Hteo je da vidi Afričko pleme Kad kidišu na lava Mladići su manekenski doterani
Na tetkinoj dudinji provodio je leta U strnjiki vežbao Kako da se ne zaustavlja
Digitalno je kompetentan I emocionalno nepismen
Tako je nazdravio čašom Sveže životinjske krvi Masai ratnik
Baba ga je odnegovala Na kravljem mleku I kozjoj surutki Tako se postaje ratnik Na Balkanu
I još kad gledaš kako Da izbegneš Kaldrmu I kad u Maksiju Kupuješ maskarpone
***
PLODOVI ZEMLJE
Iz uzorane brazde Podno Kotlenika Proklijao luk Kad se Gora goropadi Njemu bude lepo
Pošalji vetrove na put Kažem mami Neka krenu sa mnom Pod gorom na Savi Uzdiže se Vavilon Košava mu ne pomaže Kad dune Beton joj se isplazi
Ima jedna zemlja Natopljena mnoštvom Teških koraka Pod njima i ciglom Batrga se Uzalud
***
SEPIJA
Ponekad kad padne mrak Budem sipa
Živim u pukotinama stena U hladnim dubinama mora
Tada zavolim Svoja tri srca Rane mi se Zagnoje Inače su mi sasvim taman Ne umem da hodam Ne plivam u grupi I ponekad umem Da menjam boje Najčešće sam crna
Kad me uzmu u naručje Znam da grizem
Voleli bi me rado Samo da sam mekša Ili manje upućena Od omiljenih aktivnosti Izdvojila bih Zaklanjanje sunca
S proleća Migriram u dublje Vode okeana Tad je primetna najezda Predatora
Od morskih životinja Najviše volim one Koje mi se pridruže Kad plivam Na mlazni pogon
Ponekad Pred svitanje Budem sipa
***
DUNAV SA TIM NEMA NIKAKVE VEZE
Svakog dana kraj Dunava šetam I još nisam naučila da hodam Htela bih da se spotaknem O kamen Na putu ka Gardošu Kad se razdani Umre još jedno drvo Nikad neću naučiti Da hodam Rodna je godina Na svet je došao Još jedan četvorotočkaš Hoće da sedne za sto
Tako bih da naučim da hodam Kraj Dunava Kad god pustim korak Ispreči mi se na putu Po jedan metar asfalta
____________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984). Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Piše pesme, pripovetke, eseje, književne i filmske prikaze. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu Kritika savremenog društva Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ za najbolju književnu kritiku njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze 14“ kao jedan od najuspešnijih radova. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
Vrati me u pametnu prošlost glupa sadašnjosti srljaš u propast brzom trakom sve važno si odbacila sve lažno prigrlila glupa, površna sadašnjosti trampila si intelekt za zrno dopamina trampila empatiju za ispraznu taštinu glupa, tužna sadašnjosti obesmislila si ljudski život obezvredila, učinila ga valutom glupa bedna sadašnjosti ukinula si kritičku misao upropastila humor ukinula smisao ti lažna isprazna glumice
***
MULJ
Pada kiša staklenih perli veselo mi lupka po mozgu obukla sam previše lagane cipele za hodanje kroz teške močvare lepljiva žabokrečina vuče me dole hvatam šareni balon i odlećem ostavljam cipele da tonu u mulj
***
SLOBODA
Slobodan um priča sa pticama pušta insekte da se igraju po telu priroda i ja, sklad i celina težina duše ne meri se u gramima vazduh je mekan mekši najmekši vazduh je na vrhu najređi telo oslobođeno bola nesmetano postoji putujem sitnim koracima idem ka mojim oblacima
***
NOĆ
Razmileli se kišobrani i kaputi po kiši cipele plešu, trče, žure jure boje da im ne pobegnu crvena plava zelena razmazane preko crne nestrpljivo tražeći momenat razumevanja momenat kad noć nabaci blagi osmeh dobroćudan kao čovek u miru sa sobom ljudi su ovde isprepleteni kao kolariću-paniću Sve je u redu. Biće sve u redu.
***
PLUTA
Plutam kao pluta rašivena po šavovima lagana i natopljena natečena puna vode meka i gnjecava plutam rekom ka obali tražeći mesto za san među lišćem spavam licem u blatu vraćam se u svoje prirodno stanište kao i svaka druga materija
_____________________________________________
JELENA DAVIDOVIĆ rođena je u Novom Sadu. Završila je Prirodno-matematički fakultet. U periodu 2008-2019 živela je i radila u Beogradu a onda se vratila u svoj rodni grad. Piše poeziju i kratke priče. Učesnica je državnog takmičenja u slem poeziji 2022. godine. Pesme i priče su joj objavljivane u više različitih zbornika/almanaha i u online časopisima. Nakon pobede na takmičarskom pesničkom konkursu izdavačke kuće Neos i Spoken Word RS-a, objavljuje prvu zbirku poezije “Najgora na svetu”, za Neos Izdavaštvo, u aprilu 2024.
Sjeli su za stol muškarac “volim upoznavati nove ljude” i žena “zanima me ozbiljna veza” u kafiću u kojemu sam bila jedini gost, skrivena od ljetne sparine.
S moje udaljenosti odmah je bilo očito da je u pitanju “spoj na slijepo”, samo što su oboje imali širom otvorene oči, bar na početku.
Žena je imala lijepe zelene oči i kovrčavu kosu, a on kao da je ispao iz nekog filma koji se snimao u doba socijalizma, s izgledom skretničara na željeznici koji ima 40 godina staža i problematičan smisao za humor, dosadan kao sat marksizma s kojeg smo bježali kroz prozor škole da bi na Dravi lovili bjelouške.
Takav je bio taj muškarac, teški kontrast ženi koja je bila previše pristojna da bi se digla od stola i rekla mu: “Koji si ti teški davež, grub si i kockast kao zidarska cigla, i užasno me smaraš.”
Njeno razočaranje postajalo je fizički opipljivo, poput magle pune vlage koja uvlači se u svaki kutak prostorije. I meni je već postalo mučno biti svjedokom potonuća njenih očekivanja, dok je voda samo nadirala i nadirala.
Žena se vidljivo smanjivala, postajala nevidljiva, izašla je iz svog tijela i haljine i odšetala u svoje citate o ljubavi i čežnji. Bio je to tako tužan prizor da sam i ja uzdahnula za susjednim stolom, gledajući kroz staklo u vrhove katedrale.
Rekla je da mora na drugu stranu, ima puno obaveza, on je otišao pljesnuvši je po koljenu, bio je to vrhunac njegova šarma. Ostala je sjediti sama pušeći cigaretu za cigaretom, njene svijetle zelene oči dobile su boju nakvašenog zida s kojega je upravo odlijepljena stara tapeta.
***
ČITAJ IZMEĐU REDOVA
Na uglu Reisnerove ulice izgledala je kao šiljcima probodena, naslonjena na ogradu od željeza. Rekla je bit će još dana, ali ovaj nije takav.
I sad, ja bih trebala čitati između redova, ogromna bijela praznina koju nagrizaju moljci u čije rupe propadaju slova kao prolaznici u neoznačeni šaht. Život je protočna kanalizacija odvratih filozofski, dok je cijeli jedan neshvaćeni svijet izgarao na krajičku cigarete male osobne predstave javnog spaljivanja.
Jednom sam čitala James Joycea, bez točke i zareza struja te odnese daleko, ulijevaš se u Crno more Možda su točke precijenjene i kraj rečenice trebalo bi posuti žutim peludom suncokreta, gorčinu premazati bijelim mlijekom smokve i gledati kako se pčele roje iznad poeme.
Imam susjeda, napustila ga cura Svaku večer slušam njegove glasne naricaljke u slušalicu telefona Da bar zatvori prozor i pati bez svjedoka. Psuje i moli, a ja pojačavam ton dnevnika Razmišljam o točki veličine topovske kugle koju treba ispaliti na kraj balade. Pozvonit ću mu na vrata Susjed, treba Vam interpunkcija, ogromna točka da završite s tom patetičnom blamažom Moje umjetničko čulo trpi Niste Vi James Joyce
***
AKVAREL
Gledam te kako stojiš zatvorenih očiju ispred slikarskog platna. Kroz prozor ulazi jesenji akvarel kistom razlivena kiša miriše na mahovinu i svježu zelenu travu.
Miris zaboravljenih dana. Gradovi koji me nisu znali, a čekali su. Mutne ljubičaste misli kovitlaju se u pukotinama nedovršenih priča. U tamnom prostoru svemira okreću se planeti od leda. I tamo ćemo jednom stići, izgubljenog sebstva.
Svjetlost prolazi kroz dno čaše za vino, u pozadini krive se slike. Tako mi vidimo svijet. Izlomljeno. U fragmentima. Pod tvojim prstima stvara se novi prostor u kojemu ja više ne obitavam. Umijeće zaobilaženja oštrih rubova širokim potezom kista, unijeti u grubu jezgru stvari mekoću i prozračnost, magijom zarobiti nečiju dušu na platnu. To je đavolja nagodba slikara.
U tvom ateljeu Svijet još miriše na čašu jabukovače, vaniliju i med i zdjelu punu lješnjaka na drvenom stolu. Tu, između prašnjavih zastora ateljea, u igri brojenja koraka, još nismo odrasli u ozbiljne portrete.
Brišeš kistove i ruke o staru majicu: “Kad se osuši boja, ti ćeš dobiti konačne obrise”. Od tvog poljupca ostaje mi boja na čelu. Lazurnost akvarela. Tako izgleda ljubav.
***
NOĆNI KUPAČI
Preobrazit ću se. Na dnu riječnog rukavca bit ću kamen. Bit ću fluidni oblik vode, muški i ženski svijet. Krug koji koncentrično se širi, i u svojim valovima umnožava odraze krošnji i ptica.
Preobrazit ću se. Bit ću vodeni ljiljan, cvijet lopoča. Šutjet ću s ribama, zaboraviti svijet iznad površine vode.
Tamo negdje na obali, ljudi izvrću čamce na trbuh zemlje. Skidaju im zelene haljine od algi. Ulazak u čamac je kao povratak u maternicu, u svijet prije rođenja, kada su plovidbe bile duge i sigurne.
Noćni kupači ležat će spokojno, ukopani u pijesak poput školjke, gledajući ostakljeno nebo kao beskrajan ravni horizont.
***
POST SCRIPTUM
Draga moja, ne mogu te utješiti I najslađa jabuka ima srce od cijanida, snovi koje sanjaš zimi ostvarit će se tek u proljeće nema tu prema zaslugama snovi bogatih jači su od snova siromaha jedan ormar pretijesan je za jedan iznošen život, a varljiva nada posna je večera.
Mi koji ljubimo bez barikada na srcu, sačinjeni od vatre koja se ne dimi, I pišemo pjesme na ničijoj zemlji, uzdajući se u milost Božju da bit ćemo nešto više od kostiju koje trunu i guraju se u utrobi zemlje, izopćenici s alibijem zvijezda, odmetnici od kaosa bez smisla.
Jer ionako, umirati polako sa stažom promašenih sati, isto je kao neodgodiv i neopoziv odlazak samoubojice, kao da je tama u kojoj će duša oslijepiti jedino mjesto utjehe.
________________________________________________
SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”. Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima. Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine. Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine. Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu. Uskoro će biti postavljena i njena druga samostalna slikarska izložba u galerijskom prostoru grada Osijeka.
imamo novca samo za paklu cigareta i dve boce sangrije
nosimo ih u rukama kroz varoš sektašice, dobacuju nam iz kafića
provlačimo se kroz pijačnu ogradu okruženu uspavanim kamiondžijama
ležimo na betonskom stolu celu noć smejemo se glasno
princezi kojoj je tata kupio poršea naslednicima koji ulažu u erekciju
brineti čije štikle zapinju o šljunak njenoj drugarici kojoj viri leva bradavica
u svitanje nailazi narkoman preti praznim špricem
bežimo kao ulične mačke u poslednjem životu
***
RAZLIČAK
korisna sam kada me ubereš ali rastem na pogrešnom mestu
kod nas su sušna leta niko ne zaliva korov
***
NEKRŠTENA
ponovo sam uključila veš-mašinu na crveno slovo cimerka kaže da ću goreti u paklu
na Krstovdan sam zaboravila da se posti možda zato nisam nikog sanjala na Bogojavljenje
moje oči čekaju na Oca blizu je carstvo nebesko
***
LUCKY STRIKE SA OKUSOM BOROVNICE
demonstriraš nesreću koja ti se dogodila na magistrali prevrtanjem pakle cigareta do ivice kuhinjskog stola
bankina pred kojom se od tada krstiš pri svakom povratku kući zaustavila je poslednji krug
umesto molitve, zahvaljujem sudbini koja je dozvolila da se upoznamo
***
MARIJI IZ MAGDALE
u tebi se kote đavoli nedostojni njegovih ramena
ostani na kolenima spasitelj je u mojim rukama
***
TAČKA ZAREZ
vetrovi šapuću moje ime hineni, hineni
ne plašim se Onog koji i dušu i telo može uništiti u geheni
moje butine slikarsko platno renesansa u tvojim rukama
I’m not ready, my Lord
_______________________________________
MINA ĐUKIĆ (2001, Šabac) studentkinja je osnovnih studija novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Novinarka je i urednica rubrike kultura u beogradskom magazinu Student, u okviru kog je organizovala pesnički konkurs i veče poezije. Pesme su joj objavljene u zborniku poezije Signali u noći (PPM Enklava 2024), časopisu za književnost, umetnost i kulturu Buktinja (april 2024), elektronskom zborniku savremene poezije Bludni stih i na portalu Strane. Pohađala pesničku radionicu Zvonka Karanovića. Bila je članica i vokalni solista Folklornog ansambla Đido iz Bogatića 13 godina. Na 8. Međunarodnom festivalu studenata novinarstva On the record osvojila je drugo mesto u kategoriji radijskih priloga.
za šankom s Malim dovoljno dugo da mi se ukažu neki mrtvi prijatelji
prvo ugledam Buša kako naručuje pivo čak mi i namigne
s Malim sam već dosta riječi potrošio te večeri on je negdje daleko spuštenog pogleda sâm sa sobom
onda vidim Polana on mi mahne i izađe bez riječi jer ima nekog važnijeg posla
pitam Malog kaj pije ali njemu je svejedno pivo ili kratko isti kurac
gdje smo to mi pitam ga konačno ali ne odgovara on je negdje daleko čak dalje nego ja
***
MOJI PRIJATELJI SU MRTVI
moji prijatelji su mrtvi i ono malo živih pod zemljom je
pokopali su me odavno i onda utihnuli od tuge
nekad smo pokapali noći sad noći pokapaju nas
moji prijatelji su mrtvi i sad smrt zajedno živimo
***
NEGDJE DRUGDJE (PLAVO NEBO TOG JUTRA)
tu sam tamo gdje ti više nisi i sjećam se tog jutra
telefon je dugo zvonio dok se nisam javio mamuran
tog prokletog prosinačkog jutra skoro sam umro za tobom
šakama sam zakrvavio zidove ubio sam se nestao sam tog prokletog prosinačkog jutra
možda sam tog dana dok si žderao tu smrznutu baranjsku zemlju baš drkao u svojoj zagrebačkoj sobi na neku lošu pičku kojoj si se sviđao
sve sam zasrao onog dana prokleto hladnog dana kad si mi rekao zbogom
nemoj mi nikad oprostiti neću ni ja tebi frende mogli smo još toliko mogli smo još puno
i dok sam te pokapao dok je ta hladna kiša tog davnog prosinačkog jutra bubnjala po tvom svježem lijesu rekao sam ti samo bok
nisam plakao nisam jebi ga i znam da ti je drago zbog toga
nisam plakao jer nisam mogao mislio sam da ti je možda hladno
tvoj Dinamo tog jutra sjebao je naš Dinamo ali svejedno ja nisam plakao
vojnički plotuni proparali su nebo to sivo nebo koje mi je onda izgledalo tako plavo
i znaš kaj; jebo sam ti mater onda kao nikad jebo sam ti mater kao kaj ti i sad jebem kad god pomislim na tebe
_______________________________________________
MARKO RADUMILO rođen je 1972. godine u Zagrebu. Tu je završio osnovnu školu i II. gimnaziju. Poslije toga nije radio ništa, a onda svašta. Krajem 2008. Sa zagrebačkog asfalta odlazi u Pulu, gdje ostaje narednih devet godina. U Zagreb se vraća 2017., ali samo nakratko, jer već nakon godinu dana odlazi u Rijeku gdje i danas živi i radi. U Zagreb se vraća uvijek, jer ga ovaj stalno zove. Prva priča objavljena mu je 1995. godine u časopisu za dramu i prozu Plima. Poslije toga je objavljivao u časopisima Godine Nove, Vijenac i Zarez. Zbirku priča Dan kada su centarfori promašivali objavljuje 2016. u izdanju Ibis grafike.
Svu noć je zemlja plakala suha i ispucana kao prepečena pogača, svu noć su puhali pustinjski vjetrovi, i pijeskom zasipali pukotine. Od presvlačenja ocean je poderao sve modre košulje, a ipak nije uspio da se smiri. Samo je nebo ostalo spokojno i prazno kao da se ništa ne dešava kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć je zemlja urlikala. Možda su to bile žedne zvijeri koje lutaju kroz savane i šume umirući pored presahlih izvora vode. Možda je to bilo drveće koje se savija do lomljenja i lišćem liže suhu zemlju. Samo je nebo bilo surovo spokojno i prazno kao da nikome nije potrebna kiša kao da ne vidi ovaj brodolom.
Svu noć se zemlja grčila. Možda su to bili ljudi koji čekaju kišu kao što se čeka prvorođenče zgrčeno u majčinoj utrobi. Pred svitanje sve se umorilo i zadrijemalo tamo gdje se zateklo, i ljudi i drveće i zvijeri. Oceanom su plivali samo komadi poderanih košulja. A kad je zasjalo sunce kao da su zasjale rane zemlje, (crveni cvjetovi i požari, požari u gradu) procvjetali su flanboajeni.
iz zbirke “Pjesma crne žene”, Zagreb, August Cesarec, 1977. Prevela Elina Elimova
***
AVGUST
Ležim pod stablom noći, u avgustu što umire i peva sa cvetom od pepela ugasle groze. Sa čela mi kao iz crnine bubri i sazreva grozdova prepuno stablo zvezdane loze.
Ležim u noći avgusta za zemlju prikovanog temena. Da li će izdržati, da li će me zaustaviti ovi neumorni ratnici od bilja i semena, od paprati, trava i paviti.
Leži i čekaj ovde. Nepokretan, okamenjen leži. Šta ako te noć pije, šta ako te vetar šiba. Ribari tvog pogleda pletu okca u nevidljivoj mreži, u bezdanu tvog čekanja sanja zlatna riba.
Ležim i znam, avgust je i sve se menja, spolja i u meni. Zlatna zrna grozda gase se kao jedre zenice neke. Tamno ponoćno sunce dostiže već svoj zenit. A ja ostajem zarobljen u travama i srastao u paprati meke.
zbirka Гледач во пепелта (Zagledan u pepeo), 1970 Preveo Vlada Urošević
***
RAĐANJE RIJEČI
Rađanje riječi Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Kamena šuma smrzlina. Čvor u čvoru. Nad kamenom kamen, oba smo od kamena. Dimi noć. Riječ se od tmine udvaja. Modar ugljen utrobu joj gori. O ti što postojiš jer ne postojiš, nebo ljuljaš, zemlju okrećeš. O ti što postojiš jer ne postojiš, ječi zemlja pod kamenim pločicama. Ide ošamućena od umiranja svojih riječ što lomi sve sljepoočnice. Čvor na čvoru. Na kamenu kamen. Raku svoju s ukletošću kopam. Otvori me prokletijo, ti tvrđavo kamena, da izgorim u ugljen riječi, da se istopim.
iz zbirke “Dugo dolaženje ognja”, Beograd, Rad (Reč i misao), 1977. Preveo Sreten Perović
ACO ŠOPOV, makedonski književnik (Štip, 20. XII. 1923 – Skoplje, 20. IV. 1982). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Djelovao je kao urednik književnih časopisâ (Idnina, Nov den, Sovremenost), glavni urednik i direktor u izdavačkom poduzeću »Kočo Racin«, predsjednik Društva književnika Makedonije te visoki republički i diplomatski dužnosnik (veleposlanik SFRJ u Senegalu 1972–76). Smatra se začetnikom suvremenoga makedonskoga pjesništva (zbirka Pjesme – Pesni, 1944) i autorom paradigmatskih zbirki makedonskoga pjesničkoga modernizma (Stihovi o muci i radosti – Stihovi za makata i radosta, 1952; Vjetar nosi lijepo vrijeme – Veterot nosi ubavo vreme, 1957). Tematiku ratne i poratne stvarnosti usmjerio je 1950-ih prema subjektivnim doživljajima u središtu kojih su priroda, žena i ljepota. Središnje ontološko mjesto njegove refleksivne lirike zauzima zbirka Nepostojanje (Nebidnina, 1964; naslov bi mogao označivati i nepostojanje te odricanje bitka biću i njegovo pronalaženje u riječi i stvaralaštvu). Tom je poezijom kao i zbirkom Zagledan u pepeo (Gatač vo pepelta, 1970) dostignuo visoke standarde metaforičnoga i simboličnoga modernoga pjesničkoga izraza. U zbirci Pjesma crne žene (Pesna na crnata žena, 1976), slijedeći teoriju miješanja kultura svojega prijatelja pjesnika L. S. Senghora, ostvario je čudesan spoj afričke i makedonske kulture, ispjevavši antologijske primjere ljubavne, pejzažne, domoljubne, kozmopolitske i refleksivne lirike. (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.)
na taj velik dan stavila si neprimjetnu šminku bezbojni lak za nokte i parfem lakih nota za posebne prilike obukla majčino odijelo cipele s diskretnom potpeticom bojom podudarne s torbom samo nenametljivo misliš pokorava se svijet onaj isti u kojem si odrastala misleći da je odrastanje teško jer nisi trošila dane kako to rade djeca sanjala samo stare stvari stare poslove stare ljude one iste koji danas ne uviđaju da odijelo koje nosiš nije tvoje odijelo staro je i pomalo ofucano čak je i broj ili dva veće točno onoliko koliko je dovoljno da se pod njim pogrbiš onemoćaš i slomiš onu već nekoliko puta lijepljenu potpeticu one iste koji ti neće pridržati torbu naglo otežanu od tuđih stvari tuđih zadaća tuđih zahtjeva koje ćeš nositi kući i njima uspavljivati dijete i nećeš znati što si krivo napravila da znaš o svakom i o svemu barem nešto reći ali ne i što kad te pitaju o tebi
***
ulaziš u njegov stan zid optočen obiteljskim fotografijama tebe nema i nemaš što ni tražiti tu sve su obiteljske fotografije sretne na isti način a vaša sreća nefotogenična ostavlja dijelove sebe u svakom kutku svake sobe znajući da nitko neće zauzeti ta mjesta na način na koji ih ona svojata da bi ti zaboravila sebe svoj život male laži i velike istine vlastite obiteljske fotografije da ne mariš i ne razmišljaš o kraju koji će ionako doći ušuljati se u obliku neke nove dosade nečeg već viđenog nečeg novog besmislenog i otpustit ćeš sve tek oblikovati svoju priču svjesna svih dijelova sebe zabranjenih da budu sulude potrebe za onim što jesi i da dobiješ točno onoliko koliko daš nefotogenična sreća zauvijek ovjekovječena
***
gledaš ih sestre majke bake sve izgubile muževe davno davno prije nego si uopće razmišljala kako je izgubiti polovicu sebe i biti primorana sve sama odgajati zarađivati živjeti voljeti za dvoje sve su to bile velike ljubavi sretne za doba u kojem su nastajale koje su rasle svakim novim danom zbližavale svakom novom srećom vezivale svakom novom nesrećom posvećivale se svakim novim sjećanjem oplakivao se svaki spomen njihova kraja gradeći jednu jedinu misao o vječnosti kao imperativu kojem se moraš predati nisi razumjela njihovu samoću izabranu svjesno njihovu zatvorenost kojoj pripadaju njihove živote koji su stali i nisu dovoljni sami sebi pa se dalje grade kroz tuđe djece unučadi susjeda prijatelja nisi razumjela ništa pa obećala sebi da nećeš tako dok nisi ulovila korak s onim vremenom koje kako prolazi otvara zatvoreno a iz njega izlaze svi gubitci sva žrtvovanja sve boli svi teški trenutci kojima su usprkos koračale uspravno uzdignute glave damski šuteći o svemu o čemu se mora šutjeti pa i o razlogu izabrane samoće danas razumiješ po prvi put omogućena svijetu jedino opravdana odanost pokojnima odanost je samoj sebi
***
nikad im nisi rekla kako je bilo gledati kojom brzinom padaju borove iglice kad u bravi zatutnje njegovi ključevi nikad im nisi rekla kako je bilo osjećati neprestano treperenje tvog jedinog svjetla uvijek u kvaru nikad im nisi rekla da se nije puno promijenilo ičijim odlaskom iglice su i dalje u strahu padale a svjetlo je zauvijek pregorilo nikad im nisi rekla kako je hladnoća istisnula i ono malo zraka što je punilo pluća barem nakratko a da su u zrakopraznom prostoru stvari češće letjele najčešće bez upozorenja uvijek bez razloga riječi se lomile na slogove slogovi prerastali u bezbroj slova prijeteći da će te ugušiti još ih i danas znaš neočekivano ispljunuti nikad im nisi rekla koliko se sjećaš koliko toga znaš to ionako ne bi više trebalo biti važno
***
između nevidljivih brojača života prošlih i budućih ne smiješ zaboraviti disati barem toliko dugo dok ne dočekaš prirodan kraj ali priroda se uvijek buni kad joj plitko dišeš za vratom otresa te silovito kao što si otresla njega kad si ga našla u ruci pripitomljenog sutra priroda se buni rastvara svaki put kojim hodaš bez traga i signala kad pobrkaš principe i dimenzije u linearno vrijeme prestaneš vjerovati kad ispituješ koliko može trajati beskonačnost kad tražiš izlaz za sve živo i neživo da nitko nikom ne diše za vratom
_______________________________________________
JOSIPA DRAGIČEVIĆ rođena je 1978. u Dubrovniku. Diplomirala je i doktorirala na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Osim znanstvenoga bavljenja književnošću, piše poeziju i prozu. Objavila je znanstvenu monografiju Književnost u hramu ljubavi. Hrvatska nacija, rod i književnost u prvoj polovici 19. stoljeća (Ex libris, 2017), slikovnicu za djecu Lina u šeširu (Sipar, 2014) i zbirku poezije One (Društvo hrvatskih književnika, 2023).
ja svaki dan živim kao da je ničiji tek jedan u nepreglednom nizu predzadnjih ja svakim dan živim nečujno nitko me ne zagrli ne donosem presudne odluke najvećom tragedijom smatram to što sam rano naučila plivati odmah zaronila širom otvorenih očijiu a nijednom nisam izronila školjku pa makar u njoj i ne pronašla rođenje bisera ja svaki dan živim u panici što moja djeca ne osjećaju koliko je u nama prolaznosti koliko sam ja zapravo već prošla i ne čuvaju u folderu našu posljednju zajedničku fotografiju onu od neki dan kamoli onu na kojoj je uhvaćen neki totalno nevažan prošli trenutak koji će im jednom trebati a kakvih je najviše u svakom životu trenutaka koji svjedoče da si im bila poročna mater nečije dijete i sestra i ne gledam pravo u objektiv nego gubim sebe u mislima o nepresušnoj ljepoti moje djece nepreglednoj kosini neba ili količini zrelih paprika koje i ove godine valja ispeći i oguliti za omiljeni namaz starijeg sina stoga kad bih trebala sebe opisati teško bih se sjetila ispravnih riječi nečeg posebnog što me izdvaja iz mase napisala bih dva posebno lijepa sina jako malo zajedničkih fotografija toliko majčinske ljubavi i toliko grešaka nezavidan broj loših odluka napisala bih i sva zaostroška ljeta ili kako smo se M i ja besramno voljeli onda kad su nad našim nevelikim gradom letjele čelične tvrđave sadeći parkovima male dječje smrti sporadično se spuštale prekosavske granate a mi smo ih dočekivali kao bezazlene propagandne letke tek procvale ljetne božure koji slave dubinu ljubavi kojom smo se tješili nemoguće tjelesno gustim voćnim sokovima neopreznom mladošću koja se ne boji zvuka sirene za nadolazeću opasnost ni sitnica poput umiranja prolaznika na ulici napisala bih kako sam najbolje godine svog života ipak provela sama na livadi na kojoj izvire gospina trava i crvena djetelina rubni makovi u pšenicama i da sam najviše strpljenja imala čekajući da se konačno umore leptiri napisala bih da sam u nekim poglavljima ostavila neispisani list trgovačkog papira u onim presudnim nemoguću količinu neiskorištenog tijela napisala bih šaptačica knjigama oračica nebeskih hektara spisateljica loših pjesama jutarnja krotiteljica nemira divljina sasječena u korijenima napisala bih kako je vjerojatno šteta što ću otići iz ove pjesme a ne mogu napisati kako sam ostavila dovoljnu zalihu topline u ljudima
***
PRIRUČNIK ZA BIJEG
ali draga, sve što je potrebno odavno si spakirala skini crninu s umornih vjeđa prekini korotu nametnuta je davno si odžalila djevojčicu preplatila zakasninu bila vidarka unutarnjih lomova uspavljivala te rakija travarica u zjenicama namnožilo se ožiljaka u tebi je još vladavine divnih snova ti još umiješ zamisliti slobodu Ili ti je potrebna žrtva ostanka stopiranje izvan svog puta ili ti je potrebno ići dalje mimo rute na kojoj si rođena područjem bez signala izlokalnim gudarama uganuti gležanj još nekoliko puta ili ti je potrebno upoznati horde leptira nekoliko srna na proplanku diviti se otpornosti poljskog cvijeća strništu i šikarama ili ti je potrebno kosti svezati u tijelo koje prepolovljeno još može roditi neki početak ili ti je potrebno umrijeti tu gdje si zastala ili da te još jednom povrijedi onaj kojega si višekratno bez pokrića voljela ili ti je potrebno hraniti ono preživjelo nakon njega ta osuda od koje se skrivaš imenica je ženskog roda kreće iz odaje robinja ili ti je potrebno pružiti si ruku spasa naći utočište između ovih redova ili ti je potreban zaborav žrtvu i kajanje otpuhnuti kao maslačak na karti svijeta zametnute su doline daleko manje raspoloživih kvadrata više odbljeska zore u oknima nimalo prostora za osvrtanja
***
NAŠA KUĆA
jednog neodređenog dana moj muž i ja neovisno jedno o drugom zaključili smo kako je naša velika kuća postala pretijesna to se dogodilo vjerojatno zbog toga što je naš mlađi sin već raširio krila što je naš stariji sin već odavno svladao let što su djeca naprosto operjala a kuća se stisnula onda sam ju ja pokušala proširiti tomovima knjiga onda ju je moj muž pokušao rastegnuti svojim prijateljima ja sam kupovala knjige on je pekao prasetinu na ražnju naša se kuća ipak naočigled sušila nekadašnji dnevni boravak postade pretrpana hala spavaća soba crta razdvajanja kreveti naše djece riznice kajanja duša porozna pas uginuo kuća presahla odjednom više nije bilo ni tih knjiga ni tih prijatelja koji bi proširili našu kuću u bolje sutra ili barem vratili našu djecu k nama kuća je još samo jecala prazninom onda sam ju ja napustila da moj muž ima više prostora
***
Te majke što odlaze Te kuće vjetrenjače Ti krovovi svjetionici Te zerdelije stražari Ti stolnjaci Te posteljine Ti gobleni Te fibre To sirće Te polovice krumpira Ta ostarjela siročad Ta srednjovječnost u kostima Ta praznina Ti unuci bez džeparca Te kćeri bez oslonca Ta tišina u oknima Ta podivljala paučina Taj žarko crveni mak u kutu dvorišta Ta prolaznost To trulo lišće u olucima Ti uzdasi Ta loše prikrivena tuga Ta patina na slikama Ta duga prošla ljeta Te visoke plime Ti ljubimci pod zemljama Ti rođendani Te smrti Te knjige Te knjige Ta zgusnuta žalovanja…
***
UPUTE ZA STARENJE
treba znati živjet od uspomena treba se uporno vraćati u mjesta u kojima smo jednom znali plakati treba uzeti jako puno vremena za raspakirati stvari treba se namjerno izgubiti jer se treba znati pronaći treba uvijek vjerovati da te povremeno da te u nekom gradu na obali na početku svih beznadnosti da te tamo još netko svojata i voli i treba baš treba imati nekoga tko se za tebe moli treba jednostavno zadržati barem jednog tko će te ponovno osvojiti treba tvrdoglavo živjeti od uspomena treba općenito nastojati živjeti treba hodati ulicama gdje smo prohodali treba plivati vodama gdje smo proplivali treba nas primiti za ruke trebam nam prilaziti s leđa dlanovima nam treba prikrivati oči restlove sudbine gledanjem u te brazde isčitati treba se jako dugo s nekim grliti i uvijek treba uvijek podijeliti svu bol i svu istinu o sebi treba povremeno nekome sebe opet slovkati treba uzeti dovoljno dana i noći za očajavati ali ne predugo treba suludo i uporno dosljedno i do same smrti treba upravo megalomanski željeti
_______________________________________________
SVJETLANA VINJARSKI (Slavonski Brod, 1971.) u gradu na Savi završila osnovnu i srednju školu. Silom prilika krenula studirati pravo u Osijeku. Uspjela diplomirati s cijelih 39 godina. Usput si rodila dva sina. Čitanjem se bavi oduvijek, piše od nedavno. Skuplja knjige, nesigurnosti i nesanicu. Ponekad snimi dopadljivu fotografiju ili napiše čitljivu pjesmu. Strahuje od svega ljudskog, najviše od slobode. Papirnate tragove ni otiske prstiju ne ostavlja. Bila je u užem izboru za nagradu Post scriptum. Objavljivala na blogu “čovjek-časopis”. And that’s all folks.
Nepoznatom čovjeku koji je popravio staklena vrata
Mogla sam zaspati u travama otočja Aspertides i na drugi svijet otići
Po stijenama hodati u ponor pasti i na žalu se nasukati
Na zvonu se njihati od spolija predromaničku crkvicu sastaviti od sarkofaga vrata hrama načiniti
U zemlju se skriti i kao mirta niknuti Mogla sam kroz stakleni zid proći Nevine i oštre riječi su se rasule
I nenavikla na stvarnost šutim s krhotinama zvijezda u grlu
***
I. PISMO
Jednom sam u našem vrtu posadila stabalce mušmule. Zalijevala ga i bodrila svako jutro. Padale su obilne kiše i sjalo je opasno sunce. Nazirao se jedan jedini plod u svoj svojoj raskoši: ovalnoj čaški s krunom na vrhu ispunjen nektarom koji su mu pripremali mrazevi. Hoće li stabalce dočekati novo proljeće – istodobno s pola uveloga i pola zelenoga lišća? No, ni stabalce se ne sjeća kako sam tada završila život. Sjećate li se Vi gospodine Abélard, što se dogodilo nakon što ste me molili da ne budem tužna zbog Vašeg odlaska? Prigovorili ste Sudbini da je nemaštovita, da je čvrste i kratke pameti! Da vjeruje samo u činjenice!
***
II. PISMO
Mislim da se ptice sjećaju. Napisali smo bijelu knjigu. Spalili su je na lomači. Iz pepela su uskrsle dvije crne ptice. One ne cvrkuću, one plaču i grakću na zaboravno Vrijeme. Nakon Guttenberga tiskali su nam, s velikim nerazumijevanjem, čak s podsmijehom, Bijelu knjigu s dva crna krila, ne vidjevši da je riječ o dva spojena križa. Povjerili smo se šutljivoj Tajni, a njezine su vjerne sljedbenice, tobože otkrivenoj, izbrbljale da je riječ o tiskarskoj pogrešci. Kriptograf je u dva spojena krila otkrio inicijale, no to nije zapisano.
P. S. Ako bi se radilo o dva spojena križa – to bi bilo samo opravdanje za (bez)smisao Patnje – glasilo je priopćenje.
***
SAKSAFONIST U BOLNICI U LVIVU
Prognani saksafonist iz Marijupolja i njegov sin sviraju u bolnici u Lvivu. I na dragocjenu knjigu-grad obrušile su se granate. Na stranicama njezine bogate i različite povijesti, duha poljske renesanse, austrougarske uređenosti, ukrajin- ske prostodušnosti i sovjetske tužne prašnjavosti tumaraju prognanici iz Harkiva, Kijeva, Černjihiva i Hersona. Marijupoljac i njegov sin sviraju bolesnima i ranjenima. Ljudima, gradovima, životinjama i stablima. S nadom da će preživjeti glazba − i proljeće.
***
SOFIJA PŠENIČKA
Stigla je iz Kijeva. Sjedila je u prvoj klupi s Lucijom. Dočekana s radošću. Nekad je nebo u njezinu gradu bilo tako jednostavno plavo, a beskrajna polja žita njezine domovine tako jednostavno žuta da su odbjegle sve moguće usporedbe i metafore. Bilo je tako stvarno, i tako tiho, i tako mirno. Harno! Sofija je izgledom posve hrvatska ili posve europska djevojčica. U lijepoj odjeći s okruglim naočalama koje se smiju. Tuga se odbija od njezinih stakalaca i vraća u maleno krvavo sunce. Otac je ostao na ratištu. Ona je rođena s metaforom − Sofija Pšenička. Krhka vlat pšenice. I mudrost − koju traže tisuće ukrajinskih Sofija. Solomonsko rješenje: neka se zemlja ne raspolovi − neka ostane onima koje su na njoj rađale svoje kćeri i sinove.
_________________________________________________
BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ profesorica je hrvatskog jezika, književnica i kritičarka. Rođena u Novom Mestu 1958., odrasla u Zagrebu gdje živi i stvara. Objavila je četiri zbirke pjesama: Priětelnice moe (2000.), Sasvim blizu (2004.), Može i bez naslova (2008.) i Tihe koja se ne dvoumi (2016.), slikovnicu Ružna Toja (2009.) te knjige putopisa Pun ruksak oblutaka (2015) i Karpatski listići (2020.). U knjizi Lusteri i knjige (2017.) skupljene su kritike i eseji o književnosti (hrvatskoj i poljskoj) te slikarstvu u podnaslovu označeni kao osvjetljenja i osvrti. U knjizi Čitanje udvoje (2021.) objavljeni su eseji o poljskoj književnosti, katalonskoj poeziji i o djelima suvremenih hrvatskih autora i Zlatnoj formuli hrvatskog jezika. Objavljuje u recentnim časopisima za književnost i kulturu (Forum, Republika, Europski glasnik, Riječi, Književna republika, Poezija, Mogućnosti, Kolo, Hrvatska revija…) i književnim portalima, a pjesme su joj uvrštene u zbornike i u antologije hrvatskog i inozemnog pjesništva. Priče i putopisi učestalo su emitirani na Trećem programu Hrvatskog radija kao i brojni osvrti o djelima suvremenih hrvatskih književnika. U esejistici je, uz književne teme (s naglaskom na poeziju), posvećena i likovnosti (piše i likovnu kritiku), fotografiji i povijesnim temama. Uredila i nekoliko zbornika, monografija te priredila izbor iz stvaralaštva hrvatskog književnika Veljka Vučetića (u suradnji s književnikom Hrvojem Čulićem) Veljko Vučetić: pjesnik i mistik. Također je uredila knjigu Dopisivanje iz dvaju gradova (2012). Dobitnica je Nagrade Mate Raos za kratku priču Tempus fugit (2011.), Nagrade Kaštelanske štorije za esej Trpimirov vrt (2020.) i putopisa Na gori kraljeva (2021.), a u razdoblju od 2014. do 2020. nagrađivana je višestruko nagradama Kajkavskog spravišča za putopise te nagradama Stjepan Kranjčić za putopise i esej. Članica je Društva hrvatskih književnika.
Mogla sam se roditi u Uljanovsku Mogla sam se roditi u porodici Teških heroinskih zavisnika Mogla sam biti kćerka i žena istovremeno Majčin krst iznad kreveta sobe u ludnici Mogla sam biti u konviktu trinaesto prase Na ulicama Brazila devojčica-kradljivica Mogla sam paliti žigice bez toplih priviđenja Naslednica-udavača koju grle samo zbog novca Mogla sam se roditi u Jakutiji S crvenim nosićem u krznu Svako je mogao da me poželi za kćerku I da me kupi i da me izmisli Na verandi mogla sam da zaspim Okružena rakunima Od svih života koji da izaberem Kome da se priklonim, kad svaki nudi ograničenja Na konju propetom Uhvaćena sam i izlivena u bronzi Pozlaćena naknadno, smirena zahvalnošću Jer ko bi se setio spomenik sebi da izlije Dok luta mističnim sferama…
***
MOJA MAJKA LEŽI
Moja majka leži U letnjoj haljini S cipelama i svilenim čarapama Leži na krevetu Čeka potvrdu smrti Sestra se seti kako je volela karmin i rumenilo I našminka je Prethodno tražeći u korpici karmin, njen, majčin Moja majka leži s cipelama na nogama Koje sam joj ja nazula Čeka Mirna je (Povremeno to prisustvo još uvek Mlakog tela deluje bizarno) Moja majka leži usta joj sastavljamo Nismo je očešljale I zapravo njene poslednje reči Bile su, teško i nerazgovetno izgovorene, Počeši me Moja majka potom Leži u kovčegu s belim velom preko tela Preko lica I u tom telu, vidljivo je Duša, u njemu, više ne obitava To je sećanje na telo, to stvarno, Hladno, iz hladnjače telo, Da se ne pokvari Lepa moja majka Leži U letnjoj haljini S cipelama, u grobu, dubokom Prekrivena belim velom Zemljom i cvećem Soba i krevet Zadržali su njen miris, miris tela koje je Nestajalo i nestalo Sklonjeno, oduzeto
***
*
Sad kuda Da odem Gde da se sakrijem: od posla Od gradskog-seoskog prevoza Ponoćna kaubojka, neporočna pudlica Kuda od mrtvaca-spletkaroša Ensorovskih prikaza Moj bol, doboki bol Mumuficira se, telo svetice unutra Hrista radi jurodiva Ukočila se, slika zamrznuta Sliva se tama Enkoridža, curi iz ušiju Svi su Tamo, samo ja Ovde sam Napisaću roman Kako je Gajto sreo nju Kako grad avetinjski svetli kad odeš u njega uđeš i Pokoriš se Ležim na slami, raširenih nogu Oko božje gleda me netremice Blagoslov primam: piši… piši…
DANICA VUKIĆEVIĆ (1959, Valjevo) osnovnu školu, IX gimnaziju, Filološki fakultet (odsek Opšta književnost i teorija književnosti), kao i Ženske studije završila je u Beogradu. Pored pesama, piše prozu, eseje i književnu kritiku. Živi u Beogradu. Objavljuje od 1992. Objavila knjige poezije: „Kao hotel na vetru“; „Kada sam čula glasove“; „Šamanka“; „Luk i strela“; „Prelazak u jednu drugu vrstu“; „Visoki fabrički dimnjaci“; „Svetlucavost i milost“; „Dok je sunca i meseca“; „Ja, Klaudija“… knjigu kratke proze „Na plažama“, proznu knjigu „Život je gorila“; knjigu priča „Majka obrnutih stvari“, poetski roman „Unutrašnje more”. Zastupljena je u časopisima i antologijama. Nagrade: ProFemina, Biljana Jovanović, Milica Stojadinović Srpkinja, Ninova nagrada za najbolji roman.
čovjek-časopis 