Category: poezija

POEZIJA NADE ĆIRIĆ

poezija

NAPADI PANIKE UZ JUTARNJU KAFU

sa krova iznad mog stana
vidim Genex kulu

ponekad tu pijem vino
sa devojkama koje mi brzo dosade

ujutru razmišljam da je šteta
što je zgrada niska

***

BEOGRAD JE IZLIZANI SAN

iz njega bežim leti
u šetnje do Savskog keja

svakodnevno pakujem
školjke koje smo sakupili
knjige sa posvetama
i muški parfem

uputim se
do zamišljenog ponora
da u njega sve bacim

***

LICA U ZGRADI PREKOPUTA SU MUTNA

sedim u kupaćem
sa knjigom na krovu
masna od kreme

kapljica znoja se spušta
ka donjem delu kupaćeg

zamišljam mrak
muziku i tebe

klečiš na toplom betonu
ispred moje stolice

stavljaš moje stopalo na svoje rame
gledam ti trepavice
dok uzaludno pokušavaš
da me oraspoložiš

***

OD SAD SI BEZNADEŽAN

video sam te pre dve nedelje u gradu
poslao si uprkos zabrani kontakta

nadam se
da ćemo se
mimoilaziti svuda,
fokusirani na osobe pored nas,
bezglave statue u izlozima,
nevidljive prijatelje

da moja crvena kosa
više neće privlačiti tvoj pogled

da će mršavi muškarci sa plavim očima
postati nebitna vrsta

još se nadam,
da si prestao da povlačiš liniju
kod prelaska pešačkog prelaza
na crveno
a uspostavio je
kod prevare žene

***

CIKLUSI

razbila sam plavu ploču
uz koju smo juče vodili ljubav
o tvoju neurednu neobrijanu glavu

pogledao si me umorno
okrenuo se na drugu stranu
i zamolio da zaključam

izbacila sam sve štikle kroz prozor
ofarbala se u zeleno
postala trava

vratio si se sa posla
preskočio preko praga
i zapalio cigaretu mira

čulo se dugo fiju
vetar šapuće

a ja, trava,
valjam se po asfaltu,
u potrazi za više sunca

više se ne vraćam
dok vetar ne promeni pravac

***

SREĆNA SAM SAMO KAD TI JE
BIVŠA ŽENA SREĆNA

čitaš mi njene poruke
pitaš šta da napišeš

oteraću vas dođavola
koliko sutradan

tražim Atlantis
da se tu sakrijem

sve prijateljice postaju Pitije iz Delfa
nejasno tumačimo reči bogova

gledamo kroz dvogled
devojku što čupa obrve satima
komšije na vrhuncu

nadamo se
da će i nas obasjati normalnost

prevrćemo tarot, horoskope
ni tu nema ničega

osim signala
da nam je terapija
preko potrebna

_____________________________________

NADA ĆIRIĆ, 29 godina. Diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva. Voli vajanje, ploče i analognu fotografiju. Sedi daleko od gužvi i stalno nešto čita.

PET PJESAMA SEADA HUSIĆA IZ ZBIRKE “GRADSKI PARK”, JU Ratkovićeve večeri poezije, 2023.

poezija

SAMAČKA

Ulica ili zgrada u kojoj su živjeli oni koji su
izdaleka dolazili i radili u rudnicima.
Grad se tada počeo širiti. Samci su svoje
živote odbolovali u utrobama ovoga grada u kojem
sada Samačka izgleda savršeno za zavičajne pse,
koji se tu, vrteći repom i koteći se, motaju sve vrijeme.

Pokoji cvijet, divlji, pronikne kroz stepenice i
pločnike oko zgrade.

Samačka – savršena i prognana iz vlastita sjećanja.

***

AUSTRO-UGARSKA BERZA

Kada su pucali na prestolonasljednika,
londonske, bečke i berlinske berze
više su govorile o njegovoj smrti negoli
o novoj vrijednosti kojom bi trebalo
kupiti iluziju. Štampa je pisala o britanskim
naporima da rata ne bude dok je Princip u tvrđavi –
kao u sirotinjskoj kući – sanjao slobodu.

Bečke dame na svoje grudi stavljale su
zadnje zalihe krema iz oskudnih dućana, dok
se u kafanama, bečkim i provincijskim, naivnošću
pjevalo o ratu. Rekli su im: Doći ćete prije Božića.
Došli su koju godinu poslije, s proljeća,
kada se ptice vraćaju u plodne ravnice,
kada očevi promahuju kao praške snijega
kojima se djeca raduju.

***

TUGA RADNIKA IZ DEIR EL-MEDINE

Brineći da mladom kralju Tutankamonu
ne bude tijesno u novoj grobnici,
dok nad Dolinom kraljeva sunce pravi sjenu,
gledajući u fresku kraljice koja igra šaha,
pojavila mu se briga i tuga:
soli ovog ljeta neće biti…
Kojem se bogu moliti – bogovi umiru onim
redom kojem se nisu nadali.

Tuga radnika iz Deir el-Medine slična je
tuzi radnika ovoga grada.

***

CAFE VIKTORIJA

Neko je prošao kroz staklo tamno i daleko
kao dječak koji je na zidu, kada su ga rušili,
gledao ko će ga dočekati na Branderbuškim vratima,
radujući mu se i ne kasneći kao stroj u Arnautovoj poeziji.

Kada su na zidinama blokovskog svijeta gradili novi,
ostavili su nama, dječacima devedesetih, da u svojim
kostima, da u svojim očevima, zastanemo pred našim
majkama.

Neko je, kažem, puhnuo u pjenu, sjetivši se žene koju
je volio i koju će u porušenom gradu, čiji su tramvaji
slični onima iz Semezdinova Mizalda, još jednom, kada
kroz vrata, kada kroz staklo tamno i daleko…
Mladu i lijepu vidjeti.

***

GRADSKI PARK

U hladu i travama odmara i promiče
majski dan. Nedaleko od mene ljudi
prolaze. Šuškaju riječima u hladu vrbove
grane. Žene suknjama zavode
proljetni dan koji miriše na behar
i na majku koja na pragu
čeka oca.

Danas, dok čitam u parku, ne znam
šta se izmijenilo u ovom gradu
u kojem vjetar zimi rastjeruje kosu.
U parku gdje djeca vriskom i
čežnjom kazuju o životu.
O onima koji su u ovom gradu,
nakon rata, ostali živi i zdravi.

_____________________________________

SEAD HUSIĆ rođen je 1986. godine u Tuzli. Osnovnu i srednju školu završio je u Banovićima, a diplomirao i magistrirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli 2010, odnosno 2020. godine. Prevođen je na danski, švedski, makedonski, mađarski, njemački i turski jezik a zastupljen je u višejezičnim antologijama.
Objavio je sljedeće knjige: Na tragu modernizma, poezija (2015); Čovjek koji piše priče, kratke priče (2017); Stvari, poezija (2017); Iz savremenih književnosti / Apriorna čitanja, studija iz savremenih književnosti (2020); Časopisne pjesme, poezija (2020); Donijevši sebe sa historijom, izabrane i prevedene pjesme (2021); Čovjek koji piše priče, 2. izdanje (2021); Tradicionalno i subverzivno u usmenoj poeziji Bošnjaka: Studija o petoj rukopisnoj knjizi „Muslimanske narodne pjesme“ Muharema Kurtagića, studija o usmenoj književnosti (2022).
Nagrade: Treća nagrada za priču „Vodeni zavičaj“ na konkursu Zavičajne staze, Petnjica, 2015; Nagrada Fondacije za izdavaštvo za knjigu Stvari, Sarajevo, 2017; Prva nagrada za pjesmu „Tale se u Krajinu vraća“ na konkursu Čarobne krajine, Cazin, 2022.

POEZIJA NIKOLE RADOSAVLJEVIĆA

poezija

MADRUGADA

Reč postade meso
i hodaše pustim ulicama noći
Klizila je samouvereno niz kaldrmu
Spuštala se niz brdo sa namerom
Neko bi rekao da luta, da traži
ne znajući da je to sveznajući
Nema tu sumnje u pokretu
Put je predodređen
Niz brdo ka vodi
koja doziva pevajući
ludi od uzbuđenja
dok Reč u svom ritmu
prolazi pored šarenih zgrada
Oronulih, a obojenih
Prolazi pored belog goluba
i ruku koje govore
„Em nome do Pai
do Filho
e do Espirito Santoˮ
Ne zastaje, ne pojmi
Samo nastavlja dalje
u prisustvu zaboravljenih
Oni nastanjuju taj svet
Oni ga nazivaju domom
Taj svet između svetova
onog od juče i onog od sutra
Ne mare oni za još jednog prolaznika
Može biti samo jedan od njih
Ne mareći se mimoilaze
nada i beznadežnost
Svi sveci i njihove osmatračnice
raštrkane po Lišboi
ne nude pogled koji Reč traži
Spuštajući se ka trijumfalnoj kapiji
ona budi sve koje treba
Danas nema kašnjenja
Prolazeći ispod trijumfalnog luka
dočekuje je vetar
Nosi pozdrave, raduje se
Reč korača po trgu
Zaobilazi kralja na konju
Pozdravlja pevajuće vode
i zauzima mesto pored usamljenih stubova
i postolja ispred okeanskog koridora
Čeka da se obistini rečeno
Nebo menja boju i najavljuje
prvi zrak jutra
Svetlost svakim trenutkom
presvlači grad u novi život
Poklanja čudotvorni smisao
Obelodanjuje sve skrivene lepote
Ona zatvara svoje svevideće oči
Želi da oseti
Jutarnji mraz
miris okeana
i toplotu sunca na koži
I u početku beše Reč
a onda bi čudo

***

CRNA TAMJANIKA

Probudio sam se sa slatkim ukusom u ustima
sa pomućenim mislima,
burnim osećanjima
i obojenim usnama.
U ogledalu tražim steg oko glave.
Češljam rukama zamršenu kosu.
Pipam usne tražeći ostatke sećanja
i u očima pronalazim ono što tražim:
odraz njenih svetlo plavih u mojim tamno zelenim.
Rastali smo se kod hrasta
neoštećenog ljubavnim dokazivanjima.
Šetali smo pripiti kroz puste ulice radne noći.
Naš smeh je ispunio sve osvetljene i neosvetljene uglove;
budio je usnule radnike
i smetao je nestašnoj deci.
Poljubili smo se ispred kafane.
Odlazeći pred najezdom fajronta
pali smo jedno drugom u zagrljaj.
Njena crna kosa mi je vezala ruke.
Ugrizla mi je donju usnu
u kojoj se zadržala još koja kap vina.
Završavali smo drugu flašu
kad me je pitala da li sam pio „Vinho Verdeˮ.
Verujem da su u tom trenutku nestali
braonkasti tragovi u mojim očima
i da su pozelenele kao zeleno vino Portugala.
Već smo mi sedeli zajedno
na vrhu nekog stepeništa u Alfami.
Pevao nam je stari Lisabon,
a mi smo tu proveli jednu večnost
ne mareći za zakone fizike.
Prodrla je u moje snove
i tek tada smo se stvarno videli.
Sve pre toga kao da su bile prazne priče;
školski uvod koji mora da se preboli.
A prišao sam joj dok je stajala za šankom,
nakon što nas je osvestio
neizbežan susret naših pogleda.
Držali smo isto piće,
pa sam joj rekao kako i ja u toj kafani volim
crnu tamjaniku.

***

LIŠBOA

Obraz trni od jutarnjeg mraza
Nos upija miris nedalekog okeana
Uz obalu su se poređali
zombiji modernog doba
tragajući za tračkom života
Iz senke Hosea prvog
dolazi zvuk portugalske gitare
sa zvukom dolazi čovek
bos silazi stepenicama
na postolje ispred okeanskog koridora
Utopljenih stopala
svira vodama
a vode raznose celom svetu
i vraćaju njemu
Za njim se u vodu
spuštaju pevačice
sve same crnokose lepotice
svih starosnih doba
Svlače se u hodu
i ispiraju tugu sa sebe
U jutarnjoj šetnji
nemi monasi prave pauzu
Okrenuli su se ka zapadu
odneli su flašu vina gitaristi
i počeli su u njegovom ritmu
da pevaju fado
Ribari su stigli iz ribolova
Lažu da su upecali bakalara
ali ga i dalje spremaju
i prodaju za malo sreće
Napravio se dugačak red
Sva ta bleda lica
duhovi skoro prozirni
kao da ne postoje
i svaki radi nešto svoje
a Pesoa je sve to zapisivao
i shvatao ozbiljno
Sa time počinje
sa time traje
i sa time se završava dan.
Zvone crkvena zvona
svi stoje
slušaju i gledaju u zvuk
Sve stoji
a vreme dalje teče
Nakon toga ide svako svojim putem
Nakon toga nastavlja se život

***

NOSTALGIJA

Neizgovorena osećanja su nepotrošena
Flaširana su, konzervisana
Hermetički zatvorena
Ostavljena su za teška, mučna vremena
Kada se osećaš loše
a želiš da se osećaš gore
Ostavljena kao zimnica očajanja
Ako zafali malo, trk u špajz
Ali otvarača nema
Čep neće da popusti
Ne može da se potroši
Pa gledaš kako se presijava svetlost
Kako ti se smeje pokvarenjački
Ostaje na stolu, neotvoreno, prisutno
Ali se pije i jede nešto drugo
Ono što je tu i što je pristupačno
Zadovoljiš se time
i ostaneš do kraja nezadovoljan
Ne valja da se baci
Nema rok trajanja
Ostaje večno u ostavi
na nekoj stražnjoj polici
i ritualno se vadi s vremena na vreme
da se gleda i prezire

***

IRANSKE KIŠE

Na platnu je crno beli film
Na njemu žena u hidžabu
gleda prkosno ka meni
Snažno i tužno
Nijanse bi bile slične
i da je film u boji
Samo oči, uvek oči
one bi bile drugačije
Njene su sigurno crvene
prodorne i zastrašujuće
Kazna u tom muškom svetu
gde uplašeni mogu da čine po volji
A strah, veliki motivator
pretvara ih u daltoniste
Njima su sve oči iste boje
Sve ih podjednako plaše
Sve su podjednako opasne
Majke, sestre, žene, ćerke
naučile su kroz život
da ne prekrivaju oči
već da kriju pogled
Njihove sudbine ne sadrže ljubavne pesme
Nema ljubavi na prvi pogled
Svaki može da bude koban
Slika na platnu se menja
Sa kranova vise crni duhovi
Opomene i omeni
Na trgu, opkoljena narodom
gori žena sa pogledom
nežnim i prkosnim
Odbija da izgori
Čeka promenu
Čeka da padnu prave iranske kiše
i da ugase vatru
Spraće se kletva sa očiju
sa srca
blaženom vodom
Masa će ošamućeno da se raziđe
Neko će da joj pruži čašu vode
Pogledaće se
Spustiće leševe sa kranova
Sahraniće ih dostojanstveno
Pisaće se ljubavne pesme
Film i dalje traje
Na platnu je žena u hidžabu
Vidim joj oči, crvene su
Ona gori
Plamen joj skida povez sa usana
Ona se smeje i recituje
a kiša je kasno pala

***

TREBA OTIĆI
(inspirisano pesmom Ivana V. Lalića „Treba ostatiˮ)

Treba otići i ne razmišljati o tome
Ne treba se siliti
pronalaziti nebulozne razloge
Ne treba se kriti iza apstrakcije
i glumiti mučenika
Trpeti, trpeti, trpeti
Lagati, lagati, lagati
I nikako ne treba koristiti
ljubav kao izgovor
Sve onda pada u vodu
Nezaustavljivo kreće da se kotrlja kamen
Ljubav kao razlog je laž
Prosto ne funkcioniše na silu
I zato treba otići
Bolje je otići
nego postati neiskren u toj meri
postati okrutan
i u nastavku sve ono
što ta bolest sa sobom nosi
Znam, žuti pesak nikako da isteče
Poslednje zrno nikako da padne
Vreme igra neku svoju igru
Čika nas na neopreznost
nakon koje nema povratka
Treba otići, jer je uvek moguć povratak
Ne treba se plašiti
Strah je varljivo đubrivo
Krajnje nepouzdano gorivo
Na kraju treba verovati
u iskrenost reči, pogleda
i svakog novog koraka
I zato treba otići
Ne treba ostati
Iskrenije je

_________________________________________

NIKOLA RADOSAVLJEVIĆ, 29, rodom iz Smederevske Palanke. Master germanista i nastavnik nemačkog jezika u Aranđelovcu. Dobitnik nagrade Timočka lira 2024. godine za najboljeg mladog pesnika, kao i nekoliko drugih nagrada. Objavljeni su radovi, priče i pesme, u raznim zbornicima. Ističu se pesme u zbornicima kao što su Rukopisi 46 i 47, Šraf, Glubočica između obala, Pesničke rukoveti, kao i priče u zbornicima Književnih vertikala, Art grupe Akt, izdavačke kuće Alma.

DVIJE PJESME SANDRE BOGDAN RAKIĆ

poezija

TATJANA

Draga moja Tatjana
jutros si došla sa stihovima Brechta
I opet smo bile dvije ozbiljne djevojke
Kao one davne zime
U tvojoj sobi bez grijanja.

Tvoj meki baršunasti glas
Dodirivao je moje lice
Govorila si mi
Ti si moja grofica
koja čeka na tračnicama
u ljubičastom kaputu.

Život još nije imao okus presoljene juhe.

U tvojoj sobi bilo je mjesta
samo za klavir i zavjese od pliša.
Zebli su ti prsti na tipkama od slonovače
Rudolf Stelzhammer, bečka mehanika
rekla bi mi s ponosom.

U podstavu kaputa ušivale smo note i stihove
slušale jazz u zadimljenim podrumima
Naša djevojačka glatka leđa
drhtala su pod noćnim lampama
Muškarci su gipke životinje
Muškarci su zaključana vrata
Crne kutije s pulsirajućim zvukovima.

Muškarci su topli jastuci
U njima ptice selice ostavljaju svoje perje
Žene koje spavaju na ključnim kostima jastuka
Sanjaju kako lete na jug.

Draga moja Tatjana
ja više ne znam gdje si sada.
U mojoj izmučenoj mašti razvlače se kao magla
sanjiva, mračna nokturna.
Čovjek brzo ostari ako stoji ispod crnog sunca.

Nebo je sivo i hladno
U postelji zimskih spavača.
Nisi ostavila tragove.
Moje riječi sada imaju bolne prste,
iz njih ispadaju jaja prepeličja,
Mjesečevo lice i mokro lišće.

***

DESET LAKIH KORAKA

Skoreno mlijeko na dnu šalice.
Bijela tišina koja ne dodiruje.
Očekivanja, očekivanja.

Koncept samoće:
Moraš izaći van tražiti ljude
Koji će čuti tvoj glas.
Ako te ne čuju,
Postaješ nevidljivi čovjek.

Online prodavači magle
Koji na tečajevima od par mjeseci
Postaju vrhunski stručnjaci
Izračunali su koliko trebate napraviti koraka do sreće.

Deset je čaroban broj.
Deset koraka treba do ljubavi.
Deset koraka trebaš do pakla.
Anonimnom alkoholičaru koji napravi deset koraka
Nedostaju još ona dva
Suprotna od šanka.

Jedanaest je nesretan broj.
Nitko se nije usrećio tko je napravio jedanaest koraka.
Deset koraka treba do sirove hrane.
Jedan korak manje
I pretvorit ćeš se u glavicu karfiola
Ženu koja jaše ružičastog flaminga
Pijanca koji trusi treću čašu konjaka.
To je prokletstvo deset koraka.

Deset je pravila do sigurnosti.
Deset je pravila koja treba prekršiti.
Deset pravila kako doći do muškarca
Kako zadržati ljubavnika
Kako zadržati erekciju
Kako zadržati mačku u dvorištu.

A ja kažem
Ne brojite korake.
Samo zaronite.
Zadržite dah ispod površine vode.
Isključite svijet oko sebe.
Svu tu suvišnu buku.
Sve te suvišne ljude.

_________________________________________

SANDRA BOGDAN RAKIĆ je pjesnikinja i slikarica iz Osijeka. Rođena je 1964. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Radila je kao novinarka na Gradskom radiju i bila urednica emisije “O nama”. U Gradskom oglasniku uređivala je svoju rubriku “Metafizički savjetnik”.
Dugi niz godina bavi se pisanjem poezije. Pjesme su joj objavljivane u književnim časopisima Kvaka, Sapphoart, Diskurs, The Split Mind, Sizif, Suština poetike, na portalima za književnost Metafora i Kritična masa te u brojnim međunarodnim zbornicima.
Poezija joj je uvrštena u Zbornik 8. gornjogradskog književnog festivala, a zastupljena je i u Antologiji suvremene književne forme 2021. godine.
Svoju zbirku poezije pod nazivom “Noćni kupači” objavila je 2023. godine.
Osim pisanja poezije, bavi se slikanjem, fotografijom i digitalnom umjetnošću. Iza sebe ima samostalne i grupne slikarske izložbe, samostalnu izložbu fotografija, te nagrađene fotografije koje su bile izložene u sklopu grupnih izložbi u Osijeku i Zagrebu.

PET PJESAMA NIKOLE MLADENOVIĆA IZ ZBIRKE “JASNI IZBORI”, Partizanska knjiga, 2024.

poezija

NA DAN ROĐENJA

mama me budi u pet ujutru
kada se obuče i spakuje uniformu
žuri da pozdravi kolektiv
u autobusu fabrike alkoholnih pića

svečano posuđe izloženo u regalu
beli luster sfernog oblika
unapred zauzeta mesta za stolom
prženice i roze tetrapak s kravicom

prelistavam knjigu s tatinom posvetom
međuratna grafika i jugoslovenska levica
zamišljam kako govorim drugu no pasaran
na jednoj od madridskih barikada

ukršteni kaiševi preko risa i potkolenica
broš na kragni haljine
pletenica uvijena u punđu
stopalima usidrena iznad virova

čekam sunce na Brankovom mostu.

***

JEDAN OD NAS

budio si se iza zgrade
u žbunu okružen čoporom lutalica

na vojnom otpadu osvajao si reputaciju
poznavaoca svega što nikom ne treba

motor parkiran u dvorištu gimnazije
tvoj dah u kosi maturantkinja

hipnotisan piruetama ruleta
otkupljivao si se novcem roditelja

kao kupač s bademantilom i slamnatim šeširom
čekao si majku kod školskog psihologa

u pretećim dijalozima škrgutao bi zubima
u opuštenim razigravao oštra krila leptira

dva puta po jedna uz nula tri deci
menjao si ime u skladu s receptom

duplo stariji od drugara srednjoškolaca
odrastao si iznova sa šakom punom suncokreta

bio si dovoljno dobar
kad nam je bilo jasno ko si.

***

IZVINI

na ivičnjaku ispred prodavnice
s flašom piva u rukama
stoji momak iz bloka u iznošenoj trenerci

poželeo sam da prečujem pitanje
imaš neku siću brate
da se častim pred spavanje

ispod blago spuštenih kapaka
pogled mu je ostao oboren
među rasejanim opušcima

njegov lik dočekuje veče
još je deo kraja
na vratima atomskog skloništa.

***

ZAŠTITNIK BLOKA

crvene cigle
šipke iz ograde
šake ukrašene bokserima
vilice reljefno ocrtane

široke zenice branioca u trku
fajerke su nestajale u haustorima

dočekao je ekipu neprijateljskog bloka
istrajao na nogama do gubitka svesti

hranila ga je voda s izvora Areja
njegovi prednji zubi
posejani su na vrhu brda

u temeljima svetilišta.

***

SENKE SA ZAVODLJIVIM TENOM

jezera okružena trskom
tlo natopljeno snagom Save i Dunava
zemlja prisvojena kao miraz
neposredno pre ceremonije spajanja

otisci šapa vidri
predanje utisnuto u pesak
živi kroz temelje
prelama se na staklima zgrada

originalna kota Novog Beograda
otvorena naspram neba
prabakin jorgan ispod stopala
dočekivaće Ikaruse prebliske Suncu
poletelih s bulevarskih pisti

sokovi divljih šljiva i jabuka
prenose sećanja podzemne vode
ritam dijaloga razigranih izgovora
puzanje građevinskih šina
do stanova kolektivne pobede.

_______________________________________

NIKOLA MLADENOVIĆ (Džoni Mauna) rođen je u Novom Sadu 1986. godine, a prve dve godine živeo je u Somboru. Majka i brat su rođeni u Nišu, otac na Jastrepcu. Odrastao u novobeogradskom bloku 22.
Od 2008. do 2012. godine bavio se savremenim plesom. Istraživanje pokreta narednih godina nastavio je kroz slobodan ples i kontakt improvizacije.
Piše od 2018. godine, a od kraja 2021. organizuje i večeri poezije Ponekad u osam.
Dosadašnji pesnički izraz zaokružuje kroz knjigu poezije Jasni izbori.

POEZIJA NEVENE ILIĆ

poezija

NOKTURNO

večeras gledam azijski klasik
raspoložena sam za ljubav

filmove biram kao i muškarce
volim kad su lepi, spori i nerazumljivi

***

LETO U MAJU

u ustima zaglavljene jagode
podsećaju me na odlaske
ljubljenje kod sudopere
čišćenje peteljki

uvek mi pomogneš da prodišem
pokažeš mi slast lepljivog podneva
spustiš mi sve jagode niz grlo

***

DOBRO JE OTIĆI I SEBE RADI

Mama ide da pregleda srce, izvadi krv, snimi pluća. Molim te, idi do crkve sine, pomoli se, upali sveću za žive, za zdravlje i za naše pokojne. Za zdravlje sine, pomoli boga, molim te. Ona nikad nije verovala u boga, zna da ni ja nisam vernica. Obećam da ću otići. Krećem mama, samo da se okupam. Makar u crkvu da uđem čista.

***

BOG NAGRAĐUJE

Večernja služba. Muški hor peva o anđelima. Ugledam te kako sediš sklopljenih očiju. Najlepši čovek u crkvi. Gotovo božanske lepote.

Pri izlasku zaboravim da se prekrstim. Nisi krenuo za mnom. Propustila sam priliku da pred tobom klečim u naosu.

***

FATAMORGANA

Noćima ne spavam. Glad još uvek podnosim. Žeđ je prava mučiteljka. U daljini primećujem brod. Na njemu tetovirani mornari. Jedan po jedan skaču u pustinju misleći da je more. Ne znaju da čovek može da se udavi i u pesku.

__________________________________________

NEVENA ILIĆ rođena je 1990. godine u Beogradu. Završila je Filološku gimnaziju (nemački jezik) i Filološki fakultet na katedri za Opštu lingvistiku i holandski jezik. Za vreme studija bila je stipendista nizozemske jezičke unije Taalunie, a usput je pisala filmske i pozorišne kritike za domaće magazine i umetničke festivale. Kasnije se bavila prevođenjem poezije sa holandskog jezika na srpski, i obrnuto. Njeni prevodi srpskih pesama objavljeni su u holandskom časopisu Awater, časopisu za književnost i savremenu poeziju. U okviru izdavačke kuće Treći trg, 2019. godine objavljuje prevod zbirke poezije Lutanje noću belgijske pesnikinje Šarlote van den Bruk. U formi fanzina, objavljuje nekoliko pesama u okviru edicije Lan, Hartija (2024). Pesme su joj objavljene i na portalima Astronaut. ba, Strane. ba, kao i u zborniku Signali u noći (2024). Pohađala je radionicu pisanja kod Zvonka Karanovića, a trenutno radi na samostalnom poetskom art-projektu pod nazivom da duže traje i istražuje vizuelnu i kolažnu poeziju. Svoje pesme i kolaže izlagala je u okviru više zajedničkih izlagačkih marketa i izložbi. Živi i radi u Beogradu.

TRI PJESME DARKA ALFIREVIĆA IZ ZBIRKE “SNOVI O ZRCALU I KIŠOBRANIMA”, Matica hrvatska Split, 2024.

poezija

O SNU I LJUBAVI

Nekad kad sanjam svog umrlog oca
On leži
Nag i hladan
I bez osmijeha
I bez riječi

Nekad sanjam puno beživotnih ljudskih tijela
Sva ista
Blijeda
Sivosmeđa
Drvenasta suha zvuka
Kratkih odrješitih mekih tonova
Tvore zavodljive harmonije

A svi kao da znaju da sam tu
I svi imaju za mene neke svoje melodije i priče
I svaki kao da me pita za svoje ime
A ja bih nešto rekao
Ali san mi ne da
Jer tako to zna biti kad sanjaš

I u tim snovima nekad
mi se čini da što više leže i komuniciraju svojom umrlošću
Sve su ko bliži jedni drugima
I svi kao da na poslijetku postaju pješčana plaža
More
Brdo
Raspucala suha zemlja

I ispod svega toga kao da sam okružen šutnjom mi mojih mrtvih predaka
I ispod i iznad svega toga
U tom mom snu
Sa svima njima
I znanim
I neznanim
Ja bivam jedan jedini
Od svih smrti ovoga svijeta.

***

PLEŠU GRADOVI

Plešu gradovi
Lagano se miču
Lagano se njišu
Lagano se vrte

I sve to sa svojim
Statuama
Bistama
Reljefima

I sve to sa svim svojim
Trgovima
Parkovima
Alejama
Svečanim pročeljima

I sa svim tim uskulptorenim
Skulptorima
Pjesnicima
Vođama
Svecima
Pronalazačima endema
Znanim i Neznanim junacima

Svima tako mirnima
U svojim svečanim vremenima
U svojim važnim trenucima
U svojim vječnostima
U svojim konačnostima

I usred svega toga plešući grad ih uzima za svoje plesne partnere
Onako ukrućeno dostojanstvene
Preozbiljne
Sramežljive plesače
Prepune straha da ne puknu u tom plesu
Da se na rasprsnu
Da ne padnu
Da se ne zaborave

A ja gledam onog svetog Jurja na konju i zmajem pod njim
Gledam ga sa onim dignutim mačem
Ko žudnjom da mahne
Ja ga gledam
Ja čekam
Miran
Miran
Miran
A grad
Pleše
Pleše
Pleše

***

I POPADAT ĆE LJUDI

za mog Hrvoja

Jednog dana ću biti tako lijep
I dobar
I pun ljubavi
I prema prijateljicama
I prema prijateljima
I prema onima koji to nisu
I prema susjedima u zgradi
I prema susjedima iz kvarta
I prema svima iz mog dućana prekoputa
I prema mojim frizerkama
I prema svima mojim iz bolnice mi
I ljekarne

I prema svima iz mog grada
I svih gradova
I svih priznatih i nepriznatih zemalja ovoga svijeta

I svim onima iz drugih hipotetičkih dalekih svemirskih i filmskih i stvarnih svjetova

Biti ću toliko i lijep
I drag
I dobar
I pun ljubavi prema svem živom svijetu

I da će svi ti moji dragi
I oni koji to nisu
I sva ta ovozemaljska i izvanzemaljska bića živa popadati
I po stepeništima
I po haustorima
I po ulicama
I po travnjacima
I po i pod palubama brodova
Svi oni će i zaspati po i pod svim tim krevetima
Pod svim tim uhladovinama ispod krošnji
Pod svim tim olucima za kiša

I po proslavama rađanja
I posljednjim ispraćajima

I po I pod I na

I svi ti I sve to

Sve da bi usred svega toga ostalo samo nas dvoje i naša ljubav
I nitko i ništa tu među nama
I nitko i ništa od svih tih i svega toga
Tih i Toga što bi se moglo ispriječiti među nama

Pa me ti pitaš onako među nama
A da gdje je ljubav
A ja ti stojim i ni sam ne znam
Jel baš stoji ono da je Bog ljubav
Jer ja nisam Bog
I jel baš važi da je Bog svugdje
Jer ja nisam Bog
Jer ja sam samo tu gdje jesam
I od svega toga
Niti išta više
Niti išta manje

_______________________________________

DARKO ALFIREVIĆ je vizualni umjetnik, jazz basist, pisac i pjesnik, rođen u Splitu 1964. godine. Diplomirao na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirao patologiju.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA MAJE MARCHIG “ZATVORILA SAM SE U KUHINJU”, Durieux, Zagreb, 10/2024; tri pjesme

poezija

OPTIKA

Trebalo je bušiti, kroz zidove se mora silom.
Mali majstori, figurice s animiranim osmjesima.
Ti znaš što rade, ja se sklanjam pogledima
jer ne želim znati ništa o sili, o probijanjima.
Trebalo je probušiti zidove utvrde jastuka,
pustiti radne đonove na tepih, dovesti glasove.
Zatvorila sam se u ženu u kuhinji, u džep,
umotala se u pregaču pokojne bake
praveći se da znam gdje su sve kuhače
i od kojih se sve smrti pripremaju juhe,
kako ne ozlijediti prste na oštricama.
Zavukao si ruku u džep i ugrizla te gušterica
u koju sam se pretvorila od te prašine
i ostataka buke bušilica.
Otišli su, rekao si, i pustio me da hvatam mušice.
Kroz zidove nam sad dolaze svjetlovodi,
a meni će uskoro narasti novi rep.

***

BIREMA

Sve smo ostavili prekriveno lancunima,
prašina se bolje podnosi na bjelini
strojno iskuhanoj, utvđenoj bez škrobljenja.
Ispod platna viri noga našeg stolića,
iskrivljeno drvo, urešenog stopala,
građanska estetika naših prekršaja.
Zastrta lica prerano preminulog namještaja,
beskorisna mapa za pronalaženje tanjurića
koji pristaju uz porculanske ružice šalica.
Barbari prodiru kroz pukotine
i to je pravedna cijena prošlih udobnosti.
Drvene kosti razasute po potkrovlju,
zaizivaju grube glasove, radnu obuću
naviknutu na prenošenje tuđeg tereta.
Noge mi sve češće postaju drvene,
klopotale bi poput štapa po tim podovima.
Razumiješ li? Govorim ti da neću
prisustvovati raščišćavanjima.

***

FARMAKOLOGINJA

Alisa u mašni drži pozlaćenu kutijicu s pilulama,
violinski ključ za ulazak u rovove neprijatelja.
Vodi nas u šumu, otimamo krampove patuljcima
i njuškama razmičemo lišće u potrazi za gljivama.
Alisa maše pregačom na podiju Studija 54,
četkom je uštimala prijemnike u našim mozgovima.
Alisa nas vodi, napadamo naoružane mikrofonima,
krampamo, četkamo, plešemo, udaramo nogama.
Krhotine koje nađemo rasute na poprištu bitaka
sakupit ćemo smjerno u đepove ljupkih opravica.
I na radionicama poezije, keramike, heklanja
smrvit ćemo ih u prah za smirenje
neurotičnih djevojaka.

____________________________________

MAJA MARCHIG rođena je 1973. godine u Rijeci. Živi u Zagrebu gdje radi kao računovotkinja. Piše poeziju i kratke priče. Poeziju je objavljivala u raznim tiskanim književnim časopisima i na internetskim portalima, nastupala je na književnim festivalima i tribinama.
Godine 2020. osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020 Knjižnice Vladimira Nazora u Zagrebu za kratku priču „Terapija“. Članica je literarne organizacije ZLO.
Objavila je zbirku poezije Spavajte u čarapama (Hrvatsko društvo pisaca, 2022.).