visibabe dođu prerano svake godine uhvate nas nespremne
pčela ubode i donese zdravlje služimo bijeli luk protiv uroka med za utjehu
divlje koze igraju kolo pred kišu kao slutnje djevojčice pred prvi seks
bilo je dobro jutro samo rakija liječi sve
***
OVA PRIČA IMA EPILOG
prestala sam da gledam serije pet sezona po dvanaest epizoda – nedovršeno
Nebo nad Berlinom puštam iznova kad porastem radiću u cirkusu svaki trenutak je presudan – ni sa anđelima ne znamo na čemu smo
često biram crtani film od dvadeset minuta strpljenje je u skladu sa kratkim formama – lako smo stigli do kraja
sakupljeni višak vremena željno koristim – razmišljam o tebi
***
PAZI ŠTA ŽELIŠ
najljepši grad postaće čudovište kad ga upoznaš
prve godine samostalnosti definisali su izbori između zdravog obroka i noćnog izlaska mamurni neobavezni dani nisu privilegija kradeš ih od svoje budućnosti
postavila si sebi zamku kada si pomislila da se dobro snalaziš sa riječima jezik je zavjerenik nejasnih namjera sve što govoriš postaće stvarno
obojio je rijeku tvojim očima snažna tijela su svjetluckala po površini vode tako provedeni dani bili su osveta u svakom gradu možeš da živiš prema svom računanju vremena
ne plaši se ne plaši se ne plaši se ostvariće se sve što poželiš
***
HEMIJA, BUKA, ANONIMNOST I ZAGRLJAJ DVOJE LJUDI
živiš nomadski u metropoli od previše nadražaja još je veća glad
poješćeš sebi rep i glavu izgužvati posteljinu i zaspati snom zadovoljnog putnika
ujutru nemaš gdje da odeš a ipak moraš da izađeš
provjerićeš još jednom tuđe stanove možda u nekom od njih nađeš svoje srce
***
EROTOPATIJA
deklinacija atoma sa pravog puta – spontanitet, biti slučajnost nečijeg života ili potres koji ruši do temelja
poništavanje volje olabavljeni udovi
postoji žena koja začarava a ne ubija magnetizam koji ne objašnjava fizika
opusti se ovo je teren na kome svima klecaju koljena
___________________________________
ANĐELA PILJAGIĆ rođena je 1999. godine u Banjoj Luci. Diplomirala je na katedri za Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Trenutno pohađa master program Komunikologije na Fakultetu političkih nauka. Od 2019. godine učestvuje na večerima čitanja poezije i povremeno objavljuje poeziju na internet portalima. Uvrštena je u regionalni zbornik „Rukopisi“ iz Pančeva 2023. godine. Svoju prvu zbirku poezije „Sve kućne žurke sa kojih je trebalo ranije da odem“ objavljuje 2024. godine u okviru edicije „Prvenac“ (SKC Kragujevac), kao jedna od nagrađenih pobjednica konkursa. Dio je umjetničkog kolektiva SVI MI, sa kojim je učestvovala u izvođenju poetskog performansa „Svi mi: Poezija zna“ u više gradova u Srbiji (Šabac, Kragujevac, Čačak, Požarevac, Beograd, Lazarevac).
Nije bila sigurna sniva li, jesu li falični oblici njenih koluta samo plesali zajedno sa zjenicama, ili je tijelo stvarno kušalo ono što je htjelo uživati, dirati, obarati. Svake se noći tajanstveni ljubavnik vraćao k njoj. Svakoga se jutra budila sama i odlazila kopati u vrt, do večeri. Zalijevala paprike, rajčice, patlidžane, darežljivu bamiju u stanju sjediniti meridijane: Afganistan s Bosnom Afriku s Louisianom i Mississippijem. Krastavcima i lubenici – lotosovom cvijetu, preporučila je da barem promijene smjer, s obzirom na to da ni iz kog razloga na svijetu, svoju prirodu nikad ne bi promijenili. I poslije višesatnog kopanja, nakon zalaska sunca, vratila bi se da se šćućuri u tami vrta kao da čuči u jazbini, i čekala. ‘Gdje si, ljubavi?’ uzdisala, „Božanski principe koji me potičeš da se poklonim Ljepoti njezinoj nikad predvidljivoj tajni? Gdje si, dare Svemira, moj grču od iskona? Gdje si? Neka tama otkrije moje savršenstvo, ozakoni žudnju moju, tajanstvenima neka učini snošaje psihe.’
***
PREOBRAZBE
Putenosti moja, bića smo na putu promjena. Naša ljudska strana pamti kako je bilo lijepo nastupati jer smo bili tijela, a jer smo bili tijela, kako je bilo lijepo tražiti se. Moja opipljiva stvarnosti, ako ti bude suđeno da postaneš algoritam, i dalje ću te moći dotaknuti prstima svoje podsvijesti, vještinom.
Bit ćemo pravi i lažni, opipljivi, dakle digitalni. Preobrazbe bit ćemo, preobrazbe.
***
TRIP 1
Smiješ se i projiciraš se uvis Letiš, kao u tripu Jima Morrisona pod utjecajem LSD-a u običnom danu koncem šezdesetih. Ali to je samo lubenica s votkom, a ti se smiješ! Posrana generacija, to smo, koja nema povijesnu izdržljivost starih hipija, ali ni nestalnost koja ključa u glavama milenijalaca, ti imaju korijene kratke poput penjačice graha pola duše zabijeno u digitalni sustav, polovica koža, krv, slina, polovica tehnologija. Ali neprimjetno, i mi se, malo-pomalo mijenjamo, mi kopilad dugo smo i izdržali u ravnoteži između starih svjetskih ratova i novih građanskih, užasa, totalitarnih sistema i nevjerojatnih predstavljanja demokratske ideje, mi, stara generacija koja ne shvaća predodžbu starenja, postat ćemo mogući realiteti.
Smiješ se pa se i ja s tobom smijem, tresem se od grohohohota, i htjela bih biti drugdje da se ne smijem s tobom, ne budem s tobom. Pitala sam te ‘voliš li me’ ali moje voliš htjelo bi dati prostora Erosu kao osamljenosti i lijenosti, i otjerati te zajedno sa starim kiselim tripovima Jima Morrisona, plastičnim bocama koje treba izdvojiti od razgradivih, otjerati te, jer te ne poznajem, ni kad se smiješ, ne znam te. A gospe se razmnožavaju u vrtu, zajedno s lisnim ušima i biljnim stjenicama, s mojom potrebom da budem jedna, ili pak trojedna, vezana za tebe i od tebe razvezana korijen i lišaj, istodobno mrkva i parazitska biljka. Ali ti se smiješ, smiješ.
***
SVETA HOSTIJA
Ušuškao si se pod kožom sada, kad je večer. Napokon se vraćaš kući nakon putovanja mnogostrukim svemirima.
Kap po kap tvoji me sokovi prožimaju.
Bez riječi me učiš kako se može živjeti odcijepljeno, progutati mrežu svih mreža kao svetu hostiju i naslutiti da lirska može biti i sutrašnjica u metauniverzumu, ako iz proširenog života budemo znali izvući drhtaje.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
– iz ciklusa “Eden, izgubljeni raj u lubenici začinjenoj votkom” autoričine knjige “SCHMARRN”, U.O. Fedra art projekt, Rijeka, 2022.
– pjesme su uvrštene u novi, peti broj Zbornika poezije pjesnikinja regiona “U MREŽI STIH”, ShuraPublikacije, Opatija, 2025.
__________________________________
LAURA MARCHIG, istaknuta je pripadnica autohtone talijanske zajednice u Hrvatskoj čije vrijednosti promiče svojim građanskim i kulturnim javnim djelovanjem. Piše uglavnom na talijanskom. Pjesnikinja, spisateljica, prevoditeljica, dramaturginja, tekstopisac, kulturna djelatnica i organizatorica, rođena u Rijeci, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Firenci. Bila je novinar-urednik kulturne rubrike dnevnika “La Voce del Popolo”, glavna urednica časopisa za kulturu “La battana”, te deset godina ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Priznat joj je status slobodnog umjetnika (dramaturg), te je članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Umjetnička je ravnateljica i odgovorna osoba Umjetničke Organizacije Fedra art projekt.
brodovi plove morima spajaju ljude i krajeve oni su dodiri među svjetovima otocima, kopnima…
divovi prevaljuju oceane i donose mirise kave boje egzotična voća bezbrojne sprave i mašine u u velikim džepovima i milje im korake broje
oni su dodiri među svjetovima među pjesmama
kako to objasniti dječaku koji pjeva koji je brod od papira porinuo žlijebom punim kiše i tekstom iz novina dodirnuo svijet na Kalelargi
***
BALKONI S POGLEDOM
jutros su srušili tvornicu i zid što na svome licu nosi poruku toplu kao ljubav tu će sagraditi stanove južni balkoni hvalit će se pogledima na pučinu
nekad su se zore glasale glazbom sirena na kraju noćne smjene i mirisale na slatka peciva što su majke umorne od trake i noći u torbama skupa s poljupcima donosile djeci
hoće li balkoni s pogledima nuditi miris peciva i torbe pune ljubavi hoće li majke donositi zore u pospane dječje sobe što gledaju na brodove
hoće li i jedna krošnja pod balkon donijeti pjesmu maestrala i jedna ptica ostaviti umor svojih krila pod njenim skutima
***
PAPUČE I PAS
papuče uz krevet cijelu noć čekaju moja bosa stopala i Saba čeka na njih mene je sunce zateklo. nju nije čeka da prozor sobe otvori svoje vjeđe da ja protrljam svoje zalijepljene oči i doteturam do kuhinje ona prati moje stope u stopu smota se i nasloni glavu na papuče ispunjenje mnome zatim čeka da popijem kavu moje buđenje je tromo ona je strpljiva i zna da mi nerijetko trebaju i dvije šalice ponekad se čini da njoj više prija miris jutarnje kave i dim prve cigarete meni potreba, njoj radost zrak miriše na skori izlazak kad će napokon saznati svjetluca li sunce jutros na vlatima trave
– iz zbirke pjesama “BROD NA KALELARGI”, Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.
Zavirila sam u saksiju Filadendrona Proverila ugao Sinđelićeve i Topolske Tražila sam je ispod perunike Na Orjenu Na Boračkom kamenu Čaši točenog piva na Terazijama 112. strani Tihog Dona
Tabanala sam do oraha u voćnjaku Išla tragom divljači Umila se vodom sa Gruže Do Kotlenika je gonila Na međi između dedine i komšijine Njive u zasedi čekala
Pozvala sam u pomoć Lekovito bilje sa Homolja Babinu bajalicu
Ništa nije pomoglo
Da je nađem Tu reč
Koja bi ti bila nalik
Tu reč
Glečer
***
SAMURAJSKI MAČ
Prema legendi Mogao je da preseče popola Sedam telesa Odjednom
Legenda kaže I da samuraj koji ne sledi Put ratnika Oštricu zabode sebi u stomak Nakon čega ga drugi samuraj Obezglavljuje
Na Balkanu se telesa presecaju Rutinski Izvadiš reč iz korica I obezglaviš protivnika S tim što Ako neprijatelja nema Moraš da ga nađeš Među svojima
______________________________________
MILENA STANOJEVIĆ (Kragujevac, 1984.), nastavnik srpskog jezika i književnosti. Živi i radi u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu na odseku Srpski jezik i književnost. Korisne informacije, zanimljivosti o putovanjima i putopise pisala je za Putuj sigurno, najposećeniji turistički magazin. Radove objavljuje ili je objavljivala u Magazinu za umetnost i kulturu P.U.L.S.E, Časopisu Kult, magazinu Tvoj magazin, stranici Filozofski ogledi, Književnoj radionici Kordun, Regionalnom portalu za književnost Čovjek časopis, Regionalnom književnom portalu Strane, Časopisu za kulturu, književnost i umjetnost Srebrni vijenac, Časopisu Kuš, Zborniku Crte i reze, Portalu za književnost i kulturu čitanja Sinhro. Na konkursu za Književnu nagradu „Luka Milovanov Georgijević“ za poeziju bila je u užem izboru. Pobednica je na Konkursu za najbolji esej na temu “Kritika savremenog društva” Centra za kulturnu obnovu Arheofutura (odsek za književnost i esejistiku). Na Konkursu „Andra Gavrilović“ u kategoriji za najbolju književnu kritiku/prikaz njen rad je izdvojen za štampanje u Zborniku „Crte i reze“ kao jedan od najuspešnijih radova. Dvostruka je pobednica na konkursima Književne grupe Plavi krug književnosti za najbolju pesmu. Na pesničkom konkursu Palanačko poetsko leto njena pesma “Tkanje” izabrana je za štampanje u zborniku Izvornik. Pesma “O imenima koja nam ne pristaju” izabrana je za objavljivanje u zborniku Kiprijanov kladenac. Pored poezije, piše priče, eseje, književne i filmske prikaze. Objavila je zbirku priča “Na korak do cilja”. Pleše argentinski tango, latino i standardne plesove, ljubitelj je filmskih klasika, psihologije i prirode.
rekla sam lepo hoću da kuvam da prokuvam sav ovaj bol i zapečem ga u rerni da izdinstam isečene delove u grudima mi radi blender i drobi i drobi. hoću lepu kuhinju bez krvi. moja ključa, bućka, okreće se naopačke, mućka me bol i ne mogu više. ne mogu više da ležim dok mi u grudima melje pobesneli blender ne znam gde se gasi ni ko ga je upalio.
***
VEŠANJE
prazna odeća visi mi nismo u njoj ili jesmo kažu ne valja kupovati u seknd hendovima odeća zadržava energiju i kad se otkuva na 90 stepeni odeća zadržava dodire reči koje su oparale šavove pokidale dugmad mirisi se vuku za nama poput rašivenog konca varikina izbeljivač aće prazna odeća visi mi nismo u njoj ili jesmo
***
U KOSTIMA
senke na zidu dišu sa mnom. znam, budan si u drugom gradu. udišem crni dim iz tvoje cigarete čuvam ti glas u kostima čak i kad u tvom grlu presahne.
***
ŽIG
znam, zaspao si u drugom gradu nakon dugog napornog puta. znam i kad si stigao, mada se nisi javio. javio se žig utisnut slučajno one noći kad si ostario a sva tvoja starost se kao kofa leda sručila na mene.
znam, spavaš u drugom gradu, u snu se blago trzaš, žig slučajno utisnut u predelu srca žiga.
***
RIBE
sve reči sam ostavila na autobuskoj stanici da se otrezne u ledenu zoru. nikad nijedna neće stići kući. misli sam ostavila pod tvojom kapom, a u svojoj glavi akvarijum po kom plivaju nemušte ribe, njihove buljave oči i mutava usta povremeno sevnu kroz moje uho. iza mojih očiju samo ustajala voda iz akvarijuma i tužne, neme ribe.
___________________________________________
TIJANA SLADOJE (Sarajevo, 1989.) završila je master studije iz engleske književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavljivala je poeziju i prevode sa engleskog jezika u domaćoj periodici. Objavila je zbirku pesama „Oderotine“ (ZAPROKUL, 2021) za koju je dobila nagrade „Novica Tadić“ (2021) i „Bajo Džaković“ (2022) i zbirku pesama „Artičoke padaju sa neba, narovi trule na zemlji“ u izdanju Udruženja književnika i književnih prevodilaca Pančeva (2023).
nije da prisluškujem nije da špijuniram nije da sam ovdje s krivotvorenim dokumentima i izmišljenim imenom ali slučajno čujem da vas boli KUK slučajno čujem da otkad je granata raznijela seosku vijećnicu vi više niste vi postali ste proročica medicinsko čudo polu-metal polu-žena titanij na mjestu KUKA koji je primio smrt cijelog sela proročica suze i kiše pa vam pod raznesenim temeljima gdje nitko cjelovit neće tražiti ostavljam svoj kišobran ne znam kakva ćete proročica postati ni kakva je to eksplozija morala biti da već u dvadesetima imate takve ožiljke i umjetan KUK ali povjeravam vam svoj kišobran molim pazite na njega i kad komadi kamena više neće padati s neba dalje molim proslijedite ga u tišini dalje nije da prisluškujem nije da špijuniram nije da sam kriomice došla u ostatke ovog sela ali slučajno slušam kako vi više nikada neće biti vi a želim vam da ni ne pokušate želim vam dobru obnovu i točnu prognozu P.S. ako netko priupita ovaj kišobran na sebi nema udobijanski tradicionalni vez lažite obmanjujte smijete sve u službi općeg mira izmislite cijelu jednu civilizaciju zaklanu u jeku noći jedino preostalo od nje ovaj kišobran vi ju zaskočite zadavite zakoljite na spavanju zamolite da se sama zakolje ako vi ne možete zaustite da ćete ipak morati pregaziti svoju riječ zakopajte sve osim ovog kišobrana zapišite sve što vam padne na pamet o toj civilizaciji koja nikada nije postojala zakunite se da je samo izgubljena sjećanju i pobjedama morala je postojati morala se razviti odrasti othraniti stoku za meso i kožne jakne onda joj se morala dogoditi neka ljudska katastrofa nešto netko P.P.S. ako netko inzistira ovaj kišobran na sebi ima bilo što osim udobijanskog nacionalnog uzorka mi ne smijemo mi smo neutralni mi ne smijemo mi smo civilizacija koja se pravi da ništa ne razumije mi se bojimo pa kažemo da ne smijemo ni mi koji ostavljamo svoj danak ni mi ne smijemo lažemo obmanjujemo smijemo se na fotografijama za službene dokumente izmišljamo da smo slučajno postali nemarni pa smo zato mokri natopljeni osakaćeni pa stvarno gdje je taj kišobran
***
ja sam žrtva ja sam bully ja sam čekić ja sam tastatura po kojoj netko nabija i govori da ništa od onoga što drugi govore nije istina da nitko nigdje nije morao pobjeći iz svoje kuće tako se nešto ne može dogoditi takve ludosti nikada nije bilo na Udobi ja sam taj netko tko nabija po meni raštimanoj tastaturi ja kažem da je najveća moguća povreda urasli gnojni NOKAT ja sam sramota svojoj teti iz vrtića koja mi nije htjela dati kiseli krastavac za desert dok ne kažem oprosti žao mi je ne da ti je žao gdje je tu odgovornost reci oprosti još jednom ponovi oprosti ja sam pokidano oprosti kroz stisnute zube ja sam genska mutacija na apsolutnom osjetilu ja sam crno pod NOKTOM ja ću reći ono što nitko drugi do sada nije ja sam zato hrabra hrabrija ja sam optužba ja sam brana ispred svega što sam ikada rekla da slučajno ona uplašena konzervativna Udoba ne bi rekla da ja nisam njezin reprezentativan primjerak neka očistim sve crno pod NOKTIMA je li to možda ono što me je pokvarilo ja sam napadačka ideja ja nemam suosjećanja prema nekome kome ne vjerujem ne mogu biti u vašim cipelama ne mogu vjerovati onome što nikada nisam vidjela ja sam agresija ne ljutnja ne šalica kao slučajno ispala kroz prozor prava pravcata agresija divlja divljakuša ubit ću te ubit ću sve vas koji govorite da vas netko već ubija samo recite da ja stvarno jesam ona najtamnija točka pod velikim udobijanskim NOKTOM ništa? jesu li vas možda već ubili? ja sam apologistički blog ja se nekad mijenjam pa postanem zrno sumnje ne! nikada pa što ja to radim tu ne smije biti nikakve sumnje ja sam žrtva ja sam bully ja sam štipaljka za fake news s ja sam tastatura iz prošlog stoljeća na kojoj više nitko ne želi pisati ja sam crno pod svojim NOKTOM i to samo ja smijem reći
***
koga briga Udobo što si se htjela zarezati kao slučajno baš tamo gdje je pohranjena tajna tvoje gravitacije pustila bi da se sve tekućice i stajačice rasplinu u atmosferi što onda s bazenima sagradili smo ih mi ljudi koji ne živimo blizu prirodnih voda hoćeš li i njih pustiti da nestanu a što s biljkama njima treba hlad i navodnjavanje u pravilnim razmacima i s podražajima istog intenziteta prvo te pitam za druge ali što je s nama koga briga Udobo što si dala da se tvoje KOSTI zalogaje pa se moraš duplo brže vrtjeti za istu količinu gravitacije koga briga što si umorna i bojiš se da će se neka KOST samo razletjeti dobro oprosti znaš da ne mislim tako brzopleta sam oralna ličnost pa grizem bez da te prvo dobro pogledam ovo popodne ti malo odmori a samo još onda sutra potegni novi pripravak za obnovu KOSTIJU kad se obnove temeljne strukture obećajem sve drugo postaje lakše skoro je pri kraju samo što nije samo što nije vidiš da nisi sama tu je i slikovnica da što prije zaspiš Jednom davno u dalekom kraljevstvu….
________________________________________
SILBA LJUTAK (Zagreb, 1999.) apsolventica je diplomskog studija psihologije na Fakultetu hrvatskih studija i edukantica integrativne psihoterapije. Piše poeziju i ponekad kratku prozu. Na 61. Goranovom proljeću 2024. godine zbirka Kuća na otoku nagrađena je Goranom za mlade pjesnike i objavljena u lipnju iste godine. U slobodno vrijeme bavi se amaterskom fotografijom.
Pazim da iz vida ne izgubim majčin maslinasto zeleni Rašicin džemper Dok prevelikim koracima ide kroz gomilu Tek ponekad se okrene Jednom rukom drži mlađu sestru A u drugoj torbu S naša tri života Suha su mi usta Zrak je gorak Oko nas crvene lokve u koje se ne skače gumenim čizmicama Samaritanci stoje za pazarskim tezgama Dijele žuti kruh Kakav nikad prije nisam vidjela Rijeka ljudi nadire na Stup Prema parkiranim autobusima Ulaze samo oni koji su na spisku Zgnječit će me Uzet će autobus i dignut ga na ramena Okružuju ga poput čopora divljih pasa Svađaju se, mole, plaču Čovjek sa spiskom ne popušta Tijelom brani vrata Caritasova autobusa Strah mi udara pod rebra Treba doći do vrata Majka tijelom poput ralice krči put pred nama Moja ruka u njenoj Kao nakalemljena voćka Konačno ulazimo Ona sjeda kraj sestre A ja kraj nepoznate žene Koja grli crnu veliku lakiranu torbu Sa zlatnom kopčom na sredini I mahnito trepće Autobus mili kroz gomilu Koja udara po njemu Okrećem leđa prozoru Da ne vidim Šta ide dalje A šta ostaje
***
PURA LUČNICA
Šetnja bi započela u Azrinoj kući “Moja unuka, od kćeri, Došla iz Sarajeva” Rekla bi svojim namazanim usnama U karmin crvenoj haljini Istaknuta trbuha Preko kojeg bi prošla Nekoliko puta rukama Kod Vese bi optrčale dvorište s vučjakom, Moj paž bi poskakivao Ali ne i babina nalakirana vikler frizura Zamirisao bi češnjak na maslacu Pura lučnica Kojom bi me baba Svako jutro za doručak šopala Nekad je bila siromašna Zato smo sad jeli svako dva sata Pa bismo preko Brke Izbile na glavnu cestu Na kojoj se kosilo ljude za vrijeme rata Baba je krišom hranila vojnike I čuvala kuću u koju je sve dala Rata od kojeg je zadnja od nas pobjegla Došla k nama Ravne nepočešljane kose Blijeda i izgubljena Jedino joj je koža ostala ista Poput zrele šljive Meka i glatka Tanka granica Između pamuka i stakla Između mira i rata
***
BILJARSKE KUGLICE
Nas dvije Približavanje-sraz-udaljavanje Kao biljarske kuglice
Nekad mi nosiš Vrećice pune ljubavi Domaći špek, jabuke Kolač od mrkve i sarme Dovučeš sve na noge
Neki drugi put Kao da su nam jezici pomiješani Kao: Majka bi trebala biti poput Gospe I voljeti bezuvjetno Kao: kći bi trebala, ako već neće pomoći Razjapiti usta I progutati jezero Radi mira u prvoj kući
Pa šutimo po mjesec, dva Ni ne znaš da sam opet trudna Srce me vraća nazad u vrijeme Kad sam stajala ispred ELBIH-a* S hrpom ljudi A nigdje nikoga
*Odmaralište za radnike u Makarskoj, koje je za vrijeme rata služilo kao prihvatilište za izbjeglice.
***
DOKAZ POSTOJANJA (mom nerođenom djetetu)
Okružile su me Nindže sa skalpelima Glasovi im se isprepliću Toliko svjetla, ravno u oči Jučer je život iscurio iz mene Danas će te sastrugati
Glava s Mickey Mouse kapicom Smješka se i pita: “Kako ste?” “Bolje da se nisam ni probudila” kažem Pa prebirem po tijelu Sigurno si se negdje sakrila
Na mobitel mi pjeva zbor: “Bit će drugi put. Život ide dalje.” Ležim u zamračenoj sobi A tjedni stoje
Onda ustanem i tražim te po livadama Sjednem s Megi na zidić ispod Lovrinca I dok ona njuška U lelujavoj mladici čempresa Iza koje se probijaju zrake sunca Tražim dokaz tvog postojanja
***
RAT I MIR
Školsko dvorište, marenda, osnovna škola Razvučena no name majica Hlače s gumom oko struka Dva broja veće nego kod tvojih vršnjaka U ruci bublica s listom salate Tvoja najnovija dijetna metoda mučenja Debela si, debela Ne možeš sakriti da hranom puniš Svoje spremnike ljubavi
Mrak, plaža, vikend, srednja škola Čiketi ugašeni na nožnim zglobovima Nadjačavaju nepodnošljivi grč u prsima Kao da si kućni pas Odbačen u gustoj šumi uz sporednu cestu Ljutnju i bol okrećeš prema sebi Ne valjaš, želiš se poništiti Skidaš patike, hodaš odjevena kroz hladno more
Na faksu si zapela Pored obitelji zlatnih studenata Nikad nisi znala odbaciti nevažno Bježiš, brojiš kave, prolijevaš ih gostima u krilo Voditelj kafića, vlasnikov kum, vječno pametuje Nastaviš li se skrivati iza tacne Iz mjeseca u mjesec plaću ćeš k’o žvaku rastezati
Prvi posao u struci Postavio ti je njega na put Dođe ti kao lavanda, ružmarin ili bosiljak Prihvaća te cijelu “Sad kad ste svjesni svega,” rekla je žena koja me popravlja, “Kad ćete Vi, sebe samu?”
________________________________
MARINA ČOVIĆ rođena je u Sarajevu 30. prosinca 1981. godine. Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje završila u Splitu. Autorica zbirke pjesama Kontraprotivna (Biakova, 2016). S pričom Mitke osvojila nagradu Ulaznica 2014 godine. Širi izbor za nagradu Na vrh jezika 2015 godine. Širi izbor za nagradu Kritična masa 2016 godine. Uži izbor za nagradu Prozak 2017 godine. Širi izbor 9. natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor (2021 godine). Suradnica časopisa Poduzetnik (2015-2016 godine). Širi izbor natječaja “Jovan Popović” za neobjavljenu zbirku poezije “Fantomska korijenja” (2024. godine). Radovi su joj objavljeni/emitirani u časopisima/na portalima/u emisijama: Zarez, Ulaznica, Kritična masa, Klopotec, Kvaka, HRT 3 (emisija Šest minuta poezije u šest), UNIOS (emisija Logos), Poduzetnik, Fictionplaygrounds, GKMM, Čitaj me, Književnost uživo, Pišem ti priču, Info zona, Strane, Trstih, Proza online.
kada smo prolazili raskrsnicu na putu za naš novi grad nisam se osvrnuo
to je prihvatanje svjetova prihvatanje realnosti
ti si se okrenula pustila si suzu i ostavila je jer neko uvijek ožedni
u tvom svijetu Huan Rulfo još uvijek je živ
rekao sam ti da ga ne čitaš jer je tuga bezvrijedna s njom se ne trguje
propupala je mladica gloga bez našeg sudjelovanja izgleda preobražava se svijet
***
NESTALA FOTOGRAFIJA
u hotelu Portofino u Mosbachu nestala je fotografija iz rata učinio sam ono što se u tom trenu jedino može upisao se u hotelsku knjigu žalbi
dok stajah na praznom Marktplatzu znao sam da je moj gubitak trajan i oči mi postaše prazne
u hotelu Portofino u Mosbachu uporno kopam za bitkom gubitka kamo su iščezli zemlja ih nije progutala brojni su poput pijeska no u pijesak se pretvorili nisu rodili se jesu a imena im nigdje
bez odsutnih ničeg ne bi bilo bez nestalnog ništa stalno nije bez zaboravljenih izvjesnosti nema
ti nestali pravednici jesu u očima mi plove mrtve ribe
***
SOBA U KAMENOJ KUĆI
U Počitelju, u kamenoj kući, volim, već odavno, ovu sobu bez ijednog šuma i način na koji noć pada na stare krovove, sive kao da su od srebra. I nešto još stidljivije: Vijenac čuvarkuće na sjevernom ćošku.
Ovdje se sjećam majke, sretne, nikad povrijeđene, u okot svoj zagledane: bez zvuka, bez ijednog daška.
Ostajem nepomičan u tom pristajanju na sumrak koji nije sasvim ono što će biti smrt niti je ono što bio je život.
Nepomičan među surim krovovima, svetac, sa očima izvrnutim, lagano, u zanosu.
***
ELEGIJA
Pozdrav iz Brčkog – blijeda posmrtnica stiže, što jedva prisebnost jamči porubom vranim, dostojanstvo, važnost, tužan su joj siže… Ah, čemu sve to, zvrndavo jurcanje tobožnje, rašta nesanica i dilema luda u satima ranim, zar, zarad ono malo savjesti se glože?
Neka se prah s prahom, a pjena s pjenom stani: Stopala ova, što ih je tucanik često parao grubi, i ova leđa povijena u upitnik bezdan, brižno u mrtvački pokrov uvijeni, iscurili u zemljani prtljažnik neozvjezdan.
Bršljan se kroz godine provlači bezglasno; slobodan, zimzeleno modar, prerano svisla jedra on prekriva vriježno; Beskrvan ja, kasno, stajem pred svoj povečernji odar, Poput priviđenja, nježno.
Ako mi, razgrnuvši zemlju, grabulje nad licem zabruje, Bože, razlančaj pipke korijenju, iz okova ga pusti! I znaj, ja se to svojom odbjeglom pjesmom U postelju premještam drugu, u humus gusti!
***
ODA SVEMU ŠTO POSTOJI
Katkada ne znamo, da l’ suština to je? Katkad se pitamo, je li život sve to? Tek što se rasaniš, već ti pokrov kroje. Eto – slike i tvoje, i moje, eto.
Možda misliš za me, da nestajem stradom, Ponirem u bezdan i postajem rovit – Šut ovnušak šepa za golemim stadom, Za pramičak jedva drukčije šarovit,
Ja – glavom i bradom. A onda, nenadno, u smucanju stalnom, Popuste zaptivke, ljuska se raskoka, Prhnu iskre između palca i priglavka;
Taj zaokret s pravca, zoran, poput skoka, Taj neznatni preliv blizak abnormalnom, To što jednom bude i čemu ne treba prepravka Jeste slika tvoja i moja, onako – odoka.
“Knjiga Slaganje vremena Almira Zalihića, objavljena je zadnjih dana decembra/prosinca 2024. godine u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije iz Bijelog polja, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Crne Gore. To je knjiga poezije koja kroz slojevite stihove otvara duboke i često bolne refleksije o prolaznosti, patnji i ljudskom postojanju. Ova knjiga zaslužuje pažnju onih koji traže duboku, emotivnu i refleksivnu poeziju, koja istovremeno slavi život i suočava se sa njegovim neizbježnim krajem.” – iz pogovora zbirke
____________________________________
ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Završio je studij književnosti. Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, italijanski, češki, francuski, mađarski, švedski, poljski, makedonski, slovenački, arapski, albanski i turski jezik. Nagrađivan je za književni i urednički rad. Bio je glavni urednik književnih časopisa te glavni ili odgovorni urednik u nekoliko izdavačkih kuća. Uredio je više stotina knjiga domaćih i stranih autora. Dobitnik je brojnih nagrada za književni i urednički rad. Član je brojnih esnafskih organizacija. Aktualni je predsjednik Bošnjačkog društva pisaca. Živi u Sarajevu.
Objavljene knjige: • Suhi žig. Priče. 1989. • Raseljeno lice. Poezija. 1993. • Raseljeno lice i druge pjesme. Poezija. 1994. • Pogled iznutra. Eseji. 1999. • Raseljeno lice i drukčije pjesme. Poezija. 2000. • Sasvim obična smrt. Roman. 2002. • Porodični album. Poezija za djecu i omladinu, 2003. • O književnosti Bošnjaka iz Sandžaka. Eseji. 2004. • Rječnik sumnji. Poezija, 2005. /drugo izdanje 2006. Treće izdanje 2009/ • Imaju li zvijezde domovinu. Priče. 2007. • Polovina pređašnjeg svijeta. Poezija. 2010. • Lucida Calligaphy. Poezija. 2010. • El ultimo suspiro del moro. Poezija. 2011. • Camera obscura. Poezija. 2012. • Poetika razdešenih detalja Amira Brke. Studija. 2017. /drugo izdanje 2018./ • Pearl Medicine. Fairy tale. 2017. • Biser- lijek. Roman-bajka. 2018. • Iskorak iz muka /knjiga prva/. Studije, eseji. 2019. • Kruna svega srušenog. Poezija. 2020. • Tuga je golub u bijelom. Proza. 2021. • Pogled iznutra, iznova. Eseji, kritike. 2023. • Slaganje vremena. Poezija, 2024.
Objavljene antologije: • Antologija savremene književnosti Bošnjaka iz Sandžaka (zajedno s Nurom Sadikovićem). 1998. • Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, 2000. /II izdanje 2001. III izdanje 2003. IV izdanje 2004./ • Gospodari balansiranja /Antologija savremene proze Bošnjaka iz Sandžaka/. 2006. Novi milenij /Antologija bosanskohercegovačke poezije 2000-2022. 2022. • Antologija savremene poezije Bošnjaka iz Sandžaka, novo prošireno izdanje. Izbor poezije i micro eseji. 2024.
Objavljeni udžbenici: • Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem). Sarajevo 2003. • Čitanka za 6. razred osnovne škole (zajedno sa Željkom Grahovcem), II izdanje. Sarajevo, 2004. Treće izdanje, Sarajevo 2005.
Osjećam da mi korijenje nije uzemljeno čovjek bi pomislio dobro je to sad konačno možeš putovati izaći iz kuće iz zidova potražiti pukotine koje si izbjegavao
Ali što mi sve to vrijedi kad sam okrenut naopako u suhe grane zabijene u zemlju
***
KUĆA KOJU GRADIMO ZAJEDNO
Da mi je biti kuća koju gradimo zajedno krov njen sva naša putovanja prozori repatice što sjaje na nebu čuda koja se skrivaju u podrumu
Da mi je biti travka koju smo nagazili kad smo ono tražili mjesto na kojem ćemo sagraditi kuću krov naš prozore i podrum od čuda
Sobe da mi je pisati daske koje smo pribili u kosture naše kuće od kreveta građenih u snovima dok smo ljuštili kožu kao ribani parmezan
Jela da mi je pisati koja smo u kuhinji našoj nacrtali sve da ćemo ih spremiti a nikako
Dati dati davati pitati puno kako si kako ti mogu pomoći kako ti još dati dati davati pitati puno kako si kako ti mogu pomoći kako ti još dati dati davati
Da bar ništa o nama ne možemo reći puno lakše bismo gradili zajedno da bar kuća naša postoji kao vrijeme kojem se možemo promijenjeni vratiti
***
KUĆA JEZIKA
Kad ne želim da me jezik razumije govorim španjolski nikad ga nisam naučio ali to me ne sprečava da protiskujem mekane suglasnike kroz pijesak i polja kukuruza
Kad želim da mi se jezik pokorava govorim njemački sve što na njemačkom koji nikad nisam naučio kažem zvuči kao da napadamo Poljsku
Kad ne želim da mi je hladno govorim norveški stisnem usta kao marku za pismo koje će unuku donijeti bakine krumpire od slova i ne dopuštam ulaz nikome
Kad govorim hrvatski brzo ponavljam riječi kao brk vaza buka ljubav i uskoro mi ništa nije jasno ali govorim sve jezike svijeta
***
KUĆA NESTAJUĆA
Ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća ku ća
dobila ciglu nestala
***
BIJELA KUĆA
Došla je kao san kao stereotip o gnijezdu našem novom početku
Njene oči rasle su prema unutra ali to sam samo ja vidio leđa joj povijena ali čvrsta zategnuto lice koje skriva stare kosti
Dobila je kat pa još dva u svojoj povijesti bila škola pa nije pa sad opet jest za nas
Prijateljima uvijek moramo objašnjavati kako je to stan postao kuća a nije i jest jer kuća je kuća duše živih i mrtvih na jednom mjestu susjedstvo omeđenih kućom a u stanu smo samo mi iako su njime nekad trčala djeca u školske klupe
Zato prijateljima kažemo Bijela stankućaškola (nikad to nismo rekli ali volim ponekad lagati u pjesmi)
Bijela kuća škola kojom uvijek trče neka djeca i poneki pas Bila je ovdje prije nas ostat će i poslije nas kad budemo pijesak u Vladivostoku
Sneni stereotip rekao sam ti
_____________________________________________
DAVOR MANDIĆ rođen je u Puli. Radio kao novinar 20-ak godina, od čega 17 godina u riječkom Novom listu. Piše pjesme, kratku i dulju prozu, educira u novinarstvu i kreativnom pisanju. Ponekad, ako baš mora, radi u odnosima s javnošću. Trenutno je vlasnik obrta za usluge Worda, u kojem radi sve što je radio i do ulaska u svijet obrtništva, samo u novom kontekstu.
Pjesme okupljene pod radnim naslovom „Kuća“ njegov su autorski doprinos kolaborativnom pjesničko-likovnom projektu u kojem ljubavni i životni par – pjesnik i likovna umjetnica – umjetnički analiziraju i domišljaju pojam kuće kako u svojim dosadašnjim radovima tako i u novim radovima upravo inspiriranim zajedničkim preokupacijama, a koje će sve projekt objediniti.
Bibliografija: Mostovi, pjesme, HDP, 2009. Valjalo bi me zamisliti sretnim, priče, Naklada Ljevak, 2014. Đavolja simfonija, roman, Hena com, 2016. Dva kruga, jedna tuga, pjesme, HDP, 2021.
čovjek-časopis 