POEZIJA VANJE BLUMENŠAJNA

U NAŠOJ KUĆI RAZGOVORI NISU ZAVRŠAVALI

riječi bi ostale lebdjeti na svjetlu
kao prašina

napadali su uskličnici
uzvraćale trotočke

konstruktivno je bio pojam iz građevine
dijeljenje iz matematike

umjesto suza kotrljali su se kamenčići
spoticali bi se na njih danima
skupljao bih i skrivao po džepovima

kad sam otišao od kuće
nisam ponio ništa
osim tih kamenčića

možda zato ponekad
kažeš da sam težak

***

SKORO SAVRŠENO POPODNE NA BAZENU

ručnici prekrili pločice kao jorgan
čuvaju leđa i koljena
klor čuva tabane od gljivica
djeca čuvaju mobitele od tabana
šeširi glavu od uv zraka
naočale oči od pogleda
mini-frižideri paštetu i pivo od grijanja
gospođe se spuštaju
metalnim merdevinama
čuvaju punđe i lokne
od kapljica
debeli čuvaju liniju od sladoleda
adonis u crvenom šorcu
rulju od utapanja
mladići skaču
djevojke se guraju laktovima
sve je kako treba biti
samo jedna žuta mrlja
kao oblak u bazenu
prkosi suncu

***

MTS-116-M

okrećem tvoje poruke
kao kamenje
da vidim ispod
kojeg je zmija

služiš riječi
poput jabuka
da vidiš
na koju ću se zagrcnuti

Rusi su napravili
najtišu pušku na svijetu
koja ubija
s tristo metara

ti bez puške ubijaš
preko oceana

***

RAZGOVOR S POTILJKOM

na moja pitanja
plima i oseka
ovladaju tvojim ramenima

umjesto riječi
izvučeš cigaretu

puštam da mi pluća
ispuni dim zamjeranja

ipak uragan kose
na tvom potiljku
odaje da noćima
sanjaš oluje

***

KAD NASLONIM UHO NA TVOJA PRSA ČUJEM MORE

tvoja obećanja
mirišu na vruć pijesak i smilje

hlape brže od alkohola s vate
u pregibu ruke nakon uboda

mikro modrica
vatromet umirućih ćelija

plava

​​

​​​            ljubičasta

​                                               zelena

​​​

​​                                   žuta

​​​​

                                               prozirna

​​​ ​​​​                        skroz nevidljiva

______________________________________________

VANJA BLUMENŠAJN. Osvojio brdo nagrada, niti jednu za poeziju.

PET PJESAMA MAJE MIHAJLOVIĆ IZ ZBIRKE “BRODOVI, BOGOVI I MALI POŽARI U RUKAMA”, Imprimatur, Banja Luka, 2022.

PEĆI LOGORA DAHAU

vidjela sam naslov peći logora dahau
i samo mislim na vanilice
ne mogu da obuhvatim značenje pojma „peći logora dahau”
ne mogu da ga nastanim tijelima životima dušama rukama u vatri
vanilice mi lebde pred očima
mirisni kolači i čaj topal kao dom
pun sunca slatki čaj i slatki mirisni kolači
ne mogu da nastanim pojam „peći logora dahau”
srce da nastanim užasom tuđim mesom ljudskim mesom ne mogu
prži se meso ne ljudi
ljudsko meso ne može biti meso a jeste
meso kao meso gori ne pita za ljudskost
kosti kao kosti kako su poslije čovjeka ljudske
kako poslije peći logora dahau ljudske
vanilica vanilica vanilica se ponavlja i postaje čovjek
i soba mi je puna vanilica-ljudi ljudi-vanilica
ljudi-kolača ljudi malih velikih srećnih nesrećnih sasvim ljudskih ljudi
pretvorenih u tijesto za kolače u meso za prženje
ljudi ljudi ljudi soba je prepuna vode za gašenje požara ili gušenje
ali kasno je sada odavno je kasno
prekasno je odavno
peći logora dahau vrlo konkretna stvar
to je prostor apsolutnog užasa
relativnost se krije samo u vanilicama ne u tuđim kosama
tuđim kostima malim ožiljcima biljezima i prstima
peći su za kolače ne za ljude
a za ljude su
ljude su palile sve te ljude
tanke lile petrovdanske u sumracima uma
apstrakcije pomažu da spavaš ali to što gori nisu kolači
vanilica riječ koju nikad više neću izreći
čaja nema doma nema miriše samo smrt
smrt miriše i zvjezdane ljudske ruke se urušavaju u sebe
u čvor u utrobi
zvjezdane zvjezdane ruke
nemoguće je razumjeti pojam „peći logora dahau”
i ne umrijeti
ne otići od sebe i ne vratiti se nikad
da bi se sačuvalo nebo i otvoreno srce
skovano u vrelini sunca umjesto peći logora dahau

***

POŠTOVANI,

poštovani,
ako znamo da A = A i ti = ti
i ako znamo da se materija ne može uništiti
već samo mijenjati oblike
šta napraviti od unutrašnje materije jednog A
i materije jednog tistva

preporučujete li da se materija jednog A ja ili ti
preoblikuje u nešto lijepo slobodno nešto
da se pretvori u more svice možda ptice
ili sjaj odbljesak sunca na vodi prozorima čašama
(cijelim ili polomljenim
(sjaj se izvjesno jednako sjajno prevodi u sebe
i na slomljenim materijalima
pogodnim za njegov dom
sjaj ostaje pun i netaknut oštrim ivicama dokazano
ili licem koje se krije iza suza mora voda prošlosti
(sjaj = sjaj ma na što da pada
logika sjaja je sasvim jasna i sjajna
tvoja logika mnogo manje)))

šta napraviti od jednog A u što ga preobraziti
i ostati u jednačini u igri u životu
šta uraditi kad A ispred znaka jednakosti
ne liči više nimalo na A iza znaka jednakosti

šta slijedi kad A ispred ode od A iza
i nije mu nalik sem po tri linije spojene tako da liče na male ljestve
za male radnike noćne straže
koji stražare negdje gdje su noći male
i kad (sem po spoljnim crtama)
A =/= A

takođe: šta s činjenicom nužnosti da
ti = ti plus minus sva ta trava
preko koje se nježno prešlo rukama
trava izrasla iz očiju cvijeće iz glave
ti plus minus strašnost strahova
značenja konteksta
nekih ružnih misli o nekome nečemu
odvojenih od sebe
najgrubljih nepravdi
izlomljenih u papirne brodove
osvojenih i vraćenih kao nešto svoje
dobro nešto vraćeno s pokajanjem pred suncem
u poredak sjećanja taj neumorni kameni poredak

recite molim vas
znate li kakva je priroda te tvari jednog A
tvari jednog tistva koliko neba i ljepote može izdržati
pod kojim pritiskom će se prelomiti
postati nešto novo nešto sasvim drugo
pritisak neba dokazano lomi
ali postoje li ikakvi dokazi da u tom dodiru
tom lomu nebo preobražava stvari A tistva
u nešto slično njemu

hvala unaprijed,

poštovana,

hvala na vašem pismu

sve što vam možemo reći je sljedeće:
materija tistva je uvijek tu i
zauvijek ostaje ti = ti i A = A
vrijednosnih odrednica u logici nema
jednako je jednako jednako uvijek
= = =
a ako hoćete nebo iza ili ispred
ili u središtu
tu vam niko iz našeg odjeljenja
baš niko
niko vam tu ne može pomoći

srdačno,

poštovani,
mogu li bar staviti vozove
na te šine
da sklanjaju ljude s brisanih prostora

🚂🚃
= = =

docrtati vozove
jednake sebi i malim nadanjima
da bar nije tako prazna vaša istina?

s poštovanjem,

***

VIDIŠ DA JE MOGUĆE

to je tvoja gorčina
ja nemam čim da je skupim
progriza mi posuđe ko samoća dušu
ipak me nisi razumjela
vidiš da je moguće voljeti i ne razumjeti
ne jesti i živjeti

***

SOLUNSKI FRONT

kako je to čudno
prođe ofanziva i cijela jedna zemlja je slobodna
a ti svoje jedne male tuge ne možeš da se oslobodiš
ljudi prežive snijeg i led albanije i ne odustanu
i pobijede i vrate se s mora natrag kući
ti ne znaš od noći do jutra kako da preživiš
vječno poražena ključevima kvakama i drugim sitnim stvarima
i niko da krene preko albanije
da ti se vrati

***

VELIKI ŽUPAN

hodala sam danas niz ulice
nosila zaleđene zvijezde na vratu
jurila niz zaleđene puteve
pustila prste da se lome u doticanju bjeline

snijeg je padao jer je htio do zemlje
ja jer sam htjela do neba

uvijek bi tamo gdje nisi
ali ti o tome ne znaš mnogo
ti hrabri veliki kameni nijemi
ti samo stojiš tu i ne čuješ šta ti pričam
jer nikom drugom nisam imala reći sad
a sad sam htjela da kažem

tebi snjegovi nisu ni blagoslov ni prokletstvo
tebe ne zbunjuju pogledi i ne muče prošlosti
niti te nose struje predvečerja u mračne ulice
niti ti ruke bride od nedržanja

tebi ne izmiču ni neprijatelji kamoli prijatelji
tebi prijatelji i ne trebaju
tebe ne opčinjavaju zore i praskozorja
riječi i ćutanja svijeta
tebe ne uznemiravaju tišine
dok želiš da ćutiš svijet sa nekim

ti imaš presto iako ti presto ne treba
i mač iako nemaš koga sjeći

(jesu li tvoji mačevi sjekli duše)
((jesi li se pitao šta je duša))
(((jesi li imao dušu za sječenje ili voljenje ili je to isto)))

ti imaš kamen
ti jesi kamen
a ko sam ja u ovoj hladnoj zimskoj noći

i ko da presudi ko je ovdje sada veći:
ti, veliki župan Nemanja
ja, car nemanja

_______________________________________________

MAJA MIHAJLOVIĆ rođena je 1987. godine u Banjaluci. Diplomirala je filozofiju i novinarstvo. Živjela je i radila u Banjaluci, Beogradu i Aleksandriji. Knjiga „Brodovi, bogovi i mali požari u rukama” njena je prva zbirka poezije. Dobitnica je nagrade “Čučkova knjiga” za 2022. godinu za najbolju zbirku poezije.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

TRI PJESME MARIJE KOSTIĆ (iz novog rukopisa)

OSVAJANJE SLOBODE

važno je da te ne zavara

lagani let ptice
obećanje o bestežnosti
mogućnost trajnog naseljavanja neba

krila su teška
i baš iznad tla
pad je najizvesniji

važno je da te ne zavara
a da ipak pokušaš
da poletiš

***

PROBUDI SE

iskoreni oca
zbog zidova u sebi
zbog ćerki
i sinova
iščupaj klupko žila
zatresi tlo
padni
uči se hodu iznova
preispitaj svaku datost
poništi pravila
spali priručnike
pobegni
sakrij se u šupljinu drveta
i tek kad zaboraviš sve
vrati se
da po prvi put vidiš
i po prvi put čuješ

***

PUTOKAZ ZA CVETANJE

čekajući urastaš
zato kreni

neka te ne plaši presečeno korenje
umesto njega izrašće stopala
postaćeš drvo koje hoda

pod tvojom krošnjom smenjivaće se predeli
i samo tako ćeš moći da osetiš
ono jedino postojano u sebi

vodi računa kako dišeš
beleži ono što vidiš
zbog toga si ovde

koracima osvoji svetlost
prizovi kišu
i pričaj

danas su tvoja usta puna zemlje i mraka
ali seme skriveno u njima
sutra će proklijati

_________________________________________

MARIJA KOSTIĆ rođena je 1985. godine u Beogradu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu i završila interdisciplinarne master studije – Kulturna politika i menadžment u kulturi i umetnosti – na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Poeziju je objavljivala po regionalnim časopisima, portalima i zbornicima, a pesme su joj prevođene na francuski i makedonski jezik. U julu 2022. godine, izdavačka kuća Književna radionica Rašić, objavila je njenu prvu zbirku poezije – Kako nastaje crna. Trenutno živi u Skoplju.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA JOVANE BOJOVIĆ “NOVOBRAN”, Biblioteka Radosav Ljumović, Podgorica, 3/2023; četiri pjesme

ŠTA SE DESILO ŠTA SE DEŠAVA ŠTA BI MOGLO DA SE DESI ŠTA ĆE SE DESITI

sve znam kako je bilo
mnogo plača izjutra i mnogo tečnosti
kiša koja se pretvara u suze
suze koje se pretvaraju u alkohol
alkohol koji se pretvara u urin koji se pretvara u vodu
voda koja se pretvara u kišu koju mrzi tvoja majka
koju ti mrziš od kad si saznao da nije htjela da te rodi
rođenje kome si tražio smisao u filosofiji
filosofija koju si učio iz knjiga u centralnoj biblioteci
knjige iz kojih se filosofija ne uči
učenje iz života koji si posle iscrpio
iscrpljen život koji si tražio na psihološkim radionicama
transakciona analiza joga meditacija pranajama
diši diši diši diši diši
šest sekundi dubok udah
zadrži na jedan pa na tri pa na šest pa izdah
izdah na koji ćeš pričekati još nekoliko decenija
da ti umre otac da ti umre majka
da ti se braća i sestre vjenačaju da dobiju djecu
da ti se bivši vjenčaju na malograđanskim svadbama
da se ti vjenčaš i dobiješ dijete da ga vaspitavaš
da kriviš bivše sadašnje i buduće ljubavnike u mislima
da radiš mnogo do iznemoglosti dok skolioza ne počne da vrišti
bolje odbaci sve to na vrijeme samo budi tu evo tu ovdje i sada
sve ja znam kako je ovdje i sada
jasno je
šta se desilo šta se dešava šta bi moglo da se desi šta će se desiti
saznanje je pojelo uzbuđenje za užinu
o mladosti da ne pričam

***

MAGIČNE KRPE

čistim svakog dana
samo čistim
krenem od kuhinje i električnih aparata
šporet ploča rerna
masne mrlje tamne mrlje
zima je ostavila težinu u plehovima
što podnose bijelo brašno
čistim prošlu zimu i sve prethodne zime
što su se nataložile u mojoj kuhinji i mojim ustima
zato pričam sporo i tromo s prekidima
kao da mi se vilica trese od hladnoće
prepuna zuba što su jeli previše mesa
previše kosti oglodali brokolija premalo
čistim frižider i ostatke hrane nepojedene
sireve što su nakupili buđ
do pola potrošne tegle sa džemom i sosevima
bacam tvrdi okorjeli limun koji nije upio smrad
ustajale hrane
bacam teglu sa kvascem
nikad neću napraviti hljeb
uostalom ne jedem hljeb
čistim samo čistim
svakog dana ima ponešto da se očisti
prašina sa polica na kojima spavaju suveniri
davno proživljenih ljeta
lido di jesolo lepeze bikovi iz katalonije
bubanj iz pise kupljen od crnca iz maroka
fotografija prijatelja davno sahranjenih
koji sad žive svoje malograđanske živote
kao što uostalom i ja živim svoj malograđanski život
čistim plazma televizor ekran ne reaguje na krpu
kao šo su ekreani starih televizora treperili pri dodiru krpe
magične krpe
možda su se one izlizale ili je tehnika toliko napredovala
knjige takođe čistim
knjige čiste samo oni koji ih ne čitaju
a ja više ne čitam samo prebrišem čestice
koje su umrle na koricama starih i novih izdanja
stolove čistim rakijom od grožđa
dobrom starom lozovom rakijom istrljam moja tri stola
ne čuvam rakiju niko mi ne dolazi
a i ja ne pijem ni više ni čašicu rakiju izjutra
a kamoli nešto više ili nešto jače
ni vino čak ne pijem ali uredno brišem flaše
na primjer onu flašu roeza iz 2001 godine
tada je kažu počeo novi milenijum
šteta što nisam nazdravila tim vinom tada
sačuvala sam ga da me podsjeća na prošlost
koju takođe želim da očistim
sredstvom za čišćenje parketa
spustim se na koljena i čistim li čistim
zavlačim ruke ispod ugaone garniture
tamo pronađem neki novčić ili grickalicu
očistim dlake od kose koja mahnito opada
parket se mora očistiti na njemu možeš da se poklizaš
samo što ja više ne mogu da se poklizam
ni po sunčevim zracima što se slivaju u more
ni u prozračnim kapima kiše što pada na izloge
skupih butika i restorana
čistim tu svoju prošlost koja i nije neka
svakoga dana jakim abrazivnim sredstvima
koje je nezdravo udisati
samo što ja više ne udišem svjež vazduh
dišem svoj očiščeni prostor
u koji ne puštam budućnost i njene naznake
wc šolju čistim plavim gumenim rukavicama
i lavabo i tuš kabinu sirćetom i sodom bikaronom
i stakla i prozore nekoliko puta nedjeljno
da bolje vidim prijetnje koje mogu stići od spolja
čistim samo čistim i tako ću do samoga kraja
ako se desi da više nemam šta očistiti u svojoj kući
čistiću ja i tuđe
besplatno

***

NESAVRŠENI

mi smo nesavršena bića
sa nesavršenim roditeljima
neesavršenom braćom i sestrama
i nesavršenim muževima i ljubavnicima
saradnicima
mi smo nesavršena bića sa nesavršenim tijelima
velikim glavama uskim glavama
kilogramima viška manjka
mi smo napukli ljudi sa napuklim biografijama
planovima koji se izjalove u poslednjem trenutku
sudbinama koje skrenu na drugu stranu kad se najmanje nadamo
sudbinama koje zovemo sudbinama
pa za to krivimo religiju rat horoskop
usud za koji su krivi svi osim nas
mi smo narušena stvorenja sa narušenim zdravljem
i stinim porocima
nismo hrabri za krupnije
mi smo plašljiva djeca što čuče
u ćoškovima praznih soba
napuštena i usamljena ali radoznala
mi smo stvaraoci grešaka koje je neko nazvao greškama
mi smo oni drugi i nikad nismo mi
izgubljeni smo tamo gdje bismo trebali biti svoji na svome
mi smo izgleda zauvijek otrovani
prividnom istinom
i kao takvi
divni smo

***

KONZUMENT

ja konzument flaširane vode
tjestenine paradajz soseva i zamrznutog povrća
instant čorbe konzerviranog voća i ovsenih pahuljica
mlijeka koje sačinjava bezbroj emulgatora
crvenog mesa krave koze svinje
ležim na krevetu praveći se da ne osjećam svoje tijelo
utopljena u umoru
baš ja konzument medijskih sadržaja
i self promocija sa društvenih mreža
korisnik pametnih telefona tableta lap topova
računara ipeda kindlea
prelazim prstima preko ravnih površina
čekajući da se upale lampice start end i pause
ja obični konzument takoreći korisnik
keš kredita stambenih kredita
za koje uredno plaćam rate kamate
aplikacije koje me obavještavju o prispjelom dugu
ja sitni mali konzument nazovimo me potrošač
električne energije
večeras dok baklje gore nad promrzlim gradom
mislim samo o nježnosti
i njenoj cijeni

______________________________________________________

JOVANA BOJOVIĆ rođena je 1989. godine u Podgorici. Diplomirala je dramaturgiju na FDU Cetinje, a master akademske studije dramaturgije završila na FDU Beograd.
Autorka je više nagrađenih i realizovanih dramskih tekstova (Otvoren kraj, Mirovna misija, Đevič kamen, Slobodno vrjjeme ili tamno je svijetlo) i scenaristkinja Tv serije Božićni ustanak, dugometražnog igranog filma Požari, kao i kratkog igranog filma Nadolaženje. Objavila je knjige poezije S glavom u torbi (prva nagrada na konkursu Ratkovićeve većeri poezije, za mlade pjesnike), Magla: vidljive tačke i Novobran (2023).
Drame i poezija su joj prevođeni na engleski, italijanski, norveški, poljski i grčki jezik.
Docent je na predmetu Filmski i televizijski scenario i prodekan za nastavu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

PET PJESAMA BORISA ĐUROVIĆA IZ ZBIRKE “KLIN U SUNCE”, Fokalizator, Podgorica, 2022.

NOVA GODINA

Na jelku smo nabacali mesa
Što od nas, što od marve.
Nijesmo imali ukrase.

Babina glava je krasila vr’ jelke.
Sve po zaslugama.
S mojom nijesu šćeli ni da je kite.

Od sebe sam dao crvenoga mesa,
Do njega su nataknuli glavu od šiljega
Kapalo je niz jelku, kapalo iz babe.

Ove godine (kao ranije) nijesmo dirali grobove,
Jelku smo sastavili od prošlogodišnjih kostiju
Ponešto se zagubilo – đecom smo nadomjestili.

***

POGREŠNA PRIČA

Dobro došli na planetu Hardegast
Koja se nalazi devet biliona milimetara
Ispod jezera Kohlend.
Tamo stanuju Sigoni i nijesu humanoidi.

– Batali me gluposti, kaki noidi i sranja
Pričaj ovom đetetu nešto normalno.
Oćeš li da ga ošašaviš kao sebe!

Veliš, da mu pričam o jebenim četnicima
Njemcima ili partizanima? Devedesete?
Da dijete na vakat, prije škole,
dozna sve o manijačkom krvarenju,
zbog bolesnih ideala i glava. Veliš?

– Nego? I treba da zna. Može li śutra pući!

Puklo ti posred čela, jebemlite starog.

Slušaj mali, mene, ovamo…
Ispod jezera Kohlend, dakle, nije bilo rata
Oni čak nijesu ni znali da sukob postoji
Sve dok magarci glavaši, poput ti đeda,
Nijesu tražili svoje „ja” preko svoje grane.
Uostalom, znaš kako, i ta planeta je pošla u kurac.
Idi sad spavaj.
Śutra čitamo Ezopa. Od životinja učimo.

***

REPIĆ GENERACIJA

Izvolite, kaže konobar s repićem povrh glave
Utoliko prolazi dama s repićem,
Za njom pudla u puloveru s golim repićem
A tu za stolom, desno, profesor s repićem
Idila. Trči curica, pada, krvav lakat i prljav repić
Stiže otac, plaši se krvi, sebi čupa repić
Listam elektroniku, reklama: Održiv repić
Tetura se pijanac, repići mu se vrte oko glave
Eno grupa vojnika, za njima pop, svi po repić
Moja ljubavnica je ofarbala repić. Žut je, hmm
Moram do toaleta. Na zidu – kondomi i repići
Namigujem sebi, popravljam repić

***

MOTIV

Cijelo veče smo se smjali, uživala je.
Kasnije kad sam joj otkinuo glavu
I stavio je na policu, pomeđu
Epike i lirike, pitao sam sebe, zašto?

Epski je kidati
Lirski je diviti se

Volim je.

***

LIJEP DAN

Dvoje na klupi śede i ne posmatraju jezero.
Vratovi su im smežurani, usahli u se.
Stazom kraj jezera šetaju šetači, sudaraju se.

Na obali su ribolovci, udice bacaju po livadi, po vodi.
I njima su glave svježe amputirane,
Vratovi im još nijesu zarasli i gnoje se.

Đeca se igraju, trkaju se do ivice.
Mnoga od njih, naročito oba pola,
Padaju dolje po drugoj đeci bez glava.

______________________________________________

BORIS ĐUROVIĆ rođen je u Titogradu 1988. godine. Zapošljen je u televiziji, iza sebe ima dvije objavljene zbirke poezije: Svi moji demoni i Klin u sunce. Poeziju je objavljivao u relevantnim književnim časopisima, piše kolumne. Diplomirao je na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Živi u Danilovgradu.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA RAJNE RACZ “DJEVOJKA-ZAREZ”, Durieux, Zagreb, 4/2023; šest pjesama

NAVODNICI

Navodim nas.
Djevojčica–zarez spava sama u kazalištu.
Izblajhana kosa, kauguma, zalijepljeni citati
Pored uha.
Škare, izrezani dio, igla.

Dječak–trotočje krpa dlan,
Škare, vlas po rečenicu,
Dok nisi oštrigano janje,
Reci nešto svoje,
»Bojim se velikih prostora«,
Upravni govor djevojčice.

Dva prsta i dva prsta na ruci,
Miču se zečje uši, nepostojeće riječi,
»Alehopteri« na nebu.
Izgrižena kožica oko nokta
»Baš si hrabra«, upravni govor–ironija.

Navodim te.
Dječak ne čita,
Zaljubljen je, zečje uši
Idu gore–dolje.

***

TRENUTAK

Guliš mi mandarinu,
Naš pas laje na valove.
Jedem ti iz ruke,
Prsti, prsti, prsti,
Ovdje se vrijeme ne kreće.

Sjedimo, zurimo u prazno,
Prolijeće galeb, brojim.
Jedan, dva, tri,
Ritam smo svjetionika.

Ne bježiš od broda koji dolazi
Pa odlazi, mraka koji pada u pet,
Od šuma mora koje ječi,
Riječi, riječi, riječi.

Pitam se polude li ljudi
Od gledanja u plavo.

***

AUTOPORTRET

U bakinoj kući ima jedan svileni smotuljak
Sa staklenim pikulama svezanim mašnom:
Djevojčica sazdana od staklenih kuglica
Zaustavljenih u vremenu čas prije pada.
Ti si razvezao vrpcu, pustio
Krijesnice zarobljene u ledu,

Djevojčica je zaboravila disati sedam dana.

Toliko je Bogu trebalo da stvori svijet
I da se sruši drugi.
Djevojčica je otputovala daleko
I naučila govoriti.

***

DAN ZALJUBLJENIH

Na dan zaljubljenih
Mojoj sestri ubrizgali su injekciju
(slovo–broj)
A on je uzeo njen par ključeva i na ulici ostavio:
Ormar
Fotelju
Tri biljke u narančastim teglama
Set šalica za čaj
Dvije makete
Tepih
I desetljeće ljubavi
Ona je sjedila na kiši u dnevnoj sobi
Tražila formulu za miran um.

On je sjedio u stanu na prvom katu, gledao kako kisne,
mislio da je luda.

***

POTOK

U djedovu selu Potoku
Srela sam starca na kojem se smrt zaustavila,
U istoj godini prošlog stoljeća pokopao je tri sestre,
A jednoj je majci umro muž kojeg nije voljela.
U Potoku rastu potočnice,
Ofelije se ubijaju svaku zoru.
Samo je još jedna majka ondje,
Ostat će dok je živa.
Tu je pokopala sina.
On nije dočekao dob
Da može otići.

***

NJENA UNUKA

Bako,
Ispričaj mi što je bilo prije mog rođenja.
Baka se savila i ispružila dlan:
Snijeg pada u pustinji,
Snijeg pada na moru,
Snijeg pada najtiše.
Razlomila si se na slova i tišinu:
Pluća ti se uvlače u puževu kućicu.

Crvendaći padaju s neba,
Nisi prepoznala samu sebe,
Vrijeme se oprostoruje dok pravci kruže.
Tjeskoba ti je šaputala:
»Ovo nije doba za proroke i ljude koji vole.«

_____________________________________________

RAJNA RACZ je kulturna radnica koja stvara na više fronti: kao redateljica, kazališna i književna teoretičarka, odnedavno i pokretačica kazališnog festivala „Svi smo mi Nahero“ koji će svoje prvo izdanje imati od 13. do 16. travnja 2023. u kvartu Maksimir.
U nakladničkoj kući Durieux objavila je zbirku poezije “Djevojka-Zarez”, u kojoj se, dakako, bavi i kazalištem. Poezija prožima njen kazališni rad, a kazalište književni.
Rođena je 1997. u Zagrebu. Završila je studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu i studij kazališne i radijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Upisala je poslijediplomski studij znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

PET PJESAMA NENADA GLIŠIĆA IZ ZBIRKE “UZGREDNE ZABELEŠKE”, Liberland, 2022.

UZGREDNA ZABELEŠKA O MOM KRIVOM NOSU MUŽJAKA

volim svoj krivi nos
kao deo tela kojim kormilarim
zato što je on
kako kažu da mužjaku i priliči
dobio svoj karakter
tek posle
lomljenja i nesreće

***

UZGREDNA ZABELEŠKA O UNUTRAŠNJIM BORBAMA

da se čovek ne bi vazda borio
protiv svih
mora vazda da se bori
protiv sebe i to
tako što će ujutro
na prazan stomak
da se raspali po zubima
posle ručka da se razbije
prljavom uličnom tučom
a za počinak noću
svojski da se išutira
po glavi i bubrezima

za hleb naš nasušni
za čašicu među prijateljima

mada

hvala
ne pijem

***

UZGREDNA ZABELEŠKA O EIRONEJI

oružje nemoćnih samo
što nije oružje a
nije ni nemoćnih

ili

spoznaja sprdanjem
samo što
spoznaja nije obavezna a
sprdnja nije neophodna

prosto divljenje uvaženoj gluposti i
put ka sreći
samo što
nije nužno put i
nije sigurno sreća

***

UZGREDNA ZABELEŠKA O MRŽNJI AKO JE DOSAD NIJE BILO

čudna je živuljka
ta mržnja

lako se lepi
a teško skida

kao fleka od mušice
sa zida

***

UZGREDNA ZABELEŠKA O STARIM NAČINIMA

u starim vremenima si znao
: što dublje
to bolje
potiskivanje treba

pa kad jednom pukneš
svima bude žao

kao

pa jao

__________________________________________________

NENAD GLIŠIĆ rođen je 1972. godine u Kragujevcu, gde i sada živi i radi na svetskoj revoluciji. Samostalne knjige: “Domovino, ti si kao ciroza jetre” (pesme); “Himne kamikaza” (pesme); “Cvetovi Hirošime” (haiku); “Pesmice o prirodi i društvu” (pesme); “Sve o Psovaču” (roman); “Lica i situacije” (kratke priče); “Anahronike” (poema); “U hladu drveta saznanja” (pesme). Dobitnik nagrade “Đurin šešir” za zbirku “Doba. Ciklusi” 2013. godine. Nakon toga izašle su “Ostaje samo telo” (2014, pesme), “Ezopide” (2016, kratke priče); “Teme za široku potrošnju” (2018,komentari i analize), “Naslednici vremena” (2018, pesme), “Otpadija” (2018, priče) i “Uzgredne zabeleške” (2022, pesme). Godine 2014. izašao je izbor iz poezije na italijanskom jeziku pod naslovom “Nella pancia della bestia”.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

POEZIJA MILENE STANOJEVIĆ

BEŽANJA

Bio sam neko bio sam niko
Odlazio sam kad sam hteo i dolazio
Hitro
U noćima kad nisi mirno spavala
Sanja
Devojčice
Gusenice su se isprepadale od moga hoda

Molila si me da ti recitujem Majakovskog
On me smiruje rekla si mi
Zgrčena
Dlan ti nije ostavljao jorgan na miru
Ne znam ti ja to
Ludice
Može li zagrljaj da pomogne

Često su te pohodile neke ptičurine
U snu
Od čega ti se pomicao u trzajima
Nožni prst
Kakvi su te oblaci opet skolili
Sanja
Dajte mi neku zbirku savremene poezije
Ima li tamo Majakovskog
Ko još po bibliotekama
Zapošljava žene sa brkovima

I jarkocrvenim lakovima
Koje zaudaraju na neoper
Biblioteke mirišu na moju babu
Tvrdoglavila si se
U njenoj sobi cvetaju sve ruže ovoga sveta
Odnećemo joj jednu na grob
Kad te prođu grčevi
Sanja
Vodiću te na seosko groblje
Tamo su kažeš poređane tvoje krilatice
I svi očevi tvoje poezije

Preletao sam stihove onog nesrećnog Rusa
Ko još u pola noći sa avetima posluje
Osim pesnika i mene
„Sanja hoćeš li me takvog
Pusti me Sanja
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo zvonca
Sanja!
Na ulicama su zveri.“
Spomenuo sam i dveri
Jesi li me htela
Sanja
Takvog

Pitala si
Ćuteći si pitala hoću li te pustiti
Da odeš
Umesto odgovora
Odveo sam te na Gardoš
Tamo duvaju neki nemilosni vetrovi
Ne volim da venem na vetru vikala si
Odneće te tako tananu
Kako si se inatila Sanja
Balavice
Mudrice
Namćor sam na baba Maricu
S očeve strane
Spominjala si je stalno
Marame je nosila mirišljave
U svetlim bojama
Zasadila ti je orah u donjem dvorištu
Još je mlad ali samo malo mlađi od mene
Takoreći mi smo vršnjaci orah i ja

Otišla si makar tri koraka ispred mene
Do Venecije do Venecije si stigla
Ona je oronula
Sjaj joj je izbledeo
Nema veze kazala si
Ovde će Dunav uvek da se cakli
I otperjala dole do reke
To nije reka to je Bog
Pantić to zna
Stalno ribari
Opsesija pod stare dane
Ne diraj mi Pantića
Branila si ga
To je tvoj bog
Sanja
Taj Pantić
Ne može Uelbek tron da mu uzurpira

Čitala si mi odlomke tog sjebanog starca
Nešto o tome kako se jedan sredovečan muškarac
Pripit verovatno
Pitao pošto je
Upoznao Kejt kako je
Mogao da joj okrene leđa
Na drugoj galeriji Narodnog pozorišta
Stiskala si se uz mene
Ruka ti nije htela iz moje
Šapnula si mi
Ko si ti
Prsti su ti tako mekani
Sanja
Sirotice
Vidi onu balerinu što je odskočila
Još malo pa će dostići tvoje visine

Kada ti plešeš
Sanja
Eto me u Amarkordu
Felini bi mi pozavideo
Dao bi mi i četvrtog Oskara
Za sekundu tvog plesnog koraka

Nisi ti ništa posebno Sanja
Samo si pustila pramen kose
Da ti padne preko nosa
Od koliko te je probisveta Bog sačuvao
Sanja
I zašto nije od mene

Šta da radim
Šta da radim
Jorgan si zbacila
Čelo ti je mokro
Sanja
Plašljivice
Najhrabrija ženo na svetu
Za koju znam
Daj mi majicu
Suvu
Vodi me kod vidarice
Na donjoj polici u kuhinji
Tamo su pilule
Ko još na kuhinjskom stolu drži savremenu
Poeziju
Jugoslovenskih naroda i narodnosti
Kupiću ti novo izdanje
Sanja
Korica ti je u donjem uglu pocepana

Odagnaću ti noćne more
Sanja
Obećao sam ti
Ima naših baba koje slivaju stravu
Tetka ti je rekla
Dole negde na jugu

Hteo sam da ti se vrzmam po glavi
Makar upola kao Andaluzija
I flamenko
Od tvog plesnog koraka
Pomerila se afrička tektonska ploča
Sanja
Milosnice
Vragu
Zaostajao sam za tvojim koracima

Kuda si otišla
Sanja
Luda glavo
U posetu kraljevima Alhambre
Jesu li ti tamo otklonili stravu
I ko stopalo prislanja na tvoje
Po mraku
Neće ovde biti srećnih ljudi
Nikada
Razočarali su te Balkanci
Ali sam te naročito razočarao ja

Kleli su se da su te videli
Dole
Kod Kule Nebojša
Točak tvog bicikla kažu uzjogunio se
I zamakao im podno Kalemegdana

Sad na 25. Maju
Prokapinju kiše
Skliznem sam do reke i
Ponekad čujem bat koraka
Iz sportske sale Šumice
Noći su ovde tako duge
Ima li belih noći
U Andaluziji
Javi mi da znam
Lakše ću zaspati sa suncem u
Tvojim očima

***

UMESTO EPITAFA
Dedi

Moj je deda
Sa očeve strane
Imao redak dar
Tamanio je šašave mušice
U letu
Narandžastom muvalicom
Izrešetanom na tri mesta

Kažiprst desne ruke
Potanjao je u slovo H
Prašnjave pisaće mašine
Ostavi te tračeve
Čunak te čeka
Je l` ja da ga čistim
I krava muče
Sena joj treba
Samo još slovo časkom
Da dovedem u red
I sve ćemo ženo
Biće mleka

Šta ostaje kad smisla nedostaje
Hteo je moj deda
Da upiše u duše
No čeprkanje po čeljustima
Mašine
Bilo je preče i češće

Od rovarenja po mašini i čoveku
Moj deda je još bolje umeo
Da burgija po rečniku
Ja sam jarac živodarac
Živ klan nedoklan
Živ soljen nedosoljen

Ne zagovaraj mi to dete
Radoje
Hvataj novi red
Na komišanje večeras
Pa mu pesme pevaj do mile volje
Kazao mu je tata
Nije voleo da se zabušava
U kukuruzištu
Deda je klimnuo glavom
Tati se ne protivureči
I klisnuo pod
Stabljiku kukuruza
Veliku kao drvo
(bila je rodna godina)
I izvukao veknicu hleba
Iz pletene torbe
I parče sira
Od krave Šarulje
Što je zimus otelila
Tele sa dve tufne
Živ pečen nedopečen
Zubi su mu kao kolac

I mom su dedi zubi
Kao kolac
Pomislila sam
Dok sam grickala
Šaruljin sir
Ne mrljavi nego jedi
Kao čovek
Dodao je deda
Pregrišću te kao konac

Budi bog s nama
Baba se krstila
I dedu vijala po dvorištu
Dete će da mi upropasti
Ništa ne radi
Samo bulazni
A furunu ko će da naloži

Moj je deda
Jednog jutra
Pred Vrbicu
Kad mu je iz ruke ispala čašica
Rakije
Rekao da će uskoro da ode
Na sunčani breg
Gde je to
Pitala sam
Tamo gde se skupljaju
Popovi ponekad
Da pevaju
I gde sunce prži od sedam ujutru
Do osam uveče
Kad je leto

Ima i lepših mesta na svetu
Sećam se da sam pomislila
Jednom smo znači bili na sunčanom bregu
Brat i ja
I nije mi se naročito dopao
Majka me je krila iza svoje duge crne suknje
Nije mi dala da gvirnem
Ni da je pitam
Zašto neki ljudi cvile
Dok popovi pevaju

Deda se preselio
Na sunčani breg
Dva dana pošto
Mu je tata
Bupnuo beli tabak
Papira
Još će on da škljoca
Po onoj olupini
Rekao je tada
Više za sebe
I otrčao da mlaz krvi
Što mu je šiknuo iz nosa
Opere
Pre nego što stvori još jednu mrlju
Na dedinom jorganu

Natopi tu krpu
Nemoj da štediš
Kazala je mama
Razmahala sam
Rakija se zacaklila
Na dedinoj desnoj obrvi
Aprilsko sunce se ne šali
Mama je rekla
I začkiljila na levo oko
Stavi taj kukurek
Tako
Pa da idemo

Kad odem u Boku
Da skarabudžim pesmu neku
Znam da je na bregu
Sunčanom
Kraj dedine obrve bolje išlo
Sunce tamo pušta zrake
Što se probijaju i kroz oblake
Koji nose u sebi olovne kiše

***

BRODOVI OD PAPIRA

Potapam brodove
Deca mi govore mama hoćemo još
Potapam ih kao onda
Kada je dete još onomad bilo dete što bi reko Handke
Igrajući se rečima kao cirkuzantkinja
Što visi sa cirkuskih visina i gleda ljude odozgo
Uvek odozgo
Nimalo pazeći da ne padne
Jer ona za strah i ne zna

Potapam brodove svoje i tuđe
Dobra sam u tome
Nisam više amater
Moglo bi se čak reći da sam
Profesionalac
Lepo si me tome naučio

Još onda kad me nisi držao za ruku
Kad sam ti recitovala Nerudu
Ispod Brankovog mosta
Prokapinjala je kiša
Hteo si da zaustaviš taksi
Nisam ti dala
Kome još treba taksi kad hoda pored tebe
Nisam marila za frizuru
Nebo se raspuklo a ja sam se smejala
Ne smeš da zaspiš mokre kose govorio si
Znaš koliko si osetljiva
Prigrlio si me uz sebe
Retko si to radio
Fen nemaš
Samo jednu šubaru što ti je u nasledstvo ostavila
Baka operska pevačica
Volela je da imitira rusku eleganciju
Možda će šubara da pomogne rekao si
I glavu mi stavio pod jaknu
Kraj svojih grudi
Kezio nam se u lice sa bilborda
Još jedan političar
Zubi su mu ispolirani
Kaže ne smemo stati
On je sada oronuo
Niz našminkano lice klize mu
Kapljice kiše sto posto
I čekaju da ih čika u belom prelakira
Ko sada visi na onom bilbordu
Pitaću
Možda
Nekada
Baka Ljubicu
Ona voli tuda da šeta

Na Adu odlazim svaki put
Kada se navuku oblaci
Samo tad
I stignem do Bendžamina
Sećaš se tako sam prekrstila bandžija
U onoj noći hladnoj i maglovitoj
Kada si mi srce amputirao
Ko još ide na Adu da šeta
Usred decembra
Smejala sam se te noći sve do Bendžamina
Mada bi mi više pristajao krik
Nisam se dugo tako smejala
Rekao si kako sam mogla i neko bolje ime da mu dam
Pričao si mi o vrhovima Himalaja
I Anapurni
Pomaljali su mi se svake noći
U snovima snežni vrhovi Tibeta
Na koje si hteo da me vodiš
Ne volim uspone rekla sam ti
To uopšte nije problem
Kada jednom kreneš
Nećeš moći da se vratiš

Spustili smo se lagano niz padinu Košutnjaka
Volim da te čekam u podnožju i pijem čaj sa jabukom i cimetom
Rekla sam ti
Hodaj i za mene
Čekala sam te
Da mi se vratiš
Odozgo
Dok se nisi izgubio
U kovitlacu magle
I pre nego što si se okrenuo
Na dole
Ili se nikad nisi okrenuo

Pobeđuje samo onaj koji se kreće
Čula sam te kako mi govoriš
Još nisam stigla do Anapurne
Osvojila sam Rtanj
I Jelicu
Borački krš
I Kotlenik
Je l` se to računa

Brinula sam da li će ti nazepsti prsti
I oni nožni
Kad se nisi nadao
Stavila sam ti vunene čarape
I rukavice
U zadnji džep ranca
Rekao si mi da kod slabe cirkulacije
Čarape i rukavice ne pomažu
Znači samo ja
Znači samo ti

Milenijumi su u Beogradu prošli
Otkad si poželeo da okreneš leđa svom snu
Pitajte Pištala
On o kazni bogova čoveku koji je okrenuo leđa
Svome snu
Najbolje može da vam kaže
I još će vam reći da
Svuda na svetu lažu decu
Evo ja sam vam odličan primer
Lažem ih odlično
Dok potapam brodove
Na nekom papiru
Iz starog očevog rokovnika
Iz hiljadu devetsto devedeset i neke
Ko još čuva starudiju po fiokama
Uključujući i zavodovu čitanku za šesti razred
Deseto izdanje

Kao potapam dečje brodove
Dok iz okeanskih rovova
Nešto nadolazi
Nalik cunamiju ili čemu već
Šta god da urliče
Iz podzemlja
Ne premišlja se
Sprema se da udari posred pramca
Opet
I nije da nisam spremna

__________________________________________________

MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu.
Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Radove objavljuje u Magazinu za umetnost i kulturu PULS, časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, kao i u Književnoj radionici Kordun. Objavila je zbirku priča „Na korak do cilja“, dok je u pripremi druga zbirka priča „Gledanje u mrak“. Pored književnih i filmskih prikaza i pripovetki, piše i poeziju. Član je Književnog kluba „Živadin Stevanović“. Gostujući je pisac u okviru Zvezdarijade – Festivala kulture mladih.
Kao zaljubljenik u pisanu reč aktivno prati kulturna i književna dešavanja na domaćoj i svetskoj sceni. Pleše tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

PET PJESAMA SANDRE POLIĆ ŽIVKOVIĆ IZ ZBIRKE “LJUBAV SE LOMI NA POZNATI NAČIN”, Hrvatsko društvo pisaca, 2/2023.

KOREKTIVNA / MODIFICIRANA / DRASTIČNA

taj je gubio zube zbog pravde
lomio malo svoje kosti malo tuđa mišljenja
ostavljao plaću na šanku
šake u rebrima
činio se james dean u kožnoj jakni
lagano klackajuć’ cigaru u kutu usana
kose stvorene za hodočašćenje prstiju
bijele majice umrljane krvlju i uljem
motora kojim bi klizio po zavojima
dok nije doklizao do tvojih
dok nije
doklizao
do tvojih

a plesao je
poput onih na mtv-ju
kad su dečki još bili dečki
dlakaviji, snažniji od države,
kapitalizma, globalnog zatopljenja
dok nisu neprimjetno metastazirali
u magdalene interneta
marije kojima nitko ne baca lajk
u muževe izmučene birokracijom
ušutkane očeve preminulog ponosa
muškarce oduzete antidepresivima
napuhane trbušine
po cijele dane u pidžami

ne možeš mijenjati bez da slomiš
a popucano se ne uzdiže
niti te nosi
pa ti reci da žena nije za sve kriva
kad nađe kraj i stane na njega

pa ti reci

***

PAŽLJIVA

nisam se smjela ni okrenuti
dočekalo bi me pazi
pazi, past ćeš
na igralištu
pazi, prolit ćeš
pri točenju soka
pazi kamo ideš
na prelasku kućnog praga
pazi preko ceste
pazi u školi
pazi, pazi, pazi
pazi mi se smjestilo u pesnicu
koju nijedan dječak nije mogao otpustiti
pazila sam sve do krvavih zanoktica
počupanih i pogriženih
kad sam jednog ponovno srela već smo bili ljudi
pitao me ono nisamtenikadpitao pitanje
pružio ruku na moje nokte
zašto ti je tu uvijek crveno
slegnula sam ramenima
povukla ruku
skvrčila prste
čini se da još uvijek pazim

***

SUPRUŽNA

Vožnja. Šutnja. Mrak ispred stakla. Motor
automobila sagorijeva brige. U tebi rastu grote.
Svatko drhti u svom smjeru. Dvije smo točke.
Kružimo jedno oko drugog. Ponekad ostanem
iskrivljena gramofonska ploča s podignutom iglom
što vrti u prazno. Želim sjesti na bijelu crtu ceste.
Naša je veza radno mjesto. Stisnut ću ti šaku.
Kad ti smrvim sve koščice zaljubit ćeš se u
mene. Ponovno. Iskrcavamo zimu ispod tri sloja
prekrivača. Preslagujemo pršljenove.
Dok nas Chron ne rastavi.

***

SNAŽNA
(dječak s čelom od betona)

upoznala sam ga prvoga aprila
neki su insekti zujali
neki planeti svijetlili
neki političari lagali
kod susjede je gorio ručak

dječak je odnosio smeće
po maloj cesti
brzinom iznad ograničenja
krivudao je pijanac

dječaka s čelom od betona
primila sam nježno poput leptira
pazeći da s krila ne otpuhnem
nijedno zrnce prašine
vinuo se previsoko

oporavak mu visi
na tankim nitima mojih riječi
srce sam si stegla remenom
da ne pobjegne

ne ljutim se ne brini
slavit ćeš taj ožiljak
pobjednički
samo preživi
svoj novi rođendan

***

SPOZNAJNA
(Ježurku sam naučila napamet sa tri godine)

tata mi je uvijek govorio
najvažnije je imati kruh u rukama
ja bih nakostriješila svoje bodlje
pošla u boj
nije mogao spriječiti moju gimnaziju

kad sam tijekom studija rodila
napustila kolijevku zemljanog poda
izbjegavao je susjede
mislio ništa
od mene

kad sam zavrtila radni kotač
otisnula se u novinama
plovila pučinom poduzetništva
nagrađivali su me drugi
često bih i ostala bez tog kruha
na oštrim kopljima
noseći samo recitacije

sad tek vidim
na stranu šala
moj je tata Ježurka
a ja sam
budala

_____________________________________________________

SANDRA POLIĆ ŽIVKOVIĆ živi i radi u Rijeci. Po struci magistra ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. U svojim djelima usmjerena na područje odgoja i edukacije. Piše poeziju i kratke priče. Objavila slikovnicu „Dok vani pada kiša“ i dvije zbirke poezije, „Zaštitni faktor“ (2017.) i „Ljubav se lomi na poznati način“ (2022.). Dobitnica potpore Grada Rijeke za poticanje književnog stvaralaštva autora 2019. godine. Uz pisanje aktivno se bavi fotografijom i plesom.

*

“Maleni ponori ljudske tuge, mjesta lomova, ali i zacjeljenja, padovi, ali i pokušaji da život ne promišljamo drugačije nego kao stalnu borbu, za ljubav i nježnost – sve to je knjiga Sandre Polić Živković. Jednostavnim jezikom ova knjiga dodiruje najbitnije teme, od one kako su nas naši roditelji obilježili, do toga koliko možemo dati našoj djeci. Ljubav je možda ono što okuplja pod zajednički krov sve pjesme ove zbirke pjesama, ljubav koja se trudi nadvladati i početne pozicije, i preskočiti stranputice. Ljubav koja, svjesni smo, može mijenjati nas, a samim time i svijet. Topla je ovo i nevjerojatno ljudska zbirka poezije koja nas poziva na osjećanje i na život kakav bi trebao zaista biti, ispunjen emocijama i našim pokušajima da jedni drugima dajemo ono najbolje od sebe.” – Monika Herceg, urednica knjige

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –

PET PJESAMA SINIŠE MATASOVIĆA IZ ZBIRKE “O NJOJ, O NJEMU”, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 11/2022.

ROMANTIKA

u jednoj fazi njihovoga braka,
on joj je počeo plaćati za seks.

isprva je mislila da se šali i
razmeće besmislicama.
ležali su na kauču u dnevnoj sobi,
gledali telku, grickali čips.
sami, subota navečer, dosadan film.
klinci tinejdžeri,
kćer 17, sin 15 godina,
oboje sa svojom ekipom
u večernjem izlasku.

počeo joj je prelaziti
otvorenim dlanovima
po grudima i
spuštati se prema pupku.
rekla je: “nemoj”,
isprva tiho, rezervirano,
ubrzo nakon toga,
čim je krenuo još niže,
rezolutno i glasno:
“prestani, nemoj!”

osjećao se kao da mu je netko
prolio bačvu octa po glavi.

bio je pet godina stariji od nje.
optimalna razlika,
rekli bi psiholozi i seoske babe.
vjenčali su se mladi,
tada su joj bile dvadesetdvije.

dobro je zarađivao, ugađao joj,
kupovao joj cvijeće i poklone i
nije zaboravljao datume
bitne za njihovu vezu.

tim mu je teže palo kada je
u jednom trenutku
izgubila interes za nježnost,
kada ga je počela odbacivati.
nije shvaćao zašto.

tu večer je odlučio biti uporan i
ne posustati.
izgovorio je:
“pa daj barem malo,
sami smo, neće se njih dvoje vratiti
još nekoliko sati.
daj, trebam te.”
“trebam i ja novi auto pa ga nemam”,
sarkastično mu je uzvratila.

“dobro, važi”, složio se.
“molim…?” upitala je zatečeno.
“rekoh, može! novi auto?
ok, samo reci koji”,
produbio je njenu nevjericu i,
osjetivši da je napola već
zagrizla mamac, hitro nastavio:
“dobit ćeš novi auto,
radit ću prekovremeno ako treba,
ali zauzvrat te želim
barem dvaput tjedno;
sprijeda, straga i pušenje.
ne zanima me
hoćeš li koristiti pilule ili
zatrudnjeti još jednom.
ja kondom koristiti neću,
a djeca mi nisu teret.
sama odaberi.”

neko vrijeme ga je blijedo gledala i
nije znao hoće li pristati
ili mu lakiranim noktima iskopati oči.
onda je prekinula šutnju i
napokon progovorila:
“može. novi auto po mom izboru i
ljetovanje svake godine u inozemstvu.
i da, naravno, prijeći ću na pilulu.”
“dogovoreno”, pristao je i na taj
njezin dopunski uvjet.

idućih godina
obiteljski su ih prijatelji viđali
redovito nasmijane i sretne.
nikome nije bilo jasno
otkuda ta nagla promjena.
lagano su ih već iritirali
svojim ozarenim licima i
koracima punima elana.
druge su žene postale ljubomorne i
počele predbacivati svojim muževima:
“pogledaj njih dvoje kako se vole,
kao prvog dana.
to je prava romantika, ljubav iz bajke,
kada bismo barem i mi mogli tako.”

***

MEDVJED

“pojedi, šteta da propadne”,
tako mu je govorila od prvoga dana
kada su počeli živjeti zajedno,
čak i prije stupanja u bračnu zajednicu;
nakon doručka, marende, ručka i večere,
svaki božji dan zajedničkoga života.

poslušno je udovoljavao
tim prohtjevima proizašlim iz
urođene škrtosti njezine majke i
sličnoga odgoja ostatka njezine obitelji.

u prvoj je godini dohvatio
devedeset kilograma,
u drugoj je stigao nadomak stotinu,
a u trećoj je već ozbiljno prebacio stotu.
kada je ušao u četrdesete godine života,
vaga je opasno plesala na rubu
stotinu trideset kilograma.

“ne mogu vjerovati koliko si se zapustio,
izgledaš kao medvjed”,
predbacila mu je jednu večer.
“tvoji vršnjaci odlaze u teretanu i
na planinarenje, a pogledaj sebe. fuj!”

sutra ujutro je ustala u uobičajeno vrijeme,
otišla na posao, odgulila svoje u uredu,
vratila se s posla doma i zatekla
napola ispražnjen stan.
na stolu u kuhinji dočekala ju je
uredno zapakirana kutijica srednje veličine
omotana ukrasnim papirom.
pažljivo ju je otvorila i razrogačila oči.
unutra se nalazilo pakovanje od
500 grama otrova za štakore i
ceduljica ispisana njegovim rukopisom:
“pojedi, šteta da propadne.”

***

DROBILICA

“žena nikada neće prva prići muškarcu”,
tako su mu govorili još otkada pamti.
držao je to zdravo za gotovo
sve do noćnog izlaska te kobne subote,
kada se pojavila ona i
poremetila mu svemir.

stajao je uz najboljeg prijatelja
naslonjen na šanku diskoteke
kada mu je stavila ruku na rame,
svoje našminkane usne približila
njegovom uhu i
vrelim dahom prošaputala:
“tako si seksi.”

zagrcnuo se pivom koje je
upravo u tim trenucima naginjao i
na dvadesetak sekundi ostao bez riječi.
nije mu zamjerila.
jedna je stvar za sobom povukla drugu,
ubrzo mu je zavukla ruku pod majicu i
dlanom mu počela milovati prsa i trbuh,
on njezinu guzu.

završili su istu noć u krevetu i
ujutro se probudili mamurni,
sklupčani svatko pod svoju deku.
nelagodna šutnja je potrajala dugo,
a onda je opet ona preuzela inicijativu:
“oprosti, stidljiva sam po prirodi.
nadam se da se nećeš naljutiti,
ali zapravo mi se sviđa tvoj prijatelj
s kojim si bio sinoć.
nisam znala kako da mu priđem pa sam…
oh, oprosti,
ne znam ni sama
zašto sam se okrenula tebi,
trema.
oprosti, oprosti!
hoćeš li mi, molim te,
pomoći da ga upoznam?”
drobila je i drobila besmislice i fraze.
drobila i drobila,
drobila i drobila.

on nije govorio.
napola se odjenuo i
odšetao van iz stana –
iz svoga stana.

nije ponio jaknu,
nije ponio novčanik,
nije ponio ključeve od ulaznih vrata.
nije ponio ni mobitel.

***

ROĐENDAN

neki nam ljudi u životu
naprosto ne sjednu,
ne treba u tome tražiti logiku ni razlog.
takav su osjećaj imali njih dvoje
jedno prema drugom.
upoznali su se u ranim dvadesetima i
povremeno družili
u širem krugu zajedničkih poznanika,
jedva da bi jedno s drugim razmijenili
poneku kurtoaznu riječ.

trajalo je tako godinama,
sve do jedne rujanske večeri
godine Gospodnje 2012.
on je tada već ugazio u četrdesetu,
ona je bila neznatno mlađa.
zatekli su se na rođendanskoj proslavi
kod nekog tipa u predgrađu.
okupilo se tridesetak ljudi,
pojelo se, popilo,
bilo je viceva i glazbe do kasno navečer.
dio gostiju se postupno razišao kućama,
dio ih se razmilio u manje grupe
oko kojih se širio nerazgovijetan žamor.

njih dvoje su odjednom shvatili
da su ostali sami za stolom.
bit će da su se oboje zadubili
u vlastite misli.

nelagoda je potrajala nekoliko minuta.
ona nije željela prva ustati od stola.
smatrala je da bi takvim činom
na određeni način priznala poraz.
ni on njoj nije želio priuštiti
zadovoljstvo te vrste.
šutnja se održala još kratko,
a onda su si prvi put
nakon svih tih godina
pružili priliku i počeli razgovarati.
ostat će nerazriješeno
tko je izgovorio prvu riječ.

razgovor se nastavio
sam od sebe i trajao, trajao…
ona je pomislila:
“Bože, pa ovaj lik je zapravo zanimljiv.”
on je pomislio:
“čovječe, ova ženska uopće nije dosadna,
kako je moguće
da sam ju ignorirao do sada?”

vrijeme je za njih stalo i
sljedeće što je primijetila bila je
njegova ruka iznad njenog koljena,
koja joj se već dobrano
zavukla pod suknju.
“makni ruku, što si to umišljaš?!”,
ciknula je kao oparena
napola spremna da mu opali šamar.
on ju je isprva zbunjeno gledao,
a zatim procijedio:
“zašto ti sad odjednom smeta,
pa držim ju tako već pola sata?”

u nevjerici je izgubila dah i
napokon ga pogledala izravno u oči.
usne su im se same spojile i
više nije bilo natrag.

***

U ČETIRI ZIDA

svaki put za vrijeme seksa,
on bi se rasplakao
kao mala beba.
isprva je ostala šokirana time.
nije se uspjela snaći,
nije znala što bi rekla,
nije znala što bi mislila.
jedva čujno je procijedila:
“sve je u redu, ne brini,
meni je stvarno lijepo s tobom.”
“oprosti, oprosti”,
kroz suze su se njegove riječi
nastavljale na njene,
“to mi samo tako dođe
bez ikakve kontrole,
oprosti, oprosti.”

bilo joj je to neopisivo slatko,
postao joj je još draži;
macan od metar devedeset,
devedeset četiri kilograma
pretežno mišićne mase,
isklesan u teretani,
jedan od najkrupnijih u gradu,
sportaš:
košarkaš u srednjoj,
vaterpolist za vrijeme faksa.

svaki put isto,
suze pa suze.

s vremenom mu je počela tepati:
“dođi mamici, dođi mamici”,
iako je bila šest godina mlađa.
“pobrinut će se mamica za tebe,
nije to ništa što mamica
ne bi mogla riješiti;
samo se opusti,
sve će ostati u naša četiri zida,
nitko neće znati, nitko nikada,
obećajem.”
privinula bi tada njegovu glavu
na svoje sise i
miješala, miješala,
zaluđeno vrtjela zdjelicom,
bokovima,
teško je nabrojati čime sve nije.
obožavala je biti gore.
mršavica, ljepotica, palčica,
na svome emotivnom macanu,
na svome nježnom Golijatu.
seks im je u načelu bio dobar.
Apolon za poželjeti,
Apolon iz bajke.
za njim su se okretale
ženske glave
gdje god bi se pojavio.
pomalo joj je to išlo na jetra,
pomalo joj i imponiralo.
obožavala ga je,
zatreskala se ko tuka.

šteta što je
s vremenom postao nepodnošljiv.
počeo se na ulici osvrtati oko sebe.
svaki zvuk, svaki glas,
svaki šušanj lišća
postao mu je sumnjiv.
mogao se zakleti da je ona progovorila,
da je nekome ipak rekla,
da je svima rekla,
da sve njezine prijateljice znaju,
da zna i čitav grad,
kompletan svemir.

a nije rekla,
šutjela je kao riba,
nikada nikome nije ništa rekla,
nije zucnula ni slova;
nije rekla ništa ni bilo koja
druga njegova bivša,
ali on je znao da su rekle,
u svojoj glavi neupitno je znao.
šuš-šuš,
kvrc-kvrc,
tap-tap…
svaki zvuk na ulici
za njega je bio
jasan dokaz tome u prilog.

naposljetku im je veza pukla,
pukle su i sve njegove veze prije i
poslije nje.
danas je već u pedesetima
godinama života,
odselio je u Švedsku.
možda tamo imaju drukčije ulice,
možda tamo ulice
nemaju uši,
možda su tamo ulice
plastične.

_____________________________________________

SINIŠA MATASOVIĆ (Sisak, 1980.), piše poeziju, prozu, haiku poeziju, književnu kritiku, a bavi se i uredničkim radom. U Ogranku Matice hrvatske Sisak od 2014. godine kontinuirano moderira i vodi poetska okupljanja poznata pod nazivom “Stihovnica Siska”, a od 2015. do 2018. bio je aktivan i kao zamjenik glavne urednice časopisa Riječi.

Od 2018. godine voditelj je nakladničke djelatnosti pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture i pokretač njihove biblioteke Teatar piva. Pri istoj udruzi je od 2019. godine pokretač te glavni i odgovorni urednik međunarodnog časopisa za književnost, kulturu i umjetnost Alternator. Do sada je okvirno u raznim nakladama uredio 40 knjiga domaćih i inozemnih autora.

Tri godine (2017. – 2019.) radio je kao vanjski suradnik HRT-a (dramatizacija) na emisiji pod nazivom Radio roman. Od 2018. do 2020. godine vodio je književnu tribinu “Siniša Matasović vam predstavlja” u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac Sisak. Od 2019. godine zamjenik je glavnog i odgovornog urednika časopisa Balkanski književni glasnik. Pokretač je, organizator i suorganizator brojnih književnih festivala, manifestacija i natječaja: Književni kompas Sisačko-moslavačke županije, Književni tabure u Novskoj, 50 Poems for Snow, Zalogaj poezije, Korzo slova… Pjesme i haiku poezija prevođeni su mu na engleski, ukrajinski, slovenski, njemački, španjolski i mađarski jezik. Uvršten je u antologije i panorame suvremenog hrvatskog pjesništva i haiku pjesništva.

Član je Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Predsjednik je Ogranka Društva hrvatskih književnika Sisačko-moslavačke županije.

Objavio je knjige:
Sisak se uspješno pretvara da spava, zbirka poezije, 2015.
Nećak, roman, 2016.
Tvoj novi dečko, zbirka poezije, 2018.
Noću za šankom, zbirka haiku poezije, 2020.
O njoj, o njemu, zbirka poezije, 2022.

fotografija autora: Ilija Aščić

– izbor i objavu priredila Marina Kuzmić Laszlo –