Category: poezija

SLAVIJA

poezija

vidio sam najbolje umove svoje generacije
kako se dosađuju u mlakom ništavilu poslušnosti
tiho se nešto raspori
i onda nema nazad
pas laje u crkvi
ne znam kud sa tom slikom
ni on to ne zna ali djela, probija zvučni kič
tuđi internet dođe u moju mračnu sobicu
kao dah boga na samrti koji me sa nekim zamijenio
pa ipak pozdravi zatečene, kao na pogrešnoj sahrani.
tomaž, rekao si da sam brži
ali sam prije uže koje reže prste nego zmija
nego rep ili bilo kakav reptil.
dlačice konopa na svjetlosti iz lijenog tijela mi izvuku duboki glas
sve stavim u jednu pjesmu,
čistu, prosutu posmrtnost
sve što se u jutarnjem programu sazna.
što ne znaju ni julles verne, ni jacque custot,
možda samo krojač što je letio sa ajfelovog tornja, možda samo on.
i onda nema nazad. nema nazad. tiho se nešto raspori
i onda nema nazad,
svaki pejzaž je politički.
svi naslikani oblaci su horda koja čeka
i silovatelj i heroj
u hromoj logici postupnosti
u staljinističkoj posteljini bijeloj kao kao
optički trik pijanog slikara
i raskalašni kalašnjikov njegovog brata
primiču se u riječi volšebno,
dok ova banka isparava
i brašno objašnjenja je tvrdo
pod opreznim kažiprstom.
neko je tu uvijek umro i mrtav je
leš je sklonjen u prozne nabore, nabijen
u barometar rečenice
o kome barmen ćuti, ali joj poznaje pratnju,
samo tri osnovna akorda,
to ti je lako, brate.
posmrtna posprdnost vreba u ulju na platnu, na platnu.
tiho se nešto raspori i onda nema nazad.
sve stavim u jednu pjesmu, koju nikad ne napišem
kasnije mjesecima
lovim trenutak slave
koji ipak ne pristigne, ali stigne tomaževa dopisnica
sve je jedna pjesma koju nenapišem nikad i stalno joj se vraćam
nalazim da sam strašno šarmantan.
maraton prošaran reklamama za nešto.
događaj, usta, gdje zubi samo dokazuju gleđ.
gdje sam samo dotakao gležanj neke tuđe žene
bilo je previše lako previše lako
zubi za probu ogledala
slute teslinu gej grimasu, ako takvo što postoji. sigurno i to postoji
u naizmjeničnoj struji kojom tiborov tesla pomjera namještaj po ljubljani
nepodnošljivo sam živ, kao courtney love.
ipak, da danas umrem
rekli bi, malo je živio, ali je krasno psovao. ali ja nisam psovao,
samo sam čekao jeb koji može bez psovanja, svileni nož moje majke jednom pomenut ovlaš
al nikad na ocu upotrijebljen.
pomjeram promjenu,
govorim joj nisi još promjena nisi uopšte promjena
sve dok me imaš u sebi, ja sam postrojeni kinezi
u dnu zatrpanog sela.
u ukusu bolida. ujedinjenih bolida.
epoha, plehovi, pehari
alan prost i aerton senna,
isplativa neuporedivost.
tata i toto cotugno izlaze iz istorije
jutro je goli savićević, koji
objasni državu
onda obasja miševe. ništa.
obični miševi.
i moje mjesto je nejasno.
bio sam jednom savićević, dok odmara od driblinga
i vuče nogu državu
kao prevelik kurac kojim se mjeri čelo
bitka fasade i pročelja
i kako je sranje počelo, onda kad si zaćutao,
i kad su postsimbolisti počeli da se svinjski goje,
pušteni u divljinu, poraslo im je krzno,
sebični pjesnički gen.
tako da kako da kažem
nepodnošljivo sam živ
kao gosti iz inostranstva
ali sijam kao država,
istorija jebanja, koja se pali rijetko, jer je struja poskupila
pjesnička publika zijeva
nema nazad.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
bičevi nijemog filma piče svoj ekspresionizam
prvo nacrtam kurvu, onda kruh i kućicu. broš,
neobjašnjivo brašno.
hlebnikovljevo brisanje.
život je astrološki porno, sudar glupih životinja
sa pogrešnim uporištem
vatrostalna prošlost
trosatna izjava ljubavi.
tata i toto cotugno namještaju šiške
toto schilacci je proćelav, lobuje golmana,
lopta putuje dugo, nesnosno dugo
maradona i ivković ljube se i gube
sve ide u krasni kurac.
u masan podrum od paleži.
pojam društvo se preruši u
miljkovićev šešir
svi jebu iste žene, svi se sretnu u dvorištu
pa podrumi mogu mirno da mudruju.
često u ratnom filmu
izbacuju namještaj na ulicu, junak to vidi iz autobusa
nastavi da gleda naprijed.
šta kojikurac gledaš,
kad je vrijeme za napolje, prije no začuješ: van!
tu je i neki pas. kratko je lajao u crkvi
ali nešto je kvrcnulo u tajnom poretku postupnosti
pa sad pas mirno odlazi.
sumnjiva dopuštenja.
bebe, babe, balkani,
beograd drhti nezapaljen
šalje svoje fašiste u meku večernju šetnju
ričard gir i njegov pas
spašavaju frizerski kodeks. bajagu treba poljubiti.
sve se troši, ćelavi, nema nazad,
paganski se prosipa, genetika je neumoljiva,
tepisi svoju mokraću vraćaju bogu u zvučnik,
bog se zagrcne, povrati komuniste koje je pojeo,
u besomučnom ždranju.
nikad stigla poruka
dalmatinskih partizana crnogorskim partizanima
bljuje četničke čičke
u čistu kočionu travu vitmana koja mi reže koljeno
dok iskačem iz voza o tome treba šuštati
ali će kasnije izrasti kao fudbalerska žena.
nijesam u mexicu.
moje tijelo nije buktinja.
dlake mi rastu iz prstiju.
želim da udavim možda
junaka koji zna sve
još dok ne zna imena, još dok je rilke mrtav,
neotkopan, u lavi.
seljačke vile ga bude,
ustaj, kepec, da radiš. fudbaleri su vreli
ali su cijevi vrelije.
temišvar je odvratan.
čaušesku ne toliko.
nema nazad.
ovih pet riječi čini šumu
uz nju je amoralan, opisivi manastir,
pastirska prostirka na kojoj mladi fašist
siluje kasirsku pomoćnicu.
krave godišnje ubiju više ljudi nego ajkule.
nacrtljiva katedrala, karvere, je kurac,
kurac sa kockastim mudima,
to zna svak ko je slijep, sve drugo je nategnuto.
mislimo mi mislimo oni
ali stvari me moraju zaslužiti.
težak sam kao rukomet i svadba. nema nazad
mirni milioni nekretnina lome domaćicu u trenerci
koja prazni kantu s otpatcima.
nema nazad. mislimo mi mislimo oni
pas laje u crkvi, ne znam šta sa tom slikom
kuda da ode džukela tjeraju li ga ili se umori.
ili ga baba otruje, kasnije kaže, pa zar bih ja to mogla
svi psi su pospani bog koji se vraća kući
jer mu je internet dosadan.
šta je onda događaj
sisa, savijena aseksualno,
nad rukom koja namješta predmete, pa puštena.
svjetlost odvojena od svojih predmeta
sjedi na državnoj kasi.
beograd drhti nezapaljen.
samo ste bombardovanje zvali rat, ohoho ko smo to mi
oho ljepilo nagona, što traje nekoliko sekundi
trljanjem postaje prah, podmetnut umjesto pepela
i tad si opet odlijepljen
u patničkoj pozi sveca
što trlja svoje prste i kaže prah prahu, leecooper zemlji
jebem vam nježnu majku fašističku što se oblači u metafore
karneksova pašteta leti prema gore
lebdenje, zli labudovi, koji šapuću
budale,
samo ste bombardovanje zvali rat,
to je prevelik zajeb, sintaksa neoprostiva.
preskupi raspali taksi kliza kroz balkanski njujork
kao priučen remorker kroz vizantijsku pučinu
moji neprijatelji se druže, to je nedopustivo.
na mojoj bisti oštre kurčeve, ali jeb ostaje moj.
režimski sjaj na majku spušta svileni nož
tu sam nijem kao manijak kome se pokazuje nijemi film
kome da šapnem nisam,
dok se optužnice množe
i neutralni supružnici opružuju po plažama
sama trema je mater sa predugačkim spiskom želja
koji savićević uzme, pročita prvih par riječi,
pa sklopi u avion, koji rola po pisti.
mislimo mi mislimo oni mislimo mi mislimo oni
neki to zovu psovanje ja to zovem kalendar
tata mi kaže pazi se ponovo su opasni traže nove neprijatelje
makar iz jedne pjesme makni šupak i spermu
ostavi da su pičke, to je sasvim u redu
svjetlost odvojena od svojih predmeta sjedi na državnoj kasi.
tražiti joj da pristupi, reći dođi, dođi
dok pas laje u crkvi,
nije baš pošteno.
nema nazad.
nema nazad.
mirna je urna tmine u kristalu lustera
svi predmeti su preduzimači, dok se istorija istoriše
na sjekiri je krv je med je krv je med je krv
uskoro će se i to saće skoriti.

VLADIMIR ĐURIŠIĆ (Titograd, 1982.), iz zbirke “NIŠTA UBRZO NEĆE EKSPLODIRATI”, OKF Cetinje, 2006.

BOŽIDAR VASILJEVIĆ: JUTRO U KURSULINOJ ULICI (iz zbirke poezije “ZLATNI OSTACI”, Povelja, 2024.)

poezija

Na gavranskom jeziku iz visokih krošnji gde jesenji vetar miluje 
bakar i zlato lišća u venenju 
pozdravlja nadmeno 
stari crni poznanik 
moćan da svakog trena raširi krila i preleti u drugi svet 
ostavljajući me prizemnog 
da sitnim korakom 
još dugo idem 
istom ulicom 

***

Volim lagani kas koji izravnava polje njene široke sapi 
udobne kao faraonov presto 
šta će tu sedlo 
oboje volimo kako se svet ljuljuška a beskraj nadolazi kao potop 
prolazi kroz nas 
dok vukovi zavijaju negde 
kao da im je rođendan

***

Da ga nisam zaustavio 
konj je mogao u galopu 
preleteti Resavu 
proći kroz horizont 
ne znam zašto sam to učinio ali stalno se ponavlja
taj trenutak kada odustajem od preleta 
da bih osetio pod stopalima rosu sa deteline 
koja je sva čini se bila 
sa četiri listića 
pa je i konj frktao 
od sreće

***

Nikako da odem na zlatni Pek
sa velikim sitom i velikom lopatom
snažnim zamasima 
da ispiram tone sjajnog šljunka
iščekujući da već u sledećem trenutku
zablista na suncu 
zlatno zrnevlje 
dok brzakom bistrim promiče pastrmka
savršene vitkosti 
kakve u teretani nema

***

Smejem se kao lud dok pase travu 
u parku kovinske ustanove 
ne znam 
otkud tolika sreća 
kao da sam dobio milijarde 
kupio pet fabrika za evro 
osnovao harem sa lepoticama svih rasa 
dobio nobelovu
i sve dao za izgradnju crkve
da se moje ime veliča na vjeki vjekov 
postao vlast i proterao sirotinju 
na asteroid 
da ne kvari prosek 
postao predsednik oba udruženja
književnika Srbije
i sve unjkave pisce 
hiljadu njih 
poslao da gaje stada 
smejem se 
kao da sam ugledao kraj sveta 
sa vatrometom 
i slavljem 
duboko u noć 

***

Nikad neću naskakati na kupačice sa jezera Idval
u dolini Ogven u Velsu 
kao onaj ovan 
iznad Mankine kuće 
u Jasenovu 
što je naskakao čas na jednu 
čas na drugu ovcu 
ali nije mi žao 
što neću ni videti jezero Idval 
i svu tu lepotu 
zašto bi mi bilo žao 
zbog izmaštanih kupačica 
i mnoštva lepih stvari 
koje su me mimoišle 
zbog moći 
koje nisam imao 
pogotovo što ne mogu poreći 
da na izvestan način 
u silnom naletu 
neobuzdane mašte 
i sasvim promašen život 
ima izvesnih draži 

***

Usamljen čovek 
postaje toliko dovoljan sebi 
da se prosto pita 
čemu sav ostali svet 
polako se useli u njega 
sav svemir 
sa svim zvezdicama 
i crnim rupicama 
i sve mu je potaman 
usamljen čovek je neodgovoran 
kao bog 
mogu svi da ga poreknu 
i sahrane 
uludo im rabota 
on zna da ga ima 
i ne interesuje ga 
šta svet misli 
o načinima da se postoji 

***

Neko je srećan zbog kamenčića pokupljenih sa obala reke Lifi
možda istih kamenčića 
s kojima su se igrali 
Jejts Šo i Džojs 
neko uživa u brundanju testere dok seče drva na mrazu 
koji prekorno štipa za uši na levoj obali Dunava 
neko nosi žar u bakarnom kotliću
i peče slaninicu srećnoj deci
dok svinje riju zaleđenu ledinu
sladeći se korenjem korova na obali Resave 
mnogo je srećne poezije 
i srećnog sveta 
kojeg nema na naslovnim stranama i u udžbenicima

________________________________

BOŽIDAR VASILJEVIĆ (1951, Jasenovo), objavio je dvadeset dve knjige proze, poezije i poezije za decu. 
Objavljivao u svim relevantnim časopisima, prevođen na strane jezike, zastupljen u antologijama za decu i odrasle na srpskom, švedskom i ruskom jeziku. Živeo i radio u Kragujevcu, Svilajncu, Despotovcu, Senjskom Rudniku, Parizu, Kran-Montani, Luganu, Arosi, Lucernu, Huru i Ćupriji. Živi u Beogradu. 
Knjige poezije: 
Crne kapi, 1991; Raščinjeni anđeo; 1993, Klošarkin ples, 1994; Lov na kosmičke strune, 2001; Izabrane i nove pesme, 2004; Pev galjarda, 2008; Zlato maslačka, 2015; Pod ludim mesecom, 2016; Nešto u nastajanju nestajanju, 2018; Ničiji, Izabrane i nove pesme, 2019. 
Knjige proze: 
Vilinsko voće, O strasti, ljubavi i ostalom, Večni zagrljaj, Zlatno raskršće, Milkina česma, Priče o Jasenovu.
Knjige poezije za decu: 
Pesme za decu i mame, Životinjski svet Srbije, Do neba tri, Hoću da budem nešto, Zaljubljeni dud, Svaki čas je sreća, Slonče trotonče. 

LJUBA LOZANČIĆ: TRI PRIZORA IZ POST-BRAČNOG ŽIVOTA (iz rukopisne zbirke poezije “Nedjela”)

poezija

PRIZOR PRVI

Ti želiš biti moj prijatelj, čovjek, moja žena, muž, moje dijete.
Pitaš me zašto te ne pustim da me voliš,
satima ti pletem mrežu od kontradiktornih riječi,
gradim konstrukcije koje miniraju mostove i bacaju kapljice krvi
u podnožje palube,
u kojoj su izbjeglice rata i petnaest godina nakon potipisavanja primirja
i dalje samo to
izbjeglice.

Vozim se u tramvaju, 2007. je godina.
Profesorica oboljela od karcinoma ima jako kratku kosu koja miriše na jorgovan.
Priča mi kako se iznenadila čitajući nedavno moj esej i o tome
kako nije znala da sam izbjeglica.
Bila sam – govorim joj.
Ne razumijem – odvraća.

Izlazim iz tramvaja i otpozdravljam mašući valovima kose boje baruta iz
metaka ispaljenih u tijela dječakâ. Zadnji put je da se vidimo.

Na kolodvore 2015. godine pristižu neki drugi ljudi.
Pitaju se zašto ih ne volimo i zbog čega im ne damo da nas barem pokušaju zavoljeti.

Srna koja se zatrčala u ogradu od žileta nije ništa manje nesretna,
od one koja se u prelasku kakve seoske ceste, zabila u jureći automobil.

Razlika je možda tek u tome što će iz automobila ipak netko izaći,
ako bude imao vremena, i zaplakati nad ugaslim očima,
lokvom krvi, polomljenim udovima.

Probijam se kroz prašumu,
kapljice znoja cijede se u oči i peku,
neometano probijaju svoju putanju kroz guste obrve i trepavice boje vapna.

Nailazim na otrovne bobice od kojih
povraćam sjećanja na kamenje u trbuhu vuka,
biblijski potop koji su navodno
preživjeli Noa i Noina žena, kojoj
nikad neću saznati ime jer smatram
da je Stari zavjet izmišljotina.
Zato radije čitam o utjecaju glazbe na mozak glasno zagovarajući nihilizam.
A kada se ipak pomolim Bogu
činim to poskrivečki kao prava žena 21.stoljeća.

Upale obraze rješavam dermalnim filerima.

***

PRIZOR DRUGI

Pitaš me zašto ti izmičem
svaki put kad osjetim da si preblizu.
Govorim da ne znam.
Slutiš da je zato što smo dva dana bježali kroz planine od ekipe sa automatskim puškama.

Ne – odmahujem rukom,
te puške izgledale su kao električne gitare nonšalantno prebačene
preko ramena zgodnih glazbenika, koji ponekad u publici
vide lijepu djevojku i zaborave joj ime.

Pitam te znaš li zašto ljudi bacaju petarde.
Ne znam – govoriš,
ali zvuči kao nešto vrijedno istraživanja.

Odlazimo na trg okićen električnim svijećama.
Kupujem veganski hot dog, a ti toplo vino sa aromom cimeta.

Iz peciva umjesto prekuhane hrenovke izvlačim petardu i palim je na četvrtoj adventskoj svijeći,
a potom je gasim, sada već mlakim vinom.

Govoriš kako voliš moju različitost. Pretvaram se da te nisam čula.
Pri odlasku na počinak okrećem tijelo od tebe i prilazim bliže hladnom zidu.
U san mi naviru glazbenici sa automatskim puškama prebačenim preko ramena,
ležerno i coolerski. U publici zapažaju osmogodišnju djevojčicu,
pitaju je kako se zove i potom joj odmah
zaboravljaju ime.

***

PRIZOR TREĆI

Probudi se ležiš na namočenom jastuku –
govoriš dok pokušavaš pridržati moju glavu i istodobno skinuti jastuk s kreveta.
Nisi dovoljno spretan, kotrljaš se niz mokre plahte i padaš iz francuskog prozora.
Gledaš kroz rešetke razliven po betonu i dozivaš me.
Krevet se pod mokrim tijelom povlači u sebe,
želeći biti ostavljen na miru, a ti u padu
nisi stigao zatvoriti prozor.
Sada se od hladnoće inje hvata po uzorku popluna.
Lice ti je zamišljeno i odsutno.
Promatraš kako se po modrim usnama
cakli tanki sloj tek zaleđene sluzi.
Ne misliš da sam lijepa,
čarobna nit’ posebna.
Tražiš fantomsku bol nepostojećeg osjećaja, nalaziš samo čavle ali ne i čekić.

Stan je prepun antiknog porculana koji si mi oporučno ostavio u nasljedstvo.

Dok me gledaš kako se zauvijek udaljavam shvaćaš da me
nikad nisi volio ali da si sada kad me nema
puno manje sam.

Dižeš se i snagom volje zakucavaš udove na svoja mjesta,
pristavljaš vodu za čaj u kazan od bakrenog lima,
ulijevaš ga oprezno u svih osamsto šalica.
Sve dobro sada je u zemlji, pomišljaš.
Happy end samo što nije dosegao jačinu od sedam Richtera.
Ogradu koja je postavljena oko staračkog doma
sada ruše mladi revolucionari sa slušalicama
u ušima u kojima svira Bach.
Promatraš kako iz zgrade obrasle sijedom kosom
veselo istrčavaju stotine sjećanja na post-ratna djetinjstva.

____________________________________

LJUBA LOZANČIĆ (1984, Livno; Zagreb) do sada je objavila dvije zbirke poezije; „A što je s ljudima“ (Mlinarec i Plavić, 2005.) i „Slavlje na pučini“ (Algoritam, 2007.) koja je proglašena najboljom na natječaju Na vrh jezika, za 2005./06. godinu. Poeziju i kratke priče objavljivala je u književnim časopisima Zarez, Vijenac, Quorum, Libra Libera, Fantom slobode, Knjigomat i drugdje.

BADNJAK

poezija

badnjak je, i isus i ja kupujemo cigarete
na kasi seoske prodavnice, prodavačica pita,
ko ti je ovaj, dok on po policama
zagleda kinder jaja, ima li marmelade, još?
pita ih moj dugokosi drug, a linolade?
vidi, nove argete, kaže mi dok u ruci
konzervu okreće kao da je novi cd od azre
dakle, kilo šećera, pola kile kafe, naranče
mandarine… ovo su klementine!, prekida ga
prodavačica; imate li sokove što se s
vodom mute?, pita je isus… ima!, onda neki od jabuke
može li jagoda?, može!, isus joj se smije
i daćete mi čičkovo ulje… ono za frizure?, pita
prodavačica, ja!, kaže isus
e nema to, hoš gel ili lak, onaj taft?
isus me gleda, ma jok, kažem mu ja
lijepit će ti se slama za kosu, u novinu mu
umotaj ovo, kažem prodavačici, a ona
i dalje na isusa očima išareti… daj nam i paket
petarda, kažem ja, daj nam litru nekog pića
žestoka, sve što imaš praška za pecivo,
šećera u prahu, brašna nam daj vreću i
jednu veliku cjediljku, ili sito, ako ima…
a što će vam, tako ti boga, sve ovo?, pita
prodavačica i pokazuje očima na isusa;
treba, treba, nosimo božić katolicima
pun sitnog snijega, ovo je bona isus, sin jozin –
joze što te pita pošto ti je salama, što s karijolom
dolazi u nabavku, bona, znaš onog mršavog
što mu točak ševelja kroz bljuzgavicu –
sami u kući, onoj, što žive on i baba, ovo je sin njihov
slamu su mu prostrli, noćas će se opet roditi
isus, sin jozin i babin sutra će duže spavati
i ruke će – odmarati, od kobre, kojom runi zemlju
irsku, da po njoj klize tramvaji i automobili
to je on, sin božji i babin, prosjutra će im
popraviti oluk, zamijeniti crijep, drva nacijepit
da im bude do uskrsa kada će hrvati bosanski
ponovo prokrsnuti kroz kesaste opne tuđine
s kesama voća rasteretiti givikte tuge, oduzeti se
od bijela svijeta, džepova punih bijelih pčela
bahnuti na vrata bosne, u gluho prkosne

ALMIN KAPLAN (1985, Mostar)

– nova verzija pjesme koja je originalno objavljena na portalu Miljenka Jergovića https://www.jergovic.com/, Ajfelov most, 24.12.2018. –

POEZIJA ĐORĐA JOVANOVIĆA

poezija

SVE ŠTO ŽELIM

Želeo bih da me poezija
do te mere obuzme i prožme
da jednoga dana na mesto običnog govora
progovorim stihovima,
da svaka izgovorena reč
postane stih za sebe,
a svaka rečenica već čitava jedna pesma
zaokružena i cela.

I uz ovu
imam još jednu malu želju:

da na mene uvek misli jedna čista duša.

***

USIJANA GLAVA

Između moje glave i sunca
stoji hiljade kilometara i hiljade stepeni.

I dobro je da je tako!
Jer, ako bismo se malo približili
zasigurno bi se istopilo sunce
od vatri koje žive u meni.

***

MIRIŠE NA NADU

I kada smo bili na rubu egzistencije,
u dugovima i strepnji
i danas kada je sve u redu —
majice koje je majka oprala isto mirišu
i sada kao i nekada
na neku večnu nadu,
na ljubav koja nadilazi
i života tegobu i života lagodu.

***

POEZIJA JE SVUDA OKO NAS

Poezija je piti kafu u kafani Znak Pitanja,
posmatrati iz nje Sabornu crkvu
i čitati Njegoša.

Poezija je uhvatiti balon na ulici
koji je dete ispustilo, nasmešiti se
i vratiti mu ga.

Poezija je kada devojčica na majkino pitanje
da li više voli babu ili dedu odgovori:
“Ako ti kažem, baba će se ljutiti!”

Poezija je kada od starca na ulici
kupiš stručak poljskog cveća
i pokloniš ga prosjanki.

Poezija je diviti se patki u reci
i žaliti sudbinu kruške
od zametka zarobljene u rakijskoj flaši.

***

KREČENJE

Upornim šetnjama
ceo grad sam okrečio
mislima o tebi.

_______________________________________

ĐORĐE JOVANOVIĆ rođen je 1997. godine. Diplomirao je na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Poezija mu je objavljivana u Politikinom Kulturnom dodatku, Književnim novinama, kao i u različitim književnim časopisima, zbornicima poezije i na internet portalima. Finalista je 56. Festivala poezije mladih u Vrbasu. Prethodne godine je objavio svoju prvu zbirku pesama “Skok iz gnezda”.

ZBIRKA POEZIJE VELIMIRA KNEŽEVIĆA “LIDO”, Povelja, Kraljevo, 2024; sedam pjesama

poezija

IZVEŠTAJ IZ PROVINCIJE

Prokurator da zabeleži u današnjem izveštaju:
trenutno u provinciji gore kontejneri, i bulka
cveta od nečije fantomske glavobolje
u industrijskoj zoni, na polju. Pored puta
dečaci slažu kartone – patišpanje,
i otkuda ovde, gde nijednog drveta nema,
pod nogama da krcka toliko lišće i granje?
„Glavobolja rađa šumu”, dodatna napomena.
Neka telo svoje elektronske pošte
oblikuje i ovim, prokurator – jogi u transu,
oduzeta sloboda je li bila sloboda uopšte
ili oduvek manjak u konačnom bilansu.

***

PRED KIŠU

U oblaku pred kišu signalno zasvetluca.
to je buduća rđa, rđa za dogodine.

Potom vidiš:

Parče belog hleba leži na trotoaru.
Šiba te prinudna misao:
Neka ga neko podigne, neka ga neko podigne!

Sve se da primi pljusak zgušnjava i spušta.
Nebo ti tako bude tačno iznad glave
da s prvim kapima opet odskoči u nepce svoda,

pa lije spontano i toplo kao pucanje arkade.

***

O PROKURATOROVOM PRETERANOM ZDRAVLJU

Niko nije znao, a i kako bi. U tišini
naš prokurator neguje bizarnu naviku;
Sklon je da ređa sopstvenu obuću, po brzini,
a potom osluškuje korake u cipelarniku.
Prokurator naš sakupljač je otisaka
sopstvenih ruku, sapunom, kroz penu.
Skoro da se čovek nad time sažali
kao da je reč o umobolnom kretenu.
Ipak, o njegovom preteranom zdravlju
svedoči nešto nad čim nema zborenja;
Pre nego što reč izusti, kao na semaforu,
On pogleda levo i desno od trenutka govorenja.

***

IMENA

Imena su tuneli.
Nizbrdice bez brda.
Otvarači za puteve
u vazduhu.

Bogato rastinje.
Agrarna reforma
koja beskrajno
započinje.

Naglo mleko
koje postane najnežnije
u svome oticanju.

Imena – majke uma
skupljene oko skamenjene vatre
koja puca
u njihovim slovima.

Imena nikoga nisu ogrejala,
da bi išla sa tobom,
moraju da se nose.

***

NAMESNIK U PODZEMNOM PROLAZU

Sasvim sličan onom koga čuva predanje
u formalinu sintagme Pravedni Jov
jedan je uzrujao namesnika, golim čirom, na ulici,
te nešto o mesu i crvenom crepu pomisli On,
i još nešto o struganju rana i platnoj kartici.
Potom kroz podzemni prolaz u seriji eskivaža
mimoilazio je lako nadolazeća lica,
koja su odozgo u uski tunel navirala,
pokretana snažnim vuferom popodnevnog špica.
Mislima već nag, pod jakim mlazom tuša,
namesnik će prvo odložiti odeću na pranje,
oteža i najmekša tkanina od tolikih pogleda
što će svu noć bditi kroz njeno mašinsko tkanje.

***

ŽETVA

Izašavši brzo iz groba,
ispravljaš se oprobanim ritualima.
Dovoljno je da se očešljaš
pa kao da nisi ni bio mrtav.

Opet te je rodila i povila ista koža
dok si pokušavao da se sakriješ
u orman, pod tepih, u kapu.

Svetlaci su zarivali eksere u lobanju
jo-jo efektom
i odmotavali svitak za sećanje
po kojem teče film:

Sestra ispred zgrade igra
smokvica, ema, skok,
a ti bežiš od srpa, kosijera, noža.
Svetlost napada testerama, po člancima.

Livada kaplje skakavcima
i otvara se u špaliru
ka oblaku žetvene prašine
iz kojeg valjkastom gubicom
nastupa kombajn:
Sa glavnog puta pravo u njivu
da te uhlebi u svoju gvožđuriju.

Trenutak zatišja…
Sijaju iz mraka,
livadski šampinjon,
ošurena krmača,
albino foka –
na strn bačena tri puna džaka.

***

NAMESNIKOV SAN

Izvesno je, namesnik uskoro napušta našu zabit.
Vrše se poslednje pripreme da preda akreditive.
Žrtvovao je pešak-godinicu, igrajući gambit,
i stekao prednost u centru, gde mu obrađuju papire.
Užasnut malom pobedom prokurator je sanjao ono
tipično za strah od uspeha: visina, padanje, krici
i, nemajući oslonca, nemajući dna, noktima, bolno,
napravi rez u vazduhu kao na Fontaninoj slici
(čiju je reprodukciju video u jednoj ambasadi
i jedva se oteo kompulziji da priđe i opipa platno).
U snu se, kao u testu, mučio da rez rukama ogradi
nameštajući šake isto kao da svira u travku.
Konačno, prislonivši oko na čistu ranu u prostoru,
on iza nije video svet paralelni, isti, samo bolji,
niti tajnu, niti želju i utehu, čak ni delirijumske mrave,
već ambulantnu svetlost nad beskrajnim poljima paleta
i u savršenim skretanjima natovarene viljuškare.

______________________________________

VELIMIR KNEŽEVIĆ rođen je 15. oktobra 1985. u Beogradu. Diplomirao je na Grupi za srpski jezik i književnost sa opštom lingvistikom na filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavio je tri zbirke pesama: Mrazovnik (Srpska knjiga, Ruma, 2008), Dunav stanica (Povelja, Kraljevo, 2019), Slušni aparat (Zavod za proučavanje kulturnog razvitka, Beograd, 2021, Književna nagrada „Novica Tadić”).
Živi i radi u Zemunu.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 2/2

poezija

PJESMA O KRAJU SVIJETA

mjesto na kojem ćeš provesti noć:
u lijep i moderan hotel pretvoren
gotovo pet stotina godina star samostan
čijih ćelija zidovi još dobro pamte
sve što su slušali i gledali tolike godine
skrušeno izgovarane molitve, pokajanja
i ono što se radije prešućivalo: grijehe
propusta, nepoćudne snove, teret sumnje
koja je značila i nevjeru, dok se kraj svijeta
neumitno bližio, nigdje to nije moglo biti
jasnije nego ovdje gdje je svijet stoljećima
doista i završavao, a počinjao bezdan oceana
u koji si mogao nagaziti nogom ili se u zanosu
survati poput sotone, prvi su moreplovci shodno
tome bili i prvi kozmonauti, a put u indiju put
prema nebu samo što su zvijezde ostajale jednako
daleko, a tako i odgovor na pitanje o prapočelu
svega, jasno ti je to i samom dok zaludu naprežeš
svoja čula, osluškuješ, sve što vidiš je mrak i sve
što čuješ šušanj oceana pomiješan s udarcima
prsta po pisaćoj mašini dok negdje u mraku
nastaje pjesma, testament ili pismo samoubojice

***

DOM

wo steht unser mandelbaum
h. domin

još je nepospremljen krevet u kojem si
do maločas ležala
i tvoji su pasta i četkica za zube u kupatilu
znaš gdje stoje čaše, tanjuri u kuhinji
pa opet nikada nećeš nazvati domom
ovo mjesto ni na nebu ni na zemlji
poput kuće za ptice na nekoj brezi, u nekom parku
zidova golih bez ijedne tvoje slike, bez prošlosti
i kroz čije prozore promatraš ljude
što poput mrava mile u svim mogućim smjerovima
bez cilja, tegleći svoj život u plastičnim vrećicama
i koje nikada nećeš do kraja shvatiti
ili poput kartonske kutije u uličnom prolazu
u kojoj drijema pas lutalica
bez previše interesa za ono što ga okružuje
ne tiču ga se brige ni žurba slučajnih prolaznika
zvukovi automobilskih motora ni sirena
tek na larmu i nečiju svađu malo podigne uši
makar mu je svaka riječ na bilo kojem
od tih jezika i dalje jednako nerazumljiva
kao što su nerazumljivi i tebi jezici tvojih susjeda
o bože, sigurno ovako i oni čuju nas! kažeš
zapravo ne misleći pritom na naše svađe
a koje se opet događaju češće
na ovom mjestu obješenom između ovdje i tamo
kao donji veš na tiramolu u uličici jednoj
jednog primorskog grada, daleko, daleko
a gdje također nije dom

***

MORE SAMOĆE

promatraš ih ponekad, kradom, na ulici
dok u jurišu na sav neosvojeni svijet
za ruku vuku očeve kao djed mraz vreću
s poklonima, ili u tramvaju dok ti sjede
nasuprot, uronjeni sasvim u duboko more
od neprozirnog stakla i poput jeremije
pred licem božjim imaš pitanja, a odgovora
nema, i htio bi znati, jer nisi siguran o
čemu misle, i maštaju li možda, da će kad
jednom porastu biti nogometašima kako
si to jednom zamišljao i sam, u ono vrijeme
kad je to bilo mnogo jednostavnije, dok
još nisu bili serijski proizvod firme mattel,
nego krivonogi i loše podšišani poput tebe
kao što je, uostalom, lakše bilo zamisliti i
štošta drugo nemoguće, poput putovanja u
najudaljenije zemlje, one s imenom i one
kojima ga je tek trebalo dati, ali zbog trajnog
nesporazuma između mogućnosti i želja
stići napokon samo do makarske i onog mjesta
gdje je počinjalo more, završavao svijet
i za koje su stari grci smislili devet riječi, po
jednu za svaku tajnu koje u sebi skriva, a
koje tebe jednako muče i danas, točno stotinu
godina poslije, nasukana na ovom arhipelagu
usred ničega

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

___________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. “Zastava na tiramolu” njegova je prva knjiga.

ČETIRI PJESME SUZANE RUDIĆ

poezija

KAKO SU TUFNE POJELE BAJKU

Кad sam bila mala,
govorili su da je mlečni put
vezan za pupčanu vrpcu, da tako rastem,
rekli su – pravila igre važe za sve, međutim,
neki se izgube u žmurkama.
Putarinu sam platila u prvom dojenju,
punoletstvo mi je na dar donelo odlaganje
dečijeg kikotanja na trošnu ogradu.
Jutarnji grčevi pišu nove galaksije,
razapinju ljubav među okamenelim dodirima,
U majčinim očima ugašeni su lampioni, neke majke rođene su kao masalačak,
umru u prvom plaču odojčeta, druge žive kao obeliksi.
Više ne krijem iza velikih crvenih tufni nestašluke,
umesto svilenih bombona, dobijam pregršt isplakanih pomrčina,
sad bih da se sklupčam u prvobitni oblik,
rodim u zagrljaju devojčice kojoj su umesto vaški trebili snove.

***

PREOBRAŽAJ

Večeras ću se prvi put ogoliti kao istina pred klevetnicima,
kao breza i zmija,
razdužiću ti dug za ovaj život jedrenjem ispod svečane košulje,
dok među redovima cigli jecaju senke,
jedan otvor na roletni zarobio je mesečinu,
grad je mali za oči setne i sumorne korake.
Brojim dane unatraške ogrnuta tobom,
prostor se deli na četvrtine,
snovi mirišu na ruzmarin, a nova lica prostrita pred dušom.

Ti si drugi čovek, ja druga žena
Posle svih golgota, volela sam te i dalje te volim.
Zabeleženo je u pločnicima Zmaj Jovine ulice,
šaputala sam dverima Uspenske crkve i molila se da ne veneš
kad sam te srela na svirci – rekao si da imaš sve i nemaš nikog.

U rascepu grudi stanuješ da me zaceliš kad dolaze jutarnji čistači da
pokupe to malo mrvica kojim sam hranila krhku devojčicu sa šibicama.
Opominješ da srce otkucava tercine,
prelazak iz desne u levu komoru je poguban,
u zemlji potrošenih prilika kartu bi da
kupe za još jednu dobitnu kombinaciju,
u raskoraku između razuma i osećaja
počivamo na periferiji zaboravljenih

Volela sam te, volim oktobar koji je
začet tvojim imenom između tri prsta,
Znam, ovo jutro saplešće se o moje noge
i završiti prelistavanjem zapisa u jagodicama.

***

RAM ZA ISPLAKANE SUZE

Učili su me da kosim osmehom, strašne
likove iz babskih priča iako su mi noge staklene.
Stigla je još jedna zima ispod voštanih tela.
Mi smo čeda hladnih ratova, sa pustinjom iza zenica.
Grizem koru hleba, za Nikoljdan se spremaju pihtije i čvarci iako je post.

Evro varira iz dana u dan,
radnička klasa postala je bogatija za nekoliko krvavih bisera,
srce je imalo celinu u trećoj nedelji začeća,
posle toga je dobilo nadgrobnu ploču.
Ako zatvoriš oči, razvejaće se mećave,
imam ramove za isplakane suze u kojima se ogleda nebo.
Iza mog plišanog lica otvoreni su prozori za
kamenje koji pulsiraju u aorti i tu ćemo pokisnuti i porasti
Кad počneš da rasteš kao div u tuđim očima
tad se u tebi rađa plačni čovečuljak.
Ponekad je potrebno umreti da bi videli koje će se boje zalepiti,
od čega ćeš oslepeti

***

AMOR VINCIT OMNIA

Neko je iz utrobe pustio prve laste na sever
deca su u šećernim vunama ugledala krvave zore,
odrasli pre pojave duge i prvog snega,
pre nego što su među pokvarenim zubima ušuškali minule dane.

Diši… diši, disaću sa sazvežđem u grudima, dok drhti zemlja.
I taj prah biće hram moj, uteha za krštene bolom.
Кišnim dušama koje žive kroz divlje vetrove…

Noći prostreljuju dane, čeznem da pod stopama ispišem život
dok suze pale plamen preobražaja.
Žile je potisnula oluja, više nemam kome da se vratim.

Diem perdidi, diem perdidi,
Casus belli, casus beli,
Amor vincit omnia!

Jagodice smrtnika čeznu ugasiti gen u krvi,
srce seje ton mantri da odjekuje u večnosti.
Okujete me trnjem i biću svetlost.
U formalnim pozdravima, uvek ćemo se saplesti o
sivilo što je obojilo bezazlenost detinjstva.

________________________________________

SUZANA RUDIĆ rođena je u Rumi, 16.10.1996. Završila srednju školu za dizajn ,,Bogdan Šuput ” 2015. godine na odseku tehničar enterijera i industrijskih proizvoda u Novom Sadu. Iste godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu, likovni departman – vajarstvo. Objavila tri zbirke pesama: ,,Vreme orhideja’’ (2015.), ,,Druga strana ogledala’’ (2019.) i ,,Anatomija reči’’ (2021.). Za zbirku ,,Druga strana ogledala’’ dobila je nagradu ,,Stražilovo’’.
Pesme su joj prevedene na makedonski, slovački, slovenački, rusinski, mađarski, engleski, španski, japanski, arapski i francuski jezik.

POEZIJA JOVANKE NIKOLIĆ

poezija

SVETLO U MRAKU

Kod kuće Mira
nema priključak za struju
a četiri joj deteta
poslata u tri hraniteljske.
U sobi 1 žubori kiseonik
i dreči inhalator na smenu.
Oba priključena na struju i Miru.
Mira bi radije sedela za videla
pred svojom kućom
i gledala niz put
da l’ joj socijalno vraća decu.
Svim srcem veruje
da se u bolnici toliko napajala
da može lako zasvetleti u mraku.

***

OKNO ZA ONKO

Ulaz u rudnik ukapane nade
prekriven je kosom.
Jesen je zašuštala
u žagoru listopadnih pacijenata.
Jedan pramen ušeta do korpe,
drugi poskakuje po podu,
treći se nakačio na jesenje čizmice.
Strah vrti vreteno najbrže,
a potom prostom ranflom
plete prsluk
da zimu ne dočeka
u drhtanju.

***

VIJADUKT

više nije bilo važno da li prođe
jedan ili trinaest dana
do njegovog ponovnog sletanja
na stub kraj autoputa
zakriljena njegovom senkom
vodopija bi se protegla ka lukovima
otvorila pupolj i istegla koren
ka središtu zemlje makar za milimetar
metamorfne stene bi ostale mirne
ipak
mišar bi već sekao čortanovce napola

vijadukt je odnosio kurvo prokleta
dok su brkovi treštali
iz odlazećeg auta

***

JASNA POZDRAVLJA JAGODINU

jasna vazdan pešači
od stanice do stanice
i smeje se
telefonskim slušalicama
noge joj gazele po stepi
ruke šljuke po trsci
po glavi skakuću leptiri
jasna hoda hoda
i priča s klijentima
usamljenim praznim
rečnim koritima
kad se kikoće od srca
svi znamo da sagovornika nema
telefon na uvu
pogled u silose
i žito i slad i hlad i jaru
sve u smeh pretače
jasna pozdravlja jagodinu
iz grla joj belica žubori
i samo nekad joj ulovimo suzu
dok klijentima peva uspavanku
oni se klibere
pune rečna korita
njena deca snevaju
raštrkana po hraniteljskim kućama
uspavana žuborom belice
iz grla neumorne jasne
jasne gazele po stepi
jasne šljuke po trsci
jasne ulice cakle
cangrr osmeh se razbije

***

VITRUVIJEV ČOVEK

Rešio sam.
Svoje mrtvo telo poklanjam nauci.
Odustajem od mrmljanja popova,
pogrebnih trubača
i plaćenih narikača.
Ukopa neće biti!
Dok me razum još po malo služi
pišem pismo Firentincima
i nadam se da me da Vinči lično,
utelovljen u snene oči
Meredith Grey,
secira pred
nezainteresovanim studentima.
Oni svaki moj organ
lajkuju wow smajlijem
koji mesto formalina
čuva pomalo duše
kapilarno ispresecane.
Da Vinči pluća istrese na paletu,
ima dovoljno katrana
za popravku crne ogrlice
dame s hermelinom
i krpljenje naprslih kuća
sirotinje iz kvarta.
Mesto jetre vadi dečaka
koji plače na majčinom grobu
i sva studentarija zbori horski:
– Jadničak mali,
čime empatiju zauvek seli
u knjižurine forenzičke psihijatrije
u Tuzli, Kovinu, Vrapču
i ostrvu Shutter.
Četkicom nabode srce,
zamiriše kosa moje mile
dok joj iz zagrljaja
iskače hermelin
sav crven od ljubavi.
Svi studenti
kružnim kanonom poje:
– Čoveče Vitruvijev,
ta voljen si,
voljen ho-ho!
Rešio sam.
Biću Vitruvijev čovjek
s narušenom
proporcijom ruku,
dužom
za jednog hermelina
s mirisom
njene kose.

***

OČUVANJE SAPROKSILNIH TVRDOKRILACA

Jedan brak bivao
poput trulog stabla
sred šume.
Žrtvovao se za humusište
i šarenilo detlića.
Svojim umiranjem
unapredio biocenozu,
te su jelenci okupani trulom srži
bivali lepši, razgranatiji
i nadasve retki
poput ljubavi
koja je prethodila drvoumiranju,
u jednoj šumi
što disala je
procvalim podbelom.

_______________________________________

JOVANKA NIKOLIĆ rođena je 25.5.1977. godine u Jagodini. Objavljivali su je portal Nomad. ba i časopisi Beogradski krug kredom, Fokalizator, Savremenik, Bdenje,Trag i Polja. U martu 2024. objavila je Zbirku od Virtemberga (Poetum, Beograd). Živi i radi u Jagodini.

DVA ČETVRTKA POEZIJE STJEPANA SIROVINE, 1/2

poezija

USPAVANKA ZA MOJU MAJKU

na autobusnom stajalištu pored nje
kao u sjeni srednjoeuropske katedrale
veličanstvene i vječne
iako joj jedva trideset
još s ničim poljuljanom vjerom
da je oko tebe sve dobro
kakvu mogu imati samo djeca

onda na bulevaru, pored džamije
u mimoilasku s ljudima kojima se
smješiš i u kojima ne vidiš prijetnju
i okolo parka kakav više nigdje nisi
i nećeš vidjeti jer drugdje u parkovima
ne rastu trešnje, sve do pijace s tezgama
na kojima obavezno stoji tačna vaga
gdje ti kupuje marelice i breskve
jer si bio dobar i jer njih najviše voliš
dok se ti držiš za njenu suknju
što miriše na njemačko privredno čudo

pa u robnoj kući gdje gleda
nove štofove
dok ti gledaš pokretne stepenice
na koje bi se rado popeo, ali te strah
jer vjeruješ da voze sve do neba
iako voze samo do odjela s muškom trikotažom

i napokon u crkvi marije zvijezde gdje prvi put
čuješ orgulje i vidiš oslikane zidove
čvrsto joj stišćeš ruku jer ti se od toliko ljepote
vrti u glavi kao mladom bachu dok prvi puta
sluša slavnog buxtehudea

na povratku kući
u autobusu što preko rupa u asfaltu
preskače kao supermario
tebi je muka
ona ti stavlja ruku na čelo
i ti zatvoriš oči i više ih nikad
ne želiš otvoriti jer te strah
da sve to ne nestane

***

FRAGARIA VESCA

šumske jagode, za koje u enciklopediji stoji
da rastu po proplancima i rubovima šuma
šikarama i krčevinama sjeverne zemljine polutke
da su cijenjene zbog sočnih i ukusnih plodova
i lišća navodno ljekovitih svojstava
te prisutne u bapskim pričama
raznim pučkim vjerovanjima i bajkama
kao dijete za prvih ljetnih dana brao sam
s braćom po brdima zavičaja
nastojeći pritom da ih sakupim
više od starijeg i manje od mlađeg
to mi po prirodi stvari nikad nije uspijevalo
ali me nije pretjerano ni rastuživalo
jer je na kraju dana sve ono što bismo
nabrali, pa donosili kući
mater dijelila na tri posve jednaka dijela
i svima bi nam tako jednako oduzimala
i isto tako jednako dodavala
jer drugačije nije ni moglo
niti bi drugačije smjelo biti
i nigdje i nikad
a ipak jest

***

EUKLIDOVO RASTOJANJE

nisi pokazivao naročitog dara
za matematiku, a za geometriju
još i manje i iz tog razloga
poslije nastave odlazio na instrukcije
četiri godine starijoj drugarici
koja je onda strpljivo crtala ravnu liniju
i na njoj točku a pa točku b
i govorila ovo je dužina a to je pravac

ništa od toga tebi nije bilo jasno
što to znači ni čemu služi
a i od zamišljenih ravnih linija
pažnju su ti više privlačile
stvarne neravnine njenog tijela
i to joj diskretno i pokazivao
ona je međutim baš voljela tu matematiku

više od trideset godina poslije
naslonjen na zaštitnu ogradu
na odmorištu pored autoputa
negdje u austrijskim alpama
o tome misliš
ispraćajući pogledom automobile
što jureći prolaze kao život
od točke a do točke b
jednako ne shvaćajući
apriorno evidentno

a onda sjedaš u auto i nastavljaš
put prema mjestu u kojem si rođen
i u kojem ćeš sutra sahraniti oca

***

NEPOMIRLJIVI

volio si filmove, naročito one
sa sretnim završetkom
u kojima glavni junak preživi
pucnjavu na kraju i odjaše
u susret sumraku
i volio si clinta eastwooda
jer ti je nalikovao djedu
imao isto uzorano čelo
i polje pšenice na mjestu brade
uspravan i čvrst
poput mramora na poniru
dok se sva ostala banja luka tresla
i padala u nesvijest
i bio jednako šutljiv i zagonetan
nisi ga nikada vidio nasmijanog
još rjeđe da plače
pa čak ni onda kad su mu ubili sina
samo je šutke jednoga za drugim
iz usta vadio eksere i zakivao ih
u neobrađenu hrastovinu
očiju gotovo zatvorenih
kao da sebi pravi sanduk
i dok je stajao na groblju
izgledalo je kao scena u dobrom, lošem i zlom
i ti si vjerovao kako će potom
krenuti u osvetnički pohod
i u pucnjavi na kraju
redom postrijeljati hulje
a onda mirno odjahati u sumrak
ali u stvarnosti je svaka sličnost
sa filmovima slučajna
i nije se dogodilo ništa
samo je otišao kući
i napio se do besvijesti
a ti prestao gledati filmove i odrastao

***

DRUGO STANJE MNOŽINE

spava s mojom ženom
u mome krevetu
s mojim knjigama
kraj uzglavlja
u mojim gaćama
i potkošulji
hoda po mome stanu
u mojoj kuhinji
sprema si kavu
iz mojeg ormara
bira odjeću
u mojoj stolici
na mome balkonu
puši moje cigarete
promatra moje prizore
na ulici
javlja se
na moj telefon
i mojim glasom
govori mojim prijateljima
mojoj braći i sestri
o stvarima koje ja
radije prešućujem
hini i laže
pred ogledalom
u mojoj kupaonici
brije se mojom britvicom
zamišljajući ponekad
kako si njome reže vrat
izluđuje me
uvijek iznova
čitajući iste pjesme
koje ja već znam napamet
knjige koje sam ja
oduvijek želio pročitati
a nikad nisam stigao
gledajući po stoti put
iste filmove
plače na istim mjestima
dok sluša bacha
tvrdi da je sva muzika
napisana naknadno
samo plagijat
da je glenn gould to znao
i zato morao umrijeti
da je marx bio prorok
jednako kao i kierkegaard
da su heidegger i sartre
nesumnjivo
bili pametniji od njih
da bi lennon da je
lobirao za trgovinu oružjem
i danas bio živ
a isus u auschwitzu
spaljen skupa s judom i anom
i ne voli da mu se
u tome proturiječi
i inače
ponaša se samodostatno
drami
lupajući za sobom vratima
bez osvrtanja i brige
ostavlja me samog
da se mučim s mišlju
kad ga jednom više ne bude
što će biti sa mnom

– iz zbirke pjesama “ZASTAVA NA TIRAMOLU”, Udruga đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko – Podružnica za njemačko govorno područje, München, 2024. –

_____________________________________________________

STJEPAN SIROVINA rođen je u Kotor Varošu godine 1978. U Zagrebu i Sarajevu studirao teologiju i filozofiju. Piše i prevodi uglavnom poeziju, te ju povremeno objavljuje na web-stranicama (ivanlovrenovic. com, strane. ba, polis. ba, prometej. ba…), kao i u časopisima (Poezija, Susreti… ). Za svoje pisanje nije kažnjavan.
Živi u Münchenu, gdje radi kao bibliotekar na odjelu za istočnu i jugoistočnu Europu u Bavarskoj državnoj biblioteci. Zastava na tiramolu njegova je prva knjiga.