si zamišljam za koga bih ja hodala da vjerujem da to stvarno može pomoći. Hodala bih za svoju djecu, posebno za Jakova koji sada prolazi najosjetljivije godine, za njega najviše brinem. Maštam o tome kao o dobitku na lutriji, raspoređujem u glavi izmaštani dobitak iako nikada ne igram lutriju. Bilo bi lijepo da hodanje ima i tu magičnu moć. Monotoni koraci miješaju se s repetitivnim dijelovima njihove molitve i gotovo automatski me vode za njima kroz par prašnjavih kilometara oko velike betonare i šljunčare. Opet radimo pauzu nakon trideset kilometara u hotelu uz rijeku Argo. I tu smo pitali za smještaj no sve je puno. Ipak uzimamo bar večeru, tata i ja dijelimo jedan hodočasnički menu, on jede pečena jaja na koja sam ja alergična, a ja par komada pečene slanine. Dok smo čekali da večera stigne, uživam hladeći brideće tabane u hladnoj rijeci. Nakon što izvučem noge iz hladne bujice osjećam kako mi je divljački proradila cirkulacija i opet mogu hodati. Čak trčkaram po mekanoj travi uz rijeku nadajući se da neću ugaziti u govna kokošaka s kojima dijelimo dvorište hotela. U osam navečer stižemo u Arre, spavamo u staroj kući odmah uz most, tata šalje obitelji slike mosta govoreći: ovdje spavamo! „Pa ne valjda stvarno ispod mosta?“ zabrinuto pita Boris, na što se tata smije sretan što mu je šala uspjela. Smještaj liči na stari samostan, preko malenog dvorišta ulazimo u spavaći dio, no ako želimo internet moramo izaći iz zgrade jer signal ne dopire kroz debele kamene zidove. Sjedim na ulici, na zidu s pogledom na most i rijeku, šaljem Julki slike stada smrdljivih ovaca kroz koje smo se danas provlačili, čitam mailove i listam po fejsu dok ne počnem drhturiti od hladnoće. Gasim internet i vraćam se u zgradu. To je to za danas od povezivanja sa svijetom. Preko dana nemam interneta pa sada primjećujem koliko često posegnem nesvjesno za njim. Bit će ovo i čišćenje od tehnologije. Kreveti su na kat, škripe čim se netko pomakne, no svi smo presretni s njima. Sutra čak ne moramo rano ustati. Inače se hostele za hodočasnike mora napustiti do 8, no kako je sutra subota možemo ostati do 9 i pol. Dogovaramo buđenje oko 7, no već u 5 prvi su na nogama. Ujutro osjećam kako me zatežu listovi i ramena, jučerašnji dan je bio prenaporan. Pipam svoju brzosušeću majicu koju sam jučer oprala i objesila, no potpuno je mokra. Drago mi je da nisam oprala i hlače, koliko god da su blatne, njih bih puno teže sušila na ruksaku. Već jučer sam čitav dan hodala s dvije čarape i gaćama obješenima na vanjski džep, danas ću tako nositi majicu i druge gaće. Nadam se da ćemo idućih dana naići na perilicu i sušilicu pa da sve opet bude stvarno čisto. Nisam ručno prala rublje od faksa, a ni tada baš nisam bila sigurna je li dobro oprano. Ujutro uz kavu za samostanskim stolom razgovaram s mladim Nijemcem koji je krenuo iz Bayonne. On je problem smještaja koji nas muči riješio vrlo jednostavno, na leđima nosi šator. Nakon mog šokiranog pogleda objašnjava da je šator težak tek jednu kilu. Izlazimo, prosjedim još par minuta na zidiću uz rijeku spojena na internet, a zatim krećemo prema Pamploni. Nakon prvog kilometra začuje se zvonki zvuk, osvrćemo se da vidimo što nam je ispalo. Na podu leži komadić tatine gojzerice, najgornji držač vezice. Tata prevezuje pertle i govori da mu to ionako ne treba, a ja malo zabrinuto gledam sva popucala mjesta na njegovim cipelama, on ih je ipak razgazio malo previše. Nadam se da će izdržati do kraja puta. Hodamo dalje. Gledam svoj odraz u izlozima, izgledam kao moj Jan nakon ljeta koje provede po punk festivalima: kosa mi strši u zrak, već 4 dana se nisam počešljala. Naš gradić spojen je s predgrađima Pamplone, čija se katedrala i zidine uskoro pojavljuju ispred nas. Pričam ostatku grupe detalje koje znam o gradu, no brzo mi postaje jasno da ih to ne zanima pa ušutim. Navikla sam hodati i putovati s ljudima s kojima dijelim iste interese i strasti, međusobno si pokazujemo lijepa stabla i zanimljive biljke, ja pokazujem detalje arhitekture, Jan i Toni znaju povijesne priče i ja uživam u tom dijeljenju znanja. S Natašom pričam o knjigama, s malo riječi znamo što koja osjeća i misli i sigurno posuđujem knjige koje mi ona preporuči. Sada mi nedostaje to razumijevanje i povratna reakcija. Srećom, tu je tata koji razumije s kojom radošću pokazujem orhideje, romaničke portale i gnijezda roda.
_______________________________________
JANA PREVIĆ FINDERLE rođena je 1980. u Zagrebu, odrasla u Daruvaru. Završila u Zagrebu studij arhitekture, živi u Pazinu. Radi u vlastitom arhitektonskom uredu. U slobodno vrijeme planinari i putuje. Objavljivala je u nizu časopisa; Tema, Poezija, Zarez, Forum, Nova Istra, te na web portalima: Ajfelov most, Čovjek časopis, Pjesnikinja petkom, Lupiga i drugdje. Objavljene knjige: 1997. „Šum mladosti“ u izdanju Gimnazije Daruvar, zajednička zbirka poezije s Marijom Bogeljić. 2013. samostalna zbirka poezije „Ti još pričaš o nogometu“ u izdanju Gradske knjižnice Pazin i ogranka Matice hrvatske Pazin. 2020. prozna knjiga „Most od sedre“, zapisi o putnicima, u izdanju Malih Zvona 2022. prozna knjiga „Herbarij, priče o biljkama“, u izdanju Malih Zvona 2024. putopis „Put u Santiago“, u izdanju Fotopoetike U pripremi joj je izdavanje knjige „Zootrop“ u izdanju Jesenski i Turk
Kada smo posle letnjeg raspusta došli u školu, učitelj nas je pitao gde smo proveli raspust. Jedni su govorili da su bili na selu, drugi na moru, treći su se samo igrali, ja sam nabio ruku na šiljak ograde.
***
KREDENAC
Kada sam bio dete igrao sam se sa prastarim kredencem. Ta drvena kutičina i sada izgleda isto i pitam se od čega je napravljena. Koja je to vrsta drveta koja ne gubi sjaj i kvalitet i nakon dva veka. Viđao sam iste takve kredence, ali su svi od reda propali i prazni su za razliku od mog kredenca u kojem još uvek živi rogati patuljak i crta šumu.
***
OBEŠENJACI
Bila jedna familija, zvali smo ih obešenjaci. Imalo je tu dosta braće i bili su mnogo ljubomorni jedan na drugog, svađali se oko imanja i ženturača pa su se zbog ljubomore jedan za drugim povešali. Moj brat Draga imao fotografsku radnju. Slikao ove obešene kako vise i stavljao slike u izlog. Dođe komšija i razbije mu izlog. Posle su tog komšiju ljudi umlatili jer je peko kučiće na ražnju i kučetinom služio duvaraše na svadbi svoga sina.
***
MISTERIJA
Prešao most, putem kroz mladu močvaru stigao do crvenolisnog drveta i nestao. Više ga nikad niko nije video. Crveno drvo izniklo je iz kamena,iz kamena teče vodica. Ovčija lobanja jednom je pastiru šapnula da kad prolaznik pokvasi lice ispod sitnog mlaza, stane neprestano da gleda između crnih godova, opčine ga rajevi upokojenih insekata. Neki to čuli, otišli da se umiju pa se izgubili iz svačijeg vida.
***
VISOKOLETAČ LOCA
Loca sanjao da leti. Leti, leti, ma kako hoće da se spusti on sve više ide u vis. Probudio se ozaren srećom koju je u snu osetio. Toliko je bio radostan da je srušio kuću i na mesto negdašnjeg doma veliku ljuljašku postavio.
***
ŠAMANI
Kafana ko špajz i po, na zidu veliki mesingani krst, do njega kalendar ugašene firme preterao deceniju. Na plafonu zapisi od crne vlage. Napolju plus četrdeset, unutra plus šezdeset kad poludimo od pića pa naložimo peć. Pivo se brzo greje pa se samo pije rakija, i cider ko oće da gasi. A napolju ulica se beli pod sunčevim prekrivačem, gola ko pseća kost, zaslepljujuća ko aljina belog anđela. Padne mrak, mi izađemo, igramo kolo, na glavama nam se smenjuju lica pokojnih pijanica.
_____________________________________
ZORAN ANTONIJEVIĆ (1979), živi i radi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: Snovi oblačara, Sabor senki, Srce obavijeno zmijom, Crna kuća, Bela kuća, Živeti se može samo bez ljudi, Tmina, zver i pesnik i Sva ta raskršća te zbirku haiku poezije Cvrkut u magli. Pored poezije piše kratke priče. Objavljivao u kulturnom dodatku dnevnog lista Politika, časopisima – Buktinja, Bdenje, Alternator, Apokalipsa, Akt, Književne novine, Savremenik, Metal Helm.. kao i na književnim portalima – Strane, Fenomeni, Nigdine, Šraf, Bludni stih… Zastupljen u zbornicima i antologijama u Srbiji i regionu.
Moj sin zaboravlja srpski. Kad se dopisujemo u mesindžeru, pa napišem, recimo: Taj je lud kao beli konj, on se čudi: Šta ti je to? Kakav beli konj? Ne pita, zapravo, rečima, samo u poruci pošalje: ? U našim dijalozima uvek ima poneki znak pitanja. Sin mi je otišao na zapad, nije se zaustavio sve do Zapadne obale, a iza nje nema više ničega. Samo kažnjeničke kolonije. On nije prvi iz porodice koji je dotle stigao. Tamo se zaputio i mamin stric, oko Prvog rata, da radi u rudniku. Nije se vratio ni da se kopa, upozorava me majka. Amerika je loša. I na to me upozorava. A kad je moja mama bila mala, Amerika je bila dobra. Iz Amerike su stric i strina koje nikad nije upoznala, pedesetih godina u crnogorsko selo slali pakete sa konzervama kafe u zrnu, kutijama keksa, mirišljavim sapunom, nekad čak i igračkama za decu. Jednom je iz paketa prosinula lakovana cipelica za devojčicu. Mami je stalo srce od lepote. Bila je ko malo sunce. Onda od strepnje hoće li joj cipela biti dobra. I bila je taman. Jedino nije bilo druge. Tada joj je srce stalo treći put. Druga đeca nemaju nijednu, opominjala ju je majka, što je bilo tačno, ali neutešno. Mora da je negde usput ispala jer niko ne krade samo jednu cipelu, zaključili su. Tako je mami iz američkog paketa stiglo pola sreće. Čvrsto se držala dobijene polovine, pa su zajedno spavale, mama i rasparena sreća. Mora da mi je rekla za tu tugu čim sam progovorila, jer tvrdi da sam je, gledajući neki film, obavestila: „Hajdi ti je uzela cipelu”, a ona se zapanjila kako sam je prepoznala, jer jesu bile iste. Reci mu da potraži svojtu, uči me majka. Moj sin je odlučio da potraži devojku. I našao Sesil. Pametna je, zanimljiva i voli muziku. Sve je kako treba. Veza cveta. Mnogo su slatki. Kad pošalje sliku sa Sesil, srcujem sliku i poruku. Pozdravljam Sesil i ona mene. Jednom smo se čak nakratko i videle preko skajpa. Stidljivo je rekla: „Hi”, a meni je ispao upaljač iz krila kako sam skočila, jer bilo je nenadano. Mislila sam da sam ostavila loš utisak, jer em sam skočila, em je videla da pušim, što ukazuje na svakovrsnu niskost. No, nedugo potom, uprkos pušenju i skakanju, dobila sam poruku: Rekao sam Cecile da ti pišeš. Pita imaš li nešto na engleskom i kakva ti je recepcija? Ovo sam shvatila kao da mi je Sesil oprostila pušenje. Zahvalila sam na zanimanju za moj slučaj i odgovorila da ništa moje nije prevedeno na engleski, a da me od recepcije zanima isključivo večnost. Tako sam nekako napisala. Mislila sam da sam se izvukla. Odjednom, bez ikakvog uvoda stiže poruka: Nisam ti rekao, Cecilina majka je nobelovka. Čitam prvi put, dišem, pušim, prošetam se do kuhinje da popijem gutljaj vode, uzdahnem, brojim unazad, pa čitam ponovo. Piše šta piše: Sesilina majka je nobelovka. Zaboravio je da mi spomene. Ne znam odakle mi snaga, ali srcujem i ovu poruku, računam da je tako najpametnije. Ova sitnica baca sasvim novo svetlo na Sesil i moj život. Nije mi rekao iz koje je oblasti nobelovka, ceni da mi njeno ime ništa ne znači, kao i da su mi sve naučne oblasti podjednako nepoznate. Književna nobelovka nije, računa da bih to znala, i predstavio bi mi je imenom: Sesilina majka je Olga Tokarčuk. Ovako je samo nobelovka, a ime je za posvećene, koji umeju da ga izgovore sa razumevanjem. Moj sin smatra da je istina ono što se objavi u časopisima Science i Nature. To je njegov Stari i Novi zavet u čije redakcije ima bezgranično poverenje. Smatra i da se ljudska pamet meri Hiršovim indeksom. Ako si nešto pametno rekao, onda te je već neko citirao. Ceni laboratorijski izmerene reči, zgodne za uklapanje u tabele, rastvorljive u nule i jedinice od kojih kodovi oživljavaju. Kad bi ga neko postavio za kapetana Nojeve barke, garantujem da bi tamo mogli da uđu samo oni sa najvišim Hiršovim indeksom. I nobelovci, naravno. Sve sam to znala. Ono što mi nikad do sada nije palo na pamet, bilo je da bih ja ostala da se davim sa ostalim neznabošcima, a Sesilina majka bi mi mahala s palube. Već se davim. Reci Sesil da ti je majka umrla, nego si zaboravio da joj kažeš. Taman da pritisnem send, a stiže sledeća poruka: Sesil je potvrdila. Dolazimo zajedno u Beograd za Božić. Očetkaj malo tvoj engleski. Ne daju mi ni da umrem. Moj sin od mene očekuje da ga ne brukam pred Sesil lošim engleskim. On je izuzetno organizovan. Pošto je sada jun, daje mi celih šest meseci da usavršim engleski. Zamera mi što pogrešno koristim članove, mešam predloge i priloge, a koristim reči koje nisu za moj gramatički uzrast. U laboratorijama mrze takve organizme što se nepravilno i nepredvidljivo ponašaju jer kvare rezultat eksperimenta. Šest meseci, to je ceo semestar. Za to vreme, sem ispravljanja engleske gramatike, mogla bih i da napišem roman, dam da ga objave i dobijem dobru recepciju. Sesilina majka za šest meseci sigurno dovrši eksperiment ili reši jednačinu ili popravi reaktor ili šta već rade nobelovci koji ne izmišljaju za platu, a kad objavi rezultat šestomesečnog rada, ceo svet stane mirno i sluša šta je novo rešila. Daj malo masti iz lakta. Glasi sledeća poruka. Sokoli me da budem dostojna budućeg srodstva. Zastideo se majke! Sad ću da mu jebem mater, onu dečju! Kako se to bes zgrudva u brabonjke, pa ne može da prođe kroz jagodice na prstima, ne znam, jer vidim da sam otpisala: U srpskom nema masti u laktu. Toliko. ‘Eto, nemam s kim da pričam srpski, pa nekad pogrešim’, odmah odgovara. Kad je bio mali, grešio je u govoru, morao je kod logopeda. Dislalija, koju mi je otkrio sistematski pregled. Meni je zvučao savršeno. „Kako se to ispravlja?” „Govornim vežbama za ’l’.” Pouzdajem se u intuitivno znanje. „Znači – Lipo li je, lipo li je, na lažini morskoj ležat’…” Logoped se samo izbečio i čak ništa nije ni rekao, samo mi je tutnuo u dlan cedulju ispisanu štampanim slovima. U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan. Tri puta dnevno po petnaest ponavljanja. Kontrola za tri meseca. Sedmogodišnjaci znaju ko je dobio, a ko izgubio u okršaju. „Zašto si žeuea da uežiš na morskim uažima?”, odjednom čujem svako ‘l’ koje nedostaje. Kako dosad nisam čula? „Nisu to laži, nego lažina.” „Šta je uažina?” Ne znam šta je lažina, ali sećam se da je baba, kad ujutru potpiruje vatru, šporet najpre čistila od lužine. Preblizu stoje te dve reči, tako da… „Lažina je morski pepeo.” „To je mekano”, osmehuje se sedmogodišnjak koji još spava sa plišanim kucom. ‘U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla. Lov na lavove je vrlo opasan. U bokalu je mleko. Kiša lije kao iz kabla…’ Stavi jezik na prednje zubiće, nemoj da ga zavrćeš na nepce. Vidi kako je „л“ levoruko. „L“ je lakomo. U bokalu je mleko. „Baka kaže mlijeko, može li tako da se vežba?“ U bokalu je mlijeko. „Baka govori mliječni jezik.“ I to mu se dopalo. Prevrtao je „ije“ po ustima kao orah. Na mliječnom jeziku lavovi su postajali „lijavovi“… Kiša lije kao iz kabla. Ovo je dosadno. Ima ui još negde „u“? Za glas koji je ispuštao tom prilikom, zapravo, nema znaka u Vukovoj ortografiji. Što ne znači da majka neće naći zabavno „l“. Lubenica je uzaludna. Lepo pliva Ledi Lamar. Lipov lad je šaren, ali je i zelen. Ponavljali smo tri meseca i nismo oterali dislaliju. Jedino što ja više ne znam da kažem Hedi Lamar, previše sam vežbala.
Sesilina majka će, uoči Božića, biti na konfrenciji u Budimpešti. Došla bi da vidi Sesil, a kaže i da nikad nije bila u Beogradu. Dolazi i prijateljica! Aoh! – jeknula je najdublja struna iz dubina moje rođene ijekavice, da me podseti da se duševni potresi samo na njoj mogu izraziti. Srce kuca, kuca, kuca, pa zaboravi. Neće da otkuca, čeka. Onda se javi, ali sa pogrešnog mesta, odozdo. Zakačilo se za vita rebra. Za lakat.
Kako mi se čini Ivana? Teška je žena. I puši. Kad sam je pitala zašto to radi, rekla je: „Zato što je kampanja obećala da pušači umiru mlađi. To bih želela da postignem. Da se podmladim pre smrti i utvrdim hoće li iko na ovom svetu održati reč.” Oh, Sesil, spremi se za okršaje. Ivana će uvek želeti da bude u pravu. Nadala sam se da će se Ivana ponuditi da me vodi u obilazak grada, ali to se nije desilo. „Šta mislite da se zajedno prošetamo Beogradom?”, podstakla sam je. „Pusti Tita i hramove, nego da te vodim da igramo.” Odvela me je u Cetinjsku, u majušni lokal gde puštaju pristojnu muziku uz koju igraju uglavnom žene. Ivana lepo igra i ja sam uz nju malo cupkala. Pazila sam da me ne udari, malo se previše razmahuje, a tamo je tesno. Ivana čudno govori engleski, ali uglavnom je razumem. Tvrdi da i srpski govori čudno, iako se trudi. Kaže da je zgazila rođenu ijekavicu, kao što se skrca orah, ali ljuske je progutala i otada ima problem sa viškom želudačne kiseline. Nekad joj se ijekavica vrati iz stomaka, kao refluks. Podjednako loše govori i hrvatski i crnogorski i bosanski i sve jezike i zato igra. Glupa je na svim jezicima i igra. To joj je jedino pouzdano sredstvo izraza, tako kaže. Sem što puši, Ivana ne pazi na ishranu. Za doručak jede burek. Za ručak ćevape. Za večeru tortu. Sem ovsene kaše za doručak, jedem samo salate i to nervira Ivanu. „Neki ljudi se goje od bureka. A neki od toga što im se bližnji uvlače u bulju. Ja se gojim od bureka.” Učinilo mi se da u njenom tonu ima nečeg neprijateljskog. Biće ti izazovno sa njom, Sesil. „Kako bi bilo da nešto radimo?”, pitala sam Ivanu misleći da će predložiti planinarenje ili makar vožnju biciklom. „Znam šta ćemo”, odmah je smislila. „Mogle bismo da sednemo u kombi agencije ‘Terra’ i da zapalimo u Mađarsku. To je samo malčice nelegalno, jer ta agencija nema dozvolu za organizovani prevoz putnika na teritoriji Evropske unije, pa kad nas na granici zaustavi mađarski policajac i pita šta ćeš ti u kombiju, moraš da odgovoriš da si vozačeva tetka! Onda će on da ti gleda pasoš, a tvoj je američki, pa će da mu bude sumnjivo, ali neće smeti protiv američkog pasoša. A ako krene da te izvodi napolje i drka, pa se ti pozoveš na nobelovsku privilegiju, cimneš američkog ambasadora iz Pešte, on doleti helikopterom, postroji mađarske carinike i policajce, natera ih da kleknu, a ti da prođeš sa ambasadorom, da ih šutirate u guzicu, a oni da viču kesenem sepem, a migranti iza žice i ja da gledamo i da seirimo.” Nisam baš najbolje razumela šta Ivana predlaže, jer engleski joj zaista nije sjajan, a bila je i uzbuđena te sam odgovorila: „Divna ideja, da idemo na izlet.” „Jeste, na izlet”, rekla je i pozvala „Terru”. Evropa je neobično mala. Samo pomisliš da nekud odeš i posle par sati vožnje, već si u drugoj zemlji, sa drugačijim dvorcima. Ivana je odlučila da idemo na izlet u austrijsko mesto Fucking. Da se tamo slikamo pored table na ulazu u mesto i da nam se nešto desi. I evo nas, u „Terrinom” kombiju, čekamo da nam se nešto desi. Mađarski policajac pobožno mi je udario žig u pasoš i brzo ga vratio, da nešto ne pokvari. Jedva čekam da se nešto desi. Da se nešto desi… Da se nešto desi… Da se nešto desi… Zasad se ništa ne dešava. Vozač svako malo staje da zapali cigaru. Pored nas promiču vetrenjače iz vetro-parkova. „Gori more, tope se planine…” Vozač kažiprstom dobuje po upravljaču. U kombi ulazi morski pepeo. Lažina je ljubičasta, kako bi drugačije i mogao biti obojen morski ostatak. Kroz prozor se pomalja beli konj. Trči uporedo sa kombijem. Galop se čuje kao ‘mast-iz-lak-ta, mast-iz-lakta’… Krilo vetrenjače probija kroz okno. Ubada posred grudi. Gume cvile ‘li-po-li- je, li-po-li-je’…Srce kuca, kuca, kuca… Na konju je žena. „Pa to je Hedi Lamar!“ To nije Hedi Lamar, to je moja majka. Moja mlada majka raspuštene kose dovikuje s konja: „Nađi mi cipelicu, prijateljice. Lijevu. To je moja sreća.” Iz grive prosine nešto crno. Kao malo sunce. „Ma to je Hedi Lamar. Valjda znam kako izgleda Hedi Lamar.” „Hedi Lamar”, zadivljeno govore i ostali putnici. „Lepo jaše Hedi Lamar.” Ti ne umeš da kažeš Hedi Lamar, zar ne, Ivana? Reci, Hedi, „h”… Jezik zavrni prema nepcu, ne na zube. „L” je likvid, „h” je bezvučno… Hedi, Hedi, Hedi… Srce kuca, kuca, kuca… Po savetu lekara uzimam vanrednu dozu beta-blokatora.
Mama, ništa ne odgovaraš Mama ?
– priča je drugonagrađena na natječaju/konkursu Ulaznica 2023. i objavljena je u časopisu Ulaznica, br. 265, 2023. –
________________________________________
IVANA BULATOVIĆ diplomirala je na FDU, u Beogradu, 1999. Zbirka „Ruska i druge priče“, objavljena je u Nolitovom izdanju 2009. Objavljivala je priče u „Koracima“, „Poljima“, „Sarajevskim sveskama“, „Gradini“… Roman „Praćerka“, objavljen u izdanju Partizanske knjige 2021. Drugu nagradu za priču, na konkursu “Ulaznica”, gradske narodne biblioteke “Žarko Zrenjanin”, u Zrenjaninu, osvojila je 2023. Dobitnica je nagrade “Laza Lazarević” za 2024. godinu, za najbolju neobjavljenu pripovetku na srpskom jeziku, u organizaciji Kulturnog centra Šabac. Živi u Beogradu.
U bolničku sobu broj 119 u kojoj leži osam ranjenih boraca, s jutarnjim suncem i jutarnjom svježinom sa istoka ulazi i jutarnja vizita. Glavni doktor stade pored praznog kreveta uz prozor i zamota zabrinutost u šaljivo pitanje: – Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u onu njegovu ludu glavicu? – Uteko! – viknu jedan ranjenik sa Majevice. – Kad bolan uteko? – uplaši se i uozbilji doktor te u trenu skide sa lica onaj šaljivi izraz. – Jutros, ha je svanulo, nako u pidžami i u papučama, ode, ma da se i pozdravio s nama, obazro se nije, samo stavio kažiprst ‘vako duž nosa i usta a drugom rukom mahn’o. Mi mislili bogami ode u halu. Čuli smo iz hodnika njegov glas: Samo vi lezite, idem ja branit’ Bosnu. – Jeste li išli u wc? Ima l’ ga? Da mu se nije šta desilo? Da se nije ubio, Bog ga na hajr okrenuo? – Ne boj se doktore, takvi ne dižu ruku na se. Ako ga drugi ne ubiju, neće ni on sam sebe. – Ja manjeg čojka a većeg srca nisam vidio – dobaci drugi ranjenik odnekud iza doktorovih leđa, jednako malen kao i Mrga, mršav i srastao sa krevetom, kao da je sam čaršav progovorio. – Veliki ljudi su oni koji imaju srce – reče doktor nekako sebi u njedra, a onda, zadovoljan ovom iznenadnom navalom mudrosti, obrati se svima – kažete „uteko“, ha? – Uteko, uteko. Jučer mu je bio u posjeti jedan, ‘vako krupan, neobrijan, ko kakav komandant meščini, pa mu pričo o nekakvoj akciji što se sprema. Čuo sam kad mu je Mrga reko: „Ne počinj’te bez mene. Džabe ćete izginut’“. – Pa, on nije normalan, danas smo ga trebali operisati. On ima košuljicu od dum-dum metka u sljepoočnici. Ona može svakog trena krenuti, a onda je Bôgin. E, svašta i u ovoj Bosni. Neće ono „hiruršku“ hoće ono „ratnu“ operaciju. Doktor se primače prozoru i pogleda ka Skojevskoj ulici, a onda, kao da se iznenada dosjeti: – Je li još šta rekao? Onaj nevidljivi i još manji od Mrge, onaj zboreći čaršaf, također, kao da se iznenada sjetio: – Jutros je spominj’o nekakve štrumfove, he he, nekakvog Zulfu, Kadru, Arkana, Senu, Zudu, štajaznam. Pa se onda nešto smij’o. Kaže: „Mi svi štrumfovi a Zudo i Seno k’o od brda odvaljeni“, tako je prič’o. Je l’ sanj’o ili je bio budan, nisam načisto. – Zanimljivo – počešao se po bradi doktor kao kakav istražitelj – zanimljivo, a je li još šta spominjao? – Ne znam šta je jutros sanj’o, ja ništa nisam čuo – uključio se opet onaj ranjenik s Majevice – ali sinoć je, sjećaš se (okrenuo se nakratko kolegi na krevetu do njegovog), sinoć je govorio o tom Arkanu kako je skupo platio svoju igru sa minama, kako je Seno isto ost’o bez noge a Zudo pogin’o na Vijencu. – I Džemsad, i Džemsad – dobaci neko. Šutljivi ranjenik na susjednom krevetu jednako je šutio. – Spominj’o je i nekakve „tigrove“, sve sa imenima. Ne umijem ponovit’ imena ali sjećam se nekih: Kobra, Brko, Caco, Dejo, Šiljo, Šećko, Katić, Ćehaja, Tale, Pićok, Subaša, Džana, Fićo, Isko, Rogo, Harika, Lišče, Moki, Koka… ko će to sve popamtit’ – prozborio je opet čaršaf koji zbori, te osjetio potrebnim da dodatno pojasni jedno ime, odnosno nadimak – hahaha „Arkan“, nije to doktore onaj Arkan – gluho bilo – nego naš Arkan. – Koji je danas dan? – upita doktor sestru koja je stajala korak iza njegova desnog ramena. – Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak. – Znam da je ponedjeljak, datum, datum te pitam? – Šesti juni 1994. godine. – Hm, popitat ćemo se nas dvojica Mrga, neka, neka – promrmljao je doktor za sebe, naslonivši bradu na vlastite grudi kao da govori stetoskopu što mu poput mikrofona visi o vratu – neka Mrga, neka – nastavio je baš kao da nešto zna a što ne smiije i ne želi kazati nikome. Najmanje ranjenicima. – Uzmite doktore trešanja, halalosum – reče onaj s Majevice – to su Antini hrskavci, moj brat ukr’o, nema bolje trešnje u tuzlanskom srezu. Nit slađe od ukradene. – Čuj ovo „ukr’o“ a daje s halalom.“ Pa još Antine. Ništaniščim – kroz smijeh izbaci komentar onaj čaršaf koji zbori.
Opsjednut svakojakim brigama doktor nije imao kad misliti na datume. Dvije sedmice poslije, ista soba, isti doktor, ista sestra, isto pitanje. – Koji je danas dan sestro? – Ponedjeljak, doktore, ponedjeljak. – Opet ona „ponedjeljak“, to znam, jučer je pobogu bila nedjelja, nego koji je datum? – Dvadeseti juni 1994. godine. – Uh! – uzdahnu doktor zabrinuto – pa zar opet ponedjeljak. U bolničkoj sobi broj 119 isti sastav vizite ali odjeljenje ranjenih boraca dobilo je smjenu. U krevetima nova lica, na licima nova briga. Opet je sa Glavice stiglo najviše ranjenika. Brzo se u ratnim krevetima mijenjaju postave. Bezmalo kao u rukometu. Nema se tu kad izležavati, valja prazniti krevete za nove ranjenike jer topovi ne ušućuju, saniteti zavijaju i dan i noć. Prioritet, ranjeni borci i civili pa tek onda ostali. Povadi gelere, očisti, zavij, previj, prepakuj i natrag kući. A šta bî s onim odjeljenjem u kom je bio Mrga? Onog sićušnog, što se stopio sa čaršafom premjestili u šok sobu a odatle u sanduk od svježe izrezanih dasaka bijelog bora, pa na groblje u Živinice: Dragi naš… herojski si poginuo… Bosna će znati cijeniti… čitao je četni moralista. Onaj s Majevice otpušten. Onaj šutljivi, isto. Ona četverica bezimenih isto otišli. – Je li ko bio na Glavici jučer? – upita doktor glasom što odaje zabrinutost. – Jesam ja doktore – reče jedan baš sa Mrginog kreveta. Doktor se trznu i naglo okrenu: – Kako je bilo? Čujem da ste zauzeli Glavicu? – Gadno bogami doktore, gadno. Istina, oslobodili smo je a ne zauzeli, pobili desetak četnika, jednog smo zarobili, dosta naoružanja i municije zaplijenili, ali smo poslije nadrljali, kad su počeli granatirati. Ne mo’š oka otvorit. Otkud im samo ‘nol’ke granate. – – Dobro si me ispravio, „oslobodili“, a ne „zauzeli“ – nevoljko prizna doktor i onako ljutito, a u ljutnji je čovjek valjda najiskreniji, otkri svoju dobru upućenost u stanje na ratištu – dva naša borca su poginula, a devet ih je ranjeno. Kao da je slutio sljedeće pitanje, ranjenik reče i imena poginulih. Nijedan od njih nije bio Mrga, s olakšanjem je, onako za sebe, zaključio doktor. Nema ga ni na spisku ranjenih. Dobro je. Ali gdje je, dobro ga našlo.
*** U bolničku sobu broj 119 ulazi doktor na čelu odjeljenja bijelih mantila i s vrata pita: – Đe onaj Mrga što ga je na Glavici zgodio metak u njegovu ludu glavicu? Pokazujući na isti onaj krevet do prozora, trojica ranjenika horski odgovaraju: – Tu je doktore! I zaista, ovaj put krevet je bio pun. Dobro, napola pun. S malo podignutim uzglavljem Mrga je jedva sezao do polovine kreveta. Na glavi mu bijela ahmedija raščupala kosu, desna noga u krvavim zavojima, na licu osmijeh. Odmah je poznao doktora. – Kako ste doktore! – pozdravio je veselo Mrga. – Dobro sam Mrga, dobro, a tebe neću pitati za zdravlje nego ću te pogledati, pa ti onda kazati kako si. Znam da nisi normalan, ali najprije da vidimo nogu. Mina, ha? – Nagazna doktore! Šta kažete, hoće l’ mi ostat noga? – Hoće, ali samo zato što sad i da hoćeš ne možeš pobjeć’. Hm. Kako se to desilo takvom borcu? – Ne znam ni ja doktore. Išli smo Caco, Lišče i ja – govorio je to baš kao da doktor zna i Cacu i Liščeta, i Iliju, i Tomaševića, i Muhameda, i Muamera, i sve te „tigrove“ – išli tako, a prije nas tuda prošlo dvajst hiljada boraca. Četeres. Kako? Da me ubiješ ne znam. Uglavnom, ništa me nije boljelo. Ništa. Samo me hitilo. Tek kad sam izuo čizmu vidio sam šta j’ bilo. Noga mi je bila sva krvava, stopalo izvaljeno iz zgloba. Mujo Ikan je izvadio zavoj i previo… Hoće l’ mi ostat noga, doktore? Kao da je ignorisao ovo pitanje doktor odmota čalmu sa glave i jagodicama srednjeg prsta i kažiprsta kliznu po Mrginoj sljepoočnici. – Još je tu. Srećom da te u glavu zgodilo. Od čega ti je ta tikva hljeba ti? – našalio se. – Hoće l’ mi ostat’ noga, doktore? – ponovio je Mrga pitanje. – Da se ne lažemo Mrga, povreda je ozbiljna i ako hoćeš da spasimo od noge što se spasit’ dâ, valja ti ostati u bolnici možda i tri mjeseca. Ako sve bude uredu operacija bi mogla potrajati i petnaest sati. Ne može manje. I ako sve bude kako treba, onda ćemo o jednom trošku odstranit’ i tu košuljicu od dum-dum metka iz tvoje lude glavice da ti opet ne bi šta ludo dum-dumnulo na pamet. Moraš me slušati Mrga! – Hoću doktore, hoću. Noga je to, nije glava, hehe! – nasmijao se Mrga ohrabren doktorovim riječima. Tog popodneva i duboko u noć Mrga nije mogao zaspati. Bol u nozi udarala je pravo u mozak, a i ona košuljica od dum-dum metka u sljepoočnici, valjda, kad je čula da će i ona biti odstranjena, uzjogunila se pa zajedno s bolovima u nozi, nekako udruženo napada. Žigovi su se tek povremeno smirivali, baš kao da i oni znaju šta je umor. Mrga bi žmirnuo tek tren a onda bi se opet zagledao u žutu zavjesu što se lagano klatila kondenziranom atmosferom bolnih sudbina u sobi broj 119. Tà i tišina zna njihati zavjese. U tom trenu, iza spuštenih trepavica vidi Mrga: Prva godina rata. Pedeset metara od onog dalekovoda na Prijevoru. Ribonjina njiva. Tranšeje. Rovovi. Na liniju dođe traktor, na traktoru browing, teški mitraljez kalibra 12,7 mm. Malo pripucaše i odoše dalje. Mrga šmaga, da je i njemu, ama ako ima šta jače, sa većim kalibrom, kakav PAM ili PAT, pa da vrati onima na Grebu ha oni zapucaju. Nek znaju s kim imaju posla. Ne prođe puno Mrga dobi PAM-a, pravog pravcatog PAM-a, sovjetskog, sve onako sa postoljem, sa optičkim nišanom, grudobranom. Obradovao mu se kao rudar novoj lopati. Kad sad sjedne za njega i kad oplete tamo prema Grebu i Hatinoj vodi, četnici će se pitati, kakav je to mitraljez koji sam puca. Nigdje nišandžije. Kako nigdje nišandžije a za PAM-om Mrga? A u rano ljeto devedeset treće nameračili se četnici da zauzmu Prijevor. Došli noć ranije, konačili pred našom linijom, iznenadili ljiljane i najurili ih iz četiri rova. Razlijegali se rafali, zujali meci, a kraj Mrginog mitraljeskog gnijezda bezglavo bježali uplašeni saborci. I ko zna dokle bi to išlo da Mrga nije zakrenuo strojnicu udesno i opleo po njima, kako se kaže: „ko maksim po diviziji“. Iznenadio je on sad njih jer su od silne buke mislili da je čitav Drugi korpus krenuo. Odozdo, od Ostrića, pripucao još jedan nalik Mrgi i eto ti preokreta: sad četnici bježe otkle su i došli. Mrgi se brk razvuče u osmijeh. Sjetio se potom kako je otišao do komandanta bataljona pa mu rek’o da mu je na liniji dosadno i da bi volio ići u manevarsku jedinicu jer je čuo da se tako nešto upravo formiralo. Komandant se začudio (čuj, dosadno mu), malo zamislio (ko će mi sad čuvat’ liniju) a onda ipak odobrio (u redu, đavo nek nosi i tebe i tvoju dosadu). Potom s „tigrovima“ gazi svim ratištima bosanskim, juriša na neprijateljske utvrde. Nemaš ga šta vidjet’, a time, ne možeš ga ni vidjet’, a srce golemo k’o Konjuh. Šta god zamisliš i sračunaš da ne može, zovneš Mrgu i vidiš da može: forsiraj Krivaju kad je nadošla – eto Mrge; inžinjerijski uredi šta hoćeš, most, prilaz, nasip – eto ti Mrge; deminiraj ispred četničkih rovova – zovi Mrgu; noćno izviđanje, ko će – Mrga… treba li gdje šta zavarit’ – zovi Mrgu, nema boljeg varioca. Sve Mrga. Svemogući Mrga. Ma dajte da mu damo kakvo priznanje, rekoše na jednom referisanju oni što imaju činove na epoletama, zaslužio je. Ne bî malo, izvedoše Mrgu na pozornicu i dadoše mu pismenu pohvalu komandanta Drugog korpusa za onaj podvig sa PAM-om. Drago Mrgi. Fala im. Ne prođe malo eto još jedne nagrade, opet od komandanta Drugog korpusa, ovaj put za oslobađanje Vijenca. Ista k’o ona. Čekaj-čekaj, nije ista, da nije kakva greška. Nije. Jest. Nije. Jest. Jest greška: na prvoj nagradi piše Demirović (Najila) Adil, a na drugoj Demirović (Adila) Najil. Haj ti sad budi pametan. Pogriješili? Pogriješili jašta su. Da su mu dali zlatni ljiljan, ne bi pogriješili, pisalo bi Demirović (Najila) Adil. Počeše se Mrga nesvjesno po sljepoočnici, zasvrbio ga geler, pa se sjeti grudobrana, pa kako se ono bio naslonio na bor kad je u njega zvekn’o dum-dum metak. Suljo, šta ovo bi? Nije ni znao da je ranjen, opet sjeo za PAM i opet otjer’o četničku izvidnicu, pa još prida pripucao ka njihovom PAM-u na Grebu. Nije im dao dahnut. Pa onda vidi mater Hajriju kako sjedi na verandi, melje kahvu i zove dječurliju svoju: „Ibrahime, Redžo, Ademe, Adile, Asmire, hajte, gotova je“. A onda pogleda Ibrahima: „Đe je tebe sine tako zgodilo? Boli li te, sine?“ Tako je Mrga sanjao, ili je samo mislio, svejedno, u ratu je jedino misao slobodna.
– Koji je danas dan sestro? – Srijeda, doktore, srijeda. – Ma, znam da je srijeda, ali koji je datum? – – Četrnaesti decembar 1994. godine. – – Dobro je, makar nije ponedjeljak. – Mrga! – viknuo je doktor okrenuvši se Mrgi – slušaj ovamo, rat se hvala Bogu, bliži kraju i sam Bog zna nije li ti baš ta noga sačuvala glavu. Čim te prepakujemo i podignemo na noge, ženi se. I to nađi kakvu Ribničku. Kao i ja što sam. Cure s Krivaje su kršne, lijepe i vrijedne. Nek ti rodi djecu. Lati se aparata za varenje dijete, i vari, zato si se školovao, a pušku, pušku okači na klin. – A da ja nju podmažem doktore, šta znaš, zlu ne trebala.
*Adil Demirović Mrga, sin Naila i Hajrije, rođen je 12. septembra 1969. godine u Crnjevu, općina Zavidovići. U srednjoj školi odškolovao je svoju ljubav prema varenju i postao nadaleko čuven majstor. Vojni rok u JNA služio na Kosovu, u Peći, i to 1989/90 godine (tamo se već kuhalo) tako da je praktično iz rata došao u rat. Braneći Bosnu i Hercegovinu dva puta je ranjen. Njegovu invalidnost doktori su procijenili na 60%. U Banovićima mu se 1997. godine desila ratna ljubavna priča, prognanička. Cura baš iz Ribnice, Mensada se zove, i upravo je onakva kakvu je zamišljao Mrga kad ga je u bolničkom krevetu sjetovao doktor. Dvije kćerke mu rodila: Eminu i Jasminu. I sina Rijada. Valjalo je djecu hraniti i školovati te se Mrga dao u potragu za poslom. U Fabrici građevinske opreme u Banovićima čekale su ga oplate i svakojaki željezni profili, a u Ljubuškom džinovske korpe za bagere i metalne prikolice. Sve je to on vario. Iako radno sposoban, Mrga je 2013. godine, kad je napunio 44 godine, otišao u invalidsku penziju. Privatne firme i danas (2024. godina) traže da im Mrga vari svakojake metalne profile. A Mrga gdje zavari, tu više ne puca. Pa i onda kad baš „puca“ (u ratu, vidjeli smo to), znao je Mrga opet zavariti sve pukotine. Nadamo se da više nikad neće ni pucati i da Mrga više neće imati potrebe intervenisati.
*
“Rudar je stvorio Moju Litvu. Rudar je Litvi promijenio i ime. Rudar dakle, može sve. Rudar je nama i inače sve: i otac i očuh, i majka i maćeha, i privilegija i prokletstvo, i radost i usud, i maljuga i sladoled, i ćasa gluhe čorbe i lovačka šnicla, eros i tanatos, senklo i šubler, babajička i mehanizovano široko čelo, zeleni blok i MasterCard, ćiro i savremeni transportni sistemi, blagoslov i prokunstvo, klavir i ćemane, Vivaldi i Braća Bojići, kolo okolo i svečana akademija, i Puračić i Čevljanovići… Sve je nama rudar. Rudar je banovićki inače načinjen od malo laporca, malo vode i puno puno ćumura. A da ne bude tvrd k’o kremen-kamen Bog mu je s Konjuha poslao malo vjetra. I eto ga, jedinstvo sadržine i forme što izaziva trnce miline na mišićavim podlakticama.
Pred tobom je, uvaženi čitaoče, svojevrsna knjiga portreta. Slikao sam velike ljude, one koji čine grad gradom, Litvu Litvom, odnosno Banoviće Banović ima. Najbolje među nama slikao sam najbolje što sam umio. Nekima sam dao više, nekima manje prostora jer, složit ćete se, jednostavnost je jako složena.” – iz autorovog predgovora knjizi
______________________________________________
SAFET BERBIĆ, romansijer, pripovjedač i slikar, rođen je u Tuzli 1964. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Banovićima, a književno obrazovanje stekao je na odsjeku za Jugoslavenske književnosti i hrvatskosrpski / srpskohrvatski jezik na Pedagoškoj akademiji u Tuzli i Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Posjeduje veliku zbirku portreta rađenih olovkom i iza sebe ima nekoliko samostalnih izložbi. Urednik je autor radijske emisije Radio forma koja se emituje u programu Radio Banovića od 18. februara 2008. godine. Autor je brojnih novinarskih tekstova, reportaža, putopisa i filmskih scenarija: Jedna priča o Banovićima, Sunce za rudare, Blizanci itd. Utemeljitelj je Međunarodnih književnih susreta Lejla Avdić. Urednik je i recenzent brojnih književnih djela domaćih i stranih autora. Za svoj književni rad višestruko je nagrađivan.
BIBLIOGRAFIJA: pripovijetke: Sjenke na mjesečini (1996), Plava kuverta (2018). Moja Litva (2023/24) romani: Edžel (2001), Otava (2008), Fatimina ruka (2012), Fuga za Amaliju (2017) zbirka pjesama: Vjetar nešto nosi (2021) monografija: „65 godina Odreda izviđača Plamen/Mijo Kerošević Guja“ Banovići (2021).
Baš sam umorna. Nemamo više sladoleda. Ne, zapravo sam dehidrirana. Pa da. Osjećam se sasušeno iznutra i hladno mi je. Pila bih nešto, a ne znam što. Kava mi je sad prejaka, čaj mi ne paše uz cigaretu…Tok misliprekine mi materijalizacija šalice Nescafea od vanilije urukama. Pa da! Toplo, a kremasto, a nije agresivno za želudac ili za popiti ovako kasno. I idealno ide uz cigaretu! Bruno mi je savršeno pročitao misli koje nisam još dokraja ni formirala. Upalio je TV, ugasio svjetlo i pokrenuo film koji večeras gledamo.
– Spremna?
– Evo, zapalim još, pa možemo početi. Ti pripremi sve.
Dok sam pušila na balkonu, nisam bila svjesna da je to posljednja cigareta koju ću popušiti na miru. Pažnju mi je potpuno zaokupila bizarna igra u kojoj grupa prijatelja, od kojih su neki u intimnim odnosima, za vrijeme jednog druženja odluči staviti na stol sve mobitele i čitati sve poruke te slušati pozive koji dođu za vrijeme njihova druženja. To se ispostavi nezgodno za sve uključene jer se razotkriju razne tajne i laži koje su godinama bile u pozadini njihovih veza. Pretjerano sam se lako uživjela u novonarušene odnose, a satima nakon tog prokletog filma nisam se uspjela riješiti osjećaja pulsirajuće izdaje i neke sveprisutne tajne čije je otkrivanje tek na pomolu, a ima moć uništiti naš dosadan ali zadovoljavajući zajednički život.
Nakon filma primijetio je da nisam baš od volje, pa mi je donio čokoladu. Pružila sam ruku, odmjerila neprijatelja i njegove namjere i sumnjičavo je prihvatila. Navalila sam na čitavu tablu sama, gonjena željom za endorfinima, ali i nekim neodređeno lošim osjećajem, najavom neke buduće praznine, koji nikako nisam uspijevala odagnati. Slatka ljepljiva prerađevina kakaovca nije mi pomogla da se osjećam bolje, pa sam pribjegla svom starom triku – legla sam u krevet i odlučila prespavati napadaj loše volje. Shvatio je koliko je sati, pa me samo poljubio pri odlasku na počinak da ispravi nanesene nepravde i prevenira lavinu mržnje nagomilane preko noći.
Usred noći se promeškoljim i nožnim prstima dotaknem njegovu nogu. Nije topla koliko moji ledeni prsti žele da bude. Ali i ne pomiče se prema meni kao inače. Obuzme me osjećaj zazora. Uviđam da ne znam osobu koja spava sa mnom u krevetu. Izgleda kao moj muž, ali ne prepoznajem ga. Panično palim svjetlo i krećem u inspekciju njegova lica ne bih li se smirila i zaspala, ali lice mu je nejasno, sastoji se od točkica koje plešu, sastavljaju se i rastavljaju, a kad napokon stanu, shvatim da cijelo vrijeme ima masku koja me sprečava da ga uistinu vidim. Ta maska njegova je brada.
Budim se nervozna i ljepljiva od znoja. Nikad vlastita muža, u svih ovih 15 godina otkako se poznajemo, nisam vidjela bez brade. Osjećam da je pod tu prokletu bradu sakrio sve što ne valja s njim, sve svoje tajne. Neprirodno brzo hodam do ladičara u kojem držimo stare obiteljske albume. U pokušaju rekonstrukcije njegova lica, rekonstruiram njegov izgled kroz godine. Posljednja fotografija bez brade – Bruno ima deset godina. Na prvoj sljedećoj nakon toga ima 25 i bradu. Nedostaje 15 godina fotomaterijala. Noć odlučujem provesti na kauču jer odbijam spavati sa strancem, odluka koja će me ujutro koštati ukočenog vrata.
Ujutro dok kuham kavu, smišljam izliku da posjetim njegovu majku u njezinu stanu. Vesna se ne opire druženju, pa smo dogovorile kavu odmah nakon mog posla. Treba provjeriti arhive na izvoru.
Grlim je s vrata, ona iznosi kavu, palimo cigaretu i skrećem razgovor na Brunu bez brade.
Moram paziti što govorim da ne ispadnem preagresivna, pa to pokušavam predstaviti kao kuriozitet koji me ovlaš zanima. Vesna ne pronalazi fotografije svog prvorođenog bez brade uz objašnjenje kako se kao pubertetlija mrzio slikati i da su odustali nakon što su razvili nekoliko filmova fotografija na kojima ih umjesto lica njihova sina gleda ogromni dlan. Vidno razočarana zahvaljujem joj i pokušavam odglumiti da sam dobre volje i privesti to druženje što prije kraju. Mozak mi već grozničavo nudi rješenje u obliku sljedeće mentalne slike: aparat za brijanje i uređivanje brade. Pozdravljam Vesnu, žurim do trgovine i kupujem aparat. Nosim ga doma i stavljam na stol pred Brunu.
– Molim te, obrij se – ne okolišam.
– Molim? Zašto?
– Zato što sam shvatila da ne znam kako izgledaš bez brade.
– A kako bih izgledao, ništa posebno, a ne bih se baš brijao ako ne moram.
– Ako želiš da ovaj brak opstane – moraš.
– Šta te spopalo? Šta se događa? – namrgodio se.
– Ništa se ne događa, šta bi se događalo, ne smijem li htjeti znati s kim živim?
– Nisi normalna, pričat ćemo kad se smiriš.
Ujutro smo ustali u tišini, svatko je obavljao vlastite pripreme za dan. Izašli smo iz stana uz usiljeni pozdrav. Preburno sam reagirala, bez imalo takta, grizla sam se. Sad je ljutit na mene i na moje divljanje i neće ozbiljnorazmatrati mogućnost brijanja. Pustit ću ga da se ohladi,neću više potezati tu temu i u međuvremenu smisliti plan.
Te sam subote čula zujanje aparata u kupaonici. Opa! Brijanje! Nažalost iz kupaonice je izašao jednako prekriven bradom, samo je dlaka bila neznatno kraća i urednija. Mudro pričekam da završi s kupaonicom te najavim svoje tuširanje. Dok voda u tušu stvara zvučnu kulisu mojoj laži, prebirem po aparatu i namještam ga na nulu. Sljedeće subote nekog čeka iznenađenje!
Naredne subote iz sna me probudi zujanje iz kupaonice. Pripremam se na likovanje. Držim i mobitel da ovjekovječim taj trenutak. Bruno izlazi vidno potkraćene brade, no i dalje nije golobrad. Izgleda da je osim broja na aparatu trebalo promijeniti i nastavak. Dok mi uzbuđeno priča o katastrofi kojoj je gledao u oči, ne uviđa da sam je ja pokušala orkestrirati. Još jedan primjer kako možemo dijeliti životni prostor s osobom koju ne poznajemo do te mjere da ne možemo ni naslutiti koje su njezine namjere i kako nam podmeće nogu. Tim sam više učvrstila svoju namjeru da raskrinkam ovog uljeza koji mi glumi muža.
Dani koji slijede povlače se sporo. Pomaka s bradom nema, dapače, ona raste svojim prirodnim tempom. Dok guglam metode obezbrađivanja, koje uključuju svakakve kreativne načine: od brijanja u snu, posipanja ljepljivom smjesom, do polijevanja kiselinom, od kojih se ni jedna ne čini izvedivom, zazvoni mi mobitel. Javljam se na poziv nepoznatog broja, zovu iz bolnice. Bruno je u bolnici, imao je nezgodu. U bunilu jedino uspijevam saznati o kojoj je bolnici riječ i krećem.
Upućuju me na odjel na kojem leži, glave zamotane u zavoje.
– Je li pri svijesti? Ima li opasnosti od unutarnjeg krvarenja ili oteknuća mozga?
– Gospođo, oprostite, zašto bi imao unutarnje krvarenje?
– Glava mu je u zavojima, to znači da je udario glavu?
– Gospođo, vi ste u šoku. Vaš je muž imao nezgodu s vatrom. Plamen mu je zahvatio bradu. U zavojima je zbog opeklina. Nije udario glavom.
Požar… Znači prokleta brada došla ga je glave. Ako mu je lice u opeklinama, to znači da sad napokon više nema dlake? Na čudan je način svemir naveo vodu na moj mlin. Sad nam još samo ostaje čekati oporavak jer pala je jedna maska, ali je odmah navučena nova. Zavoji se previjaju tek nakon tjedan dana, u sterilnim uvjetima. Ako sam izdržala 15 godina, mogu još tjedan dana, racionaliziram.
Pomazim ga po ramenu i poljubim mu dlan. Ne brini, tu sam. On pokuša nešto promrmljati, ali učas gaspriječim: Pssst, samo odmaraj. Sad je najvažnije da se naspavaš i oporaviš. Donosim mu križaljke i Kindle dane umre od dosade.
Bruni to očito nije dovoljno, pa svejedno od komplikacijaumre prije prvog prematanja zavoja. Inzistiramna tome da vidim tijelo, da me ostave samu s njim. Nasebi još uvijek ima zavoje. Moj Bruno. Nadvijam se nadmrtvački stol i krećem polako ali odlučno odmatati zavoj,u čemu me patolog spremno prekida.
– Gospođo, ne bih vam savjetovao da to činite. Znate, nekad nas proganjaju slike pokojnika kakve smo ih posljednji put vidjeli.
U pravu je, ništa ne bih dobila s otkrivanjem teško opečenog lica. Sjetim se da mi je sestrična pričala priču o susjedu koji je poginuo u teškoj automobilskoj nesreći u kojoj mu je glava bila smrskana, ali pogrebnik je uspio dotjerati tu glavu do savršenstva za potrebe sprovoda s otvorenim lijesom. Tražim je kontakt.
– Oprostite, preminuo mi je muž. Željela bih organizirati sprovod, ali imam jednu specifičnu želju. Naime, poginuo je u požaru, međutim kako je bilo naglo, voljela bih otvoreni lijes da se mogu s njim za kraj pozdraviti.
Na dan pogreba pojavila se gomila ljudi. To me nije začudilo. Bruno je prema svima bio pažljiv i dobar kao kruh. Svi su ga voljeli. Bilo je dirljivo gledati sve te ljude kojima nimalo nije smetalo što ne znaju ni kako tom njihovom voljenom prijatelju i poznaniku uopće izgleda lice. Nakon što sam primila izbezumljujuću količinu izraza sućuti, još sam jednom pogledala u Brunu prije nego što će zatvoriti i spustiti lijes.
Fuj, zaključim.
________________________________________________
IVANA BUTIGAN (Zagreb, 1987.) diplomirala je komparativnu književnost i portugalski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2021. počela je pisati kratke priče, koje su joj najdraža forma. Ušla je u uži izbor natječaja Sedmica & Kritična masa 2022. godine. Osvojila je nagradu Prozak za 2022. godinu, na temelju koje objavljuje ovu zbirku.
čovjek-časopis 