Volim kako vidiš stvari. Onda ih i ja tako gledam. Oživi odjednom vilica i pegla tako da mogu s njima razgovarati.
Pomalo sam kriv za sve. Tako piše u knjigama, a i ugledni ljudi to potvrđuju. Zatvaram prozore da mi svjetlo ne smeta. Ionako to što radim ne može biti neometano.
Zaboravio bih rado to “ja”, ili ako treba, otjerao bih ga u pustinju. Tamo neka se prži i neka crkne. Ali ono je besmrtno i posjeduje mnoga tjelesa u koja uskače elegantnom lakoćom. A to sam smetnuo.
***
PONOVNO U KVARTU
Suziti polje djelovanja iza svake kante u kojoj su otpaci.
Kloparaju uzaludna popodneva, kao da je svaki dan prolazan.
***
U SPAVAĆOJ SOBI
Što god se obistini ima u sebi neku rupu, za koju ni ti ni ja ne marimo. I ako tako nastavimo, sve što smo hranili, raspast će se u mikrodijelove. Zato se ne obaziri na dogovore ili na ono što nećeš jesti nego otkloni i razriješi sve bojazni blagovremeno.
***
JOŠ JEDAN MARKSISTIČKI PRIJEPOR
Naizgled samo tako, uvijek oblak nad tvornicom šarafa i konzervi.
Ne postoje riječi koje dopuštaju lak obračun s gomilom istomišljenika.
Polako uviđam kako prostorija više ne nalikuje onoj koja joj je prethodila.
***
VRIJEME U KOJEM SAM SRETAN
Simbol dana je Sunce. Definitivno zabavljen uz grickalice dohranjujem prazne džepove. U prirodi gdje sve ostale ptice traže zaklon od tebe i tvojih prijatelja.
***
PEDESETE
Zasun treba staviti, ne zaboraviti niti se opustiti, jer ništa nije dobiveno što već unaprijed ne znamo.
Prostor na rubu odjeće, nezahvalna površina zbivanja. Trudi se zaboraviti, baš kao i ja, nezahvalna životinja.
***
NA POČETKU KAO I NA KRAJU
Visina dobitka mjeri se kajanjem. Ustvari, što god da se dogodi nakraju će izgledati neugledno.
Lijeva i desna strana jednadžbe, sve pulsira kao plastična vrećica na vjetru.
Zamutile su se dvije crtice jednakosti i rješenja.
__________________________________
IVAN KAPEC (Zagreb, 1970.), klasični filolog, jazz gitarist i kompozitor, završio je Srednju glazbenu školu “Vatroslav Lisinski” u Zagrebu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu također u Zagrebu (2000.) latinski jezik s književnošću i grčki jezik s književnošću. Od 2009. zaposlen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na odjelu Zbirka rukopisa i starih knjiga. Surađivao je i s Institutom za filozofiju u Zagrebu od 1998. do 2004. na projektima Renesansni pojam znanosti i Renesansne peripatetičke polemike te Temeljni problemi renesansnog novoplatonizma i hrvatski renesansni filozofi. Prevodi na hrvatski starije hrvatske filozofe Pavla Skalića, Frana Petrića, Ruđera Boškovića i dr. Surađivao je i s nakladničkom kućom MD kao konzultant u ediciji Nova izdanja za područja klasične književnosti te na festivalu Europske kratke priče. Od 2009. do 2015. bio je član uredništva časopisa Quorum gdje je uređivao tematski blok o glazbi. Upravo završava prijevode djela Ruđera Boškovića De maris aestu i Musicae Compendium Renea Descartesa. Kao jazz glazbenik i skladatelj, objavio je desetak hvaljenih albuma, među ostalima kao Ivan Kapec Trio, kultne Lancun i Bava (Dancing Bear, 2001. i 2003.), te nedavne Ivan Kapec 5tet: Crta – Nota bene (Zona Muzika, 2020.) i kantautorski Aligatori (Croatia Records, 2023.).
fotografija autora i naslovnice knjige: Vesna Zednik
Ništa nema dostojanstvenog u trenutku Kada nastupi smrt Ideologije padaju u vodu Dozivanje Boga gubi na značaju Sav besmisao ocrta se na licu Umirućeg bića Mi koji to gledamo sa strane Pokušavamo biti dostojanstveni Dok nas bol savladava Uzaludno, ali takav je red To što je moj djed tijelom zaštitio drugove partizane Pa odletio u paramparčad Ne čini taj trenutak nimalo privlačnijim Iako bi se, ironično, moglo reći Da je tim činom osvojio nebesa Ili recimo moj komšija, penzioner Koji umire u zagrljaju dvadestogodišnjakinje Na licu mu nije ostao smiješak Nego ukočeni strah, u ukočenoj vilici Potpuno nedostojanstveno Jutros je stradala jedna djevojčica Pala je sa ljuljaške i slomila vrat Nevinost ne poznaje dostojanstvo Mahalski beskućnik umro je ove zime Našli su ga smrznutog u obližnjem parku Možda najdostojanstvenija smrt od svih Otići bez saznanja o trenutku umiranja Jer upravo to što znamo da imamo rok trajanja Tjera nas da postanemo filantropi, mizantropi, proleteri Umjetnici, generali Samoubice sa odgođenim rokom djelovanja Nema ničeg dostojanstvenog u smrti Osim, možda, činjenica da isto umiru Stogodišnji hrast Potočna pastrmka I oči moga oca
***
O NAPRETKU
Prvog čovjeka Koji je progovorio o slobodama Objesili su bez suđenja Drugom su ipak sudili Prošao je bez vješanja Oprostite mi kada kažem Da je to isto Sa stanovišta slobode
***
ARESA TREBA PROTJERATI
Ares je već dugo nastanjen ovdje Aresa treba protjerati Jer prošli su konvoji i tenkovi Ispod njih, pregažene travke Nastavile su da rastu I posječeno drvo ostavlja korijen Iz toga će već nešto da izraste Pustimo vjetrove da vladaju Salutirajmo prirodi nepobjedivoj
______________________________________
KENAN KUNDALIĆ rođen je u Zenici 22. marta 1991. godine kao sin Azre i Edina Kundalić, što će biti presudno za pjesnički angažman ali i odabir životnih puteva. Objavljivao je pjesme u školskom listu “Mostovi mladosti”. Nastupao na pjesničkim večerima širom Bosne i Hercegovine i u regiji. Učesnik na 54. Sarajevskim danima poezije kao mladi pjesnik. Uvršten u nekoliko zbornika poezije. Osvojio treće mjesto na konkursu za dodjelu knjževne nagrade Mak Dizdar 2017. godine. Bio je jedan je od radio-voditelja na prvom community radiju „Active“, za koji je pisao i autorske članke na web stranici. Dio je redakcije koja stoji iza fanzina „Liberte“. „Nedostojanstvenost smrti“ mu je prva knjiga poezije.
„vidiš ovde sam razbio nos pogodila me lopta tek što smo napravili teren ovu majicu sam kasnije dao nekome ne mogu da se setim kome ova zgrada tamo još nije bila srušena trenerka, naravno zelena na kolenima“
„ali na toj fotografiji nisi ti“
***
JUN
mnogo nade sam uložio u to da ću se skloniti negde kada dođe jun
da će to biti mesto pored reke i da ću ustajati rano i šetati to se nije desilo
u stvari još uvek nije jun ali mislim da se to neće desiti
dosta lažem
***
BEKSTVO
prvo ću da nabavim pare a onda idem po mariju i reći ću joj „mogli smo da odemo negde ovaj vikend“ (gde) „hoćeš da odemo na planinu ovaj vikend“ (skoncentriši se) „ajmo da odemo negde za vikend“ (ne valja) „idemo u subotu na planinu“ (opet ne valja) marija je lepo ime ali pogrešno shvaćeno reći ću joj da ne brine zbog toga jer idemo odavde i kad joj budem rekao da je volim i kad mi ona kaže da to ništa ne znači reći ću joj da ništa ne znači ništa i da to nije važno jer možemo da odemo odavde reći ću joj „znam da je prošlo dva meseca ali dva meseca prođu kao ništa kad si u gužvi“ i reći ću joj „ne moraš da nosiš ništa sa sobom ponesi jednu torbu i možemo da krenemo naći ćemo našu vrstu cigareta tamo i našu vrstu cipela i našu vrstu naočara i našu vrstu reči“ i pitaću je da idemo i sve će proći onako kako treba sve će proći kao rutinska operacija reći ću joj „možemo da krenemo u subotu ili bilo kad“ reći ću „ti i ja“ reći ću „planina“ reći ću „subota“ reći ću „idemo“
marija i ja ja i marija idemo na planinu to je dobro
ostaćemo tamo neko vreme
***
OČIGLEDNE STVARI U DETEKTIVSKOM FILMU
nebo je plavo voda je mokra žene imaju tajne
detektiv igra samog sebe i rešava slučaj isključivo tokom suspenzije čitavog života se sprema za tu istragu toliko vremena je potrebno da nauči ono što već zna svako ko loše laže samo želi da bude uhvaćen u laži devojka pada s nebodera i širok plan odaje sve što treba da znamo: los anđeles je žena koja će te prevariti moraš da je izmisliš da bi mislio o njoj sve njene ulice treba ponovo napisati ona je druželjubiva ima duge prste
naročito duge noge i može da sakrije svaki dokaz u svojim ustima mada samo ponekad radi takve stvari bulevar sumraka je njen stomak na prvo gledanje to nikad ne vidiš vraćamo se na širok plan – to je dovoljno za početak r e z (seci na pokret i rez se neće videti) telo uvek pada na auto
***
ODJAVNA ŠPICA
grad opsedaju teško naoružani stranci (bezbrižni profesionalni negativci) a brani ga tek šačica preostalih ljudi koji nikako nisu izabrani heroji i nije ih briga za dobre i loše strane prijateljstva i neprijateljstva oni će se boriti do kraja jer ni ne pomišljaju na zatišje ili propuštene a obećane zabave koje rovovska predaja nudi nema te elegije koja bi ih ubedila da njihova borba ima kraj
_______________________________________
PETAR ŽIVOJINOVIĆ rođen je u Gornjem Milanovcu 1998. godine. Završio je osnovne i master studije andragogije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Trenutno je polaznik višeg kursa konstruktivističke psihoterapije u PLK Centru. Pesme su mu objavljivane na portalima astronaut. ba, strane. ba, oblakoder magazin, u eckermann časopisu i zborniku poezije Šraf (2020). Ovo je njegova prva zbirka pesama. Živi i radi u Beogradu.
kad bi se barem netko sjetio da sam sama u sobi, donio malo lošeg šećera: tijelo samo zajednički može biti uništeno, ili se pretvori u spomenik
već krutu, ne sasvim otesanu, prodavač i poštar uvijek me dotiču rukavicama, ali pogled u kojem je voda gladna mogao bi mi dati privid mekoće
sat kuca, tjerajući krv do vrhova prstiju
onome tko dođe s najslađom smrću, rekla bih: ne volim te ali izmislit ću za tebe novu vrstu dodira, kad mrak pojede dvorište i cestu slušaj:
to se ljubav približava nepojmljivo sporo kao san francisco los angelesu
***
KUĆA KOJU TREBA IŠČUPATI
dok su zidovi bili zeleni i rasli, nisam se bojala geparda
bez ruža na usnama sjela bih na kauč i promatrala krvavo kidanje utrobe u pejzažu tako lijepom da je bilo jasno da postoji samo za potrebe safarija
afrika je riječ koja se izgovara brzo, kao gnu, ili zapne u grlu poput hrđavog brodića što sa svojim neželjenim putnicima treba pasti u želudac da bi blaga mučnina zamijenila bol
svi koje volim su s druge strane vode
između žutih lelujavih zidova telefon me vreba
***
RUSALKA ČITA
kao upaljač na lošijem rock-koncertu kad pjevač kaže “ajmo, sad svi”, tako, ugodno pogrešno, u mraku sjaje oči
a ja iz vode izvađena s algama na toplijim mjestima s ribama zubima okačenima o bradavice glasno čitam
za stolom preda mnom mladi par večera raka golemih kliješta, preskupog za moj jezik
jeste li znali da na korejskom tanjur znači spokoj, a vilica nerazumijevanje
moje riječi padaju po njima kao pahulje od šećerne vate, pogrešno ugodne i pomalo ljepljive
kad izrazim namjeru da si propucam mozak, pljesak izlazi iz korita i diže se
***
TRG JEFFA DAHMERA
na sredini, umjesto konjanika, frižider s odsječenom ljudskom glavom na najvišoj polici i senfom sa strane
neka znaju osvajači: moja glad je strašnija
***
NEDJELJNA NADA
imam i ja pravo na njihovu ljepotu, premda dolazim praznih ruku, prekasno
plove k meni: deset, dvanaest, trinaest svijetlećih ptica na tamnoj vodi
još im kljunovi mirišu na grickalice
stari je običaj, nema ništa loše u tome, da odrasli djeci skidaju skalp i bacaju najbistrije komadiće mozga u duga nepovratna grla
ja bih mogla biti spasiteljica labudova, mislim, ne tražim zauzvrat čak ni kuću, samo da mi dopuste vidjeti prirodu svog popustljivog odnosa prema površini
kad su im glave pod vodom, gubim ih kao što gubim patke
kad kažem “nedostaješ mi”, postaju ptice s razglednice, do maločas uronjene u nerealni sjaj sunca na pozadini nečijeg prvog spoja
imam i ja pravo na njihovu ljepotu, premda je već vrijeme večere, varivo od graha čeka me kod kuće, gusto, pregusto, i ne znam kako se izvući iz ove zime
___________________________________
MARTINA VIDAIĆ (Zadar, 1986.) diplomirala je kroatistiku i do sada objavila zbirke pjesama Era gmazova (nagrada Goran za mlade pjesnike; SKUD IGK, 2011.), Tamni čovjek Birger (V.B.Z, 2016.) i Mehanika peluda (Nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju zbirku pjesama u dvogodišnjem razdoblju; HDP, 2018.), romane Anatomija štakora (Naklada Ljevak, 2019.) i Stjenice (Naklada Ljevak, 2021.) te poetsko-proznu knjigu Trg, tržnica, nož (Nagrada Janko Polić Kamov za knjigu godine, HDP, 2021.). Pjesme su joj prevedene na nekoliko jezika i objavljene u brojnim antologijama i izborima.
“Jutros sam tiho plakala Okrenuta licem prema zidu Suze su natapale dušek Iako već požuteo od stajanja“ i bila sam sama u toj maloj kući, na kraju sela tješila sam se ljudi su glasni planirala sam vikend bježala u sebe sve češće i više divlja kosa razlivala se po plahtama
Zaključala sam, dva puta odlučna da što prije napustim ovaj zrak u odrazu lifta, u hodniku “volela bih da isplačem svu svoju unutrašnjost“ u odrazu, ta djevojka neustrašive kose bježi na izlet u drugo mjesto u prašinu i polja suncokreta dok se promatramo, gledajući jedna drugu u oči prekidamo nelagodu, jer našle smo taj kut što zovemo sopstveni dom.
___________________________________
10.10am – 10.23 am 8.9.2024. nedjelja (Prozivka, peti sprat) {stihovi kurziv i inspiracija, Jelena Krombholzova}
***
NA TIRKIZNIM VALOVIMA Svetlani Jakša
U pauzama jecaja prosute kose Po jastucima u kutu sobe Danas, vratit ćeš se kući Nećeš govoriti Moja Ti Jer si suputnik Tišina razgovora misli
Dotakla si dubine ogledala duše Istisnula smeće iz nepostojećeg tramvaja Rodnog nam grada
Očistit ću ljudski otpad Ubaciti sve u kontejner na parkingu Možeš sa mnom držati dah Kao osobno ohrabrenje Samo su koraci teški
Živimo u ravnodušnosti svijeta Nakupini kolektivnog zaborava Plastična srca ljudskosti i tek poneka iskra
Osunčana jesen ubrizgava boje Brišem maglu zaključanosti Puštam vlažni treptaj da teče u oslobođenosti U poljima crvenih bulki i hajdučkih trava Na valovima Jezera, s kricima crnoglavih galebova U mreškanju tirkiznih valova Susreta sa sopstvenim mrakom
Koračaš u bijelom mantilu hodnicima Zaboravljam anegdotu Nietzscheovog sloma U toj točki susreta želim živjeti Nakon saznanja o oporavku Maksimumom jata letjeti iznad neba
S oceana iscrtavaju se položaji drukčijeg življenja Među stranicama Pessoe pronalazim pisanu poruku: “Békés, boldog, sikerekben gazdag új 2016-os évet kívánok Ágota”
Na stranici gdje stihovi šibaju lica izbačenih moreplovaca sa Segresa Marširajući valovima ka Posvemašnjem moru Strijele i mirisno drveće izvana Košmari i bizarni snovi iznutra
Čitam elektronske poruke staraca Zakačenih poput metastaza za trule ostatke prošlosti Jer, ne zaboravimo, neki dio prošlosti još uvijek živi i diše kao sadašnjost
Ta mala poruka, ručno pisana na bijelom komadu kartona Remeti šutljivo, moje jutro: Gdje je ta “obična” žena, ta Ágota? Koja me je učila osnovama mojeg drugog jezika
Svi ti, drugi, starci puni “mudrosti” beznačaja, o njoj ne govore Kao i uvijek, šute u svojim zadovoljstvima samoživljenja A pitanje ‘gdje je ta Ágota?’ plovi morem mojih misli
Tvrdoglavo, podsjećaj naišao raširenih krila lastavica ljeta U ovim časovima, misao je jasna Ploveći mojim, nebeskim oceanom bez odgovora
__________________________________
8.26am – 8.39am 18.07.2024. četvrtak /London/
***
NESANICA U WEST DRAYTONU
Usred noći zurim u strop Razmišljam o fotografijama sa društvenih mreža Mogu čuti pomeranje unutrašnjih organa Rad mašine zvane laptop i frižider iza zatvorenih vrata Na ekranu gomile na Šordošu Devojke padaju pod pritiskom žive ograde ‘Slipping into psychosis’ objašnjava Kako i zašto Kada Pod kojim uslovima 500 policajaca zaštitnika diktature Kao u Orvelovoj knjizi Gledam u mrak, u strop “rekla sam da” – izbacilo se jednom Preskočio sam Preskačem Doručak i obroke Jer je latte sa karamelom važniji od vode Kao konačno mesto Za mir i tišinu Vidim jedino groblje Vidim strop U mraku sve izgleda čisto I cveće ima lepše listove Živeti ima više smisla Kao bespomoćnost Kao besmislenost Kao : danas ustajem u isto vreme da ribam podove U kuhinji sa smećem _____________________________
02.50am – 3.02am 25. Oktobar 2022. Sreda (muzička podloga: Xeno & Oaklander “Smoke and Fire”)
***
KLEIN-PLAVA U DUBINI OČIJU MOJE MAJKE
ponekad gubim snove detinjstva na dlanovima ostavljam ih prelazim put razmišljanja nad glavom sivi oblak plava misao kotrlja se lavirintom zvezdanog ambisa zenice se šire polja nedovršenih snova spavaju grleći to crnilo i dalje jača od erupcija vulkana sumornosti sklupčana na posebnom mestu – voljena čitajući u potaji sve zaključane suze stihove zaboravljene na jastuku obgrli me čvrsto, iskreno, nežno, kišom ljubavi na njenim dlanovima leže sva rasuta zrna prašine nedovršenih snova detinjih i onih što skrivaju se u stvarnosti sadašnjeg trenutka sa dna gazim lišće odvažno, stidljivo, iz oblaka kaplje zrak na pločniku života noseći zenicu plavog oka nekog dalekog šapata, a ipak bliskog grleći to crnilo ogrnuto Klein-plavom tu tamu dubine duše moje majke
„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna. Nije ni moje, iako sam danas signalističkim bedžom zarivao oštricu u kožu okolo i blizu vena na rukama. „Moje tijelo ne možete sabiti“ – kaže Rajna. Ne možete ni moje. Ako se sabijem između sedišta za druga tijela, gdje ta tijela gledaju jedno u drugo do beskonačnosti, krv negdje mora izaći. Ne mogu biti završen skup. Ne mogu podnijeti titranje rubova u svakom segmentu kože. Imam kamenje u grudima. Teško dišem i onda se monogo znojim. Usjeci peku. „najbolje je da ih ostaviš da se prirodno suše“ – reče bolničar iz emergency službe.
Moje tijelo je nemoguće skupiti u krug i zatvoriti dok zastori ne padnu. Ja ne mogu tako da zaspim. Ni privremeno, ni zauvijek.
Volim Samoubojicu u sebi jer me uvijek upozori. Traži stanku. – „Hej, vidiš, ovo su crvene londonske govornice, nisu više u uporabnom stanju, ali imaju lijepe cvjetne žardinjere“ – kaže mi On.
I onda stanka. Odem do prve prodavnice lijekova i kupim flastere, vlažne maramice, paracetamol i suhe maramice. Onda popijem 2 mg rivotrila i 40 mg bensedina. Čekam, jer imam spor metabolizam. A i absence-epileptični napad me može na momenat isključiti – odmah potom usključiti u mrak otvorenih očiju.
„Tijelo mi nije sačinjeno za kraj“ – kaže Rajna. „Jer kamen u grlu ne smije biti“. Točka od mene između rečeničnog kaosa u glavi.
__________________________
14.06 h završeno 26.09.2023. utorak (Costa Coffee – Uxbridge, centar) [svi navodi, stihovi Rajne Racz; sem u trećoj strofi – self dijalog]
***
JEDNOM ĆE I NJEN MJESEC ZASJATI
Moju sestru ne posjećuju ni ptice; one dolaze na moj prozor iako nisam tamo. Jednom na mjesecu netko joj piše (ja valjda imam sve što mi treba). Mama po običaju kuha, rasporedi 250 dinara na više dana. Život je baš “fin”: sestra bez riječi sjedi i gleda kroz prozor; visoka lokalna bolnica dominira.
Moja sestra je baš superčudna djevojka sa nekog drugog svijeta; svi je šetaju okolo, ali bez ljubavi. U 9.99 ujutro ona ustaje: Možda nema misli?
Svakog puta kada se vidimo plače, iz straha da ću je u bijelome svijetu zauvijek zaboraviti. Ő létezik, valángan. Menekülj önmagaból elől. Belső bimbói még nem nyíltak kis le talán. Csak talán én lehetek nekia tavasz. *
______________________________
22.45h – 23.03h 17.04.2024. srijeda {posljednji put u sobi broj 5, Yiewsley} /Alanis Morissette – You Oughta Know Live (glazbena inspiracija)/ (djelomični cut-up pjesama Snježane Vračar Mihelač)
stihovi na mađarskom Vladimir Vlad Milojkovity: * Ona postoji, stvarno. Bježi od sebe. Možda joj se unutarnji pupoljci još nisu otvorili. Samo možda ja mogu biti njezino proljeće.
***
VLADIMIR MILOJKOVITY (mađ.) ili MILOJKOVIĆ (srb./hrv.) rođen je 1978. godine u Szabadki / Subotici, na severu Bačke. Završio je akademske studije iz pedagogije vizualne umetnosti (2014.) i specijalizovao se za rad sa decom sa autizmom, na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Objavio je tri knjige poezije; „Razgovor sa Hertom“ (SKC Kragujevac, edicija ’Prvenac’, 2014.) za koju je nagrađen za najbolji neobjavljen rukopis mladog autora; „Teško u glavi“ (Presing, edicija ’Pod presom’, 2020.); „u kući od ljudske kože“ (najbolji neobjavljen poetski rukopis – nagrada Presing 2021. – objavljena pod imenom Vladimir Milojkovity).
Značajnije nagrade; Najbolja ljubavna pesma – 3. nagrada, Ivanjica 1997. (žiri: Duško Trifunović i Pero Zubac); Najbolja pesma na engleskom – American Corner (Subotica 2011. prva nagrada); specijalna nagrada – *Branislav Čeganjac* (Ivanjica , najljubavnija pesma, 2012.); *Ulaznica 2013* (4. nagrada za poeziju; Gradska narodna biblioteka Zrenjanin, 2013.); Najuži izbor od 12 autora za pamphlet poetry *Little Black Book* (London, Hedgehog Press, 2024.); *Prvo Slovo Subotice* (Suboticijada 4, 2024.).
Značajnije izložbe : Proleće mladih – *Garden Art Galerija*, Sombor 2012.; izložba vizualne poezije *signal-iza-C-i-JA* (Novi Sad – CK13 mala galerija, 2019.) ; Galerija Greta (Zagreb, 2020.); Savremena Galerija (Subotica, 2021.). Značajniji body-art umetnički performansi: performans *Ugušiti* (Klub Žica 2013., Poezin Spoken Word Poetry Slam); art-performans *URLIK Ambisa* (The roar of the abyss, Blans Studio, Subotica 2014.); bodyart-performans *Teško u glavi* (Savremena Galerija Subotica , 2016.); *In The House Of The Human Skin* (SKC Kragujevac, 2022.); International Art Fair (Doncaster, UK, 2022.) – /predstavljao UK sa dva rada u finalu/; Frida Kahlo – PopUp painting, zajednička izložba (Art Social Bar , London, 2024.).
Učesnik i/ili moderator radionica kreativnog pisanja & vizualne poezije: *Poezija u Kući* (aktivno čitanje poezije, moderatorica Jelena Anđelovska, 2010. – 2012. Novi Sad, CK13); *Studije konteksta* (moderatorica Aleksandra Sekulić, Centar za Kulturnu dekontaminaciju BG, Savremna galerija Subotica & Studio 11, SU, 2015.); Summer3p Festival elektronske muzike, vizualno-poetska radionica *SummerDADA* (moderator Vladimir Milojković, 2015. – 2019. Subotica – Palić); *Pisalište* (moderator Đorđe Majstorović, Novi Sad, Crna Kuća 13, 2016. – 2020.); *Online spisateljska radionica* (moderatorica Monika Herceg, 2024.); Festival Queer umetnosti – *Queering Objects* (moderator Eric Yip, London, UK 2024.).
Uređuje blog massigliebe.blogspot.com; zastupljen u novijim edicijama; *Fantom Slobode* (2020. & 2023.), *Čovjek Časopis*, *Libartes*, *Vesna*, *AKT*, *Koraci*, *Librarion* fanzin, kulturnom dodatku *Beton* dnevnog lista Danas, *Priče iz izolacije* (Makart 2021.); zastupljen na internacionalnim kompilacijama poesié sonore (Huellkurven /Austrija, 2016./ & MATLIT /Portugalija, 2017./); zbirkama signalističke književnosti *Magija signalizma* /2016./ & *Vizije signalizma* /2017./, *Antologija signalizma* /Presing 2023./ ; internacionalnim izložbama DADA umetnosti i festivalima kratkih filmova (Interntaional Smart Phone Festival, Abuja, Nigerija /2018.-2019./); zbornicima socijalne i angažovane poezije (*do zuba u vremenu* /2014./ & *REZ* /2016./); art-performer i od 2021. član Engleskog PEN Centra.
Od 2020. živi u Engleskoj, kao mađarski državljanin, pod imenom Vladimir Milojkovity (pod kojim predstavlja Veliku Britaniju, Mađarsku, srpsko-hrvatsko govorno područje kao potpisnik *Deklaracije o zajedničkom jeziku*); prebivalište, Severo-Zapadni London (London Borough of Hillingdon).
hipnotiziram se prelazeći prstom po rubu stola četiri pregiba nijeme utjehe
stare tajne okupiraju sve kutove bakine kuće: tavan s kojeg si skoro pala jer nisu dovoljno pazili grmovi za skrivanje umjesto hortenzije viri čupava glava sjedim usred gredice vrta jedem grašak kao bombone uzaludno čekam tatu
u blagovaonici na vječnoj straži drvo života umire slušajući uvijek iste priče
da sam barem opet dijete i mogu razbiti vazu usred vaših svađa
nakon odlaska sa sobom povedem slijepog putnika sjeta me drži za ruku i tjera da pričam s njom
stavljam slušalice pojačavam zvuk preko dopuštene glasnoće
riskirat ću gluhoću samo da je više ne čujem
***
UPUTE ZA UMIRANJE
u našoj se obitelji ništa ne izgovara ni tuga ni ljubav
koliko prešućenog stane u jednu riječ kad je izgovaraš šest desetljeća
braco
***
PREVISOKA ZA OVU VOŽNJU
provlačim se kroz paučinu tvojih dodira
kuća ogledala lomi svaki pokušaj bijega
pod tvojim jezikom ja sam šećerna vata opijena zadnjim svjetlima lunaparka
glavna atrakcija slobodan pad iz tvojih očekivanja
i onda sve ponovno vrtuljak dok ne povratim
***
PRAZNA ČEKAONICA
mogla sam preboljeti tri karcinoma roditi dijete preskočiti mjesec
ti ništa ne bi znala
Google photos ekspresni put u središte tugovanja za koje si mi poslala kartu bez povratne adrese
vlak se prevrnuo konduktera nema prekapam po vagonima uzaludno tražim objašnjenje jedini teret koji prevozi tegle pitanja pokvarene od stajanja
možda ti je pas pojeo mobitel još se tješim
nema te svađe za koju ne bih mijenjala potpunu šutnju
***
WADI RUM
tišina tako glasna da mi pucketa u ušima kao da mi je glava obložena vatom
koliko života spava u pustinji? kako možeš biti tako beskrajno prazna a tako puna života? nikada dosad nisam pronašla mjesto na kojem ne čujem svoje misli
tako smo sićušni i veliki da mi to sve ne stane u dušu ovakvo prostranstvo na kojem čitava i potpuna samo postojim
***
NE IZLAZIM IZ KUĆE BEZ KNJIGE
da me ostaviš predugo s vlastitim mislima utopila bih se u šalici hladnog čaja
iako znam plivati
______________________________________
PETRA ČEČ (1990.), djevojčica iz Varaždina, psihologinja i gestalt psihoterapeutkinja u Zagrebu. U srednjoj školi sudjelovala je u Literarnoj grupi i državnom Lidranu. Izbor pjesama iz te faze joj je objavljen u zbornicima („Za istinu ne treba naslov (2008.)“, „Moj tata plače u kinodvoranama (2010.)“, „Aritmia (2015.)“, „Trinaesti (2016.)“). Vraća se pisanju nakon deset godina i pohađa radionice poezije kod Ognjenke Lakićević i Olje Savičević Ivančević. Pjesme su joj objavljene u Vavilonskoj biblioteci, na stranicama Čovjek-časopis, Strane, Astronaut i u elektronskom zborniku Bludni stih. Ušla je u širi izbor za nagradu „Na vrh jezika“ 2020. godine i 2022. godine te u izbor deset najboljih rukopisa za nagradu Mak Dizdar 2022. godine s neobjavljenom zbirkom poezije „Sramežljivost krošnji“. Neobjavljen rukopis pohvaljen je na natječaju Milivoj Cvetnić za najbolju pjesničku zbirku 2023. godine. „Sramežljivost krošnji” izabrana je za najbolji rukopis mladog autora na natječaju „Pjesnički susreti u Drenovcima” 2023. godine.
Prepravljena je štala imala drvene podove. Visoku tavanicu i od vlage natrule zidove. Popili smo puno toga i vani je biblijski kišilo. I dokrajčili smo noćašnju rakiju. I otvorili vino. I smrad je raspletenih utroba tjerao na povraćanje. Uprkos kiše, – a seoske su se mačke skupljale u dvorištu.
Subota je bila rana, nedjelja nevolja. Ponedjeljak nije bio ništa bolji.
DRAGAN JURAK (Zagreb, 1967.), iz zbirke “KONJI I JAHAČI”, Meandar, 1994.
Jednostavno premalen, s napola sklopljenim očima, skriven iza stola, s prstima, stisnutim blago u pesnicu, predvidljiv, ubeležen u blagajnički izvod kao nevidljiva svota, sa slabo umanjenom nadležnošću po belom danu i pred široko otvorenim očima ponoći, zadovoljan pisanjem molbi za pristupanje društvu senki, vešt u namigivanju na nikada dokazane slučajnosti, protivan onima što se nemoćni rađaju u svetu, jednostavno premalen, s pozlaćenim prstenom kao znamenjem vernosti, što bledi, uzvišen nad maloletnicima, starcima, generacijom, suprotnim polom, životinjskom vrstom koja je samo vrsta i ne zna za sebe, i zagonetno posvađana takođe sa sobom, razumevajući prošlo a za buduće sveznajući, otkriven sada, na polovinu smanjen, uvršćen u popise s štamparskim greškama, spreman samo za hod unatraške i lucidan u definisanju svetla ugašenih sijalica, jednostavno premalen, pomno očešljan preko ćele, prikrivajući bradavice i staračke pege na rukama, večiti pokrovitelj neznatnog, izgubljen u traženju vlastite senke, jednostavno izbrisan, pun mlakog majčinog mleka koje bubri na suncu, potrošni entitet večnog života, miljenik premalenog boga.
***
TROSTRUKA EKSPOZICIJA, BEZ IJEDNE SENKE. JEVREJIN LUTALICA
Ne ustraj, za početak ne ustraj, slomi pečat i spusti se u zdenac. Zbog mlakih dlanova, zbog mesečevih straža, zbog sušenja kapi znoja činiš se veći nego što u stvarnosti jesi, i star.
Okreni se s boka na leđa i dete poljubi u čelo, plišani medved nikada neće zameniti uplašene oči snega koji iz ognjišta prši. Uguraj se u njega, inače će on u tebe, odgrizi mu uho od testa i sažvaći ga dobro kako bi slušao samo još napinjanje luka u bezvetrici. Sandale obuj na bosu nogu koja je prohodala put od Varšave do Terezina, ni od čega napravi nešto uglasto, sa kopčom i trakom oko zglavka, isklesanog od samo jednog komada noći. Ne odlučuj prebrzo i ne poseži za panjem bez rukavica, matica će ti sesti na unutrašnji deo dlana i poljubiće te.
Sa breza vazda još kaplje i loviš sok otvorenih usta. Drvo piti isto je što i jesti vazdušne vrtloge i stupati po usijanoj muzici. Sve je čulima dostupno, samo ustrajati treba, istrajati za pravu stvar koja se ukaže očima pri rađanju sunca na južnoj hemisferi, u trostrukoj ekspoziciji, bez ijedne senke.
***
POSLEDNJE PROLEĆE
Među očima naglo prispeće snova. Ludost mine. Sami smo, manje nas je no nekad.
Mali smo, vrti nas vetar. Znamo za mraz, za zimu, za proleće.
Ne vidimo ga, a još se dobro držimo.
***
TEORIJA NIČEGA
Na kraju svih teorija ničega, dodir kože, navučene na vešalicu, seizmografija novog čula.
Oduvek zamišljaš sebe kao jedinstven dar, kao spoznaju svega, ne samo samog sebe, kao da ti si svet i svet je ti, sa obe strane neki trag o opasnosti odlaska nekog drugog, otključana vrata u budućnost, koja se blizu čine samo nerođenim.
U trenutku odlaska otpočne opsedanje stvarnosti, obožavanje i ispiranje zlata iz ostataka nečega što moglo bi biti življenje. Odvratna navika, zahvalna teoriji svega, ne ničega, stvorena samo obredima drugih. Konačno se bez života takođe živi, zapravo od prošlog napred, na nekoj drugoj lađi, uz odmahivanje rukama, kao da više jedno nije sve i sve nije ništa. I ništa, što je bilo, ne može se nadomestiti.
Takođe ni teorija kraja na kraju nije više ono što bila je na početku, nego samo oštar rez u meso i poruka nikome ni o čemu.
– iz knjige “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, priredio i preveo Dušan Stojković, Presing, 2019. –
___________________________________________
BLAŽ LUKAN (1955, Ptuj), pesnik, prozaik, pisac radio drama i pozorišnih drama, teoretičar pozorišta, pozorišni kritičar. Pesničke zbirke: Pesma i pesme (1977), Krvava rana (1983), Bohinjska Bela (1984), Kolumbija / praefatio (1984), U tihom proticanju (1999), Tkanja (2002), Nečujnost (2005), Sentence o disanju (2010), Očekujem pažnju (2014), Teorija ničega (2018), Pas u meni (2021).
nosim danima dan na ramenima noću ga krijem ispod kreveta ko starog ljubavnika za kojeg me vezuje samo sjećanje obosim stopala savijem koljena ljubim se s mrakom u usta kad skinem maske i odložim oružje pišu mi se pjesme umjesto to do liste oštrim noževe za lubenice i dinje ljeto je podsjećam se skupčana fetusna neopeglana pričam danu o (još jednom) danu u kojem nisam prešla ideju strpljenja zemaljskim koracima saginjem se ispod kreveta provjerim da li mirno spava kad sve utihne pišu mi se pjesme olovke uvis bacaju ruga mi se oblacima kad me niko osim tebe ne gleda
***
NEŠTO ČEMU NISAM SMISLILA NAZIV
polažem i panj i glavu na dlan kao zakletvu, pahulju sjedokosi cvijet prije nego zamislim želju nudim ti vrat ljubi ili odrubi šapnem šeretski kad prećituš šalim se, šta ti je kažem najglasnije prostor pulsira od glasova vrijeme ima otisak slušalica ljubav se može dogoditi bilo kada bilo kome nakad je nalik skoku u bazen s bezbojnim pločicama koje postaju vidljive tek kad shvatiš da ne umiješ da plivaš da ništa nisi naučio iako si trenirao da krvariš od udarca i plačeš od ljepote nekad je nalik na sevdah ili fado ili ono što zvuči sve gluplje što više pokušavaš da objasniš spuštam ti dlan i panj pod glavu i sjednem s tvojim mislima da popijem kafu poslije pređemo na vino jer pada kiša i tmuran je dan lijep si kažem kad me ugledaš odmahneš rukom: ma pusti to (ali jesi) dobro hvala ti ljubav se događa svuda i svima i onima koji su se zarekli da nikad više njima i sada i ovdje i možda i nama dok učim kako da učitam novu liniju prije nego što zaustim da ima još vremena koje zna da odzvanja prije nego šapnem prepoznaćeš svoje po nicanju između dlanova
***
DVAIDVA
ne znam kome da kažem da ponekad plačem bez razloga više tražim uzroke nego što brišem suze možda je (i) to bolest savremenog društva u kojoj nikad nisi u ovdje i sada ni kad te iznenade suze nejasnog porijekla čak ni tada što više tragam sve manje mi je jasno bilo šta tumaram maglovitim mislima više se ni u knjige ne mogu pouzdati sanjam živopisno i dobijam odgovore bez kojih ne bih preživjela besmislene dane i aporije i glupe komentare ne znam jesam li lijena ili sam izgubila smisao u borbi s vjetrenjačama i jesu li opravdana opšta mjesta kad želiš da se izraziš a ne možeš da čekaš da smisliš nešto originalno a moraš reći brzo brzo ne znam kome da kažem voljela bih da sam ga srela ranije da živimo na selu imamo pse i konje i djecu mnogo djece i baštu i prostrano dvorište terapeuti su preskupi ljudi prezauzeti ne znam koga da pitam je li ovo patetika i da mi kaže jeste jebiga prije nego što me podsjeti na ljekovitost zagrljaja
________________________________
SANJA RADULOVIĆ (Tešanj, Bosna i Hercegovina, 1975 – živi u Doboju), piše i objavljuje poeziju i prozu. Objavila zbirke poezije „Lepet krila majke ptice“, „Prstohvat maslačka“, zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama“ i roman „Poezija nije u modi“. Uredila elektronsku zbirku kratkih priča „Zašto me ne zovu Penelopa“. Zastupljena u regionalnim časopisima, portalima za kulturu i umjetnost i zajedničkim zbirkama poezije i kratke proze od 2012. godine. Nagrađivana. Članica Udruženja književnika Republike Srpske.
deklaracije, optužbe, klevete rezolucije, uvrede, negiranje u prestonici ni treptaj samo Nik Kejv na mlakoj vodi koji poput one već zaboravljene fontane ispunjava muzičke želje i klupko zmija u koje kada kročiš ne znaš tačno koja će te glavudža ujesti mahanje na kraju nastupa, reči kao hvala Srbija i primetivši da posetioci izgledaju prelepo, uz dodatak na srpskom Divni ljudi dok istovremeno na Marakani muk
***
ŽREC
sreo sam ga kada se već bio ne samo fizički već i duhovno izmestio iz svojih knjiga romana i oštrih poza kada sam i sâm bio na jednom od sličnih puteva
sklanjajući pogled ljudska tela razbacana okolo nisam zagledao indijanci, migranti, naši vizija, zločin ili orgije
bio je već sve: vrač, čarobnjak, lekar, učitelj radionice, sudija i tumač tradicije, poetike svega što je još ostalo u domenu oralnog života
rekao mi je želim da vidim od tebe više leksilijuma valijuma dontro barem bendžosa psihodelije kada već više ne vajdu
a manje Mojsija Rima Jarila Ane iz Davidove ulice Vajmarske republike smeđe košulje Smrt u junu
Misli malo na listopad i studeni
šta god to značilo
***
LOV NA ŽABE
kod stoletne česme arteske vode koja dolazi sa dubine od tri stotine i trideset metara tražimo žabu
vidimo samo njeno gladno, trouglasto oko iznenadni bljesak boja dovoljan da zapanji jedan grad jedno selo jedno pleme
kažiprstom preko skupljenih usana čekamo njen skok u istoriju milosrđa
***
ĆUTI ĆUTI SVET
gledaš groblje kondoma tačnije kurtona
N. bi kazao: Kiša, kiša kurtona upotrebljenih, vraćenih, vrištećih, oštećenih
na koje ceo svet uplašeno ćuti
____________________________________
SAŠA SKALUŠEVIĆ SKALA (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), pesnik, esejista, pripovedač, urednik i izdavač. Od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu.
Objavio je sledeće knjige: Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019); Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021), Pitanje oblika (Presing, Mladenovac, 2022).
Bio je član od 1996. godine Književne Omladine Opštine Negotin do njegovog prestanka sa radom. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Takođe jedan je od osnivača udruženja Građanski krug na čijem je blogu u periodu 2009—2011. godine pisao svoju kolumnu pod nazivom Artterorizam i Odbrana Artterorizma. Jedan je od osnivača i člana upravnog odbora manifestacije Krajinska noć. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2006. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja. Za to vreme, do 2024. godine, uredio je i objavio trideset i tri broja časopisa Buktinja. Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik.
čovjek-časopis 